Predmet se odnosio na odbijanje Vijeća Europske unije da odobri puni pristup pravnim mišljenjima o zakonodavnim prijedlozima za uredbe o osnivanju Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO) i o Agenciji Europske unije za suradnju u kaznenom pravosuđu (EUROJUST).

Tijekom istrage Ombudsmana Vijeće je pristalo otkriti dva od četiriju dokumenata, ali je i dalje odbijalo u potpunosti otkriti dva preostala dokumenta, iako je odobren djelomičan pristup.

Ombudsmanica prihvaća da je odbijanje otkrivanja pravnih mišljenja u potpunosti opravdano na temelju toga što bi se time ugrozila zaštita pravnog savjetovanja i sudskih postupaka. Stoga zaključuje predmet utvrđenjem da ne postoje nepravilnosti u postupanju, ali poziva Vijeće da preispita svoje odbijanje s obzirom na daljnji protek vremena.

Predmet je pokrenula udruga pravnih stručnjaka iz cijele Europske unije koja je provela projekt koji je sufinancirala Europska komisija. Odnosila se na navodni nepravedan povrat, nakon revizije, iznosa koji su se pogrešno smatrali neprihvatljivima na temelju Sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava.

Ombudsmanica je istražila to pitanje i zaključila da je nakon njezine intervencije pronađeno rješenje. Stoga je zaključila slučaj.

Predmet se odnosio na propust Komisije da odgovori na poruke podnositelja pritužbe o poteškoćama s podnošenjem prijedloga za dodjelu bespovratnih sredstava. Zbog tehničkih problema podnositelj pritužbe nije se mogao prijaviti putem Komisijina sustava PRIAMOS. Umjesto toga, svoj je prijedlog podnijela e-poštom, na koju nije odgovoreno.

Ombudsmanica je istražila to pitanje i zatražila od Komisije da odgovori. Komisija se u svojem odgovoru ispričala jer nije prethodno odgovorila. Navela je da ne može prihvatiti zahtjev podnositelja pritužbe za elektroničku poštu jer je sustav pravilno funkcionirao i Komisija nije mogla utvrditi pokušaje podnositelja pritužbe da pošalje prijedlog putem PRIAMOS-a prije isteka roka.

Ovaj se predmet odnosio na odbijanje Europske komisije da odobri potpuni javni pristup izvješćima o evaluaciji prijedloga za projekt o Romima u Albaniji koji financira EU.

Ombudsmanica je istražila to pitanje i utvrdila da je Komisija pravilno odbila potpuni pristup na temelju iznimke od javnog pristupa kojom se štite komercijalni interesi. Stoga je zaključila da nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije.

Predmet se odnosio na odbijanje Komisije da odobri javni pristup dokumentima o nadzoru interneta koji provode obavještajne službe Ujedinjene Kraljevine. Ombudsmanica je preporučila da bi Komisija trebala odobriti pristup jednom posebnom dokumentu (pismo ministra vanjskih poslova Ujedinjene Kraljevine tadašnjem potpredsjedniku Komisije) i, u slučaju drugih zatraženih dokumenata, da bi ih Komisija trebala otkriti ili na odgovarajući način obrazložiti zašto je, prema njezinu mišljenju, otkrivanje trebalo odbiti.

Komisija je odlučila objaviti dopis ministra vanjskih poslova Ujedinjene Kraljevine, čime je prihvatila prvi dio preporuke Ombudsmana. Međutim, ostao je pri svojem stajalištu da neće otkriti druge dokumente. To je stajalište opravdala na temelju činjenice da još uvijek istražuje pitanje krše li se programima masovnog nadzora Ujedinjene Kraljevine pravo EU-a, posebno u pogledu prava pojedinca na zaštitu podataka. Komisija je tvrdila da bi do konačnog zaključenja ispitnog postupka rana objava preostalih predmetnih dokumenata negativno utjecala na dijalog između tijela Ujedinjene Kraljevine i Komisije. Općenitije, tvrdio je da bi njegovu sposobnost učinkovitog provođenja istrage i odlučivanja o odgovarajućem odgovoru trebalo zaštititi od rizika vanjskog pritiska. Naposljetku, Komisija nije smatrala da postoji prevladavajući javni interes za objavu.

Ombudsmanica nije uvjerena da je Komisija na odgovarajući način opravdala svoju odluku o uskraćivanju javnog pristupa preostalim neobjavljenim dokumentima. Budući da nije objavila te dokumente niti je pružila odgovarajuće razloge za odbijanje javnog pristupa tim dokumentima, jasno je da je Komisija odbila preporuku Europskog ombudsmana u vezi s tim dokumentima. Nadalje, Ombudsmanica napominje da se čini da Komisija od 2013. nije poduzela nikakve mjere u pogledu svoje istrage. Ombudsmanica stoga smatra da mjere Komisije u ovom slučaju predstavljaju nepravilnosti u postupanju i, zapravo, ozbiljne nepravilnosti u postupanju s obzirom na važnost posebnog pitanja za građane EU-a.

Tužiteljica u ovom predmetu, luksemburška državljanka, bila je isključena iz natjecanja za radno mjesto u Francuskoj zbog toga što nije francuska državljanka. Riječ je o radnom mjestu nepredsjedajućeg suca koji je trebao zastupati Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice na francuskom sudu za azil. Podnositelj pritužbe iznio je Europskoj komisiji da se čini da se ograničavanjem radnog mjesta na francuske državljane krše odredbe prava Unije o slobodnom kretanju radnika. Kad je Komisija smatrala da nije došlo do povrede prava EU-a, podnositelj pritužbe obratio se Ombudsmanu.

Komisija je smatrala da se primjenjuje iznimka od prava na slobodno kretanje radnika. Ta se iznimka primjenjuje u slučaju zapošljavanja u javnoj službi i predviđena je člankom 45. stavkom 4. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Komisija je priznala da je za odluku o tom pitanju potrebna konkretna procjena prirode zadaća i odgovornosti suca koji ne predsjeda Vijećem te je tvrdila da je provela takvu ocjenu. Ombudsmanica je napomenula da u okviru te procjene Komisija nije stupila u kontakt s francuskim tijelima kako bi dobila dodatne informacije o predmetnom radnom mjestu. Stoga je prvotni prijedlog Ombudsmana bio da Komisija preispita svoju ocjenu pritužbe zbog povrede te je predložila da se Komisija savjetuje s francuskim tijelima. U odgovoru na taj prijedlog Komisija je tvrdila da joj je pri odlučivanju o tom pitanju bilo dostupno dovoljno informacija te da stoga nije bilo potrebno kontaktirati s francuskim tijelima. Nakon što je razmotrio svoj detaljan odgovor na prijedlog, Ombudsmanica je prihvatila da u ovom slučaju Komisija ima dovoljno informacija na kojima može temeljiti svoju odluku. Stoga je zaključila istragu utvrđenjem da Komisija nije počinila nepravilnosti u postupanju.

Migracijska politika EU-a uključuje dobrovoljno ili prisilno vraćanje nezakonitih migranata iz trećih zemalja (odbijenih tražitelja azila i osoba bez valjane boravišne dozvole) u njihove zemlje podrijetla. Operacije prisilnog vraćanja po svojoj prirodi mogu uključivati teška kršenja temeljnih prava. Tom se istragom na vlastitu inicijativu nastojalo pojasniti kako Frontex, kao koordinator zajedničkih operacija vraćanja, osigurava poštovanje temeljnih prava i ljudskog dostojanstva pojedinaca koji se vraćaju.

Ombudsmanica je dobila stajališta Frontexa i njegova službenika za temeljna prava, pregledala Frontexove spise i primila doprinose članova Europske mreže pučkih pravobranitelja, Agencije Europske unije za temeljna prava, Agencije UN-a za izbjeglice i niza nevladinih organizacija. Utvrdila je da, iako je mnogo učinjeno, Frontex treba povećati transparentnost svojeg rada u okviru zajedničke operacije refinanciranja, izmijeniti svoj Kodeks ponašanja u područjima kao što su liječnički pregledi i upotreba sile te više surađivati s državama članicama. Frontex mora učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi promicao neovisno i učinkovito praćenje zajedničkih operativnih operacija.

Ombudsmanica svoju istragu zaključuje nizom prijedloga upućenih Frontexu o tome kako može dodatno poboljšati svoje operacije u tom području.

Ovaj se predmet odnosio na neuspješan zahtjev za pristup dokumentima. Komisija je odbila objaviti svoju korespondenciju s poljskim tijelima u pogledu svojih preliminarnih istraga o vrlo visokim troškovima podnošenja pravnih zahtjeva povezanih s postupcima javne nabave u Poljskoj. Komisija je nastojala utvrditi je li relevantno poljsko zakonodavstvo u skladu s pravom Unije. Tvrdeći da je potrebno zaštititi istragu koja je u tijeku, pozvala se na iznimku od prava na javni pristup predviđenog relevantnim zakonodavstvom (Uredba 1049/2001). Komisija nije prihvatila argument podnositelja pritužbe da postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje koji ne primjenjuje izuzeće na koje se poziva niti da je relevantno da se predmetno nacionalno zakonodavstvo zatim osporava pred poljskim Ustavnim sudom („PCT”).

Ombudsmanica je ispitala to pitanje i smatrala da Komisija nije valjano opravdala svoju odluku o odbijanju pristupa predmetnim dokumentima. Ombudsmanica je također zauzela stajalište da su zbog poništenja relevantnog nacionalnog zakonodavstva od strane PCT-a istrage Komisije postale suvišne. Uzimajući u obzir taj pravni razvoj te radi ekonomičnosti i pravednosti postupka, ombudsmanica je predložila da se podnositelju pritužbe odobri pristup zatraženim dokumentima bez potrebe za podnošenjem novog zahtjeva. Komisija je kategorički odbila. Osim toga, nije dala potpunije objašnjenje za svoje odbijanje od onog koje je dala u svojem odgovoru na ponovni zahtjev. Podnositelj pritužbe obavijestio je Ombudsmana da je u međuvremenu dobio pristup dokumentima nakon novog zahtjeva za pristup na temelju Uredbe 1049/2001 upućenog znajući da je Komisija zaključila istragu. U tim je okolnostima Ombudsman odlučio zaključiti predmet s kritičkom napomenom.

Godine 2008. kvalificirani njemački liječnik propisao je starijem Britancu fatalnu prekomjernu dozu jakog lijeka protiv bolova. Pritužba Ombudsmanici odnosila se na odbijanje davanja javnog pristupa zapisniku sa sastanka održanog pri Eurojustu, između njemačkih dužnosnika i dužnosnika Ujedinjene Kraljevine, na kojem se raspravljalo o europskom uhidbenom nalogu koji su za liječnika izdala nadležna tijela UK-a.

Eurojustova pravila o javnom pristupu dokumentima predstavnicima država članica koji surađuju s Eurojustom daju pravo na odluku, umjesto Eurojusta, o tome primjenjuje li se iznimka za davanje javnog pristupa dokumentima povezanim s određenim slučajem, koji su u posjedu Eurojusta. Ombudsmanica je utvrdila da je sasvim jasno da je traženi dokument povezan sa slučajem te da su njemački, kao i predstavnici Ujedinjene Kraljevine, zatražili od Eurojusta da ga ne objavljuje. Prema tome, utvrdila je da je Eurojust bio pravno obvezan odbiti pristup dokumentu.

Međutim, utvrdila je i da je Eurojust propustio obavijestiti podnositelja pritužbe (koji je sin preminule osobe) o razlozima zbog kojih su njemački predstavnici te predstavnici Ujedinjene Kraljevine smatrali da pristup treba zabraniti. Ipak, Eurojust je tijekom istrage Ombudsmanice dostavio navedeno objašnjenje. U navedenom kontekstu, Ombudsmanica je Eurojust potakla da podnositeljima uvijek omogući uvid u one razloge koje su iznijeli nacionalni članovi za zabranu javnog pristupa dokumentima povezanim sa slučajevima.

Ombudsmanica ističe iznimno tragičnu i važnu socijalnu dimenziju ovoga slučaja, koja se odnosi na napore sina da sazna na koji način su javna nadležna tijela postupala u slučaju smrti njegova oca. U tom je smislu, iako sama nije nadležna za procjenu jesu li predstavnici Ujedinjene Kraljevine i Njemačke imali pravo kada su zabranili pristup dokumentu, Ombudsmanica savjetovala podnositelja pritužbe da može, ako želi, podnijeti slučaj sudovima EU-a kada oni, od prosinca 2014., postanu nadležni za takva pitanja.