Okolnosti pritužbe

Događaji koji su doveli do ove pritužbe

1. Od 15. siječnja 1999. do 15. siječnja 2002. podnositelj pritužbe radio je kao doktorand na Institutu za referentne materijale i mjerenja („IRMM”) u Geelu (Belgija). IRMM je dio Zajedničkog istraživačkog centra („JRC”), glavne uprave („GU”) u okviru Europske komisije.

2. Tužiteljica je 2001. imala vezu s kolegicom Y koja nije dugo trajala. Prema informacijama koje je dostavila Komisija, a koje podnositelj pritužbe nije osporio, potonji je, počevši od 2001., poslao Y. niz dopisa i poruka elektroničke pošte koje je Y. smatrala uznemiravanjem. U drugoj polovici 2001. gđa Y. žalila se svojim nadređenima na ponašanje podnositelja pritužbe. Nakon što je razmotrio to pitanje, profesor G., tadašnji direktor IRMM-a, odlučio je da se podnositelju pritužbe ne bi trebao ponuditi nikakav naknadni ugovor.

3. Podnositelj pritužbe pisao je 18. prosinca 2001. profesoru G. kako bi sažeo rezultate rasprave koju je održao 13. prosinca 2001. U tom je dopisu profesor G. jasno naveo da optužbe koje je iznijela Y. nisu dovoljno konkretne da bi opravdale daljnju istragu. Osim odbijanja dodjele novog ugovora, predmet stoga ne bi imao nikakve daljnje posljedice za podnositelja pritužbe. Profesor G. posebno je istaknuo da ne vidi razlog za protivljenje daljnjim profesionalnim kontaktima između IRMM-a i podnositelja pritužbe i njegova društva. Ipak, prema tom pismu, profesor G. je nadalje obećao da će svi relevantni dokumenti biti apsolutno povjerljivi i da će, nakon što je pronašao "rješenje" za gđu Y., ti dokumenti biti uništeni.

4. Ubrzo nakon toga gđa Y. preselila se na lokaciju JRC-a u Ispri (Italija).

5. Prema informacijama koje je dostavila Komisija, a koje podnositelj pritužbe nije osporio, dopisi i poruke elektroničke pošte koje je poslao Y. postali su manje brojni 2003. i 2004. te su nakon toga potpuno prestali.

6. Tužiteljica se 2007. ponovno obratila gđi Y. u vezi s tezom koju je namjeravala dovršiti. U poruci elektroničke pošte poslanoj u prosincu 2007. podnositelj pritužbe obavijestio je Y. da namjerava sudjelovati u javnoj obrani njezina rada pred Sveučilištem u Gentu.

7. Dana 20. prosinca 2007. R., direktorica JRC-a, pisala je podnositelju pritužbe. Gđa R. napomenula je da joj je skrenuta pozornost na to da je podnositelj pritužbe nekoliko godina slao nezatražene poruke e-pošte, pisma i drugu korespondenciju gđi Y. Prema mišljenju gđe R., ta je korespondencija bila uvredljiva za gđu Y. i poremetila je njezinu sposobnost da obavlja svoje zadaće u JRC-u. Što se tiče najave podnositelja pritužbe da će sudjelovati u javnoj obrani teze gđe Y., gđa R. istaknula je da bi se to moglo protumačiti kao uznemiravanje. Osoba R. stoga je od podnositelja pritužbe zatražila da se zaustavi i odustane od svakog daljnjeg kontakta s osobom Y. te da izbjegne bilo kakvu korespondenciju s njom.

8. U svojem odgovoru poslanom istog dana podnositelj pritužbe istaknuo je da se rad gđe Y. treba javno braniti i da stoga ne vidi nijedan razlog zbog kojeg ne bi trebao prisustvovati tom događaju. Podnositelj pritužbe dodao je da ne vidi kako bi pisanje S. Y. moglo predstavljati uznemiravanje.

9. Dana 24. siječnja 2008. R. je obavijestila podnositelja pritužbe da se u njezinu dopisu razmatrao utjecaj njegove korespondencije na Y. i da mu je namjeravala ukazati na to da ta korespondencija uznemiruje Y. i otežava joj obavljanje posla. R. je zaključila navodeći da vjeruje da će se podnositelj pritužbe suzdržati od kontaktiranja Y., kako je zatraženo.

10. U svojem odgovoru od 28. siječnja 2008. podnositelj pritužbe istaknuo je da će zasad odgoditi svaku daljnju komunikaciju s Y., iako je i dalje smatrao da joj u prošlosti nije bilo ništa loše u pisanju.

11. Čini se da podnositelj pritužbe nije bio prisutan kada je Y. javno branila svoj rad.

12. U nekom nepoznatom trenutku početkom 2008. u IRMM-u je donesena odluka da podnositelju pritužbe više neće biti dopušten ulazak u prostorije IRMM-a. Podnositelj pritužbe nije obaviješten o toj odluci.

13. Čini se da je podnositelj pritužbe naknadno saznao da je IRMM poduzeo takve mjere u pogledu njega.

14. Tijekom ove istrage pokazalo se da je donesena slična odluka u pogledu prostora JRC-a u Ispri.

15. Podnositelj pritužbe poslao je 19. lipnja 2008. poruku elektroničke pošte g. H.-u, direktoru IRMM-a. U toj je komunikaciji podnositelj pritužbe predložio da se pristup koji se na njega odnosi ispravi. U tom kontekstu, tvrdio je da je IRMM-u potrebna njegova suradnja na takozvanom projektu "Avogadro".

16. Podnositelj pritužbe poslao je 25. lipnja 2008. dodatnu poruku e-pošte direktoru IRMM-a.

17. U dopisu upućenom direktoru IRMM-a 18. srpnja 2008. podnositelj pritužbe naveo je da na njegove poruke elektroničke pošte nije odgovoreno. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je direktor IRMM-a zatražio od svojeg osoblja da se suzdrži od bilo kakve komunikacije ili suradnje s njim. Također je izjavio da je direktor IRMM-a pokušao uvjeriti osoblje predmetnog odjela da podnositelj pritužbe pokušava "sabotirati" rad drugih ljudi. Prema navodima podnositelja pritužbe, te su klevete ugrozile njegov ugled. Podnositelj pritužbe tvrdio je da su mu Nacionalni institut za norme i tehnologiju („NIST”, savezna agencija SAD-a) i Physikalisch-Technische Bundesanstalt („PTB”, njemački savezni institut) dodijelili zadaću pružanja potpore i olakšavanja rada IRMM-a na projektu Avogadro.

18. Podnositelj pritužbe obratio se 18. srpnja 2008. i S.-u, glavnom direktoru JRC-a. U svojem odgovoru od 25. srpnja 2008. S. je istaknuo da je razgovarao s direktorom IRMM-a i da vjeruje da će on uskoro pisati podnositelju pritužbe.

19. Direktor IRMM-a odgovorio je 25. srpnja 2008. na dopis od 18. srpnja 2008. tražeći od podnositelja pritužbe da pojasni prirodu i opseg mandata koji su mu povjerili NIST i PTB. Direktor je nadalje izjavio da osoblju IRMM-a nije dao upute da ne razgovara s podnositeljem pritužbe.

20. U svojem odgovoru od 29. srpnja 2008. podnositelj pritužbe dostavio je određene informacije o pitanju koje mu je postavljeno. S druge strane, podnositelj pritužbe pitao je (i) je li direktor IRMM-a ikada dao nekom od svojih zaposlenika dojam da ne želi da imaju otvorenu komunikaciju s podnositeljem pritužbe, (ii) je li ikada zatražio od bilo kojeg osoblja IRMM-a da se suzdrži od daljnje suradnje s podnositeljem pritužbe ili njegovim društvom, (iii) bi li mogao posjetiti IRMM i raspravljati o problemima povezanima s predmetnim projektom te (iv) je li direktor IRMM-a bio voljan s njim osobno razgovarati o pitanjima koja su dovela do trenutačnih problema.

21. U svojem odgovoru od 4. rujna 2008. direktor IRMM-a naveo je sljedeće:

"(...) Nikad nisam spriječio održavanje znanstvenih kontakata - oni se doista potiču u mjeri u kojoj su konstruktivni, produktivni i profesionalni. Konkretno, (...) IRMM već dugo snažno podupire projekt Avogradro [sic] i nastavlja to činiti.

Kao što znate, vaša fizička prisutnost u prostorijama IRMM-a uzrokovala je probleme u prošlosti, a profesionalni kontakti trebali bi se nastaviti izvan prostorija IRMM-a drugim sredstvima.

Ne sudjelujući u svakodnevnom radu odjela IM-a na projektu Avogadro, ne vidim potrebu da se osobno sastanem s vama.

Vjerujem da će ovo biti kraj vaše korespondencije sa mnom o ovoj temi. (...)”

Primjerak tog dopisa poslan je dvjema osobama u PTB-u.

22. U dopisu poslanom 18. rujna 2008. podnositelj pritužbe usprotivio se izjavi da je njegova fizička prisutnost u IRMM-u uzrokovala probleme. Istaknuo je da je tijekom posljednjih šest godina nekoliko puta godišnje posjetio IRMM, uključujući dvotjedni boravak 2007., te da u vrijeme kada je H. bio direktor nije bilo nijednog problema. Podnositelj pritužbe stoga je pozvao direktora IRMM-a da povuče navedenu izjavu ili da za nju podnese dokaze. Dodao je da bi inače relevantnu izjavu smatrao klevetom.

23. Podnositelj pritužbe ponovno se 23. rujna 2008. obratio S.-u, glavnom direktoru JRC-a, navodeći da direktor IRMM-a nije razmotrio meritum njegovih prigovora.

24. Direktor IRMM-a 25. rujna 2008. obavijestio je podnositelja pritužbe da smatra da se dopisi potonjeg ponavljaju i da će stoga prekinuti korespondenciju.

25. Podnositelj pritužbe uputio je 30. rujna 2008. dodatni dopis direktoru IRMM-a u kojem je detaljno iznio svoja stajališta. Dodao je da će, ako direktor IRMM-a ne uloži prigovor do 24. listopada 2008., to smatrati prešutnim priznanjem.

26. Direktor IRMM-a 3. listopada 2008. podsjetio je podnositelja pritužbe da je najavio da više neće odgovarati na njegova pisma. Direktor je dodao da je svrha ovog dopisa jednostavno osporiti tvrdnju podnositelja pritužbe da se izostanak odgovora treba tumačiti kao priznanje stajališta koje je podnositelj pritužbe iznio u svojem dopisu od 30. rujna 2008.

Događaji relevantni za ovu istragu koji su se dogodili nakon podnošenja pritužbe

27. Podnositelj pritužbe pisao je 22. svibnja 2009. glavnom direktoru JRC-a u vezi s dopisom koji mu je direktor IRMM-a uputio 4. rujna 2008. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je taj dopis sadržavao pogrešnu, klevetničku izjavu. Također je kritizirao činjenicu da je to pismo poslano dvjema osobama u PTB-u. Podnositelj pritužbe tvrdio je i. da bi relevantnu izjavu trebalo povući, ii. da bi se JRC trebao ispričati u pisanom obliku, iii. da bi činjenice trebalo ispraviti u dopisu PTB-u i iv. da bi Komisija trebala potvrditi da nema razloga da ga se ne uključi u projekt Avogadro.

28. U svojem odgovoru od 27. svibnja 2009. glavni direktor JRC-a uputio je na mišljenje Komisije u ovom predmetu, u kojem je Komisija odbila tvrdnje podnositelja pritužbe. Glavni direktor smatrao je da su se tvrdnje navedene u dopisu od 22. svibnja 2009. odnosile na isti slučaj i da ih je stoga trebalo tretirati na isti način. Stoga je odbio te tvrdnje.

29. U dopisu od 8. lipnja 2009. podnositelj pritužbe kritizirao je taj pristup i pozvao Komisiju da ponovno razmotri svoje stajalište.

30. U svojem odgovoru od 22. lipnja 2009. glavni direktor JRC-a potvrdio je stajalište koje je zauzeo u svojem prethodnom dopisu. Tvrdio je da je direktor IRMM-a imao pravo proslijediti svoj dopis od 4. rujna 2008. PTB-u jer je podnositelj pritužbe tvrdio da ima mandat od tog instituta. Glavni direktor JRC-a nadalje je tvrdio da podnositelj pritužbe nije pravodobno istaknuo relevantno pitanje.

31. Podnositelj pritužbe ponovno je 7. srpnja 2009. uložio prigovor na to stajalište. Međutim, u dopisu od 23. srpnja 2009. glavni direktor JRC-a potvrdio je stajališta koja je iznio.

32. U dodatnom dopisu poslanom 7. srpnja 2009. podnositelj pritužbe obratio se direktoru Instituta za zdravlje i zaštitu potrošača („IHCP”) u okviru JRC-a u Ispri u vezi s odlukom da mu se više ne dopusti pristup prostorima JRC-a u Ispri. Podnositelj pritužbe zatražio je da sazna (i.) kada je ta odluka donesena, (ii.) kako je utvrđena, (iii.) na kojim se razlozima temelji, (iv.) zašto nije bio obaviješten o njoj, (v.) zašto od njega nije zatraženo mišljenje prije donošenja odluke, (vi.) zašto nije bio obaviješten o tome kako može podnijeti žalbu protiv nje i (vii.) kako može podnijeti žalbu protiv te odluke.

33. U svojem odgovoru od 28. srpnja 2009. direktorica IHCP-a pozvala se na mišljenje Komisije u ovom predmetu. Direktorica smatra da su u tom mišljenju objašnjeni uvjeti pristupa prostorima Komisije i moguće mjere zaštite. Direktor je dodao da su mjere slične onima koje su donesene u predmetu Geel poduzete u Ispri.

34. U dopisu od 29. srpnja 2009. podnositelj pritužbe istaknuo je da u tom odgovoru nije na odgovarajući način odgovorio na njegova pitanja.

35. U svojem odgovoru od 10. kolovoza 2009. direktorica IHCP-a ponovno se pozvala na mišljenje Komisije u ovom predmetu. U dodatnom odgovoru od 5. listopada 2009. dodala je da je Komisija u međuvremenu od Ombudsmana primila zahtjev za dodatne informacije. Direktor IHCP-a dodao je da će Komisija odgovoriti na taj zahtjev i da stoga više nije potrebno odgovoriti podnositelju pritužbe.

36. U svojem odgovoru od 6. listopada 2009. podnositelj pritužbe istaknuo je da smatra da način na koji su njegova pitanja dosad riješena predstavlja daljnji slučaj nepravilnosti u postupanju. Ponovno je zatražio odgovor na pitanja koja je postavio 7. srpnja 2009.

37. Podnositelj pritužbe obavijestio je 11. siječnja 2010. direktora IHCP-a da se odgovor Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije ne odnosi na pitanja koja je postavio 7. srpnja 2009.

38. Glavni direktor JRC-a odgovorio je 22. siječnja 2010. direktoru IHCP-a na dopis podnositelja pritužbe od 6. listopada 2009. Glavni direktor tvrdio je da su odgovori koje je poslao direktor IHCP-a odgovarali na njegova pitanja i da su u odgovoru Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije pružena dodatna pojašnjenja. U pogledu dopisa od 11. siječnja 2010. glavni direktor objasnio je da će podnositelj pritužbe primiti dopis od Glavnog tajništva Komisije u kojem će biti objašnjeni postupci Komisije u vezi s pritužbama. Glavni direktor dodao je da se podnositelj pritužbe može obratiti Glavnom tajništvu ako nije zadovoljan tim odgovorom.

Predmet istrage

39. Podnositelj pritužbe iznio je niz navoda i tvrdnji u svojoj pritužbi. U svojim očitovanjima o mišljenju Komisije iznio je dodatne navode i tvrdnje. U dopisu od 11. svibnja 2009. Ombudsman je obavijestio podnositelja pritužbe da ne može pokrenuti istragu o tim daljnjim pitanjima s obzirom na to da podnositelj pritužbe još nije poduzeo odgovarajuće prethodne korake u vezi s tim pitanjima. Podnositelj pritužbe obnovio je 26. i 29. srpnja 2009. te dodatne navode i tvrdnje. S obzirom na to da su u međuvremenu poduzeti odgovarajući pristupi u vezi s tim pitanjima, Ombudsman je ta pitanja uključio u svoju istragu.

40. Ova istraga stoga obuhvaća sljedeće navode i tvrdnje:

Tvrdnje

(1) Podnositelj pritužbe tvrdi da su mjere koje je IRMM poduzeo protiv njega, osobito nalog za udaljavanje iz njegovih prostorija, bile (a) rezultat pogrešnog postupka i (b) materijalno neopravdane.

U prilog toj tvrdnji podnositelj pritužbe tvrdi i. da u trenutku njezina izricanja nije bio obaviješten o nalogu, ii. da nije bio obaviješten o razlozima na kojima se nalog temeljio, iii. da optužbe protiv njega koje su dovele do naloga nisu pravilno ispitane, iv. da mu nije pružena mogućnost da se očituje o tim optužbama prije donošenja odluke i v. da direktor IRMM-a nije pravilno obradio svoju korespondenciju u tom području.

(2) Prema mišljenju podnositelja pritužbe, redoslijedom i načinom na koji se postupalo s njegovom korespondencijom prekršeni su članci 6., 9., 11., 14., 16., 18., 19., 20. i 22. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja [1].

(3) Komisija nije obavijestila podnositelja pritužbe o činjenici da su njezine službe u Ispri odlučile spriječiti njegov ulazak u njihove prostore.

(4) Komisija je postupila pogrešno i klevetnički kada je dopis od 4. rujna 2008. proslijedila osobama PTB-a i nije poduzela korektivne mjere iako ju je podnositelj pritužbe zatražio.

Zahtjevi

(1) Trebalo bi ukinuti nalog za udaljavanje od prostorija IRMM-a;

(2) Trebao bi biti detaljno obaviješten o optužbama protiv njega, kao i o svim popratnim dokumentima i informacijama;

(3) Trebao bi dobiti priliku komentirati te optužbe;

(4) Ako nije moguće razjasniti to pitanje na temelju njegovih primjedbi, trebalo bi pokrenuti odgovarajuću istragu;

(5) Sve odluke u tom području trebale bi biti u skladu s načelom proporcionalnosti;

(6) U slučaju da se optužbe protiv njega pokažu neutemeljenima, ravnatelj IRMM-a trebao bi mu se u pisanom obliku ispričati;

(7) Izjava direktora IRMM-a o kleveti u njegovu dopisu od 4. rujna 2008. trebala bi se povući u pisanom obliku;

(8) Glavni direktor JRC-a trebao bi se pisanim putem ispričati podnositelju pritužbe;

(9) To bi pitanje trebalo pojasniti u dopisu koji treba poslati PTB-u;

(10) GU JRC trebao bi mu u pisanom obliku potvrditi da nema razloga da ga se ne uključi u projekt Avogadro.

41. Podnositelj pritužbe podnio je zajedno sa svojom pritužbom presliku dopisa koji je uputio direktoru IRMM-a 30. rujna 2008. U skladu s tim dopisom direktor IRMM-a rekao je članu svojeg osoblja da podnositelj pritužbe "sabotira" rad drugih ljudi. Direktor je također održao sastanak s članom svojeg osoblja na kojem je jasno izrazio svoje neslaganje s otvorenom komunikacijom između tog člana osoblja i podnositelja pritužbe. Međutim, u skladu s tim dopisom, kada je voditelj relevantnog odjela unutar IRMM-a odbio postupiti u skladu s odlukom koja je donesena u pogledu podnositelja pritužbe jer je smatrao da su interesi IRMM-a ugroženi, direktor IRMM-a primijenio je disciplinske mjere kako bi ga prisilio da postupi u skladu s njima. U svojim primjedbama na odgovor Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije podnositelj pritužbe istaknuo je da je došlo do znatnog pritiska na osoblje IRMM-a kako bi se zaustavila svaka službena komunikacija s njim. Podnositelj pritužbe naveo je da ima dokaze koji pokazuju da je direktor IRMM-a poduzeo daljnje mjere kojima je cilj otežati ili onemogućiti znanstvenu suradnju između njega i osoblja IRMM-a. Ombudsmanica napominje da joj podnositelj pritužbe nije dostavio nikakve dokaze ili navode ili tvrdnje u vezi s navedenim pitanjima. U svojim primjedbama na odgovor Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije podnositelj pritužbe istaknuo je da se boji da bi otkrivanje relevantnih dokaza dovelo do negativnih posljedica za osoblje IRMM-a. Dodao je da će stoga podnijeti te dokaze samo ako postoji stvarna sumnja da je donesena odluka negativno utjecala na suradnju između osoblja IRMM-a i njega samog. Kao što će se vidjeti u nastavku, Europski ombudsman nema takvih sumnji. U svakom slučaju, Ombudsmanica napominje da navedena dodatna pitanja nisu obuhvaćena ovom istragom.

42. Tijekom ove istrage Ombudsman je obavijestio Komisiju da je dobra administrativna praksa voditi potpunu evidenciju svih odluka koje utječu na građane. Međutim, spis koji su pregledale službe Ombudsmana nije sadržavao nikakav trag odluke donesene protiv podnositelja pritužbe kojom mu je onemogućen ulazak u prostorije IRMM-a. Komisija je u svojem odgovoru objasnila da žali zbog tog propusta i da će izmijeniti svoj spis. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zatražio od Ombudsmana da pregleda spis Komisije kako bi se utvrdilo je li taj ispravak pravilno proveden. Nadalje je naveo da bi trebalo pažljivo ispitati nedostaju li drugi dokumenti u tom spisu. Treba naglasiti da su službe Europskog ombudsmana provele inspekciju spisa Komisije kako bi se Europskom ombudsmanu omogućilo rješavanje navoda i zahtjeva koje je podnio podnositelj pritužbe. Međutim, podnositelj pritužbe nije kritizirao činjenicu da relevantna odluka nije pravilno zabilježena u spisu Komisije. Uzimajući u obzir nacrt preporuke koji je izrađen u ovom predmetu, Ombudsmanica je smatrala da nije potrebno baviti se tim pitanjem. Isto vrijedi i za pitanje sadržava li Komisijin spis sve dokumente koji su relevantni za ovaj predmet.

43. Podnositelj pritužbe u svojoj je pritužbi kritizirao činjenicu da su određene poruke e-pošte koje je uputio direktoru IRMM-a u lipnju 2008. ostale neodgovorene. U svojim primjedbama na odgovor Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije podnositelj pritužbe istaknuo je da su i njegove daljnje poruke elektroničke pošte zanemarene. Konkretno, direktor IRMM-a propustio je potvrditi primitak teze podnositelja pritužbe da mu je podnositelj pritužbe, na zahtjev direktora, poslao e-poruku početkom 2008. Podnositelj pritužbe dostavio je 13. svibnja 2008. presliku dodatne e-poruke upućene direktoru IRMM-a u kojoj je uputio na svoju prethodnu e-poruku i zatražio od direktora da potvrdi da je primio ovu e-poruku i prethodno poslanu tezu. Ombudsmanica razumije da je relevantna primjedba podnositelja pritužbe predstavljala primjedbu na izjavu koju je Komisija dala u svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije, ali da u tom kontekstu nije želio iznositi daljnje navode.

44. U svojim primjedbama na odgovor Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije podnositelj pritužbe nadalje je istaknuo da je Komisija uputila na dopis koji je uputio profesoru G. i koji je podnio Ombudsmanu tijekom ove istrage. Podnositelj pritužbe izjavio je da sumnja u to je li direktor IRMM-a znao za taj dopis kada je poslao svoj dopis od 4. rujna 2008. Stoga je zatražio od Komisije da predstavi izvornik tog dopisa koji je potpisao. Ombudsman smatra da ako podnositelj pritužbe želi postupiti po tom zahtjevu, mora ga uputiti Komisiji. U svakom slučaju, valja uzeti u obzir činjenicu da pitanje koje je istaknuo podnositelj pritužbe nije relevantno za ocjenu ove pritužbe koju provodi Ombudsman.

45. U poruci e-pošte koja je priložena njegovim očitovanjima o odgovoru Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije podnositelj pritužbe obavijestio je Ombudsmana i da je 6. listopada 2009. uputio dopis direktoru IHCP-a u kojem je tvrdio da upit koji je poslao tom dužnosniku nije obrađen u skladu s načelima dobre uprave. Prema podnositelju pritužbe, direktor IHCP-a protumačio je primjedbe podnositelja pritužbe u navedenom dopisu kao pritužbu i proslijedio ih Glavnom tajništvu. Podnositelj pritužbe smatra da je stoga pokrenut novi žalbeni postupak. Točno je da je u samim očitovanjima podnositelj pritužbe pozvao Komisiju da mu objasni tko je donio zabranu ulaska u Ispri i na kojoj se osnovi ta zabrana temeljila. Međutim, s obzirom na tekst prethodno navedene popratne poruke Ombudsman smatra da mu podnositelj pritužbe zasad ne želi podnijeti prethodno navedeno pitanje. Podnositelj pritužbe očito ostaje slobodan Ombudsmanu podnijeti novu pritužbu u vezi s tim pitanjem.

46. U svojim očitovanjima o mišljenju Komisije podnositelj pritužbe iznio je novi navod prema kojem je JRC, bez dostatnog opravdanja, bez njegova pristanka i bez obavještavanja, otkrio privatne podatke koji se odnose na njega. Ombudsman je u svojem odgovoru obavijestio podnositelja pritužbe da se ne može nositi s tom tvrdnjom prije nego što se Komisiji pristupi na odgovarajući način u vezi s tim pitanjem. Nadalje je istaknuo da bi podnositelj pritužbe mogao razmotriti i podnošenje tog pitanja Europskom nadzorniku za zaštitu podataka („EDPS”). U svojim primjedbama na odgovor Komisije na zahtjev Europskog ombudsmana za dodatne informacije podnositelj pritužbe istaknuo je da će se obratiti Europskom nadzorniku za zaštitu podataka u vezi s pitanjima koja se odnose na zaštitu podataka nakon završetka istrage Europskog ombudsmana.

47. Podnositelj pritužbe prvotno je zatražio povjerljivo postupanje s njegovom pritužbom. U svojim primjedbama na odgovor Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije podnositelj pritužbe povukao je taj zahtjev. Ombudsmanica ipak smatra da je primjereno i opravdano da identitet bivšeg kolege podnositelja pritužbe u IRMM-u ostane povjerljiv. Ta se osoba stoga u ovom nacrtu preporuke naziva gđa Y.

Istraga

48. Ova je pritužba podnesena 26. listopada 2008. Ombudsmanica je 19. studenoga 2008. od Komisije zatražila mišljenje koje je dostavljeno u ožujku 2009. To je mišljenje proslijeđeno podnositelju pritužbe, koji je iznio primjedbe 14. travnja 2009.

49. Ombudsmanica je 11. svibnja 2009. odgovorila na e-poruku podnositelja pritužbe od 14. travnja 2009. Istog je dana obavijestio Komisiju da smatra potrebnim pregledati njezin spis.

50. Inspekcija je provedena 16. lipnja 2009. Primjerak izvješća o inspekciji poslan je i Komisiji i podnositelju pritužbe. Podnositelj pritužbe podnio je 26. srpnja 2009. Ombudsmanu dodatne navode i tvrdnje. Dana 29. srpnja 2009. iznio je primjedbe na izvješće o inspekciji.

51. Ombudsmanica je 10. i 21. rujna 2009. od Komisije zatražila dodatne informacije u vezi s tim predmetom. Također je zatražio od nje da dostavi dodatno mišljenje o dodatnim navodima i tvrdnjama koje je podnio podnositelj pritužbe.

52. Komisija je svoj odgovor poslala u prosincu 2009. Taj je odgovor poslan podnositelju pritužbe, koji je svoja očitovanja iznio 31. siječnja 2010.

53. Ombudsman je 17. ožujka 2010. Komisiji uputio nacrt preporuke. Komisija je svoje detaljno mišljenje dostavila 27. srpnja 2010. To je mišljenje proslijeđeno podnositelju pritužbe, koji je svoja očitovanja podnio 17. kolovoza 2010.

Analiza i zaključci Europskog ombudsmana

Uvodne napomene

54. Treba napomenuti da je podnositelj pritužbe podnio znatan broj navoda i tvrdnji. Ombudsmanica smatra da se ti navodi i tvrdnje mogu svrstati u četiri naslova koji se odnose na i. sadržaj odluke o sprečavanju pristupa IRMM-u u Geelu, ii. postupak koji je Komisija primijenila u vezi s tom odlukom, iii. navodni propust da ga se obavijesti o odgovarajućoj mjeri donesenoj u Ispri i iv. navodnu klevetu koja proizlazi iz dopisa od 4. rujna 2008.

55. Kao što je već navedeno, u spisu Komisije nije pronađen nijedan pisani zapis odluke koju je donijela Komisija u vezi s pristupom podnositelja pritužbe prostorijama IRMM-a u Geelu nakon što su ga predstavnici Ombudsmana pregledali. Međutim, iz informacija koje je Komisija dostavila tijekom ove istrage proizlazi da je ta odluka imala namjeru i učinak onemogućiti podnositelju pritužbe pristup prostorijama IRMM-a u Geelu. Radi jednostavnog upućivanja, pojam „zabrana ulaska” upotrebljavat će se za označavanje sporne odluke.

56. U ovoj će se odluci najprije iznijeti argumenti izneseni Europskom ombudsmanu prije njegova nacrta preporuke, njegova ocjena tih argumenata i nacrt preporuke (A) prije nego što se iznesu argumenti koji su mu podneseni nakon njegova nacrta preporuke (B) i njegove konačne ocjene (C).

A. Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu prije nacrta preporuke, njegova ocjena i nacrt preporuke

(1) U pogledu osnovanosti zabrane ulaska i povezanih pitanja

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

57. Podnositelj pritužbe tvrdio je da zabrana ulaska nije opravdana. U tom je kontekstu iznio sljedeće konkretne argumente: i. zabrana ulaska nije bila proporcionalna i njome se nisu uzeli u obzir njegovi osobni interesi (članak 6. Europskog kodeksa o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi); ii. relevantna odluka nije bila objektivna s obzirom na to da nisu uzeti u obzir elementi u njegovu korist (članak 9. Zakonika); iii. optužbe protiv njega koje su dovele do odluke nisu pravilno ispitane i iv. nije bilo pravičnosti i razumnosti (članak 11. Zakonika). Prema podnositelju pritužbe Komisija je prekršila članke 6. (proporcionalnost), 9. (objektivnost) i 11. (pravednost) Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi zabranu ulaska trebalo ukinuti, da bi sve odluke u tom području trebale biti u skladu s načelom proporcionalnosti i da bi mu GU JRC trebao u pisanom obliku potvrditi da nema razloga da ga se ne uključi u projekt Avogadro.

58. Komisija je u svojem mišljenju navela da je relevantna odluka donesena u slučajevima uznemiravanja i prijetećeg ponašanja podnositelja pritužbe protiv Y.-a i drugih članova osoblja IRMM-a koje se, kao što je vidljivo iz elemenata kojima je raspolagala, dogodilo između 2001. i 2007. Prema mišljenju Komisije, ti su materijali uključivali preslike korespondencije između podnositelja pritužbe i gđe Y., izjave, obavijesti i korespondenciju o fizičkim prijetnjama podnositelja pritužbe protiv gđe Y. i drugog osoblja, korespondenciju između podnositelja pritužbe i različitih članova uprave JRC-a te korespondenciju između različitih predmetnih službi Komisije. Komisija je napomenula da su navedeni dokumenti dostupni Ombudsmanu ako se želi s njima savjetovati. Dodao je da su njegove službe uzele u obzir sve dostupne dokaze kako bi utvrdile treba li podnositelju pritužbe odobriti pristup lokaciji IRMM-a.

59. Komisija je istaknula da je, nakon slučajeva uznemiravanja koje je podnositelj pritužbe počinio protiv gđe Y. 2001., tadašnji direktor IRMM-a odlučio postupno ukinuti sudjelovanje podnositelja pritužbe u aktivnostima IRMM-a. Komisija smatra da je podnositelj pritužbe bio svjestan toga. U tom kontekstu Komisija je uputila na dopis od 14. siječnja 2002. u kojem je podnositelj pritužbe izjavio da mu je rečeno da „neće dobiti status neplaćenog posjetitelja” i da „ako nisam tražen u IRMM-u, morao sam otići”.

60. Komisija je tvrdila da se posebno značajan slučaj prijetećeg ponašanja dogodio u prosincu 2007., kada je podnositelj pritužbe najavio da namjerava sudjelovati u javnoj obrani teze gđe Y.

61. Komisija je objasnila da su, s obzirom na sve prethodno navedeno, „u siječnju 2008. IRMM i hijerarhija JRC-a poduzeli mjere kako bi spriječili ulazak [podnositelja pritužbe] u svoje prostorije.” Prema Komisiji, te su odluke bile u skladu s njezinom uobičajenom politikom zaštite osoblja.

62. Komisija je dodala da su pristup njezinim prostorijama kontrolirale njezine službe ili vanjska zaštitarska društva koja su djelovala u skladu s njezinim uputama. IRMM je bio nuklearno područje i stoga je podlijegao još strožim uvjetima pristupa od drugih lokacija. Treće strane kao što je podnositelj pritužbe nisu imale pravo na pristup. U predmetu podnositelja pritužbe bilo je dovoljno dokaza da bi njegova prisutnost na web-mjestu IRMM-a mogla izazvati zabrinutost u pogledu sigurnosti osoblja IRMM-a; istodobno, nije postojao valjan razlog da mu se odobri pristup. Komisija je naglasila da ne može tolerirati bilo kakvu vrstu uznemiravanja. Dodala je da stoga namjerava zadržati zabranu ulaska koja se odnosi na podnositelja pritužbe.

63. Komisija je tvrdila da se „druga odluka o odbijanju pristupa podnositelja pritužbe lokaciji JRC-a” temeljila na svim materijalima dostupnima u siječnju 2008. Istaknuo je da je njegov prioritet bio zaštititi Y. i drugo osoblje IRMM-a kojem je podnositelj pritužbe prijetio. Nadalje, tvrdio je da su svi dostupni dokazi uzeti u obzir i da, na temelju dokaza iz njegova spisa, nije smatrao primjerenim pokrenuti ispitni postupak. Komisija je također navela da su njezine odluke bile u potpunosti u skladu s načelom proporcionalnosti. Podnositelj pritužbe o uznemiravanju i prijetnjama protiv svojih bivših kolega u potpunosti je opravdao poduzimanje mjera kako bi se osiguralo da ne može nastaviti s takvim ponašanjem. Uputa da mu se odbije pristup stranici bila je najprikladniji način da se to spriječi.

64. Komisija je zaključila navodeći da smatra da su sve njezine radnje u potpunosti opravdane s obzirom na njezine obveze prema osoblju i da ne namjerava podnositelju pritužbe ponuditi ispriku.

65. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima naveo da nikada nije uznemiravao ni prijetio Y. Niti su postojale fizičke prijetnje, bilo prema Y. bilo prema bilo kojem drugom članu osoblja IRMM-a. Podnositelj pritužbe izjavio je da ne zna za odluku o prekidu suradnje između njega i IRMM-a koju bi donio profesor G. Dogodilo se da je njegov ugovor istekao, kako je predviđeno, 15. siječnja 2002. Međutim, od 2002. sklopljen je niz ugovora između IRMM-a i društva podnositelja pritužbe. Podnositelj pritužbe naglasio je da je do kraja 2007. više puta godišnje posjetio IRMM bez ikakvih prepreka. Dodao je da je Komisija iz privatnog dopisa koji je napisao citirala bez navođenja adresata, vrste dokumenta ili njegova konteksta. Stoga je tvrdnja iz tog dopisa bila krivotvorena. U svakom slučaju, bilo je jasno da je predmetni dopis odražavao njegovo tadašnje stanje svijesti i da nije predstavljao opis objektivne situacije.

66. Podnositelj pritužbe priznao je da je uputio nekoliko strogo privatnih dopisa i poruka e-pošte gđi Y. Međutim, ta korespondencija nije imala za cilj uznemiravati ili prijetiti gđi Y niti je objektivno mogla to učiniti. Komisija bi trebala jasno razlikovati privatna i profesionalna pitanja. Podnositelj pritužbe nadalje je napomenuo da Komisija nije navela tko su ostale osobe koje je trebao prijetiti. Dodao je da se, prema njegovim saznanjima, nije savjetovalo ni s jednim članom IRMM-a s kojim je bio u kontaktu posljednjih godina.

67. Kad je riječ o pitanjima koja se odnose na tezu gđe Y., podnositelj pritužbe objasnio je da je pročitao članak koji je ona objavila u znanstvenom pregledu. Budući da je imao određene sumnje u pogledu statističkih metoda korištenih u tom članku, pisao je S. Y. kako bi joj omogućio da pravilno razmotri to pitanje prije nego što se njezina teza javno obrani. Također je ponudio da se o tom pitanju raspravlja telefonom ili e-poštom, u slučaju da ona to preferira u odnosu na javnu raspravu. Podnositelj pritužbe naglasio je da je pravilima Sveučilišta u Gentu propisano da se rad mora javno braniti. Njegova namjera da bude prisutan tom prilikom temeljila se na pravu javnosti da sudjeluje u javnoj obrani teze i stoga nije mogla predstavljati uznemiravanje. Podnositeljica pritužbe dodala je da je zabrana ulaska u prostorije IRMM-a u svakom slučaju bila krajnje neprimjerena mjera ako je Y. trebalo zaštititi od njegove znanstvene kritike pri javnoj obrani teze. Gđa Y. nije bila fizički prisutna u IRMM-u. Zabrana ulaska nije ga mogla spriječiti ni u slanju daljnjih e-mailova. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi se zabranom ulaska moglo otežati ili onemogućiti njegovu znanstvenu suradnju s IRMM-om. To je bilo nerazmjerno.

68. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija požurila poduzeti mjere bez kritičkog ispitivanja optužbi iznesenih protiv njega. Komisija očito nije bila zainteresirana za objektivnu i neutralnu analizu situacije ili to nije mogla učiniti. Činilo se da se Komisija temeljila na pretpostavkama i jednostranim optužbama te je stoga djelovala proizvoljno.

69. Podnositelj pritužbe postavio je pitanje je li uprava JRC-a stvarno uvela zabranu ulaska. Prema njegovu mišljenju, trebalo je pretpostaviti da je tu odluku donio direktor IRMM-a.

70. Podnositelj pritužbe smatrao je da je Komisijin argument da je zabrana ulaska opravdana iz sigurnosnih razloga samo izlika i da u svakom slučaju nije osnovan. U IRMM-u je postojala jasna geografska podjela između područja na kojem se postupalo s nuklearnim materijalom i područja na kojem se nalazila uprava te na kojem su se održavali sastanci i konferencije. Ulazak u "kontroliranu" zonu bio je pod posebnom dozvolom.

71. Podnositelj pritužbe nadalje je tvrdio da bi se trebali primjenjivati posebno visoki standardi u pogledu načina na koji se direktor javne znanstvene ustanove bavio kritičnim znanstvenicima. Pravednost, poštovanje i transparentnost trebali bi biti vrhovni zakon u tom kontekstu. Ti se zahtjevi u ovom slučaju uopće nisu poštovali.

72. Prema podnositelju pritužbe Komisija je iskrivila činjenice upućivanjem na „drugu” zabranu ulaska. Nije znao za bilo kakvu prethodnu zabranu ulaska.

73. Podnositelj pritužbe istaknuo je da ne tvrdi da ima pravo pristupa prostorijama IRMM-a. Istaknuo je da će, čak i ako se zabrana ulaska ukine, i dalje podlijegati uobičajenim kontrolama ulaska. Podnositelj pritužbe dodatno je pojasnio da će moći ući u IRMM samo ako ga pozove jedan od znanstvenika IRMM-a i ako njegov načelnik odjela odobri taj poziv.

74. Nakon što je ispitao mišljenje Komisije i primjedbe podnositelja pritužbe, Ombudsman je odlučio da je potrebno pregledati spis Komisije.

75. Tom su prigodom predstavnici pučkog pravobranitelja pitali kako bi odluka o sprečavanju podnositelja pritužbe da uđe u prostorije IRMM-a mogla zaštititi gđu Y., koja više nije radila u tim prostorijama. Predstavnici Komisije odgovorili su da je podnositelj pritužbe također izrazio prijetnje drugim članovima osoblja (a posebno jednoj osobi) koji su i dalje radili u IRMM-u i kojima je potrebna zaštita. Nadalje su objasnili da je Komisija slijedila „politiku nulte tolerancije” u slučaju uznemiravanja i da je s obzirom na to poduzeta mjera za sprečavanje pristupa podnositelja pritužbe prostorijama IRMM-a. Predstavnici Komisije dodali su da je mjera također preventivne prirode, s obzirom na to da je korespondencija podnositelja pritužbe iz 2007. pokazala da se predmet ne može smatrati uspavanim.

76. U svojim očitovanjima o izvješću o navedenoj pretrazi podnositelj pritužbe istaknuo je da se Komisija očito temeljila na dokumentima koje joj je dostavila Y. Komisija nikada nije ispitala jesu li optužbe koje je Y. iznijela osnovane. Podnositelj pritužbe naglasio je da nije ispravno reći da je prijetio članovima osoblja IRMM-a koji su još uvijek tamo radili.

77. Nakon što je ispitao ta zapažanja, Ombudsman je od Komisije zatražio da mu dostavi dodatne informacije o ovom predmetu. Ombudsmanica je istaknula da se čini očitim da se zabrana ulaska ne može opravdati (pretpostavljenom ili stvarnom) potrebom da se zaštiti gđa Y., koja više nije radila u IRMM-u. U svojem mišljenju i prilikom pretrage Komisija je uputila na druge članove osoblja koje je trebalo zaštititi i kojima je podnositelj pritužbe navodno prijetio. Ombudsmanica je stoga od Komisije zatražila da navede i. tko su ti članovi osoblja, ii. koje je prijetnje podnositelj pritužbe navodno iznio, iii. kada su navodne prijetnje iznesene i iv. kako bi te navodne prijetnje mogle opravdati relevantnu odluku s obzirom na činjenicu da se činilo da se podnositelj pritužbe vratio IRMM-u, kao vanjski stručnjak, u nekoliko navrata od 2002.

78. Komisija je u svojem odgovoru objasnila da informacije obuhvaćene točkama i. i ii. zahtjeva Ombudsmana treba smatrati povjerljivima kako bi se dotični članovi osoblja zaštitili od daljnjih prijetnji i mogućih štetnih radnji podnositelja pritužbe. Kad je riječ o točki iii., relevantne prijetnje iznesene su 2001. Što se tiče točke iv., Komisija je smatrala da je incident koji se dogodio u prosincu 2007. bio posebno ozbiljan, tim više što je obrana teze bila vrhunac višegodišnjeg rada i korak koji je bio ključan za daljnju karijeru u istraživanju. Komisija je tvrdila da je bila vlasnik predmetnih rezultata jer su ih dobili nositelji bespovratnih sredstava koje je ona platila. Smatrao je da stoga ima institucionalni interes i dužnost zaštititi te rezultate.

79. Prema Komisiji, navedeni incident pokazao je da podnositelj pritužbe nije promijenio ponašanje zbog kojeg je tadašnji direktor IRMM-a 2001. postupno ukinuo svoje sudjelovanje u aktivnostima IRMM-a. Odluka donesena u siječnju 2008. da se podnositelju pritužbe zabrani ulazak u prostorije IRMM-a donesena je kao odgovor na taj incident i „druge događaje”.

80. Komisija je u svojem odgovoru ponovila i da ne postoji pravo pristupa prostorima Komisije i da je svaki zahtjev za pristup u svakom slučaju ispitan u pogledu postojanja kvalificiranog interesa koji opravdava pristup. Komisija nije smatrala da je podnositelj pritužbe imao opravdan interes za takav pristup. Mjera koju je poduzeo direktor IRMM-a bila je općeg poretka i nije utjecala na utvrđeno pravo ili kvalificirani interes podnositelja pritužbe. Temeljila se na osnovnim načelima zaštite sigurnosti: bila je preventivne prirode, opravdana i pragmatična.

81. Komisija je nadalje tvrdila da je njezin pristup bio nužan zbog obveze utvrđene u članku 24. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica („Pravilnik o osoblju”), prema kojem su institucije morale pomagati svojem osoblju, posebno u slučajevima uznemiravanja. U tom kontekstu Komisija se pozvala na svoju Odluku od 26. travnja 2006. o politici Europske komisije o zaštiti dostojanstva osobe i sprečavanju psihološkog i seksualnog uznemiravanja [2] („Odluka od 26. travnja 2006.”). Prema Komisijinu mišljenju, relevantna zabrana ulaska bila je izraz njezine diskrecijske ovlasti u poduzimanju odgovarajućih mjera za zaštitu njezina osoblja. Komisija se nadalje pozvala na prevladavajuću dužnost zaštite svojeg osoblja i potrebu održavanja sigurnosti lokacije.

82. Kad je riječ o tvrdnji podnositelja pritužbe da mu treba u pisanom obliku potvrditi da nema razloga da ga se ne uključi u projekt Avogadro, Komisija je tvrdila da je odluka s kim je surađivala bila odluka uprave koja je bila u njezinoj punoj diskreciji. Treće strane nisu imale apsolutno pravo na "suradnju" s Komisijom. U tom kontekstu Komisija se pozvala na sadržaj svojeg dopisa od 4. rujna 2008.

83. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoju pritužbu. Istaknuo je da se Komisija oslonila na optužbe koje su protiv njega iznesene kao da su utvrđene činjenice. Međutim, do sada nije postojao odgovarajući postupak za ocjenu istinitosti tih optužbi, koje su, prema njegovu mišljenju, bile neosnovane. Podnositelj pritužbe nadalje je tvrdio da nije primjereno smatrati da su dužnosti Komisije prema njezinu osoblju važnije od poštovanja prava građana. Također se osvrnuo na znanstvenu suradnju između sebe i IRMM-a te na usluge koje je njegovo društvo pružalo potonjem. U tom je kontekstu Komisijino stajalište da nije imao opravdan interes za pristup IRMM-u bilo nerazumljivo. Kad je riječ o Pravilniku o osoblju, podnositelj pritužbe smatrao je da oni nisu primjenjivi u njegovu slučaju. Ni Odluka od 26. travnja 2006. nije bila primjenjiva jer nije bio član osoblja Komisije. U svakom slučaju, Komisija nije pokušala primijeniti načela i pravila utvrđena u ovoj Odluci. U tom je kontekstu podnositelj pritužbe napomenuo da se u točki 6.1. Odluke od 26. travnja 2006. navodi da je „pretpostavka nedužnosti u potpunosti zajamčena navodnim uznemiravateljima”.

84. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je u Belgiji javna obrana teze bila bitan zahtjev čiji je cilj bio osigurati kvalitetu dodijeljenih naslova. Pokušavajući ga natjerati da se suzdrži od sudjelovanja u javnoj obrani teze gđe Y., iako je bio priznati stručnjak u relevantnom području, Komisija je ugrozila kompetencije Sveučilišta u Gentu. Komisija nije imala nikakvo vlasništvo nad rezultatima istraživanja gđe Y. U svakom slučaju, nikada nije prijetio radu gđe Y. i rezultatima do kojih je ona dovela.

85. Podnositelj pritužbe napomenuo je da je Komisija ponovno uputila na „ostale događaje”, bez navođenja o čemu je riječ. Ustrajao je u tome da bi se Komisija trebala suzdržati od davanja takvih izjava ili pružiti konkretne pojedinosti kako bi ih podržala.

Procjena Europskog ombudsmana na temelju koje je izrađen nacrt preporuke

86. Komisija je pojasnila da neće i ne može prihvatiti bilo kakav oblik uznemiravanja članova svojeg osoblja. Ombudsmanica je svesrdno pozdravila ovu politiku "nulte tolerancije".

87. Člankom 24. stavkom 1. Pravilnika o osoblju predviđa se sljedeće: „Zajednice pomažu svakom dužnosniku, posebno u postupcima protiv svake osobe koja počini prijetnje, uvredljive ili klevetničke radnje ili izjave, ili bilo kakav napad na osobu ili imovinu kojoj je on ili član njegove obitelji izložen zbog svojeg položaja ili dužnosti.” Iz sudske prakse sudova Unije proizlazi da, zbog dužnosti pružanja pomoći, uprava mora, kada je suočena s nezgodom koja nije u skladu s dobrim redom i smirenošću službe, intervenirati svom potrebnom snagom i odgovoriti brzinom i pažnjom koja se zahtijeva okolnostima slučaja radi utvrđivanja činjenica i, slijedom toga, poduzimanja odgovarajućih mjera uz potpuno poznavanje činjenica.[3]

88. Točno je da podnositelj pritužbe nije dužnosnik i stoga ne podliježe Pravilniku o osoblju. Međutim, kako je vidljivo iz teksta članka 24., institucije, tijela, agencije i uredi EU-a imaju dužnost pomoći svojem osoblju ne samo u slučajevima uznemiravanja od strane kolega, nego i kada uznemiravanje provode treće strane, pod uvjetom da se ono odvija „zbog položaja ili dužnosti [dužnosnika]”.

89. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi Komisija trebala jasno razlikovati privatna i profesionalna pitanja te da su pisma i poruke elektroničke pošte koje je uputio Y. strogo privatne prirode. Ombudsmanica se složila da Komisija u načelu nema ovlasti intervenirati u privatna pitanja koja se odnose na člana njezina osoblja i treću stranu. Međutim, on je također smatrao da je, ako je treća strana uznemiravala člana njegova osoblja, Komisija imala pravo poduzeti odgovarajuće mjere u pogledu svoje sfere. Komisija je bila jasno nadležna za odlučivanje o tome kome bi trebao biti dopušten pristup njezinim prostorima. Stoga se činilo logičnim pretpostaviti da Komisija mora imati pravo ograničiti ili spriječiti pristup svojim prostorijama trećim osobama koje su uznemiravale članove njezina osoblja, u mjeri u kojoj je to potrebno kako bi se spriječili daljnji slučajevi uznemiravanja.

90. Međutim, od samog početka valja istaknuti da uprava također ima određene obveze koje mora ispuniti ako joj se skrene pozornost na mogući slučaj uznemiravanja. U takvom je slučaju uprava, kao što to proizlazi iz prethodno navedene sudske prakse sudova Unije, obvezna utvrditi činjenice i zatim poduzeti odgovarajuće mjere uz potpuno poznavanje tih činjenica. Komisija se u svojim očitovanjima pozvala na svoju Odluku od 26. travnja 2006. u tom kontekstu. Iako je podnositelj pritužbe pravilno primijetio da se taj tekst odnosi na slučajeve uznemiravanja od strane članova osoblja Komisije te stoga nije primjenjiv u njegovu slučaju, Ombudsman je smatrao da pruža korisne smjernice u pogledu ispitivanja koje uprava mora provesti, bez obzira na to je li navodni uznemiravatelj član osoblja Komisije ili nije. Konkretno, kao što je predviđeno točkom 6.1. navedene Odluke, pretpostavka nedužnosti mora se poštovati.

91. Ombudsman je stoga smatrao da mora ispitati je li Komisija u ovom slučaju provjerila sve relevantne činjenice i je li mjera koju je poduzela bila prikladna.

92. Prije početka ispitivanja ombudsmanica je smatrala korisnim pojasniti niz preliminarnih pitanja. Iako su neka od tih pitanja bila povezana s postupovnim aspektima o kojima se raspravljalo u nastavku, ta su se pitanja trebala riješiti već ovdje jer su se odnosila na sadržaj odluke koju je donijela Komisija.

93. Kao prvo, Ombudsmanica je napomenula da se čini da zabrana ulaska koju ovdje treba ispitati nije bila utvrđena u odgovarajućem dokumentu u trenutku njezina donošenja. Zbog toga je podnositelj pritužbe nagađao tko je autor te odluke. U svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatnim informacijama Komisija je uputila na „odluku koju je 2008. donio direktor IRMM-a da se podnositelju pritužbe ne dopusti ulazak u prostorije IRMM-a”. Ombudsmanica je smatrala da je to razjasnilo situaciju.

94. Drugo, podnositelj pritužbe iznio je niz primjedbi koje su se odnosile na ponašanje direktora IRMM-a. Trebalo je podsjetiti da je Europski ombudsman dužan ispitati moguće slučajeve nepravilnosti u djelovanju institucija, tijela, agencija i ureda Unije. Stoga su njegovi upiti usmjereni na te institucije, tijela, agencije i urede, a ne na pojedinačne dotične dužnosnike. Međutim, način na koji se dužnosnici ponašaju u svojstvu dužnosnika EU-a očito je dio aktivnosti institucija, tijela, agencija i ureda Unije koje Ombudsman mora ispitati u pogledu njihove usklađenosti s načelima dobre uprave.

95. Kao treće, činilo se korisnim pojasniti sadržaj i prirodu relevantne odluke prije ispitivanja njezine osnovanosti i načina na koji je donesena. U svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije Komisija je navela da podnositelj pritužbe nema pravo pristupa prostorijama IRMM-a i da nema ni kvalificirani interes koji opravdava pristup. Također je tvrdio da je relevantna odluka „općeg poretka” i da predstavlja izraz njegove diskrecijske ovlasti. Te bi se izjave mogle tumačiti na način da upućuju na to da je Komisija smatrala da je potpuno slobodna odlučiti kome će dati pristup svojim prostorijama i da nije potrebno nikakvo opravdanje ako namjerava uvesti zabranu ulaska. Ombudsmanica je smatrala da to nije stajalište koje je Komisija namjeravala iznijeti. Prema njegovu mišljenju, bilo je očito da se takva zabrana ulaska može donijeti samo ako za to postoji dobar razlog. To je tim više vrijedilo ako je Komisija odlučila zabraniti znanstveniku pristup istraživačkom institutu s kojim je već surađivao u prošlosti.

96. Ombudsmanica je napomenula da je podnositelj pritužbe priznao da nema pravo pristupa prostorijama IRMM-a, ali da će se svaki posjet tamo odvijati na temelju poziva IRMM-a. Stoga bi se o tome ima li podnositelj pritužbe opravdan interes za dobivanje pristupa trebalo odlučivati od slučaja do slučaja. Podnositelj pritužbe nadalje je napomenuo da bi, ako se zabrana ulaska ukine, očito i dalje podlijegao uobičajenim kontrolama ulaska. Stoga je ovdje trebalo ispitati je li Komisija imala pravo spriječiti podnositelja pritužbe da uđe u prostorije IRMM-a u svim okolnostima, tj. čak i u situacijama u kojima bi posjet bio koristan u znanstvene svrhe.

97. Tvrdeći da podnositelj pritužbe nije imao nikakav kvalificirani interes kojim bi se opravdao pristup, Komisija je možda namjeravala predložiti i da njegova odluka nije negativno utjecala na podnositelja pritužbe. Upućivanje Komisije na „opću” prirodu zabrane ulaska moglo bi upućivati u istom smjeru. Ombudsman ne bi mogao prihvatiti takve argumente. Zabrana ulaska koju ovdje treba ispitati bila je pojedinačna odluka koja se izravno i osobno odnosila na podnositelja pritužbe. Ta je odluka očito mogla negativno utjecati na podnositelja pritužbe. Iako je Komisija istaknula da se ne protivi profesionalnim kontaktima između IRMM-a i podnositelja pritužbe do kojih je došlo bez fizičke prisutnosti podnositelja pritužbe u IRMM-u, činilo se sigurnim da zabrana ulaska može utjecati na djelatnost podnositelja pritužbe kao znanstvenika. Osim toga, svaka takva odluka morala je utjecati na profesionalni ugled takve osobe.

98. Četvrto, ombudsmanica je smatrala da je podnositelj pritužbe bio u pravu kada je prigovorio Komisijinu upućivanju na zabranu ulaska donesenu 2008. kao „drugu” odluku u tom smislu. Tekst koji je upotrijebila Komisija i kontekst u kojem se koristila stvorili su dojam da je zabrana prvog ulaska izrečena 2001. Međutim, Komisija je u svojem mišljenju sama napomenula da je 2001. tadašnji direktor IRMM-a odlučio postupno ukinuti sudjelovanje podnositelja pritužbe u aktivnostima IRMM-a. To očito nije isto što i zabrana ulaska. U tom kontekstu podnositelj pritužbe uputio je 18. prosinca 2001. dopis tadašnjem direktoru IRMM-a. U skladu s tim dopisom profesor G. napomenuo je da ne vidi razlog za prigovor na daljnje profesionalne kontakte između IRMM-a i podnositelja pritužbe i njegova društva. Komisija nije osporila tu izjavu. Podnositelj pritužbe nadalje je dosljedno tvrdio da je nakon toga i do 2007. posjetio IRMM u nekoliko navrata svake godine bez nailaženja na prepreke. Komisija ponovno nije osporila tu tvrdnju. Ombudsmanica je stoga zaključila da Komisija nije utvrdila da je zabrana ulaska donesena 2008. uslijedila nakon ranije zabrane ulaska.

99. Kao peto, podnositelj pritužbe iznio je niz primjedbi u pogledu zahtjeva koji mu je 20. prosinca 2007. uputila R. da se zaustavi i odustane od daljnje korespondencije s Y. Činilo se korisnim istaknuti da taj zahtjev nije obuhvaćen ovom istragom. U tim je okolnostima Ombudsman smatrao da se u ovoj istrazi ne mora baviti tim aspektom predmeta.

100. Kao šesto, treba uzeti u obzir činjenicu da je Komisija dala samo prilično općenita objašnjenja o razlozima zbog kojih je smatrala da je njezina odluka opravdana. To se osobito odnosilo na uznemiravanje koje je tužitelj navodno počinio 2001. i prijetnje koje je navodno u tom trenutku iznio. Umjesto toga, Komisija je uputila na dokumente u svojem spisu i pozvala Europskog ombudsmana da pregleda te dokumente. Ombudsmanica je iskoristila tu ponudu. Tom su prilikom predstavnici Komisije jasno dali do znanja da se dokumenti iz njezina spisa trebaju smatrati povjerljivima. Člankom 4. stavkom 2. Statuta Europskog ombudsmana propisano je da „Europski ombudsman ne smije otkriti sadržaj takvih dokumenata.” To se ograničenje moralo uzeti u obzir pri sljedećem ispitivanju.

101. Kako bi opravdala zabranu ulaska koja je izrečena podnositelju pritužbe, Komisija se pozvala na niz argumenata. Ombudsmanica je smatrala da bi se ti argumenti mogli grupirati pod sljedeće naslove: i. sigurnosna pitanja povezana s prirodom IRMM-a kao nuklearne lokacije; ii. navodno ponašanje podnositelja pritužbe prema gđi Y. 2001.; iii. ponašanje podnositelja pritužbe prema gđi Y. u prosincu 2007.; iv. navodno ponašanje podnositelja pritužbe prema drugim članovima osoblja IRMM-a 2001.; v. određeni „drugi događaji” i vi. razna općenitija razmatranja.

102. Kad je riječ o i. navodnom opravdanju povezanom s prirodom IRMM-a kao nuklearne lokacije, ombudsmanica je napomenula da se Komisija ograničila na opće upućivanje na potrebu održavanja sigurnosti lokacije. U nedostatku bilo kakvih pojedinosti koje bi mogle potkrijepiti tvrdnju da bi prihvaćanje podnositelja pritužbe moglo uzrokovati opasnosti za lokaciju kao takvu, ombudsmanica je smatrala da je relevantni argument očito neuvjerljiv.

103. Što se tiče, s druge strane, navodnog uznemiravanja Y. 2001. i prijetnji koje joj je u to vrijeme navodno prijetio podnositelj pritužbe, Ombudsman je smatrao da bi mogao biti kratak u ovom kontekstu. Kao što je to istaknuo podnositelj pritužbe, a da mu Komisija nije proturječila, Y. je 2002. napustila IRMM kako bi radila na lokaciji JRC-a u Ispri. Unatoč izričitom pitanju koje joj je u tom smislu postavljeno prilikom pretrage, Komisija nije mogla objasniti zašto je 2008. podnositelju pritužbe bilo potrebno zabraniti pristup prostorijama IRMM-a u Geelu (Belgija) kako bi se zaštitio službenik koji radi u Ispri (Italija) od 2002.

104. Isti zaključak primijenjen je iii. u pogledu argumenta Komisije da je zabrana ulaska opravdana s obzirom na ponašanje podnositelja pritužbe prema gđi Y. u prosincu 2007. Kao što je to tužitelj pravilno istaknuo, ako je Y. trebala biti zaštićena od svoje znanstvene kritike kada je javno branila svoju tezu u Gentu, zabrana ulaska u prostorije IRMM-a u Geelu očito je bila neučinkovita. Nadalje, podnositelj pritužbe s pravom je istaknuo da ga zabrana ulaska ne može spriječiti ni u slanju daljnjih e-poruka gđi Y.

105. S obzirom na važnost optužbi iznesenih protiv podnositelja pritužbe, Ombudsmanica je ipak smatrala primjerenim podrobnije razmotriti način na koji je Komisija ocijenila relevantno ponašanje podnositelja pritužbe.

106. Nakon što je proučila dokumente iz spisa Komisije, ombudsmanica je shvatila zašto je gđa Y. mogla smatrati da su poruke elektroničke pošte koje su joj upućene u vezi s javnom obranom njezina rada uznemiravanje. Međutim, također je napomenuo da je podnositelj pritužbe dosljedno tvrdio da, s obzirom na to da je pripadnik javnosti i stručnjak u relevantnom području, ima pravo sudjelovati u javnoj obrani teze gđe Y. Ombudsmanica je bila u potpunosti svjesna činjenice da e-poruke koje je podnositelj pritužbe poslao u prosincu 2007. treba promatrati u kontekstu događaja koji su se dogodili 2001. Također je prihvatio mogućnost da se radnja koja je potpuno zakonita kao takva ipak može, ovisno o kontekstu u kojem se odvija, smatrati uznemiravanjem. Naposljetku, smatrao je da je Komisijino upućivanje na važnost relevantnog događanja za gđu Y. savršeno relevantno. Međutim, za odlučivanje o tome koje je mjere Komisija trebala poduzeti kako bi zaštitila člana svojeg osoblja od (navodnog ili stvarnog) uznemiravanja potrebno je, kao što je već prethodno navedeno, da se prije poduzimanja mjera utvrde i razmotre sve relevantne činjenice. Čini se očitim da to uključuje pažljivo ispitivanje svih objašnjenja koja je iznijela dotična osoba. Međutim, Ombudsmanica je napomenula da se Komisija dosad suzdržala čak ni od razmatranja argumenta koji je iznio podnositelj pritužbe, iako je potonji taj argument već iznio u svojoj korespondenciji s R. krajem 2007. i početkom 2008.

107. U svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije Komisija je tvrdila da je bila vlasnik rezultata istraživanja gđe Y. te da je stoga imala institucionalni interes i dužnost zaštititi te rezultate. Ombudsmanica je smatrala da nije potrebno ispitati je li tvrdnja Komisije o vlasništvu utemeljena. Valja istaknuti da je podnositelj pritužbe obavijestio Y. da smatra da njezin rad sadržava određene pogreške i da joj je, ako nije spremna s njim osobno razgovarati o tom pitanju, namjeravao postaviti pitanja u tom smislu u svrhu javne obrane njezina rada. Ombudsman očito nije mogao utvrditi jesu li prigovori koje je iznio podnositelj pritužbe bili opravdani sa znanstvenog stajališta. Međutim, ako nisu, bilo je teško vidjeti zašto je Komisija trebala poduzeti mjere kako bi zaštitila rezultate istraživanja gđe Y. od tih prigovora. S druge strane, ako su prigovori bili opravdani, bilo je teško razumjeti zašto je Komisija imala "dužnost" zaštititi rezultate Y.-a. Naime, Ombudsman bi očekivao da bi znanstvena institucija poput IRMM-a, naprotiv, pozdravila sve takve ispravke, osobito ako bi bila vlasnik rezultata relevantnog istraživanja.

108. Kad je riječ o iv. navodnom ponašanju podnositelja pritužbe prema drugim članovima osoblja IRMM-a 2001., uvid u spis Komisije pokazao je da je postojala samo jedna osoba, tj. g. X., na koju su se primjedbe Komisije u tom pogledu mogle odnositi. Čini se da se osoba Y. 2001. obratila osobi X., da se ona tada suočila s podnositeljem pritužbe i da je uslijed toga nastao spor između tih dviju osoba. Bilo je dvojbeno može li se, na temelju dokaza sadržanih u spisu Komisije, ponašanje podnositelja pritužbe prema X.-u 2001. smatrati prijetnjom. Međutim, čak i ako bi se pretpostavilo da je podnositelj pritužbe 2001. prijetio X.-u, trebalo je uzeti u obzir izjavu podnositelja pritužbe da je otad u više navrata posjetio IRMM, a da nikada nije naišao na probleme. Kako je već navedeno, Komisija nije osporila tu izjavu. Što se tiče ocjene iz spisa, čini se da nije bilo sporova između podnositelja pritužbe i osobe X. nakon 2001. Ombudsmanica stoga nije razumjela kako se zabrana ulaska donesena 2008. može opravdati potrebom da se zaštiti g. X. ili bilo koji drugi dužnosnik ili zaposlenik IRMM-a.

109. Ombudsman je u svojem zahtjevu za dodatne informacije Komisiji postavio točno pitanje u tom smislu. Napomenuo je da se Komisija ipak suzdržala od davanja jasnog odgovora o toj središnjoj točki. Umjesto toga, Komisija je samo tvrdila da je ponašanje podnositelja pritužbe prema gđi Y. 2007. pokazalo da on nije promijenio svoje prethodno ponašanje. Ombudsmanica je pretpostavila da bi ta izjava trebala upućivati na to da bi podnositelj pritužbe, s obzirom na to da je, prema navodima Komisije, 2001. prijetio X-u, mogao dodatno prijetiti toj osobi 2008. Ombudsmanici se činilo jasnim da se mjera koja je drastična kao zabrana ulaska ne može temeljiti na hipotetskim špekulacijama koje uopće ne uzimaju u obzir činjenicu da posjeti podnositelja pritužbe IRMM-u između 2002. i 2007. nisu prouzročili nikakve probleme. Osim toga, da je namjera Komisije bila zaštititi g. X., očekivalo bi se da će saslušati njegova stajališta. Međutim, rezultati pretrage spisa Komisije nisu upućivali na to da je provedeno savjetovanje s X.-om.

110. Kad je riječ o v. određenim „drugim događajima”, na koje je Komisija uputila u svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije, trebalo je napomenuti da nisu pružene nikakve naznake o tome što bi ti događaji mogli biti. Ako bi se takvi događaji dogodili, moglo bi se očekivati da su dokumentirani u spisu Komisije. Međutim, predstavnici Ombudsmana nisu pronašli nikakve dokaze o takvim „drugim događajima” kada su pregledali spis. Nisu pronašli ni dokaze koji bi upućivali na to da je pravilno ispitivanje takvih događaja provedeno prije donošenja zabrane ulaska. Ombudsmanica je smatrala da se zabrana ulaska stoga ne može opravdati upućivanjem na te „druge događaje”. Nadalje je smatrao da optuživanje osobe za uznemiravanje na temelju neodređenih događaja nije u skladu s pretpostavkom nedužnosti koju je Komisija dužna poštovati.

111. Naposljetku, kad je riječ o vi. različitim razmatranjima općenitije prirode koja su iznesena, ombudsmanica je napomenula da je Komisija tvrdila da bi prisutnost podnositelja pritužbe u prostorijama IRMM-a mogla izazvati zabrinutost u pogledu sigurnosti osoblja IRMM-a i da njegova mjera ima preventivni karakter. Ombudsmanica je u potpunosti razumjela da se preventivne mjere mogu i trebaju poduzeti kako bi se izbjegli slučajevi uznemiravanja. Međutim, smatrao je da se takve mjere moraju temeljiti na činjeničnim elementima na temelju kojih se može razumno pretpostaviti da bi do takvog uznemiravanja inače doista došlo. Ombudsmanica je smatrala da Komisija nije mogla dokazati da postoji vjerojatnost da će podnositelj pritužbe uznemiravati osoblje koje radi u IRMM-u u trenutku donošenja zabrane ulaska 2008. U nedostatku takvih dokaza zabrana ulaska bila je očito neproporcionalna.

112. Ombudsmanica je smatrala primjerenim podsjetiti da je u svakom slučaju potrebno provesti odgovarajuću procjenu činjenica prije poduzimanja mjera u slučajevima u kojima je osoba optužena za uznemiravanje. Složio se s podnositeljem pritužbe da je taj zahtjev posebno važan u slučaju znanstvene ustanove kao što je IRMM. Ombudsman je izrazio žaljenje što svi dokazi koje je posjedovao upućuju na zaključak da takva objektivna i neutralna procjena, kojom bi se također na odgovarajući način uzeli u obzir interesi podnositelja pritužbe, nije provedena u ovom predmetu. U tim se okolnostima ponašanje Komisije također moralo smatrati nepoštenim prema podnositelju pritužbe.

113. S obzirom na navedeno ombudsmanica je zauzela stajalište da Komisija nije utvrdila da je zabrana ulaska koju je donijela 2008. u odnosu na podnositelja pritužbe opravdana, proporcionalna i pravedna. Tvrdnja podnositelja pritužbe da bi je trebalo ukinuti stoga je osnovana.

114. Kad je riječ o tvrdnji podnositelja pritužbe da bi mu Komisija trebala u pisanom obliku potvrditi da nema razloga da ga se ne uključi u projekt Avogadro, ombudsmanica je napomenula da je Komisija doista mogla slobodno odlučiti s kim želi surađivati na određenom projektu. Ako bi se tvrdnja podnositelja pritužbe trebala tumačiti na način da se njome od Komisije traži da ga prihvati kao suradnika na navedenom projektu, ona bi stoga morala biti odbijena. Međutim, ombudsmanica je smatrala da je podnositelj pritužbe želio da Komisija prizna da optužbe za uznemiravanje koje su iznesene protiv njega ne sprečavaju njegovo moguće sudjelovanje u projektu Avogadro. Promatrano iz te perspektive, Ombudsman je smatrao da su njegovi nalazi u vezi sa zabranom ulaska već pružili potrebna pojašnjenja. Stoga nije bilo potrebe za daljnjim istragama u pogledu tvrdnje o projektu Avogadro.

(2) U pogledu postupka koji Komisija primjenjuje u vezi sa zabranom ulaska

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

115. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je postupak koji je Komisija slijedila bio netočan. Konkretnije, tvrdio je (i) da nije bio obaviješten o odluci u trenutku njezina donošenja, (ii) da nije bio obaviješten o razlozima na kojima se odluka temeljila, (iii) da mu nije bilo omogućeno da se izjasni o optužbama protiv njega prije donošenja odluke i (iv) da direktor IRMM-a nije pravilno obradio svoju korespondenciju u tom području. Prema podnositelju pritužbe, Komisija je povrijedila članke 14. (potvrda o primitku), 16. (pravo na saslušanje), 18. (obveza obrazlaganja), 19. (navođenje mogućnosti žalbe), 20. (obavijest o odluci) i 22. (rješavanje zahtjeva za informacije) Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja. Podnositelj pritužbe tvrdio je i. da bi trebao biti detaljno obaviješten o optužbama koje su protiv njega iznesene, kao i o svim popratnim dokumentima i informacijama, ii. da bi mu trebalo omogućiti da se očituje o tim optužbama, iii. da bi, ako ne bi trebalo biti moguće razjasniti to pitanje na temelju njegovih primjedbi, trebalo pokrenuti odgovarajuću istragu i iv. da bi mu se, u slučaju da se optužbe protiv njega pokažu neutemeljenima, direktor IRMM-a trebao pismeno ispričati.

116. Komisija je u svojem mišljenju tvrdila da, s obzirom na činjenicu da je podnositelj pritužbe zabilježio uznemiravanje i prijeteće ponašanje, nije bilo preporučljivo obavijestiti ga u trenutku donošenja odluke ili o razlozima za nju jer bi to moglo izazvati njegovu reakciju koja bi mogla imati nesretne posljedice za članove osoblja. Nadalje je naveo da nije bio dužan "materijalno opravdati" svoje razloge zbog kojih je trećoj osobi uskratio pristup svojim prostorijama, osobito u slučajevima u kojima postoji razlog za vjerovanje da je osoblje Komisije izloženo riziku od uznemiravanja ili prijetnji te osobe. Međutim, u svojem dopisu od 4. rujna 2008. direktor IRMM-a obavijestio je podnositelja pritužbe da je „vaša fizička prisutnost u prostorijama IRMM-a uzrokovala probleme u prošlosti i da bi se profesionalni kontakti trebali nastaviti izvan prostorija IRMM-a drugim sredstvima”. Podnositelj pritužbe imao je svaku priliku iznijeti svoje primjedbe i to je učinio u brojnim dopisima, e-porukama i telefonskim pozivima JRC-u. Komisija je tvrdila da nije „optužila” podnositelja pritužbe.

117. Komisija je nadalje tvrdila da navod da se s korespondencijom podnositelja pritužbe nije postupalo u skladu s Europskim kodeksom dobrog administrativnog postupanja nije potkrijepljen činjenicama. Tvrdila je da se odredbe tog kodeksa odražavaju i u Kodeksu dobrog administrativnog ponašanja osoblja Europske komisije u njihovim odnosima s javnošću [4] („Kodeks Komisije”), koji je slijedila. Između travnja i lipnja 2008. podnositelj pritužbe poslao je direktoru IRMM-a pet e-poruka na koje nije odgovoreno. Međutim, odgovoreno je na sva pisma podnositelja pritužbe upućena direktoru IRMM-a. Direktor IRMM-a izrazio je žaljenje što nije odgovorio na e-poruke. Međutim, to nije imalo nikakve posljedice s obzirom na to da je sadržaj tih e-poruka bio potpuno jednak sadržaju pisama. Jedina pogreška bila je da se u dopisima ne spominje da bi se i oni trebali smatrati odgovorom na paralelne poruke e-pošte. Međutim, to je u svakom slučaju trebalo biti očito podnositelju pritužbe.

118. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoju tvrdnju. Istaknuo je da ga je Komisija tek u svojem mišljenju o ovom prigovoru prvo obavijestila da se zabrana ulaska temelji na navodima o uznemiravanju i prijetnjama. Podnositelj pritužbe naveo je da bi potvrdu o primitku trebalo poslati u roku od dva tjedna od primitka dopisa te da se to pravilo primjenjuje i na e-poštu.

119. Nakon što je ispitao ta zapažanja, Ombudsman je od Komisije zatražio da mu dostavi dodatne informacije o ovom predmetu. Istaknuo je da je pravo na saslušanje prije donošenja odluka koje negativno utječu na osobu jedan od temeljnih pojmova svojstvenih pravu EU-a (vidjeti članak 16. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja). Člankom 20. Zakonika predviđeno je da se odluke koje utječu na prava ili interese pojedinaca priopćuju u pisanom obliku čim budu donesene. Člankom 18. Zakonika propisano je da se u takvim odlukama navode razlozi na kojima se temelje tako da se jasno navedu relevantne činjenice i pravna osnova odluke. Na prvi se pogled činilo da nijedno od tih pravila nije poštovano u ovom predmetu. Ombudsmanica je stoga zatražila od Komisije da objasni zašto smatra da njezino ponašanje ipak ne predstavlja nepravilnosti u postupanju. Kad je riječ o načinu na koji se postupalo s porukama elektroničke pošte ili dopisima podnositelja pritužbe upućenima direktoru IRMM-a, ombudsmanica je napomenula da se, prema njezinu mišljenju, Komisija ograničila na navođenje da je postupala ispravno i u skladu sa svojim Kodeksom. Ombudsmanica je stoga zatražila od Komisije da detaljno objasni zašto smatra da je njezino ponašanje u skladu s načelima dobre uprave.

120. Komisija se u svojem odgovoru u osnovi pozvala na svoje mišljenje.

121. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima istaknuo da Komisija nije odgovorila na pitanja Ombudsmana.

Procjena Europskog ombudsmana na temelju koje je izrađen nacrt preporuke

122. Ombudsmanica je izrazila žaljenje zbog toga što se Komisija suzdržala od razmatranja merituma pitanja koja joj je postavila te je umjesto toga uputila na svoje mišljenje. Ombudsmanica smatra da je Komisija stoga propustila priliku da preispita svoj pristup i pokaže da je spremna odgovoriti na argumente koje je iznio podnositelj pritužbe.

123. Ombudsmanica je napomenula da podnositelj pritužbe nije imao mogućnost iznijeti svoje primjedbe prije donošenja zabrane ulaska. To je predstavljalo očitu povredu prava na saslušanje, a time i članka 16. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja. Činjenica da je podnositelj pritužbe mogao iznijeti primjedbe nakon što je Komisija u svojem dopisu od 4. rujna 2008. implicitno potvrdila da takva zabrana postoji ne može ispraviti taj nedostatak.

124. Komisija nije osporila da podnositelj pritužbe nije bio obaviješten o zabrani ulaska u trenutku njezina donošenja, što je protivno članku 20. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja. Kako bi opravdala taj propust, navela je da smatra da nije preporučljivo obavijestiti podnositelja pritužbe jer bi to moglo izazvati njegovu reakciju koja bi mogla imati nesretne posljedice za članove osoblja. Ombudsmanica nije mogla prihvatiti to objašnjenje. Moralo se napomenuti da je podnositelj pritužbe u relevantno vrijeme radio u SAD-u. Osim toga, bio je spriječen dobiti pristup prostorijama IRMM-a na temelju same zabrane ulaska koju mu je Komisija odlučila ne skrenuti pozornost. Stoga je bilo teško vidjeti kako je svaka reakcija podnositelja pritužbe mogla imati "nesretne posljedice" za članove njegova osoblja. Ombudsmanica je napomenula da je Komisija u tom kontekstu uputila na „reviziju uznemiravanja i prijetećeg ponašanja podnositelja pritužbe”. Stoga je bilo moguće da se Komisija boji mogućnosti da će se, ako podnositelja pritužbe obavijesti o zabrani ulaska koju je donijela, ponovno obratiti Y. i obnoviti ono što je Komisija smatrala njegovim uznemiravanjem potonjeg. Ombudsmanica se složila da Komisija ima pravo poduzeti korake kako bi spriječila takvo ponašanje. Međutim, smatrao je da neotkrivanje mjere koja utječe na interese osobe toj osobi nije obuhvaćeno kategorijom mjera koje se mogu legitimno poduzeti u takvom slučaju.

125. Budući da podnositelj pritužbe nije bio obaviješten o zabrani ulaska u trenutku njezina donošenja, uslijedilo je i da nije bio obaviješten ni o razlozima na kojima se ta mjera temeljila. To je bilo u suprotnosti s člankom 18. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja. Ombudsmanica nije mogla prihvatiti Komisijin argument da nije bilo potrebe za "bitnim opravdanjem" njezine odluke. Kao što je već navedeno (vidjeti točku 95.), ombudsmanica je smatrala očitim da se takva zabrana ulaska može donijeti samo ako za to postoji dobar razlog. Jednako je očito da dobra upravna praksa zahtijeva da zainteresirana osoba bude obaviještena o tom razlogu.

126. Ombudsmanica je nadalje napomenula da neobavješćivanje podnositelja pritužbe o zabrani ulaska i razlozima na kojima se ona temelji također znači da nije obaviješten o mogućnostima žalbe za osporavanje te odluke. To je bilo u suprotnosti s člankom 19. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja.

127. S obzirom na navedeno ombudsmanica je zaključila da postupak koji je Komisija slijedila očito nije u skladu s načelima dobre uprave. To je bio slučaj nepravilnosti u postupanju.

128. Podnositelj pritužbe tvrdio je i. da bi trebao biti detaljno obaviješten o optužbama koje su protiv njega iznesene, ii. da bi mu trebalo omogućiti da se očituje o tim optužbama, iii. da bi, ako ne bi trebalo biti moguće razjasniti to pitanje na temelju njegovih primjedbi, trebalo pokrenuti odgovarajuću istragu i iv. da bi, u slučaju da se optužbe protiv njega pokažu neutemeljenima, trebao dobiti ispriku. Ombudsman je podsjetio da je zaključio da zabrana ulaska nije opravdana. U tim je okolnostima smatrao da, uz jednu iznimku, relevantne zahtjeve više nije potrebno razmatrati. Te bi tvrdnje, naravno, ostale valjane ako se Komisija ne bi složila s ocjenom Europskog ombudsmana u pogledu opravdanosti zabrane ulaska. Također bi bile relevantne u pogledu zabrane ulaska koja je donesena u pogledu lokacije JRC-a u Ispri. Međutim, kako je objašnjeno u nastavku, pitanje je li ta zabrana ulaska bila opravdana nije bilo obuhvaćeno ovom istragom.

129. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi se Komisija trebala ispričati ako se optužbe iznesene protiv njega pokažu neutemeljenima. S obzirom na to da je prethodno ispitivanje pokazalo da zabrana ulaska nije opravdana i da je postupak koji je Komisija primijenila u vezi s tom odlukom ozbiljno manjkav, Ombudsmanica je smatrala da bi isprika u svakom slučaju bila primjerena.

130. Kad je riječ o načinu na koji je Komisija postupala s korespondencijom koju joj je poslao podnositelj pritužbe, ombudsmanica je napomenula da su primjedbe podnositelja pritužbe bile usmjerene na navodni izostanak odgovora na njegove e-poruke. Ombudsmanica je stoga smatrala da nije potrebno ispitati odluku iz dopisa Komisije od 25. rujna 2008. o prekidu korespondencije jer su se e-poruke i dopisi podnositelja pritužbe ponavljali. Međutim, činilo se korisnim dodati da se podnositelja pritužbe teško može okriviti za ponavljanje njegovih pitanja, s obzirom na to da je Komisija nastavila izbjegavati pružanje zadovoljavajućeg odgovora na njih.

131. Ombudsmanica je napomenula da Komisija nije osporila da su poruke elektroničke pošte koje joj je podnositelj pritužbe poslao 19. i 25. lipnja 2008. ostale neodgovorene. Komisija je zapravo prihvatila da nije odgovoreno na ukupno pet poruka elektroničke pošte poslanih između travnja i lipnja 2008. Međutim, kao što je to već ranije navedeno (vidjeti točku 43. ovog mišljenja), činilo se primjerenim usredotočiti se na dvije poruke elektroničke pošte poslane u lipnju 2008. koje su posebno navedene u pritužbi. Kodeksom Komisije propisano je da na e-poruke treba odgovoriti „brzo” ili, ako one po svojoj prirodi predstavljaju istovjetan dopis, u skladu s istim rokovima koji se primjenjuju na dopise. Kad je riječ o dopisima, u Kodeksu Komisije predviđa se odgovor u roku od 15 radnih dana. Ako takav odgovor nije moguć, potrebno je poslati dopis o zadržavanju. Ombudsmanica je napomenula da Komisija u ovom slučaju nije poštovala vlastiti kodeks. Čak i ako bi se prihvatilo da te poruke e-pošte imaju isti sadržaj kao i dopisi podnositelja pritužbe, na koje je Komisija odgovorila, izostanak odgovora Komisije na poruke e-pošte ipak nije bio u skladu s dobrom administrativnom praksom. Ombudsmanica je napomenula da je Komisija izrazila žaljenje u tom pogledu. Međutim, trebalo bi uzeti u obzir članak 12. stavak 3. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja, u kojem se navodi sljedeće: „Ako dođe do pogreške koja negativno utječe na prava ili interese pripadnika javnosti, dužnosnik se ispričava (...)”. U ovom slučaju nije ponuđena takva isprika. Nadalje, treba napomenuti da je Komisija, iako je izrazila žaljenje zbog toga što nije odgovorila na navedene poruke e-pošte, istodobno tvrdila da taj propust nije imao nikakve posljedice. Međutim, kako bi samo izražavanje žaljenja bilo prihvatljivo, ono bi u svakom slučaju moralo biti bezuvjetno i istinito.

132. Ombudsmanica je stoga zaključila da je izostanak odgovora Komisije na poruke elektroničke pošte podnositelja pritužbe od 19. i 25. lipnja 2008. još jedan slučaj nepravilnosti u postupanju.

(3) U pogledu navodnog neobavješćivanja podnositelja pritužbe o zabrani ulaska koja se odnosi na prostorije JRC-a u Ispri

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

133. Podnositelj pritužbe tvrdio je da ga Komisija nije obavijestila o činjenici da su ga njegove službe u Ispri odlučile spriječiti da uđe u njihove prostore.

134. U svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za mišljenje o toj tvrdnji Komisija je zauzela stajalište da se argumenti koje je iznijela u vezi sa zabranom ulaska u pogledu IRMM-a u Geelu jednako primjenjuju na danu uputu da mu se ne dopusti ulazak na lokaciju u Ispri.

135. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima naveo da su objašnjenja Komisije nedostatna. Nije imao niti je imao razloga ući u prostorije JRC-a u Ispri. Argumenti koje je Komisija iznijela u pogledu potrebe izbjegavanja sigurnosnih rizika stoga nisu bili primjenjivi.

Procjena Europskog ombudsmana na temelju koje je izrađen nacrt preporuke

136. Ombudsmanica je napomenula da se tvrdnja podnositelja pritužbe odnosila samo na navodni propust da ga se obavijesti o zabrani ulaska u prostorije JRC-a u Ispri, a ne na pitanje je li ta zabrana opravdana.

137. Kad je riječ o pitanju obavješćivanja, Ombudsman je već utvrdio da neobavješćivanje podnositelja pritužbe o zabrani ulaska u prostorije IRMM-a u Geelu predstavlja nepravilnost u postupanju. Isti se zaključak odnosio na to da Komisija nije obavijestila podnositelja pritužbe o zabrani ulaska u prostorije JRC-a u Ispri.

138. Ombudsmanica je zapravo sa čuđenjem primijetila da je Komisija tu zabranu prvi put spomenula kada su njezini predstavnici pregledali njezin spis. Ombudsmanica je smatrala da takvo tajno ponašanje nije dostojno institucije kao što je Komisija.

(4) Što se tiče navodne klevete koja proizlazi iz dopisa od 4. rujna 2008.

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

139. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija postupala pogrešno i klevetnički kada je dopis od 4. rujna 2008. proslijedila osobama u PTB-u te da nije poduzela korektivne mjere iako je to od nje zatražila. Zahtijevao je da se klevetnička izjava iz dopisa od 4. rujna 2008. povuče u pisanom obliku, da mu se podnese isprika i da se to pitanje razjasni u dopisu koji treba poslati PTB-u.

140. U svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za mišljenje o toj tvrdnji Komisija je navela da njezino mišljenje o izvornoj pritužbi sadržava dostatne elemente za potkrepljivanje tvrdnje iz njezina dopisa od 4. rujna 2008. Podnositelj pritužbe bio je svjestan tih elemenata jer je potvrđeno nekoliko dopisa upućenih tadašnjem direktoru IRMM-a 2001. Komisija je tvrdila da relevantna izjava u svakom slučaju nije klevetnička. Dodala je da je podnositelj pritužbe tvrdio da ima mandat PTB-a za suradnju s IRMM-om u pogledu projekta Avogadro. Međutim, nikada nije dokazao da mu je takav mandat doista dodijeljen. Zbog toga je direktor IRMM-a kopirao svoje pismo od 4. rujna 2008. svojem dopisniku za odluke uprave i znanstvenom voditelju projekta Avogadro u PTB-u. Nadalje, podnositelj pritužbe samo je u dopisu od 22. svibnja 2009. istaknuo pitanje obuhvaćeno ovom tvrdnjom. Komisija je istaknula i e-poruku koju je podnositelj pritužbe 23. rujna 2008. poslao glavnom direktoru JRC-a. Ova poruka e-pošte sadrži sljedeći odlomak: "Ne može biti u interesu [direktora IRMM-a] da nastavi širiti čitateljstvo korespondencije. Uostalom, to bi mi čak moglo biti ugodno (...).”

141. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima naveo da bi, da je Komisija sumnjala u njegov mandat, logično rješenje bilo zatražiti od PTB-a pojašnjenja. Međutim, cilj dopisa od 4. rujna 2008. bio je ocrniti ga. Podnositelj pritužbe dodao je da je njegova poruka elektroničke pošte od 23. rujna 2008. pogrešno protumačena i da mu uopće nije bilo „prihvatljivo” da je direktor IRMM-a poslao svoje pismo trećim stranama. Također je istaknuo da je u svojem dopisu od 18. rujna 2008. upućenom direktoru IRMM-a i u svojoj poruci elektroničke pošte upućenoj glavnom direktoru JRC-a od 23. rujna 2008. već istaknuo pitanje svoje sadašnje tvrdnje.

Procjena Europskog ombudsmana na temelju koje je izrađen nacrt preporuke

142. Kad je riječ o argumentu Komisije da je podnositelj pritužbe podnio relevantan prigovor tek sa zakašnjenjem, Ombudsman je utvrdio da on nema temelja. Kao što je to objasnio podnositelj pritužbe, predmetno je pitanje postavio Komisiji već u rujnu 2008.

143. Stoga je prvo pitanje koje treba razmotriti bilo je li točna relevantna izjava Komisije u dopisu od 4. rujna 2008., tj. da je „fizička prisutnost podnositelja pritužbe u prostorima IRMM-a u prošlosti uzrokovala probleme”.

144. Podnositelj pritužbe pravilno je primijetio da se čini da dosad nije proveden odgovarajući postupak za procjenu istinitosti navoda o uznemiravanju i prijetećem ponašanju koji su izneseni protiv njega. Stoga, s obzirom na potrebu zaštite pretpostavke nedužnosti, ne bi bilo ispravno upućivati na ponašanje podnositelja pritužbe na način koji bi upućivao na to da je već utvrđeno da ono predstavlja uznemiravanje. Upućivanje Komisije u svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije na „prijavu uznemiravanja i prijetećeg ponašanja podnositelja pritužbe” stoga je očito bilo neprimjereno. Međutim, Ombudsmanica je napomenula da se u dopisu od 4. rujna 2008. ne navodi takvo upućivanje, već se samo navodi da je „fizička prisutnost” podnositelja pritužbe u prošlosti uzrokovala „probleme”. Točno je da je podnositelj pritužbe tvrdio da problemi koji su se pojavili nisu, ili nisu u potpunosti, njegova odgovornost i da je iznio određene primjedbe o ponašanju gđe Y. u tom pogledu. Međutim, ostaje činjenica da je tadašnji direktor IRMM-a, nakon što je razmotrio činjenice, odlučio da se boravak podnositelja pritužbe u IRMM-u ne bi trebao produljiti nakon isteka njegova prvotnog ugovora. Ombudsmanica je smatrala da se formulacija koju je Komisija upotrijebila u svojem dopisu od 4. rujna 2008. stoga ne može smatrati nespojivom s onim što se stvarno dogodilo.

145. Točno je da uporaba napetosti iz prošlosti u tom kontekstu može upućivati na to da su se relevantni problemi nastavili. To nije bio slučaj, kao što su pokazali česti posjeti podnositelja pritužbe IRMM-u nakon 2001. Međutim, bilo je dvojbeno bi li takvo kratko tumačenje s jezičnog stajališta bilo prikladno u ovom slučaju. U svakom slučaju, ombudsmanica je smatrala da podnositelj pritužbe nije dokazao da je relevantna napomena iznesena s klevetničkom namjerom. Sama činjenica da je dopis od 4. rujna 2008. kopiran dvjema osobama u PTB-u, dakle izvan Komisije, nije dokazala postojanje takve namjere, s obzirom na to da postoje druga moguća objašnjenja. Naime, Komisija je uputila na činjenicu da je podnositelj pritužbe tvrdio da je od PTB-a dobio ovlaštenje u vezi s projektom Avogadro i da je stoga odlučio preslikati svoj dopis osobama u PTB-u zaduženima za taj projekt. Ombudsmanica je napomenula da se u dopisu od 4. rujna 2008. doista upućuje na mandat koji je PTB navodno dao podnositelju pritužbe.

146. Stoga je trebalo ispitati je li Komisija doista imala pravo preslikati svoj dopis od 4. rujna 2008. osobama PTB-a. Ombudsmanica je smatrala da to očito nije bio slučaj. U dopisu Komisije upućuje se na probleme u IRMM-u koje je uzrokovao podnositelj pritužbe i na odluku da se podnositelju pritužbe više ne dopusti ulazak u prostorije IRMM-a. Budući da bi takva izjava mogla utjecati na ugled podnositelja pritužbe, Komisija bi je mogla kopirati trećim stranama samo ako za to postoji dobar razlog. Međutim, jedino objašnjenje koje je Komisija ponudila u tom kontekstu bilo je da mandat za koji je podnositelj pritužbe tvrdio da ga je dobio od PTB-a nije jasno utvrđen. Da je Komisija sumnjala u taj mandat, ipak bi se, kao što je to pravilno primijetio podnositelj pritužbe, mogla obratiti PTB-u sa zahtjevom za pojašnjenje. Međutim, takva potreba za dodatnim informacijama o mandatu nije podrazumijevala nikakvu potrebu za upućivanjem na probleme koje je, prema mišljenju Komisije, uzrokovala prisutnost podnositelja pritužbe u IRMM-u.

147. Kako bi opravdala svoje ponašanje, Komisija je u poruci elektroničke pošte od 23. rujna 2008. uputila i na primjedbu podnositelja pritužbe. Međutim, nakon što je ispitao relevantni odlomak, Ombudsman je zaključio da nije imao značenje koje mu je pripisala Komisija. Činilo se korisnim istaknuti da je u istom dopisu podnositelj pritužbe izrazio uvjerenje da primjedbe koje je direktor IRMM-a iznio prema trećim osobama u svojem dopisu od 4. rujna 2008. predstavljaju klevetu.

148. U tim okolnostima prosljeđivanje dopisa od 4. rujna 2008. trećim osobama bez opravdanog razloga nije bilo u skladu s načelima dobre uprave. To je bio još jedan primjer nepravilnosti u postupanju.

149. S obzirom na navedeno ombudsmanica je smatrala da je i zahtjev podnositelja pritužbe za ispriku opravdan. Kad je riječ o tvrdnji da bi to pitanje trebalo pojasniti u dopisu koji treba poslati PTB-u, treba podsjetiti da Ombudsman nije smatrao da upućivanje u dopisu od 4. rujna 2008. na probleme koje je uzrokovao podnositelj pritužbe nije u skladu sa stvarnim događajima. Međutim, ugled podnositelja pritužbe mogao bi biti ugrožen i obavješćivanjem PTB-a o činjenici da mu je zabranjen ulazak u prostorije IRMM-a. S obzirom na to da je Ombudsmanica smatrala da ta zabrana ulaska nije opravdana i da bi je trebalo ukinuti, u nacrtu preporuke u nastavku Komisija je stoga također pozvana da obavijesti PTB čim poništi svoju odluku.

(5) Nacrt preporuke

150. Na temelju svojih istraga u vezi s tom pritužbom Ombudsman je Komisiji dostavio sljedeći nacrt preporuke:

Komisija bi trebala

- ukinuti zabranu ulaska izrečenu podnositelju pritužbe u pogledu IRMM-a u Geelu;

- ispričavam se podnositelju pritužbe što je donio tu zabranu ulaska, zbog nedostataka u postupku u vezi s tom odlukom i zbog neobavješćivanja podnositelja pritužbe o svojoj odluci da mu zabrani ulazak u prostorije JRC-a u Ispri;

- ispričavam se podnositelju pritužbe što je kopirao svoj dopis od 4. rujna 2008. dvjema osobama u PTB-u; i

- obavijestiti te dvije osobe u PTB-u da je ukinuta zabrana ulaska u pogledu IRMM-a u Geelu.

B. Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu nakon njegova nacrta preporuke

151. Komisija je u svojem detaljnom mišljenju istaknula da želi naglasiti ozbiljnost radnji podnositelja pritužbe koje su dovele do mjera poduzetih 2001. i 2008. Prema Komisijinu mišljenju, podnositelj pritužbe imao je iskustva s fizičkim i verbalnim uznemiravanjem (protiv Y.) te prijetnjama i napadima na osoblje Komisije (g. X.)

152. Komisija je tvrdila da nije tvrdila da je jedina svrha neodobravanja dozvole za pristup podnositelju pritužbe bila zaštita gđe Y. Kako je istaknuto u mišljenju Komisije, podnositelj pritužbe prijetio je drugim osobljem IRMM-a. Komisija je tvrdila da bi bilo u suprotnosti s dobrom sigurnosnom praksom i općom dužnom pažnjom dopustiti na licu mjesta trećoj strani koju je osoblje već upozorilo na agresivno ponašanje.

153. Prema Komisiji, čini se da su ugovori s društvom podnositelja pritužbe i dozvole za ulazak povezane s njima dodijeljeni bez znanja i odobrenja direktora IRMM-a. Stoga je obrazloženje prethodnih mjera i dalje valjano i ne može se poništiti činjeničnim nepoštovanjem uputa višeg rukovodstva. Komisija je dodala da će to pitanje rješavati interno. Nadalje, tvrdila je da činjenica da je podnositelj pritužbe imao pristup lokaciji IRMM-a bez prijavljenih incidenata nije relevantna zbog ponovnog uznemiravanja Y. 2007.

154. Komisija je naglasila da ona i Y. nisu smatrale poruke elektroničke pošte koje je podnositelj pritužbe poslao gđi Y. 2007. kao dio konstruktivne rasprave, nego kao prijetnju. To nije bilo ponašanje koje se očekivalo u znanstvenom dijalogu. Komisija je navela da je, također s obzirom na prethodno ponašanje podnositelja pritužbe i Odluku od 26. travnja 2006., stoga poduzela odgovarajuće i razmjerne mjere s obzirom na predmetne interese. Dodao je da su njegovu percepciju dijelile treće strane. Sveučilište u Gentu odlučilo je poduzeti posebne mjere za zaštitu gđe Y. kada je otišla tamo obraniti svoj rad.

155. Komisija je istaknula da se s poštovanjem ne slaže s Ombudsmaničinom procjenom situacije i da smatra da je njezina vlastita procjena (koju dijele drugi) ispravna i da je doista jedina odgovorna s obzirom na percipirane rizike za članove osoblja. Dodao je da smatra da Ombudsman nije uzeo u obzir činjenicu da je podnositelj pritužbe u svojoj korespondenciji s Komisijom i u svojoj pritužbi ustrajno osporavao ono što je Komisija smatrala dokazivim činjenicama. Iznenađujuće, čak je zanijekao da su se određeni događaji dogodili, unatoč dokazima o suprotnom iz nekoliko izvora, i tvrdio je da nije odgovoran. Komisija je tvrdila da je podnositelj pritužbe stoga postupao u zloj vjeri. Dodala je da su relevantni dokumentirani dokazi dostavljeni predstavnicima Ombudsmana tijekom uvida u spis u lipnju 2009. Komisija je pozvala Europskog ombudsmana da provede daljnju inspekciju kako bi se u većoj mjeri mogli ocijeniti postojeći dokazi.

156. Komisija je istaknula da je, s obzirom na to da je IRMM nuklearna lokacija, pri izdavanju dozvola za pristup potreban poseban oprez, neovisno o tome gdje se relevantna postrojenja nalaze na lokaciji. Dokazi podnositelja pritužbe o verbalnom i fizičkom uznemiravanju te napadima i prijetnjama na osoblje Komisije u potpunosti su opravdali (i doista zahtijevali) zabranu ulaska.

157. Komisija je potvrdila svoje stajalište da je u suprotnosti s interesima osoblja i, općenitije, da nije u interesu službe da se podnositelju pritužbe odobri pristup njegovoj lokaciji. U svakom slučaju, ako je Komisija smatrala da je to razmjerno s obzirom na prethodnu suradnju, nisu spriječeni isključivo znanstveni kontakti s podnositeljem pritužbe. Prema Komisijinu mišljenju, podnositelj pritužbe nije iznio uvjerljive i konkretne argumente o tome kako je opća uputa da mu se ne dodijeli dozvola za pristup koju nikad nije zatražio navodno naštetila njegovim legitimnim interesima.

158. Komisija je ostala pri svojem stajalištu da je odluka o neodobravanju pristupa podnositelju pritužbe bila nužna i opravdana u danim okolnostima. Stoga ne bi pružila ispriku koju je predložio Ombudsman. Međutim, Komisija je priznala da je odgovorna za određene postupovne nedostatke. U tom se kontekstu ispričao podnositelju pritužbe jer ga nije obavijestio da neće dobiti dozvolu za pristup ako je zatraži.

159. Prema Komisijinu mišljenju, svrha kopiranja njezina dopisa od 4. rujna 2008. određenom osoblju PTB-a bila je obavijestiti PTB o tvrdnji podnositelja pritužbe da ima mandat od potonjeg. Međutim, Komisija je izrazila žaljenje zbog toga što je podnositelj pritužbe možda smatrao da je oblik dopisa neprimjeren.

160. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoju pritužbu. Primijetio je da se Komisija osvrnula samo na dio argumenata koje je iznio Ombudsman. Podnositelj pritužbe također je kritizirao činjenicu da je Komisija iznijela nove navode bez pružanja dokaza kojima bi ih potkrijepila. Čvrsto se protivio tvrdnji Komisije da je postupao u zloj vjeri.

161. Podnositelj pritužbe izjavio je da sa zadovoljstvom primjećuje da je Komisija prvi put priznala da je pogriješila. Međutim, ta je pogreška bila samo jedna u nizu pogrešaka, što je dovelo do nepoštenog postupka.

162. Podnositelj pritužbe primijetio je i da Komisija nije na odgovarajući način poštovala Ombudsmana. Prema njegovu mišljenju, Komisija nije odgovorila na neka od pitanja koja je postavio Ombudsman te je drugima dala nedostatne ili objektivno pogrešne odgovore. Komisija je također iznijela neprimjerene primjedbe u kojima je kritizirala postupak i zaključke Europskog ombudsmana.

C. Završna ocjena Europskog ombudsmana

163. Ombudsmanica smatra da je važno ponoviti da se u potpunosti slaže s Komisijinom politikom nulte tolerancije u pogledu svih oblika uznemiravanja članova njezina osoblja. Stoga je jasno da Komisija može i treba poduzeti odgovarajuće mjere za borbu protiv takvog uznemiravanja. Međutim, te mjere moraju biti opravdane i razmjerne. Nadalje, Komisija je pri donošenju takvih mjera obvezna poštovati zahtjeve pravičnog postupka.

164. Ombudsmanica i dalje smatra da u ovom slučaju nije poštovan nijedan od tih uvjeta.

165. U pogledu pitanja je li zabrana ulaska opravdana, Komisija je uputila na ono što smatra „pratećim popisom slučajeva fizičkog i verbalnog uznemiravanja podnositelja pritužbe (protiv gđe Y.) te prijetnji i napada na osoblje Komisije (g. X.)”. Komisija je tvrdila da je to dokazano dokumentima u njezinu spisu.

166. Ombudsman smatra korisnim podsjetiti da su njegovi predstavnici pregledali spis Komisije tijekom ove istrage. Stoga nije potrebna druga pretraga, kako je predložila Komisija.

167. Ombudsmanica nadalje podsjeća da je Komisija objasnila da je pristup koji je usvojila bio motiviran događajima koji su se dogodili 2001. i ponašanjem podnositelja pritužbe prema gđi Y. u prosincu 2007.

168. U svojem nacrtu preporuke ombudsmanica je istaknula činjenicu da je gđa Y. napustila IRMM 2002. kako bi radila na lokaciji JRC-a u Ispri. Dodao je da Komisija nije mogla objasniti zašto je 2008. podnositelju pritužbe bilo potrebno zabraniti pristup prostorijama IRMM-a u Geelu (Belgija) kako bi se zaštitio dužnosnik koji radi u Ispri (Italija) od 2002. Taj je zaključak i dalje valjan.

169. U svojem detaljnom mišljenju o nacrtu preporuke Komisija je tvrdila da je došlo i do „prijetnji i napada” na drugog člana njezina osoblja. Ombudsman je u svojem nacrtu preporuke istaknuo da je upitno može li se, na temelju dokaza sadržanih u spisu Komisije, ponašanje podnositelja pritužbe prema g. X.-u 2001. smatrati prijetnjom. Isti se zaključak primjenjuje u pogledu navodnih „napada” na g. X., na koje Komisija sada također upućuje.

170. Ombudsman je u svojem nacrtu preporuke dodao da, čak i ako se pretpostavi da je podnositelj pritužbe 2001. prijetio X.-u, treba uzeti u obzir činjenicu da je otad u više navrata posjetio IRMM, a da pritom nikada nije uzrokovao nikakve probleme. Ombudsmanica stoga nije razumjela kako se zabrana ulaska donesena 2008. može opravdati potrebom da se zaštiti g. X. ili bilo koji drugi dužnosnik ili zaposlenik IRMM-a.

171. U svojem detaljnom mišljenju činilo se da Komisija upućuje na to da prethodno navedena činjenica nije relevantna jer se čini da su relevantni ugovori s društvom podnositelja pritužbe i dozvole za ulazak povezane s njima dodijeljeni bez znanja i odobrenja direktora IRMM-a. To je zapanjujući argument koji se temelji na izričitoj ili implicitnoj pretpostavci da je mjera ponovno poduzeta 2001. u smislu da podnositelj pritužbe nije trebao biti primljen u prostorije IRMM-a, osim ako je direktor potonjeg odobrio iznimku. To dodatno potvrđuje činjenica da je Komisija u istom smislu navela da je obrazloženje „prethodnih” mjera i dalje valjano. Međutim, Ombudsman je već u svojem nacrtu preporuke objasnio da smatra da je podnositelj pritužbe u pravu kada se protivi upućivanju Komisije na zabranu ulaska donesenu 2008. kao „drugu” odluku u tu svrhu. Ombudsman može samo još jednom ponoviti da Komisija nije predočila nikakve dokaze na temelju kojih bi se moglo utvrditi da je zabrana ulaska protiv podnositelja pritužbe donesena 2001.

172. U tom se kontekstu čini korisnim skrenuti pozornost na još jednu očitu činjenicu. U prosincu 2001. tadašnji direktor IRMM-a odlučio je postupno ukinuti zaposlenje podnositelja pritužbe u IRMM-u, tj. ne dodijeliti mu drugi ugovor. Iako se čini da je ugovor podnositelja pritužbe istekao prilično kratko nakon toga (sredinom siječnja 2002.), činjenica je da se ono na što Komisija sada upućuje u pogledu „popratnog ponašanja podnositelja pritužbe u pogledu fizičkog i verbalnog uznemiravanja (protiv gđe Y.) te prijetnji i napada na osoblje Komisije (g. X.)” nije smatralo dovoljno ozbiljnim 2001. kako bi se opravdao trenutačan raskid ugovora podnositelja pritužbe ili zabrana ulaska u prostorije IRMM-a do isteka tog ugovora.

173. Stoga je jasno da incidenti koji su se dogodili 2001. nisu mogli opravdati zabranu ulaska donesenu 2008.

174. U svakom slučaju, jasno je da je Komisija prije donošenja zabrane ulaska 2008. morala uzeti u obzir sve relevantne okolnosti. Činjenica da se podnositelj pritužbe više puta vratio IRMM-u nakon raskida njegova ugovora i činjenica da ti posjeti nisu doveli do problema jasno su bile okolnosti koje bi bile relevantne za navedenu odluku, bez obzira na to je li direktor IRMM-a znao za te posjete i odobrio ih. Međutim, vrlo je jasno da Komisija nije uzela u obzir navedene činjenice.

175. Kad je riječ o ponašanju podnositelja pritužbe prema gđi Y. u prosincu 2007., Komisija je u svojem detaljnom mišljenju dala dodatna objašnjenja o tome zašto to ponašanje smatra uznemiravanjem. Čini se da su ta objašnjenja potaknuta primjedbom Ombudsmana da je Komisija dosad propustila razmotriti argument podnositelja pritužbe da se on koristi samo svojim pravima kao znanstveni stručnjak i građanin. Nakon što je proučila ta objašnjenja, ombudsmanica smatra da je Komisija doista mogla legitimno smatrati da je ponašanje podnositelja pritužbe prema gđi Y. u prosincu 2007. predstavljalo uznemiravanje.

176. S obzirom na navedeno, Ombudsmanica ipak čvrsto ostaje pri mišljenju da Komisija nije pokazala kako bi se njezina odluka o uvođenju zabrane ulaska mogla opravdati ponašanjem podnositelja pritužbe prema gđi Y. u prosincu 2007. Ombudsman je već u svojem nacrtu preporuke napomenuo da Komisija nije mogla objasniti zašto je 2008. podnositelju pritužbe bilo potrebno zabraniti pristup prostorijama IRMM-a u Geelu (Belgija) kako bi se zaštitio dužnosnik koji radi u Ispri (Italija) od 2002. Komisija u svojem detaljnom mišljenju nije riješila to središnje pitanje.

177. Umjesto toga, Komisija se ograničila na tvrdnju da je poduzela „odgovarajuće i razmjerne mjere”. Ombudsman ne može samo izraziti svoje iznenađenje tom tvrdnjom. Treba podsjetiti da je 20. prosinca 2007. gđa R. reagirala na poruke elektroničke pošte podnositelja pritužbe upućene gđi Y. i na njezin zahtjev za pomoć tražeći od nje da se zaustavi i odustane od daljnje korespondencije s gđom Y. Ombudsman ne vidi kako bi se moglo tvrditi da je Komisija, dodajući tom zahtjevu zabranu ulaska u prostorije IRMM-a, donijela „odgovarajuću i razmjernu” mjeru.

178. U svojem nacrtu preporuke Ombudsman je skrenuo pozornost na potrebu poštovanja pretpostavke nedužnosti. Treba podsjetiti da je Odlukom od 26. travnja 2006. utvrđeno da je „pretpostavka nedužnosti u potpunosti zajamčena navodnim uznemiravateljima”. Ombudsmanica napominje da Komisija uopće nije riješila to važno pitanje.

179. Što se tiče postupovnih pitanja, Ombudsman je u svojem nacrtu preporuke objasnio da Komisija u ovom slučaju očito nije poštovala načela dobre uprave. Osim činjenice da Komisija nije obavijestila podnositelja pritužbe o zabrani ulaska, Ombudsmanica je kritizirala i činjenicu da podnositelju pritužbe nije omogućeno da iznese svoje primjedbe prije donošenja zabrane ulaska. Ombudsmanica je smatrala da se time očito krši pravo podnositelja pritužbe na saslušanje.

180. Komisija je u svojem detaljnom mišljenju priznala da je odgovorna za određene postupovne nedostatke i ispričala se podnositelju pritužbe jer ga nije obavijestila da neće dobiti dozvolu za pristup ako je zatraži.

181. Ombudsmanica pozdravlja ispriku Komisije. Primjećuje, međutim, da se ova isprika odnosi samo na jedan od dva aspekta koje je kritizirao. Ako je Komisija namjeravala odgovoriti na zaključak Ombudsmana o očitom kršenju prava na saslušanje priznavanjem „određenih postupovnih nedostataka”, njezina bi se reakcija trebala smatrati očito nedovoljnom.

182. Ombudsmanica također smatra da je odgovor Komisije nezadovoljavajući u pogledu njezinih primjedbi o tome zašto je kopirala svoj dopis od 4. rujna 2008. članovima osoblja PTB-a. Kako je već objašnjeno u nacrtu preporuke, odluka o prosljeđivanju ovog dopisa ne može se opravdati činjenicom da je podnositelj pritužbe tvrdio da ima mandat PTB-a. S obzirom na ozbiljne posljedice koje je kopiranje navedenog dopisa PTB-u moglo imati za podnositelja pritužbe, Ombudsmanica nadalje smatra da puko izražavanje žaljenja nije bilo dovoljno za ispravljanje nepravilnosti u postupanju do kojih je došlo, tim više što se žaljenje nije odnosilo na djelovanje Komisije, već na percepciju podnositelja pritužbe o tome.

183. S obzirom na navedeno i uz iznimku neobavješćivanja podnositelja pritužbe o zabrani ulaska, koju je Komisija u dovoljnoj mjeri razmotrila, Ombudsman zaključuje da su nalazi o nepravilnostima u postupanju do kojih je došao u svojem nacrtu preporuke i dalje valjani.

184. Komisija je u svojem detaljnom mišljenju optužila podnositelja pritužbe da je postupao u zloj vjeri. Ombudsmanica izražava veliko žaljenje zbog te izjave. Bilo bi puno bolje da Komisija na odgovarajući način preispita svoje ponašanje na temelju nacrta preporuke Ombudsmana i ispriča se zbog pogrešaka koje je počinila umjesto da napadne podnositelja pritužbe.

D. Zaključci

185. Na temelju svoje istrage o toj pritužbi Ombudsman je zaključuje sljedećim kritičkim napomenama:

Načela dobre uprave zahtijevaju da se slučajevi navodnog uznemiravanja propisno ispitaju, uzimajući u obzir potrebu poštovanja pretpostavke nedužnosti, te da su donesene odluke opravdane i razmjerne. U ovom slučaju Komisija nije ispunila te zahtjeve pri donošenju odluke iz 2008. kojom se podnositelju pritužbe zabranjuje pristup prostorima Instituta za referentne materijale i mjerenja („IRMM”) u Geelu (Belgija). Ovo je primjer nepravilnosti u postupanju.

Dobra je upravna praksa osobi na koju se odnosi odluka dati pravo na očitovanje prije donošenja te odluke. U ovom slučaju podnositelj pritužbe nije saslušan prije uvođenja zabrane ulaska. To je još jedan slučaj nepravilnosti u postupanju.

Načela dobre upravne prakse zahtijevaju da se informacije koje mogu utjecati na ugled osobe prosljeđuju trećim stranama samo ako za to postoji dobar razlog. U ovom je slučaju Komisija trećim stranama bez odgovarajućeg obrazloženja proslijedila dopis koji je uputila podnositelju pritužbe u kojem je navela da je „fizička prisutnost podnositelja pritužbe u prostorima IRMM-a u prošlosti uzrokovala probleme”. To je treći slučaj nepravilnosti u postupanju.

186. Člankom 3. stavkom 7. Statuta Europskog ombudsmana predviđa se da, nakon što je izradio nacrt preporuke i nakon što je primio detaljno mišljenje dotične institucije ili tijela, Europski ombudsman šalje izvješće Europskom parlamentu i dotičnoj instituciji ili tijelu.

187. Ombudsman je u svojem godišnjem izvješću za 1998. istaknuo da je mogućnost da Europskom parlamentu predstavi posebno izvješće neprocjenjiva za njegov rad. Dodao je da se tematska izvješća stoga ne bi trebala predstavljati prečesto, već samo u vezi s važnim pitanjima u kojima Parlament može poduzeti mjere kako bi pomogao Ombudsmanu. Godišnje izvješće za 1998. dostavljeno je Europskom parlamentu i on ga je odobrio.

188. Ombudsmanica smatra da se, iako su u ovoj istrazi istaknuti ozbiljni slučajevi nepravilnosti u postupanju, čini da se ona odnosi na izniman slučaj. Stoga smatra da ne bi bilo primjereno Parlamentu podnijeti posebno izvješće o tom predmetu.

189. Međutim, Ombudsman će Europskom parlamentu poslati presliku te odluke i njezin kratak sažetak kako bi ga obavijestio o tom slučaju i omogućio mu da poduzme sve mjere koje smatra potrebnima.

190. Podnositelj pritužbe i Europska komisija također će biti obaviješteni o toj odluci.

 

P. Nikiforos Diamandouros

Sastavljeno u Strasbourgu 6. prosinca 2010.

---

[1] Kodeks je dostupan na internetskoj stranici Europskog ombudsmana (http://www.ombudsman.europa.eu).

[2] C(2006) 1624/3.

[3] Vidjeti, primjerice, predmet 224/87 Koutchoumoff protiv Komisije [1989.] ECR 99, stavci 15. i 16.; predmet T 5/92 Tallarico protiv Parlamenta [1993.] ECR II 477, stavak 31.; i predmet T 136/98 Campogrande protiv Komisije [2000.] ECR SC I A 267 i II 1225, stavak 42.).

[4] Komisijin Zakonik priložen je Poslovniku Komisije (SL 2000., L 308, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 120.).