Okolnosti pritužbe

Događaji koji su doveli do ove pritužbe

1. Između 15. siječnja 1999. i 15. siječnja 2002. podnositelj pritužbe radio je kao doktorand na Institutu za referentne materijale i mjerenja („IRMM”) u Geelu (Belgija). IRMM je dio Zajedničkog istraživačkog centra („JRC”), glavne uprave („GU”) Europske komisije.

2. Tužiteljica je 2001. imala vezu s kolegicom Y koja nije dugo trajala. Prema informacijama koje je dostavila Komisija, a koje podnositelj pritužbe nije osporio, potonji je, počevši od 2001., osobi Y. poslao dugačak niz dopisa i poruka elektroničke pošte koje je osoba Y. smatrala uznemiravanjem. U drugoj polovici 2001. osoba Y. žalila se svojim nadređenima na ponašanje podnositelja pritužbe. Nakon što je razmotrio to pitanje, profesor G., tadašnji direktor IRMM-a, odlučio je da se podnositelju pritužbe ne bi trebao ponuditi nikakav naknadni ugovor.

3. Podnositelj pritužbe pisao je 18. prosinca 2001. profesoru G. kako bi sažeo rezultate rasprave koju su vodili 13. prosinca 2001. U skladu s tim dopisom, profesorica G. pojasnila je da optužbe koje je iznijela osoba Y. nisu dovoljno konkretne da bi opravdale daljnju istragu. Stoga, osim odbijanja dodjele dodatnog ugovora, predmet ne bi imao nikakve daljnje posljedice za podnositelja pritužbe. Profesor G. osobito je istaknuo da ne vidi nijedan razlog za protivljenje daljnjim profesionalnim kontaktima između IRMM-a i podnositelja pritužbe i njegova društva. Ipak, prema tom pismu, profesor G. je nadalje obećao da će svi relevantni dokumenti biti apsolutno povjerljivi i da će, nakon što pronađe "rješenje" za gđu Y., ti dokumenti biti uništeni.

4. Ubrzo nakon toga osoba Y. preselila se na lokaciju JRC-a u Ispri (Italija).

5. Prema informacijama koje je dostavila Komisija, a koje podnositelj pritužbe nije osporio, dopisi i poruke elektroničke pošte koje je poslao osobi Y. postali su manje brojni 2003. i 2004. te su nakon toga u potpunosti prestali.

6. Tužiteljica se 2007. ponovno obratila osobi Y. u vezi s tezom koju je namjeravala dovršiti. U poruci elektroničke pošte poslanoj u prosincu 2007. podnositelj pritužbe obavijestio je Y. da namjerava biti prisutan u javnoj obrani njezina rada pred Sveučilištem u Gentu.

7. Osoba R., direktorica JRC-a, uputila je 20. prosinca 2007. dopis podnositelju pritužbe. Osoba R. napomenula je da joj je skrenuta pozornost na to da je podnositeljica pritužbe nekoliko godina osobi Y slala neželjene poruke elektroničke pošte, pisma i drugu korespondenciju. Prema mišljenju osobe R., ta je korespondencija bila uvredljiva za osobu Y. i ometala je njezinu sposobnost da obavlja svoje zadaće u JRC-u. Što se tiče najave podnositelja pritužbe da će prisustvovati javnoj obrani teze gđe Y., gđa R. istaknula je da bi se to moglo protumačiti kao uznemiravanje. Gđa R. stoga je zatražila od podnositelja pritužbe da zaustavi i odustane od svakog daljnjeg kontakta s gđom Y. te da izbjegne bilo kakvu korespondenciju s njom.

8. U svojem odgovoru poslanom istog dana podnositelj pritužbe istaknuo je da se teza gđe Y. treba javno braniti i da stoga ne vidi razlog zbog kojeg ne bi trebala prisustvovati tom događaju. Podnositelj pritužbe dodao je da ne vidi kako bi pisanje gđi Y. moglo predstavljati uznemiravanje.

9. Dana 24. siječnja 2008. osoba R. obavijestila je podnositelja pritužbe da je njezin dopis bio usmjeren na utjecaj koji je njezina korespondencija imala na osobu Y. i da mu je namjeravala ukazati na to da ta korespondencija uznemiruje osobu Y. i otežava joj obavljanje njezina posla. Gđa R. zaključila je izjavom da vjeruje da će se podnositelj pritužbe suzdržati od kontaktiranja s gđom Y., kako je zatraženo.

10. U svojem odgovoru od 28. siječnja 2008. podnositelj pritužbe istaknuo je da će zasad odgoditi svaku daljnju komunikaciju s gđom Y., iako i dalje smatra da joj u prošlosti nije bilo ništa loše u pisanju.

11. Čini se da tužiteljica nije bila prisutna kada je osoba Y. javno branila svoju tezu.

12. U nekom nepoznatom trenutku početkom 2008. u IRMM-u je donesena odluka da podnositelju pritužbe više neće biti dopušten ulazak u prostorije IRMM-a. Podnositelj pritužbe nije obaviješten o toj odluci.

13. Čini se da je tužitelj naknadno saznao da je IRMM poduzeo takve mjere u odnosu na njega.

14. Tijekom ove istrage pokazalo se da je slična odluka donesena u pogledu prostorija JRC-a u Ispri.

15. Podnositelj pritužbe poslao je 19. lipnja 2008. poruku elektroničke pošte H.-u, direktoru IRMM-a. U toj je komunikaciji podnositelj pritužbe predložio da se pristup koji je u vezi s njim usvojen ispravi. U tom je kontekstu tvrdio da je IRMM-u potrebna njegova suradnja na takozvanom projektu "Avogadro".

16. Podnositelj pritužbe poslao je 25. lipnja 2008. još jednu poruku elektroničke pošte direktoru IRMM-a.

17. U dopisu upućenom direktoru IRMM-a 18. srpnja 2008. podnositelj pritužbe naveo je da na njegove poruke elektroničke pošte nije odgovoreno. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je direktor IRMM-a od svojeg osoblja zatražio da se suzdrži od bilo kakve komunikacije ili suradnje s njim. Također je naveo da je direktor IRMM-a pokušao uvjeriti osoblje dotične jedinice da podnositelj pritužbe pokušava "sabotirati" rad drugih ljudi. Prema podnositelju pritužbe, te su klevete ugrozile njegov ugled. Podnositelj pritužbe tvrdio je da su mu Nacionalni institut za norme i tehnologiju („NIST”, savezna agencija SAD-a) i Physikalisch-Technische Bundesanstalt („PTB”, njemački savezni institut) dodijelili zadaću podupiranja i olakšavanja rada IRMM-a na projektu Avogadro.

18. Podnositelj pritužbe obratio se 18. srpnja 2008. i S.-u, glavnom direktoru JRC-a. U svojem odgovoru od 25. srpnja 2008. S. je istaknuo da je razgovarao s direktorom IRMM-a i da vjeruje da će on uskoro pisati podnositelju pritužbe.

19. Direktor IRMM-a odgovorio je 25. srpnja 2008. na dopis od 18. srpnja 2008. tražeći od podnositelja pritužbe da pojasni prirodu i opseg mandata koji su mu povjerili NIST i PTB. Direktor je nadalje naveo da nije dao upute osoblju IRMM-a da ne razgovara s podnositeljem pritužbe.

20. U svojem odgovoru od 29. srpnja 2008. podnositelj pritužbe dostavio je određene informacije o pitanju koje mu je postavljeno. S druge strane, podnositelj pritužbe pitao je (i) je li direktor IRMM-a ikada ijednom od svojih zaposlenika dao dojam da ne želi da oni imaju otvorenu komunikaciju s podnositeljem pritužbe, (ii) je li ikada od bilo kojeg osoblja IRMM-a zatražio da se suzdrži od daljnje suradnje s podnositeljem pritužbe ili njegovim društvom, (iii) bi li mu bilo moguće posjetiti IRMM i razgovarati o problemima povezanima s predmetnim projektom i (iv) je li direktor IRMM-a bio spreman osobno razgovarati s njim o pitanjima koja su dovela do trenutačnih problema.

21. U svojem odgovoru od 4. rujna 2008. direktor IRMM-a naveo je sljedeće:

"(...) Nikad nisam spriječila održavanje znanstvenih kontakata - oni su doista ohrabreni do te mjere da su konstruktivni, produktivni i profesionalni. Konkretno, (...) IRMM već dugo snažno podupire projekt Avogradro i nastavlja to činiti.

Kao što znate, vaša fizička prisutnost u prostorijama IRMM-a uzrokovala je probleme u prošlosti, a profesionalni kontakti trebali bi se nastaviti izvan prostorija IRMM-a drugim sredstvima.

Ne sudjelujući u svakodnevnom radu IM jedinice na projektu Avogadro, ne vidim potrebu za osobnim susretom s vama.

Vjerujem da će ovo biti kraj tvoje korespondencije sa mnom o ovoj temi. (...)”

Primjerak tog dopisa poslan je dvjema osobama u PTB-u.

22. U dopisu poslanom 18. rujna 2008. podnositelj pritužbe usprotivio se izjavi da je njegova fizička prisutnost u IRMM-u uzrokovala probleme. Istaknuo je da je tijekom posljednjih šest godina nekoliko puta godišnje posjećivao IRMM, uključujući dvotjedni boravak 2007., te da u vrijeme kad je H. bio direktor nije bilo nijednog problema. Podnositelj pritužbe stoga je pozvao direktora IRMM-a da povuče navedenu izjavu ili da za nju dostavi dokaze. Dodao je kako bi inače smatrao da relevantna izjava predstavlja klevetu.

23. Dana 23. rujna 2008. podnositelj pritužbe ponovno se obratio S.-u, glavnom direktoru JRC-a, navodeći da se direktor IRMM-a nije osvrnuo na meritum svojih prigovora.

24. Direktor IRMM-a obavijestio je 25. rujna 2008. podnositelja pritužbe da smatra da su se njegovi dopisi ponavljali i da će stoga prekinuti korespondenciju.

25. Podnositelj pritužbe uputio je 30. rujna 2008. direktoru IRMM-a novi dopis u kojem je detaljno iznio svoja stajališta. Dodao je da će direktor IRMM-a, ako do 24. listopada 2008. ne podnese nikakav prigovor, to smatrati prešutnim priznanjem.

26. Direktor IRMM-a 3. listopada 2008. podsjetio je podnositelja pritužbe da je najavio da više neće odgovarati na njegova pisma. Direktor je dodao da je svrha ovog dopisa samo osporiti tvrdnju podnositelja pritužbe da izostanak odgovora treba tumačiti kao priznanje stajališta koja je podnositelj pritužbe iznio u svojem dopisu od 30. rujna 2008.

Događaji relevantni za ovu istragu koji su se dogodili nakon podnošenja pritužbe

27. Tužitelj se 22. svibnja 2009. obratio glavnom direktoru JRC-a u vezi s dopisom koji mu je direktor IRMM-a uputio 4. rujna 2008. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je taj dopis sadržavao netočnu, klevetničku izjavu. Također je kritizirao činjenicu da je to pismo poslano dvjema osobama u PTB-u. Podnositelj pritužbe tvrdio je i. da bi relevantnu izjavu trebalo povući, ii. da bi se JRC trebao u pisanom obliku ispričati, iii. da bi činjenice trebalo ispraviti u dopisu PTB-u i iv. da bi Komisija trebala potvrditi da nema razloga da ga se ne pridruži projektu Avogadro.

28. U svojem odgovoru od 27. svibnja 2009. glavni direktor JRC-a uputio je na mišljenje Komisije u ovom predmetu, u kojem je Komisija odbila tvrdnje podnositelja pritužbe. Glavni direktor smatrao je da se tvrdnje iz dopisa od 22. svibnja 2009. odnose na isti predmet i da ih stoga treba izjednačiti. Stoga je odbio te tvrdnje.

29. U dopisu od 8. lipnja 2009. podnositelj pritužbe kritizirao je taj pristup i pozvao Komisiju da ponovno razmotri svoje stajalište.

30. U svojem odgovoru od 22. lipnja 2009. glavni direktor JRC-a potvrdio je stajalište koje je zauzeo u svojem prethodnom dopisu. Naveo je da je direktor IRMM-a imao pravo proslijediti svoj dopis od 4. rujna 2008. PTB-u jer je podnositelj pritužbe tvrdio da ima mandat tog instituta. Glavni direktor JRC-a nadalje je tvrdio da podnositelj pritužbe nije pravodobno istaknuo relevantno pitanje.

31. Podnositelj pritužbe ponovno se usprotivio tom stajalištu 7. srpnja 2009. Međutim, u dopisu od 23. srpnja 2009. glavni direktor JRC-a potvrdio je svoja stajališta.

32. U dodatnom dopisu poslanom 7. srpnja 2009. podnositelj pritužbe obratio se direktoru Instituta za zdravlje i zaštitu potrošača („IHCP”) u okviru JRC-a u Ispri u vezi s odlukom da mu se više ne dopusti pristup prostorijama JRC-a u Ispri. Podnositelj pritužbe pitao je (i.) kada je ta odluka donesena, (ii.) kako je donesena, (iii.) na kojim se razlozima temelji, (iv.) zašto o njoj nije bio obaviješten, (v.) zašto od njega nije zatraženo mišljenje prije donošenja odluke, (vi.) zašto nije bio obaviješten o tome kako može podnijeti žalbu protiv te odluke i (vii.) kako može podnijeti žalbu protiv te odluke.

33. U svojem odgovoru od 28. srpnja 2009. ravnatelj IHCP-a uputio je na mišljenje Komisije u ovom predmetu. Direktor smatra da su u tom mišljenju objašnjeni uvjeti pristupa prostorima Komisije i moguće mjere zaštite. Direktorica je dodala da su u Ispri poduzete mjere slične onima koje su donesene u Geelu.

34. U dopisu od 29. srpnja 2009. podnositelj pritužbe istaknuo je da u tom odgovoru nije na odgovarajući način odgovorio na njegova pitanja.

35. U svojem odgovoru od 10. kolovoza 2009. ravnatelj IHCP-a ponovno se pozvao na mišljenje Komisije u ovom predmetu. U daljnjem odgovoru od 5. listopada 2009. dodala je da je Komisija u međuvremenu od Ombudsmana primila zahtjev za dodatne informacije. Direktor IHCP-a dodao je da će Komisija odgovoriti na taj zahtjev i da stoga više nije potrebno odgovoriti podnositelju pritužbe.

36. U svojem odgovoru od 6. listopada 2009. podnositelj pritužbe naglasio je da je način na koji se do sada postupalo s njegovim pitanjima smatrao daljnjim slučajem nepravilnosti u postupanju. Ponovno je zatražio odgovor na pitanja koja je postavio 7. srpnja 2009.

37. Dana 11. siječnja 2010. podnositelj pritužbe obavijestio je direktora IHCP-a da se odgovor Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatnim informacijama ne odnosi na pitanja koja je on podnio 7. srpnja 2009.

38. Glavni direktor JRC-a odgovorio je 22. siječnja 2010. na dopis podnositelja pritužbe od 6. listopada 2009. upućen direktoru IHCP-a. Glavni direktor tvrdio je da su odgovori koje je poslao direktor IHCP-a odgovorili na njegova pitanja i da su u odgovoru Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije pružena dodatna pojašnjenja. U pogledu dopisa od 11. siječnja 2010. glavni direktor objasnio je da će podnositelj pritužbe primiti dopis Glavnog tajništva Komisije u kojem će biti objašnjeni postupci Komisije u vezi s pritužbama. Glavni direktor dodao je da se podnositelj pritužbe može obratiti Glavnom tajništvu ako nije zadovoljan tim odgovorom.

Predmet istrage

39. Podnositelj pritužbe iznio je niz navoda i tvrdnji u svojoj pritužbi. U svojim primjedbama na mišljenje Komisije iznio je dodatne navode i tvrdnje. U dopisu od 11. svibnja 2009. Ombudsman je obavijestio podnositelja pritužbe da ne može pokrenuti istragu o tim daljnjim pitanjima s obzirom na to da podnositelj pritužbe još nije poduzeo odgovarajuće prethodne pristupe u vezi s tim pitanjima. Podnositelj pritužbe je 26. i 29. srpnja 2009. ponovio te daljnje navode i tvrdnje. S obzirom na to da su u međuvremenu poduzeti odgovarajući pristupi u vezi s tim pitanjima, Ombudsman je ta pitanja uključio u svoju istragu.

40. Ova istraga stoga obuhvaća sljedeće navode i tvrdnje:

Optužbe

(1) Podnositelj pritužbe tvrdi da su mjere koje je IRMM poduzeo protiv njega, osobito nalog za boravak izvan njegovih prostorija, bile (a) rezultat pogrešnog postupka i (b) materijalno neopravdane.

U prilog toj tvrdnji podnositelj pritužbe tvrdi (i) da nije bio obaviješten o nalogu u trenutku njegova donošenja, (ii) da nije bio obaviješten o razlozima na kojima se temelji nalog, (iii) da optužbe protiv njega koje su dovele do naloga nisu pravilno ispitane, (iv) da mu nije pružena mogućnost da se očituje o tim optužbama prije donošenja odluke i (v) da direktor IRMM-a nije pravilno obradio svoju korespondenciju o tom pitanju.

(2) Prema mišljenju podnositelja pritužbe, nalogom i načinom postupanja s njegovom korespondencijom prekršeni su članci 6., 9., 11., 14., 16., 18., 19., 20. i 22. Europskog kodeksa o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi [1].

(3) Komisija nije obavijestila podnositelja pritužbe o činjenici da su ga njezine službe u Ispri odlučile spriječiti da uđe u njihove prostorije.

(4) Komisija je postupila pogrešno i klevetnički kada je dopis od 4. rujna 2008. proslijedila osobama PTB-a te nije poduzela korektivne mjere iako ju je podnositelj pritužbe to zatražio.

Potraživanja

(1) Nalog za boravak izvan prostorija IRMM-a trebalo bi ukinuti;

(2) Trebao bi biti detaljno obaviješten o optužbama koje su protiv njega iznesene, kao i o svim popratnim dokumentima i informacijama;

(3) Trebalo bi mu dati priliku da komentira te optužbe;

(4) Ako to pitanje nije moguće razjasniti na temelju njegovih primjedbi, trebalo bi pokrenuti odgovarajuću istragu;

(5) Sve odluke u tom području trebale bi biti u skladu s načelom proporcionalnosti;

(6) U slučaju da se optužbe protiv njega pokažu neosnovanima, direktor IRMM-a trebao bi mu se u pisanom obliku ispričati;

(7) klevetničku izjavu koju je direktor IRMM-a dao u svojem dopisu od 4. rujna 2008. trebalo bi povući u pisanom obliku;

(8) Glavni direktor JRC-a trebao bi se u pisanom obliku ispričati podnositelju pritužbe;

(9) To bi pitanje trebalo pojasniti u dopisu koji treba poslati PTB-u;

(10) GU JRC trebao bi mu u pisanom obliku potvrditi da nema razloga da ga se ne uključi u projekt Avogadro.

41. Podnositelj pritužbe je zajedno sa svojom pritužbom dostavio presliku dopisa koji je uputio direktoru IRMM-a 30. rujna 2008. Prema tom pismu, direktor IRMM-a rekao je članu svojeg osoblja da podnositelj pritužbe "sabotira" rad drugih naroda. Direktor je održao i sastanak s članom svojeg osoblja na kojem je jasno izrazio svoje neslaganje s otvorenom komunikacijom između tog člana osoblja i podnositelja pritužbe. Međutim, u skladu s tim dopisom, kada je načelnik relevantnog odjela IRMM-a odbio postupiti u skladu s odlukom koja je donesena u pogledu podnositelja pritužbe jer je smatrao da su ugroženi interesi IRMM-a, direktor IRMM-a primijenio je stegovne mjere kako bi ga prisilio da postupi u skladu s odlukom. U svojim primjedbama na odgovor Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije podnositelj pritužbe istaknuo je da je izvršen znatan pritisak na osoblje IRMM-a kako bi se zaustavila bilo kakva službena komunikacija s njim. Podnositelj pritužbe naveo je da raspolaže elementima koji dokazuju da je direktor IRMM-a poduzeo daljnje mjere čiji je cilj bio otežati ili onemogućiti znanstvenu suradnju između njega i osoblja IRMM-a. Ombudsman napominje da mu podnositelj pritužbe nije dostavio nikakve dokaze ili navode ili tvrdnje u vezi s prethodno navedenim pitanjima. U svojim primjedbama na odgovor Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije podnositelj pritužbe istaknuo je da se boji da bi otkrivanje relevantnih dokaza dovelo do negativnih posljedica za osoblje IRMM-a. Dodao je da će stoga te dokaze podnijeti samo ako postoji stvarna sumnja da je donesena odluka negativno utjecala na suradnju osoblja IRMM-a i njega samog. Kao što će se vidjeti u nastavku, ombudsmanica nema takvih dvojbi. U svakom slučaju, Ombudsman napominje da navedena dodatna pitanja nisu obuhvaćena ovom istragom.

42. Tijekom ove istrage Ombudsman je obavijestio Komisiju da je dobra administrativna praksa voditi potpunu evidenciju svih odluka koje utječu na građane. Međutim, spis koji su pregledale službe Ombudsmana nije sadržavao nikakve tragove odluke donesene protiv podnositelja pritužbe kojom mu je zabranjen ulazak u prostorije IRMM-a. Komisija je u svojem odgovoru objasnila da je izrazila žaljenje zbog tog propusta i da će izmijeniti svoj spis. U svojim primjedbama podnositelj pritužbe zatražio je od Ombudsmana da pregleda spis Komisije kako bi se utvrdilo je li taj ispravak pravilno proveden. Nadalje je naveo da bi trebalo pažljivo ispitati nedostaju li u tom spisu drugi dokumenti. Treba naglasiti da su službe Europskog ombudsmana izvršile uvid u spis Komisije kako bi se Europskom ombudsmanu omogućilo rješavanje navoda i tvrdnji koje je podnio podnositelj pritužbe. Međutim, podnositelj pritužbe nije kritizirao činjenicu da relevantna odluka nije pravilno zabilježena u spisu Komisije. S obzirom na nacrt preporuke koji je donesen u ovom predmetu, ombudsmanica je smatrala da nije potrebno rješavati to pitanje. Isto vrijedi i za pitanje sadržava li spis Komisije sve dokumente koji su relevantni za ovaj predmet.

43. Podnositelj pritužbe u svojoj je pritužbi kritizirao činjenicu da na određene poruke elektroničke pošte koje je uputio direktoru IRMM-a u lipnju 2008. nije odgovoreno. U svojim primjedbama na odgovor Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije podnositelj pritužbe istaknuo je da su njegove daljnje poruke elektroničke pošte također zanemarene. Konkretno, direktor IRMM-a propustio je potvrditi primitak teze podnositelja pritužbe da mu je podnositelj pritužbe, na njegov zahtjev, poslao e-poštom početkom 2008. Podnositelj pritužbe dostavio je presliku nove poruke elektroničke pošte poslane direktoru IRMM-a 13. svibnja 2008., u kojoj je uputio na svoju prethodnu poruku elektroničke pošte i zatražio od direktora da potvrdi da je primio ovu poruku elektroničke pošte i tezu koja je ranije poslana. Ombudsman razumije da je relevantna primjedba podnositelja pritužbe bila primjedba na izjavu Komisije u njezinu odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije, ali da nije želio iznijeti daljnju tvrdnju u tom kontekstu.

44. U svojim primjedbama na odgovor Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije podnositelj pritužbe nadalje je istaknuo da je Komisija uputila na pismo koje je uputio profesoru G. i koje je podnio Ombudsmanu tijekom ove istrage. Podnositelj pritužbe izjavio je da sumnja u to je li direktor IRMM-a bio upoznat s tim dopisom kada je poslao svoj dopis od 4. rujna 2008. Stoga je zatražio od Komisije da dostavi izvornik tog dopisa koji je potpisao. Ombudsmanica smatra da bi podnositelj pritužbe, ako želi postupiti u skladu s tim zahtjevom, trebao taj zahtjev uputiti Komisiji. U svakom slučaju, trebalo bi uzeti u obzir činjenicu da pitanje koje je istaknuo podnositelj pritužbe nije relevantno za Ombudsmanovu ocjenu ove pritužbe.

45. U poruci elektroničke pošte koja je priložena njegovim zapažanjima o odgovoru Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatnim informacijama, podnositelj pritužbe također je obavijestio Ombudsmana da je 6. listopada 2009. uputio dopis direktoru IHCP-a u kojem je tvrdio da upit koji je poslao tom službeniku nije obrađen u skladu s načelima dobre uprave. Prema navodima podnositelja pritužbe direktor IHCP-a protumačio je primjedbe podnositelja pritužbe u navedenom dopisu kao pritužbu te ju je proslijedio Glavnom tajništvu. Podnositelj pritužbe smatra da je stoga pokrenut novi žalbeni postupak. Točno je da je podnositelj pritužbe u samim očitovanjima pozvao Komisiju da mu objasni tko je donio zabranu ulaska u Ispri i na kojim se razlozima temelji ta zabrana. Međutim, s obzirom na tekst navedene popratne poruke Ombudsman smatra da mu podnositelj pritužbe zasad ne želi uputiti prethodno navedeno pitanje. Očito je da podnositelj pritužbe može Europskom ombudsmanu podnijeti novu pritužbu u vezi s tim pitanjem.

46. U svojim očitovanjima na mišljenje Komisije podnositelj pritužbe iznio je još jednu tvrdnju prema kojoj je JRC bez dostatnog opravdanja, bez njegove suglasnosti i bez obavještavanja otkrio privatne podatke koji se odnose na njega. Ombudsman je u svojem odgovoru obavijestio podnositelja pritužbe da se nije mogao nositi s tom tvrdnjom prije nego što su u vezi s tim pitanjem poduzeti odgovarajući pristupi Komisiji. Nadalje je istaknuo da bi podnositelj pritužbe također mogao razmotriti podnošenje tog pitanja Europskom nadzorniku za zaštitu podataka („EDPS”). U svojim primjedbama na odgovor Komisije na zahtjev Europskog ombudsmana za dodatne informacije podnositelj pritužbe istaknuo je da će se obratiti Europskom nadzorniku za zaštitu podataka u vezi s pitanjima koja se odnose na zaštitu podataka nakon završetka istrage Europskog ombudsmana.

47. Podnositelj pritužbe prvotno je zatražio da se s njegovom pritužbom postupa povjerljivo. U svojim primjedbama na odgovor Komisije na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije podnositelj pritužbe povukao je taj zahtjev. Ombudsman ipak smatra primjerenim i opravdanim da identitet bivšeg kolege podnositelja pritužbe u IRMM-u ostane povjerljiv. Ta se osoba stoga u ovom nacrtu preporuke naziva gđom Y.

Istraga

48. Ova je pritužba podnesena 26. listopada 2008. Ombudsman je 19. studenoga 2008. od Komisije zatražio mišljenje koje je dostavljeno u ožujku 2009. To je mišljenje proslijeđeno podnositelju pritužbe, koji je iznio primjedbe 14. travnja 2009.

49. Ombudsman je 11. svibnja 2009. odgovorio na poruku elektroničke pošte podnositelja pritužbe od 14. travnja 2009. Istog je dana obavijestio Komisiju da smatra potrebnim pregledati njezin spis.

50. Taj je nadzor proveden 16. lipnja 2009. Primjerak izvješća o inspekciji poslan je i Komisiji i podnositelju pritužbe. Podnositelj pritužbe podnio je 26. srpnja 2009. daljnje navode i pritužbe Ombudsmanu. Dana 29. srpnja 2009. podnio je očitovanja na zapisnik o pretrazi.

51. Ombudsmanica je 10. i 21. rujna 2009. od Komisije zatražila dodatne informacije u vezi s tim predmetom. Također je od njega zatražio da dostavi dodatno mišljenje o dodatnim navodima i tvrdnjama koje je podnio podnositelj pritužbe.

52. Komisija je svoj odgovor poslala u prosincu 2009. Taj je odgovor poslan podnositelju pritužbe, koji je svoje primjedbe iznio 31. siječnja 2010.

53. Ombudsman je 17. ožujka 2010. Komisiji uputio nacrt preporuke. Komisija je dostavila svoje detaljno mišljenje 27. srpnja 2010. To je mišljenje proslijeđeno podnositelju pritužbe, koji je svoje primjedbe dostavio 17. kolovoza 2010.

Analiza i zaključci Europskog ombudsmana

Uvodne napomene

54. Treba napomenuti da je podnositelj pritužbe podnio znatan broj navoda i tvrdnji. Ombudsman smatra da se ti navodi i tvrdnje mogu svrstati u četiri rubrike koje se odnose na (i) sadržaj odluke o zabrani pristupa prostorijama IRMM-a u Geelu, (ii) postupak koji je Komisija primijenila u vezi s tom odlukom, (iii) navodno neobavješćivanje o odgovarajućoj mjeri donesenoj u Ispri i (iv) navodnu klevetu koja proizlazi iz dopisa od 4. rujna 2008.

55. Kako je već prethodno navedeno, u spisu Komisije nije pronađena pisana evidencija odluke koju je Komisija donijela u vezi s pristupom podnositelja pritužbe prostorijama IRMM-a u Geelu kada su je predstavnici Ombudsmana pregledali. Međutim, iz informacija koje je Komisija dostavila tijekom ove istrage proizlazi da je ta odluka imala namjeru i učinak onemogućiti podnositelju pritužbe pristup prostorijama IRMM-a u Geelu. Radi lakšeg upućivanja, izraz „zabrana ulaska” koristit će se za označavanje sporne odluke.

56. U ovoj će se odluci prije svega iznijeti argumenti izneseni Ombudsmanu prije njegova nacrta preporuke, njegova ocjena tih argumenata i nacrt preporuke (A) prije iznošenja argumenata koji su mu podneseni nakon njegova nacrta preporuke (B) i njegove konačne ocjene (C).

A. Argumenti izneseni Ombudsmanu prije nacrta preporuke, njegova ocjena i nacrt preporuke

(1) U pogledu utemeljenosti zabrane ulaska i povezanih pitanja

Argumenti podneseni pučkom pravobranitelju

57. Podnositelj pritužbe tvrdio je da zabrana ulaska nije opravdana. U tom je kontekstu iznio sljedeće konkretne argumente: i. zabrana ulaska nije bila proporcionalna i njome nisu uzeti u obzir njegovi osobni interesi (članak 6. Europskog kodeksa o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi); ii. relevantna odluka nije bila objektivna s obzirom na to da nisu uzeti u obzir elementi na koje se poziva u njegovu korist (članak 9. Zakonika); iii. optužbe protiv njega koje su dovele do odluke nisu pravilno ispitane i iv. nije bilo poštenja i razumnosti (članak 11. Zakonika). Podnositelj pritužbe smatra da je Komisija prekršila članke 6. (proporcionalnost), 9. (objektivnost) i 11. (pravednost) Europskog kodeksa o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi zabranu ulaska trebalo ukinuti, da bi sve odluke o tom pitanju trebale biti u skladu s načelom proporcionalnosti i da bi mu Glavna uprava JRC trebala u pisanom obliku potvrditi da nema razloga da ga se ne uključi u projekt Avogadro.

58. Komisija je u svojem mišljenju navela da je relevantna odluka donesena u slučajevima uznemiravanja i prijetećeg ponašanja podnositelja pritužbe protiv Y. i drugih članova osoblja IRMM-a koji su se, kao što to dokazuju dokazi kojima je raspolagala, dogodili između 2001. i 2007. Prema Komisijinu mišljenju, ti su materijali sadržavali preslike prepiske između podnositelja pritužbe i osobe Y.; izjave, obavijesti i korespondencija u vezi s fizičkim prijetnjama podnositelja pritužbe gđi Y. i drugom osoblju; korespondencija između podnositelja pritužbe i različitih članova uprave JRC-a; te korespondenciju između različitih predmetnih službi Komisije. Komisija je napomenula da su navedeni dokumenti dostupni Ombudsmanu ako ih želi pregledati. Dodao je da su njegove službe uzele u obzir sve raspoložive dokaze kako bi utvrdile treba li podnositelju pritužbe odobriti pristup lokaciji IRMM-a.

59. Komisija je istaknula da je, nakon slučajeva uznemiravanja koje je podnositelj pritužbe počinio protiv Y. 2001., tadašnji direktor IRMM-a odlučio postupno ukinuti sudjelovanje podnositelja pritužbe u aktivnostima IRMM-a. Prema navodima Komisije, podnositelj pritužbe bio je svjestan toga. U tom kontekstu Komisija je uputila na dopis od 14. siječnja 2002. u kojem je podnositelj pritužbe naveo da mu je rečeno da „neće dobiti status neplaćenog posjetitelja” i da „ako me IRMM ne želi, moram otići”.

60. Komisija je navela da se posebno značajan slučaj prijetećeg ponašanja dogodio u prosincu 2007., kada je podnositelj pritužbe najavio da namjerava sudjelovati u javnoj obrani teze gđe Y.

61. Komisija je objasnila da su, s obzirom na sve prethodno navedeno, „IRMM i hijerarhija JRC-a poduzeli mjere u siječnju 2008. kako bi spriječili [podnositelja pritužbe] da uđe u njegove prostorije.” Komisija smatra da su te odluke bile u skladu s njezinom uobičajenom politikom zaštite osoblja.

62. Komisija je dodala da pristup njezinim prostorijama kontroliraju njezine službe ili vanjska zaštitarska društva koja djeluju prema njezinim uputama. IRMM je bio nuklearna lokacija i stoga je podlijegao još strožim uvjetima pristupa od drugih lokacija. Treće strane kao što je podnositelj pritužbe nisu imale pravo na pristup. U slučaju podnositelja pritužbe bilo je dovoljno dokaza da bi njegova prisutnost na lokaciji IRMM-a mogla izazvati zabrinutost u pogledu sigurnosti osoblja IRMM-a; istodobno nije postojao valjan razlog da mu se odobri pristup. Komisija je naglasila da ne može tolerirati bilo kakvu vrstu uznemiravanja. Dodala je da stoga namjerava zadržati zabranu ulaska koja se odnosi na podnositelja pritužbe.

63. Komisija je navela da se „druga odluka o odbijanju pristupa podnositelja pritužbe lokaciji JRC-a” temeljila na svim materijalima dostupnima u siječnju 2008. Istaknuo je da je njegov prioritet zaštita osobe Y. i drugog osoblja IRMM-a kojem je podnositelj pritužbe prijetio. Nadalje je tvrdila da su svi raspoloživi dokazi uzeti u obzir i da na temelju dokaza iz svoje dokumentacije nije smatrala primjerenim pokrenuti ispitni postupak. Komisija je također navela da su njezine odluke bile u potpunosti u skladu s načelom proporcionalnosti. Zapisi podnositelja pritužbe o uznemiravanju i prijetnjama njegovim bivšim kolegama u potpunosti su opravdali poduzimanje mjera kako bi se osiguralo da ne može nastaviti takvo ponašanje. Uputa da mu se odbije pristup web mjestu bila je najprikladnije sredstvo za sprečavanje toga.

64. Komisija je zaključila navodeći da smatra da su sve njezine mjere u potpunosti opravdane s obzirom na njezine obveze prema njezinu osoblju i da nema namjeru podnositelju pritužbe ispričati se.

65. U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe tvrdio je da nikada nije uznemiravao osobu Y niti joj prijetio niti je bilo fizičkih prijetnji, ni protiv osobe Y. ni protiv bilo kojeg drugog člana osoblja IRMM-a. Podnositelj pritužbe naveo je da nije znao ni za kakvu odluku o prekidu suradnje između njega i IRMM-a koju bi donio profesor G. Dogodilo se da je njegov ugovor istekao, kako je predviđeno, 15. siječnja 2002. Međutim, od 2002. sklopljen je niz ugovora između IRMM-a i društva podnositelja pritužbe. Podnositelj pritužbe naglasio je da je do kraja 2007. u nekoliko navrata svake godine posjetio IRMM, a da pritom nije naišao ni na kakve prepreke. Dodao je da je Komisija citirala privatni dopis koji je napisao bez navođenja adresata, vrste dokumenta ili njegova konteksta. Stoga je izjava iz tog dopisa krivotvorena. U svakom slučaju, bilo je jasno da je relevantni dopis odražavao njegovo tadašnje stanje svijesti i da nije predstavljao opis objektivne situacije.

66. Podnositelj pritužbe priznao je da je uputio nekoliko strogo privatnih dopisa i poruka elektroničke pošte osobi Y. Međutim, ta korespondencija nije bila namijenjena uznemiravanju ili prijetnji osobi Y niti je objektivno mogla to učiniti. Komisija bi trebala jasno razlikovati privatna i profesionalna pitanja. Podnositelj pritužbe nadalje je napomenuo da Komisija nije navela koje su druge osobe trebale prijetiti. Dodao je da se, prema njegovim saznanjima, nije savjetovalo ni s jednim članom IRMM-a s kojim je bio u kontaktu posljednjih godina.

67. Kad je riječ o pitanjima koja se odnose na tezu osobe Y., podnositelj pritužbe objasnio je da je pročitao članak koji je potonja objavila u znanstvenom pregledu. Budući da je imao određene sumnje u pogledu statističkih metoda korištenih u tom članku, pisao je osobi Y. kako bi joj omogućio da pravilno razmotri to pitanje prije javne obrane njezine teze. Također je ponudio da će o tom pitanju razgovarati telefonom ili e-poštom, u slučaju da ona to preferira u javnoj raspravi. Podnositelj pritužbe naglasio je da je pravilima Sveučilišta u Gentu propisano da se rad mora javno braniti. Njegova namjera da bude prisutan tom prilikom temeljila se na pravu javnosti da sudjeluje u javnoj obrani teze i stoga ne može predstavljati uznemiravanje. Podnositelj pritužbe dodao je da je zabrana ulaska u prostorije IRMM-a u svakom slučaju krajnje neprikladna mjera ako je osobu Y trebalo zaštititi od njezinih znanstvenih kritika prilikom javne obrane njezine teze. Osoba Y. nije bila fizički prisutna u IRMM-u. Zabrana ulaska nije ga mogla spriječiti ni da joj šalje dodatne poruke e-pošte. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi se zabranom ulaska mogla otežati ili onemogućiti njegova znanstvena suradnja s IRMM-om. To je bilo nerazmjerno.

68. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija žurila poduzeti mjere bez kritičkog ispitivanja optužbi iznesenih protiv njega. Komisija očito nije bila zainteresirana za objektivnu i neutralnu analizu situacije ili to nije mogla učiniti. Činilo se da se Komisija temeljila na pretpostavkama i jednostranim optužbama te je stoga djelovala proizvoljno.

69. Podnositelj pritužbe postavio je pitanje je li uprava JRC-a doista izrekla zabranu ulaska. Prema njegovu mišljenju, valja pretpostaviti da je tu odluku donio direktor IRMM-a.

70. Podnositelj pritužbe smatrao je da je argument Komisije da je zabrana ulaska opravdana iz sigurnosnih razloga samo izlika i u svakom slučaju nije osnovan. U IRMM-u je postojala jasna geografska podjela između područja u kojem se rukuje nuklearnim materijalom i područja u kojem se nalazila uprava te u kojem su se održavali sastanci i konferencije. Ulazak u „kontroliranu” zonu podlijegao je posebnoj dozvoli.

71. Podnositelj pritužbe nadalje je tvrdio da bi trebalo primijeniti posebno visoke standarde u pogledu načina na koji se ravnatelj javne znanstvene ustanove bavio kritičnim znanstvenicima. Pravednost, poštovanje i transparentnost trebali bi biti vrhovni zakon u tom kontekstu. Ti se zahtjevi u ovom slučaju uopće nisu poštovali.

72. Prema podnositelju pritužbe, Komisija je iskrivila činjenice upućivanjem na „drugu” zabranu ulaska. Nije znao ni za kakvu prethodnu zabranu ulaska.

73. Podnositelj pritužbe istaknuo je da nije tvrdio da ima pravo pristupa prostorijama IRMM-a. Istaknuo je da će, čak i ako se zabrana ulaska ukine, i dalje podlijegati uobičajenim kontrolama ulaska. Podnositelj pritužbe nadalje je pojasnio da bi mogao ući u IRMM samo ako ga je pozvao jedan od IRMM-ovih znanstvenika i ako je njegov načelnik odjela odobrio taj poziv.

74. Nakon što je razmotrio mišljenje Komisije i primjedbe podnositelja pritužbe, Ombudsman je odlučio da je potrebno pregledati spis Komisije.

75. Tom su prilikom predstavnici Ombudsmana pitali kako bi odluka o sprečavanju ulaska podnositelja pritužbe u prostorije IRMM-a mogla zaštititi gđu Y., koja više nije radila u tim prostorijama. Predstavnici Komisije odgovorili su da je podnositelj pritužbe također izrazio prijetnje drugim članovima osoblja (a posebno jednoj osobi) koji su još uvijek radili u IRMM-u i kojima je potrebna zaštita. Nadalje su objasnili da je Komisija slijedila "politiku nulte tolerancije" u slučaju uznemiravanja i da je u svjetlu toga poduzeta mjera za sprečavanje pristupa podnositelja pritužbe prostorijama IRMM-a. Predstavnici Komisije dodali su da je mjera također preventivne prirode s obzirom na to da je korespondencija podnositelja pritužbe iz 2007. pokazala da se predmet ne može smatrati neaktivnim.

76. U svojim očitovanjima na izvješće o navedenoj pretrazi podnositelj pritužbe istaknuo je da se Komisija očito temeljila na dokumentima koje joj je dostavila osoba Y. Komisija nikada nije ispitala jesu li optužbe koje je osoba Y. iznijela osnovane. Podnositelj pritužbe naglasio je da nije ispravno reći da je prijetio članovima osoblja IRMM-a koji su još uvijek tamo radili.

77. Nakon što je razmotrio ta opažanja, Ombudsman je od Komisije zatražio da mu dostavi dodatne informacije o ovom predmetu. Ombudsmanica je istaknula da se čini očitim da se zabrana ulaska ne može opravdati (pretpostavljenom ili stvarnom) potrebom da se zaštiti Y., koja više nije radila u IRMM-u. Komisija je u svojem mišljenju i tijekom pretrage uputila na druge članove osoblja koje je trebalo zaštititi i protiv kojih je podnositelj pritužbe navodno prijetio. Ombudsman je stoga zatražio od Komisije da navede i. tko su ti članovi osoblja, ii. koje je prijetnje podnositelj pritužbe navodno iznio, iii. kada su navodne prijetnje iznesene i iv. kako bi te navodne prijetnje mogle opravdati relevantnu odluku s obzirom na činjenicu da se činilo da se podnositelj pritužbe vratio IRMM-u, kao vanjski stručnjak, u nekoliko navrata od 2002.

78. Komisija je u svojem odgovoru objasnila da se informacije obuhvaćene točkama i. i ii. zahtjeva Ombudsmana moraju smatrati povjerljivima kako bi se dotični članovi osoblja zaštitili od daljnjih prijetnji i mogućih štetnih radnji podnositelja pritužbe. Kad je riječ o točki iii., relevantne prijetnje iznesene su 2001. Kad je riječ o točki iv., Komisija je smatrala da je incident koji se dogodio u prosincu 2007. bio posebno ozbiljan, tim više što je obrana diplomskog rada bila vrhunac višegodišnjeg rada i korak koji je bio ključan za daljnju karijeru u području istraživanja. Komisija je tvrdila da je vlasnik predmetnih rezultata jer ih je dobio nositelj bespovratnih sredstava kojeg je ona platila. Stoga je smatrao da ima institucionalni interes i dužnost zaštititi te rezultate.

79. Prema Komisijinu mišljenju, navedeni incident pokazao je da podnositelj pritužbe nije promijenio ponašanje zbog kojeg je tadašnji direktor IRMM-a 2001. postupno prestao sudjelovati u aktivnostima IRMM-a. Odluka donesena u siječnju 2008. o zabrani ulaska podnositelja pritužbe u prostorije IRMM-a donesena je kao odgovor na taj incident i „ostale događaje”.

80. Komisija je u svojoj replici također ponovila da ne postoji pravo na pristup njezinim prostorijama i da je svaki zahtjev za pristup u svakom slučaju ispitan u pogledu postojanja kvalificiranog interesa koji opravdava pristup. Komisija nije smatrala da je podnositelj pritužbe imao opravdan interes za takav pristup. Mjera koju je poduzeo direktor IRMM-a donesena je na temelju općeg naloga i nije utjecala ni na kakvo utvrđeno pravo ili kvalificirani interes podnositelja pritužbe. Temeljila se na osnovnim načelima zaštitne sigurnosti: bio je oprezan, opravdan i pragmatičan.

81. Komisija je nadalje tvrdila da je njezin pristup bio nužan zbog obveze utvrđene člankom 24. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica („Pravilnik o osoblju”), prema kojem su institucije morale pomagati svojem osoblju, posebno u slučajevima uznemiravanja. U tom kontekstu Komisija je uputila na svoju Odluku od 26. travnja 2006. o politici Europske komisije o zaštiti dostojanstva osobe i sprečavanju psihološkog i seksualnog uznemiravanja [2] („Odluka od 26. travnja 2006.”). Prema Komisijinu mišljenju, relevantna zabrana ulaska bila je izraz njezine diskrecijske ovlasti u poduzimanju odgovarajućih mjera za zaštitu njezina osoblja. Komisija se nadalje osvrnula na prevladavajuću dužnost zaštite svojeg osoblja i potrebu održavanja sigurnosti područja.

82. Kad je riječ o tvrdnji podnositelja pritužbe da bi mu u pisanom obliku trebalo potvrditi da nema razloga da ga se ne uključi u projekt Avogadro, Komisija je navela da je odluka s kim surađuje bila odluka uprave koja je bila u njezinoj punoj diskreciji. Treće strane nisu imale apsolutno pravo na "suradnju" s Komisijom. U tom kontekstu Komisija je uputila na sadržaj svojeg dopisa od 4. rujna 2008.

83. Tužitelj je u svojim očitovanjima ostao pri svojoj pritužbi. Napomenuo je da se Komisija oslonila na optužbe koje su protiv njega iznesene kao da su utvrđene činjenice. Međutim, dosad nije postojao odgovarajući postupak za ocjenu istinitosti tih optužbi, koje su, prema njegovu mišljenju, bile neutemeljene. Podnositelj pritužbe nadalje je tvrdio da nije primjereno smatrati da su dužnosti Komisije prema njezinu osoblju važnije od poštovanja prava građana. Također se osvrnuo na znanstvenu suradnju između njega i IRMM-a te na usluge koje je njegovo društvo pružalo IRMM-u. U tom je kontekstu stajalište Komisije da nije imao opravdan interes za pristup IRMM-u bilo nerazumljivo. Kad je riječ o Pravilniku o osoblju, podnositelj pritužbe smatrao je da oni nisu primjenjivi u njegovu slučaju. Odluka od 26. travnja 2006. također nije bila primjenjiva jer nije bio član osoblja Komisije. U svakom slučaju, Komisija nije pokušala primijeniti načela i pravila utvrđena u ovoj Odluci. U tom je kontekstu podnositelj pritužbe napomenuo da se u točki 6.1. Odluke od 26. travnja 2006. navodi da je „pretpostavka nedužnosti u potpunosti zajamčena navodnim uznemiravateljima”.

84. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je u Belgiji javna obrana diplomskog rada bila bitan zahtjev usmjeren na osiguravanje kvalitete dodijeljenih titula. Pokušavši ga suzdržati od sudjelovanja u javnoj obrani teze Y., iako je bio priznati stručnjak u relevantnom području, Komisija je utjecala na kompetencije Sveučilišta u Gentu. Komisija nije imala nikakvo vlasništvo nad rezultatima istraživanja koje je provela osoba Y. U svakom slučaju, nikada nije prijetio radu osobe Y. i rezultatima do kojih je ona dovela.

85. Podnositelj pritužbe napomenuo je da je Komisija ponovno uputila na „ostale događaje”, ali nije navela što su oni bili. Ustrajao je na tome da bi se Komisija trebala suzdržati od davanja takvih izjava ili pružiti konkretne pojedinosti kako bi ih poduprla.

Procjena Europskog ombudsmana na temelju koje je izrađen nacrt preporuke

86. Komisija je pojasnila da neće i ne može prihvatiti nikakav oblik uznemiravanja članova svojeg osoblja. Ombudsmanica je svesrdno pozdravila ovu politiku "nulte tolerancije".

87. Članak 24. stavak 1. Pravilnika o osoblju predviđa: „Zajednice pomažu svakom dužnosniku, posebno u postupcima protiv počinitelja prijetnji, uvreda ili kleveta, ili bilo kakvih napada na osobu ili imovinu kojima su on ili član njegove obitelji izloženi zbog svojeg položaja ili dužnosti.” Iz sudske prakse sudova Unije proizlazi da, zbog dužnosti pružanja pomoći, uprava mora, suočena s incidentom koji nije u skladu s dobrim redom i mirom službe, intervenirati svim potrebnim snagama i odgovoriti brzinom i pažnjom koju zahtijevaju okolnosti slučaja s ciljem utvrđivanja činjenica i, slijedom toga, poduzimanja odgovarajućih mjera uz potpuno poznavanje činjenica.[3]

88. Točno je da podnositelj pritužbe nije dužnosnik i da se stoga na njega ne primjenjuje Pravilnik o osoblju. Međutim, kao što je vidljivo iz teksta članka 24., institucije, tijela, agencije i uredi EU-a imaju dužnost pomoći svojem osoblju ne samo u slučajevima uznemiravanja od strane kolega, nego i ako uznemiravanje počine treće strane, pod uvjetom da do uznemiravanja dolazi „zbog položaja ili dužnosti [dužnosnika]”.

89. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi Komisija trebala jasno razlikovati privatna i profesionalna pitanja te da su pisma i e-poruke koje je uputio gđi Y. strogo privatne prirode. Ombudsmanica se složila da Komisija u načelu nema ovlasti intervenirati u privatnim pitanjima koja se odnose na člana njezina osoblja i treću stranu. Međutim, također je smatrao da je Komisija u slučaju uznemiravanja člana svojeg osoblja od strane treće osobe imala pravo poduzeti odgovarajuće mjere u pogledu svojeg područja djelovanja. Komisija je bila jasno nadležna za odlučivanje o tome kome bi trebao biti dopušten pristup njezinim prostorima. Stoga se čini logičnim pretpostaviti da Komisija mora imati pravo ograničiti ili spriječiti pristup svojim prostorijama trećim osobama koje su uznemiravale članove njezina osoblja, u mjeri u kojoj je to potrebno kako bi se spriječili daljnji slučajevi uznemiravanja.

90. Međutim, od samog početka valja istaknuti da uprava također ima određene obveze koje mora ispuniti ako joj se skrene pozornost na mogući slučaj uznemiravanja. U takvom slučaju uprava je, kao što to proizlazi iz prethodno navedene sudske prakse sudova Unije, obvezna utvrditi činjenice i zatim poduzeti odgovarajuće mjere uz potpuno poznavanje tih činjenica. Komisija je u svojim podnescima uputila na svoju Odluku od 26. travnja 2006. u tom kontekstu. Iako je podnositelj pritužbe ispravno primijetio da se taj tekst odnosi na slučajeve uznemiravanja od strane članova osoblja Komisije te da stoga nije primjenjiv na njegov slučaj, Ombudsman je smatrao da se njime pružaju korisne smjernice u pogledu ispitivanja koje uprava mora provesti, bez obzira na to je li navodni uznemiravatelj član osoblja Komisije. Konkretno, kao što je predviđeno u točki 6.1. navedene Odluke, pretpostavka nedužnosti mora se poštovati.

91. Ombudsman je stoga smatrao da mora ispitati je li Komisija u ovom slučaju provjerila sve relevantne činjenice i je li djelovanje koje je poduzela bilo primjereno.

92. Prije početka ispitivanja ombudsmanica je smatrala korisnim pojasniti niz preliminarnih pitanja. Iako su neka od tih pitanja bila povezana s postupovnim aspektima o kojima se raspravljalo u nastavku, ta je pitanja trebalo riješiti već ovdje jer su se odnosila na sadržaj odluke koju je donijela Komisija.

93. Kao prvo, Ombudsman je istaknuo da se čini da zabrana ulaska koja se ovdje ispituje nije bila utvrđena u odgovarajućem dokumentu u trenutku njezina donošenja. Zbog toga je podnositelj pritužbe nagađao o tome tko je autor te odluke. U svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije Komisija je uputila na „odluku koju je 2008. donio direktor IRMM-a da se podnositelju pritužbe ne dopusti ulazak u prostorije IRMM-a”. Ombudsmanica je smatrala da je to razjasnilo situaciju.

94. Drugo, podnositelj pritužbe iznio je niz primjedbi koje su se odnosile na ponašanje direktora IRMM-a. Moralo se podsjetiti da je dužnost Europskog ombudsmana ispitati moguće slučajeve nepravilnosti u djelovanju institucija, tijela, agencija i ureda Unije. Stoga su njegove istrage usmjerene na te institucije, tijela, agencije i urede, a ne na pojedinačne dotične dužnosnike. Međutim, način na koji se dužnosnici ponašaju u svojstvu dužnosnika EU-a očito je dio aktivnosti institucija, tijela, agencija i ureda Unije koje Ombudsman mora ispitati u pogledu njihove usklađenosti s načelima dobre uprave.

95. Kao treće, činilo se korisnim pojasniti sadržaj i prirodu relevantne odluke prije ispitivanja njezine osnovanosti i načina njezina donošenja. U svojem odgovoru na Ombudsmanov zahtjev za dodatne informacije Komisija je navela da podnositelj pritužbe nema pravo pristupa prostorijama IRMM-a i da nema ni kvalificirani interes koji bi opravdao pristup. Također je tvrdio da je relevantna odluka bila „općeg poretka” i da je predstavljala izraz njegove diskrecijske ovlasti. Te bi se izjave mogle tumačiti na način da upućuju na to da je Komisija smatrala da je potpuno slobodna odlučiti kome će omogućiti pristup svojim prostorijama i da nema potrebe za opravdanjem ako namjerava izreći zabranu ulaska. Ombudsmanica je vjerovala da to nije stajalište koje je Komisija namjeravala iznijeti. Prema njegovu mišljenju, bilo je očito da se takva zabrana ulaska može donijeti samo ako za to postoji dobar razlog. To vrijedi tim više ako Komisija odluči zabraniti znanstveniku pristup istraživačkom institutu s kojim je već surađivao u prošlosti.

96. Ombudsman je napomenuo da je podnositelj pritužbe priznao da nema pravo pristupa prostorijama IRMM-a, ali da će se svaki posjet tamo obaviti na temelju poziva IRMM-a. Stoga bi o tome je li podnositelj pritužbe imao opravdan interes za dobivanje pristupa trebalo odlučiti na pojedinačnoj osnovi. Podnositelj pritužbe nadalje je napomenuo da bi, ako se zabrana ulaska ukine, očito i dalje podlijegao uobičajenim kontrolama ulaska. Stoga je ovdje potrebno ispitati je li Komisija imala pravo spriječiti podnositelja pritužbe da uđe u prostorije IRMM-a u svim okolnostima, tj. čak i u situacijama u kojima bi posjet bio koristan u znanstvene svrhe.

97. Tvrdnjom da podnositelj pritužbe nije imao nikakav kvalificirani interes kojim bi se opravdao pristup Komisija je možda namjeravala predložiti i da njezina odluka nije negativno utjecala na podnositelja pritužbe. Upućivanje Komisije na „opću” prirodu zabrane ulaska moglo bi upućivati u istom smjeru. Ombudsman ne bi mogao prihvatiti takve argumente. Zabrana ulaska koja se ovdje razmatra bila je pojedinačna odluka koja se izravno i osobno odnosila na podnositelja pritužbe. Ta je odluka očito mogla negativno utjecati na podnositelja pritužbe. Iako je Komisija istaknula da se nije protivila profesionalnim kontaktima između IRMM-a i podnositelja pritužbe koji su se odvijali bez fizičke prisutnosti podnositelja pritužbe u IRMM-u, činilo se sigurnim da je zabrana ulaska mogla utjecati na djelatnost podnositelja pritužbe kao znanstvenika. Osim toga, svaka takva odluka morala je utjecati na profesionalni ugled takve osobe.

98. Četvrto, Ombudsman je smatrao da je podnositelj pritužbe bio u pravu kada se usprotivio upućivanju Komisije na zabranu ulaska donesenu 2008. kao „drugu” odluku u tom smislu. Tekst koji je upotrijebila Komisija i kontekst u kojem se koristila stvorili su dojam da je prva zabrana ulaska izrečena 2001. Međutim, Komisija je u svojem mišljenju sama napomenula da je 2001. tadašnji direktor IRMM-a odlučio postupno ukinuti sudjelovanje podnositelja pritužbe u aktivnostima IRMM-a. To očito nije bilo isto kao zabrana ulaska. U tom kontekstu podnositelj pritužbe uputio je na dopis koji je 18. prosinca 2001. uputio tadašnjem direktoru IRMM-a. U skladu s tim dopisom profesor G. napomenuo je da ne vidi razlog za protivljenje daljnjim profesionalnim kontaktima između IRMM-a i podnositelja pritužbe i njegova društva. Komisija nije osporila tu izjavu. Nadalje, podnositelj pritužbe dosljedno je tvrdio da je nakon toga i do 2007. u nekoliko navrata svake godine posjećivao IRMM, a da pritom nije naišao ni na kakve prepreke. Komisija ponovno nije osporila tu izjavu. Ombudsmanica je stoga zaključila da Komisija nije utvrdila da je zabrana ulaska donesena 2008. uslijedila nakon prethodne zabrane ulaska.

99. Kao peto, podnositelj pritužbe iznio je nekoliko primjedbi u pogledu zahtjeva koji mu je 20. prosinca 2007. uputila gđa R. da se zaustavi i odustane od bilo kakve daljnje korespondencije s gđom Y. Čini se korisnim istaknuti da taj zahtjev nije obuhvaćen ovom istragom. U tim okolnostima Ombudsman je smatrao da se u ovoj istrazi ne mora baviti tim aspektom predmeta.

100. Kao šesto, trebao bi uzeti u obzir činjenicu da je Komisija pružila samo prilično općenita objašnjenja o razlozima zbog kojih je smatrala da je njezina odluka opravdana. To se osobito odnosilo na uznemiravanje u koje je podnositelj pritužbe bio uključen 2001. i prijetnje koje je u to vrijeme navodno predstavljao. Umjesto toga, Komisija je uputila na dokumente u svojem spisu i pozvala Ombudsmana da pregleda te dokumente. Ombudsmanica je iskoristila tu ponudu. Tom su prilikom predstavnici Komisije jasno dali do znanja da se dokumenti u njezinu spisu trebaju smatrati povjerljivima. Člankom 4. stavkom 2. Statuta Europskog ombudsmana propisano je da „Europski ombudsman ne smije otkrivati sadržaj takvih dokumenata.” To se ograničenje moralo uzeti u obzir pri sljedećem ispitivanju.

101. Kako bi opravdala zabranu ulaska koja je izrečena podnositelju pritužbe, Komisija se pozvala na niz argumenata. Ombudsmanica je smatrala da bi se ti argumenti mogli grupirati u sljedeće naslove: i. sigurnosna pitanja povezana s prirodom IRMM-a kao nuklearnog postrojenja; ii. navodno ponašanje podnositelja pritužbe prema gđi Y. 2001.; iii. ponašanje podnositelja pritužbe prema gđi Y. u prosincu 2007.; iv. navodno ponašanje podnositelja pritužbe prema drugim članovima osoblja IRMM-a 2001.; v. određena „ostala događanja”; i vi. razna općenitija razmatranja.

102. Kad je riječ o i. navodnom opravdanju povezanom s prirodom IRMM-a kao nuklearne lokacije, Ombudsman je napomenuo da se Komisija ograničila na općenito upućivanje na potrebu za održavanjem sigurnosti lokacije. U nedostatku bilo kakvih pojedinosti koje bi mogle potkrijepiti tvrdnju da bi prihvaćanje podnositelja pritužbe moglo uzrokovati opasnosti za područje kao takvo, Ombudsman je smatrao da je relevantni argument očito neuvjerljiv.

103. Kad je riječ o (ii) navodnom uznemiravanju osobe Y. 2001. i prijetnjama koje joj je u to vrijeme navodno prijetio podnositelj pritužbe, Ombudsman je smatrao da bi mogao biti kratak u ovom kontekstu. Kao što je to istaknuo podnositelj pritužbe, a da joj Komisija nije proturječila, osoba Y. napustila je IRMM 2002. kako bi radila na lokaciji JRC-a u Ispri. Unatoč izričitom pitanju koje joj je u tom smislu postavljeno prilikom pretrage, Komisija nije mogla objasniti zašto je 2008. podnositelju pritužbe bilo potrebno zabraniti pristup prostorijama IRMM-a u Geelu (Belgija) kako bi se zaštitio službenik koji radi u Ispri (Italija) od 2002.

104. Isti je zaključak primijenjen iii. u pogledu argumenta Komisije da je zabrana ulaska bila opravdana s obzirom na ponašanje podnositelja pritužbe prema gđi Y. u prosincu 2007. Kao što je to tužiteljica pravilno istaknula, ako je osobu Y trebalo zaštititi od njezine znanstvene kritike prilikom javne obrane njezine teze u Gentu, zabrana ulaska u prostorije IRMM-a u Geelu očito je bila neučinkovita. Nadalje, podnositelj pritužbe s pravom je istaknuo da ga zabrana ulaska nije mogla spriječiti ni u slanju dodatnih poruka e-pošte gđi Y.

105. S obzirom na važnost optužbi protiv podnositelja pritužbe, Ombudsman je ipak smatrao primjerenim detaljnije razmotriti kako je Komisija procijenila relevantno ponašanje podnositelja pritužbe.

106. Nakon što je pregledao dokumente iz spisa Komisije, ombudsmanica je shvatila zašto je osoba Y. mogla smatrati da poruke elektroničke pošte koje su joj upućene u vezi s javnom obranom njezine teze predstavljaju uznemiravanje. Međutim, također je napomenuo da je podnositelj pritužbe dosljedno tvrdio da, s obzirom na to da je pripadnik javnosti i stručnjak u relevantnom području, ima pravo sudjelovati u javnoj obrani teze gđe Y. Ombudsmanica je bila u potpunosti svjesna činjenice da e-poruke koje je podnositelj pritužbe poslao u prosincu 2007. treba promatrati u kontekstu događaja koji su se dogodili 2001. Također je prihvatio mogućnost da se radnja koja je potpuno pravna kao takva ipak može, ovisno o kontekstu u kojem se odvija, smatrati uznemiravanjem. Naposljetku, smatrao je da je upućivanje Komisije na važnost relevantnog događaja za gđu Y. u potpunosti relevantno. Međutim, odlučivanje o mjerama koje Komisija treba poduzeti kako bi zaštitila člana svojeg osoblja od (navodnog ili stvarnog) uznemiravanja zahtijeva, kao što je već navedeno, da se sve relevantne činjenice utvrde i razmotre prije poduzimanja mjera. Čini se očitim da to uključuje pažljivo ispitivanje svih objašnjenja koja je iznijela dotična osoba. Ombudsman je, međutim, napomenuo da se Komisija do sada suzdržala čak i od razmatranja argumenta koji je iznio podnositelj pritužbe, iako je potonji već iznio taj argument u svojoj korespondenciji s R. krajem 2007. i početkom 2008.

107. U svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije Komisija je tvrdila da posjeduje rezultate istraživanja gđe Y. te da stoga ima institucionalni interes i dužnost zaštititi te rezultate. Ombudsmanica je smatrala da nije potrebno ispitati je li Komisijina tvrdnja o vlasništvu utemeljena. Valja istaknuti da je podnositeljica pritužbe obavijestila osobu Y. da smatra da njezin rad sadržava određene pogreške i da joj je, ako nije spremna osobno razgovarati o tom pitanju, namjeravao postaviti pitanja u tom smislu u okviru javne obrane njezine teze. Ombudsman očito nije mogao utvrditi jesu li prigovori koje je iznio podnositelj pritužbe bili opravdani sa znanstvenog stajališta. Međutim, ako nisu, bilo je teško vidjeti zašto Komisija treba poduzeti mjere kako bi se rezultati istraživanja gđe Y. zaštitili od tih prigovora. Suprotno tomu, ako su prigovori bili opravdani, bilo je teško razumjeti zašto je Komisija imala "dužnost" zaštititi rezultate osobe Y. Naime, ombudsmanica bi očekivala da bi znanstvena institucija poput IRMM-a, naprotiv, pozdravila sve takve ispravke, osobito ako bi bila vlasnik rezultata relevantnog istraživanja.

108. Kad je riječ o iv. navodnom ponašanju podnositelja pritužbe prema drugim članovima osoblja IRMM-a 2001., uvidom u spis Komisije pokazalo se da je postojala samo jedna osoba, tj. g. X., na koju su se primjedbe Komisije u tom pogledu mogle odnositi. Čini se da se osoba Y. 2001. obratila osobi X., da se ona tada suočila s podnositeljem pritužbe i da je kao posljedica toga između tih dviju osoba nastao spor. Bilo je dvojbeno može li se, na temelju dokaza sadržanih u spisu Komisije, ponašanje podnositelja pritužbe prema X.-u 2001. smatrati prijetećim. Međutim, čak i ako bi se pretpostavilo da je podnositelj pritužbe 2001. prijetio X-u, trebalo bi uzeti u obzir izjavu podnositelja pritužbe da je od tada u više navrata posjetio IRMM bez ikakvih problema. Kako je već prethodno navedeno, Komisija nije osporila tu izjavu. Što se tiče predmeta, čini se da nakon 2001. nije bilo sporova između podnositelja pritužbe i X-a. Ombudsman stoga nije mogao razumjeti kako se zabrana ulaska donesena 2008. može opravdati potrebom zaštite X.-a ili bilo kojeg drugog dužnosnika ili zaposlenika IRMM-a.

109. Ombudsman je u svojem zahtjevu za dodatne informacije postavio Komisiji točno pitanje u tom smislu. Napomenuo je da Komisija ipak nije dala jasan odgovor na to središnje pitanje. Umjesto toga, Komisija je samo tvrdila da je ponašanje podnositelja pritužbe prema osobi Y. 2007. pokazalo da ona nije promijenila svoje prethodno ponašanje. Ombudsman je pretpostavio da ta izjava upućuje na to da bi podnositelj pritužbe, s obzirom na to da je, prema Komisiji, 2001. prijetio g. X.-u, mogao ponovno prijetiti toj osobi 2008. Ombudsmanu se činilo jasnim da se mjera koja je tako drastična kao zabrana ulaska ne može temeljiti na hipotetskim špekulacijama kojima se uopće ne uzima u obzir činjenica da se čini da posjeti podnositelja pritužbe IRMM-u između 2002. i 2007. nisu uzrokovali nikakve probleme. Osim toga, da je namjera Komisije bila zaštititi X.-a, očekivalo bi se da će saslušati njegova stajališta. Međutim, rezultati pretrage spisa Komisije nisu upućivali na to da je provedeno savjetovanje s X.-om.

110. Kad je riječ o (v) određenim „drugim događajima”, na koje je Komisija uputila u svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije, trebalo je napomenuti da nisu dostavljene nikakve naznake o tome što bi ti događaji mogli biti. Da je došlo do takvih događaja, moglo bi se očekivati da su dokumentirani u spisu Komisije. Međutim, predstavnici Ombudsmana nisu pronašli nikakve dokaze u vezi s takvim „drugim događajima” kada su pregledali spis. Nisu pronašli ni dokaze koji bi upućivali na to da je pravilno ispitivanje takvih događaja provedeno prije donošenja zabrane ulaska. Ombudsmanica je smatrala da se zabrana ulaska stoga ne može opravdati upućivanjem na te „druge događaje”. Nadalje, smatrao je da optužba osobe za uznemiravanje na temelju neodređenih događaja nije u skladu s pretpostavkom nedužnosti koju je Komisija dužna poštovati.

111. Naposljetku, kad je riječ o vi. različitim razmatranjima općenitije prirode koja su iznesena, Ombudsman je napomenuo da je Komisija tvrdila da bi prisutnost podnositelja pritužbe u prostorijama IRMM-a mogla potencijalno izazvati zabrinutost u pogledu sigurnosti osoblja IRMM-a i da je njegova mjera preventivne prirode. Ombudsmanica je u potpunosti razumjela da se preventivne mjere mogu i trebaju poduzeti kako bi se izbjegli slučajevi uznemiravanja. Međutim, smatrao je da se takve mjere moraju temeljiti na činjeničnim elementima koji dovode do razumno određene pretpostavke da bi do takvog uznemiravanja inače doista došlo. Ombudsmanica je smatrala da Komisija nije mogla dokazati da postoji vjerojatnost da će podnositelj pritužbe uznemiravati osoblje koje radi u IRMM-u u trenutku donošenja zabrane ulaska 2008. U nedostatku takvih dokaza zabrana ulaska očito je bila neproporcionalna.

112. Ombudsmanica je smatrala primjerenim podsjetiti da je u svakom slučaju prije poduzimanja mjera u slučajevima u kojima je osoba optužena za uznemiravanje potrebno provesti odgovarajuću procjenu činjenica. Složio se s podnositeljem pritužbe da je taj zahtjev posebno važan u slučaju znanstvene ustanove kao što je IRMM. Ombudsman je izrazio žaljenje zbog toga što su svi dokazi kojima raspolaže upućivali na zaključak da takva objektivna i neutralna procjena, kojom bi se također na odgovarajući način uzeli u obzir interesi podnositelja pritužbe, nije provedena u ovom slučaju. U tim se okolnostima postupanje Komisije također moralo smatrati nepravednim prema podnositelju pritužbe.

113. S obzirom na navedeno, Ombudsmanica je zauzela stajalište da Komisija nije utvrdila da je zabrana ulaska koju je donijela 2008. u odnosu na podnositelja pritužbe bila opravdana, proporcionalna i pravedna. Tvrdnja podnositelja pritužbe da bi je trebalo ukinuti stoga je bila utemeljena.

114. Kad je riječ o tvrdnji podnositelja pritužbe da bi mu Komisija trebala u pisanom obliku potvrditi da nema razloga da ga se ne uključi u projekt Avogadro, Ombudsman je napomenuo da Komisija doista može slobodno odlučiti s kim želi surađivati na određenom projektu. Ako bi se tvrdnja podnositelja pritužbe trebala tumačiti na način da se njome od Komisije traži da ga prihvati kao suradnicu na navedenom projektu, morala bi se odbaciti. Međutim, Ombudsman je smatrao da je podnositelj pritužbe želio da Komisija prizna da optužbe za uznemiravanje koje su iznesene protiv njega nisu prepreka njegovu mogućem sudjelovanju u projektu Avogadro. Iz te je perspektive Ombudsman smatrao da su njegovim nalazima o zabrani ulaska već pružena potrebna pojašnjenja. Stoga nije bilo potrebe za daljnjim istragama u vezi s tvrdnjom koja se odnosi na projekt Avogadro.

(2) U pogledu postupka koji Komisija primjenjuje u vezi sa zabranom ulaska

Argumenti podneseni pučkom pravobranitelju

115. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je postupak koji je Komisija slijedila bio netočan. Konkretnije, tvrdio je (i.) da nije bio obaviješten o odluci u trenutku njezina donošenja, (ii.) da nije bio obaviješten o razlozima na kojima se odluka temeljila, (iii.) da nije imao priliku očitovati se o optužbama protiv njega prije donošenja odluke i (iv.) da direktor IRMM-a nije pravilno obradio svoju korespondenciju u tom pogledu. Prema podnositelju pritužbe, Komisija je povrijedila članke 14. (potvrda o primitku), 16. (pravo na saslušanje), 18. (obveza obrazlaganja), 19. (navođenje mogućnosti žalbe), 20. (obavijest o odluci) i 22. (postupanje sa zahtjevima za informacije) Europskog kodeksa o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi. Podnositelj pritužbe tvrdio je (i) da bi ga trebalo detaljno obavijestiti o optužbama koje su protiv njega iznesene, kao i o svim popratnim dokumentima i informacijama, (ii) da bi mu trebalo omogućiti da se očituje o tim optužbama, (iii) da bi, ako ne bi bilo moguće razjasniti to pitanje na temelju njegovih primjedbi, trebalo pokrenuti odgovarajuću istragu i (iv) da bi mu se, u slučaju da se optužbe protiv njega pokažu neutemeljenima, direktor IRMM-a trebao u pisanom obliku ispričati.

116. Komisija je u svojem mišljenju tvrdila da, s obzirom na navode podnositelja pritužbe o uznemiravanju i prijetećem ponašanju, nije bilo preporučljivo obavijestiti ga u trenutku donošenja odluke ni o razlozima za nju jer je to moglo izazvati njegovu reakciju koja je mogla imati nesretne posljedice za članove osoblja. Osim toga, tvrdio je da nije bio obvezan "materijalno opravdati" razloge zbog kojih je trećoj osobi uskratio pristup svojim prostorijama, osobito u slučajevima u kojima postoji razlog za vjerovanje da je osoblje Komisije izloženo riziku od uznemiravanja ili prijetnji od te osobe. Međutim, u svojem dopisu od 4. rujna 2008. direktor IRMM-a obavijestio je podnositelja pritužbe da je „vaša fizička prisutnost u prostorijama IRMM-a u prošlosti uzrokovala probleme te da bi profesionalne kontakte trebalo nastaviti izvan prostorija IRMM-a drugim sredstvima”. Podnositelj pritužbe imao je priliku očitovati se o tome i to je učinio u brojnim dopisima, e-porukama i telefonskim pozivima JRC-u. Komisija je tvrdila da nije "optužila" podnositelja pritužbe.

117. Komisija je nadalje tvrdila da tvrdnja da korespondencija podnositelja pritužbe nije bila obrađena u skladu s Europskim kodeksom o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi nije potkrijepljena činjenicama. Tvrdio je da se odredbe tog kodeksa odražavaju i u Kodeksu dobrog administrativnog postupanja osoblja Europske komisije u odnosima s javnošću [4] („Kodeks Komisije”), koji je slijedio. Između travnja i lipnja 2008. podnositelj pritužbe poslao je direktoru IRMM-a pet poruka elektroničke pošte na koje nije odgovorio. Međutim, odgovoreno je na sve dopise podnositelja pritužbe upućene direktoru IRMM-a. Direktor IRMM-a izrazio je žaljenje što nije odgovorio na e-poruke. Međutim, to nije imalo nikakve posljedice s obzirom na to da je sadržaj tih poruka elektroničke pošte bio potpuno jednak sadržaju dopisa. Jedina pogreška bila je u dopisima ne spomenuti da ih također treba smatrati odgovorom na usporedne poruke e-pošte. Međutim, to je podnositelju pritužbe u svakom slučaju trebalo biti očito.

118. Tužitelj je u svojim očitovanjima ostao pri svojem navodu. Istaknuo je da ga je Komisija tek u svojem mišljenju o ovoj pritužbi prvo obavijestila da se zabrana ulaska temelji na navodima o uznemiravanju i prijetnjama. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi potvrdu o primitku trebalo poslati u roku od dva tjedna od primitka dopisa te da se to pravilo primjenjuje i na e-poruke.

119. Nakon što je razmotrio ta opažanja, Ombudsman je od Komisije zatražio da mu dostavi dodatne informacije o ovom predmetu. Istaknuo je da je pravo na saslušanje prije donošenja odluka koje negativno utječu na osobu jedan od temeljnih pojmova svojstvenih pravu EU-a (vidjeti članak 16. Europskog kodeksa o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi). Člankom 20. Zakonika predviđeno je da se odluke koje utječu na prava ili interese pojedinaca priopćuju u pisanom obliku čim se donesu. Člankom 18. Zakonika propisano je da se u takvim odlukama navode razlozi na kojima se temelje tako da se jasno navedu relevantne činjenice i pravna osnova odluke. Na prvi se pogled čini da se nijedno od tih pravila nije poštovalo u ovom predmetu. Ombudsmanica je stoga zatražila od Komisije da objasni zašto smatra da njezino ponašanje ipak ne predstavlja nepravilnost u postupanju. Kad je riječ o načinu postupanja s porukama elektroničke pošte ili dopisima podnositelja pritužbe upućenima direktoru IRMM-a, Ombudsmanica je napomenula da se, prema njezinu mišljenju, Komisija ograničila na tvrdnju da je postupila ispravno i u skladu s vlastitim Kodeksom. Ombudsmanica je stoga zatražila od Komisije da detaljno navede zašto smatra da je njezino ponašanje u skladu s načelima dobre uprave.

120. U svojem odgovoru Komisija je u biti uputila na svoje mišljenje.

121. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima istaknuo da Komisija nije odgovorila na pitanja Ombudsmana.

Procjena Europskog ombudsmana na temelju koje je izrađen nacrt preporuke

122. Ombudsmanica je izrazila žaljenje zbog toga što se Komisija nije bavila sadržajem pitanja koja joj je postavio te je umjesto toga uputila na svoje mišljenje. Ombudsmanica smatra da je Komisija stoga iskoristila priliku da ponovno razmotri svoj pristup i pokaže da je spremna odgovoriti na argumente koje je iznio podnositelj pritužbe.

123. Ombudsmanica je napomenula da podnositelju pritužbe nije dana mogućnost da iznese svoje primjedbe prije donošenja zabrane ulaska. To je predstavljalo očitu povredu prava na saslušanje, a time i članka 16. Europskog kodeksa o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi. Činjenica da je podnositelj pritužbe mogao iznijeti primjedbe nakon što je Komisija u svojem dopisu od 4. rujna 2008. implicitno potvrdila postojanje takve zabrane ne može ispraviti taj nedostatak.

124. Komisija nije osporila da podnositelj pritužbe nije bio obaviješten o zabrani ulaska u trenutku njezina donošenja, što je protivno članku 20. Europskog kodeksa o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi. Kako bi opravdala taj propust, tvrdila je da ne smatra preporučljivim obavijestiti podnositelja pritužbe jer je to moglo izazvati njegovu reakciju koja je mogla imati nesretne posljedice za članove osoblja. Ombudsman nije mogao prihvatiti to objašnjenje. Moralo se napomenuti da je podnositelj pritužbe radio u SAD-u u relevantno vrijeme. Osim toga, bio je spriječen u dobivanju pristupa prostorijama IRMM-a zbog same zabrane ulaska na koju mu je Komisija odlučila ne skrenuti pozornost. Stoga je bilo teško vidjeti kako je bilo kakva reakcija podnositelja pritužbe mogla imati "nesretne posljedice" za članove njegova osoblja. Ombudsmanica je napomenula da je Komisija u tom kontekstu uputila na „zapis podnositelja pritužbe o uznemiravanju i prijetećem ponašanju”. Stoga je bilo moguće da se Komisija bojala mogućnosti da će se, ako podnositelja pritužbe obavijesti o zabrani ulaska koju je donijela, ponovno obratiti osobi Y. i ponoviti ono što Komisija smatra njegovim uznemiravanjem potonje. Ombudsmanica se složila da Komisija ima pravo poduzeti korake kako bi spriječila takvo ponašanje. Međutim, smatrao je da neotkrivanje mjere koja utječe na interese osobe toj osobi nije obuhvaćeno kategorijom mjera koje se legitimno mogu poduzeti u takvom slučaju.

125. Budući da podnositelj pritužbe nije bio obaviješten o zabrani ulaska u trenutku njezina donošenja, uslijedilo je da nije bio obaviješten ni o razlozima na kojima se temelji ta mjera. To je bilo u suprotnosti s člankom 18. Europskog kodeksa o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi. Ombudsman nije mogao prihvatiti argument Komisije da nije bilo potrebe za "materijalnim opravdanjem" njezine odluke. Kao što je već navedeno (vidjeti točku 95.), ombudsmanica je smatrala očitim da se takva zabrana ulaska može donijeti samo ako za to postoji dobar razlog. Jednako je očito da dobra upravna praksa zahtijeva da zainteresirana osoba bude obaviještena o tom razlogu.

126. Ombudsman je nadalje napomenuo da neobavješćivanje podnositelja pritužbe o zabrani ulaska i razlozima na kojima se ona temelji također znači da nije obaviješten o mogućnostima žalbe za osporavanje te odluke. To je bilo u suprotnosti s člankom 19. Europskog kodeksa o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi.

127. S obzirom na navedeno, Ombudsmanica je zaključila da postupak koji je slijedila Komisija očito nije u skladu s načelima dobre uprave. To je bio slučaj nepravilnosti u postupanju.

128. Podnositelj pritužbe tvrdio je i. da bi ga trebalo detaljno obavijestiti o optužbama koje su protiv njega iznesene, ii. da bi mu trebalo omogućiti da se očituje o tim optužbama, iii. da bi, ako ne bi bilo moguće razjasniti to pitanje na temelju njegovih primjedbi, trebalo pokrenuti odgovarajuću istragu i iv. da bi mu se, u slučaju da se optužbe protiv njega pokažu neutemeljenima, trebalo ispričati. Ombudsman je podsjetio da je zaključio da zabrana ulaska nije opravdana. U tim je okolnostima smatrao da, uz jednu iznimku, više nije potrebno obraditi relevantne zahtjeve. Naravno, te bi tvrdnje i dalje bile valjane ako se Komisija ne bi složila s procjenom Ombudsmana u pogledu opravdanja zabrane ulaska. One bi bile relevantne i u pogledu zabrane ulaska donesene na lokaciji JRC-a u Ispri. Međutim, kako je objašnjeno u nastavku, pitanje je li ta zabrana ulaska bila opravdana nije bilo obuhvaćeno ovom istragom.

129. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi se Komisija trebala ispričati ako se optužbe iznesene protiv njega pokažu neutemeljenima. S obzirom na to da je prethodno navedeno ispitivanje pokazalo da zabrana ulaska nije bila opravdana i da je postupak koji je Komisija primijenila u vezi s tom odlukom bio ozbiljno pogrešan, Ombudsmanica je zauzela stajalište da bi isprika u svakom slučaju bila primjerena.

130. Kad je riječ o načinu na koji je Komisija postupala s korespondencijom koju joj je poslao podnositelj pritužbe, Ombudsman je napomenuo da su primjedbe podnositelja pritužbe bile usmjerene na navodni izostanak odgovora na njegove e-poruke. Ombudsman je smatrao da stoga nije potrebno ispitati odluku iz dopisa Komisije od 25. rujna 2008. o prekidu korespondencije na temelju toga što su se e-poruke i dopisi podnositelja pritužbe ponavljali. Međutim, činilo se korisnim dodati da se podnositelja pritužbe teško može kriviti za ponavljanje njegovih pitanja, s obzirom na to da je Komisija nastavila izbjegavati davanje zadovoljavajućeg odgovora na njih.

131. Ombudsmanica je napomenula da Komisija nije osporila da na poruke elektroničke pošte koje joj je podnositelj pritužbe poslao 19. i 25. lipnja 2008. nije odgovoreno. Komisija je zapravo prihvatila da nije odgovoreno na ukupno pet poruka elektroničke pošte poslanih između travnja i lipnja 2008. Međutim, kao što je već navedeno (vidjeti točku 43. ovog mišljenja), činilo se primjerenim usredotočiti se na dvije poruke elektroničke pošte poslane u lipnju 2008. koje su izričito navedene u pritužbi. Kodeksom Komisije propisano je da na e-poruke treba odgovoriti „odmah” ili, ako po svojoj prirodi čine jednakovrijedan dopis, u skladu s istim rokovima koji se primjenjuju na dopise. Kad je riječ o dopisima, Kodeksom Komisije predviđa se odgovor u roku od 15 radnih dana. Ako takav odgovor nije moguć, šalje se pismo o posjedovanju. Ombudsmanica je istaknula da Komisija u ovom slučaju nije poštovala vlastiti kodeks. Čak i ako bi se prihvatilo da su te poruke elektroničke pošte imale isti sadržaj kao i dopisi podnositelja pritužbe, na koje je Komisija odgovorila, činjenica da Komisija nije odgovorila na poruke elektroničke pošte ipak nije bila u skladu s dobrom upravnom praksom. Ombudsmanica je napomenula da je Komisija izrazila žaljenje u tom pogledu. Međutim, valja uzeti u obzir članak 12. stavak 3. Europskog kodeksa o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi, kojim se predviđa sljedeće: „Ako dođe do pogreške koja negativno utječe na prava ili interese pripadnika javnosti, dužnosnik se za to ispričava (...)”. U ovom slučaju nije ponuđena takva isprika. Nadalje, treba napomenuti da je Komisija, iako je izrazila žaljenje zbog toga što nije odgovorila na navedene poruke e-pošte, istodobno tvrdila da taj propust nije imao nikakve posljedice. Međutim, kako bi samo izražavanje žaljenja bilo prihvatljivo, ono u svakom slučaju mora biti bezuvjetno i stvarno.

132. Ombudsmanica je stoga zaključila da izostanak odgovora Komisije na e-poruke podnositelja pritužbe od 19. i 25. lipnja 2008. predstavlja daljnji slučaj nepravilnosti u postupanju.

(3) U pogledu navodnog neobavješćivanja podnositelja pritužbe o zabrani ulaska koja se odnosi na prostorije JRC-a u Ispri

Argumenti podneseni pučkom pravobranitelju

133. Podnositelj pritužbe tvrdio je da ga Komisija nije obavijestila o činjenici da su njegove službe u Ispri odlučile spriječiti njegov ulazak u njihove prostorije.

134. U svojem odgovoru na Ombudsmanov zahtjev za mišljenje o toj tvrdnji Komisija je zauzela stajalište da se argumenti koje je iznijela u pogledu zabrane ulaska u vezi s IRMM-om u Geelu jednako primjenjuju na danu uputu da mu se ne dopusti ulazak na lokaciju u Ispri.

135. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima naveo da su objašnjenja Komisije nedostatna. Nije imao niti je imao razloga za ulazak u prostorije JRC-a u Ispri. Argumenti koje je Komisija iznijela u pogledu potrebe izbjegavanja sigurnosnih rizika stoga nisu primjenjivi.

Procjena Europskog ombudsmana na temelju koje je izrađen nacrt preporuke

136. Ombudsmanica je napomenula da se tvrdnja podnositelja pritužbe odnosila samo na navodno neobavješćivanje o zabrani ulaska u prostorije JRC-a u Ispri, a ne na pitanje je li ta zabrana opravdana ili ne.

137. Kad je riječ o pitanju obavješćivanja, Ombudsman je već utvrdio da neobavješćivanje podnositelja pritužbe o zabrani ulaska u prostorije IRMM-a u Geelu predstavlja nepravilnost u postupanju. Isti se zaključak primjenjivao na činjenicu da Komisija nije obavijestila podnositelja pritužbe o zabrani ulaska u prostorije JRC-a u Ispri.

138. Ombudsmanica je zapravo s čuđenjem primijetila da je Komisija tu zabranu prvi put spomenula kada su njezini predstavnici pregledali njezin spis. Ombudsmanica je smatrala da takvo tajno ponašanje nije dostojno institucije kao što je Komisija.

(4) Što se tiče navodne klevete koja proizlazi iz dopisa od 4. rujna 2008.

Argumenti podneseni pučkom pravobranitelju

139. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija postupila pogrešno i klevetnički kada je dopis od 4. rujna 2008. proslijedila osobama PTB-a te da nije poduzela korektivne mjere iako je to od nje zatražio. Tvrdio je da klevetničku izjavu iz dopisa od 4. rujna 2008. treba povući u pisanom obliku, da mu treba podnijeti ispriku i da to pitanje treba pojasniti u dopisu koji treba poslati PTB-u.

140. U svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za mišljenje o toj tvrdnji Komisija je navela da njezino mišljenje o izvornoj pritužbi sadržava dostatne elemente kako bi se potkrijepila tvrdnja iz njezina dopisa od 4. rujna 2008. Podnositelj pritužbe bio je svjestan tih elemenata jer je 2001. potvrdio nekoliko dopisa koje je uputio tadašnjem direktoru IRMM-a. Komisija je tvrdila da relevantna izjava ni u kojem slučaju nije klevetnička. Dodala je da je podnositelj pritužbe tvrdio da je PTB ovlastio za suradnju s IRMM-om u pogledu projekta Avogadro. Međutim, nikada nije dokazao da mu je takav mandat doista dodijeljen. Zbog toga je direktor IRMM-a prepisao svoje pismo od 4. rujna 2008. svojem dopisniku za odluke uprave i znanstvenom voditelju projekta Avogadro u PTB-u. Nadalje, podnositelj pritužbe postavio je pitanje na koje se odnosi njegova sadašnja tvrdnja samo u dopisu od 22. svibnja 2009. Komisija je istaknula i poruku elektroničke pošte koju je podnositelj pritužbe poslao glavnom direktoru JRC-a 23. rujna 2008. Ova e-poruka sadržava sljedeći odlomak: „Ne može biti u interesu [direktora IRMM-a] da nastavi čitati korespondenciju. Uostalom, to bi mi čak moglo biti prihvatljivo (...).”

141. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima tvrdio da bi, da je Komisija sumnjala u njegov mandat, logično rješenje bilo zatražiti od PTB-a pojašnjenja. Međutim, cilj dopisa od 4. rujna 2008. bio je oklevetati ga. Podnositelj pritužbe dodao je da je njegova poruka elektroničke pošte od 23. rujna 2008. pogrešno protumačena i da mu uopće nije bilo „suglasno” da je direktor IRMM-a poslao svoj dopis trećim stranama. Također je istaknuo da je to pitanje već istaknuo u svojem dopisu od 18. rujna 2008. upućenom direktoru IRMM-a i u svojoj poruci elektroničke pošte upućenoj glavnom direktoru JRC-a od 23. rujna 2008.

Procjena Europskog ombudsmana na temelju koje je izrađen nacrt preporuke

142. Kad je riječ o argumentu Komisije da je podnositelj pritužbe podnio relevantan prigovor tek sa zakašnjenjem, Ombudsman je utvrdio da on nije utemeljen. Kako je objasnio podnositelj pritužbe, već je u rujnu 2008. pokrenuo relevantno pitanje pred Komisijom.

143. Stoga je prvo pitanje koje se ovdje treba razmotriti bilo je li točna relevantna izjava Komisije iz dopisa od 4. rujna 2008., tj. da je „fizička prisutnost podnositelja pritužbe u prostorijama IRMM-a u prošlosti uzrokovala probleme”.

144. Podnositelj pritužbe pravilno je primijetio da se čini da dosad nije proveden odgovarajući postupak za procjenu istinitosti navoda o uznemiravanju i prijetećem ponašanju iznesenih protiv njega. S obzirom na potrebu zaštite pretpostavke nedužnosti, ne bi bilo ispravno pozivati se na ponašanje podnositelja pritužbe na način koji bi podrazumijevao da je već utvrđeno da je riječ o uznemiravanju. Stoga je upućivanje Komisije u njezinu odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije na „evidenciju podnositelja pritužbe o uznemiravanju i prijetećem ponašanju” bilo očito neprimjereno. Ombudsman je, međutim, napomenuo da dopis od 4. rujna 2008. nije sadržavao takvo upućivanje, već je samo naveo da je „fizička prisutnost” podnositelja pritužbe u prošlosti uzrokovala „probleme”. Točno je da je podnositelj pritužbe tvrdio da problemi koji su se pojavili nisu bili ili nisu bili u potpunosti njegova odgovornost te da je u tom pogledu iznio određene primjedbe o ponašanju osobe Y. Međutim, ostaje činjenica da je tadašnji direktor IRMM-a nakon razmatranja činjenica odlučio da se boravak podnositelja pritužbe u IRMM-u ne bi trebao produljiti nakon isteka njegova prvotnog ugovora. Ombudsmanica je zauzela stajalište da se formulacija koju je Komisija upotrijebila u svojem dopisu od 4. rujna 2008. ne može smatrati nespojivom s onim što se stvarno dogodilo.

145. Istina je da korištenje prošlog kontinuiranog vremena u tom kontekstu može ukazivati na to da se relevantni problemi i dalje nastavljaju. To nije bio slučaj, kao što su pokazali česti posjeti podnositelja pritužbe IRMM-u nakon 2001. Međutim, dvojbeno je bi li takvo kratko tumačenje s jezičnog stajališta bilo prikladno u ovom slučaju. U svakom slučaju, Ombudsman je smatrao da podnositelj pritužbe nije dokazao da je relevantna primjedba iznesena s klevetničkom namjerom. Sama činjenica da je dopis od 4. rujna 2008. bio preslikan dvjema osobama u PTB-u, a time i izvan Komisije, nije dokazala postojanje takve namjere, s obzirom na to da postoje druga moguća objašnjenja. Naime, Komisija je uputila na činjenicu da je podnositelj pritužbe tvrdio da je od PTB-a dobio ovlaštenje u pogledu projekta Avogadro i da je stoga odlučio kopirati svoj dopis osobama PTB-a zaduženima za taj projekt. Ombudsmanica je napomenula da se u dopisu od 4. rujna 2008. doista upućuje na mandat koji je PTB navodno dodijelio podnositelju pritužbe.

146. Stoga preostaje ispitati je li Komisija doista imala pravo kopirati svoj dopis od 4. rujna 2008. osobama u PTB-u. Ombudsmanica je smatrala da to očito nije bio slučaj. U dopisu Komisije upućuje se na probleme u IRMM-u koje je uzrokovao podnositelj pritužbe i na odluku da se podnositelju pritužbe više ne dopusti ulazak u prostorije IRMM-a. S obzirom na to da bi takva izjava mogla utjecati na ugled podnositelja pritužbe, Komisija ju je mogla kopirati trećim stranama samo ako za to postoji dobar razlog. Međutim, jedino objašnjenje koje je Komisija ponudila u tom kontekstu bilo je da ovlaštenje za koje je podnositelj pritužbe tvrdio da ga je dobio od PTB-a nije jasno utvrđeno. Ako je Komisija imala sumnje u vezi s tim mandatom, ipak se mogla, kao što je to podnositelj pritužbe ispravno primijetio, obratiti PTB-u sa zahtjevom za pojašnjenja. Međutim, takva potreba za dodatnim informacijama o mandatu nije podrazumijevala nikakvu potrebu za upućivanjem na probleme koje je, prema mišljenju Komisije, uzrokovala prisutnost podnositelja pritužbe u IRMM-u.

147. Kako bi opravdala svoje ponašanje, Komisija je uputila i na primjedbu podnositelja pritužbe u poruci elektroničke pošte od 23. rujna 2008. Međutim, nakon što je ispitao relevantni odlomak, Ombudsman je zaključio da mu Komisija nije pripisala značenje. Čini se korisnim istaknuti da je podnositelj pritužbe u istom dopisu izrazio svoje uvjerenje da primjedbe koje je direktor IRMM-a iznio prema trećim osobama u svojem dopisu od 4. rujna 2008. čine klevetu.

148. U tim okolnostima prosljeđivanje dopisa od 4. rujna 2008. trećim osobama bez valjanog razloga nije bilo u skladu s načelima dobre uprave. To je predstavljalo još jedan slučaj nepravilnosti u postupanju.

149. S obzirom na navedeno, ombudsmanica je smatrala da je zahtjev podnositelja pritužbe za ispriku također opravdan. Kad je riječ o tvrdnji da bi to pitanje trebalo pojasniti u dopisu koji treba poslati PTB-u, valja podsjetiti na to da Ombudsman nije smatrao da upućivanje u dopisu od 4. rujna 2008. na probleme koje je uzrokovao podnositelj pritužbe nije u skladu sa stvarnim događajima. Međutim, ugled podnositelja pritužbe mogao bi biti ugrožen i obavješćivanjem PTB-a o činjenici da mu je zabranjen ulazak u prostorije IRMM-a. S obzirom na to da Ombudsman smatra da ta zabrana ulaska nije opravdana i da bi je trebalo ukinuti, u nacrtu preporuke u nastavku Komisija je pozvana da o tome obavijesti PTB čim poništi svoju odluku.

(5) Nacrt preporuke

150. Na temelju svojih istraga u vezi s tom pritužbom Ombudsman je Komisiji uputio sljedeći nacrt preporuke:

Komisija bi trebala:

- ukinuti zabranu ulaska izrečenu podnositelju pritužbe u pogledu IRMM-a u Geelu,

- ispričavam se podnositelju pritužbe zbog donošenja te zabrane ulaska, zbog nedostataka u postupku u vezi s tom odlukom i zbog neobavješćivanja podnositelja pritužbe o svojoj odluci da mu zabrani ulazak u prostorije JRC-a u Ispri;

- ispričavam se podnositelju pritužbe što je prepisao svoj dopis od 4. rujna 2008. dvjema osobama u PTB-u; i

- obavijestiti te dvije osobe u PTB-u da je zabrana ulaska u pogledu IRMM-a u Geelu ukinuta.

B. Argumenti izneseni Ombudsmanu nakon njegova nacrta preporuke

151. U svojem detaljnom mišljenju Komisija je istaknula da želi naglasiti ozbiljnost akata podnositelja pritužbe koji su doveli do mjera poduzetih 2001. i 2008. Prema navodima Komisije, podnositelj pritužbe imao je iskustva s fizičkim i verbalnim uznemiravanjem (u odnosu na Y.) te prijetnjama i napadima na osoblje Komisije (X.)

152. Komisija je tvrdila da nije tvrdila da je jedina svrha neodobravanja dozvole za pristup podnositelju pritužbe bila zaštititi gđu Y. Kako je istaknuto u mišljenju Komisije, drugi članovi osoblja IRMM-a bili su izloženi prijetnjama podnositelja pritužbe. Komisija je tvrdila da bi bilo u suprotnosti s dobrom sigurnosnom praksom i općom dužnom pažnjom dopustiti na licu mjesta trećoj strani na koju je osoblje već upozorilo zbog agresivnog ponašanja.

153. Prema Komisijinu mišljenju, čini se da su ugovori s društvom podnositelja pritužbe i s njima povezane dozvole za ulazak dodijeljeni bez znanja i odobrenja direktora IRMM-a. Stoga je logika prethodnih mjera ostala valjana i nije se mogla osporiti činjeničnim zanemarivanjem uputa višeg rukovodstva. Komisija je dodala da će to pitanje rješavati interno. Osim toga, naveo je da činjenica da je podnositelj pritužbe imao pristup lokaciji IRMM-a bez prijavljenih incidenata nije relevantna zbog novih uznemiravanja osobe Y. 2007.

154. Komisija je naglasila da ona i Y. poruke elektroničke pošte koje je podnositelj pritužbe poslao Y. 2007. nisu percipirale kao dio konstruktivne rasprave, nego kao prijetnju. To nije bila vrsta ponašanja koja se mogla očekivati u znanstvenom dijalogu. Komisija je navela da je, također s obzirom na prethodno ponašanje podnositelja pritužbe i Odluku od 26. travnja 2006., poduzela odgovarajuće i razmjerne mjere, uzimajući u obzir predmetne interese. Dodala je da njezinu percepciju dijele treće strane. Sveučilište u Gentu odlučilo je poduzeti posebne mjere za zaštitu gđe Y. kada je otišla tamo braniti svoj rad.

155. Komisija je istaknula da se s poštovanjem ne slaže s Ombudsmanovom procjenom situacije i da smatra da je njezina procjena (koju dijele drugi) ispravna i da je doista jedina odgovorna s obzirom na uočene rizike za članove osoblja. Dodao je da je smatrao da Ombudsman nije uzeo u obzir činjenicu da je podnositelj pritužbe u svojoj korespondenciji s Komisijom i u svojoj pritužbi uporno zanijekao ono što je Komisija smatrala dokazivim činjenicama. Zapanjujuće, čak je zanijekao da su se dogodili određeni događaji, unatoč dokazima o suprotnom iz nekoliko izvora, te je tvrdio da nije odgovoran. Komisija je tvrdila da je podnositelj pritužbe stoga postupao u zloj vjeri. Dodala je da su odgovarajući dokumentirani dokazi dostavljeni predstavnicima Ombudsmana prilikom uvida u spis u lipnju 2009. Komisija je pozvala Ombudsmana da nastavi s daljnjim inspekcijskim pregledom kako bi se u većoj mjeri mogli uzeti u obzir postojeći dokazi.

156. Komisija je istaknula da je, s obzirom na to da je IRMM nuklearna lokacija, pri izdavanju dozvola za pristup potreban poseban oprez, neovisno o tome gdje se relevantna postrojenja nalaze na lokaciji. Dokazana povijest verbalnog i fizičkog uznemiravanja podnositelja pritužbe te napada i prijetnji upućenih osoblju Komisije u potpunosti je opravdala (i doista zahtijevala) zabranu ulaska.

157. Komisija je potvrdila svoje stajalište da je odobravanje pristupa lokaciji podnositelju pritužbe protivno interesima osoblja i, općenitije, nije u interesu službe. U svakom slučaju, ako je Komisija smatrala da je to proporcionalno s obzirom na prethodnu suradnju, nisu spriječeni isključivo znanstveni kontakti s podnositeljem pritužbe. Prema Komisijinu mišljenju, podnositelj pritužbe nije iznio uvjerljive i konkretne argumente o tome kako je opća uputa da mu se ne izda dozvola za pristup koju nikad nije tražio trebala naštetiti njegovim legitimnim interesima.

158. Komisija je ostala pri svojem stajalištu da je odluka o neodobravanju pristupa podnositelju pritužbe bila nužna i opravdana u danim okolnostima. Stoga ne bi pružila ispriku koju je predložio Ombudsman. Međutim, Komisija je priznala da je odgovorna za određene postupovne nedostatke. U tom se kontekstu ispričao podnositelju pritužbe jer ga nije obavijestio da neće dobiti dozvolu za pristup ako je zatraži.

159. Prema Komisijinu mišljenju, svrha kopiranja dopisa od 4. rujna 2008. upućenog određenim zaposlenicima PTB-a bila je obavijestiti PTB o tvrdnji podnositelja pritužbe da je imao mandat od potonjeg. Međutim, Komisija je izrazila žaljenje zbog toga što je podnositelj pritužbe možda smatrao da je oblik dopisa neprimjeren.

160. Tužitelj je u svojim očitovanjima ostao pri svojoj pritužbi. Primijetio je da se Komisija osvrnula samo na mali dio argumenata koje je iznio Ombudsman. Podnositelj pritužbe kritizirao je i činjenicu da je Komisija iznijela nove navode, a da nije ponudila nikakve dokaze kojima bi ih potkrijepila. Čvrsto se usprotivio tvrdnji Komisije da je postupao u zloj vjeri.

161. Podnositelj pritužbe izjavio je da mu je drago što je Komisija prvi put u povijesti priznala da je pogriješila. Međutim, ta je pogreška bila samo jedna u cijelom nizu pogrešaka, što je dovelo do nepoštenog postupka.

162. Podnositelj pritužbe primijetio je i da Komisija nije na odgovarajući način poštovala Ombudsmana. Prema njegovu mišljenju, Komisija nije odgovorila na neka od pitanja koja je postavio Ombudsman te je drugima dala nedostatne ili objektivno pogrešne odgovore. Komisija je iznijela i neprimjerene primjedbe u kojima je kritizirala postupak i zaključke Europskog ombudsmana.

C. Završna ocjena Europskog ombudsmana

163. Ombudsman smatra da je važno ponoviti da se u potpunosti slaže s politikom Komisije o nultoj toleranciji u pogledu svih oblika uznemiravanja članova osoblja. Stoga je jasno da Komisija može i mora poduzeti odgovarajuće mjere za borbu protiv takvog uznemiravanja. Međutim, te mjere moraju biti opravdane i razmjerne. Nadalje, Komisija je pri donošenju takvih mjera dužna poštovati zahtjeve pravičnog postupka.

164. Ombudsmanica i dalje smatra da u ovom slučaju nije ispunjen nijedan od tih uvjeta.

165. U pogledu pitanja je li zabrana ulaska bila opravdana, Komisija se osvrnula na ono što smatra „zapisom podnositelja pritužbe o fizičkom i verbalnom uznemiravanju (u odnosu na gđu Y.) te prijetnjama i napadima na osoblje Komisije (g. X.)”. Komisija je tvrdila da je to dokazano dokumentima u njezinu spisu.

166. Ombudsman smatra korisnim podsjetiti da su njegovi predstavnici pregledali spis Komisije tijekom ove istrage. Stoga nije potrebna druga pretraga, kako je predložila Komisija.

167. Ombudsmanica nadalje podsjeća da je Komisija objasnila da je pristup koji je usvojila bio motiviran događajima koji su se dogodili 2001. i ponašanjem podnositelja pritužbe prema gđi Y. u prosincu 2007.

168. Ombudsman je u svojem nacrtu preporuke istaknuo činjenicu da je gđa Y. napustila IRMM 2002. kako bi radila na lokaciji JRC-a u Ispri. Dodao je da Komisija nije mogla objasniti zašto je 2008. podnositelju pritužbe bilo potrebno zabraniti pristup prostorijama IRMM-a u Geelu (Belgija) kako bi se zaštitio službenik koji radi u Ispri (Italija) od 2002. Taj je zaključak i dalje valjan.

169. U svojem detaljnom mišljenju o nacrtu preporuke Komisija je tvrdila da je bilo i „prijetnji i napada” na drugog člana njezina osoblja. Ombudsman je u svojem nacrtu preporuke istaknuo da je dvojbeno može li se, na temelju dokaza sadržanih u spisu Komisije, ponašanje podnositelja pritužbe prema X.-u 2001. smatrati prijetnjom. Isti se zaključak primjenjuje u pogledu navodnih „napada” protiv X-a, na koje Komisija sada također upućuje.

170. Ombudsman je u svojem nacrtu preporuke dodao da, čak i ako se pretpostavi da je podnositelj pritužbe 2001. prijetio X.-u, treba uzeti u obzir činjenicu da je od tada u više navrata posjetio IRMM a da pritom nije imao nikakvih problema. Ombudsman stoga nije mogao razumjeti kako se zabrana ulaska donesena 2008. može opravdati potrebom zaštite X.-a ili bilo kojeg drugog dužnosnika ili zaposlenika IRMM-a.

171. Čini se da je Komisija u svojem detaljnom mišljenju navela da prethodno navedena činjenica nije relevantna jer se činilo da su relevantni ugovori s društvom podnositelja pritužbe i s njima povezane dozvole za ulazak dodijeljeni bez znanja i odobrenja direktora IRMM-a. Riječ je o zapanjujućem argumentu koji se temelji na eksplicitnoj ili implicitnoj pretpostavci da je mjera vraćena 2001. kako podnositelj pritužbe ne bi bio primljen u prostorije IRMM-a, osim ako je direktor IRMM-a odobrio iznimku. To dodatno potvrđuje činjenica da je Komisija u istom dahu navela da su razlozi za „prethodne” mjere i dalje valjani. Međutim, Ombudsman je već u svojem nacrtu preporuke objasnio da smatra da je podnositelj pritužbe u pravu kada se protivi upućivanju Komisije na zabranu ulaska donesenu 2008. kao „drugu” odluku u tom smislu. Ombudsmanica može samo još jednom ponoviti da Komisija nije dostavila nikakve dokaze na temelju kojih bi se utvrdilo da je 2001. donesena zabrana ulaska protiv podnositelja pritužbe.

172. U tom se kontekstu čini korisnim skrenuti pozornost na još jednu očitu činjenicu. U prosincu 2001. tadašnji direktor IRMM-a odlučio je postupno ukinuti zaposlenje podnositelja pritužbe u IRMM-u, tj. ne dodijeliti mu drugi ugovor. Iako se čini da je ugovor podnositelja pritužbe istekao ubrzo nakon toga (sredinom siječnja 2002.), činjenica je da se ono što Komisija sada navodi kao „zapisnik o fizičkom i verbalnom uznemiravanju (u odnosu na gđu Y.) te prijetnjama i napadima na osoblje Komisije (g. X.)” podnositelja pritužbe nije smatralo dovoljno ozbiljnim 2001. da bi se opravdao trenutačan raskid ugovora podnositelja pritužbe ili zabrana ulaska u prostorije IRMM-a do isteka tog ugovora.

173. Stoga je jasno da incidenti koji su se dogodili 2001. nisu mogli opravdati zabranu ulaska donesenu 2008.

174. U svakom slučaju, valja utvrditi da je Komisija prije donošenja zabrane ulaska 2008. morala uzeti u obzir sve relevantne okolnosti. Činjenica da se podnositelj pritužbe u više navrata vratio IRMM-u nakon raskida njegova ugovora i činjenica da ti posjeti nisu uzrokovali nikakve probleme očito su bile okolnosti koje bi bile relevantne za navedenu odluku, neovisno o tome je li direktor IRMM-a znao za te posjete i odobrio ih. Međutim, potpuno je jasno da Komisija uopće nije uzela u obzir navedene činjenice.

175. Što se tiče ponašanja podnositelja pritužbe prema gđi Y. u prosincu 2007., Komisija je u svojem detaljnom mišljenju dala dodatna objašnjenja o tome zašto to ponašanje smatra uznemiravanjem. Čini se da su ta objašnjenja potaknuta primjedbom Ombudsmana da je Komisija dosad propustila razmotriti argument podnositelja pritužbe da je koristio svoja prava samo kao znanstveni stručnjak i kao građanin. Nakon što je razmotrio ta objašnjenja, Ombudsman smatra da je Komisija doista mogla legitimno zauzeti stajalište da je ponašanje podnositelja pritužbe prema gđi Y. u prosincu 2007. predstavljalo uznemiravanje.

176. S obzirom na navedeno, Ombudsman ipak čvrsto ostaje pri mišljenju da Komisija nije pokazala kako bi se njezina odluka o uvođenju zabrane ulaska mogla opravdati ponašanjem podnositelja pritužbe prema gđi Y. u prosincu 2007. Ombudsman je već u svojem nacrtu preporuke napomenuo da Komisija nije mogla objasniti zašto je 2008. podnositelju pritužbe bilo potrebno zabraniti pristup prostorijama IRMM-a u Geelu (Belgija) kako bi se zaštitio službenik koji radi u Ispri (Italija) od 2002. Komisija u svojem detaljnom mišljenju nije riješila to središnje pitanje.

177. Umjesto toga, Komisija se ograničila na tvrdnju da je poduzela „odgovarajuće i razmjerne mjere”. Pučki pravobranitelj može samo izraziti svoje iznenađenje tom tvrdnjom. Valja podsjetiti da je 20. prosinca 2007. gđa R. reagirala na poruke elektroničke pošte podnositelja pritužbe upućene gđi Y. i na njezin zahtjev za pomoć tako što je od nje zatražila da prestane i da se suzdrži od svake daljnje korespondencije s gđom Y. Ombudsman ne vidi kako bi se moglo tvrditi da je Komisija, dodajući tom zahtjevu zabranu ulaska u prostorije IRMM-a, donijela „odgovarajuću i proporcionalnu” mjeru.

178. Ombudsman je u svojem nacrtu preporuke skrenuo pozornost na potrebu poštovanja pretpostavke nedužnosti. Treba podsjetiti da se Odlukom od 26. travnja 2006. propisuje da je „pretpostavka nedužnosti u potpunosti zajamčena navodnim uznemiravateljima”. Ombudsmanica napominje da Komisija uopće nije riješila to važno pitanje.

179. Kad je riječ o postupovnim pitanjima, Ombudsman je u svojem nacrtu preporuke objasnio da Komisija u ovom slučaju očito nije slijedila načela dobre uprave. Osim činjenice da Komisija nije obavijestila podnositelja pritužbe o zabrani ulaska, ombudsmanica je kritizirala i činjenicu da podnositelju pritužbe nije dana mogućnost da iznese svoje primjedbe prije donošenja zabrane ulaska. Ombudsmanica je smatrala da to predstavlja očito kršenje prava podnositelja pritužbe na saslušanje.

180. Komisija je u svojem detaljnom mišljenju priznala da je odgovorna za određene postupovne nedostatke i ispričala se podnositelju pritužbe jer ga nije obavijestila da neće dobiti dozvolu za pristup ako je zatraži.

181. Ombudsmanica pozdravlja ispriku Komisije. Međutim, napominje da se ta isprika odnosi samo na jedan od dva aspekta koja je kritizirao. Ako je Komisija namjeravala odgovoriti na nalaz Ombudsmana o očitom kršenju prava na saslušanje priznavanjem „određenih postupovnih nedostataka”, njezina bi se reakcija morala smatrati očito nedostatnom.

182. Ombudsmanica također smatra da je odgovor Komisije nezadovoljavajući u pogledu njezinih primjedbi o tome zašto je kopirala svoj dopis od 4. rujna 2008. upućen članovima osoblja PTB-a. Kako je već objašnjeno u nacrtu preporuke, odluka o prosljeđivanju ovog dopisa ne može se opravdati činjenicom da je podnositelj pritužbe tvrdio da ima mandat PTB-a. S obzirom na ozbiljne posljedice koje je kopiranje navedenog dopisa PTB-u moglo imati za podnositelja pritužbe, Ombudsman nadalje smatra da samo izražavanje žaljenja nije bilo dovoljno za ispravljanje nepravilnosti u postupanju koje su se dogodile, tim više što se žaljenje nije odnosilo na djelovanje Komisije, nego na percepciju podnositelja pritužbe o tome.

183. S obzirom na navedeno i uz iznimku neobavješćivanja podnositelja pritužbe o zabrani ulaska, na što je Komisija u dovoljnoj mjeri odgovorila, Ombudsman zaključuje da su nalazi o nepravilnostima u postupanju do kojih je došao u svojem nacrtu preporuke i dalje valjani.

184. Komisija je u svojem detaljnom mišljenju optužila podnositelja pritužbe da je postupao u zloj vjeri. Ombudsmanica izražava veliko žaljenje zbog te izjave. Bilo bi daleko bolje da je Komisija pravilno preispitala vlastito ponašanje na temelju nacrta preporuke Ombudsmana i ispričala se za pogreške koje je počinila umjesto da je napala podnositelja pritužbe.

D. Zaključci

185. Na temelju istrage o toj pritužbi Ombudsman je zaključuje sljedećim kritičkim napomenama:

Načela dobre uprave zahtijevaju da se slučajevi navodnog uznemiravanja propisno ispitaju, uzimajući u obzir potrebu poštovanja pretpostavke nedužnosti, te da su donesene odluke opravdane i razmjerne. U ovom slučaju Komisija nije ispunila te zahtjeve pri donošenju odluke iz 2008. kojom se podnositelju pritužbe zabranjuje pristup prostorima Instituta za referentne materijale i mjerenja („IRMM”) u Geelu (Belgija). To je slučaj nepravilnosti u postupanju.

Dobra je upravna praksa osobi na koju se odnosi odluka dati pravo da se očituje prije donošenja te odluke. U ovom slučaju podnositelj pritužbe nije saslušan prije nego što je izrečena zabrana ulaska. To je još jedan slučaj nepravilnosti u postupanju.

Načela dobre upravne prakse zahtijevaju da se informacije koje mogu utjecati na ugled osobe prosljeđuju trećim osobama samo ako za to postoji dobar razlog. U ovom slučaju Komisija je trećim stranama bez odgovarajućeg obrazloženja proslijedila dopis koji je uputila podnositelju pritužbe, u kojem je navela da je „fizička prisutnost podnositelja pritužbe u prostorijama IRMM-a u prošlosti uzrokovala probleme”. To je treći slučaj nepravilnosti u postupanju.

186. Člankom 3. stavkom 7. Statuta Europskog ombudsmana predviđa se da Europski ombudsman, nakon što je dao nacrt preporuke i nakon što je primio detaljno mišljenje dotične institucije ili tijela, šalje izvješće Europskom parlamentu i dotičnoj instituciji ili tijelu.

187. Ombudsman je u svojem godišnjem izvješću za 1998. istaknuo da je mogućnost da Europskom parlamentu podnese posebno izvješće neprocjenjiva vrijednost za njegov rad. Dodao je da se tematska izvješća stoga ne bi trebala prikazivati prečesto, već samo u vezi s važnim pitanjima u kojima Parlament može djelovati kako bi pomogao Ombudsmanu. Godišnje izvješće za 1998. podneseno je Europskom parlamentu koji ga je odobrio.

188. Ombudsmanica smatra da se, iako su u ovoj istrazi istaknuti ozbiljni slučajevi nepravilnosti u postupanju, čini da se ona odnosi na izniman slučaj. Stoga smatra da ne bi bilo primjereno Parlamentu podnijeti posebno izvješće o tom predmetu.

189. Međutim, Europski ombudsman poslat će presliku te odluke i njezin kratki sažetak Europskom parlamentu kako bi ga obavijestio o tom slučaju i omogućio mu da poduzme sve mjere koje smatra potrebnima.

190. Podnositelj pritužbe i Europska komisija također će biti obaviješteni o toj odluci.

 

P. Nikiforos Diamandouros

Sastavljeno u Strasbourgu 6. prosinca 2010.

---

[1] Kodeks je dostupan na internetskim stranicama Europskog ombudsmana (http://www.ombudsman.europa.eu).

[2] C(2006) 1624/3.

[3] Vidi, na primjer, predmet 224/87 Koutchoumoff protiv Komisije [1989.] ECR 99, stavci 15. i 16.; Predmet T 5/92 Tallarico protiv Parlamenta [1993.] ECR II 477, stavak 31.; i predmet T 136/98 Campogrande protiv Komisije [2000.] ECR SC I A 267 i II 1225, točka 42.).

[4] Kodeks Komisije priložen je Poslovniku Komisije (SL 2000., L 308, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 70.).