Predmet se odnosio na odluku Europske komisije da određene troškove koje potražuje nevladina organizacija, koja je sudjelovala u projektu koji financira EU i čiji je cilj borba protiv rasizma nad Romima, smatra neprihvatljivima. Podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije pravilno ispitala dokaze prije nego što je utvrdila da su troškovi neprihvatljivi.

Ombudsmanica je istražila to pitanje i utvrdila da nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije.

Tijekom Konferencije Europske mreže pučkih pravobranitelja održane 19. i 20. lipnja 2017. neki su pučki pravobranitelji koji su sudjelovali u radnoj skupini za migracije izrazili zabrinutost zbog praktične primjene posebnog odstupanja iz članka 12. stavka 1. trećeg podstavka Direktive o spajanju obitelji („Direktiva”)[1].

Konkretno, države članice mogu odlučiti da neće primjenjivati odstupanje od zahtjeva [2] utvrđenih za ostvarivanje prava na spajanje obitelji [3] ako je zahtjev za spajanje obitelji podnesen nakon isteka razdoblja od tri mjeseca [4] od odobravanja statusa izbjeglice.

Nakon rasprave radne skupine službe belgijskog saveznog pučkog pravobranitelja u poruci elektroničke pošte od 18. listopada 2017. pojasnile su da belgijsko pravo premašuje minimalno razdoblje od tri mjeseca predviđeno Direktivom [5] i primjenjuje rok od 12 mjeseci za primjenu odstupanja.

Međutim, belgijski savezni pučki pravobranitelj primijetio je iz zaprimljenih pritužbi da se članovi obitelji izbjeglica u Belgiji mogu suočiti s praktičnim poteškoćama zbog kojih ne mogu podnijeti svoj zahtjev u roku od dvanaest mjeseci od dodjele statusa izbjeglice sponzoru. Te su poteškoće prvotno riješene 2015.^[6]. Zbog toga članovi obitelji izbjeglica mogu podnijeti zahtjev izravno ako podnesu dokaz o svojem identitetu, ispune obrazac zahtjeva za vizu i, u konačnici, plate vizne pristojbe (njihov se dosje može naknadno ispuniti).

Međutim, prema belgijskom saveznom pučkom pravobranitelju, konzularna predstavništva i konzularna predstavništva i dalje su nailazila na određene poteškoće jer, na primjer:

(1) konzularni uredi ne navode uvijek relevantne informacije na svojim internetskim stranicama ili u popratnim dokumentima za izbjeglice.

(2) ne obavještavaju uvijek aktivno članove obitelji izbjeglica koji se obraćaju konzularnim predstavništvima o mogućnosti izravnog podnošenja zahtjeva.

(3) Podnositelji zahtjeva za vizu ponekad se suočavaju s dugim kašnjenjima u dobivanju termina u veleposlanstvu (zbog nedostatka administrativnih kapaciteta, što dovodi do ozbiljnih organizacijskih ograničenja).

(4) provedba povoljnih pravila ovisi o tome je li veleposlanstvo upoznato s tim pravilima i organizacijskim ograničenjima.

(5) Teško je ispraviti situacije u kojima je do isteka roka došlo zbog djelovanja veleposlanstva (ili nedjelovanja) jer Ministarstvo vanjskih poslova i Ured za imigraciju imaju proturječna stajališta o tom pitanju.

Kako bi se riješili ti problemi, belgijski savezni pučki pravobranitelj želio je pitati Komisiju o mogućem povoljnijem tumačenju Direktive.

Upit

U upitu koji je Europski ombudsman proslijedio Komisiji, instituciji je postavljeno pitanje može li potvrditi da njezino (povoljno) tumačenje tromjesečnog roka (predviđenog u članku 12. stavku 1. trećem podstavku Direktive 2003/86/EZ) iz Komunikacije Komisije iz 2014. [7] o smjernicama državama članicama o načinu primjene Direktive [8] još uvijek postoji, s obzirom na pogoršanje izbjegličke krize od 2014. i relativno mali udio tražitelja azila za koje se čini da su im države članice dosad odobrile status izbjeglice.

Odgovor Komisije

Komisija je 20. prosinca 2017. odgovorila na upit.

Komisija je potvrdila da se izjava iz njezine Komunikacije iz 2014. o smjernicama za primjenu Direktive i dalje primjenjuje. U njoj se opširno navodi odjeljak 6.1.3. Komunikacije.

Komisija je dodala da je u svojem „Europskom migracijskom programu” iz svibnja 2015.[9] naglasila da bi države članice, kao odgovor na ljudske tragedije u migracijskoj krizi, trebale koristiti druge zakonite mogućnosti dostupne osobama kojima je potrebna zaštita, usporedno s preseljenjem. To uključuje „privatna/nevladina sponzorstva i humanitarne dozvole te klauzule o spajanju obitelji”. Komisija je zaključila da navedena izjava pokazuje da se stajalište Komisije o pitanjima spajanja obitelji izbjeglica nije promijenilo zbog pogoršanja izbjegličke krize.

Naposljetku, Komisija se pozvala na izvješće o nedavnoj studiji EMN-a (Europska migracijska mreža), u kojem se daje pregled stanja u različitim državama članicama u pogledu vremenskog okvira u kojem bi trebalo podnijeti zahtjeve za olakšano spajanje obitelji izbjeglica [10]. 

Odgovor Komisije poslan je belgijskom saveznom pučkom pravobranitelju 9. siječnja 2018.

Povratne informacije

Belgijski savezni pučki pravobranitelj nije podnio očitovanja na odgovor Komisije.

Završni postupak

S obzirom na sadržaj odgovora (tj. da je Komisija potvrdila izjavu koju je dala u svojoj Komunikaciji iz 2014.) i činjenicu da belgijski savezni ombudsman nije dostavio primjedbe, zaključeno je da je pitanje postavljeno u upitu riješeno na odgovarajući način.

[1] Direktiva Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji, SL L 251, 3. 10. 2003., str. 12.

[2] Ti su zahtjevi sljedeći: i. odgovarajući smještaj za obitelj, ii. zdravstveno osiguranje i iii. dostatna stabilna i redovita sredstva.

[3] Relevantni dio članka 12. stavka 1. prvog podstavka glasi kako slijedi: „Odstupajući od članka 7., države članice ne zahtijevaju od izbjeglice i/ili člana/članova obitelji da dostave, u pogledu zahtjeva koji se odnose na te članove obitelji iz članka 4. stavka 1., dokaze da izbjeglica ispunjava uvjete utvrđene u članku 7.”

[4] Relevantni dio članka 12. stavka 1. trećeg podstavka glasi kako slijedi: „Države članice mogu zahtijevati da izbjeglica ispuni uvjete iz članka 7. stavka 1. ako zahtjev za spajanje obitelji nije podnesen u roku od tri mjeseca od odobravanja statusa izbjeglice” (moje isticanje).

[5] Članak 10. stavak 2. peta alineja Zakona od 15. prosinca 1980. o ulasku, boravku, nastanjenju i udaljavanju stranih državljana (Belgija).

[6] Belgijski pučki pravobranitelj naveo je sljedeće praktične nedosljednosti kojima su se 2015. bavili Ministarstvo vanjskih poslova i Ured za imigraciju: (1) Belgijska veleposlanstva zahtijevaju od podnositelja zahtjeva da legaliziraju sve svoje isprave prije podnošenja zahtjeva za spajanje obitelji, što je dugotrajno. (2) Belgijski pučki pravobranitelj primijetio je da su članovi obitelji imali ozbiljnih poteškoća u dobivanju svih dodatnih dokumenata potrebnih veleposlanstvu za registraciju zahtjeva.

[7] Komunikacija Komisije Europskom parlamentu i Vijeću o smjernicama za primjenu Direktive 2003/86/EZ o pravu na spajanje obitelji, COM(2014) 210 final.

[8] COM(2014) 210, 6.1.3.: „Člankom 12. stavkom 1. trećim podstavkom državama članicama dopušta se da od izbjeglice zahtijevaju da ispuni uvjete iz članka 7. stavka 1. ako zahtjev za spajanje obitelji nije podnesen u roku od tri mjeseca nakon odobravanja statusa izbjeglice. Izbjeglice se često suočavaju s praktičnim poteškoćama u tom vremenskom okviru i one mogu predstavljati praktičnu prepreku spajanju obitelji. Stoga Komisija smatra da je najprikladnije rješenje činjenica da većina država članica ne primjenjuje to ograničenje.

Međutim, ako države članice odluče primijeniti tu odredbu, Komisija smatra da bi pri ocjenjivanju pojedinačnog zahtjeva trebale uzeti u obzir objektivne praktične prepreke s kojima se podnositelj zahtjeva suočava kao jedan od čimbenika. Nadalje, iako države članice, u skladu s člankom 11. i člankom 5. stavkom 1., mogu slobodno utvrditi treba li zahtjev podnijeti sponzor ili član obitelji, posebna situacija izbjeglica i članova njihovih obitelji može to učiniti posebno teškim ili nemogućim.

Stoga Komisija smatra da bi države članice, posebno pri primjeni roka, trebale omogućiti sponzoru da podnese zahtjev na državnom području države članice kako bi se zajamčila učinkovitost prava na spajanje obitelji. Naposljetku, ako se podnositelj zahtjeva suočava s objektivnim praktičnim preprekama ispunjenju tromjesečnog roka, Komisija smatra da bi mu države članice trebale omogućiti da podnese djelomičan zahtjev koji se mora ispuniti čim dokumenti postanu dostupni ili se praćenje uspješno dovrši. Komisija također poziva države članice da pravodobno i razumljivo pruže jasne informacije o spajanju obitelji izbjeglica (na primjer, kada im se odobri status izbjeglice).”

[9] Komunikacija Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija: Europski migracijski program (COM(2015) 240).

[10] Izvješće je dostupno na: https://ec.europa.eu/home-affairs/sites/homeaffairs/files/00_family_reunification_sr_final.pdf

The case concerned the handling by the Commission of a complaint concerning the complainant's exclusion from a network of experts due to his allegedly inappropriate behaviour. The Ombudsman inquired into the issue and found that the Commission's overall response to the allegations made against the complainant was inadequate. The Ombudsman found that the Commission had failed to carry out a thorough, objective and neutral assessment of the facts. The Ombudsman then made a proposal for a solution, which the Commission rejected. The Ombudsman has therefore decided to close the case with a finding of maladministration on the part of the Commission.

Pritužbu je podnijelo njemačko društvo koje djeluje u području prirodnih i kulturnih znanosti te medicine. Riječ je o projektu EU-a koji se bavio mehanizmima za razumijevanje kontrole staničnog ciklusa i pronalaženjem mogućih rješenja za bolesti povezane sa staničnim ciklusom. Nakon revizije projekta Komisija je odlučila da određene troškove neće prihvatiti kao prihvatljive. Podnositelj pritužbe usprotivio se toj odluci i tvrdio da je način na koji su Komisija i njezini revizori proveli reviziju netočan, nepravedan i da nije u skladu s dobrom administrativnom praksom. Ombudsmanica je istražila ta pitanja i nije utvrdila nepravilnosti u postupanju Komisije.

Predmet se odnosio na način na koji je ENISA preraspodijelila zadaće i provela promjene u radnom okruženju podnositelja pritužbe, zaposlenika ENISA-e. Ombudsmanica je istražila to pitanje i iznijela prijedlog prijateljskog rješenja, koji ENISA nije prihvatila. Ombudsmanica je zatim izradila nacrt preporuka u kojem je od ENISA-e zatražila da: 1) da potvrdi da se nije (a) savjetovala s podnositeljem pritužbe prije donošenja odluka o preraspoređivanju, (b) da nije obrazložila svoje postupke, (c) da nije pravilno priopćila svoje odluke o preraspoređivanju, (d) da nije odgovorila na relevantne zahtjeve podnositelja pritužbe i (e) da nije na odgovarajući način uzela u obzir dobrobit podnositelja pritužbe; 2) ponuditi podnositelju pritužbe ispriku; 3) izvršiti plaćanje ex gratia u iznosu od 1000 EUR podnositelju pritužbe; i 4. da se Ombudsmanu službeno obveže da u budućnosti neće počiniti takve slučajeve nepravilnosti u postupanju. ENISA je prihvatila nacrte preporuka Europskog ombudsmana i poduzela korake za njihovu provedbu. Stoga je Europski ombudsman zaključio predmet.