(Izrađeno u skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana (1))

ZAHTJEVI ZA OVDJE-INITIVATIVNO UPRAVLJANJE

Osnovne informacije

Internationaler Hilfsfonds e.V. („IH”, njemačka nevladina organizacija, podnio je 20. ožujka 1996. Glavnoj upravi Europske komisije za humanitarnu pomoć („ECHO”) zahtjev za odobrenje potpisivanja „Okvirnog sporazuma o partnerstvu”. U pravilu ECHO obavlja svoj humanitarni rad s partnerskim agencijama koje su potpisale sporazum o partnerstvu u ribarstvu, u kojem se definiraju uloge, prava i obveze partnera te primjenjive pravne odredbe. Time se ECHO-u omogućuje da brzo nastavi s radom bez potrebe da svaki put provjerava prihvatljivost provedbene organizacije.

Zahtjev osobe IH odbijen je 19. srpnja 2001.

IH je kritizirao način na koji je Komisija postupala s tim zahtjevom te je u konačnici podnio dvije pritužbe IH-a (pritužbe 1702/2001/GG i 2862/2004/GG) i istragu na vlastitu inicijativu (OI/4/2005/GG). Dodatne pojedinosti o kontekstu navedene su u odlukama Europskog ombudsmana o tim dvjema pritužbama i u nacrtu preporuke koji je donesen u predmetu OI/4/2005/GG (2).

Pritužba 1155/2006/GG

Osoba IH podnijela je 11. travnja 2006. pritužbu Ombudsmanu (pritužba 1155/2006/GG) koja se odnosila na internu bilješku koju je Komisija sastavila 11. rujna 2001. i koja se odnosila na osobu IH.

U toj je obavijesti gđa S., jedna od voditeljica odjela ECHO-a, obavijestila voditelje četiriju drugih odjela ECHO-a da je njezinu jedinicu kontaktirala druga služba Komisije, Ured za suradnju EuropeAid („AIDCO”), koja ju je obavijestila o (a) određenim problemima koje je imala s IH-om u vezi s ugovorom i (b) činjenici da je AIDCO stoga odlučio raskinuti taj ugovor s IH-om i vratiti 37 741 EUR od predujma u iznosu od 50 902 EUR. Preslike relevantnih dokumenata koje je ECHO primio od AIDCO-a priložene su obavijesti.

Gđa S. dodala je da IH već nekoliko godina pritišće ECHO da potpiše FPA i da je "nedavno napao ECHO zbog pogrešnog upravljanja u postupku odabira partnera, nedostatka transparentnosti i diskriminacije". Preslike njegove korespondencije o tim pitanjima s društvom IH priložene su bilješci.

Gospođa S. zaključila je tako što je adresate obavijestila da bi „bila zahvalna ako biste osigurali da vaše osoblje bude obaviješteno o situaciji kako bismo mogli izbjeći bilo kakvu uključenost u tu nevladinu organizaciju”.

Osoba IH također je uputila na pismo koje je ista osoba uputila zastupniku u Europskom parlamentu g. Struanu Stevensonu 6. studenoga 2001. U tom je dopisu gđa S. navela da se društvo IH, time što se odbilo podvrgnuti reviziji, „isključilo iz postupka” za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu. Gđa S. dodala je sljedeću napomenu: „Ako Internationaler Hilfsfonds pristane podvrgnuti se reviziji u svojim prostorijama, ECHO će ponovno razmotriti svoj zahtjev i samo u tim okolnostima moći će odlučiti o prihvatljivosti nevladine organizacije.”

Prema mišljenju IH-a, ti su dokumenti pokazali da je Komisija organizirala diskriminirajuće ponašanje iza leđa. Osoba IH tvrdila je i da je Komisija, time što nije spomenula činjenicu da je odlučila suspendirati osobu IH (kako je dokazano u njezinoj obavijesti od 11. rujna 2001.), lagala i prevarila zastupnika u Europskom parlamentu. Prema mišljenju IH-a, Komisija je također prevarila Europskog ombudsmana.

Osoba IH napomenula je da je Komisiji skrenula pozornost na to pitanje u dopisu poslanom 10. travnja 2006. U tom je dopisu IH istaknuo da je tek nedavno saznao za tu bilješku.

I u pritužbi i u dopisu osobe IH Komisiji od 10. travnja 2006., na koje se pritužba odnosila, istaknut je znatan broj pitanja. Sama pritužba odnosila se na šest članaka Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja koji su, prema mišljenju osobe IH, prekršeni (članci 5., 6., 7., 11., 16. i 18.). Osoba IH također je tvrdila da su informacije o predmetu AIDCO iznesene u obavijesti od 11. rujna 2001. i u samim dokumentima AIDCO-a bile pogrešne.

Međutim, osoba IH naknadno je obavijestila Ombudsmana da je krajem travnja 2006. podnijela iste činjenice Prvostupanjskom sudu. Ombudsman je stoga obavijestio osobu IH da mora odbiti njezinu pritužbu na temelju članka 195. Ugovora o EZ-u, u skladu s kojim Ombudsman ne može rješavati pritužbu ako su relevantne činjenice predmet sudskog postupka.

Pritužba 1434/2006/GG

Osoba IH obavijestila je 15. svibnja 2006. Ombudsmana da je odlučila povući zahtjev koji je podnijela Općem sudu. U dopisu poslanom istog dana IH je obnovio svoju pritužbu Ombudsmanu. Stoga je njegov dopis od 15. svibnja 2006. evidentiran kao nova pritužba (pritužba 1434/2006/GG).

Pristup Europskog ombudsmana

Ombudsmanica je smatrala da nije ni izvedivo ni izvedivo pokušati riješiti sva pitanja koja je osoba IH istaknula u svojoj pritužbi, a čini se da su se neka od njih odnosila na druge istrage koje su bile u tijeku ili su već zaključene.

Ombudsmanica smatra da bi se srž slučaja IH-a mogla sažeti na sljedeći način:

Podnositelj pritužbe u biti tvrdi da iz interne bilješke ECHO-a od 11. rujna 2001. proizlazi da je Komisija odlučila, bez saslušanja podnositelja pritužbe, staviti ga na crnu listu jer je iznijela navode o nepravilnostima u postupanju protiv Komisije. Podnositelj pritužbe smatra da je Komisija time djelovala na diskriminirajući, nerazmjeran, uvredljiv i nepravedan način. Podnositelj pritužbe nadalje tvrdi da je Komisija, time što nije otkrila tu odluku, prevarila zastupnika u Europskom parlamentu, kojem je pisala 6. studenoga 2001., i Europskog ombudsmana.

Ombudsmanica je stoga od Komisije zatražila mišljenje o tim navodima.

Rezultati istrage Europskog ombudsmana

Komisija je u svojem mišljenju navela da je društvo IH dobilo primjerak relevantne bilješke 15. siječnja 2002., kada mu je odobren uvid u spis Komisije. Komisija smatra da bi pritužbu stoga trebalo proglasiti nedopuštenom u skladu s člankom 2. stavkom 4. Statuta Europskog ombudsmana.

IH je u svojim očitovanjima potvrdio da je primjerak obavijesti od 11. rujna 2001. primio već u siječnju 2002. Međutim, naglasio je da u to vrijeme nije uspio shvatiti značaj ove bilješke.

Člankom 2. stavkom 4. Statuta Europskog ombudsmana propisano je da se pritužba „podnosi u roku od dvije godine od datuma kada je osoba koja podnosi pritužbu saznala za činjenice na kojima se temelji”.

Pritužba 1434/2006/GG temeljila se na sadržaju obavijesti od 11. rujna 2001. Međutim, kao što je IH potvrdio u svojim očitovanjima o mišljenju Komisije, IH je već u siječnju 2002. dobio primjerak te bilješke. Ombudsmanica je smatrala da su slučajevi zamislivi ako relevantni trenutak koji je doveo do roka predviđenog člankom 2. stavkom 4. Statuta Ombudsmana nije trenutak dobivanja preslike relevantnog dokumenta, već trenutak u kojem podnositelj pritužbe shvati da taj dokument predstavlja (barem prema njegovu mišljenju) dokaz nepravilnosti u postupanju. To bi, na primjer, mogao biti slučaj ako je predmetni dokument opsežan, detaljan i teško razumljiv te ako se od podnositelja pritužbe nije moglo očekivati da ga odmah i temeljito ispita nakon dobivanja njegove preslike.

Međutim, Ombudsman je istaknuo da tekst dokumenta o kojem je riječ u ovom predmetu obuhvaća manje od pola stranice i ne čini se da ga je teško razumjeti.

U tim je okolnostima Ombudsmanica smatrala da je prigovor Komisije opravdan i da pritužbu treba proglasiti nedopuštenom. Ombudsman je smatrao primjerenim istaknuti da je na temelju mišljenja Komisije i primjedbi podnositelja pritužbe saznao za činjenicu da se nije poštovao rok iz članka 2. stavka 4. njegova Statuta.

Ombudsmanica je stoga zaključila ovu istragu.

Međutim, s obzirom na ozbiljnost navoda koje je iznio IH, ombudsmanica je smatrala da bi ih trebalo ispitati u istrazi na vlastitu inicijativu. Čini se korisnim napomenuti da se članak 2. stavak 4. Statuta Europskog ombudsmana ne primjenjuje na istrage na vlastitu inicijativu.

Daljnja razmatranja

U svojem mišljenju o pritužbi 1434/2006/GG, iako je smatrala da je pritužba nedopuštena, Komisija je iznijela i svoja stajališta u pogledu merituma navoda osobe IH. Osoba IH dobila je i iskoristila mogućnost davanja primjedbi na to mišljenje.

Ombudsman stoga smatra da nije potrebno tražiti od Komisije daljnje mišljenje u okviru ove istrage na vlastitu inicijativu. Umjesto toga, rezultati istrage o pritužbi 1434/2006/GG mogu se izravno upotrijebiti za potrebe ove istrage na vlastitu inicijativu.

Budući da primjedbe Komisije i IH-a u pogledu dopuštenosti pritužbe 1434/2006/GG nisu relevantne za ovu novu istragu, nije ih potrebno navesti u sljedećem tekstu.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

U svojem mišljenju o pritužbi 1434/2006/GG Komisija je iznijela sljedeće primjedbe o meritumu tvrdnji IH-a:

Bilo je važno pojasniti prirodu obavijesti od 11. rujna 2001. i tumačiti je s obzirom na njezin činjenični i vremenski kontekst. Suprotno navodima osobe IH, obavijest se nije mogla predstaviti kao odluka protiv osobe IH ili nalog drugim jedinicama.

Bilješka od 11. rujna 2001. interni je dokument kojim se ostale načelnike odjela u ECHO-u obavješćuje o razlozima za zabrinutost u vezi s IH-om koji su izraženi u određenom trenutku. Informacije koje su stavljene na raspolaganje putem ove bilješke sastojale su se od sljedećeg:

• AIDCO je ECHO-u dostavio tri dokumenta o nalogu za povrat na temelju ugovora sklopljenog između AIDCO-a i IH-a;
  
• AIDCO se nedavno obratio ECHO-u kako bi dobio dodatne informacije o IH-u;
  
• AIDCO je obavijestio ECHO o problemima koje ima s IH-om (jednostrana promjena partnerskih organizacija kojom se krši ugovor, ozbiljan nedostatak u izvješćivanju), što je dovelo do njegove odluke o raskidu ugovora i povratu 37 741 EUR od 50 902 EUR;
  
• Osoba IH podnijela je zahtjev za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu, ali je odbila reviziju prihvatljivosti koju su revizori ECHO-a trebali provesti u njezinu sjedištu. Zbog toga je zahtjev za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu odbijen.

Mandat ECHO-a prvenstveno je bio spašavanje i očuvanje života putem najpouzdanijih provedbenih partnera. Informacije drugih službi Komisije i samog ECHO-a koje dovode u pitanje financijske i operativne kapacitete određene nevladine organizacije nisu se mogle uskratiti drugim jedinicama. Redovita razmjena informacija unutar Komisije i njezinih službi morala se smatrati mehanizmom kojim se osigurava dobro financijsko upravljanje i kontrola financijskog rizika. Nadalje, trebalo je naglasiti da je IH bio u potpunosti svjestan predmetnih informacija.

S obzirom na prethodno navedeno, obavijest od 11. rujna 2001. nije se mogla predstaviti kao odluka Komisije ili nalog drugim službama ECHO-a za uvrštavanje IH-a na crnu listu jer je iznijela navode o nepravilnostima u postupanju protiv Komisije.

IH nije mogao potkrijepiti navode o uvrštavanju na crnu listu jer od lipnja 1996. nije podnio nikakav projektni prijedlog ECHO-u. Osim toga, IH nije podnio zahtjev za potpisivanje novog okvirnog sporazuma o partnerstvu 2004., nakon isteka prethodnog okvirnog sporazuma o partnerstvu 2003. U tim okolnostima osoba IH nije objasnila na koji je način Komisija prema njoj mogla postupati diskriminatorno, neproporcionalno, zlouporabno i nepošteno.

Ono što se može činiti kao dodatni novi element, to jest tvrdnja da je Komisija izostavljanjem objave takozvane odluke o uvrštavanju osobe IH na crnu listu prevarila zastupnika u Europskom parlamentu kojem je ECHO pisao 6. studenoga 2001. i ombudsmana, nije bila činjenica, nego osobno tumačenje činjenica. Riječ je o vrlo ozbiljnoj i ozbiljnoj tvrdnji ne samo protiv Komisije nego i protiv pojedinačnih državnih službenika.

S obzirom na prirodu i sadržaj obavijesti od 11. rujna 2001. ECHO nije smatrao da je ona relevantna za odgovor zastupniku u Europskom parlamentu te ju je stoga potrebno priložiti. Komisija se stoga nije mogla složiti s navodom osobe IH da je prevarila zastupnika u Europskom parlamentu, kojem je pisala 6. studenoga 2001., i Ombudsmana.

Komisija je stoga smatrala da su navodi osobe IH neutemeljeni.

Primjedbe osobe IH

Mišljenje Komisije proslijeđeno je društvu IH. U svojim očitovanjima o tom mišljenju IH je zadržao svoje navode. Osoba IH tvrdila je da je, s obzirom na to da hijerarhijska struktura ECHO-a ne dopušta gđi S. da postane aktivna prema vlastitoj volji, bilo jasno da je obavijesti od 11. rujna 2001. prethodila odluka o bojkotu osobe IH koju su donijeli direktori ili glavni direktor ECHO-a. Nemoguće je pretpostaviti da je S. mogla sama donijeti takvu odluku i bez suglasnosti svojih nadređenih. Mora postojati barem interna bilješka o pozadini ove odluke. Međutim, u spisu nije pronađena takva bilješka koju je ECHO stavio na raspolaganje podnositelju pritužbe. ECHO stoga nije odobrio odgovarajući pristup svojem spisu. Ombudsman bi također trebao utvrditi nepravilnosti u postupanju u tom pogledu.

Mišljenje Komisije nije sadržavalo izraze žaljenja. Ombudsman bi stoga trebao zauzeti čvrst stav kako bi se spriječilo ponavljanje takvih nepravilnosti u postupanju u budućnosti.

ODLUKA

1 Relevantne činjenice i opseg ove istrage

1.1 Dana 20. ožujka 1996. godine Internationaler Hilfsfonds e.V. ("IH", njemačka nevladina organizacija) podnio je zahtjev Glavnoj upravi Europske komisije za humanitarnu pomoć ("ECHO"). U tom je zahtjevu IH zatražio da mu se dopusti potpisivanje „Okvirnog sporazuma o partnerstvu”. U pravilu ECHO obavlja svoj humanitarni rad s partnerskim agencijama koje su potpisale sporazum o partnerstvu u ribarstvu, u kojem se definiraju uloge, prava i obveze partnera te primjenjive pravne odredbe. Time se ECHO-u omogućuje da brzo nastavi s radom bez potrebe da svaki put provjerava prihvatljivost provedbene organizacije.

Zahtjev osobe IH odbijen je 19. srpnja 2001.

1.2 IH je kritizirao način na koji je Komisija postupala s tim zahtjevom te je u konačnici podnio dvije pritužbe IH-a (pritužbe 1702/2001/GG i 2862/2004/GG) i istragu na vlastitu inicijativu (OI/4/2005/GG). Dodatne pojedinosti o kontekstu navedene su u odlukama Europskog ombudsmana o tim dvjema pritužbama i u nacrtu preporuke koji je donesen u predmetu OI/4/2005/GG (3).

1.3 Dana 11. rujna 2001. gđa S., jedna od načelnica odjela ECHO-a, napisala je internu bilješku o osobi IH. U toj je bilješci obavijestila voditelje četiriju drugih odjela ECHO-a da je s njezinim odjelom stupila u kontakt druga služba Komisije, Ured za suradnju EuropeAid („AIDCO”), koja ga je obavijestila o „problemima koje AIDCO ima s tom nevladinom organizacijom (jednostrana promjena partnerskih organizacija kojom se krši ugovor, ozbiljan nedostatak u izvješćivanju”) i o činjenici da je AIDCO stoga odlučio raskinuti ugovor s IH-om i vratiti 37 741 EUR od predujma u iznosu od 50 902 EUR.

Gđa S. dodala je da IH već nekoliko godina pritišće ECHO da potpiše FPA i da je "nedavno napao ECHO zbog pogrešnog upravljanja u postupku odabira partnera, nedostatka transparentnosti i diskriminacije".

Gospođa S. zaključila je tako što je adresate obavijestila da bi „bila zahvalna ako biste osigurali da vaše osoblje bude obaviješteno o situaciji kako bismo mogli izbjeći bilo kakvu uključenost u tu nevladinu organizaciju”.

1.4 Dana 6. studenoga 2001. gđa S. pisala je zastupniku u Europskom parlamentu g. Struanu Stevensonu. U tom je dopisu gđa S. navela da se društvo IH, time što se odbilo podvrgnuti reviziji, „isključilo iz postupka” za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu. Gđa S. dodala je sljedeću napomenu: „Ako Internationaler Hilfsfonds pristane podvrgnuti se reviziji u svojim prostorijama, ECHO će ponovno razmotriti svoj zahtjev i samo u tim okolnostima moći će odlučiti o prihvatljivosti nevladine organizacije.”

1.5 IH se 2006. godine žalio pučkom pravobranitelju. Njegov prvi prigovor (1155/2006/GG) odbijen je na temelju članka 195. Ugovora o EZ-u, kada se pokazalo da je IH naknadno podnio svoj predmet sudovima Zajednice.

1.6 Nakon što je tužba povučena, osoba IH podnijela je drugu pritužbu (1434/2006/GG). Ombudsmanica je odlučila pokrenuti istragu o toj pritužbi.

Međutim, Ombudsmanica je smatrala da nije ni izvedivo ni izvedivo pokušati riješiti sva pitanja koja je IH istaknuo u svojoj pritužbi, od kojih su se neka odnosila na druge istrage koje su bile u tijeku ili su već zaključene.

Ombudsmanica smatra da bi se srž slučaja IH-a mogla sažeti na sljedeći način:

Podnositelj pritužbe u biti tvrdi da iz interne bilješke ECHO-a od 11. rujna 2001. proizlazi da je Komisija odlučila, bez saslušanja podnositelja pritužbe, staviti ga na crnu listu jer je iznijela navode o nepravilnostima u postupanju protiv Komisije. Podnositelj pritužbe smatra da je Komisija time djelovala na diskriminirajući, nerazmjeran, uvredljiv i nepravedan način. Podnositelj pritužbe nadalje tvrdi da je Komisija, time što nije otkrila tu odluku, prevarila zastupnika u Europskom parlamentu, kojem je pisala 6. studenoga 2001., i Europskog ombudsmana.

1.7 Ombudsmanica je stoga od Komisije zatražila mišljenje o tim navodima.

1.8 Komisija je u svojem mišljenju obavijestila Ombudsmana da je osoba IH već u siječnju 2002. dobila presliku obavijesti od 11. rujna 2001. IH je u svojim očitovanjima potvrdio tu činjenicu. S obzirom na te činjenice, Ombudsmanica je smatrala da je pritužbu IH-a potrebno odbiti jer je stoga utvrđeno da IH nije postupio u skladu s člankom 2. stavkom 4. Statuta Ombudsmana, prema kojem se pritužba „podnosi u roku od dvije godine od datuma na koji je osoba koja podnosi pritužbu saznala za činjenice na kojima se temelji”.

1.9 Međutim, s obzirom na ozbiljnost navoda koje je iznio podnositelj pritužbe, Ombudsmanica je smatrala da te navode treba ispitati. Stoga je otvorio ovu istragu na vlastitu inicijativu.

1.10 U svojem mišljenju o pritužbi 1434/2006/GG, iako je smatrala da je pritužba nedopuštena, Komisija je iznijela i svoja stajališta u pogledu merituma navoda osobe IH. Osoba IH dobila je i iskoristila mogućnost davanja primjedbi na to mišljenje. Ombudsmanica je stoga smatrala da nije potrebno tražiti od Komisije daljnje mišljenje u okviru ove istrage na vlastitu inicijativu. Umjesto toga, rezultati istrage o pritužbi 1434/2006/GG mogli bi se izravno upotrijebiti za potrebe ove istrage na vlastitu inicijativu.

1.11 U svojim primjedbama na mišljenje Komisije u predmetu 1434/2006/GG, IH je iznio dodatnu tvrdnju o navodnom propustu ECHO-a da omogući pravilan pristup svojem spisu. Ombudsmanica smatra da u ovoj istrazi na vlastitu inicijativu nije potrebno ni opravdano ispitati taj daljnji navod. Stoga se ova istraga odnosi isključivo na navode o kojima je Komisija bila pozvana iznijeti primjedbe u predmetu 1434/2006/GG.

2 Komisija navodno stavlja IH na crnu listu

2.1 IH je u biti tvrdio da iz interne obavijesti ECHO-a od 11. rujna 2001. proizlazi da je Komisija odlučila, bez saslušanja IH-a, staviti ga na crnu listu jer je iznijela navode o nepravilnostima u postupanju protiv Komisije. Prema mišljenju osobe IH, Komisija je na taj način postupala diskriminatorno, neproporcionalno, uvredljivo i nepošteno.

2.2 Komisija je u svojem mišljenju naglasila da je važno pojasniti prirodu obavijesti od 11. rujna 2001. i tumačiti je s obzirom na njezin činjenični i vremenski kontekst. Komisija je tvrdila da je obavijest od 11. rujna 2001. interni dokument kojim se druge načelnike odjela ECHO-a obavješćuje o razlozima za zabrinutost u pogledu IH-a koji su izraženi u određenom trenutku. Dodao je da je mandat ECHO-a prvenstveno bio spašavanje i očuvanje života putem najpouzdanijih provedbenih partnera. Informacije drugih službi Komisije i samog ECHO-a koje dovode u pitanje financijske i operativne kapacitete određene nevladine organizacije nisu se mogle uskratiti drugim jedinicama. Komisija je nadalje tvrdila da redovitu razmjenu informacija unutar njezinih službi treba smatrati jednim mehanizmom kojim se osigurava dobro financijsko upravljanje i kontrola financijskog rizika. S obzirom na prethodno navedeno, Komisija je smatrala da se obavijest od 11. rujna 2001. ne može predstaviti kao odluka Komisije ili nalog drugim službama ECHO-a za uvrštavanje IH-a na crnu listu jer je iznijela navode o nepravilnostima u postupanju protiv Komisije.

Komisija je tvrdila i da IH nije mogao potkrijepiti navode o uvrštavanju na crnu listu jer od lipnja 1996. nije podnio nikakav projektni prijedlog ECHO-u. Osim toga, IH nije podnio zahtjev za potpisivanje novog okvirnog sporazuma o partnerstvu 2004., nakon isteka prethodnog okvirnog sporazuma o partnerstvu 2003.

Komisija je smatrala da u tim okolnostima osoba H nije objasnila kako je Komisija prema njoj mogla postupati na diskriminirajući, nerazmjeran, uvredljiv i nepravedan način.

2.3 U svojim očitovanjima osoba IH navela je da je, s obzirom na to da hijerarhijska struktura ECHO-a ne dopušta da S. postane aktivna prema vlastitoj volji, bilo jasno da je obavijesti od 11. rujna 2001. prethodila odluka o bojkotu osobe IH koju su donijeli direktori ili glavni direktor ECHO-a. Prema mišljenju osobe IH, bilo je nemoguće pretpostaviti da je gđa S. mogla sama donijeti takvu odluku i bez suglasnosti svojih nadređenih.

2.4 Dobra upravna praksa zahtijeva da se institucije i tijela Zajednice suzdrže od diskriminacije, osiguraju da su mjere koje poduzimaju razmjerne cilju koji se želi postići, izbjegavaju zloupotrebu svojih ovlasti i djeluju pošteno (vidjeti članke 5., 6., 7. i 11. Europskog kodeksa o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi (4)).

2.5 Ombudsmanica smatra da je doista potrebno, kao što je to predložila Komisija, ispitati prirodu i kontekst obavijesti od 11. rujna 2001.

2.6 Iz ispitivanja ove napomene proizlazi da je njezin autor namjeravao obavijestiti druge odjele ECHO-a o određenim pitanjima u vezi s IH-om. Ombudsmanica se slaže da službe Komisije moraju moći razmjenjivati informacije koje bi mogle biti relevantne za njihov međusobni rad. Ombudsmanica stoga smatra da je S. imala pravo drugim odjelima u okviru ECHO-a proslijediti informacije koje je primila (od AIDCO-a) ili koje je već posjedovala (u pogledu zahtjeva osobe IH za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu). IH je u svojim očitovanjima naveo da informacije navedene u relevantnoj bilješci nisu točne. Međutim, Ombudsman smatra da nema potrebe baviti se tim pitanjem u ovoj istrazi. Naime, jasno je da se obavijest ECHO-a od 11. rujna 2001. ne ograničava na pružanje informacija.

2.7 U posljednjem odlomku relevantne bilješke gđa S. obavijestila je adresate obavijesti da bi "bila zahvalna ako biste osigurali da vaše osoblje bude obaviješteno o situaciji kako bismo mogli izbjeći bilo kakvu suradnju s tom nevladinom organizacijom." Jasno je da je autor relevantne obavijesti očekivao od njezinih adresata da poduzmu određene mjere i da bi zbog toga ECHO trebao izbjeći "bilo kakvu uključenost" u IH. Ombudsmanica stoga smatra da se ne može ozbiljno tvrditi da je obavijest od 11. rujna 2001. samo obavijestila druge službe ECHO-a o određenim činjenicama.

2.8 Prema mišljenju IH-a, odgovarajući odlomak predstavlja "odluku" koju donosi Komisija. Ombudsmanica napominje da je Komisija uložila prigovor na to tumačenje i tvrdila da se obavijest ne može tumačiti ni kao odluka ni kao nalog drugim službama ECHO-a. Točno je da se, nakon doslovnog čitanja, u relevantnoj napomeni ne upućuje ni na jednu odluku koju je donijela Komisija ni na kakvu uputu koja je dana ili koju treba dati drugim odjelima ECHO-a. Međutim, sasvim je jasno da je rezultat koji je autor bilješke želio postići bio taj da jedinice kojima je njezina bilješka bila upućena nisu ulazile ni u kakav angažman s IH-om. Nadalje, jasno je da je autorica bilješke namjeravala primijeniti isti pristup u pogledu svoje jedinice. Ombudsmanica stoga smatra da je jasno da je ta napomena doista služila za uvrštavanje IH-a na crnu listu kad je riječ o ECHO-u.

2.9 Točno je da se, s pravnog stajališta, čini da autor bilješke, voditelj jedne od jedinica ECHO-a, nije imao ovlast nametnuti svoja stajališta voditeljima drugih jedinica ECHO-a kojima je uputila svoju bilješku. Međutim, Ombudsman smatra da nema potrebe nagađati, kao što je to učinio IH u svojim očitovanjima, o mogućim odlukama hijerarhijskih nadređenih autora koje su mogle ili nisu prethodile ovoj napomeni. Ostaje činjenica da je voditeljica jednog od odjela ECHO-a jasno obavijestila voditelje drugih odjela ECHO-a da želi da se IH stvarno stavi na crnu listu i da je očito očekivala da će adresati njezine bilješke ispuniti njezin zahtjev u tom smislu. Ombudsmanica nadalje napominje da Komisija nije uputila ni na kakve prigovore koje su mogli istaknuti adresati bilješke ili hijerarhijski nadređeni autora. Naprotiv, u mišljenju Komisije jasno se upućuje na to da Komisija i dalje smatra da je gđa S. postupila ispravno slanjem ove bilješke svojim kolegama u ECHO-u.

2.10 Ombudsman primjećuje da Komisija nije tvrdila da bi "problemi" s IH-om na koje se upućuje u obavijesti od 11. rujna 2001. imali pravo na crnu listu IH. Treba napomenuti da su ti problemi zapravo ograničeni na spor o posebnom ugovoru koji je AIDCO sklopio s IH-om i razliku u mišljenju u pogledu primjerenosti revizije koju je predložio ECHO. Ombudsmanica smatra da ništa ne upućuje na to da su te činjenice mogle ovlastiti ECHO da se u budućnosti suzdrži od bilo kakve suradnje s IH-om.

2.11 Osim toga, valja istaknuti da odlučujućem posljednjem odlomku obavijesti od 11. rujna 2001. neposredno prethodi odlomak koji se odnosi na činjenicu da je IH nedavno iznio navode o nepravilnostima u postupanju protiv ECHO-a. Čini se da sadržaj i struktura obavijesti od 11. rujna 2001. upućuju na to da su te optužbe bile središnji čimbenik zbog kojeg je gđa S. zatražila od svojih kolega da obavijeste svoje odjele o IH-u kako bi se ECHO-u omogućilo da „izbjegne bilo kakvu uključenost u tu nevladinu organizaciju”. Međutim, Ombudsman ne može prihvatiti da institucija ili tijelo Zajednice stavlja u nepovoljan položaj nevladinu organizaciju samo na temelju toga što se žalila na nepravilnosti u postupanju. Osim toga, ne treba zaboraviti da su istrage Europskog ombudsmana o načinu na koji je ECHO postupao sa zahtjevom IH-a za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu potvrdile da su doista postojali ozbiljni slučajevi nepravilnosti u postupanju.

2.12 Što se tiče Komisijina argumenta prema kojem osoba IH nije dokazala da je uvrštena na crnu listu, s obzirom na to da od 1996. ECHO-u nije podnijela nijedan projektni prijedlog, Ombudsman smatra da je potrebno navesti da taj argument smatra iznenađujućim i da smatra da on u potpunosti nedostaje. Iz obavijesti od 11. rujna 2001. jasno proizlazi da S. nije željela da ECHO sudjeluje u IH-u i da je od načelnika drugih odjela ECHO-a zatražila da postupaju u skladu s tim. Stoga je u takvim okolnostima iznimno teško zamisliti kako je bilo koji projektni prijedlog koji bi IH podnio mogao biti uspješan.

2.13 S obzirom na navedeno, Ombudsmanica smatra da ECHO nije ispunio obvezu suzdržavanja od diskriminacije jer je IH stavio na crnu listu uglavnom ili barem zbog činjenice da je iznio navode o nepravilnostima u postupanju protiv Komisije. Nadalje smatra da je ECHO primijenio mjeru koja je očito bila nerazmjerna bilo kakvoj zabrinutosti koju je mogao imati u pogledu IH-a. Ombudsmanica također smatra da je ECHO postupao nepravedno kao što je postupao. Naposljetku, Ombudsman može samo zaključiti da je ECHO zloupotrijebio svoje ovlasti u ovom slučaju uvrštavanjem nevladine organizacije na crnu listu bez opravdanog razloga.

3 Navodna obmana zastupnika u Europskom parlamentu i Europskog ombudsmana

3.1 IH je tvrdio da je Komisija, time što nije objavila svoju odluku o uvrštavanju na crnu listu, prevarila i zastupnika u Europskom parlamentu, kojemu je pisala 6. studenoga 2001., i Europskog ombudsmana.

3.2 Komisija je u svojem mišljenju tvrdila da tvrdnja osobe IH nije činjenica, nego osobno tumačenje činjenica. Dodao je da je riječ o vrlo ozbiljnoj i ozbiljnoj tvrdnji ne samo protiv Komisije nego i protiv pojedinačnih državnih službenika. Komisija je tvrdila da, s obzirom na prirodu i sadržaj obavijesti od 11. rujna 2001., ECHO nije smatrao da je ona relevantna za odgovor koji je poslan zastupniku u Europskom parlamentu. Dodao je da se stoga ne može složiti s navodom osobe IH da je prevarila zastupnika u Europskom parlamentu, kojem je pisala 6. studenoga 2001., i pučkog pravobranitelja.

3.3 Ombudsman smatra da može biti kratak u pogledu te tvrdnje. U pismu gđe S. zastupniku u Europskom parlamentu g. Stevensonu od 6. studenoga 2001. jasno je navedeno da će ponovno razmotriti zahtjev osobe IH za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu samo pod uvjetom da osoba IH pristane podvrgnuti se reviziji. Međutim, ista je osoba samo dva mjeseca ranije, u svojoj obavijesti od 11. rujna 2001., jasno dala do znanja da želi da ECHO ne bude „umiješan u tu nevladinu organizaciju”. Stoga je iznimno teško vidjeti kako je svaki novi zahtjev IH-a mogao biti uspješan, čak i da je potonji pristao na reviziju. Komisija nije navela niti dokazala da se S. predomislila ili da je ECHO odbio pristup naveden u njezinoj obavijesti od 11. rujna 2001. do slanja dopisa g. Stevensonu, zastupniku u Europskom parlamentu, 6. studenoga 2001. Stoga je dopis ECHO-a od 6. studenoga 2001. stvorio dojam da je nepostojanje revizije jedini mogući problem koji je spriječio IH da ispita novi zahtjev, a da pritom nije otkrio činjenicu da je pošiljatelj pisma već jasno dao do znanja da ne želi da se ECHO uopće uključi u tu nevladinu organizaciju.

3.4 U tim okolnostima Ombudsman je prisiljen zaključiti da je dopis od 6. studenoga 2001. doista obmanjivao i da je bio sklon prevariti dotičnog zastupnika u Europskom parlamentu.

3.5 Što se tiče drugog dijela navoda IH-a, valja uzeti u obzir činjenicu da su se istrage Ombudsmana u prethodnim predmetima odnosile na obradu zahtjeva IH-a za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu do trenutka kada je ECHO odbio taj zahtjev 19. srpnja 2001. Iako bi očito bilo korisno da je Ombudsman bio upoznat s bilješkom od 11. rujna 2001. u tim istragama, Ombudsman smatra da nema dovoljno dokaza na temelju kojih bi mogao zaključiti da ga je ECHO prevario u vezi s tom bilješkom.

4 Zaključak

4.1 Uzimajući u obzir njegove istrage u ovom predmetu, Ombudsman zaključuje da je Komisija počinila ozbiljne nepravilnosti u postupanju kako u pogledu obavijesti ECHO-a od 11. rujna 2001. tako i u pogledu dopisa ECHO-a od 6. studenoga 2001. upućenog zastupniku u Europskom parlamentu g. Stevensonu.

4.2 U svojem prvotnom prigovoru i u svojim očitovanjima IH nije iznio precizne tvrdnje. Međutim, Ombudsman smatra da je službena isprika i IH-u i dotičnom zastupniku u Europskom parlamentu minimum koji se u takvim okolnostima može očekivati od Komisije. Ombudsmanica, međutim, smatra da bi Komisija također trebala razmotriti jesu li potrebne daljnje mjere kako bi se spriječili takvi slučajevi nepravilnosti u postupanju u budućnosti.

4.3 S obzirom na navedeno, Europski ombudsman u skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana Komisiji podnosi sljedeći nacrt preporuke:

Nacrt preporuke

Komisija bi se trebala ispričati IH-u i zastupniku u Europskom parlamentu Struanu Stevensonu zbog ozbiljnih slučajeva nepravilnosti u postupanju koje je počinila u vezi s internom obavijesti ECHO-a od 11. rujna 2001. i dopisom ECHO-a zastupniku u Europskom parlamentu od 6. studenoga 2001. Također bi trebala razmotriti jesu li potrebne daljnje mjere kako bi se spriječili takvi slučajevi nepravilnosti u postupanju u budućnosti.

Komisija i IH bit će obaviješteni o ovom nacrtu preporuke. Još jedan primjerak nacrta preporuke bit će poslan zastupniku u Europskom parlamentu g. Struanu Stevensonu. U skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana, Komisija šalje detaljno mišljenje do 15. veljače 2008. Detaljno mišljenje moglo bi se sastojati od prihvaćanja odluke Europskog ombudsmana i opisa mjera poduzetih za provedbu nacrta preporuke.

Strasbourg, 14. studenoga 2007.

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Odluka Europskog parlamenta 94/262 od 9. ožujka 1994. o uredbama i općim uvjetima koji uređuju obnašanje dužnosti Europskog ombudsmana, SL 1994., L 113, str. 15.

(2) Odluke i nacrt preporuke dostupni su na internetskoj stranici Europskog ombudsmana (http://www.ombudsman.europa.eu).

(3) Odluke i nacrt preporuke dostupni su na internetskoj stranici Europskog ombudsmana (http://www.ombudsman.europa.eu).

(4) Tekst Kodeksa dostupan je na internetskoj stranici Europskog ombudsmana (http://www.ombudsman.europa.eu).