Okolnosti pritužbe

1. Ova pritužba odnosi se na nalog za povrat koji je Europska komisija izdala protiv podnositelja pritužbe.

2. Podnositelj pritužbe društvo je koje je kao jedan od 17 partnera koji čine konzorcij sudjelovalo u projektu u okviru Šestog okvirnog programa za istraživanje i razvoj [1]. Komisija je 8. studenoga 2006. sklopila okvirni ugovor s koordinatorom konzorcija, kojim je konzorciju stavljena na raspolaganje bespovratna sredstva u iznosu do 2 618 980 EUR.

3. U Prilogu 1. Okvirnom ugovoru, naslovljenom „Opis radova”, navedeno je da će se troškovi sudjelovanja trećih stručnjaka za ulagače temeljiti na „modelu” kojim je predviđena dnevna cijena od 400 EUR po osobi. Ta bi se stopa pomnožila s brojem zaposlenih osoba i brojem odrađenih dana.

4. Na temelju okvirnog ugovora koordinator je sa svakim od 17 partnera u konzorciju sklopio zasebne ugovore („konzorcijski sporazumi”). Okvirni ugovor i opis radova bili su priloženi tim ugovorima. Koordinator i podnositelj pritužbe sklopili su sporazum o konzorciju 16. listopada 2006. Člankom 5. stavkom 1. tog sporazuma predviđeno je da koordinator isplaćuje financijski doprinos Zajednice partnerima, ali plaćanja ovise o primitku doprinosa Komisije od strane koordinatora.

5. U e-poruci projektnim partnerima od 5. ožujka 2007. koordinator se osvrnuo na određene nejasnoće koje su se mogle pojaviti između načina na koji su pokriveni troškovi za "interne stručnjake" i troškovi za "eksperte treće strane". Koordinator je izjavio da se ograničenja koja se odnose na interne stručnjake ne primjenjuju na stručnjake trećih strana, osim činjenice da stručnjaci trećih strana moraju potpisati evidencije radnog vremena. Zatim je navedeno da se „te osobe mogu naplatiti po dnevnoj tarifi od 400 EUR po danu, no ne očekuje se da će ih vaša organizacija platiti, ali moći ćete potraživati od njih 400 EUR po danu u vašem proračunu, što je dopušteno u okviru našeg ugovora s Europskom komisijom”(naglasak u izvorniku).

6. Od svibnja 2007. do ožujka 2010. podnositelj pritužbe primio je šest plaćanja u ukupnom iznosu od 209 904 EUR. Koordinator je izvršio ta plaćanja nakon što je od Komisije primio odgovarajuće iznose [2].

7. U proljeće 2010. Komisija je zatražila od vanjskog poduzeća da provede ex post reviziju triju partnera, uključujući podnositelja pritužbe. U nacrtu izvješća o reviziji revizor je istaknuo da je na stranici 103. „Opis posla” iznesen model kojim se objašnjava kako će se izračunati proračunski troškovi od 400 EUR dnevno za sudjelovanje svakog trećeg stručnjaka za ulagatelje. Međutim, revizor smatra da nije bilo prijedloga da se ta stopa upotrijebi kao fiksni, ugovorno zajamčeni iznos koji treba platiti bez obzira na stvarne troškove. Revizor smatra da je model samo zamišljen kao pokazatelj vjerojatnog prosječnog troška koji bi se mogao nadoknaditi. Međutim, test prihvatljivosti troškova trebao bi se temeljiti na stvarnim nastalim troškovima. Revizor je izjavio da nije mogao provjeriti jesu li nastali troškovi u skladu s uobičajenim računovodstvenim načelima stručnjaka za treće ulagatelje s obzirom na to da i. nije imao pristup njihovoj računovodstvenoj evidenciji i ii. podnositelj pritužbe nije čuvao preslike troškova svakog stručnjaka za ulagatelje. Revizor je istaknuo da podnositelj pritužbe nije evidentirao troškove u svojem računovodstvenom sustavu i nije mogao dokazati da su iznosi stvarno plaćeni. Revizor je zaključio da podnositelj pritužbe nije dokazao da je snosio prijavljene troškove. Revizor je stoga predložio da se svi troškovi osoblja (u iznosu od 94 800 EUR) smatraju „neprihvatljivima” za financiranje.

8. Podnositelj pritužbe nije se složio s nalazima revizora. Tvrdio je da je koordinator od početka projekta obavijestio projektne partnere da „mogu zatražiti 400 EUR dnevno za sudjelovanje trećih strana, a da ih zapravo ne moraju platiti”. Tvrdio je da bi u slučaju problema Komisija trebala riješiti to pitanje s koordinatorom, a ne s partnerima [3].

9. Podnositelj pritužbe poslao je 17. studenoga 2010. dopis koordinatoru u kojem ga je obavijestio o reviziji i problemima s kojima se suočio. Podnositelj pritužbe podsjetio je koordinatora da je koordinator obavijestio projektne partnere da mogu zatražiti dnevnu naknadu od 400 EUR po osobi za sudjelovanje stručnjaka za ulagatelje, a da zapravo ne moraju platiti stručnjake za ulagatelje, te da se o tom sustavu raspravljalo s Komisijom i da ga je ona odobrila. Podnositelj pritužbe podsjetio je koordinatora i da je u pogledu odbijanja 94 800 EUR u traženim troškovima u prošlosti od koordinatora zatražio službenu dokumentaciju o činjenici da je Komisija odobrila zahtjev za dnevnu cijenu od 400 EUR za stručnjake za ulagatelje. Navela je da nikada nije primila odgovor na te zahtjeve. Podnositelj pritužbe obavijestio je koordinatora da će, ako Komisija zadrži svoje stajalište, podnositelj pritužbe smatrati koordinatora odgovornim za sve troškove i štetu.

10. Koordinator je 16. prosinca 2010. obavijestio podnositelja pritužbe da se nakon revizije suočio s istim problemom i s Komisijom te da je osporio nalaze revizora (u dopisu od 7. prosinca 2010.). Koordinator je izjavio da smatra da su relevantni troškovi u potpunosti valjani i prihvatljivi te da bi ih Komisija trebala nadoknaditi.

11. Dana 21. veljače 2011. drugi partner konzorcija, koji je također bio predmet revizije i koji je bio obaviješten o neprihvatljivosti predmetnih troškova, pisao je Komisiji tvrdeći da je koordinator obavijestio partnere da je Komisija odobrila plaćanje dnevnog iznosa od 400 eura za sudjelovanje trećih strana u projektu. Partner je stoga zatražio od Komisije da svoj zahtjev za povrat troškova pošalje koordinatoru, a ne partnerima.

12. Komisija je 18. ožujka 2011. podnositelju pritužbe poslala završno izvješće o reviziji. Navela je da je u potpunosti potvrdila nalaze revizora i da smatra da je revizija zaključena. U izvješću o reviziji zaključeno je da je od ukupnog iznosa od 388 839,40 EUR koji je podnositelj pritužbe naveo kao troškove prihvatljivo samo 275 352 EUR. Stoga je trebalo izvršiti prilagodbu iznosa isplaćenog podnositelju pritužbe u iznosu od 113 487,40 EUR. (Prilagodba se uglavnom sastojala od 94 800 EUR za troškove osoblja te ostalih izravnih i neizravnih troškova.)

13. Porukom elektroničke pošte od 1. travnja 2011. podnositelj pritužbe i druga dva partnera obuhvaćena revizijom poslali su Komisiji zajednički dopis o tom pitanju. Podnositelj pritužbe također je 5. travnja 2011. zasebno poslao dopis Komisiji. Podnositelj pritužbe tvrdio je da ga je koordinator obavijestio da (a) može zatražiti dnevnu cijenu od 400 EUR za sudjelovanje trećih stručnjaka za ulagače i (b) da se o tom sustavu raspravljalo s Komisijom i da ga je ona odobrila. Podnositelj pritužbe naplatio je troškove osoblja u skladu s informacijama primljenima od koordinatora. Stoga je od Komisije zatražila da koordinatoru uputi svoj zahtjev u vezi s prilagodbom troškova projekta.

14. Komisija je 6. travnja 2011. elektroničkom poštom poslala trajni odgovor u kojem je navela da su „svi ugovaratelji trebali pročitati ugovor i svojim potpisom preuzeti povezanu izravnu odgovornost te stoga biti svjesni strogih pravila koja se odnose na troškove (troškove podnositelj zahtjeva mora obvezno registrirati kao troškove u svojem računovodstvenom sustavu kao takve)”.

15. Podnositelj pritužbe podnio je ovu pritužbu Europskom ombudsmanu 18. travnja 2011.

16. Porukom elektroničke pošte od 5. srpnja 2011. podnositelj pritužbe obavijestio je Ombudsmana da je Komisija dopisom od 24. lipnja 2011. pokrenula postupak povrata iznosa od 51 356,66 eura. Porukom elektroničke pošte od 12. srpnja 2011. podnositelj pritužbe nadalje je obavijestio Ombudsmana da su, iako je u početku bila provedena revizija samo triju od 17 partnera, sada i drugi partneri obaviješteni da će se provesti revizija usmjerena na troškove trećih strana.

Predmet istrage

17. U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe podnio je sljedeću tvrdnju i zahtjev:

Tvrdnja:

Odluka Komisije o povratu neprihvatljivih troškova za osoblje od projektnih partnera neopravdana je i nepoštena.

U prilog svojoj tvrdnji podnositelj pritužbe tvrdio je da je troškove za treće stručnjake za ulagače prijavio u dobroj vjeri i na temelju informacija koje je primio od koordinatora. U tom je pogledu koordinator potvrdio da je Komisija pristala platiti dnevni iznos od 400 EUR po stručnjaku za ulagatelje. Podnositelj pritužbe istaknuo je da je Komisija već započela s povratom sredstava od barem jednog partnera.

Zahtjev:

Komisija bi trebala osigurati povrat relevantnih iznosa od koordinatora, a ne od partnera.

Istraga

18. Ombudsman je 1. lipnja 2011. pokrenuo istragu tražeći od Komisije da dostavi mišljenje. Podnositelj pritužbe poslao je 5. i 12. srpnja 2011. dodatne informacije koje je Ombudsman također proslijedio Komisiji. Komisija je svoje mišljenje poslala 19. listopada 2011. Ombudsman je proslijedio mišljenje podnositelju pritužbe koji je svoje primjedbe o njemu poslao 25. studenoga 2011. Podnositelj pritužbe poslao je dodatne primjedbe 28. studenoga i 19. prosinca 2011. te 15. ožujka, 10. i 21. svibnja 2012.

Analiza i zaključci Europskog ombudsmana

Uvodna napomena

19. Ombudsman se već bavio pitanjem koje je predmet ove pritužbe u okviru svoje istrage o pritužbi 1096/2011/MMN. Tu je pritužbu podnio drugi partner konzorcija, a odnosila se i na nalog za povrat koji se odnosio na troškove trećih stručnjaka za ulagatelje. Ombudsman je svoju istragu zaključio nalazom da nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije [4].

A. Tvrdnja da je nalog Komisije za povrat neopravdan i nepravedan te povezana tražbina

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

20. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je odluka Komisije o povratu neprihvatljivih troškova za osoblje od projektnih partnera neopravdana i nepoštena. U prilog svojoj tvrdnji podnositelj pritužbe tvrdio je da je troškove za treće stručnjake za ulagače prijavio u dobroj vjeri i na temelju informacija koje je primio od koordinatora. U tom je pogledu navela da ju je koordinator obavijestio da je Komisija pristala platiti dnevni iznos od 400 EUR po stručnjaku za ulagače koji je treća strana. Podnositelj pritužbe tvrdio je i da bi projektni partneri trebali moći vjerovati izjavama koordinatora. Podnositelj pritužbe smatra da bi Komisija trebala kritički razmotriti ulogu i odgovornost koordinatora. Tvrdio je da bi Komisija trebala osigurati povrat relevantnih iznosa od koordinatora, a ne od partnera.

21. Komisija je u svojem mišljenju uputila na članak 1. okvirnog ugovora u kojem se navodi da se konzorcij sastoji od koordinatora i drugih partnera koji su pristali na ugovor „kao ugovaratelji koji preuzimaju prava i obveze utvrđene ugovorom”. Stoga su svi partneri konzorcija, a ne samo koordinator, obvezani obvezama utvrđenima u okvirnom ugovoru. Komisija je istaknula i da se ni u kojem slučaju ne može smatrati da koordinator djeluje u ime ili za račun Komisije.

22. Komisija je navela da su obveze konzorcija definirane u Općim uvjetima okvirnog ugovora, točnije u članku II.3. Ovim se člankom konzorciju dodjeljuje odgovornost za poduzimanje svih potrebnih i razumnih mjera kako bi se osiguralo da se projekt provodi u skladu s uvjetima okvirnog ugovora. U okvirnom ugovoru ta se odgovornost posebno ne dodjeljuje koordinatoru. U skladu sa stavkom 3. ovog članka, potonji samo djeluje kao posrednik za komunikaciju između ugovaratelja i Komisije te kao primatelj plaćanja koja je Komisija izvršila u korist ugovaratelja. Komisija je istaknula da je način na koji je Konzorcij proveo tu zajedničku operativnu obvezu podlijegao dogovorima između članova Konzorcija, u skladu s člankom 1.4. Okvirnog ugovora.

23. Kad je riječ o prihvatljivosti troškova, Komisija je navela da je financijski doprinos Unije projektu u obliku bespovratnih sredstava za proračun. Kako je utvrđeno u članku II.24.1. Općih uvjeta, taj se doprinos temelji na „nadoknadi prihvatljivih troškova koje su zatražili ugovaratelji”(naglasak je dodala Komisija). U skladu s člankom II.19.1. Općih uvjeta, da bi bili prihvatljivi, troškovi ugovaratelja moraju biti stvarni, ekonomski i nužni za provedbu projekta (točka (a)) te se moraju evidentirati u poslovnim knjigama ugovaratelja koji ih je snosio najkasnije do datuma sastavljanja potvrde o reviziji (točka (d)).

24. Komisija je navela da revizor nije odobrio prijavljene troškove za stručnjake za treće ulagače jer nije bilo dokaza da su ti troškovi stvarno nastali. Ukratko, u računima podnositelja pritužbe nije bilo nikakvih plaćanja stručnjacima za ulagatelje. Komisija je potvrdila nalaze revizora u svojem dopisu od 18. ožujka 2011. Budući da nije bilo dokaza da je podnositelj pritužbe stvarno snosio troškove u iznosu od 400 EUR dnevno po stručnjaku za ulagatelje, Komisija te troškove nije mogla smatrati prihvatljivima s obzirom na njihovu neusklađenost s pravilima o prihvatljivosti iz članka II.19.1. Općih uvjeta.

25. Komisija je izjavila da je također odlučila provesti reviziju triju drugih projektnih partnera, uključujući koordinatora, te da je revizor u svim slučajevima odbio troškove za stručnjake za ulagatelje jer nije bilo dokaza o stvarnim nastalim troškovima i nije bilo evidencije o plaćanjima u računovodstvenoj dokumentaciji partnera. Četiri revizije provedene nad partnerima otkrile su sustavnu pogrešku u troškovima prijavljenima za sudjelovanje stručnjaka trećih strana za ulagače. Komisija je navela i da provodi uredske provjere prijavljenih troškova tih partnera koji još nisu bili predmet revizije te da namjerava nastaviti s povratom relevantnih iznosa od tih partnera.

26. Kad je riječ o povratu neprihvatljivih troškova od podnositelja pritužbe, Komisija je navela da, u skladu s Općim uvjetima, može osigurati povrat iznosa izravno od ugovaratelja kojem su sredstva isplaćena.

27. Komisija je naposljetku istaknula da bi se projektni partneri trebali oslanjati na svoje konzorcijske sporazume s koordinatorom i na sve druge pravne obveze koje mogu postojati među njima kako bi riješili pitanje financijske odgovornosti koja proizlazi iz nadoknade odbijenih troškova.

28. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima tvrdio da je Komisija, prema njegovu mišljenju, zanemarila ključna pitanja pritužbe, odnosno ulogu i odgovornost koordinatora. Istaknula je da je koordinator dao lažne/zavaravajuće informacije cijelom konzorciju i da bi, s obzirom na štetu koju su pretrpjeli projektni partneri (u iznosu od otprilike 1 milijun EUR), bilo nepošteno da koordinator sada bude zaštićen odredbama konzorcijskog sporazuma. Dodala je da ugovor koordinatoru daje blanširanje kako bi pružio lažne informacije. Koordinator je bio voditelj projekta i posrednik za komunikaciju između projektnih partnera i Komisije. 17 partnera projekta povjerilo je koordinatoru i slijedilo njegove upute u dobroj vjeri. Podnositelj pritužbe izjavio je da je koordinator naložio partnerima da zatraže 400 EUR dnevno uvećano za opće troškove po trećem stručnjaku za ulagatelje, a da zapravo ne moraju platiti tim ulagateljima. Podnositelj pritužbe smatrao je da na partnere ne bi trebale utjecati pogreške koordinatora i/ili Komisije jer bi to dovelo do očito nepravedne situacije. U prilogu svojim primjedbama priloženo je dodatno zajedničko pismo koje je sedam partnera poslalo Komisiji, u kojem su uputili na „upute koordinatora” i ponovili svoje stajalište da na njih ne bi trebale utjecati pogreške koordinatora. Podnositelj pritužbe obavijestio je 28. studenoga i 19. prosinca 2011. Ombudsmana da su tri druga partnera potpisala zajednički dopis.

29. Podnositelj pritužbe proslijedio je 10. svibnja 2012. Ombudsmanu primjerak obavijesti o terećenju koju je Komisija izdala 25. travnja 2012. u iznosu od 51 356,66 eura. Podnositelj pritužbe poslao je 21. svibnja 2012. Ombudsmanu dodatne informacije, odnosno odgovor koordinatora od 18. svibnja 2012. trima partnerima, u kojem je koordinator naveo da ni na koji način nije odgovoran projektnim partnerima u pogledu iznosa koje Komisija potražuje i da ne postoji kolektivna financijska odgovornost. Podnositelj pritužbe također je skrenuo pozornost na činjenicu da je, iako je Komisija 25. travnja 2012. izdala obavijest o terećenju, službenik za projekt 8. svibnja 2012. poslao e-poruku podnositelju pritužbe u kojoj je od nje zatražio da „ponovno razmotri sve mogućnosti svih troškova koje je [ona] mogla imati u vezi s trećim ulagačima i da ih na kraju pošalje odjelu za reviziju radi mogućeg preispitivanja vraćenih iznosa”. Voditelj projekta istaknuo je da su mnogi partneri zaboravili vanjskom revizoru dostaviti "dokaze o troškovima koje su zapravo imali u svojim računima" i da su u mnogim slučajevima partneri mogli preuzeti kopije bankovnih naloga iz kojih je vidljivo da su iznosi zapravo plaćeni kako bi vanjski stručnjaci investitori prisustvovali događanjima projekta. Voditelj projekta stoga je od podnositelja pritužbe zatražio da ponovno provjeri posjeduje li dokaz o takvim plaćanjima.

Procjena Europskog ombudsmana

30. Ombudsmanica uvodno ističe da je podnositelj pritužbe obvezan odredbama okvirnog ugovora. Taj zaključak proizlazi iz Okvirnog ugovora [5] i Sporazuma o Konzorciju [6]. Nadalje napominje da je podnositelj pritužbe u svojim očitovanjima priznao da su obveze konzorcija definirane u okvirnom ugovoru u kojem su utvrđene obveze izvršenja za sve partnere.

31. Ombudsmanica smatra da se Komisijino tumačenje Okvirnog ugovora i njegov zaključak čine točnima iz dva razloga.

32. Kao prvo, Ombudsman napominje da se na stranicama 101. i 102. Priloga I. Okvirnom ugovoru („Opis rada”) navodi sljedeće: „Proračun za ovaj radni paket [...] odražava znatne troškove dovođenja 100 ulagača iz partnerskih regija na dva transnacionalna prezentacijska događanja za odabrane KBB-ove. Naše bogato iskustvo pokazalo je da su ulagačima potrebni poticaji za putovanja i smještaj kako bi prisustvovali transnacionalnim prezentacijskim događanjima [...] stoga proračun odražava troškove vremena i stručnosti ulagača i relevantnih stručnjaka za sudjelovanje na tim događanjima [...]. Troškovi ovog radnog paketa uključuju putovanja između 5 i 12 poslovnih anđela i ulagača u ranoj fazi (opisanih kao "treće strane") iz većine partnerskih agencija kako bi prisustvovali transnacionalnim prezentacijskim događanjima. Troškovi su uključeni i za vrijeme pripreme i tijekom događanja te nakon toga u dubinskoj analizi (prosječno 5 dana po ulagaču) za prosječno dva transnacionalna događaja.

33. Prethodno navedeni odlomak upućuje na to da je iznos od 400 EUR dnevno po stručnjaku za ulagatelje bio procjena maksimalnih prihvatljivih troškova koji bi mogli nastati tijekom nekoliko dana za pokrivanje putnih troškova, troškova smještaja i dnevnica ulagača. Stoga se čini da iznos od 400 EUR dnevno nije bio iznos koji bi podnositelj pritužbe mogao potraživati kao „plaćanje” za svoje usluge, uključujući aranžmane za sudjelovanje međunarodnih ulagača u događajima. Ukratko, to se nije trebalo smatrati plaćanjem partnerima za pronalaženje ulagatelja.

34. Drugo, i kao što je Komisija pravilno istaknula, da bi bili prihvatljivi, troškovi moraju biti stvarni [7]. To znači da je sudionik trebao snositi te troškove kako bi dobio financiranje Komisije. Stoga, u nedostatku dokaza da je podnositelj pritužbe snosio troškove u iznosu od 400 EUR dnevno po ulagaču (odnosno putne troškove, dnevnice ili financijsku naknadu za vrijeme ulagaču), nije imao pravo dobiti financiranje od Komisije za taj iznos.

35. S obzirom na prethodno navedeno, Ombudsman zaključuje da, u skladu s Okvirnim ugovorom, u nedostatku dokaza da je snosio takve troškove, podnositelj pritužbe nije mogao zatražiti plaćanje u iznosu od 400 EUR dnevno po stručnjaku ulagatelju koji je sudjelovao u relevantnim događajima. Zapravo, glavni argument podnositelja pritužbe odnosi se na upute koje je koordinator navodno dao u tom pogledu. Ombudsman će se sada pozabaviti tim pitanjem.

36. Kad je riječ o uputama koje je navodno dao koordinator, ombudsmanica napominje da se, prema njezinu mišljenju, Komisija nije osvrnula na ulogu koju je koordinator imao u vezi sa spornim pitanjem. Međutim, to je zbog činjenice da Komisija smatra da se ne može smatrati da koordinator djeluje u ime Komisije.

37. Ombudsmanica se slaže da koordinator nije bio predstavnik Komisije. Nijedna izjava ili akt koordinatora [8] koji nisu proizašli iz izričitih uputa Komisije ne obvezuje instituciju.

38. U spisu nema dokaza da je Komisija zatražila od koordinatora da obavijesti partnere o tome kako bi trebali potraživati troškove, da je Komisija odobrila upute koje je koordinator dao partnerima ili da je Komisija čak obaviještena o tim uputama. Stoga su se upute koje je koordinator dao temeljile na načinu na koji je koordinator sam tumačio okvirni ugovor, bez sudjelovanja Komisije.

39. Ombudsmanica napominje da je koordinator imao važnu ulogu kao posrednik između Komisije i sudionika predmetnog projekta. Unatoč činjenici da nema dokaza da je Komisija koordinatoru stvarno dala upute da se mogu potraživati nenaplaćeni troškovi, Ombudsman ne isključuje mogućnost da je podnositelj pritužbe u dobroj vjeri vjerovao da je Komisija zatražila od koordinatora da pruži takve smjernice sudionicima projekta. U tom pogledu ombudsmanica napominje da je koordinator u svojoj poruci e-pošte od 5. ožujka 2007. upućenoj partnerima nedvosmisleno naveo da se „te osobe mogu teretiti po dnevnoj tarifi od 400 EUR po danu, no ne očekuje se da će ih vaša organizacija platiti, ali ćete u odnosu na njihovo vrijeme moći potraživati 400 EUR po danu u vašem proračunu, što je dopušteno u okviru našeg ugovora s Europskom komisijom”. Europski ombudsman ističe, kao prvo, da nema ovlasti istraživati ponašanje koordinatora jer on nije institucija, tijelo, ured ili agencija EU-a. Drugo, čak i da je podnositelj pritužbe u dobroj vjeri vjerovao da je Komisija koordinatoru dala takve upute, podnositelj pritužbe i dalje je trebao imati ozbiljne sumnje da bi mogao naplatiti troškove a da ih zapravo nije snosio.

40. Ombudsman se slaže sa stajalištem Komisije da mora uputiti svoj zahtjev za povrat nepropisno isplaćenih iznosa korisniku predmetnih iznosa, odnosno, u ovom slučaju, podnositelju pritužbe. To proizlazi iz članka II.31.1. Općih uvjeta u kojem se utvrđuje da se „u slučaju da je bilo koji iznos neopravdano isplaćen ugovaratelju ili ako je povrat opravdan u skladu s uvjetima ugovora, ugovaratelj obvezuje vratiti Komisiji predmetni iznos pod bilo kojim uvjetima i do bilo kojeg datuma koji odredi”. U članku II.1. točki 7. Općih uvjeta jasno je navedeno da se pojam „izvođač” ne odnosi samo na koordinatora, već i na svakog sudionika u projektu.

41. S obzirom na navedeno ombudsmanica odbacuje kao neosnovanu tvrdnju podnositelja pritužbe da je odluka Komisije o povratu bila neopravdana i nepoštena, kao i odgovarajuću tvrdnju.

42. Ombudsmanica iz posljednje korespondencije koju je poslao podnositelj pritužbe, odnosno iz poruke e-pošte službenika za projekte od 8. svibnja 2012. (vidjeti točku 29. ove presude), primjećuje da se čini da je Komisija spremna ponovno razmotriti neprihvatljivost troškova ako podnositelj pritužbe sada može dostaviti dokaz o plaćanjima trećim stručnjacima za ulagače. Ombudsmanica napominje da je takvo stajalište u skladu s primjenjivim pravilima kojima se zahtijeva da sva plaćanja Komisije budu opravdana potrebnim dokazima o nastalim rashodima. Ombudsmanica također s odobravanjem primjećuje da, time što je obavijestila podnositelja pritužbe i druge partnere da čak i u ovoj fazi postupka još uvijek mogu dostaviti potrebne dokaze o nastalim rashodima, Komisija pokazuje da je spremna na razuman način primijeniti relevantna pravila. To je dobra administracija.

B. Zaključci

Na temelju svoje istrage o toj pritužbi Ombudsman je zaključuje sljedećim zaključkom:

Nije bilo nepravilnosti u postupanju Europske komisije.

Podnositelj pritužbe i Komisija bit će obaviješteni o toj odluci.

 

P. Nikiforos Diamandouros

Sastavljeno u Strasbourgu 24. listopada 2012.

---

[1] Projekt, koji je trajao od 1. rujna 2006. do 31. kolovoza 2008. (24 mjeseca), bio je usmjeren na poticanje prekograničnih ulaganja "poslovnih anđela "(investitorskih stručnjaka) u start-up tehnološke tvrtke. Uključivala je organizaciju sedam međunarodnih investicijskih događaja u kojima su sudjelovali stručnjaci za ulagače.

[2] Stranica 22. („11.2. Nalazi”) nacrta i završnih izvješća o reviziji.

[3] Stranice 39.–41. završnog izvješća o reviziji.

[4] http://www.ombudsman.europa.eu/cases/decision.faces/en/11693/html.bookmark

[5] Konkretno, članak 1. stavak 2. Okvirnog ugovora, u kojem se navodi sljedeće: „Konzorcij se sastoji od ugovaratelja koji djeluje kao koordinator i sljedećih pravnih subjekata, koji pristupaju ugovoru u skladu s postupkom iz članka 2., kao ugovaratelji koji preuzimaju prava i obveze utvrđene ugovorom s učinkom od datuma njegova stupanja na snagu”. Nadalje, u toj su odredbi navedena imena sudionika u projektu, uključujući podnositelja pritužbe.

[6] U članku 12. stavku 1. Sporazuma o Konzorciju sklopljenog između koordinatora i podnositelja pritužbe izričito se navodi da su okvirni ugovor i njegov program rada sastavni dio Sporazuma o Konzorciju. Sporazumom o konzorciju nadalje se utvrđuje da su članovi konzorcija, kao što je podnositelj pritužbe, morali naplaćivati svoje naknade i troškove u skladu s Okvirnim ugovorom i okvirnom tablicom procijenjenih prihvatljivih troškova (članak 5. stavak 2. Sporazuma o konzorciju).

[7] Članak II.19. Općih uvjeta.

[8] Kao što je izjava u e-poruci koordinatora od 5. ožujka 2007. partnerima da se „te pojedince može teretiti po dnevnoj tarifi od 400 EUR po danu, no ne očekuje se da će ih vaša organizacija platiti, ali ćete protiv njihova vremena moći potraživati 400 EUR po danu u vašem proračunu, što je dopušteno u okviru našeg ugovora s Europskom komisijom”(naglasak u izvorniku).