(Izrađeno u skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana [1])

KAKGROUND NA KOMPLAINTU

1. Pritužbu su Ombudsmanu podnijela dva odvjetnika („podnositelji pritužbe”) u ime društva A.

2. Podnositelji pritužbe zatražili su od Komisije da njihovim klijentima u skladu s Uredbom 1049/2001 [2] omogući pristup dokumentima navedenima u odluci koju je Europska komisija donijela u vezi s društvom B u okviru prava tržišnog natjecanja EZ-a („Odluka”)[3]. Podnositelji pritužbe željeli su se koristiti dokumentima u kontekstu nacionalnih sporova u kojima je društvo A zatražilo naknadu navodne štete koju je pretrpjelo zbog toga što je društvo B povrijedilo pravo tržišnog natjecanja EZ-a.

3. Komisija je odbila odobriti pristup tim dokumentima na temelju sljedećih iznimaka predviđenih Uredbom 1049/2001:

• zaštitu svrhe istrage; i
• zaštita komercijalnih interesa.

PODODJELJAK MATTER INQUIRY

4. Podnositelji pritužbe tvrdili su da je Komisija pogrešno odbila dati svojem klijentu pristup određenim dokumentima iz Odluke. Tvrdili su da bi Komisija trebala omogućiti svojim klijentima pristup dokumentima.

INQUIRY

5. Podnositelji pritužbe podnijeli su 6. prosinca 2006. pritužbu Ombudsmanu, koji ju je 23. siječnja 2007. proslijedio Komisiji. Komisija je 2. srpnja 2007. dostavila svoje mišljenje. Ombudsmanica ga je proslijedila podnositeljima pritužbi s pozivom na očitovanje, koji su oni poslali 28. rujna 2007.

6. Ombudsman je 21. travnja 2008. zatražio od Komisije da njegovim službama omogući uvid u dokumente kojima su podnositelji pritužbe zatražili pristup. Inspekcija je provedena 23. svibnja 2008. Podnositelji pritužbe obaviješteni su o toj inspekciji 9. lipnja 2008. te su primili primjerak izvješća o inspekciji.

7. Ombudsmanica je 16. srpnja 2008. pisala Komisiji tražeći prijateljsko rješenje pritužbe. Komisija je svoj odgovor poslala 13. listopada 2008. Ombudsmanica ga je proslijedila podnositeljima pritužbi s pozivom na očitovanje, koji su oni poslali 27. listopada 2008.

OMBUDSMAN-ova ANALIZA I ZAKLJUČCI

A. Tvrdnja o protupravnom odbijanju pristupa dokumentima i povezanom zahtjevu

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

8. Podnositelji pritužbe zatražili su od Komisije da im omogući pristup određenim dokumentima iz Odluke.

9. Podnositelji pritužbe tvrdili su da bi se, u skladu sa sudskom praksom Suda Europske unije, iznimke od prava na pristup dokumentima trebale strogo tumačiti i primjenjivati. Istaknuli su i da se Uredba 1049/2001 pri nabrajanju iznimaka od prava na pristup dokumentima ne odnosi na kategoriju dokumenata koja se odnosi na predmete koji su u tijeku. Dodali su da bi odbijanje pristupa jer je predmet u tijeku značilo da bi pristup uvijek bio odbijen do zaključenja predmeta. Podnositelji pritužbe u tom su kontekstu uputili na spojene predmete T-391/03 i T-70/04 Franchet i Byk protiv Komisije [4]. Također su podsjetili na to da je istraga Komisije zapravo završila.

10. Podnositelji pritužbe naveli su i da su zatraženi dokumenti upotrijebljeni samo u Odluci za pružanje popratnih informacija. Također su naveli da dokumenti nisu navedeni u presudi Prvostupanjskog suda. Nadalje, razlozi koje je društvo C iznijelo u svojoj žalbi na presudu Prvostupanjskog suda ne odnose se na te dokumente.

11. Podnositelji pritužbe smatrali su i da su informacije prikupljene prije nekoliko godina. S obzirom na to da su se u međuvremenu dogodile promjene na tržištu, informacije više nisu komercijalno osjetljive. Tvrdili su da je Komisija primijenila zaključke donesene prije nekoliko godina, a da nije provjerila jesu li i dalje valjani u trenutku podnošenja zahtjeva za pristup.

12. Podnositelji pritužbe smatraju da pravo na naknadu štete i pravo na obranu društva A čine prevladavajući javni interes. Trebalo bi uzeti u obzir i pravo na obranu potrošača koji su zbog zlouporabe koju je osudila Komisija bili obvezni kupiti proizvode društva C.

13. U svojem mišljenju Ombudsmanu Komisija je napomenula da su joj dokumenti kojima su podnositelji pritužbe zatražili pristup omogućili da u kontekstu protumonopolske istrage utvrdi namjernu i stratešku prirodu kršenja pravila tržišnog natjecanja od strane društva B. Istraga je dovela do toga da je Komisija donijela Odluku. Društvo C podnijelo je žalbu protiv rješenja prvostupanjskom sudu. Kad je Komisija donijela odluku o ponovnom zahtjevu podnositelja pritužbe za pristup, žalba je još bila u tijeku pred Prvostupanjskim sudom. Nakon što je Prvostupanjski sud odbio tu žalbu, društvo C podnijelo je žalbu protiv presude Prvostupanjskog suda Sudu.

14. Komisija je tvrdila da bi, u slučaju da Sud poništi odluku, bila obvezna preispitati predmetne dokumente kako bi donijela novu odluku. Davanje javnog pristupa tim dokumentima prije donošenja nove odluke Komisije ugrozilo bi cilj istrage. Slijedom toga, dokumenti su bili obuhvaćeni člankom 4. stavkom 2. Uredbe 1049/2001.

15. Kad je riječ o upućivanju podnositelja pritužbe na spojene predmete T-391/03 i T-70/04 Franchet i Byk protiv Komisije, Komisija je objasnila da, iako ponovno otvaranje ispitnog postupka društva B može biti neizvjesno, ono nije samo hipotetsko. Ukratko, ako Sud poništi Odluku, Komisija bi trebala provesti novu istragu na temelju elemenata spisa od trenutka u kojem se pojavio problem koji je doveo do poništenja.

16. Komisija je zaključila da navedena sudska praksa ne zabranjuje primjenu iznimke koja se odnosi na zaštitu istrage u ovom slučaju i da se u tim okolnostima iznimka predviđena u članku 4. stavku 2. primjenjuje do završetka sudskog postupka.

17. Komisija je podsjetila da zatraženi dokumenti potječu od društava koja su sudjelovala u ispitnom postupku Komisije. Neki dokumenti potječu od društva D i sastoje se od odgovora društva D na Komisijin zahtjev za informacije. Ostali su dokumenti interni dokumenti koje je Komisija pribavila tijekom pretrage ureda društva B.

18. Komisija je tvrdila da dokumenti sadržavaju osjetljive poslovne informacije o strategijama, funkcioniranju i razvoju predmetnih društava. Što se tiče dokumenata društva D, jasno je navedeno da su povjerljivi zbog osjetljive prirode sadržanih informacija. Što se tiče ostalih dokumenata, društvo B izjavilo je da oni sadržavaju povjerljive informacije. Društvo B čak se usprotivilo objavljivanju upućivanja i opisa tih dokumenata u verziji Odluke koja nije povjerljiva. Komisija je tada ispitala zahtjev društva B i odlučila da bi se ti dokumenti trebali smatrati povjerljivima. Komisija je provela detaljnu analizu sadržaja tih dokumenata kako bi utvrdila osjetljivost njihova sadržaja. Ta je analiza bila slična ispitivanju koje bi provela u okviru zahtjeva za pristup na temelju Uredbe 1049/2001.

19. U tim okolnostima Komisija je smatrala nepotrebnim ponovno se savjetovati s autorima tih dokumenata jer je bilo jasno da im se ne bi trebao odobriti pristup ili ih ponovno ispitati u okviru Uredbe 1049/2001 jer su njezine službe već provele konkretnu procjenu u sličnim okolnostima.

20. Komisija je napomenula da je zaštita komercijalnih interesa predviđena Uredbom 1049/2001 izraz obveze Komisije da poštuje poslovne tajne predviđene člankom 287. Ugovora o EZ-u [5] i člankom 20. Uredbe 17/62 (zamijenjene člankom 28. Uredbe 1/2003 [6]). Tim se pravilom Komisija obvezuje na zaštitu povjerljivih informacija i poslovnih tajni. Komisija je napomenula da se trgovačka društva oslanjaju na pravila politike tržišnog natjecanja i sudsku praksu sudova Zajednice, kojima se definira koje informacije Komisija može dati trećim stranama. Komisija je zaključila da ne može omogućiti pristup takvim dokumentima i ne može pružiti detaljnije informacije bez otkrivanja sadržaja tih dokumenata.

21. Prema Komisiji, obrazloženje podnositelja pritužbe u pogledu prevladavajućeg javnog interesa pokazuje da postoji privatni interes za objavu, a ne javni interes. Komisija smatra da je prevladavajući javni interes mogućnost Komisije da učinkovito izvršava svoje ovlasti i da osigura da se ne naštete pravilima tržišnog natjecanja i legitimnim interesima predmetnih društava u pogledu komercijalnih interesa.

22. Komisija je dodala da su predmetni dokumenti kratki i da ne sadržavaju dijelove kojima bi se mogao odobriti pristup. Stoga su se izuzeća predviđena člankom 4. stavkom 2. Uredbe 1049/2001 primjenjivala na te dokumente u cijelosti.

Preliminarna procjena Europskog ombudsmana koja je dovela do prijedloga prijateljskog rješenja

23. U skladu s načelima dobre uprave potrebno je dostaviti valjane i uvjerljive argumente ako je zahtjev za pristup dokumentima na temelju Uredbe 1049/2001 odbijen [7].

24. Ombudsmanica je podsjetila da, u skladu s člankom 2. Uredbe 1049/2001,

„[]svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili registriranim sjedištem u državi članici ima pravo pristupa dokumentima institucija, podložno načelima, uvjetima i ograničenjima utvrđenima u ovoj Uredbi (...) Ova se Uredba primjenjuje na sve dokumente u posjedu institucije, odnosno dokumente koje je sastavila ili primila i koje posjeduje, u svim područjima djelovanja Europske unije.”

Ombudsmanica je napomenula da se, prema Komisiji, javni pristup zatraženim dokumentima ne može odobriti jer bi se takvim pristupom ugrozila svrha Komisijine istrage društva B i ugrozila zaštita komercijalnih interesa društva B i/ili društva D, a da pritom ne postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje.

25. Kad je riječ o zaštiti svrhe ispitnog postupka, Komisija je tvrdila da bi se bilo kakvom javnom objavom dokumenata koje su zatražili podnositelji pritužbe ugrozila svrha ispitnog postupka protiv društva B. U tom je pogledu dodala da upravni postupak neće biti konačno dovršen sve dok Sud ne odluči o žalbi.

26. Ombudsmanica je podsjetila da rizik od ugrožavanja zaštićenog interesa mora biti razumno predvidljiv, a ne samo hipotetski [8].

27. Ombudsmanica je najprije napomenula da nije sigurno hoće li Sud poništiti odluku.

28. Čak i ako Sud poništi odluku, nije sigurno da će Komisija ponovno pokrenuti upravni postupak. Iako je diskrecijsko pravo Komisije da ponovno pokrene upravni postupak ako se razlozi za poništenje odnose na formalne nedostatke [9] ili na povredu prava na obranu [10], poništenje odluke sudova Zajednice ne može dovesti do ponovnog pokretanja postupka ako Komisija ne može naknadno ispraviti nedostatak koji je doveo do poništenja odluke. Stoga nije sigurno hoće li se upravni postupak ponovno pokrenuti čak i ako se Odluka poništi.

29. Čak i da se Odluka poništi te čak i da Komisija ponovno pokrene upravni postupak protiv društva B, samo postojanje istrage ne bi značilo da bi se javnom objavom dokumenata koje su zatražili podnositelji pritužbe ugrozila ta istraga. Kako bi dokazala da bi javna objava dokumenata ugrozila istragu, Komisija bi trebala konkretno i u odnosu na svaki od dokumenata dokazati kako bi javna objava ugrozila tu istragu, primjerice dokazivanjem da bi joj javna objava određenog dokumenta onemogućila upotrebu tog dokumenta za potrebe utvrđivanja povrede članaka 81. ili 82. UEZ-a koju je počinilo društvo B [11] ili bi je spriječila u prikupljanju dodatnih dokaza. Kako su istaknuli podnositelji pritužbe, Prvostupanjski sud u spojenim predmetima T-391/03 i T-70/04 Franchet i Byk protiv Komisije [12] izjavio je da

„Članak 4. stavak 2. treću alineju Uredbe br. 1049/2001 treba tumačiti na način da se ta odredba, čiji je cilj zaštita „svrhe inspekcija, istraga i revizija”, primjenjuje samo ako otkrivanje predmetnih dokumenata može ugroziti dovršenje inspekcija, istraga ili revizija”. (naknadno istaknuto)

30. Ombudsmanica nije isključila mogućnost da bi javno otkrivanje određenog dokumenta u određenim slučajevima moglo ugroziti svrhu istrage. Međutim, Ombudsman je dosljedno smatrao da svako odbijanje pristupa može biti valjano i uvjerljivo samo ako je točan način na koji će otkrivanje ugroziti istragu jasno i precizno objašnjen [13]. Stoga bi bilo potrebno provesti analizu konkretnog sadržaja tog dokumenta kako bi se došlo do takvog zaključka. Ombudsman je u tom pogledu istaknuo da je Prvostupanjski sud odbio kao nedostatnu ocjenu dokumenata s obzirom na kategorije, a ne na temelju stvarnih informacija sadržanih u tim dokumentima [14]. Nadalje, Sud je naveo da se institucija ne bi trebala oslanjati na puke tvrdnje, koje ni na koji način nisu potkrijepljene detaljnim argumentima, kako bi opravdala svoje odbijanje pristupa [15]. Umjesto toga, trebalo bi objasniti kako bi pristup tom dokumentu mogao konkretno i učinkovito ugroziti interes zaštićen izuzećem iz članka 4. Uredbe 1049/2001 [16].

31. Ombudsmanica je istaknula da u ovom slučaju Komisija nije iznijela nikakve detaljne argumente kojima se uzima u obzir konkretan sadržaj dokumenata kako bi dokazala da bi se javnim otkrivanjem dokumenata koje su zatražili podnositelji pritužbe ugrozila svrha svake buduće istrage. Stoga se Ombudsman nije složio s time da je Komisija pružila valjano i uvjerljivo objašnjenje u pogledu razloga zbog kojih se iznimka primjenjuje na otkrivanje dokumenata koje su zatražili podnositelji pritužbe.

32. Komisija je tvrdila i da bi se bilo kakvom javnom objavom dokumenata koje su zatražili podnositelji pritužbe ugrozila zaštita komercijalnih interesa društva B i/ili društva D.

33. Europski ombudsman podsjetio je da se, u skladu s člankom 4. stavkom 4. Uredbe 1049/2001, „[a]ko je riječ o dokumentima treće strane, institucija savjetuje s trećom stranom kako bi procijenila je li primjenjivo izuzeće iz stavaka 1. ili 2., osim ako je jasno da se dokument smije ili ne smije otkriti.”

Podsjetio je i na sudsku praksu sudova Zajednice u kojoj se navodi sljedeće:

„(...) u pogledu dokumenata trećih strana, člankom 4. stavkom 4. Uredbe institucije se obvezuju savjetovati se s dotičnom trećom stranom kako bi se procijenilo je li primjenjivo izuzeće iz članka 4. stavka 1. ili 2., osim ako je jasno da bi se dokument trebao ili ne bi trebao objaviti. Iz toga slijedi da institucije nisu obvezne savjetovati se s dotičnom trećom stranom ako je jasno treba li dokument objaviti ili ne.”[17]

34. Napomenuo je da se Komisija pri objavi Odluke savjetovala s društvima B i D. Kad je riječ o prvim dokumentima koje je sastavilo društvo D, društvo D označilo ih je povjerljivima. Kad je riječ o drugim dokumentima, društvo B izjavilo je Komisiji da sadržavaju povjerljive informacije.

35. U skladu sa sudskom praksom sudova Zajednice „[...] ispitivanje koje institucija u načelu mora provesti kako bi primijenila iznimku mora se provesti na konkretan način i mora proizlaziti iz obrazloženja odluke”[18].

Sudovi Zajednice nadalje su naveli da „takvo ispitivanje možda neće biti potrebno ako je, zbog posebnih okolnosti pojedinačnog slučaja, očito da se pristup mora odbiti ili, naprotiv, odobriti. To bi, među ostalim, mogao biti slučaj ako su određeni dokumenti, s jedne strane, očito u cijelosti obuhvaćeni iznimkom od prava na pristup ili, s druge strane, očito u cijelosti dostupni, ili su, konačno, već bili predmet konkretne, pojedinačne ocjene Komisije u sličnim okolnostima”[19].

36. Prema Komisiji, njezina analiza pokazala je da ti dokumenti jasno sadržavaju osjetljive poslovne informacije o komercijalnim strategijama te funkcioniranju i razvoju predmetnih društava. Komisija je također navela da, s obzirom na smanjenu duljinu dokumenata, djelomičan pristup nije moguć.

37. Tijekom ove istrage službe Europskog ombudsmana provele su inspekciju dokumenata kako bi ocijenile objašnjenje koje je Komisija iznijela u pogledu poslovno osjetljive prirode dokumenata. Nakon pažljivog pregleda svih dokumenata službe Ombudsmana zaključile su da svaki dokument jasno sadržava poslovno osjetljive informacije. Službe Europskog ombudsmana također su zaključile da bi se javnim otkrivanjem bilo kojeg od tih dokumenata naštetilo legitimnim komercijalnim interesima trećih strana. Ombudsmanica je zaključila i da djelomičan pristup nije moguć.

38. Pri donošenju prethodno navedenog zaključka Ombudsman je uzeo u obzir argument podnositelja pritužbe da se tržište posljednjih godina znatno promijenilo. Međutim, Ombudsman je smatrao da su, s obzirom na pažljiv pregled dokumenata koje su provele njegove službe, informacije sadržane u zatraženim dokumentima i dalje poslovno osjetljive.

39. Čak i ako dokument sadržava poslovno osjetljive informacije, institucija koja ga posjeduje dužna je ocijeniti, u skladu s člankom 4. stavkom 2. Uredbe 1049/2001, postoji li prevladavajući javni interes za njegovo otkrivanje.

40. Ombudsmanica je napomenula da društvo A zahtijeva pristup dokumentima koji se traže od Komisije kako bi pokrenulo postupak za naknadu štete pred nacionalnim sudom. Ombudsmanica je napomenula da Komisija smatra da je pravo poduzeća A da zatraži naknadu štete „privatni interes”, a ne „javni interes”.

41. Međutim, Ombudsmanica je napomenula da je Komisija u svojem radnom dokumentu priloženom Bijeloj knjizi o tužbama za naknadu štete zbog kršenja protumonopolskih pravila EZ-a [20] navela sljedeće:

„Povećana razina postupaka za naknadu štete (...) imat će pozitivan učinak povećanja odvraćajućeg učinka za potencijalne prekršitelje. Naime, postupci za naknadu štete mogu nadopuniti javnu provedbu dodavanjem rizika od administrativnih sankcija, rizika od potrebe za nadoknadom štete prouzročene žrtvama (...)”[21].

Komisija je nadalje navela da

„[a]postupci za naknadu štete i izvršenje od strane javnih tijela nužno su u određenoj mjeri međusobno povezani. Veća provedba od strane javnih tijela i putem privatnih mjera povećat će odvraćajući učinak i povećati vjerojatnost da prekršitelji snose troškove prouzročene štete.

U istom dokumentu Komisija je priznala sljedeće:

"[i]ako bi se adresati naloga za otkrivanje trebali moći pozvati na opću obranu povjerljivosti kako bi blokirali otkrivanje svih poslovno osjetljivih informacija, pristup dokazima koji su ključni za utvrđivanje istine često bi postao praktički nemoguć"[23]

i to

„[f]ili ako bi isključenje ili ograničenje otkrivanja bilo opravdano, interesi za zaštitu povjerljivosti morali bi jasno nadmašiti interese tužitelja, koji se obično podudaraju s javnim interesom, u pogledu učinkovite naknade štete prouzročene povredama protumonopolskih pravila”[24]. (naknadno istaknuto)

42. Ombudsmanica je primijetila i da je Sud u predmetu C-453/99 [25] naveo sljedeće:

„Potpuna učinkovitost članka [81.] Ugovora, a posebno praktični učinak zabrane utvrđene u članku [81. stavku 1.], bila bi ugrožena ako nijedan pojedinac ne bi mogao zahtijevati naknadu štete koja mu je prouzročena ugovorom ili ponašanjem koje bi moglo ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje.

Naime, postojanje takvog prava jača funkcioniranje pravila Zajednice o tržišnom natjecanju i odvraća od sporazuma ili djelovanja, koji su često prikriveni, koji mogu ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje. S tog stajališta, postupci za naknadu štete pred nacionalnim sudovima mogu znatno doprinijeti održavanju učinkovitog tržišnog natjecanja u Zajednici.”

Ombudsmanica je stoga shvatila da Komisija smatra da su postupci za naknadu štete usko povezani s javnom provedbom pravila tržišnog natjecanja i da služe promicanju „javnog interesa” (uz promicanje „privatnog interesa”). Ombudsmanica se složila da, iako poduzeće A može imati privatni interes za traženje naknade štete, njegova tužba za naknadu štete služi i javnom interesu.

43. U skladu sa sudskom praksom sudova Zajednice, u slučaju primjene jednog od izuzeća iz članka 4. stavka 2. Uredbe 1049/2001, institucija koja posjeduje dokument dužna je provjeriti postoji li prevladavajući javni interes koji opravdava otkrivanje određenog dokumenta [26]. Ukratko, na instituciji je koja posjeduje dokument da odvagne poseban interes koji treba zaštititi neotkrivanjem dokumenta s javnim interesom da dokument bude dostupan [27]. Javni je interes u ovom predmetu da tužbe za naknadu štete povećaju odvraćajući učinak prava tržišnog natjecanja EZ-a.

44. Ombudsmanica je istaknula da Komisija, prema njezinu priznanju, dosad nije provela ocjenu o tome predstavlja li potreba za olakšavanjem postupaka za naknadu štete prevladavajući javni interes koji opravdava otkrivanje predmetnih dokumenata. Ombudsmanica je privremeno zaključila da taj propust u provedbi takve procjene predstavlja mogući slučaj nepravilnosti u postupanju. Kako bi se uklonio taj mogući slučaj nepravilnosti u postupanju, Ombudsman je iznio sljedeći prijedlog prijateljskog rješenja:

„Komisija bi mogla na odgovarajući način preispitati postoji li prevladavajući javni interes za otkrivanje dokumenata koje su zatražili podnositelji pritužbe. Pritom bi Komisija mogla uzeti u obzir javni interes za olakšavanje privatne provedbe, kako je utvrđeno u sudskoj praksi Suda i u Bijeloj knjizi o tužbama za naknadu štete zbog kršenja protumonopolskih pravila Europske komisije.

45. Ombudsmanica je smatrala da bi Komisija, među čimbenicima koje bi trebalo uzeti u obzir pri procjeni postojanja prevladavajućeg javnog interesa za otkrivanje, trebala ocijeniti sadržavaju li dokumenti koji su predmet zahtjeva za pristup doista informacije koje općenito mogu biti korisne u bilo kojem postupku za naknadu štete pred nacionalnim sudovima. Takve informacije mogle bi se, primjerice, odnositi na štetu nanesenu trećim osobama, kao što je društvo A, i na uzročnu vezu između povrede prava tržišnog natjecanja EZ-a i štete nanesene tim trećim osobama. Ako dokumenti doista sadržavaju informacije koje bi nacionalnom sudu mogle biti korisne za ocjenu eventualnog postupka za naknadu štete koji se pred njim vodi, Ombudsman je pretpostavio da je vjerojatnije da će za otkrivanje tih dokumenata postojati prevladavajući javni interes.

46. Ombudsmanica je također smatrala da je među čimbenicima koje bi trebalo uzeti u obzir pri procjeni postojanja prevladavajućeg javnog interesa za otkrivanje pitanje može li nacionalni sud učinkovito zatražiti pristup predmetnim dokumentima u skladu s člankom 15. Uredbe 1/2003 [28]. Ombudsmanica je u tom pogledu napomenula da, iako su nacionalni sudovi posebno ovlašteni zatražiti dokumente od Komisije, u skladu s Uredbom 1/2003 i primjenjivom sudskom praksom [29] nacionalnom sudu može biti teško podnijeti takve zahtjeve, osim ako je svjestan da Komisija posjeduje dokumente koji mogu biti relevantni za postupak za naknadu štete koji se pred njim vodi. Konkretno, nije vjerojatno da će nacionalni sud zatražiti od Komisije da mu dostavi dokumente, osim ako zna da predmetni dokumenti sadržavaju informacije koje mogu biti relevantne u pogledu štete prouzročene trećim osobama i/ili u pogledu uzročne veze između povrede prava tržišnog natjecanja EZ-a i štete prouzročene tim trećim osobama. Komisija bi stoga trebala razmotriti je li (i.) već (na primjer, na temelju informacija iz svoje odluke) ili (ii.) trenutačno (na primjer, izravnom korespondencijom s nacionalnim sudom) nacionalni sud svjestan da posjeduje dokumente koji bi mogli biti relevantni za postupak pred navedenim sudom kako bi se nacionalnom sudu omogućilo da ostvari svoje pravo da zatraži preslike takvih dokumenata.

Argumenti izneseni Ombudsmanu nakon njegova prijateljskog prijedloga rješenja

47. Komisija je prvo tvrdila da se Uredba 1049/2001 ne bi trebala upotrebljavati za prikupljanje dokaza za privatne tužbe za naknadu štete [30].

48. Komisija je tvrdila i da se argumenti koje su iznijeli podnositelji pritužbe odnose samo na privatni interes za objavu. Navela je da, iako je točno da privatne tužbe za naknadu štete općenito nadopunjuju javnu provedbu i stoga služe javnom interesu, glavni je cilj podnositelja pritužbe pokrenuti privatnu tužbu za naknadu štete u interesu njihova klijenta. Komisija se pozvala na točku 138. spojenih predmeta T-391/03 i T-70/04 Franchet i Byk protiv Komisije [31], u kojoj je Prvostupanjski sud presudio da je pravo podnositelja zahtjeva na obranu u predmetu interes privatne prirode. Stoga je Komisija tvrdila da interes podnositelja pritužbe za dobivanje pristupa zatraženim dokumentima ne predstavlja prevladavajući javni interes.

49. Komisija je smatrala da su zatraženi dokumenti obuhvaćeni isključivo administrativnim funkcijama Komisije. Slijedom toga, kao što je to potvrdio Prvostupanjski sud u predmetu T-403/05, interes javnosti za dobivanje pristupa dokumentu na temelju načela transparentnosti nema jednaku važnost u slučaju dokumenta sastavljenog u upravnom postupku čiji je cilj primjena pravila kojima se uređuje kontrola koncentracija ili prava tržišnog natjecanja općenito, kao u slučaju dokumenta koji se odnosi na postupak u kojem institucija Zajednice djeluje u svojstvu zakonodavca [32]. Situacija podnositelja pritužbe slična je situaciji na temelju koje je donesena presuda u predmetu T-403/05. U ovom je predmetu Prvostupanjski sud pojasnio da prevladavajući javni interes u smislu Uredbe mora biti objektivan i općenit te se ne smije razlikovati od pojedinačnih ili privatnih interesa, kao što su oni koji se odnose na pokretanje postupka protiv institucija Zajednice, s obzirom na to da takvi pojedinačni ili privatni interesi ne predstavljaju relevantan čimbenik [33]. Komisija je također istaknula da radi transparentnosti objavljuje verzije svojih protumonopolskih odluka koje nisu povjerljive.

50. Ako bi Komisija smatrala da olakšavanje postupka za naknadu štete predstavlja prevladavajući javni interes za otkrivanje zatraženih dokumenata, morala bi dostaviti dokumente povezane s protumonopolskim predmetima kad god se zahtjev podnese u potporu postupku za naknadu štete. Stoga bi odluka o otkrivanju zatraženih dokumenata imala dalekosežne posljedice. Ako bi Komisija otkrila tražene dokumente, signalizirala bi poslovnoj zajednici da će informacije prikupljene tijekom protumonopolskih postupaka biti javno dostupne ako se podnese zahtjev za pristup u vezi s tužbom za naknadu štete čak i ako bi se takvim otkrivanjem naštetilo komercijalnim interesima poduzetnika koji su bili predmet postupka. To bi predstavljalo jasno kršenje obveza Komisije na temelju članka 287. UEZ-a i članka 28. Uredbe 1/2003 [34] te bi, kao rezultat toga, izložilo Zajednicu tužbama za naknadu štete protiv nje. Osim toga, takva javna objava dovela bi do situacije u kojoj bi poduzetnici smanjili svoju suradnju na apsolutnu najmanju moguću mjeru i postali vrlo neskloni iznošenju informacija koje su Komisiji ključne za provedbu protumonopolskih ispitnih postupaka. Takav bi ishod ozbiljno utjecao na sposobnost Komisije da provodi pravo tržišnog natjecanja EZ-a i time ispuni zadaće koje su joj povjerene Ugovorom o EZ-u.

51. U svojim očitovanjima podnositelji pritužbe nisu se slagali s Komisijom. Smatrali su da borba protiv protutržišnih praksi, pomažući u privatnim tužbama za naknadu štete, predstavlja prevladavajući javni interes. Izrazili su žaljenje zbog toga što Komisija nije odgovorila na zahtjev Ombudsmana da razmotri obavješćivanje nacionalnog suda da posjeduje dokumente koji bi mogli biti relevantni za postupak pred navedenim sudom. Napomenula je da je Komisija, unatoč svojoj obvezi povjerljivosti, u svojoj Odluci skrenula pozornost na te dokumente. Isto tako, sud bi mogao skrenuti pozornost na te dokumente. Podnositelji pritužbe istaknuli su da nacionalni sudovi nisu bili svjesni ili nerado koriste mogućnost koja postoji na temelju Uredbe 1/2003 da zatraže dokumente od Komisije.

Procjena Europskog ombudsmana nakon njegova prijateljskog prijedloga rješenja

52. Ombudsmanica se ne slaže s argumentom Komisije da se Uredba 1049/2001 ne bi trebala upotrebljavati za prikupljanje dokaza za privatne tužbe za naknadu štete. Uredba 1049/2001 primjenjuje se na sve dokumente koje posjeduje institucija kojoj je upućen zahtjev za pristup. Činjenica da se posebnim pravilima određenim strankama u određenim okolnostima mogu dodijeliti posebna prava na pristup istim dokumentima ne znači da se zahtjev za javni pristup istim dokumentima ne može podnijeti ni na temelju Uredbe 1049/2001. U tom pogledu ombudsmanica napominje da je prvostupanjski sud izjavio sljedeće:

„[...] činjenica da poduzetnik koji je stranka koncentracije nema pravo na pristup internim dokumentima u upravnom spisu na temelju članka 17. stavka 3. Uredbe br. 802/2004 ne znači da se može isključiti da svaka osoba, bez obzira na to tko je, može imati pravo na pristup tim dokumentima na temelju načela utvrđenih u Uredbi br. 1049/2001”[35].

Ukratko, postojanje povlaštenih prava pristupa na temelju posebnih uredbi ne isključuje mogućnost traženja pristupa na temelju Uredbe 1049/2001.

53. Ombudsman nadalje napominje da je Komisija prvi put iznijela taj argument u svojem odgovoru na njegov prijedlog prijateljskog rješenja. Komisija u ovom predmetu nije odbila zahtjev podnositelja pritužbe za pristup i njihov ponovni zahtjev jer se Uredba 1049/2001 nije primjenjivala na zatražene dokumente.

54. Kad je riječ o argumentu Komisije da bi, ako bi smatrala da olakšavanje postupka za naknadu štete predstavlja „prevladavajući javni interes”, morala dostaviti dokumente povezane s protumonopolskim predmetima kad god je zahtjev podnesen u potporu postupku za naknadu štete, Ombudsman napominje da ta izjava može dovesti u zabludu. Postojanje javnog interesa u privatnoj provedbi ne pretpostavlja da bi u svakom slučaju taj javni interes bio „prevladavajući” javni interes. Na pitanje je li javni interes u privatnoj provedbi „prevladavajući” javni interes može se odgovoriti samo uravnoteženjem javnog interesa u privatnoj provedbi, s jedne strane, i interesa na kojima se temelje izuzeća iz članka 4. stavka 2. Uredbe 1049/2001, s druge strane. Ne može se isključiti da u određenim iznimnim slučajevima, nakon što je ispitala poseban zahtjev za pristup, Komisija može utvrditi da interes za neotkrivanje dokumenta nije nadjačan javnim interesom za otkrivanje.

55. Kad je riječ o konkretnim argumentima koje je iznijela Komisija, Europski ombudsman najprije će se baviti zaštitom komercijalnih interesa trećih strana, a zatim zaštitom svrhe istrage.

Zaštita komercijalnih interesa trećih strana

56. Člankom 4. stavkom 2. Uredbe 1049/2001 predviđa se sljedeće:

„Institucije odbijaju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu:

- komercijalne interese fizičke ili pravne osobe, uključujući intelektualno vlasništvo, (...)

osim ako postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje.”

Kako je navedeno u njegovu prijedlogu prijateljskog rješenja, ombudsmanica smatra da zatraženi dokumenti sadržavaju poslovno osjetljive informacije te da bi javno otkrivanje tih dokumenata moglo naštetiti legitimnim komercijalnim interesima trećih strana. Međutim, iznimka u pogledu zaštite komercijalnih interesa primjenjuje se samo ako ne postoji prevladavajući javni interes. Prilikom primjene članka 4. stavka 2. Uredbe 1049/2001 Komisija mora odvagnuti interes koji treba zaštititi neotkrivanjem i javni interes.

57. Na temelju radnog dokumenta Komisije priloženog Bijeloj knjizi o postupcima za naknadu štete zbog kršenja protumonopolskih pravila EZ-a [36] i presude Suda Europske unije u predmetu C-453/99 [37] Ombudsman smatra da je javni interes u ovom predmetu da postupci za naknadu štete povećaju odvraćajući učinak prava tržišnog natjecanja EZ-a. Stoga se Ombudsman ne slaže s Komisijinim argumentom da u ovom slučaju postoji samo privatni interes. Naime, kako sama Komisija navodi u svojem odgovoru na prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju, „privatne tužbe za naknadu štete nadopunjuju javnu provedbu i služe javnom interesu”. Ombudsman nadalje napominje da je u predmetu T-22/02 Komisija tvrdila sljedeće: „(...) postojanjem pravnih lijekova za naknadu štete može se ispuniti i javni interes u mjeri u kojoj je vjerojatno da će se njima odvratiti od kršenja pravila tržišnog natjecanja. Pravo Zajednice smatra da su ta pravna sredstva ključna za osiguravanje potpune primjene članaka 81. i 82. UEZ-a.

58. Komisija se pozvala na predmet T-403/05 [39], koji je, prema njezinu mišljenju, sličan ovom predmetu kako bi bez daljnje analize zaključila da ne postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje zatraženih dokumenata podnositeljima pritužbe.

59. Ombudsmanica se ne slaže sa zaključkom Komisije. Napominje da je tužitelj u predmetu T-403/05 također podnio tužbu za naknadu štete protiv Komisije zbog pogrešaka počinjenih u okviru prijave koncentracije [40]. Jedini „javni” interes koji je tužitelj istaknuo u ovom predmetu bio je „javni interes za dobro sudovanje”. Prvostupanjski sud istaknuo je da je u tom kontekstu tužitelj tvrdio da bi mu pristup dokumentu omogućio da bolje istakne svoj slučaj u tužbi za naknadu štete protiv Komisije. Ukratko, interes za olakšavanje „dobrog sudovanja” odnosio se isključivo na činjenicu da bi otkrivanje dokumenata moglo pomoći tužitelju da dobije tužbu za naknadu štete. Tužitelj nije istaknuo nijedan drugi interes koji bi se razlikovao od interesa za uspješno podnošenje tužbe za naknadu štete.

60. Sud je istaknuo da relevantni javni interes mora biti "objektivan i općenit te se ne smije razlikovati od pojedinačnih ili privatnih interesa, kao što su oni koji se odnose na pokretanje postupka protiv institucija Zajednice". Sud je zatim napomenuo da takvi „pojedinačni ili privatni interesi nisu element relevantan za odvagivanje interesa predviđeno člankom 4. stavkom 3. drugim podstavkom Uredbe”. Zaključak koji treba izvesti iz predmeta T-403/05 jest da interes za uspješno pokretanje postupka za naknadu štete, bez upućivanja na bilo koji drugi javni interes koji se može razlikovati i koji je objektivan i općenit, nije relevantan za odvagivanje interesa iz članka 4. stavka 2. Uredbe 1049/2001.

61. Međutim, u ovom su slučaju podnositelji pritužbe podnijeli tužbu za naknadu štete nacionalnom sudu protiv društva za koje je Komisija utvrdila da je povrijedilo pravo tržišnog natjecanja EZ-a. U tom su kontekstu podnositelji pritužbe zatražili pristup dokumentima u posjedu Komisije kako bi im se olakšalo podnošenje tužbe za naknadu štete protiv tog društva. Nije sporno da klijent podnositelja pritužbe ima privatni interes za pokretanje tog postupka za naknadu štete. Međutim, kako je prethodno istaknuto, postoji i javni interes za odvraćanje poduzeća od kršenja pravila Europske komisije o tržišnom natjecanju. Sama Komisija dosljedno tvrdi da se ostvarenje tog javnog interesa može olakšati privatnom provedbom. Taj javni interes za odvraćanje poduzeća od kršenja pravila tržišnog natjecanja EZ-a jasno se razlikuje od privatnog interesa za dobivanje naknade od određenog poduzeća. Nadalje, javni interes za odvraćanje poduzeća od kršenja pravila EZ-a o tržišnom natjecanju očito je objektivan i općenit.

62. Ukratko, iznimka u pogledu zaštite komercijalnih interesa mora biti uravnotežena s javnim interesom za otkrivanje kako bi se provjerilo ima li javni interes za otkrivanje zapravo prednost pred interesom za zaštitu komercijalnih interesa. Na Komisiji je da provede tu cjelovitu analizu i na odgovarajući način obrazloži svoju naknadnu odluku.

63. Odvagivanje opisano u stavku 62. mora se provesti za svaki dokument kojem se traži pristup i mora uzeti u obzir poseban sadržaj tog dokumenta.

64. Kvalifikacija niza dokumenata kao dokumenata koji sadržavaju poslovno osjetljive informacije ne znači da su svi ti dokumenti jednako osjetljivi. Osjetljiva priroda dokumenata može se razlikovati u mjeri u kojoj određene informacije mogu biti vrlo osjetljive, dok druge informacije mogu biti manje osjetljive. Komisija bi stoga pri provedbi analize opisane u točki 62. trebala uzeti u obzir poseban sadržaj svakog dokumenta te prirodu i važnost komercijalnih interesa koje treba zaštititi kako bi se točno uravnotežio privatni interes s javnim interesom.

Zaštita svrhe istrage

65. U svojem odgovoru na prijedlog prijateljskog rješenja Komisija je iznijela novi argument. Tvrdio je da bi, ako bi Komisija objavila tražene dokumente, signalizirala poslovnoj zajednici da će informacije prikupljene tijekom protumonopolskih postupaka biti javno dostupne čak i ako bi se takvim otkrivanjem naštetilo komercijalnim interesima poduzetnika.

66. Ombudsmanica napominje da bi taj argument trebalo shvatiti kao upućivanje na drugu iznimku na temelju članka 4. stavka 2. Uredbe 1049/2001, odnosno zaštitu svrhe istrage.

67. Ombudsman je u potpunosti svjestan javnog interesa da se osigura da Komisija može učinkovito izvršavati svoju ulogu u provedbi članaka 81. i 82. Ugovora o EZ-u. Sposobnost Komisije da prikuplja informacije važan je element kojim se osigurava učinkovito izvršavanje njezine uloge.

68. Međutim, iako je prihvaćeno da se, kad je riječ o Komisijinoj sposobnosti prikupljanja informacija, može primijeniti iznimka koja se odnosi na zaštitu svrhe ispitnog postupka, ipak se ta iznimka mora odvagnuti i s javnim interesom za otkrivanje kako bi se provjerilo ima li javni interes za otkrivanje zapravo prednost pred interesom za zaštitu svrhe ispitnog postupka. Na Komisiji je da provede tu cjelovitu analizu i na odgovarajući način obrazloži svoju naknadnu odluku.

69. Međutim, Ombudsman smatra da je pri provedbi odvagivanja potrebno razlikovati tri kategorije dokumenata:

• dokumente koji su dobrovoljno dostavljeni Komisiji u okviru pokajničkog programa;
• dokumente dobivene na zahtjev Komisije u skladu s člankom 18. Uredbe 1/2003;[41]
• dokumente dobivene nakon pretrage koju je provela Komisija u skladu s člankom 20. Uredbe 1/2003 [42].

70. Europski ombudsman ne isključuje mogućnost da bi u određenim okolnostima, radi zaštite javnog interesa, moglo biti potrebno osigurati zaštitu informacija koje su dobrovoljno dostavljene Komisiji u okviru pokajničkog programa, posebno ako je stranci koja dostavlja informacije odobren puni pokajnički program. Djelotvornost pokajničkog programa zapravo ne bi trebala biti ugrožena.

71. Ombudsman ne isključuje mogućnost da bi učinkovitost pokajničkog programa mogla ovisiti i o uvjerenju podnositelja zahtjeva da Komisija neće otkriti dokumente trećim stranama. Međutim, u ovom slučaju Komisija nije pribavila nijedan od zatraženih dokumenata u okviru zahtjeva za primjenu pokajničkog programa.

72. Člankom 18. Uredbe 1/2003 Komisiji se dopušta da od poduzetnika i udruženja poduzetnika zahtijeva da Komisiji dostave sve potrebne informacije. U načelu, stranka koja je primatelj zahtjeva na temelju članka 18. Uredbe 1/2003 ne može odbiti taj zahtjev ili uskratiti određene informacije. Može biti razumno pretpostaviti da, unatoč obvezi odgovora na zahtjev u skladu s člankom 18. Uredbe 1/2003, poduzetnici mogu imati određenu marginu prosudbe u pogledu informacija koje se dostavljaju Komisiji, posebno u slučaju zahtjeva za pružanje informacija koji su široko formulirani [43]. Teško je jamčiti da će iste informacije Komisiji biti dostavljene ako postoji mogućnost da se takve informacije javno objave. U ovom slučaju dokumenti društva D prikupljeni su na temelju članka 11. Uredbe br. 17 [44] (koji je istovjetan trenutačno primjenjivom članku 18. Uredbe 1/2003). Nakon što je pregledao te dokumente tijekom inspekcije, Ombudsman ne može isključiti da bi otkrivanje tih dokumenata moglo negativno utjecati na sposobnost Komisije da prikuplja informacije.

73. Za razliku od kategorija dokumenata opisanih u točkama 71. do 72. ove presude, dokumenti dobiveni nakon pretrage koju je Komisija provela u skladu s člankom 20. Uredbe 1/2003 (koji su, nakon takozvane „racije u zoru”), pribavljeni bez pristanka ili suradnje stranke pod istragom. Ombudsmanica se stoga ne slaže da bi na ovlasti Komisije za prikupljanje takvih dokumenata na bilo koji način negativno utjecala činjenica da bi se u konačnici mogao odobriti javni pristup tim dokumentima. U ovom je slučaju Komisija neke od zatraženih dokumenata pribavila u okviru pretrage koju je provela u skladu s člankom 14. Uredbe br. 17 [45] (koji je istovjetan trenutačno primjenjivom članku 20. Uredbe br. 1/2003) u prostorijama društva B. Stoga eventualno javno otkrivanje tih dokumenata ne bi moglo utjecati na sposobnost Komisije da prikuplja informacije.

74. Kako je prethodno navedeno, Komisija bi u skladu s člankom 4. stavkom 2. Uredbe 1049/2001 trebala odvagnuti interes za zaštitu dokumenata dobivenih tijekom istrage s javnim interesom za otkrivanje. Stoga bi Komisija u pogledu dokumenata društva D trebala procijeniti ima li javni interes odvratiti poduzeća od kršenja pravila EZ-a o tržišnom natjecanju prednost nad zaštitom poslovno osjetljivih informacija i njihovom sposobnošću prikupljanja informacija. Kad je riječ o dokumentima društva B, Komisija bi trebala procijeniti ima li javni interes odvratiti poduzeća od kršenja pravila EZ-a o tržišnom natjecanju prednost nad zaštitom poslovno osjetljivih informacija.

75. Prethodno opisani postupci odvagivanja također zahtijevaju od institucije da ocijeni konkretan sadržaj svakog dokumenta kako bi provjerila u kojoj mjeri taj dokument općenito može biti relevantan za bilo koju treću osobu u postupcima za naknadu štete pred nacionalnim sudovima (vidjeti točku 45. ove presude). Nadalje, Ombudsman smatra da je među čimbenicima koje bi trebalo uzeti u obzir pri procjeni postojanja prevladavajućeg javnog interesa za otkrivanje pitanje može li nacionalni sud učinkovito zatražiti pristup predmetnim dokumentima u skladu s člankom 15. Uredbe 1/2003 (vidjeti točku 48. ove presude)[46].

76. U pogledu straha Komisije da bi mogla biti izložena postupcima za naknadu štete ako objavi dokumente, Europski ombudsman smatra da se Komisija ne može smatrati odgovornom u postupku za naknadu štete ako objavi dokumente u skladu s pravilima o otkrivanju koja su za nju obvezujuća, uključujući pravila koja su u skladu s Uredbom 1049/2001.

77. S obzirom na navedeno ombudsmanica smatra da Komisija i dalje odbija provesti potpunu analizu koja se zahtijeva na temelju Uredbe 1049/2001, odnosno odvagnuti javni interes za otkrivanje s iznimkom u pogledu zaštite komercijalnih interesa i, u slučaju dokumenata društva D, iznimku u pogledu zaštite svrhe istrage kako bi provjerila je li javni interes za otkrivanje zapravo važniji od tih interesa. To je primjer nepravilnosti u postupanju. Stoga u nastavku iznosi odgovarajući nacrt preporuke.

78. Ovaj nacrt preporuke odnosi se samo na postupak koji bi Komisija trebala slijediti u pogledu dokumenata kojima je zatražen pristup na temelju Uredbe 1049/2001. Time se ne prejudicira ishod tog postupka. Na Komisiji je da provede taj postupak. Svrha ovog nacrta preporuke jednaka je svrsi prijedloga prijateljskog rješenja: Komisija mora provesti potpunu analizu dokumenata kojima je zatražen pristup na temelju Uredbe 1049/2001.

B. Nacrt preporuke

Na temelju svojih istraga u vezi s tom pritužbom Ombudsman Komisiji podnosi sljedeći nacrt preporuke:

Komisija bi trebala provesti potpunu analizu dokumenata kojima je zatražen pristup na temelju Uredbe 1049/2001, uključujući odgovarajuće preispitivanje postoji li prevladavajući javni interes za otkrivanje dokumenata koje su zatražili podnositelji pritužbe.

Komisija i podnositelj pritužbe bit će obaviješteni o tom nacrtu preporuke. U skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana, Komisija šalje detaljno mišljenje do 31. ožujka 2009. Detaljno mišljenje moglo bi se sastojati od prihvaćanja odluke Europskog ombudsmana i opisa mjera poduzetih za provedbu nacrta preporuke.

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

Sastavljeno u Strasbourgu 16. prosinca 2008.

---

[1] Odluka Europskog parlamenta od 9. ožujka 1994. o propisima i općim uvjetima koji uređuju obnašanje dužnosti Europskog ombudsmana (94/262/EZUČ, EZ, Euratom), SL 1994 L 113.

[2] Uredba (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str.

[3] Društvo C (pravni sljednik društva B) podnijelo je žalbu na Odluku Prvostupanjskom sudu. Prvostupanjski sud potvrdio je odluku Komisije. Društvo C zatim je protiv presude Prvostupanjskog suda podnijelo žalbu Sudu Europske unije.

[4] Spojeni predmeti T-391/03 i T-70/04 Franchet i Byk protiv Komisije [2006.] ECR II-2023. U predmetu Franchet i Byk/Komisija Sud je naveo sljedeće: „[...] članak 4. stavak 2. treću alineju Uredbe br. 1049/2001 treba tumačiti na način da se ta odredba, čiji je cilj zaštita „svrhe inspekcija, istraga i revizija”, primjenjuje samo ako otkrivanje predmetnih dokumenata može ugroziti dovršenje inspekcija, istraga ili revizija. (...) omogućiti da različiti dokumenti koji se odnose na inspekcije, istrage ili revizije budu obuhvaćeni iznimkom iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001 dok se ne odluči o daljnjim mjerama koje treba poduzeti, učinilo bi pristup dokumentima IAS-a ovisnim o neizvjesnom, budućem i moguće udaljenom događaju, ovisno o brzini i marljivosti različitih tijela.”

[5] U članku 287. Ugovora o EZ-u navodi se sljedeće:

„Od članova institucija Zajednice, članova odbora te dužnosnika i ostalih službenika Zajednice zahtijeva se, čak i nakon prestanka njihovih dužnosti, da ne otkrivaju podatke koji su obuhvaćeni obvezom čuvanja poslovne tajne, posebno podatke o poduzećima, njihovim poslovnim odnosima ili njihovim troškovnim komponentama.”

[6] Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora, SL 2003 L 1.

[7] Odluka o pritužbi 1463/2005/TN.

[8] Spojeni predmeti C‑39/05 P i C‑52/05 P Švedska protiv Vijeća i drugih [2008.], još nije objavljeno, točka 43.

[9] Spojeni predmeti T-305/94, T-306/94, T-307/94, T-313/94, T-314/94, T-315/94, T-316/94, T-318/94, T-325/94, T-328/94, T-329/94 i T-335/94 Limburgse Vinyl protiv Komisije [1999.] ECR II-931.

Točka 151. glasi kako slijedi: „S obzirom na taj opći cilj i zadaću dodijeljenu Komisiji, Sud smatra da, iako nakon presude od 15. lipnja 1994. kojom je poništena odluka iz 1988. Komisija nije bila dužna donijeti Odluku kako bi potvrdila postojanje spornog protutržišnog ponašanja, ni ona nije bila spriječena u tome (...).”(moje isticanje)

[10] Vidjeti predmet T-37/91 ICI protiv Komisije [1995.] ECR II-1901.

U stavku 72. navodi se sljedeće: „Isto tako, nedostatak objektivnosti koji je navodno dokazala Komisija, koja je, prema tužiteljevu mišljenju, određene dokumente protumačila na način kojim se iskrivljuje njihovo značenje, treba ispitati u okviru nadzora ispravnosti Komisijine ocjene dokaza. Ona ne predstavlja povredu prava obrane koja može dovesti do poništenja odluke i eventualno do ponovnog pokretanja upravnog postupka.” (moje isticanje)

Vidjeti i predmet C-395/96 P Compagnie Maritime Belge Transports i drugi protiv Komisije [2000.] ECR I-1365.

[11] Ombudsman napominje da se ne može pretpostaviti da javno otkrivanje dokumenta sadržanog u spisu Komisije automatski čini taj dokument neupotrebljivim za potrebe utvrđivanja povrede članka 81. UEZ-a ili članka 82. UEZ-a. Zauzimanje takvog stajališta značilo bi da Komisija ne može koristiti, za potrebe primjene članka 81. UEZ-a ili članka 82. UEZ-a, bilo koju informaciju koja je već u javnoj domeni. Takvo stajalište očito nije održivo, osobito zato što Komisija redovito koristi informacije koje su već javno dostupne kao dokaz u postupcima u kojima se primjenjuju članci 81. i 82. UEZ-a.

[12] Spojeni predmeti T-391/03 i T-70/04 Franchet i Byk protiv Komisije, prethodno navedeni.

[13] Odluka o pritužbi 1844/2005/GG.

[14] Predmet T-123/99 JT's Corporation protiv Komisije [2000.] ECR II-3269, stavak 46. i predmet T-2/03 Verein fûr Konsumenteninformation protiv Komisije [2005.] ECR II-1121, stavak 73.

[15] Prethodna točka 63. spojenih predmeta C‑39/05 P i C‑52/05 P Švedska protiv Vijeća i drugih.

[16] Prethodna točka 49. spojenih predmeta C‑39/05 P i C‑52/05 P Švedska protiv Vijeća i drugih.

[17] Predmet T-168/02 IFAW protiv Komisije [2004.] ECR II-4135, stavci 55.–56.

[18] Predmet T-237/02 Technische Glaswerke Ilmenau protiv Komisije [2006.] ECR II-5131, stavak 77.; vidjeti i predmet T-36/04 API protiv Komisije, presuda od 12. rujna 2007., još nije objavljena, točka 54.

[19] Predmet T-36/04 API protiv Komisije, prethodno navedeno, točka 58.

[20] Bijela knjiga o tužbama za naknadu štete zbog kršenja protumonopolskih pravila Europske komisije, COM(2008) 165 final; Radni dokument službi Komisije, SEC(2008) 404.

[21] Stavak 15.

[22] Stavak 20.

[23] Stavak 114.

[24] Stavak 116.

[25] Predmet C-453/99 Courage protiv Crehana [2001.] ECR I-629, stavci od 26. do 27.

[26] Prethodna točka 44. spojenih predmeta C‑39/05 P i C‑52/05 P Švedska protiv Vijeća i drugih.

[27] Prethodna točka 45. spojenih predmeta C‑39/05 P i C‑52/05 P Švedska protiv Vijeća i drugih.

[28] U članku 15. Uredbe 1/2003 (navedene u prethodnom tekstu) navodi se sljedeće: „1. U postupcima za primjenu članka 81. ili članka 82. Ugovora, sudovi država članica mogu zatražiti od Komisije da im proslijedi podatke koje posjeduje ili svoje mišljenje o pitanjima koja se odnose na primjenu pravila Zajednice o tržišnom natjecanju.(...)”

[29] Predmet C-2/88 IMM Zwartveld [1990.] I-03365, točka 22., u kojoj se navodi da je „svaka institucija Zajednice dužna pružiti aktivnu pomoć takvim nacionalnim sudskim postupcima podnošenjem dokumenata nacionalnom sudu (...)”.

[30] U tom je kontekstu Komisija uputila na bilješku 24., odjeljak 104. radnog dokumenta.

[31] Spojeni predmeti T-391/03 i T-70/04 Franchet i Byk protiv Komisije, prethodno navedeni.

[32] Predmet T-403/05 My Travel protiv Komisije, presuda od 9. rujna 2008., još nije objavljena, točka 49.

[33] Točka 65. gore navedenog predmeta T-403/05 My Travel protiv Komisije.

[34] U članku 28. Uredbe 1/2003 (navedeno gore) navodi se sljedeće:

„(...) Komisija i tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje, njihovi dužnosnici, službenici i druge osobe koje rade pod nadzorom tih tijela te dužnosnici i državni službenici drugih tijela država članica ne smiju otkrivati informacije koje su prikupili ili razmijenili u skladu s ovom Uredbom i koje su obuhvaćene obvezom čuvanja poslovne tajne.”

[35] Prethodno navedeni predmet T-403/05, točka 89.

[36] Vidjeti bilješku 24.

[37] Predmet C-453/99 Courage protiv Crehana, prethodno navedeno.

[38] Predmet T-22/02 Sumitomo Chemical protiv Komisije [2005.] ECR II-4065, stavak 128.

[39] Predmet T-403/05 MyTravel protiv Komisije, prethodno navedeno.

[40] Predmet T-212/03 My Travel protiv Komisije, presuda od 9. rujna 2008. Pogreška na kojoj se temeljila ta tužba za naknadu štete protiv Komisije bila je pogreška u ocjeni koncentracije prijavljene na temelju Uredbe Vijeća (EEZ) br. 4064/89 od 21. prosinca 1989. o kontroli koncentracija između poduzetnika, kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1310/97 od 30. lipnja 1997. .

[41] U članku 18. Uredbe 1/2003 (navedene u prethodnom tekstu) navodi se sljedeće:

„Kako bi izvršila dužnosti koje su joj dodijeljene ovom Uredbom, Komisija može, jednostavnim zahtjevom ili odlukom, zahtijevati od poduzeća i udruženja poduzeća da dostave sve potrebne informacije.”

[42] U članku 20. Uredbe 1/2003 (navedene u prethodnom tekstu) navodi se sljedeće:

„Kako bi izvršila dužnosti koje su joj dodijeljene ovom Uredbom, Komisija može provesti sve potrebne inspekcije poduzeća i udruženja poduzeća.”

[43] Diskrecijska ovlast društva može, međutim, biti zanemariva ako je zahtjev Komisije za informacije vrlo specifičan.

[44] Članak 11. Uredbe br. 17: Prva uredba o provedbi članaka 85. i 86. Ugovora, koja se tada primjenjivala (SL 13, 1962.).

[45] Članak 14. Uredbe br. 17: Prva uredba o provedbi članaka 85. i 86. Ugovora, koja se primjenjivala u to vrijeme, prethodno je navedena.

[46] Ombudsman napominje da Komisija nije uzela u obzir njegov argument iznesen u njegovu prijedlogu prijateljskog rješenja koji se odnosi na dužnost Komisije da surađuje s nacionalnim sudovima.