Poštovani gospodine J.,
23. ožujka 2000. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu u vezi s raskidom ugovora „FAIR-CT98-3656” i događajima koji su prethodili sklapanju tog ugovora.
Pritužbu sam 17. ožujka 2000. proslijedio predsjedniku Europske komisije. Komisija je svoje mišljenje poslala 12. rujna 2000. Proslijedila sam vam ga s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 3. studenoga 2000.
Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Pritužba se odnosi na projekt koji financira Komisija u okviru programa FAIR „mala kombinirana toplinska i električna energija iz obnovljivih goriva”, ugovor FAIR-CT98-3656.
Kontekst predmeta je, ukratko, sljedeći.
Podnositelj pritužbe podnio je 1997. prijedlog projekta Komisiji. Komisija je ocijenila prijedlog i 30. srpnja 1997. podnositelju pritužbe poslala dopis u kojem ga je obavijestila da je ocjena bila pozitivna i da su pregovori o ugovoru mogli započeti. Komisija je u prosincu 1997. od podnositelja pritužbe primila potrebne obrasce ugovora. Komisija je nakon toga odlučila ponovno ispitati je li projekt podnositelja pritužbe ipak prihvatljiv. Komisija je podnositelja pritužbe obavijestila o konačnim rezultatima svojeg ponovnog ispitivanja u srpnju 1998. U prosincu 1998. godine potpisan je ugovor. Ugovorom su predviđene dvije faze, pri čemu je financiranje druge faze ovisilo o uspješnoj demonstraciji održivosti projekta na kraju prve faze. Komisija smatra da je demonstracija koja je provedena na kraju prve faze bila neuspješna te je ugovor stoga raskinut.
Podnositelj pritužbe iznio je sljedeće navode:
(i) Kašnjenje u postupcima koji prethode potpisivanju ugovora. Podnositelj pritužbe navodi prekomjerno kašnjenje koje je, ukratko, posljedica nepotrebnog i neopravdanog ustrajanja Komisije na ponovnom otvaranju tehničkih pitanja povezanih s ugovorom koji je bio spreman za potpisivanje.
ii. Odluka Komisije da nakon završetka faze I. ne nastavi s drugom fazom projekta. Podnositelj pritužbe smatra da je to bilo neopravdano, nepošteno i protivno ugovoru. Ukratko, podnositelj pritužbe smatra da je Komisija svoju odluku temeljila na nepoštenim i netočnim zaključcima o rezultatima dokazivanja projekta faze I.
iii. Komisija je pogrešno odbila obavijestiti trgovačka društva o identitetu i kvalifikacijama svojih stručnih ocjenjivača, a mehanizmi kojima se osigurava zaštita prava intelektualnog vlasništva trgovačkih društava nisu bili primjereni u pogledu informacija dostavljenih takvim stručnjacima.
iv. Komisija je odbila sudjelovati u smislenom tehničkom dijalogu s poduzećima; podnositelj pritužbe čak je vidio da je potrebno obratiti se ministarstvu svoje države članice i zastupniku u Europskom parlamentu kako bi Komisija komunicirala na konstruktivniji način.
(v) Komisijino postupanje prema društvima nije bilo u skladu s njezinom politikom da posebnu pozornost posveti potrebama MSP-ova (mala i srednja poduzeća).
Podnositelj pritužbe podnio je posebne zahtjeve za financijsku naknadu.

INQUIRY

Mišljenje Komisije U
pogledu prve tvrdnje Komisija je ukratko iznijela sljedeće činjenice i objašnjenja:
Prijedlog podnositelja pritužbe podnesen je povjerenstvu neovisnih kvalificiranih stručnjaka u području biomase koji su ocijenili prijedlog i dodijelili mu ocjenu A+. U izvješću o evaluaciji stručnjaci su skrenuli pozornost na moguće poveznice s drugim potencijalno relevantnim projektima - jednim u programu JOULE i jednim u programu AIR. Projekt godišnjeg izvješća o provedbi ispitan je, ali nije pokazivao preklapanja.
Komisija je 30. srpnja 1997. podnositelju pritužbe poslala dopis u kojem ga je obavijestila o uspjehu prijedloga i potrebi za započinjanjem pregovora o ugovoru. Obrasci za pregovore o ugovoru poslani su podnositelju pritužbe 11. kolovoza 1997., nakon čega je 16. listopada 1997. poslan dopis u kojem se navodi da će najraniji mogući datum početka projekta biti 1. veljače 1998.
Komisija je 15. prosinca 1997. od podnositelja pritužbe primila obrasce za pregovore o ugovorima. U veljači 1998. program JOULE stupio je u kontakt s programom FAIR, izražavajući zabrinutost zbog mnogih sličnosti u tehnologiji, ciljevima i partnerstvima između predloženog projekta FAIR podnositelja pritužbe i projekta u okviru projekta JOULE. Projekt u okviru JOULE-a koordiniralo je i jedno od društava u čije je ime podnositelj pritužbe djelovao. Komisija je izrazila zabrinutost da bi se oskudna financijska sredstva iz obaju programa mogla upotrijebiti za financiranje sličnih istraživanja ili istraživanja koja se preklapaju. Službe obaju programa stoga su pregledale projekte i zaključile da postoji ozbiljan rizik od preklapanja. Odlučeno je da će se zatražiti mišljenje neovisnog stručnog povjerenstva.
Dana 16. travnja 1998. stručno povjerenstvo ocijenilo je projekte. Podnositelju pritužbe 20. svibnja poslan je primjerak izvješća stručnjaka. U izvješću je navedeno gdje je došlo do preklapanja s projektom JOULE te je preporučeno da se projekt podnositelja pritužbe podijeli u dvije faze. Uspješan završetak prve faze („prva faza”) ili dokaz izvedivosti značio bi nastavak ugovora. Komisija je nastavila dijalog s neovisnim stručnjacima o tome kako uspješno osmisliti kriterije za dokazivanje izvedivosti.
Podnositelj pritužbe obaviješten je 22. lipnja 1998. o raspravama i zatražio je podnošenje novog tehničkog priloga u skladu s tim kriterijima. Dugotrajni pregovori o ugovorima nastavili su se tijekom srpnja i kolovoza. Komisija je u rujnu 1998. prihvatila konačnu verziju tehničkog priloga, a datum početka početnog tromjesečnog razdoblja („faza I.”) dogovoren je za 1. studenoga 1998. Ugovor je naposljetku potpisan 10. prosinca 1998.
Kad je riječ o drugoj tvrdnji, Komisija je ukratko objasnila sljedeće:
U skladu s uvjetima ugovora nastavak projekta na fazu II. ovisio je o Komisijinoj pozitivnoj ocjeni faze I. Ta se procjena trebala temeljiti na ishodu demonstracije projekta o funkcioniranju platforme za koju su utvrđeni određeni kriteriji. Osnovni cilj demonstracije bio je procijeniti postoje li „dostatni potvrdni dokazi da će faza II. vjerojatno biti uspješna i da zaslužuje financijsku potporu Komisije”. S obzirom na rezultate provedene demonstracije i utvrđene kriterije, Komisija je smatrala da demonstracija projekta nije pružila takve dokaze.
Kad je riječ o trećoj tvrdnji, Komisija je tvrdila da sve Komisijine evaluacije istraživanja provode visokokvalificirani stručnjaci koji prije provedbe evaluacije potpišu sporazum o povjerljivosti. Identitet vanjskih stručnjaka uvijek ostaje povjerljiv kako bi se zaštitila njihova nepristranost i neovisnost.
Kad je riječ o četvrtoj tvrdnji, Komisija je smatrala da je otvoreno i opsežno korespondirala s podnositeljem pritužbe te je projekt ocijenila u dobroj vjeri.
Kad je riječ o petoj tvrdnji, Komisija je opovrgnula tvrdnju da neuspjeh prijedloga nije u skladu s deklariranom politikom da se posebna pozornost posveti malim i srednjim poduzećima. Komisija je uputila na opći uspjeh MSP-ova u programima FAIR.
Primjedbe podnositelja pritužbe
Podnositelj pritužbe zadržao je svoje navode i tvrdnje.

ODLUKA

1 Tvrdnja o prekomjernom kašnjenju
1.1 U pogledu prve tvrdnje, koja se odnosi na kašnjenje u sklapanju ugovora, činjenica je da se nakon što je podnositelj pritužbe 15. prosinca 1997. podnio obrasce ugovora, Komisija obvezala ponovno otvoriti pitanje mogućeg preklapanja projekta kako bi ispitala može li se prijedlog podnositelja pritužbe ipak prihvatiti i dobiti financijska sredstva. Čini se da se odluka relevantnih službi Komisije da preispitaju pitanje mogućeg preklapanja projekta temeljila na informacijama koje su im u veljači 1998. dostavile druge službe. Podnositelj pritužbe obaviješten je 22. lipnja 1998. o konačnom ishodu Komisijinih ispitivanja te je od njega zatraženo da podnese novi tehnički prilog. Nakon tog datuma čini se da bi se pregovori o ugovorima mogli ponovno pokrenuti.
1.2 S obzirom na opću obvezu Komisije da izbjegne rasipanje sredstava Zajednice, njezina odluka da preispita pitanje mogućeg preklapanja projekata ne bi bila neopravdana. Kad je riječ o kašnjenju uzrokovanom tim ponovnim ispitivanjem, ne čini se očitim da je razdoblje od četiri do pet mjeseci koje je Komisiji trebalo da preispita potencijalno preklapanje projekta bilo nerazumno. Valja dodati da se ne može isključiti da bi kašnjenje bilo kraće da je Komisija učinkovitije komunicirala s podnositeljem pritužbe. Pitanje Komisijinih standarda komunikacije obrađeno je u četvrtom navodu u nastavku.
1.3 Na temelju navedenih zaključaka Ombudsmanica smatra da nije bilo nepravilnosti u postupanju u vezi s prvom tvrdnjom.
2 Tvrdnja o protupravnom raskidu ugovora
2.1 U pogledu druge tvrdnje, koja se odnosi na odluku Komisije o raskidu ugovora po završetku prve faze, Europski ombudsman najprije ističe sljedeće ograničenje preispitivanja koje se primjenjuje u sporovima o ugovorima. Ombudsman ne nastoji utvrditi je li bilo koja od stranaka prekršila ugovor. To pitanje može učinkovito riješiti samo nadležni sud koji bi imao mogućnost saslušati argumente stranaka u vezi s relevantnim nacionalnim pravom i ocijeniti proturječne dokaze o svim spornim činjeničnim pitanjima. Međutim, kao pitanje dobre uprave, javno tijelo koje sudjeluje u ugovornom sporu s privatnom stranom uvijek bi trebalo moći Ombudsmanu pružiti dosljedan prikaz pravne osnove za svoje djelovanje i razloga zbog kojih smatra da je njegovo stajalište o ugovornom položaju opravdano.
2.2 U ovom slučaju Komisija je uputila na posebne kriterije koji su uspostavljeni kako bi se pomoglo njezinoj procjeni postojanja "dostatnih potvrdnih dokaza da će faza II. vjerojatno biti uspješna i da zaslužuje financijsku potporu Komisije". Ombudsmanica ne smatra da Komisija nije dovoljno dosljedno obrazložila svoju negativnu odluku. Stoga ne postoje nepravilnosti u postupanju u pogledu druge tvrdnje.
3 Informacije o stručnjacima i zaštita prava intelektualnog vlasništva
3.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija pogrešno odbila obavijestiti o identitetu i kvalifikacijama svojih stručnih ocjenjivača te da su mehanizmi kojima se osigurava zaštita prava intelektualnog vlasništva poduzeća neprimjereni. Komisija je izjavila da sve Komisijine evaluacije istraživanja provode visokokvalificirani stručnjaci koji prije postupka potpišu sporazum o povjerljivosti. Identitet vanjskih stručnjaka uvijek ostaje povjerljiv kako bi se zaštitila njihova nepristranost i neovisnost.
3.2 Ombudsmanica cijeni činjenicu da je Komisija primijenila svoje postojeće prakse povjerljivosti u čuvanju povjerljivosti informacija o svojim vanjskim stručnjacima. Međutim, čini se da te prakse povjerljivosti nisu preispitane s obzirom na napore da se Europska unija učini transparentnijom. Ti su napori izraženi, među ostalim, u Izjavi br. 17 priloženoj Završnom aktu Ugovora o Europskoj uniji i, u novije vrijeme, u članku 1. Ugovora o Europskoj uniji, kako je izmijenjen Ugovorom iz Amsterdama, kojim se predviđa da bi se odluke trebale donositi na što otvoreniji način i na razini što je moguće bližoj građanima.
3.3 Ombudsman također skreće pozornost na svoj prethodni nalaz da se pravo stranaka u postupku na informacije ne smije neopravdano ometati pretjerano širokim obvezama povjerljivosti (1).
3.4 S obzirom na prethodno navedeno, Ombudsmanica smatra da je došlo do nepravilnosti u postupanju Komisije zbog toga što nije razmotrila objavljivanje informacija o svojim vanjskim stručnjacima. Stoga je u nastavku iznesena kritična napomena.
3.5 Što se tiče pitanja zaštite prava intelektualnog vlasništva, Ombudsmanica smatra da bi obveza vanjskih stručnjaka da potpišu sporazum o povjerljivosti obično bila primjerena i primjerena mjera za zaštitu takvih prava vlasništva. Stoga nije bilo nepravilnosti u postupanju u tom pogledu.
4 Tvrdnja o nepostojanju smislenog dijaloga
4.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija odbila sudjelovati u smislenom tehničkom dijalogu s društvima. Komisija je odbacila tu tvrdnju.
4.2 U kontekstu ugovornih sporova Europski ombudsman prethodno je napomenuo da uprava građanima pruža informacije koje su im potrebne, osim ako postoje razlozi koji to ometaju. Također treba napomenuti da je Prvostupanjski sud u pogledu drugih postupaka javne nabave uputio na obvezu javnih tijela da poštuju načelo transparentnosti (2). Sud je, među ostalim, naveo da "... trgovačko društvo koje je usko uključeno u postupak javne nabave i koje je čak ocijenjeno uspješnim ponuditeljem mora bez odgode dobiti precizne informacije o vođenju cijelog postupka."
4.3 U ovom slučaju Komisija nije dostavila nikakve dokaze kojima bi dokazala da je bez odgode na odgovarajući način obavijestila podnositelja pritužbe o svojim postupcima i radnjama u vezi s preispitivanjem prvotno uspješnog prijedloga projekta podnositelja pritužbe. Ombudsman stoga zaključuje da je došlo do nepravilnosti u postupanju u pogledu četvrte tvrdnje. Europski ombudsman u skladu s time iznosi kritičku napomenu u nastavku.
5 Tvrdnja o nedosljednosti s politikom o MSP-ovima
5.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisijino postupanje prema društvima nije bilo u skladu s njezinom politikom prema kojoj se posebna pozornost posvećuje potrebama MSP-ova (mala i srednja poduzeća). Komisija je opovrgnula tu tvrdnju i uputila na opći uspjeh MSP-ova u programima FAIR.
5.2 Ombudsmanica ne smatra da odluka Komisije da preispita pitanje preklapanja projekata i kašnjenja koja je uzrokovala daje razlog za zaključak da je Komisija djelovala u suprotnosti sa svojom politikom o MSP-ovima. Stoga nije bilo nepravilnosti u postupanju u vezi s petom tvrdnjom.
Zaključak Na
temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s ovom pritužbom potrebno je iznijeti sljedeće kritične napomene:

1. Ombudsmanica cijeni činjenicu da je Komisija primijenila svoje postojeće prakse povjerljivosti pri čuvanju povjerljivosti informacija o svojim vanjskim stručnjacima. Međutim, čini se da te prakse povjerljivosti nisu preispitane s obzirom na napore da se Europska unija učini transparentnijom. Ti su napori izraženi, među ostalim, u Izjavi br. 17 priloženoj Završnom aktu Ugovora o Europskoj uniji i, u novije vrijeme, u članku 1. Ugovora o Europskoj uniji, kako je izmijenjen Ugovorom iz Amsterdama, kojim se predviđa da bi se odluke trebale donositi na što otvoreniji način i na razini što je moguće bližoj građanima.

Ombudsman također skreće pozornost na svoj prethodni nalaz da pretjerano široke obveze povjerljivosti ne bi smjele neopravdano ometati pravo postupovnih stranaka na informacije.

S obzirom na prethodno navedeno, Ombudsmanica smatra da je došlo do nepravilnosti u postupanju Komisije jer nije razmotrila objavljivanje informacija o svojim vanjskim stručnjacima.

2. U ovom slučaju Komisija nije dostavila nikakve dokaze kojima bi dokazala da je bez odgode na odgovarajući način obavijestila podnositelja pritužbe o svojim postupcima i aktima u vezi s ponovnim ispitivanjem prvotno uspješnog prijedloga projekta podnositelja pritužbe. Ombudsmanica stoga smatra da je četvrta tvrdnja podnositelja pritužbe bila opravdana i zaključuje da je došlo do nepravilnosti u postupanju.

S obzirom na to da se ti aspekti predmeta odnose na postupke povezane s određenim događajima u prošlosti, nije primjereno postići prijateljsko rješenje tog pitanja. Ombudsman stoga zaključuje predmet.
O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Europske komisije.
Vaš iskreno
Jacob SÖDERMAN

---

(1) Vidjeti Odluku o pritužbi 1086/97/PD protiv Europske komisije, Godišnje izvješće Europskog ombudsmana za 1999., str. 81., vidjeti str. 82.

(2) T-203/96, Embassy Limousines & Services protiv Europskog parlamenta, ECR [1998.] II-4239, točka 85.