Predmet se odnosio na odbijanje Europske investicijske banke (EIB) da omogući potpuni javni pristup dokumentima povezanima s istragama i preporukama Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF). EIB je utvrdio da su brojni dokumenti obuhvaćeni područjem primjene zahtjeva podnositelja pritužbe, uključujući završna izvješća i preporuke OLAF-a, kao i vlastite stegovne odluke EIB-a. Iako je EIB dao djelomičan pristup deset od 13 utvrđenih završnih izvješća OLAF-a, odbio je pristup preostalim dokumentima u cijelosti. Kad je riječ o disciplinskim odlukama EIB-a, EIB je dostavio sažetak poduzetih disciplinskih mjera. Pritom se EIB u svojim pravilima o transparentnosti oslonio na iznimke od javnog pristupa, tvrdeći da bi se potpunim otkrivanjem ugrozila zaštita osobnih podataka, svrha istraga i njegov postupak odlučivanja.

Ombudsmanica je pokrenula istragu, a njezin istražni tim pregledao je predmetne dokumente u zahtjevu podnositelja pritužbe za javni pristup. Pretraga je pokazala da znatan dio informacija sadržanih u tim dokumentima čini osobne podatke koji, ako se otkriju, mogu omogućiti identifikaciju pojedinačnih članova osoblja EIB-a koje OLAF istražuje. S obzirom na osjetljivo odvagivanje potrebno kako bi se utvrdilo može li otkrivanje dovesti do identifikacije pojedinaca i s obzirom na to da je EIB podnositelju pritužbe dostavio pregled poduzetih daljnjih mjera i izrečenih sankcija, ombudsmanica je smatrala da je EIB-ovo odbijanje da omogući potpuni javni pristup općenito razumno. Stoga je zaključila predmet utvrdivši da nije bilo nepravilnosti u postupanju. Međutim, iako znatna količina informacija sadržanih u uskraćenim dokumentima očito predstavlja osobne podatke, Ombudsman je istaknuo da je količina informacija, čak i ako je ograničena, administrativne prirode i ne predstavlja osobne podatke. Stoga je predložila poboljšanje kako bi EIB razmotrio mogu li se barem neki dijelovi njegovih disciplinskih odluka koje sadržavaju isključivo administrativne informacije otkriti bez rizika od otkrivanja osobnih podataka.

Predmet se odnosio na postupanje Europske središnje banke (ESB) s postupovnim aspektima povezanima s izvješćem zviždača koje je podnositelj pritužbe [1] podnio 2022. Izvješće zviždača odnosilo se na navodnu obiteljsku vezu između službenika za zapošljavanje i zaposlene osobe.

Podnositelj pritužbe doživio je ponašanje navodnih počinitelja kaznenih djela za koje je smatrao da predstavlja neprimjereno ponašanje (uključujući uznemiravanje). Podnositelj pritužbe zatražio je povezanu administrativnu istragu.

ESB je odlučio ocijeniti prijavu zviždača zajedno s pitanjem navodnog neprimjerenog ponašanja. Obavijestila je podnositelja pritužbe i da dostavljeni dokazi ne opravdavaju pokretanje upravne istrage. Podnositelj pritužbe osporio je obje točke upravnom pritužbom koju je ESB proglasio nedopuštenom zbog nepostojanja osobnog interesa (zajedničko rješavanje dvaju pitanja) ili zbog nepostojanja odluke koja se može pobijati (nepokretanje administrativne istrage).

Podnositelj pritužbe obratio se Ombudsmanu osporavajući odluku ESB-a o nedopuštenosti. Tijekom istrage Ombudsmana podnositelj pritužbe također je zatražio od Ombudsmana da pobliže razmotri postupanje s prijavama i pritužbama zviždača u ESB-u.

Ombudsmanica je utvrdila da razlozi koje je ESB naveo za proglašenje administrativne pritužbe podnositelja pritužbe nedopuštenom nisu uvjerljivi.

Ombudsmanica je napomenula i da je tijekom njezine istrage došlo do znatnih promjena u tom pitanju te da su povezane unutarnje istrage na visokoj razini još uvijek u tijeku. Osim toga, ESB je dovršio samoinicijativnu reviziju svojeg okvira izvješćivanja, istrage i disciplinskog okvira. U tim je okolnostima Ombudsman zaključio da u tom trenutku nisu bile opravdane daljnje istrage te je zaključio istragu.

 

[1] Zbog anonimnosti, među ostalim u pogledu spola podnositelja pritužbe, u tekstu se podnositelj pritužbe naziva „oni”/„njihovi”/„njihovi”.

 

Predmet se odnosio na način na koji je Europska služba za vanjsko djelovanje (ESVD) postupala s podugovarateljem koji je pružao stručno znanje i usluge u sektoru IT-a. Podnositelj pritužbe tvrdi da nije u cijelosti plaćen za posao koji je obavio. Nakon što su pregovori podnositelja pritužbe s glavnim ugovarateljem ostali bez rezultata, podnositelj pritužbe obratio se Ombudsmanu, osporavajući način na koji je ESVD riješio predmetni spor.

Ombudsmanica je podsjetila da nepostojanje izravnog ugovornog odnosa između institucije EU-a i podugovaratelja ne oslobađa prvonavedenog, koji djeluje u svojstvu javnog tijela, od obveze poštovanja temeljnog prava podugovaratelja na dobru upravu. Ta obveza obuhvaća, među ostalim, dužnost institucije EU-a da prati ponašanje svojeg ugovaratelja i, prema potrebi, da ustraje u tome da ugovaratelj ispunjava svoje obveze prema podugovaratelju. U ovom predmetu ombudsmanica je napomenula da se ESVD pobrinuo da glavni ugovaratelj pažljivo obavijesti podugovaratelja o svojim zahtjevima u pogledu rezultata i dokumentacije te da je ESVD izvršio plaćanja za obavljeni potvrđeni rad. Općenito, ESVD je uložio više napora kako bi pronašao rješenje za različita pitanja podugovaranja.

Ombudsmanica je stoga zatvorila istragu sa zaključkom da nije bilo nepravilnosti u postupanju ESVD-a.

Predmet se odnosio na način na koji je Europski ured za odabir osoblja (EPSO) rješavao zahtjeve za preispitivanje kandidata koji nije uspio u dva postupka odabira. Među ostalim, podnositelj pritužbe tvrdio je da EPSO nije na odgovarajući način odgovorio na njegove zabrinutosti te je postavio pitanje je li na odgovarajući način preispitao njegovu uspješnost.

Nakon što je Ombudsman pokrenuo istragu, EPSO je podnositelju pritužbe dostavio dodatne odgovore. Ombudsmanica je utvrdila da postoje nedosljednosti između njih i odgovora koje je prvotno primila te da nije jasno je li EPSO stvarno preispitao svoje početne odluke. Tijekom istrage EPSO je dao dodatna pojašnjenja kako bi to objasnio.

Ombudsmanica je zaključila zaključak da daljnje istrage nisu opravdane jer je EPSO u konačnici pružio razumna objašnjenja o tome kako je postupio sa zahtjevima podnositelja pritužbe za preispitivanje. Međutim, istraga je otkrila probleme s EPSO-ovim standardnim odgovorima na zahtjeve za preispitivanje. Kako bi se to riješilo, ombudsmanica je EPSO-u predložila poboljšanje i zatražila od njega da u budućnosti osigura da kandidati koji su podnijeli zahtjev za preispitivanje dobiju jasan, točan i potpun odgovor kojim ih se obavješćuje o tome je li provedeno preispitivanje te o razlozima za odluku EPSO-a.

 

Predmet se odnosio na odbijanje Europskog parlamenta da omogući javni pristup dokumentima povezanima s dvjema istragama Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) o povredama dužnosti osoblja. Kako bi odbio pristup, Parlament se oslonio na četiri iznimke u skladu sa zakonodavstvom EU-a o javnom pristupu dokumentima, tvrdeći da bi otkrivanje ugrozilo privatnost i integritet osoba na koje se odnose OLAF-ove istrage, svrhu tih istraga, sudske postupke koji su u tijeku i postupak donošenja odluka.

Istražni tim Ombudsmana pregledao je predmetne dokumente i na temelju inspekcije zaključio da je, kad je riječ o dokumentima povezanima s jednom od istraga, razumno da Parlament primijeni opću pretpostavku neotkrivanja na koju se institucije Unije mogu osloniti dok su istrage OLAF-a u tijeku i sve dok ne istekne razuman rok za daljnje aktivnosti tijela koja provode preporuke OLAF-a. 

S obzirom na posebne okolnosti dviju istraga OLAF-a o kojima je riječ, Ombudsman je također utvrdio da je Parlament opravdano smatrao da redigiranje dokumenata ne ostavlja nikakav materijalni sadržaj jer sadržavaju znatnu količinu osobnih podataka. Budući da podnositelj pritužbe nije utvrdio potrebu za otkrivanjem osobnih podataka u određenu svrhu u javnom interesu, kako je propisano zakonodavstvom EU-a o zaštiti podataka, Ombudsmanica nije utvrdila nepravilnosti u postupanju i zaključila je predmet.

Predmet se odnosio na način na koji je Agencija Europske unije za azil (EUAA) raskinula ugovor vanjskog stručnjaka nakon navoda o neprofesionalnom postupanju prema usmenim prevoditeljima tijekom misije za potporu u pitanjima azila. Podnositelj pritužbe tvrdio je da odluka nije dovoljno obrazložena, da nije bio propisno obaviješten o meritumu navoda, da njegova prava na obranu nisu poštovana i da su poduzete mjere bile neproporcionalne. EUAA je tvrdila da se raskid ugovora temeljio na više vjerodostojnih izvješća o povredi dužnosti, da je podnositelj pritužbe bio obaviješten o zabrinutosti na sastancima i u drugim komunikacijama te da su pitanja povjerljivosti ograničila otkrivanje određenih pojedinosti.

Ombudsman je utvrdio da, iako u samom dopisu o raskidu nije jasno i dovoljno navedeno činjenično i pravno obrazloženje na kojem se temelji odluka, širi kontekst pokazuje da je EUAA s podnositeljem pritužbe surađivao nekoliko puta prije raskida njegova ugovora. Ombudsmanica je smatrala da je podnositelj pritužbe obaviješten o prirodi zabrinutosti i da mu je pružena mogućnost da odgovori. EUAA je također pokušala riješiti situaciju manje strogim mjerama prije nego što je prestala s radom. Iako bi bilo usklađenije s dobrom administrativnom praksom da EUAA vodi strukturiraniju evidenciju i pruža detaljnije obrazloženje u dopisu o raskidu, Ombudsman nije utvrdio očitu pogrešku u ocjeni ili postupovni nedostatak koji je dovoljno ozbiljan da bi predstavljao nepravilnosti u postupanju.

Ombudsmanica je zatvorila istragu nalazom da nije bilo nepravilnosti u postupanju EUAA-e u vezi s odlukom o raskidu ugovora podnositelja pritužbe.