Predmet se odnosio na zahtjev za javni pristup dokumentima povezanima s troškovima sveučilišta u kontekstu projekta koji financira EU. Podnositelj pritužbe podnio je svoj zahtjev Europskoj komisiji u srpnju 2025.

Komisija je prvi put odgovorila u rujnu 2025. Utvrdila je da je deset dokumenata obuhvaćeno područjem primjene zahtjeva za pristup, kojem je odbila dati javni pristup u cijelosti. Time je Komisija tvrdila da bi otkrivanje moglo ugroziti komercijalne interese dotičnog sveučilišta.

Podnositelj pritužbe osporio je odluku Komisije podnošenjem „potvrdnog zahtjeva” u rujnu 2025. Ako Komisija nije dala izričit odgovor, podnositelj pritužbe obratio se Ombudsmanu u listopadu 2025.

Ombudsmanica je pokrenula istragu o implicitnom odbijanju Komisije da odobri javni pristup i, kao prvi korak, zatražila od Komisije da što prije donese izričit odgovor na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe. U nedostatku odgovora u zadanom roku, istražni tim Ombudsmana pregledao je predmetne dokumente, zajedno s dokumentacijom o savjetovanju s dotičnim sveučilištem.

Komisija je podnositelju pritužbe odgovorila u svibnju 2026. i odobrila širok djelomičan pristup spornim dokumentima. Podnositelj pritužbe u svojim primjedbama na potvrdnu odluku Komisije nije osporio preostale redigacije. Ombudsmanica je stoga smatrala da je pritužba na Komisijino prešutno odbijanje pristupa riješena pristupom koji je sada odobren. Međutim, Ombudsmanica je izrazila žaljenje zbog kašnjenja Komisije u obradi zahtjeva za pristup podnositelja pritužbe, koje je trajalo i nakon što je pokrenula istragu. Ombudsmanica i dalje pomno prati pitanje kašnjenja na temelju pritužbi koje su joj podnesene.

Predmet se odnosio na studiju koju je izradila istraživačka organizacija na temelju ugovora s delegacijom EU-a u Gvineji Bisau. Organizacija je izrazila zabrinutost zbog uvjeta povezanih s objavom studije, posebno zbog toga što bi je trebalo besplatno distribuirati. Organizacija je smatrala da bi se tim uvjetom učinkovito spriječilo objavljivanje studije kao akademske knjige jer su akademski izdavači komercijalni subjekti koji ostvaruju dobit od knjiga koje objavljuju.

Istraga je pokazala da je studija naručena na temelju „ugovora o uslugama”, u okviru kojeg je Europska komisija, koja je odgovorna za ukupni proračun o kojem je riječ, stekla vlasništvo nad studijom. Stoga se studija smatrala „javnim dobrom” i Komisija je s pravom ustrajala na tome da se besplatno stavi na raspolaganje javnosti.

Ombudsmanica je smatrala da je razumno da Komisija ustraje u tome da se studija besplatno distribuira s obzirom na to da je izrađena s pomoću sredstava EU-a te se stoga ne bi trebala komercijalizirati. Međutim, ombudsmanica je izrazila žaljenje zbog toga što je Komisija jasno odredila uvjete u pogledu objave tek nakon završetka studije. Ombudsmanica je zaključila predmet zaključivši da daljnje istrage nisu opravdane, ali je predložila da se u budućnosti izbjegnu slični problemi.