Pozadina

1. Podnositelj pritužbe bio je akreditirani parlamentarni asistent zastupnika u Europskom parlamentu. Parlament je 27. veljače 2012. od zastupnika u Europskom parlamentu primio zahtjev za raskid ugovora podnositelja pritužbe. Dva dana kasnije, dopisom od 29. veljače 2012., Parlament je obavijestio podnositelja pritužbe o zahtjevu zastupnika u Europskom parlamentu i o svojoj odluci da raskine ugovor podnositelja pritužbe. Parlament je naveo da je zastupnik u Europskom parlamentu naveo sljedeće razloge zbog kojih je zatražio njegovo razrješenje: i) više nije bio zadovoljan kvalitetom rada podnositelja pritužbe; ii. podnositelj pritužbe nije dobro funkcionirao unutar tima; i iii. zastupnik stoga više nije mogao vjerovati podnositelju pritužbe da će biti njegov akreditirani parlamentarni asistent.

2. Podnositelj pritužbe 18. srpnja 2012. pregledao je svoj osobni dosje u prostorima Parlamenta u Luxembourgu. Kad je primijetio da zahtjev za razrješenje zastupnika nije bio u njegovu osobnom dosjeu, zatražio je od službi Parlamenta da mu prilože presliku zahtjeva. Parlament je odbio pristup i izjavio da zahtjev nije pismo, već standardni obrazac koji je ispunio zastupnik u Europskom parlamentu. Tužitelj je 1. kolovoza 2012. izgubio posao. Nakon toga obratio se pučkom pravobranitelju.

Navod o pogrešnom otkazu

Nacrt preporuka Europskog ombudsmana

3. Ombudsmanica je pokrenula istragu o tvrdnji da je Parlament pogrešno raskinuo ugovor podnositelja pritužbe i o zahtjevu da poništi tu odluku. Ombudsmanica se nije bavila razlozima za odbijanje podnositelja pritužbe te je to objasnila podnositelju pritužbe.

4. Ombudsmanica je izjavila da ne može prihvatiti argumente Parlamenta da (i) ne postoji obveza saslušanja parlamentarnog asistenta prije donošenja odluke o prestanku njegova ugovora i da (ii) s obzirom na to da su u njima navedene činjenice na kojima se temelji odluka, uključivanje zahtjeva zastupnika za razrješenje u osobni dosje parlamentarnog asistenta ne bi bilo svrsishodno.

5. Kad je riječ o argumentu Parlamenta (i), ombudsmanica je navela da je Parlament trebao uzeti u obzir Povelju o temeljnim pravima, koja je bila na snazi u trenutku odbacivanja pritužbe. Člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje predviđa se da svaka osoba ima pravo na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati. Naime, u svojoj presudi CH protiv Europskog parlamenta u vezi s raskidom ugovora parlamentarnog asistenta na zahtjev zastupnika u Europskom parlamentu Službenički sud smatrao je da bi od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona 1. prosinca 2009. trebalo uzeti u obzir odredbe Povelje koje imaju istu pravnu snagu kao Ugovori^[1]. Ombudsmanica je naglasila da je u tom slučaju Službenički sud poništio odluku Parlamenta o raskidu ugovora parlamentarnog asistenta jer Parlament nije poštovao pravo asistenta na saslušanje nakon zahtjeva za razrješenje zastupnika u Europskom parlamentu i prije donošenja odluke o razrješenju.

6. Što se tiče argumenta Parlamenta (ii), Ombudsman je istaknuo da se člankom 26. Pravilnika o osoblju, koji se primjenjuje i na akreditirane parlamentarne asistente, predviđa da se svi dokumenti koji se odnose na administrativni status članova osoblja i sva izvješća koja se odnose na njihovu sposobnost, učinkovitost i ponašanje moraju uključiti u osobni dosje. Ombudsmanica nije uvidjela zašto se zahtjev zastupnika u Europskom parlamentu ne bi trebao smatrati takvim dokumentom. Osim toga, gubitak povjerenja zastupnika u asistenta, iako je valjan razlog za otkaz, nije apstraktan koncept, već ga je potrebno konkretno prevesti u zahtjevu. Iz toga slijedi da bi transparentnost i pravednost od Parlamenta zahtijevale da takav zahtjev uključi u osobni dosje asistenta.

7. Na temelju navedenih razmatranja ombudsmanica je zaključila da je činjenica da Parlament nije uključio zahtjev zastupnika u Europskom parlamentu u osobni dosje podnositelja pritužbe, uz to što Parlament nije saslušao podnositelja pritužbe prije njegova razrješenja, negativno utjecala na pravo podnositelja pritužbe na saslušanje. To je bio slučaj nepravilnosti u postupanju. Stoga je izradila sljedeće nacrte preporuka:

„1. Parlament bi trebao stupiti u izravan kontakt s podnositeljem pritužbe kako bi se dogovorio o tome kako ispraviti nepravilnosti u postupanju utvrđene u točki [7.], primjerice plaćanjem odgovarajućeg iznosa ex gratia.

2. Ombudsmanica pozdravlja nove Provedbene mjere koje je Predsjedništvo Parlamenta donijelo 14. travnja 2014. Novim tekstom članka 20. naglašava se predanost Parlamenta poštovanju prava parlamentarnih asistenata na obranu i jamčenju, u situaciji u kojoj se zapošljavanje temelji na uzajamnom povjerenju, da se ugovori raskidaju na najpravedniji mogući način. Međutim, kako bi se dodatno zajamčila prava na obranu parlamentarnih asistenata, Parlament bi trebao usvojiti internu praksu kojom se u osobne dosjee parlamentarnih asistenata sustavno uključuje primjerak zahtjeva zastupnika za raskid ugovora.

8. U svojem detaljnom mišljenju Parlament je prihvatio oba nacrta preporuka. U odgovoru na prvi nacrt preporuke Parlament je naveo da je 5. studenoga 2014. pisao podnositelju pritužbe kako bi mu omogućio da odluči želi li da se zahtjev zastupnika za raskid njegova ugovora uključi u njegov osobni dosje. U tom je dopisu Parlament također obavijestio podnositelja pritužbe da, ako odluči da zahtjev treba uključiti u njegov osobni dosje, ima pravo zatražiti da se njegovi komentari na taj dokument također uključe u njegov osobni dosje, u skladu s člankom 26. točkom (b) Pravilnika o osoblju.

9. Parlament se također ispričao podnositelju pritužbe jer ga nije saslušao prije njegova otpuštanja. Budući da se ta postupovna nepravilnost više nije mogla ispraviti, Parlament je predložio da se podnositelju pritužbe isplati naknada u iznosu od 1500 EUR za neimovinsku štetu koju je pretrpio zbog te postupovne pogreške. Međutim, s obzirom na informacije kojima raspolaže, Parlament je smatrao da su razlozi na koje se poziva u odluci o otkazu kako bi se opravdao gubitak povjerenja valjani. Podnositelj pritužbe nije dokazao da su razlozi na koje se poziva za njegovo razrješenje zahvaćeni očitom pogreškom koja se tiče činjenica ili ocjenom. Stoga, čak i da je podnositelj pritužbe bio saslušan tijekom postupka odbacivanja, ishod tog postupka ne bi bio drukčiji. Parlament je također naveo da predloženi iznos odgovara iznosu naknade koju je Službenički sud nedavno dodijelio tužitelju čije je pravo na saslušanje Europska komisija povrijedila u predmetu u kojem je Službenički sud zaključio da, u nedostatku povrede prava na saslušanje, postupak ne bi doveo do drukčijeg rezultata^[2].

10. U odgovoru na drugi nacrt preporuke Parlament je naveo da je odlučio u osobni dosje parlamentarnih asistenata sustavno uključiti presliku zahtjeva zastupnika za raskid ugovora. Istaknula je da, u skladu s člankom 20. stavkom 4. Provedbenih mjera koje je Predsjedništvo Parlamenta donijelo 14. travnja 2014., kada tijelo ovlašteno za sklapanje ugovora o radu od zastupnika zaprimi zahtjev za raskid ugovora akreditiranog parlamentarnog asistenta, tijelo nadležno za sklapanje ugovora poziva asistenta na razgovor kako bi ga obavijestilo o razlozima koje je zastupnik naveo u zahtjevu za raskid ugovora i primilo na znanje eventualne komentare asistenta. Primjerak zahtjeva zastupnika za raskid ugovora asistenta šalje se asistentu uz poziv na razgovor. U tom pozivu tijelo za sklapanje ugovora obavijestit će asistente i da će zahtjev za raskid njihova ugovora biti uključen u njihov osobni dosje te da imaju pravo zatražiti da se njihovi komentari na taj zahtjev uključe i u njihov osobni dosje, u skladu s člankom 26. točkom (b) Pravilnika o osoblju.

11. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima naveo da razina naknade koju je predložio Parlament (1 500 eura) vjerojatno neće pokriti moralnu štetu koju je pretrpio. Istaknuo je da je u drugim slučajevima razina naknade koju dodjeljuju sudovi Unije znatno viša. Na primjer, u svojoj presudi u predmetu F-129/12 CH protiv Europskog parlamenta, koja se također odnosila na razrješenje parlamentarnog asistenta, Službenički sud naložio je Parlamentu da asistentu isplati iznos od 50 000 EUR za pretrpljenu neimovinsku štetu[3]. U predmetu F-42/13 CU protiv EGSO-a[4] Službenički sud naložio je Europskom gospodarskom i socijalnom odboru da tužitelju isplati iznos od 25 000 eura.

12. Podnositelj pritužbe također je izjavio da je iznenađen izjavom Parlamenta da, na temelju dostupnih informacija, smatra da su razlozi navedeni u odluci o otkazu koji opravdavaju gubitak povjerenja valjani i da stoga, čak i da je podnositelj pritužbe bio saslušan tijekom postupka razrješenja, ishod tog postupka ne bi bio drukčiji. Podnositelj pritužbe pozvao se na presudu od 2. srpnja 2014. u kojoj je Službenički sud presudio: „[e]n effet, cet argument revient à vider totalement de sa substance le droit fondamental d'être entendu, consacré à l'article 41, paragraphe 2, sous a), de la Charte, c'est-à-dire la possibilité donnée au requérant d'exprimer son point de vue sur une mesure l'affectant défavorablement, dès lors que le contenu du droit fondamental d'être entendu implique que l'intéressé ait la possibilité d'influencer le processus décisionnel en cause (arrêt Marcuccio/Komisija, T-236/02, EU:T:2011:465, t. 115.), cequi est de garant nature à gairque laque écision décisione n'adres écisionés et et ére ére érenté et et et et et et ére ére ére ére ére ére éréparenté et et et et et et et et et et et ére ére ére ére ére ére et et et et et et et et et et et et et et et et et ére ére ére ére ére ére ére ért

13. Podnositelj pritužbe naveo je da ima i još uvijek ima mnogo razloga na koje se može pozvati kako bi osporio odluku o otkazu.

14. Podnositelj pritužbe zaključio je da je, s obzirom na sličnost ovog predmeta s dvama prethodno navedenim predmetima (F-129/12 i F-42/13[6]), Parlament trebao poništiti svoju odluku o raskidu ugovora jer je bio očito nezakonit te je stoga trebao ponovno uspostaviti podnositelja pritužbe ili platiti ekvivalentnu naknadu. Također je smatrao da bi naknada koju treba dodijeliti, a koja bi trebala obuhvaćati i materijalnu i moralnu štetu, trebala biti dosljedna i razmjerna onoj prethodno navedene sudske prakse. Samo bi se takvom poštenom i opravdanom naknadom podnositelju pritužbe omogućilo da predmet smatra zaključenim.

Procjena Europskog ombudsmana nakon nacrta preporuka

15. Ombudsman pozdravlja činjenicu da je Parlament prihvatio oba nacrta preporuka i mjere poduzete za njihovu provedbu.

16. Kad je riječ o prvom nacrtu preporuke, Ombudsman napominje da je Parlament pristao ne samo podnositelju pritužbe isplatiti ex gratia 1 500 EUR, nego je i pozvao podnositelja pritužbe da navede želi li da se zahtjev zastupnika za raskid njegova ugovora, kao i eventualne primjedbe koje bi želio dati o tom zahtjevu, uključe u njegov osobni dosje. Na taj je način Parlament u pogledu podnositelja pritužbe također proveo drugi nacrt preporuke Europskog ombudsmana, koji je bio općenite prirode.

17. Opažanja podnositelja pritužbe usmjerena su na iznos plaćanja ex gratia koji je predložio Parlament. U tom kontekstu podnositelj pritužbe upućuje na dva predmeta (predmet F-129/12 CH protiv Europskog parlamenta i predmet F-42/13 CU protiv EGSO-a)u kojima je Službenički sud naložio Parlamentu i EGSO-u plaćanje odštete u iznosu od 50 000 EUR odnosno 25 000 EUR.

18. Ombudsmanica ističe da, za razliku od sudskih predmeta u kojima su stranke zatražile naknadu pretrpljene štete, njezin nacrt preporuke nije bio usmjeren na to da se podnositelju pritužbe nadoknadi svaka navodno pretrpljena šteta, nego na ispravljanje prethodno utvrđenih nepravilnosti u postupanju plaćanjem ex gratia, odnosno plaćanjem bez priznanja pravne odgovornosti Parlamenta i bez stvaranja presedana. Međutim, s obzirom na to da je preporuka Europskog ombudsmana Parlamentu bila plaćanje ex gratia odgovarajućeg iznosa, Europski ombudsman treba procijeniti je li iznos od 1 500 EUR koji je predložio Parlament primjeren.

19. Ombudsmanica u tom kontekstu napominje da se iznosi naknade dodijeljene u tim dvama sudskim predmetima ne mogu jednostavno primijeniti na situaciju podnositelja pritužbe. U predmetu F-129/12, koji se također odnosio na raskid ugovora parlamentarnog asistenta na zahtjev zastupnika u EP-u koji zapošljava, Službenički sud naložio je plaćanje naknade u iznosu od 50 000 eura. Međutim, treba uzeti u obzir posebne okolnosti tog predmeta. Naime, u tom je predmetu Službenički sud poništio i odluku o raskidu tužiteljičina ugovora i odluku Parlamenta o odbijanju zahtjeva za pomoć koji je tužiteljica, koja je tvrdila da ju je dotični zastupnik uznemiravao, podnijela. Sud je u svojoj presudi izričito uputio na ono što je nazvao "okolnostima koje se mogu dovesti u pitanje" u kojima su donesene obje prethodno navedene odluke. Stoga je jasno da su činjenice u predmetu F-129/12 vrlo različite od onih u predmetu podnositelja pritužbe.

20. U predmetu F-42/13 CU protiv EGSO-a, koji se odnosio na raskid ugovora člana privremenog osoblja, Službenički sud poništio je i odluku o raskidu tužiteljeva ugovora. Osim toga, Službenički sud naložio je EGSO-u plaćanje naknade štete u iznosu od 25 000 eura s obzirom na ono što je nazvao očitom nezakonitošću te odluke, s obzirom na to da je EGSO povrijedio i članak 41. stavak 2. točke (a) i (c) Povelje. U predmetu podnositelja pritužbe Ombudsman je utvrdio da se prava podnositelja pritužbe na saslušanje nisu poštovala i da je Parlament time prekršio članak 41. stavak 2. točku (a). Međutim, Ombudsman nije utvrdio povredu članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje (u pogledu obveze obrazlaganja), ali je utvrdio da je Parlament propisno obrazložio svoju odluku o raskidu ugovora podnositelja pritužbe. Činjenice u predmetu F-42/13 stoga se razlikuju i od onih u predmetu podnositelja pritužbe.

21. S obzirom na konstruktivan način na koji je Parlament reagirao na njezin nacrt preporuka i uzimajući u obzir da je od Parlamenta zatražila plaćanje ex gratia, a ne naknadu štete koju je podnositelj pritužbe možda pretrpio, Ombudsmanica smatra da je iznos od 1500 EUR koji je predložio Parlament primjeren. Naravno, podnositelj pritužbe može podnijeti zahtjev za naknadu štete Parlamentu ako smatra da je pretrpio štetu koja premašuje iznos koji mu je Parlament ponudio kao plaćanje ex gratia. Ako Parlament ne pruži zadovoljavajući odgovor na takav zahtjev, podnositelj pritužbe mogao bi razmotriti obraćanje Službeničkom sudu.

22. U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe iznio je nekoliko primjedbi u kojima je osporavao otkaz kao takav. U tom kontekstu Ombudsman može samo ponoviti ono što je navedeno u pismu Ombudsmana od 20. studenoga 2012. kojim se pokreće ova istraga, a to je da se zapošljavanje i razrješenje parlamentarnih asistenata od strane zastupnika u Europskom parlamentu (putem uprave Parlamenta) temelji na odnosu povjerenja i da je gubitak povjerenja zastupnika u njegovu parlamentarnu asistenticu valjan razlog za raskid ugovora.

23. Po analogiji s onim što je Opći sud presudio u predmetu T-406/04 Bonnet protiv Suda, postojanje odnosa povjerenja između zastupnika u Europskom parlamentu i parlamentarnog asistenta znači da ni Sud ni Ombudsman ne mogu zamijeniti svoju presudu presudom zastupnika u Europskom parlamentu o odnosu povjerenja između zastupnika u Europskom parlamentu i njegova asistenta. Ombudsman također ne vidi kako je, kako je tvrdio podnositelj pritužbe, Parlament mogao vratiti podnositelja pritužbe u službu zastupnika koji je izgubio povjerenje u njega.

24. Međutim, i po analogiji s predmetom T-406/04, kada je parlamentarni asistent razriješen dužnosti, ne samo sudovi EU-a nego i Ombudsman mogu ispitati je li odluka o razrješenju koju je donio Parlament u skladu s primjenjivim postupkom i poštuje li se njome pravo na obranu i obveza obrazlaganja. Isto tako, bez zamjene svoje ocjene ocjenom Parlamenta, sudovi Unije mogu provjeriti je li se na gubitak povjerenja učinkovito pozvalo i povređuju li se argumentima temeljna prava.

25. U tom se slučaju Ombudsmanica u svojem nacrtu preporuke u potpunosti bavila pravima podnositelja pritužbe na obranu. Kako je navedeno i u pismu Europskog ombudsmana od 20. studenoga 2012., Europski ombudsman ne može zamijeniti svoju ocjenu o tome je li između dviju strana doista došlo do gubitka povjerenja za dotičnog zastupnika u Europskom parlamentu ili za Parlament.

26. Kad je riječ o drugom nacrtu preporuke, ombudsmanica smatra da će odluka Parlamenta da u osobni dosje parlamentarnih asistenata sustavno uključuje presliku zahtjeva zastupnika za raskid ugovora pomoći u daljnjem jamčenju prava na obranu asistenata.

Zaključak

Na temelju istrage o toj pritužbi Ombudsman je zaključuje sljedećim zaključkom:

Parlament je prihvatio obje preporuke Ombudsmana te je stoga riješio pritužbu.

Podnositelj pritužbe i Parlament bit će obaviješteni o toj odluci.

Emily O'Reilly

Strasbourg, 18. veljače 2015.

[1] Predmet F-129/12 CH protiv Europskog parlamenta, presuda od 12. prosinca 2013., još nije objavljena u ECR-u, stavak 37.

[2] Predmet F-91/13 DF protiv Komisije, presuda od 1. listopada 2014., još nije objavljena u ECR-u, stavci od 55. do 57.

[3] Neslužbeni prijevod, točka 65.

[4] Predmet F-42/13 CU protiv Europskog gospodarskog i socijalnog odbora, presuda od 22. svibnja 2014., neobjavljena u ECR-u, stavci 58. i 59.

[5] Predmet F-63/13 Psarras protiv ENISA-e, presuda od 2. srpnja 2014., još nije objavljena u ECR-u, točka 41. Službenički sud smatrao je da taj argument ima za učinak lišavanje smisla temeljno pravo na saslušanje iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje, odnosno mogućnost da svaka osoba izrazi svoje stajalište o mjeri koja na nju negativno utječe, s obzirom na to da svrha temeljnog prava na saslušanje podrazumijeva da dotična osoba ima mogućnost utjecati na postupak odlučivanja o kojem je riječ (presuda T-236/02 Marcuccio/Komisija, EU:T:2011:465, t. 115.), što može osigurati da odluka koju treba donijeti nije zahvaćena materijalnim pogreškama i da je rezultat primjerenog odvagivanja interesa službe i osobnih interesa dotične osobe.

[6] Podnositelj pritužbe istaknuo je da se predmet F-91/13 na koji se poziva Parlament ne odnosi na ozbiljnu odluku o raskidu ugovora, nego na slučaj povrata preplaćenih iznosa.