Poštovani kolege,

Prije svega, hvala ti što si me pozvala. Počašćen sam i vrlo mi je drago što sam ovdje s obzirom na važnu ulogu ove Radne skupine u radu mog ureda.

Zbog toga je današnja razmjena posebno vrijedna. U sljedećih nekoliko minuta u biti ću obuhvatiti tri točke: pitanja kojima se moj Ured bavi kad je riječ o radu Vijeća, a o mnogima od njih, znam, ovdje se raspravlja; transparentnost u širem smislu; i potrebu za reformom Uredbe 1049.

Tada će mi biti drago uzeti vaša pitanja.

Europski ombudsman osnovan je Ugovorom iz Maastrichta i djeluje već više od trideset godina. Zadaća mu je rješavati nepravilnosti u djelovanju institucija, tijela, ureda i agencija Unije.

Tijekom ta tri desetljeća Unija je obuhvatila gotovo sva područja života građana, od obrambene i digitalne politike do klime i migracija. Pritužbe koje primamo odražavaju tu evoluciju. U njima je prikazano kako uprava EU-a funkcionira kad preuzima svaku novu odgovornost i kako građani istodobno reagiraju.

Kad sam preuzeo dužnost 2025., utvrdio sam dva prioriteta koji su posebno važni za to zašto sam danas ovdje.

Prvi je ojačati naše radne odnose s institucijama EU-a kako bi se pritužbe rješavale brzo i pravedno te kako bi se proširila dobra praksa. Drugi je predvidjeti kako će Unija koja se mijenja utjecati na naš rad i doprinijeti raspravi o načelima kojima bi se trebala voditi njezina administracija.

Transparentnost i pravila koja je provode u središtu su obaju načela.

Dopustite mi da započnem s pritužbama koje moj ured rješava u vezi s Vijećem.

Od početka 2025. zaprimili smo 20 pritužbi protiv Vijeća i pokrenuli osam istraga. Kao što znate, većina tih istraga odnosi se na pitanja transparentnosti, posebno na slučajeve javnog pristupa o kojima raspravljate u ovoj Radnoj skupini.

Nedavni slučajevi javnog pristupa odražavaju vrlo osjetljiva pitanja kojima se Vijeće bavi, na primjer Europski instrument mirovne pomoći. Jedan predmet koji je u tijeku odnosi se na odbijanje Vijeća da objavi 14 dokumenata koji sadržavaju zapisnike sa sastanaka Radne skupine za Afriku.  Iznimke na koje se Vijeće poziva u potonjem slučaju odnose se na javnu sigurnost i međunarodne odnose, a za polovicu dokumenata na obrambena i vojna pitanja.

Međutim, rekao bih da se većina odnosi na javni pristup zakonodavnim dokumentima, u kojem se samo može očekivati da se primjenjuju najviši standardi transparentnosti.

Vrijedi spomenuti dva prethodna slučaja: jedna se odnosila na Akt o digitalnim tržištima, a druga na Akt o digitalnim uslugama.

U prvom je slučaju mreža novinara zatražila pristup početnim komentarima i pitanjima država članica o zakonodavnom prijedlogu u vezi s Aktom o digitalnim tržištima. Vijeće je odbilo pristup, tvrdeći da bi otkrivanje ozbiljno ugrozilo njegov postupak donošenja odluka.

U drugom je medijska kuća zatražila razmjenu informacija između pravne službe Vijeća, njezinih unutarnjih radnih skupina i Europske komisije o Aktu o digitalnim tržištima i Aktu o digitalnim uslugama. Vijeće se ovdje pozvalo na iznimke povezane s pravnim savjetovanjem, budućim sudskim postupcima i postupkom donošenja odluka koji je u tijeku .

U oba slučaja moj je Ured utvrdio da Vijeće nije u dovoljnoj mjeri dokazalo kako bi otkrivanje ozbiljno naštetilo zaštićenim interesima, naglašavajući da je pravodoban javni pristup zakonodavnim dokumentima ključan kako bi građani mogli ostvariti svoje pravo na sudjelovanje u demokratskom životu EU-a koje se temelji na Ugovorima.

Iako je Vijeće u konačnici odobrilo pristup, vrijeme koje je bilo potrebno značilo je da dokumenti više nisu bili korisni za sudjelovanje javnosti te je stoga moj Ured potvrdio svoj zaključak o nepravilnostima u postupanju.

U istrazi na vlastitu inicijativu iz 2023. o tome kako Vijeće postupa sa zahtjevima za javni pristup zakonodavnim dokumentima Sud je utvrdio da se, iako Vijeće objavljuje velik broj zakonodavnih dokumenata, iznimke često primjenjuju preširoko, a da se pritom ne pružaju konkretni dokazi o rizicima koje bi otkrivanje podrazumijevalo, kako se zahtijeva sudskom praksom sudova EU-a. Kao što znate, Sud je posebno zahtjevan na tom području.

Drago mi je što mogu reći da je Vijeće reagiralo pozitivno i konstruktivno, čak i ako nije odgovorilo na sve naše prijedloge. Posebno je ohrabrujuće što je Vijeće proslijedilo odluku Europskog ombudsmana svim delegacijama i svim odjelima Glavnog tajništva. Sa zanimanjem primam na znanje i napore Vijeća da poboljša svoju proaktivnu transparentnost, posebno njegovu odluku da pri stavljanju u optjecaj objavi dodatne zakonodavne dokumente. Pristup jačanju zakonodavne transparentnosti koji je COREPER potvrdio 2020. bio je važan korak naprijed i naravno da me zanimaju novije inicijative.

Međutim, očekujem da će se pritužbe u budućnosti nastaviti u tri područja: zakonodavni dokumenti označeni oznakom LIMITE dok su rasprave u tijeku; neodgovarajuće bilježenje ili objavljivanje stajališta država članica; i nedostatak transparentnosti trijaloga.

Kad je riječ o posljednjoj točki, trenutačno razmatram pritužbu o redigiranju dokumenata u okviru trijaloga koji se odnose na predloženu Direktivu o tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš.

Mislim da se svi možemo složiti da demokratski nadzor zahtijeva visoke standarde transparentnosti. Građani bi trebali moći razumjeti stajališta koja njihove vlade zauzimaju kao suzakonodavci na razini Unije.

Istodobno uviđam da je za pregovore potreban prostor. Svaki zakonodavni postupak ima svoju dinamiku, koju oblikuje predmetni sektor i šira ravnoteža interesa. Za učinkovito donošenje odluka potreban je određeni stupanj fleksibilnosti.

Međutim, kada građani znaju što njihove vlade brane u Vijeću, oni čine više od praćenja Unije – sudjeluju u njoj.

Transparentnost nije sporedna u odnosu na donošenje odluka. On je njegov sastavni dio, kao što to zahtijeva demokratsko načelo.

Upravo zbog toga treba istaknuti pozitivne pomake.

Bio sam vrlo zadovoljan što je međuinstitucionalni alat za praćenje zakonodavstva EU-a, zajednički projekt Vijeća, Parlamenta i Komisije, primio nagradu „Izvrsnost u otvorenoj upravi” u okviru nagrade za dobru upravu koju moj Ured dodjeljuje 2026. Na jednom mjestu prikazuje građanima gdje se nalazi svaki prijedlog u okviru redovnog zakonodavnog postupka, jesu li i kada održani trijalozi te koji su dokumenti dostupni iz svih triju institucija.

Pozdravljam i spremnost Vijeća da sudjeluje u našim nalazima. Uskoro ću izvijestiti Europski parlament da je Vijeće u daljnjem postupanju nakon 2025. prihvatilo 100 % prijedloga mojeg Ureda.

To je važno, a ne samo za učinkovitost mojeg ureda. Kad institucija djeluje na temelju nalaza, građanima pokazuje da su saslušani: da je njihov problem shvaćen i da je uprava spremna ispraviti smjer i prilagoditi se njihovim očekivanjima i pravima.

Pritužba je čin povjerenja – u Ombudsmana, ali još više u sustav u cjelini.

Velik dio onoga što sam do sada opisao svodi se na jednostavno i gotovo očito očekivanje. Kada se donose važne odluke, javnost želi znati tko je bio za stolom, koji su dokazi uzeti u obzir i u čije ime. Transparentnošću se osigurava donošenje zakona ne samo za građane nego, u mjeri u kojoj je to moguće, i s njima. To je ono što u konačnici daje legitimitet zakonodavnom tijelu.

Smatram da institucije EU-a uglavnom dobro rade na informiranju građana. Međutim, sustav uspostavljen 2001. pokazuje pukotine, a te se pukotine šire.

Uredba 1049 napisana je za svijet papirnatih spisa i fizičkih arhiva. Pregovori se danas mogu odvijati tekstualnom porukom; upravljanje se temelji na protoku podataka koji ne ostavlja papirnati trag; a neke odluke čak oblikuju algoritmi. Nema povratka na papir.

Stoga se postavlja pitanje može li se okvirom izgrađenim prije četvrt stoljeća i dalje osigurati odgovornost u digitalnom dobu.

Tijekom godina Sud EU-a i Europski ombudsman razvili su opsežnu sudsku praksu i „ombudsprudence” kojima se preddigitalni zakonodavni tekst proteže kako bi odgovarao trenutačnoj situaciji: od onoga što se smatra „dokumentom” do toga gdje se nalaze granice svake iznimke.

Samo prošli tjedan, na međuinstitucijskom seminaru o javnom pristupu dokumentima koji je organiziralo Vijeće, predstavnici iz cijele uprave EU-a saslušali su suca Općeg suda i objasnili kako predmeti koji se vode pred nama daju sadržaj odredbama Uredbe.

Uredba se pokazala otpornom. Međutim, otpornost nije isto što i djelotvornost. Ističu se tri problema.

Prva je jasnoća. Sustavu nedostaje – i za građane i za institucije. Zahtjevi se prečesto obrađuju iz perspektive upravljanja rizicima. Građani se moraju pozvati na sudske presude, nalaze Europskog ombudsmana i interne smjernice, koje se ponekad mijenjaju, samo kako bi iznijeli svoje argumente. Nitko ne bi trebao postati stručnjak za pravo EU-a kako bi dobio dokument koji ima pravo vidjeti, niti bi trebao biti prisiljen žaliti se mojem uredu ili ići na Opći sud, što može biti zahtjevna i složena ruta.

Drugi je primjena iznimaka. Oni postoje iz dobrih razloga, a Unija koja je proživjela financijsku krizu, migracijske pritiske, pandemiju, a sada i rat u zatvorenim četvrtima, ima stvarne interese za zaštitu. Međutim, iznimke se često tumače preširoko, na temelju nejasnog i apstraktnog obrazloženja, uključujući argumente koje je Sud već odbio, kao što je rizik od vanjskog pritiska ili pogrešnog tumačenja u javnosti.

I treće je vrijeme. Ljudi sada očekuju informacije pritiskom na gumb. Rokovi do šest tjedana za početni zahtjev i do šest tjedana za ponovni zahtjev vremenski su rokovi koje mnogi građani jednostavno ne mogu razumjeti. Ipak, neke institucije imaju pravi problem s pridržavanjem tih vremenskih rokova, ponekad ih pretjerujući po mjesecima, ako ne i godinama.

Potrebna su nam jasnija, potpunija i modernija pravila – pravila koja odražavaju današnju tehnologiju i način na koji se odluke stvarno donose te kojima se osigurava potpuno ostvarenje i pravodobna provedba proaktivne transparentnosti. Pravna jasnoća i predvidljivost služe građanima. Također služe onima koji primjenjuju pravila, uključujući ovu Radnu skupinu.

Znam da neki nerado ponovno otvaraju Uredbu. Neki se boje da bi to moglo dovesti do težih obveza; drugi se boje sustava koji je manje transparentan od današnjeg. Ta su pitanja razumljiva. Ali podcjenjuju rastuću cijenu mirnog stajanja.

Ipak, vjerujem da je došlo vrijeme za ovu raspravu. Ne smijemo se bojati toga. Trebali bismo iskoristiti priliku za izgradnju boljeg okvira za transparentnost – okvira u čijem su središtu građani i njihovo pravo na znanje.

Prije nego što zatvorim, riječ o Europskoj mreži ombudsmana. Moj ured nije jedini koji promiče dobru upravu u cijeloj Europskoj uniji.

Nacionalni i regionalni pučki pravobranitelji imaju ključnu ulogu u svakoj vašoj državi članici, a jačanje naše suradnje putem Mreže jedan je od mojih prioriteta.

Budući da Mreža ove godine obilježava 30. obljetnicu, objavit ćemo izvješće o tri desetljeća zajedničkog rada na dobroj upravi diljem Unije. Pokazalo se da su pučki pravobranitelji, iako ne mogu donositi obvezujuće odluke, pomogli osigurati poštovanje prava i obveza u skladu s pravom EU-a, intervenirajući u cijelom njegovu spektru i pokazujući kako izravno oblikuje svakodnevni život građana.

Dame i gospodo,

Današnji sastanak smatram prilikom za nadogradnju kulture otvorene, transparentne i pragmatične suradnje između Vijeća i mojeg ureda.

U konačnici, transparentnost je više od dokumenata, postupaka ili pravila. Riječ je o povjerenju i osiguravanju toga da građani mogu vidjeti kako se donose odluke koje utječu na njihove živote.

Nadam se da ćemo moći nastaviti surađivati kako bismo ojačali to povjerenje i izgradili okvir za transparentnost koji odgovara stvarnosti današnjice, a u čijem su središtu građani i njihovo pravo na znanje.

Radujem se vašim pitanjima i raspravi.

Hvala ti.