Predmet se odnosio na navodno nepravedno otpuštanje i uznemiravanje bivšeg zaposlenika u Europskoj investicijskoj banci (EIB).

Istraga Ombudsmana bila je usmjerena na pitanje da je EIB navodno pogrešno podnositelju pritužbe uskratio korist od takozvanog „postupka mirenja” predviđenog člankom 41. Pravilnika o osoblju EIB-a (kojim se utvrđuje da članovi osoblja mogu pokrenuti postupak pred Sudom Europske unije u slučaju spora s EIB-om i da bi prije toga trebali tražiti sporazumno rješenje u okviru postupka mirenja). Ombudsmanica je preliminarno utvrdila da je EIB počinio nepravilnosti u postupanju time što je smatrao da se postupak mirenja ne može primijeniti na bivšeg člana osoblja koji nije primao EIB-ovu mirovinu. Ombudsmanica je stoga predložila da EIB bez odgode pokrene postupak mirenja u pogledu pitanja otkaza i uznemiravanja. Banka je pristala pokrenuti postupak mirenja u pogledu pitanja otkaza te je podnositelja pritužbe uputila na drugi postupak u pogledu pitanja uznemiravanja.

Ombudsmanica je zaključila da je nakon njezine intervencije pronađeno rješenje. Stoga je zaključila slučaj.

Predmet se odnosio na ocjenu probnog rada člana privremenog osoblja u Europskom potpornom uredu za azil (u daljnjem tekstu: EASO). Podnositeljica pritužbe, koja je otpuštena na kraju probnog rada, tvrdila je da u njezinoj ocjeni postoji niz postupovnih nedostataka. Osim toga, EASO nije odgovorio na njezine pritužbe podnesene na temelju Pravilnika o osoblju EU-a.

Ombudsmanica je istražila to pitanje i zatražila od EASO-a da odgovori na pritužbe. Utvrdila je da je EASO poduzeo potrebne korake kako bi osigurao nepristranu procjenu probnog rada podnositelja pritužbe te da je poštovao pravo podnositelja pritužbe na saslušanje prije donošenja konačne odluke o njegovu daljnjem zaposlenju. Ombudsmanica je stoga zaključila predmet.

Dužnosnici EU-a moraju dokazati sposobnost rada na trećem jeziku prije prvog promaknuća. Kada podnositelj pritužbe, koji radi u agenciji EU-a, nije položio ispit jezične sposobnosti na svojem trećem jeziku, zatražio je od EPSO-a da mu navede razloge za relativno nisku ocjenu pismenog ispita ispita te da ga obavijesti o mogućim mehanizmima preispitivanja. Prema njegovu mišljenju, EPSO-ova objašnjenja o njegovu razredu činila su se nedosljednima, dok je njegov početni odgovor o mogućnostima preispitivanja bio netočan. Nakon ustrajanja podnositelja pritužbe EPSO je pristao ponovno ocijeniti njegov pisani test. Drugi ocjenjivač potvrdio je početnu ocjenu.

Ombudsmanica je istražila to pitanje. Ispitala je test podnositelja pritužbe, kao i procjene dvaju ocjenjivača. Ombudsman nije pronašao nikakvu očitu pogrešku ili naznake pristranosti u ocjeni pisanog testa podnositelja pritužbe. Kad je riječ o pogrešnim informacijama o mogućnostima preispitivanja, EPSO je priznao svoju pogrešku i ispričao se podnositelju pritužbe. Ombudsmanica nije smatrala da su potrebne daljnje istrage i zaključila je predmet. Međutim, predložila je poboljšanje u pogledu informacija koje se daju sudionicima na testovima jezične sposobnosti o postupku i njihovim pravima na preispitivanje/žalbu.

Podnositelj pritužbe, koji radi za Sud Europske unije na temelju ugovora na određeno vrijeme, prijavio se na EPSO-ov natječaj za zapošljavanje konferencijskih prevoditelja. U Obavijesti o natječaju navedeno je da se popunjene prijave moraju podnijeti do 6. kolovoza 2013. u podne. Podnositelj pritužbe propustio je rok. Dana 7. kolovoza 2013. obavijestila je EPSO da je hospitalizirana od 5. do 6. kolovoza 2013. i da stoga nije mogla pravodobno ispuniti svoju prijavu. Dana 7. kolovoza 2013. zatražila je od EPSO-a produljenje roka. EPSO je to odbio. Njegov glavni razlog za odbijanje bio je taj da prema svim podnositeljima zahtjeva mora postupati jednako.

Ombudsmanica je ispitala to pitanje i donijela preliminarni zaključak da EPSO nije ispitao jesu li okolnosti podnositelja pritužbe bile situacija više sile. Stoga je preporučila EPSO-u da i. potvrdi da postoje situacije u kojima je zbog više sile pošteno i primjereno da se kandidatima odredi novi rok; ii. pojasniti okolnosti u kojima bi trebalo odrediti takav novi rok; i iii. o tome obavijestiti kandidate. EPSO je prvotno odbacio preporuke Europskog ombudsmana i tvrdio da bi bilo teško utvrditi razliku između različitih obrazloženja koja su iznijeli kandidati i načina na koji bi kandidati dokazali da je došlo do više sile. Dodao je da bi omogućavanje kandidatima da se pozovu na višu silu ugrozilo nesmetano odvijanje otvorenih natječaja i jednako postupanje prema kandidatima. Također se pozvao na statističke podatke koji su, prema njegovu mišljenju, dokazali da bi postupanje sa svim zahtjevima za produljenje roka nakon isteka roka predstavljalo administrativno opterećenje za EPSO.

Međutim, nakon sastanaka između Europskog ombudsmana i osoblja EPSO-a EPSO je naposljetku u načelu prihvatio preporuke Europskog ombudsmana. Međutim, kad je riječ o konkretnom slučaju podnositelja pritužbe, ombudsmanica je napomenula da je predmetni natječaj završio. Napomenula je i da je podnositelj pritužbe odlučio da neće komentirati EPSO-ov odgovor na njezine preporuke. S obzirom na to, Ombudsmanica je smatrala da nema razloga za daljnje istrage o tome ispunjava li predmet podnositelja pritužbe zahtjeve više sile koje EPSO sada, u načelu, pristaje primijeniti.

Bivši stažist u Vijeću Europske unije žalio se da naknada koju institucije EU-a isplaćuju svojim stažistima nije primjerena jer je niža od minimalne plaće i stoga stažistima ne jamči pristojan životni standard.

Ombudsmanica je pokrenula istragu o tom pitanju. Utvrdila je da je Vijeće dovoljno detaljno objasnilo kako se određuje iznos naknade za stažiranje. Ombudsmanica je utvrdila da je odluka o isplati naknade u iznosu od 25 % plaće dužnosnika u razredu AD5.1 bila razumna. Vijeće je tu odluku donijelo u okviru diskrecijskog prava, na temelju svojih administrativnih potreba i raspoloživog proračuna.

Ombudsmanica je napomenula da Vijeće razlikuje pripravništvo od zaposlenja. Stoga stažist prima naknadu, a ne plaću, jer prava i obveze stažista nisu usporedivi s pravima i obvezama člana osoblja. Ombudsmanica je smatrala da je objašnjenje Vijeća razumno.

Stoga je zaključila predmet utvrđenjem da praksa Vijeća ne predstavlja nepravilnosti u postupanju.

Predmet se odnosio na odluku ECDC-a da raskine ugovor člana privremenog osoblja po isteku probnog rada.

Ombudsmanica je provela istragu o tom pitanju i smatrala da su, općenito govoreći, objašnjenja ECDC-a o njegovoj odluci da ne zadrži podnositelja pritužbe na radnom mjestu na kraju probnog rada bila razumna.

Međutim, Ombudsmanica je smatrala da ECDC podnositelju pritužbe nije pravodobno dao do znanja (a) da su problemi utvrđeni u dijalogu o evaluaciji novopridošlih osoba toliko ozbiljni da opravdavaju raskid ugovora podnositelja pritužbe, (b) područja u kojima ih je trebao poboljšati posebnim i jasnim akcijskim planom. Neuspjeh u tome predstavljao je nepravilnosti u postupanju. Nadalje, Ombudsman smatra da bi, u okolnostima u kojima tijelo EU-a nema dovoljno vremena za pravilnu evaluaciju rada privremenog djelatnika ili u kojima privremeni djelatnik nije imao odgovarajuću priliku ispraviti nedostatke u svojem radu, bilo dobro da uprava ispita postoje li „iznimne okolnosti” koje opravdavaju produljenje probnog rada. Budući da u spisu nema dokaza da je ECDC ozbiljno ispitao mogućnost produljenja probnog roka podnositelja pritužbe, Ombudsman je dao odgovarajući prijedlog za poboljšanje u budućnosti. Naposljetku, s obzirom na to da je dobra uprava ispričati se za svaku lošu praksu, Ombudsmanica smatra da bi ECDC trebao priznati svoje pogreške u rješavanju ovog predmeta i ispričati se podnositelju pritužbe za te pogreške.

U ovom je prigovoru riječ o navodnom propustu Europske komisije da pri imenovanju posebnog savjetnika poštuje vlastita pravila o sprečavanju sukoba interesa.

U rujnu 2015. dvije nevladine organizacije žalile su se Ombudsmanu da Komisija nije postupila u skladu sa svojim pravilima kada je imenovala posebnog savjetnika za pomoć predsjedniku Komisije. Komisija je 18. prosinca 2014. objavila priopćenje za medije u kojem je najavila imenovanje g. Edmunda Stoibera posebnim savjetnikom predsjednika Komisije. Ta je objava objavljena tri mjeseca prije službenog imenovanja g. Stoibera 4. ožujka 2015. bez izjave o odricanju od odgovornosti u pogledu administrativnih uvjeta koji još nisu ispunjeni. Podnositelji pritužbe tvrdili su da je ta preuranjena objava ugrozila sposobnost Komisije da provede nepristranu i kritičku procjenu toga je li dotična osoba bila u sukobu interesa. Žalili su se i da se u Komisijinoj „izjavi o jamstvu”, koja je bitan dio postupka imenovanja, ne spominju radna mjesta koja je posebni savjetnik obnašao u velikoj osiguravateljskoj grupi Nürnberger.  

Ombudsmanica je istražila to pitanje i utvrdila da je Komisijino priopćenje za medije netočno i obmanjujuće. Ombudsmanica je također utvrdila da je preuranjena objava imenovanja, bez izjave o odricanju od odgovornosti, stvorila legitimne sumnje za zainteresiranu javnost u pogledu toga je li nakon objave provedeno nepristrano i kritičko ispitivanje pitanja sukoba interesa. Ombudsmanica je utvrdila nepravilnosti u postupanju Komisije u oba slučaja. Ombudsmanica je utvrdila i da Komisija nije objasnila zašto su radna mjesta imenovanog posebnog savjetnika u grupi osiguravatelja izostavljena iz „izjave o jamstvu”. Utvrdila je da to također predstavlja nepravilnost u postupanju.

Predmet se odnosio na odluku Komisije da izmijeni svoj izvorni prijedlog o prijenosu mirovinskih prava podnositelja pritužbe stečenih u mirovinskom sustavu Ujedinjene Kraljevine u mirovinski sustav EU-a.

Komisija je tvrdila da je bila dužna izmijeniti svoj izvorni prijedlog jer se temeljio na općim provedbenim odredbama koje su u trenutku podnošenja prijedloga već bile zastarjele. Revidirani prijedlog Komisije, koji je bio manje povoljan za podnositelja pritužbe, temeljio se na revidiranim općim provedbenim odredbama koje su stvarno bile na snazi na datum izvornog prijedloga. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi Komisija trebala poštovati svoj prvi prijedlog koji je već prihvatio.

Ombudsmanica je ispitala to pitanje i utvrdila da je Opći sud presudio da Komisija nije bila zakonski obvezna iznijeti prijedloge o prijenosu mirovinskih prava stečenih izvan mirovinskog sustava Unije i da se, zapravo, stvarno utvrđivanje vrijednosti takvih prenesenih mirovinskih prava može dati tek nakon prijenosa. Naime, to je bila praksa koju je Komisija uspostavila samo kako bi bolje informirala svoje dužnosnike o tome što mogu očekivati nakon što stvarno odluče zatražiti prijenos svojih mirovinskih prava u mirovinski sustav EU-a.

Ombudsmanica je stoga zaključila pritužbu sa zaključkom da nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije.

Podnositelj pritužbe dužnosnik je Komisije (AST) koji tijekom postupka promaknuća 2013. nije promaknut u sljedeći razred te se na to žalio Ombudsmanu. Ombudsmanica je obavijestila podnositelja pritužbe da nema razloga za istragu. Međutim, podnositelj pritužbe tvrdio je i da je promaknuto osam dužnosnika istog razreda kao i njegov, koji nisu bili označeni u svrhu promaknuća (na temelju bodova za promaknuće prikupljenih u skladu s prethodnim pravilima). Ombudsmanica je stoga pokrenula istragu o tvrdnji da Komisija nije objasnila zašto je osam dužnosnika koji nisu označeni promaknuto u sljedeći razred AST.

Komisija je u svojem mišljenju objasnila da je osam predmetnih dužnosnika imalo relativno veće zasluge od podnositelja pritužbe u pogledu triju kriterija za ocjenjivanje utvrđenih u Općim provedbenim odredbama i da je označivanje imalo samo podrednu ulogu. Ombudsmanica je utvrdila da primjenjive prijelazne odredbe nisu spriječile promaknuće dužnosnika bez zastave. Ombudsmanica stoga nije utvrdila nepravilnosti u postupanju Komisije te je zaključila predmet.

Predmet se odnosio na zahtjev koji je Komisiji uputio jedan od njezinih bivših dužnosnika za detaljne informacije o mogućem stegovnom postupku protiv drugog bivšeg dužnosnika Komisije.

Komisija je odgovorila da ne može otkriti zatražene informacije. Također je nastojao uvjeriti podnositelja pritužbe da se bavi pitanjem bivšeg dužnosnika poduzimanjem svih potrebnih mjera.

Istraga Europskog ombudsmana o tom pitanju uključivala je inspekcije spisa Komisije koji se odnose na bivšeg dužnosnika. Ombudsman je utvrdio da, iako su institucije dužne održavati visoku razinu transparentnosti, Komisija je u ovom slučaju pravilno smatrala da ne može otkriti pojedinosti svojih postupaka koji se odnose na bivšeg dužnosnika a da ne ugrozi općenito pošteno odvijanje postupka i privatnost dotičnog dužnosnika.

Predmet je stoga zaključen utvrđenjem da nije bilo nepravilnosti u postupanju.