Pozadina

1. Podnositelj pritužbe, irska nevladina organizacija, zatražio je pristup dokumentima i informacijama o okolišu koje posjeduje Komisija u vezi s osam projekata uvrštenih na popis projekata za koje je podnesen zahtjev da se smatraju potencijalnim projektima od zajedničkog interesa u području energetske infrastrukture, o kojima je Komisija pokrenula javno savjetovanje („projekti”). Zahtjev je podnesen i obrađen u skladu s Uredbom (EZ) br. 1049/2001 [1]. Nakon što je produljila rok za odgovor na početni zahtjev, Komisija je djelomično objavila dokumente za koje je utvrdila da su obuhvaćeni zahtjevom. Međutim, podnositelj pritužbe smatrao je da Komisija nije utvrdila sve relevantne dokumente te je podnio ponovni zahtjev. Kada je Komisija izjavila da ne može odgovoriti na ponovni zahtjev u roku za produljenje roka koji je zatražila, podnositelj pritužbe smatrao je da je zahtjev učinkovito odbijen i da mu je podnesena pritužba.

2. Ombudsmanica je pokrenula istragu o navodima podnositelja pritužbe da Komisija i. nije pravodobno riješila njegov zahtjev za pristup dokumentima i ii. da mu je pogrešno odbila odobriti pristup zatraženim dokumentima i informacijama o okolišu, među ostalim jer nije utvrdila sve relevantne dokumente. Istraga Europskog ombudsmana obuhvatila je i tvrdnju podnositelja pritužbe da bi mu Komisija trebala dati pristup ili navesti odgovarajuće razloge zašto to nije učinila na vrijeme.

3. Tijekom istrage Europskog ombudsmana, koja je uključivala pregled spisa Komisije povezanog sa zahtjevima podnositelja pritužbe, Komisija je utvrdila dodatne dokumente koji sadržavaju podatke koji su „najbliži definiciji informacija o okolišu”. Ti su dokumenti bili upitnici koje su predlagatelji projekata dostavili Komisiji. Komisija je pozvala podnositelja pritužbe da podnese novi zahtjev za pristup navedenim dokumentima, što je i učinio. Komisija je podnositelju pritužbe odobrila djelomičan pristup tim dokumentima. Dijelovi upitnika koji sadržavaju poslovno osjetljive informacije i osobne podatke redigirani su.

4. U svojem naknadnom podnesku Ombudsmanu podnositelj pritužbe ograničio je opseg svoje pritužbe na prethodno navedene upitnike. Stoga se istraga Ombudsmana nastavila samo u pogledu tih dokumenata [2].

Navodni propust da se odobri pristup traženim dokumentima i povezanom zahtjevu

Rješenje koje je predložio Europski ombudsman

5. Podnositelj pritužbe smatrao je da upitnici sadržavaju informacije o okolišu te da se stoga na njih primjenjuje Aarhuška uredba [3] o pristupu informacijama o okolišu. U skladu s tom uredbom moguće iznimke od javnog otkrivanja u skladu s Uredbom 1049/2001 moraju se tumačiti restriktivno, uzimajući u obzir javni interes kojem služi otkrivanje i jesu li informacije povezane s emisijama u okoliš. U svojoj odluci o odobravanju djelomičnog pristupa Komisija nije uzela u obzir ta ograničenja. U svakom slučaju, podnositelj pritužbe smatrao je da mu je trebao biti odobren puni pristup upitnicima.

6. Komisija je smatrala da upitnici nisu sadržavali informacije o okolišu, zbog čega nije utvrđeno da su obuhvaćeni početnim zahtjevom podnositelja pritužbe za pristup dokumentima. Komisija je izjavila da nema nikakvu namjeru namjerno uskratiti informacije o okolišu građanima i spriječiti ih da sudjeluju u javnim savjetovanjima. Čim dodatne informacije te vrste postanu dostupne, javnost bi mogla zatražiti pristup tim informacijama u skladu s relevantnim pravilima. Komisija je spomenula niz mjera usmjerenih na pružanje najšireg mogućeg pristupa javnosti informacijama o predmetnim projektima.

7. Nakon što je pregledao dokumente, Ombudsman je prihvatio da se podaci iz redigiranih stavaka mogu razumno smatrati poslovno osjetljivima. Međutim, Komisija nije dokazala na koji su način otkrivanjem svakog redigiranog podatka ugrožene poslovne tajne predmetnih poduzetnika. Zapravo, neke stavke su možda već bile u javnoj domeni. Nadalje, stajalište Komisije nije uvjerilo Ombudsmana da redigirani materijal ne predstavlja „informacije o okolišu” u smislu Aarhuške uredbe. Naposljetku, Ombudsmanica je podsjetila Komisiju da treba procijeniti zahtijeva li javni interes otkrivanje informacija unatoč predvidljivoj komercijalnoj šteti koju bi to moglo prouzročiti. Iz spisa nije bilo jasno da je Komisija to učinila.

8. S obzirom na navedeno ombudsmanica je zaključila da Komisija nije pružila dostatne razloge za svoju odluku o redigiranju dijelova upitnika. Ombudsmanica je stoga kao rješenje Komisiji predložila da „omogući potpuni pristup upitnicima objavljivanjem redigiranih stavaka”. Podnositelj pritužbe složio se s tim prijedlogom prije njegova podnošenja Komisiji.

Argumenti podneseni nakon rješenja koje je predložio Europski ombudsman

9. Komisija je napomenula da se rješenje koje je Ombudsman predložio nije odnosilo na Komisijino redigiranje imena, adresa e-pošte i telefonskih brojeva u sedam od deset zatraženih upitnika. Komisija je stoga pretpostavila da Ombudsman nema prigovora na neotkrivanje tih podataka. U mjeri u kojoj podnositelj pritužbe nije utvrdio potrebu za dobivanjem tih informacija i s obzirom na to da bi njihovo objavljivanje moglo dovesti u pitanje privatnost i integritet dotičnih pojedinaca, Komisija je zadržala neotkrivanje na temelju članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe 1049/2001 kako ga tumači Sud [4].

10. Nakon prijedloga Ombudsmana o rješenju Komisija se ponovno savjetovala s autorima ostala tri upitnika kako bi raspravila o mogućnosti odobravanja daljnjeg pristupa poslovno osjetljivim informacijama koje su u njima redigirane. Na temelju tog dijaloga i vlastite procjene relevantnih informacija Komisija je mogla široj javnosti omogućiti pristup trima upitnicima.

11. Redigiranja koja je Komisija zadržala u tim upitnicima bila su opravdana izuzećem predviđenim u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe 1049/2001 u pogledu zaštite komercijalnih interesa, uključujući intelektualno vlasništvo dotičnih pravnih subjekata. Redigiranja su bila sljedeća:

(a) razinu (iznos) pristupa financiranju i procijenjene troškove projekta, trošak po jedinici energije i trošak skladištenja energije, uključujući povezano kratko objašnjenje

12. Komisija je smatrala da su ti troškovi pojedinačni za svakog nositelja projekta i da odražavaju njegov poslovni model, stvarnu upotrebu resursa i moguću konkurentsku prednost. Otkrivanjem tih informacija otkrile bi se pojedinosti o načinu poslovanja konkurenata, koji bi te informacije mogli upotrijebiti na štetu nositelja projekta. To predstavlja stvaran i nehipotetski rizik od negativnog utjecaja na komercijalne interese dotičnog nositelja projekta.

(b) informacije o mogućim naknadnim fazama projekata, daljnjim mjerama i vrsti sredstava koja će se uložiti

13. Zbog istih prethodno navedenih razloga Komisija je smatrala da bi otkrivanje tih informacija podrazumijevalo stvaran i nehipotetski rizik za komercijalne interese promotora i njegovo intelektualno vlasništvo, s obzirom na to da bi se time otkrila buduća komercijalna i istraživačka strategija promotora, radovi koje treba razmotriti i resursi koje treba predvidjeti.

(c) sažetak vlasništva dionica jednog od predmetnih poduzetnika

14. Komisija je na temelju prigovora nositelja projekta smatrala da postoji stvaran i nehipotetski rizik da bi javno poznavanje tih informacija ugrozilo komercijalni interes holdinga na tržištu, a posebno njegovu tržišnu vrijednost.

15. Komisija je dodala da je razmotrila i prijedlog rješenja Europskog ombudsmana s obzirom na druge dvije posebne odredbe, odnosno članak 339. UFEU-a [5] i točku 2. podtočku 2. Priloga III. Uredbi 347/2013 o smjernicama za transeuropsku energetsku infrastrukturu [6]. Komisija je tvrdila da primjena Uredbe 1049/2001 ne može dovesti do neučinkovitosti tih odredaba te se stoga iznimke iz članka 4. te uredbe moraju tumačiti s obzirom na zahtjeve povjerljivosti utvrđene u UFEU-u i Uredbi 347/2013. Redigirane informacije dostavljene su Komisiji na temelju pravila o povlaštenom pristupu, a inicijatori imaju legitimna očekivanja da institucija neće otkriti te informacije javnosti i da će zaštititi poslovno osjetljive podatke sadržane u njihovim podnescima.

16. Ne samo da bi otkrivanje redigiranih informacija bilo u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu povjerljivosti iz Uredbe 347/2013, nego bi negativno utjecalo i na povjerenje dionika u službe Komisije, zbog čega bi u budućnosti bilo manje vjerojatno da će Komisiji dostaviti poslovno osjetljive informacije. Budući da su takve informacije potrebne instituciji za odlučivanje o povezanim projektnim prijedlozima, time bi se ugrozio Komisijin postupak donošenja odluka zaštićen člankom 4. stavkom 3. Uredbe 1049/2001.

17. Što se tiče testa javnog interesa, Komisija je priznala da nije posebno obavijestila podnositelja pritužbe o tome je li ga provela. Smatrao je da, u skladu s člankom 6. Aarhuške uredbe, u ovom slučaju ne postoji pretpostavka postojanja prevladavajućeg javnog interesa jer se uskraćene informacije ne odnose na emisije u okoliš. „Ograničene redigacije” opravdane su kako bi se zaštitili komercijalni interesi predmetnih poduzetnika i postupak odlučivanja Komisije te u ovom slučaju prevladavaju nad javnim interesom za transparentnost.

18. Podnositelj pritužbe nije se složio s odlukom Komisije da ne objavi osobne podatke koji su redigirani u relevantnim upitnicima. Tvrdio je da se u skladu s Aarhuškom konvencijom „osobni podaci” ne mogu odnositi na informacije o pravnim osobama te je izrazio žaljenje zbog toga što ombudsmanica to pitanje nije iznijela Komisiji na vlastitu inicijativu u ranijoj fazi.

19. Kad je riječ o neotkrivanju poslovno osjetljivih informacija, podnositelj pritužbe izjavio je da se u Aarhuškoj konvenciji i Aarhuškoj uredbi „informacije o okolišu” definiraju tako da uključuju „troškove i koristi te druge ekonomske analize i pretpostavke” te „mjere (uključujući administrativne mjere), kao što su politike, zakonodavstvo, planovi, programi, sporazumi o okolišu i aktivnosti koje utječu ili bi mogle utjecati na [elemente okoliša]”. Stoga Komisija nije imala pravo sakriti podatke povezane s troškovima ili informacije o mogućim naknadnim fazama projekata. Podnositelj pritužbe tvrdio je i da je Odbor za usklađenost s Aarhuškom konvencijom smatrao da bi se „u situacijama u kojima postoji znatan javni interes za otkrivanje određenih informacija o okolišu i relativno mala količina štete uključenim interesima, Konvencijom zahtijevalo otkrivanje”.

20. Osim toga, EU je obvezan provoditi međunarodne sporazume kojih je stranka, kao što je Aarhuška konvencija, što uključuje tumačenje i primjenu sekundarnog zakonodavstva u mjeri u kojoj je to moguće na način koji je u skladu s potonjim. Stoga se Komisija ne može pozvati na Uredbu 347/2013 kako bi izbjegla ispunjavanje svojih obveza otkrivanja na temelju Aarhuške konvencije. U svakom slučaju, navedena Uredba potječe iz 2013., a informacije o okolišu kojima podnositelj pritužbe traži pristup dostavljene su Komisiji 2012.

21. Naposljetku, podnositelj pritužbe smatrao je da u svojoj ulozi „odgovarajućeg i učinkovitog pravnog lijeka” u smislu članka 9. stavka 4. Aarhuške konvencije Ombudsman nije imao pravo Komisiji predložiti rješenje u ovom predmetu, već je trebao zauzeti jači stav prema toj instituciji u pogledu utvrđenih propusta.

Procjena Europskog ombudsmana nakon prijedloga rješenja

22. Ombudsmanica potvrđuje da neotkrivanje informacija na temelju članka 4. stavka 1. točke (b) (zaštita osobnih podataka) nije bilo dio njezina prijedloga rješenja jer se složila sa stajalištem Komisije o tom pitanju. Suprotno tvrdnjama podnositelja pritužbe, podaci koji su redigirani iz upitnika i obuhvaćeni prethodno navedenom iznimkom nisu bili podaci pravne osobe koja je dostavila informacije, nego osobni podaci (imena, telefonski brojevi i e-pošta) koji se odnose na pojedince zaposlene u relevantnim pravnim osobama. To je u potpunosti obuhvaćeno definicijom osobnih podataka iz Uredbe 45/2001 [7].

23. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, koju je Komisija također citirala [8], ako se zahtjevom koji se temelji na Uredbi 1049/2001 nastoji dobiti pristup dokumentima koji sadržavaju osobne podatke, odredbe Uredbe 45/2001 postaju u cijelosti primjenjive. Ako relevantne osobe nisu dale suglasnost za objavu svojih osobnih podataka, primjenjuje se članak 8. točka (b) Uredbe 45/2001, tako da osoba koja traži pristup mora pružiti izričito i legitimno opravdanje ili uvjerljive argumente kako bi dokazala potrebu za prijenosom tih osobnih podataka. To nije bio slučaj s podnositeljem pritužbe. Komisija je stoga imala pravo uskratiti navedene informacije.

24. Kad je riječ o informacijama obuhvaćenima izuzećem iz članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe 1049/2001 (zaštita komercijalnih interesa), Ombudsman smatra da, suprotno stajalištu Komisije, barem dio informacija opisanih u prethodnim podnaslovima (a) i (b) čini informacije o okolišu u smislu članka 2. stavka 3. Aarhuške konvencije i članka 2. stavka 1. točke (d) Aarhuške uredbe. Međutim, informacije opisane u podnaslovu (c) to ne čine.

25. Nakon prijedloga Ombudsmana o rješenju Komisija je podnositelju pritužbe omogućila mnogo širi pristup upitnicima otkrivanjem velikih dijelova koje je prethodno odbila otkriti kako bi zaštitila komercijalne interese promotora.

26. Taj stav, koji podnositelju pritužbe i široj javnosti omogućuje stjecanje šireg znanja o predmetnim projektima, sam je po sebi pozitivan i dobrodošao.

27. Kad je riječ o komercijalno osjetljivim informacijama koje su i dalje uskraćene, Komisija je dostavila individualizirana objašnjenja zašto smatra da javni pristup nije moguć. Ta su objašnjenja znatno detaljnija od onih navedenih u odgovoru na zahtjev podnositelja pritužbe, zbog čega je Ombudsmanica u svojem predloženom rješenju zaključila da Komisija nije u dovoljnoj mjeri objasnila svoju odluku o redigiranju dijelova upitnika.

28. U svojem trenutačnom sastavljanju i detaljnosti objašnjenja Komisije ispunjavaju njezinu postupovnu obvezu pružanja odgovarajućeg obrazloženja za odbijanje otkrivanja relevantnih informacija: Komisija je u razumnoj mjeri opisala sadržaj redigiranih stavaka, provela konkretnu procjenu rizika koji bi otkrivanje podrazumijevalo za zaštićeni interes, utvrdila izvore rizika i objasnila kako se taj rizik može ostvariti. Te informacije objektivno omogućuju podnositelju pritužbe da utvrdi zašto je otkrivanje odbijeno u spornom predmetu i omogućuju Ombudsmanu da provjeri zakonitost stajališta Komisije.

29. Nadalje, nakon što je pregledao upitnike i bio svjestan redigiranih informacija, Ombudsmanica smatra da je sadržajno stajalište Komisije razumno i točno te da se njime propisno uravnotežuju rizici koji proizlaze iz otkrivanja i prevladavajući javni interes za otkrivanje, kako u skladu s Uredbom 1049/2001 tako i, prema potrebi, u skladu s Aarhuškim sustavom.

30. Prvo, Komisija je redigirala samo vrlo ograničene stavke posebno osjetljive prirode, čije bi otkrivanje moglo jasno utjecati na zaštićene interese uključenih društava u znatnoj mjeri, a svakako daleko iznad „relativno male količine štete” na koju se podnositelj pritužbe pozvao. Stoga je Komisija, prema mišljenju Ombudsmana, strogo primijenila iznimku iz članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe 1049/2001, kao što je to bila dužna učiniti.

31. Kao drugo, kad je riječ osobito o točkama koje sadržavaju informacije o okolišu, Ombudsman ističe da kvalifikacija informacija kao informacija o okolišu ne daje javnosti neograničen i bezuvjetan pristup predmetnim informacijama. Naprotiv, člankom 4. stavkom 4. točkom (d) Aarhuške konvencije strankama se omogućuje da odbiju zahtjeve za informacije o okolišu ako bi njihovo otkrivanje negativno utjecalo na „povjerljivost poslovnih i industrijskih informacija, ako je takva povjerljivost zaštićena zakonom radi zaštite legitimnog gospodarskog interesa”. Zaštita komercijalnih interesa predviđena je Uredbom 1049/2001 koja se, u skladu s člankom 3. Aarhuške uredbe, primjenjuje na zahtjeve za pristup informacijama o okolišu. Stoga, čak i u nedostatku članka 339. UFEU-a i Uredbe 347/2013, Komisija je na temelju Aarhuškog sustava mogla nastojati zaštititi komercijalne interese promotora.

32. Kao treće, kad je riječ o odvagivanju u skladu s člankom 4. stavkom 2. Uredbe 1049/2001, Ombudsman u potpunosti prepoznaje važnost toga da irski građani koji se protive projektima budu upoznati s troškovima projekta i mogućim budućim razvojem događaja. Međutim, Ombudsmanica smatra da, osim isticanja potrebe i koristi transparentnosti i kritiziranja potpore Komisije projektima, podnositelj pritužbe nije jasno iznio nikakav prevladavajući javni interes kojim bi se opravdalo žrtvovanje legitimnih komercijalnih interesa uključenih promotora, koji su, kako je navedeno, zaštićeni i Uredbom 1049/2001 i Aarhuškim sustavom.

33. Četvrto, Ombudsman potvrđuje izjavu Komisije da se redigirane informacije ne odnose na „emisije u okoliš” te se stoga ne primjenjuje prevladavajući javni interes prethodno definiran u članku 4. stavku 4. točki (d) Aarhuške konvencije [9] i članku 6. stavku 1. Aarhuške uredbe [10].

34. Nakon što je smatrao da je Komisija imala pravo uskratiti relevantne informacije kako bi zaštitila komercijalne interese promotora, Ombudsman ne smatra potrebnim razmotriti iznimku povezanu sa zaštitom Komisijina postupka donošenja odluka ili argumente Komisije u vezi s člankom 339. UFEU-a i Uredbom 347/2013.

35. Ombudsmanica sa žaljenjem primjećuje da podnositelj pritužbe sada smatra da u ovom slučaju nije trebalo podnijeti prijedlog za rješavanje pitanja. Želi naglasiti da se s podnositeljem pritužbe savjetovalo prije donošenja ovog prijedloga te je izričito navela da se slaže s tim prijedlogom. Međutim, s obzirom na prethodno navedeno, Ombudsmanica smatra da je Komisija prihvatila njezino predloženo rješenje i podnositelju pritužbe omogućila najširi mogući pristup zatraženim dokumentima u postojećim pravnim i činjeničnim okolnostima.

Navodni propust da se zahtjev podnositelja pritužbe riješi na vrijeme

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

36. Podnositelj pritužbe smatrao je da je kašnjenje Komisije u obradi njegovih legitimnih zahtjeva za pristup dokumentima i informacijama o okolišu neopravdano i na temelju Uredbe 1049/2001 i na temelju Aarhuškog sustava. Konkretno, Komisija od početka nije utvrdila da su upitnici obuhvaćeni njezinim početnim zahtjevom. Podnositelj pritužbe smatra da je Komisija stoga namjerno uskratila informacije o okolišu i spriječila građane da učinkovito sudjeluju u postupku javnog savjetovanja.

37. Komisija je odbacila to stajalište i zauzela stajalište da upitnici nisu automatski obuhvaćeni početnim zahtjevom jer ne sadržavaju informacije o okolišu. Nakon što je podnositelj pritužbe podnio poseban zahtjev za pristup upitnicima, Komisija ga je obradila u skladu s primjenjivim pravilima.

Procjena Europskog ombudsmana

38. Ta tvrdnja otvara dva različita aspekta.

39. Prva se odnosi na stajalište Komisije da informacije sadržane u upitnicima nisu bile informacije o okolišu, već samo nedefinirana kategorija „koja je najbliža definiciji” iz upitnika. Drugi se odnosi na Komisijino postupanje s posebnim zahtjevom podnositelja pritužbe za pristup relevantnim upitnicima koji je podnesen nakon što ih je Komisija utvrdila podnositelju pritužbe.

40. Kad je riječ o prvom aspektu, ombudsmanica smatra da je barem dio podataka sadržanih u upitnicima činio informacije o okolišu u smislu Aarhuške konvencije i Uredbe. Kao što je podnositelj pritužbe s pravom istaknuo, u članku 2. stavku 1. točki (d) Aarhuške uredbe informacije o okolišu definiraju se kao „mjere (uključujući administrativne mjere), kao što su politike, zakonodavstvo, planovi, programi, sporazumi o okolišu i aktivnosti koje utječu ili bi mogle utjecati na „stanje elemenata okoliša ili ispuštanja u okoliš (podtočka iii.), kao i „troškove i koristi te druge ekonomske analize i pretpostavke korištene u okviru [navedenih] mjera”(podtočka v.). Stoga se čini da su barem troškovi i opisi mogućih naknadnih faza projekta sadržani u upitnicima obuhvaćeni tom definicijom.

41. Stoga je Komisija trebala utvrditi upitnike kao dio prvotnog zahtjeva podnositelja pritužbe za pristup dokumentima od 20. kolovoza 2012. Komisija je te upitnike prvi put utvrdila i spomenula 28. veljače 2013. kao odgovor na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe. To je predstavljalo nepravilnosti u postupanju.

42. Ombudsmanica razumije da je do navedenog kašnjenja došlo zbog toga što je Komisija pogrešno protumačila pojam „informacije o okolišu”, što je širok pojam koji sudovi Unije i Odbor za usklađenost s Aarhuškom konvencijom još nisu precizno definirali. Iako je Komisija pogrešno smatrala da upitnici ne sadržavaju informacije o okolišu i stoga nisu obuhvaćeni zahtjevom podnositelja pritužbe, ipak ih je proaktivno identificirala podnositelju pritužbe kao „c oming najbliži” zahtjevu podnositelja pritužbe.

43. To dovodi do ocjene drugog aspekta, odnosno načina na koji Komisija postupa s drugim zahtjevom podnositelja pritužbe za pristup dokumentima, koji se posebno odnosio na upitnike. U tom pogledu Ombudsmanica napominje da je Komisija odmah evidentirala zahtjev i obradila ga u primjenjivim rokovima utvrđenima u Uredbi 1049/2001. Pri podnošenju zahtjeva za produljenje za obradu početnog zahtjeva Komisija je navela razloge za to i zatim poštovala produljeni rok za odgovor. Nadalje, Komisija je pokazala potpunu dostupnost za sastanak s podnositeljem pritužbe u tom kontekstu i ponudila da to učini u dva navrata kako bi raspravila o tom pitanju i razjasnila sve dvojbe. Podnositelj pritužbe odbio je ponudu da se u oba navrata sastane s Komisijom.

44. Naposljetku, Komisija je posebno surađivala tijekom istrage Europskog ombudsmana u ovom predmetu. S jedne strane, Komisija je surađivala s Ombudsmanom unatoč činjenici da je, kad je riječ o upitnicima, Komisijina procjena zahtjeva za pristup još uvijek bila u tijeku u trenutku kada je Ombudsman pregledao spise Komisije i Komisija poslala svoje mišljenje. S druge strane, kako je navedeno u prethodnom odjeljku, Komisija je prihvatila argumente Ombudsmana i poništila svoju prvotnu odluku da redigira veće dijelove upitnika.

45. S obzirom na to da je podnositelj pritužbe sada dobio najširi mogući pristup upitnicima i s obzirom na prethodno navedene argumente, Ombudsman smatra da nije primjereno izdati kritičku napomenu u pogledu nalaza o nepravilnostima u postupanju iz točke 41.

Zaključak

Na temelju istrage o toj pritužbi Ombudsman je zaključuje sljedećim zaključcima:

Komisija je prihvatila rješenje koje je predložio Ombudsman i podnositelju pritužbe omogućila najširi mogući pristup traženim dokumentima u postojećim pravnim i činjeničnim okolnostima.

S obzirom na taj povoljan sadržajni ishod i suradnički stav Komisije, Ombudsmanica ne smatra primjerenim izdati kritičku napomenu o postupovnom nadzoru utvrđenom u ovom slučaju.

Podnositelj pritužbe i Komisija bit će obaviješteni o toj odluci.

Emily O'Reilly

Europski ombudsman

 

[1] Uredba (EZ) br. 1049/2001 o utvrđivanju pravila o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća Europske unije ili Europske komisije, SL 2001 L 145, str. 43.

[2] Dodatne informacije o pozadini pritužbe, argumentima stranaka i istrazi Europskog ombudsmana potražite u cjelovitom tekstu prijedloga/nacrta preporuke Ombudsmana o prijateljskom rješenju dostupnom na: http://www.ombudsman.europa.eu/cases/correspondence.faces/en/58977/html.bookmark.

[3] Uredba (EZ) br. 1367/2006 o primjeni odredaba Aarhuške konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša na institucije i tijela Zajednice („Aarhuška uredba”). SL L 264, str. 13., 25.9.2006.

[4] Presuda od 29.6.2010. u predmetu C-28/08 P, Bavarian Lager.

[5] Tim se člankom od članova osoblja institucija EU-a zahtijeva da se suzdrže od otkrivanja „informacija koje su obuhvaćene obvezom čuvanja poslovne tajne, posebno informacija o poduzećima, njihovim poslovnim odnosima ili komponentama troškova”.

[6] U toj se odredbi navodi da „svi primatelji čuvaju povjerljivost poslovno osjetljivih informacija”.

[7] Uredba (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća

od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka. SL L 8, str. 1., 12.1.2001.

[8] Bavarian Lager, citiran u bilješci 4., točke 63. i ss.

[9] Članak 4. stavak 4. točka (d) Aarhuške konvencije „U tom okviru [zaštita komercijalnih informacija] objavljuju se informacije o emisijama koje su relevantne za zaštitu okoliša;”

[10] Članak 6. stavak 1. Aarhuške uredbe: "S obzirom na članak 4. stavak 2. prvu i treću alineju Uredbe (EZ) br. 1049/2001, uz iznimku istraga, posebno onih koje se odnose na moguće povrede prava Zajednice, smatra se da postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje ako se tražene informacije odnose na emisije u okoliš".