Strasbourg, 26. svibnja 2008.

Poštovani gospodine Ø.,

Dana 26. siječnja 2006. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu protiv Europske komisije u vezi s provedbom zakonodavstva Zajednice o uvođenju digitalnog tahografa u vozila.

Pritužbu sam 8. svibnja 2006. proslijedio predsjedniku Komisije. Komisija je svoje mišljenje poslala 24. srpnja 2006. Nedugo nakon toga poslao sam Komisiji zahtjev za dodatne informacije, koji je Komisija poslala 23. listopada 2006. Proslijedila sam Vam mišljenje Komisije i njezine dodatne informacije s pozivom na očitovanje koji ste poslali 22. prosinca 2006.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Osnovne informacije

Od 1. svibnja 2006. digitalni tahograf postao je obvezan za svu novu robu i prijevozna vozila koja su prvi put stavljena u uporabu.

Tahografi bilježe vrijeme vožnje i vrijeme odmora profesionalnih vozača u cestovnom prometu kako je navedeno u Uredbi (EZ) br. 561/2006 o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet i o izmjeni uredbi Vijeća (EEZ) br. 3821/85 i (EZ) br. 2135/98 te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3820/85 (1).

Kako bi se stalo na kraj najčešćim zlouporabama zakonodavstva o trenutačnom analognom tahografu za vrijeme vožnje i razdoblja odmora, Vijeće je u Uredbi 2135/98 (2) odlučilo donijeti odredbe o digitalnom tahografu. Digitalni tahograf osmišljen je kako bi se osigurala učinkovitija provjera relevantnog socijalnog zakonodavstva na sigurniji i pouzdaniji način. Komisija je 5. kolovoza 2002. objavila tehničke zahtjeve za sustav digitalnih tahografa u Uredbi 1360/2002 (3).

Datum uvođenja digitalnog tahografa predviđen Uredbom 2135/98 bio je 5. kolovoza 2004., odnosno 24 mjeseca nakon objave tehničkih zahtjeva iz Uredbe 1360/2002. Međutim, zbog nedostupnosti homologirane opreme, poteškoća s kojima su se proizvođači vozila susreli u pogledu pripreme svojih proizvodnih linija i poteškoća u pogledu postupka provedbe u nekim državama članicama, uvođenje je nekoliko puta odgođeno do 1. svibnja 2006.

Ova pritužba Europskom ombudsmanu odnosi se na relevantne mjere Komisije u vezi s navedenim zakonodavstvom, a posebno na odgodu prethodno navedenog roka za uvođenje digitalnog tahografa (koji Komisija naziva „moratorium”).

Ombudsmanica je 8. svibnja 2006. pokrenula ovu istragu o sljedećim navodima podnositelja pritužbe:

1. Komisija nije imala nikakvu pravnu ovlast za utvrđivanje moratorija na obveznu ugradnju digitalnog tahografa.
2. Komisija nije na odgovarajući način komunicirala s operaterima i državama članicama u vezi s uvođenjem digitalnog tahografa.
3. Komisija nije poduzela odgovarajuće mjere kako bi osigurala da se na gospodarske subjekte ne primjenjuju različita pravila u različitim državama članicama.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

U svojem mišljenju o pritužbi Komisija je ukratko iznijela sljedeće napomene:

1. Pravni okvir

U skladu s člankom 2. stavkom 1. Uredbe 2135/98, digitalni tahograf morao se ugraditi u sva nova vozila u roku od 24 mjeseca od datuma objave tehničkih zahtjeva.

U zakonodavstvu je utvrđeno razdoblje od 24 mjeseca kako bi se državama članicama, proizvođačima i operaterima dalo dovoljno vremena da se pripreme za uvođenje digitalnog tahografa te kako bi se istodobno izvršio pritisak na postupak provedbe.

Tehnički zahtjevi objavljeni su 5. kolovoza 2002. u Službenom listu kao Uredba 1360/2002. Stoga je digitalni tahograf trebao postati obvezan najkasnije 5. kolovoza 2004.

Svrha članka 2. stavka 1. Uredbe 2135/98 bila je odrediti konačni datum uvođenja. Međutim, članak 2. stavak 1. nije spriječio rano uvođenje digitalnog tahografa, odnosno prije konačnog datuma uvođenja, u slučaju da nova oprema postane dostupna ranije. U tom je pogledu člankom 2. stavkom 4. propisano da bi vozači koji su prije konačnog datuma uvođenja vozili vozilima s digitalnim tahografom, za koje nadležna tijela država članica još nisu mogla izdati kartice vozača, na kraju svojeg dnevnog radnog vremena trebali ispisati informacije o vremenu vožnje i razdobljima odmora.

2. Potpora državama članicama, industriji i prijevoznicima

Kako bi poduprla i olakšala državama članicama, industriji i prijevoznicima provedbu digitalnog tahografa, Komisija je pokrenula i podržala različite projekte, odnosno radnu skupinu za izdavanje kartica („CIWG”), provedbu digitalnog tahografa („IDT”), praćenje provedbe digitalnog tahografa („MIDT”), Tachonet i sustav Europskog tijela za certificiranje korijena („ERCA”). U okviru tih projekata izrađeni su popratni dokumenti, kao što su smjernice za odobrenje radionica i upravljanje podacima, vodič za izdavanje kartica s najboljim praksama i dokument o europskoj temeljnoj politici. Danska državna policija vrlo je aktivno sudjelovala u svim tim projektima.

U okviru odgovornosti i upravljanja Komisije uspostavljen je sustav Tachonet kako bi se državama članicama omogućilo da provjere jedinstvenost tahografskih kartica. Komisija je uspostavila i sustav certifikacije sigurnosnih ključeva i laboratorij koji je provodio ispitivanja interoperabilnosti među različitim tahografima i karticama.

Od 2000. redovito su se organizirali brojni sastanci na kojima su sudjelovali stručnjaci iz država članica, proizvođači tahografa, proizvođači vozila, prijevoznici i vozači te ih se informiralo o najnovijim tehničkim, pravnim i političkim kretanjima. Prijevoznike je na svim tim sastancima predstavljala Međunarodna unija za cestovni prijevoz („IRU”).

3. Problemi u industriji

Od 2002. projekt IDT organizirao je sastanke kako bi se ocijenio napredak koji su industrija i države članice ostvarile u postupku provedbe. Tijekom jednog od tih sastanaka, u siječnju 2003., primljeni su prvi signali da zbog poteškoća u dobivanju potrebnih potvrda o sigurnosti, funkcionalnosti i interoperabilnosti proizvođači tahografa neće moći dobiti homologaciju za svoju novu opremu prije kolovoza 2003., datuma predviđenog u vremenskom rasporedu opisanom u članku 2. Uredbe 2135/98. Međutim, jedan od proizvođača tahografa službeno je izjavio da će homologaciju za svoju novu opremu moći dobiti tek nekoliko mjeseci kasnije, odnosno prije kraja godine.

Komisija je uzela u obzir izjavu tog proizvođača tahografa da će homologacija tipa biti dobivena prije kraja 2003. i činjenicu da je potrebno brzo uvođenje kako bi se poboljšala sigurnost na cestama i socijalni uvjeti. S obzirom na navedeno, Komisija je tada odlučila da zakonodavnim izmjenama primjenom postupka suodlučivanja neće predložiti službeno produljenje konačnog datuma uvođenja. Osim toga, takav formalni prijedlog ne bi doveo do potrebne neposredne sigurnosti.

Na ad hoc sastanku projekta IDT, održanom 12. rujna 2003., postalo je jasno da, suprotno ranijoj izjavi jednog od proizvođača tahografa, neće biti dostupne homologirane opreme prije kraja godine zbog poteškoća u dobivanju potrebnih potvrda o sigurnosti, funkcionalnosti i interoperabilnosti. Umjesto toga, stručnjaci su zaključili da bi se u najboljem slučaju prvi certifikati o homologaciji mogli dodijeliti u travnju 2004.

Komisija je sljedećih mjeseci pažljivo procijenila situaciju. Zaključeno je da će, u najboljem slučaju, homologirana oprema postati dostupna do travnja 2004. Od tog datuma proizvođačima vozila trebalo bi 12 do 18 mjeseci da provedu ispitivanja i uspostave svoje proizvodne linije. U međuvremenu bi države članice morale donijeti potrebne pravne okvire, uspostaviti sustav izdavanja kartica, odobriti radionice i osposobiti službenike za kontrolu. Imajući to na umu, postalo je jasno da početni datum uvođenja 5. kolovoza 2004. više nije izvediv.

4. Relevantne mjere

Nakon rasprave na posebnom sastanku stručnjaka 20. veljače 2004., države članice, industrija i IRU prisustvovali su sastanku Vijeća za promet 9. ožujka 2004. kako bi razmotrili različite mogućnosti produljenja roka. Tijekom tog sastanka potpredsjednica Komisije Loyola de Palacio najavila je razdoblje tolerancije do kolovoza 2005. tijekom kojeg će se Komisija suzdržati od pokretanja postupka zbog povrede protiv država članica. Ministri prometa obaviješteni su da će uskoro biti poslan dopis državama članicama u kojem će se to pitanje detaljnije objasniti.

Prethodno navedena najava potpredsjednice Loyole de Palacio dovela je do brojnih novinskih članaka u raznim nacionalnim i specijaliziranim novinama i časopisima. U priopćenju za medije od 9. ožujka 2004., primjerice, nizozemska udruga prijevoznika TLN (Transport en Logistiek Nederland) smatrala je da je pristup Komisije mudar i razuman.

Potpredsjednica Loyola de Palacio poslala je 21. travnja 2004. pismo u kojem je najavila „moratorijum” za uvođenje digitalnog tahografa.

U tom je pismu prepoznato da će se uvođenje digitalnog tahografa odvijati različitim tempom u cijeloj Europskoj uniji. Očekuje se da će neki proizvođači i države članice uskoro biti spremni, dok će drugima trebati više vremena za dovršetak postupka provedbe. U toj je situaciji Komisija željela pružiti jasan uvid državama članicama, industriji i prijevoznicima. Podnošenje službenog prijedloga za produljenje datuma uvođenja u tim okolnostima ne bi odmah dovelo do potrebne sigurnosti. Osim toga, moratorij je državama članicama, industriji i prijevoznicima omogućio jasan vremenski raspored.

Osim toga, kako bi se uzele u obzir praktične poteškoće povezane s uvođenjem digitalnog tahografa različitim tempom, dopisom je uveden niz prijelaznih mjera. Te su mjere, o kojima se opširno raspravljalo s državama članicama, industrijom i prijevoznicima u okviru sastanka EDT-a održanog 26. i 27. veljače 2004. u Dublinu, pružile smjernice nacionalnim tijelima odgovornima za registraciju novih vozila opremljenih digitalnim tahografom i za provedbu zakonodavstva o vremenu vožnje i razdobljima odmora. Na primjer, navedeno je da bi, u pogledu provedbe, uporabu analognog tahografa trebalo tolerirati i poštovati u svim vozilima koja su registrirana prije isteka moratorija u cijeloj Europskoj uniji.

5. Novi datum uvođenja – stajalište institucija EU-a

Na sastanku Vijeća za promet 11. lipnja 2004. Vijeće je postiglo jednoglasni politički dogovor da se u prijedlog Komisije za izmjene pravila o vremenu vožnje i razdobljima odmora (Uredba 3820/85) uključi novi rok za uvođenje digitalnog tahografa 5. kolovoza 2005. Obrazloženje tog sporazuma bilo je osigurati pravnu sigurnost za prijelazno razdoblje od 5. kolovoza 2004. do 5. kolovoza 2005. U kontekstu političkog dogovora Komisija je prihvatila umetanje novog roka u tekst prijedloga. Vijeće je 9. prosinca 2004. donijelo Zajedničko stajalište u kojem se upućuje na novi rok.

Parlament je 13. travnja 2005. u svojoj rezoluciji o Zajedničkom stajalištu Vijeća predložio dvije izmjene rasporeda uvođenja digitalnog tahografa. Jedna od tih izmjena zahtijevala je da se datum uvođenja digitalnog tahografa poveže s datumom stupanja na snagu nove uredbe o vremenu vožnje i razdobljima odmora. Tom je izmjenom, među ostalim, bilo predviđeno da države članice izdaju kartice do dva mjeseca nakon stupanja na snagu Uredbe. U drugoj je izmjeni predloženo da se nova vozila opremljena analognim tahografima mogu proizvoditi do kolovoza 2006. Nakon tog datuma i dalje bi trebalo biti moguće registrirati vozila opremljena analognom opremom još godinu dana. Od kolovoza 2007. ugradnja digitalnog tahografa postala bi obvezna za sva nova vozila.

O tim su izmjenama raspravljali Vijeće i Parlament u postupku mirenja tijekom britanskog predsjedanja. Tijekom tog postupka stajalište Komisije uvijek je bilo dosljedno i potpuno u skladu sa zajedničkim stajalištem Vijeća, odnosno da bi 5. kolovoza 2005. trebao biti konačni datum uvođenja. Daljnje odgađanje postupka, kako je predloženo amandmanima Parlamenta, bilo bi nepravedno postupanje prema onim državama članicama i sektorima industrije koji su uložili u reforme kako bi bili spremni na vrijeme.

Na temelju situacije koja je prevladavala u svibnju 2005. Komisija je smatrala da ne postoje objektivni razlozi za neuvođenje digitalnog tahografa od 5. kolovoza 2005. Stajalište Komisije temeljilo se na sljedećim razmatranjima:

• Tri proizvođača tahografa (Actia, Siemens-VDO i Stoneridge) izjavila su da su spremna podržati tržište količinama potrebnima od svibnja 2005.
• Proizvođači vozila dovršili su ispitivanja novom opremom i potpisali ugovore s proizvođačima tahografa o opremanju svojih vozila do 5. kolovoza 2005.
• Svi proizvođači tahografa razvili su i odobrili programe osposobljavanja i blisko su surađivali s državama članicama.
• Komisija je uspostavila sustav certifikacije ključa za sigurnost, a certifikati su već izdani nekoliko država članica, dok su mnoge druge bile blizu dobivanja potrebnih certifikata.
• Tachonet, sustav koji je omogućio razmjenu informacija o tahografskoj kartici, u funkciji je od ljeta 2004. Neke države članice bile su spremne povezati se s tim sustavom, a druge će uskoro uslijediti.
• Države članice uložile su u uspostavu sustava izdavanja kartica. Neki od njih već su izdavali kartice; Drugi će to učiniti prije kolovoza 2005.

Ta su razmatranja potvrđena u informativnoj napomeni koja je 2. lipnja 2005. poslana Radnoj skupini Vijeća za kopneni promet.

U toj informativnoj napomeni Komisija je navela da će, kako bi osigurala potrebnu jasnoću na tržištu, nastaviti preispitivati situaciju i da će u okviru projekta MIDT, koji je uspostavljen početkom 2005., o tome obavijestiti dionike u slučaju bilo kakvih tehničkih kašnjenja.

U okviru projekta MIDT dionici su primili detaljne i ažurirane informacije o stanju razvoja u pogledu i. uvođenja digitalnog tahografa u različitim državama članicama EU-a i ii. zakonodavnog postupka koji je u tijeku s ciljem donošenja roka za obvezno uvođenje digitalnog tahografa u tom području. Te su informacije dostavljene putem posebne internetske stranice, putem obavijesti o novostima i biltena te putem redovitih i ad hoc sastanaka. Stoga nije bilo nerazumno u tom pogledu izjaviti da su različiti dionici bili dobro informirani o situaciji tijekom cijelog postupka.

6. Posljedice institucijskog procesa (suodlučivanje)

Krajem lipnja 2005. postalo je jasno da će institucionalni postupak donošenja novih zakonskih rokova prestići datum uvođenja 5. kolovoza 2005., koji je prema Komisiji još uvijek valjan iz objektivnih razloga.

Na sastanku Vijeća za promet 27. i 28. lipnja 2005. potpredsjednik Barrot izjavio je da će prihvatiti da će nakon 5. kolovoza 2005. postojati razdoblje supostojanja analognih i digitalnih tahografa. To će se razdoblje nastaviti do stupanja na snagu nove Uredbe o vremenima vožnje i razdobljima odmora, uključujući rok za uvođenje digitalnog tahografa, a u svakom slučaju najkasnije 1. siječnja 2006. Također je rekao da države članice koje su bile spremne mogu digitalni tahograf učiniti obveznim od 5. kolovoza 2005. za svoje prijevoznike u teretnom prometu, ali ga ne bi trebale primjenjivati na prijevoznike koji dolaze iz država članica koje nisu bile spremne. Naposljetku je napomenuo da će nakon sastanka Vijeća napisati pismo državama članicama. Njegove su izjave ponovljene na konferenciji za medije nakon sastanka Vijeća i u priopćenju za medije Komisije od 12. siječnja 2006.

IRU je 28. lipnja 2005. objavio priopćenje za medije u kojem je naveo da će obvezno uvođenje digitalnog tahografa biti odgođeno do 1. siječnja 2006. i da će se u međuvremenu odobriti razdoblje tolerancije.

Potpredsjednik Barrot napisao je 22. srpnja 2005. pismo državama članicama, napominjući, među ostalim, da industrija može isporučiti vozila opremljena digitalnim tahografima i da je većina država članica dovršila potrebne pravne okvire i praktična rješenja. S obzirom na navedeno potpredsjednik Barrot izjavio je da bi sve države članice trebale pravno prihvatiti i priznati digitalni tahograf. Međutim, određeni broj država članica zatražio je konačno prijelazno razdoblje za dovršetak uspostave potrebnih aranžmana. U tu svrhu i nakon savjetovanja sa svim dionicima, Komisija je smatrala razumnim odobriti konačno razdoblje tolerancije do 31. prosinca 2005.

Budući da Parlament i Vijeće u drugom čitanju nisu mogli postići dogovor o predloženoj Uredbi o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet te o izmjeni uredaba 3821/85 i 2135/98 i stavljanju izvan snage Uredbe 3820/85, postupak mirenja započeo je u listopadu 2005. Dana 6. prosinca 2005. obje su institucije postigle dogovor. Dogovoreno je da će upotreba digitalnog tahografa u novim vozilima postati obvezna 20 dana nakon objave nove uredbe o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet.

Usporedno sa sporazumom u postupku mirenja Parlament i Vijeće izdali su zajedničku izjavu u kojoj su naveli da će uložiti sve napore kako bi dovršili dovršetak teksta i omogućili njegovu objavu u Službenom listu u travnju te da digitalni tahografi budu obvezni za nova vozila od početka svibnja 2006.

7. Stajalište država članica

Nakon sporazuma o mirenju dvije države članice, odnosno Danska i Španjolska, ipak su odlučile uvesti uporabu digitalnog tahografa od 1. siječnja 2006. Komisija je odmah obavijestila nadležna tijela država članica (putem danskog Ministarstva pravosuđa i španjolskog Ministerio de Fomento) da će Komisija prihvatiti novi rok iz svibnja 2006. dogovoren tijekom Odbora za mirenje 6. prosinca 2005. Komisija je također istaknula da su države članice slobodne nametnuti stroža pravila vlastitim državljanima na temelju načela obrnute diskriminacije. Međutim, Komisija je objasnila da ne bi bilo primjereno početi provoditi obveznu uporabu digitalnog tahografa od 1. siječnja 2006. za sva nova vozila registrirana u Europskoj uniji, čime bi se sankcionirali strani vozači s novim vozilima koja nisu opremljena digitalnim tahografom.

Kao odgovor na to, španjolski Ministerio de Fomento potvrdio je da će podržati rok za uvođenje u svibnju 2006. za sva nova vozila registrirana u drugim državama članicama Europske unije. Danska tijela nisu dostavila odgovor.

Slično kao što je prethodno opisano, Komisija je odgovorila na pitanja Stalnog predstavništva Italije, Ujedinjene Kraljevine i austrijskog Ministarstva prometa te portugalskog Udruženja prijevoznika ANTRAM. Osim toga, IRU je usmeno obaviješten o stajalištu Komisije i odgovoru španjolskih tijela.

8. Konačni datum uvođenja

U međuvremenu, 12. siječnja 2006. potpredsjednik Barrot poslao je pismo svim državama članicama u kojem ih je obavijestio da može prihvatiti, na temelju aktualnog donošenja Uredbe 561/2006, datum svibnja 2006., koji je bio 20 dana nakon objave predstojeće Uredbe o vremenima vožnje i razdobljima odmora, kao krajnji datum za obvezno uvođenje digitalnog tahografa. Stajalište potpredsjednika Barrota Komisija je potvrdila u priopćenju za medije od 19. siječnja 2006. i na plenarnoj sjednici projekta MIDT održanoj u Beču 26. siječnja 2006., na kojoj su bile prisutne sve države članice, industrija i IRU.

Uredba 561/2006 objavljena je 11. travnja 2006. u Službenom listu. U skladu s člankom 27. ove Uredbe digitalni tahograf postao je obvezan od 1. svibnja 2006. za sva vozila koja su prvi put stavljena u uporabu u Europskoj uniji.

Zaključci Komisije

S obzirom na prethodno navedeni kronološki opis događaja i činjenica, kritika podnositelja pritužbe nije se činila opravdanom.

Koordinirano uvođenje novih tehnologija kao što je digitalni tahograf i dalje je težak proces s obzirom na tehničku složenost, postupovna ograničenja i veliku raznolikost dionika. U tom su slučaju ti dionici uključivali države članice, Parlament, Vijeće, Komisiju, proizvođače tahografa i vozila, prijevoznike u cestovnom prijevozu tereta (koje zastupa IRU), vozače i druge.

Unatoč tim poteškoćama Komisija se vodila predanošću dobrom upravljanju, osiguravajući najveću moguću transparentnost i otvorenost za sve dionike.

Uspjeh tog otvorenog pristupa odražavao se u činjenici da su do danas svi novi kamioni i autobusi opremljeni digitalnim tahografom i da je vrlo velika većina država članica uspješno uvela digitalni tahograf u svoje nacionalne sustave.

Kad je riječ o stanju u Danskoj, valjalo je napomenuti da su od početka tog projekta članovi osoblja određenih danskih vladinih službi bili aktivni članovi u svim projektima povezanima s uvođenjem digitalnog tahografa (CIWG, IDT, ERCA, Tachonet i MIDT). Ti su projekti bili glavni pokretači neometanog uvođenja digitalnog tahografa u Europskoj uniji.

Na temelju svojeg iskustva u drugim tehnološkim područjima Komisija je bila svjesna da je uvođenje novih sustava ponekad bilo teško slijediti za pojedinačne korisnike sustava, unatoč naporima uključenih strana da pokušaju osigurati najviši stupanj transparentnosti i jasnoće.

Nakon što je ispitala navedeno mišljenje Komisije, ombudsmanica je utvrdila da Komisija nije na odgovarajući način riješila pitanje istaknuto u prvoj tvrdnji podnositelja pritužbe te je stoga od Komisije zatražila da to učini u dodatnom zahtjevu. Komisija je u svojem odgovoru iznijela sljedeće napomene:

U odgovoru na pitanje koje je postavio podnositelj pritužbe Komisija želi istaknuti da moratorij nije uključivao produljenje rokova za provedbu predviđenih Uredbom 2135/98, već je njime predviđeno razdoblje tolerancije tijekom kojeg bi se Komisija suzdržala od pokretanja postupaka zbog povrede protiv država članica. Komisija je u tom kontekstu podsjetila na široku marginu prosudbe pri odlučivanju o pokretanju postupka zbog povrede u pogledu provedbe zakonodavstva Zajednice.

Kad je riječ o ovom dosjeu, Komisija je prilikom najave moratorija uzela u obzir poteškoće s kojima se sektor suočava pri dovršetku uvođenja nove tehnologije potrebne za uvođenje digitalnog tahografa u roku navedenom u Uredbi 2135/98. Na temelju toga i kako bi se osigurala nediskriminirajuća provedba Uredbe 2135/98 u svim državama članicama, Komisija je tijekom sastanka Vijeća za promet 9. ožujka 2004. javno najavila da neće pokrenuti postupke zbog povrede protiv država članica. Tu najavu zajedno s pismima koja je 21. travnja 2004. državama članicama poslao potpredsjednik Loyola de Palacio i 22. srpnja 2005. i 12. siječnja 2006. potpredsjednik Barrot trebalo bi stoga tumačiti na taj način. Naime, kao što je prethodno navedeno, poruku nije trebalo tumačiti na način da se njome odobrava produljenje rokova za provedbu predviđenih Uredbom 2135/98, nego na način da se njome predviđa razdoblje tolerancije tijekom kojeg bi se Komisija suzdržala od pokretanja postupka zbog povrede protiv država članica.

Komisija je tu odluku donijela i s obzirom na činjenicu da zakonodavna inicijativa za reviziju Uredbe 2135/98 ne bi bila donesena dovoljno brzo kako bi se omogućila pravodobna izmjena datuma uvođenja digitalnog tahografa te se njome stoga ne bi riješile praktične poteškoće s kojima se sektor suočava.

Naime, na kraju zakonodavnog postupka Parlament i Vijeće odlučili su odrediti novi datum stupanja na snagu digitalnog tahografa, odnosno 1. svibnja 2006. U skladu s novim utvrđenim datumom, Komisija je dopisom od 26. lipnja 2006. pokrenula predsudske postupke zbog povrede obveze u kojima je od država članica zatražila precizno stanje koje u tom trenutku nije pružilo dovoljno informacija. Zbog toga je Komisija 11. listopada 2006. uputila službenu opomenu dvjema državama članicama.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoju pritužbu i izrazio niz zabrinutosti u pogledu tekuće provedbe relevantnog zakonodavstva.

ODLUKA

1 Tvrdnja da Komisija nije imala nikakvu pravnu ovlast za utvrđivanje moratorija na obveznu ugradnju digitalnog tahografa

1.1 Kako bi se stalo na kraj najčešćim zlouporabama zakonodavstva o analognom tahografu za vrijeme vožnje i razdoblja odmora, Vijeće ministara odlučilo je u Uredbi 2135/98 (4) donijeti odredbe o digitalnom tahografu, čime bi se osigurala učinkovitija provjera relevantnog zakonodavstva na sigurniji i pouzdaniji način. Europska komisija objavila je 5. kolovoza 2002. tehničke zahtjeve za sustav digitalnih tahografa u Uredbi 1360/2002 (5). Datum uvođenja digitalnog tahografa kako je predviđeno Uredbom 2135/98 bio je 5. kolovoza 2004., odnosno 24 mjeseca nakon objave tehničkih zahtjeva iz Uredbe 1360/2002. Međutim, zbog nedostupnosti homologirane opreme, poteškoća proizvođača vozila u pogledu pripreme njihovih proizvodnih linija i poteškoća u pogledu postupka provedbe u nekim državama članicama, Komisija je nekoliko puta odgodila uvođenje tahografa. Prvo „odgađanje” najavila je potpredsjednica Komisije Loyola de Palacio putem „moratorija” poslanog u pismu od 21. travnja 2004.

1.2 U svojoj pritužbi, podnesenoj 26. siječnja 2006., podnositelj pritužbe izrazio je niz zabrinutosti u vezi s uvođenjem gore navedenog moratorija. To je posebno uključivalo zabrinutost u pogledu pravne nesigurnosti, navodno slabu komunikaciju Komisije s relevantnim subjektima i ovlast Komisije za uvođenje navedenog moratorija. Podnositelj pritužbe izjavio je sljedeće:

„Naš je cilj prije svega žaliti se na kritizirano postupanje i informacije institucija EU-a u tom području kako bi se izbjegla slična situacija u budućim slučajevima i kako bi institucije uvidjele da i industrija cestovnog prometa ima pravo na dobro zakonodavstvo i upravljanje takvim zakonodavstvom.”

Podnositelj pritužbe izrazio je posebnu zabrinutost zbog uočenog nedostatka pravne sigurnosti, navodeći, među ostalim, da praktični učinak na prijevoznike u cestovnom prijevozu tereta:

U to vrijeme to se nije smatralo. U takvoj bi situaciji relevantna reakcija Komisije bila osigurati da operater s digitalnim tahografom koji vozi u zemlji u kojoj digitalni tahograf još nije bio dopušten ne naiđe na probleme s lokalnim vlastima zbog toga".

Podnositelj pritužbe naveo je i da je „Komisija tijekom cijelog postupka zanemarila komunikaciju s građanima i poduzećima na koje utječe zakonodavstvo. Time su narušene mogućnosti poduzeća da donose dugoročne i pouzdane odluke te su, što je još gore, ugrožena njihova zakonska prava. Koja se pravila primjenjuju na koga i kada nije jasno. To je naglašeno stanjem na dan 1. siječnja 2006., kada je, na primjer, Španjolska izjavila da će vozila koja nisu imala digitalni tahograf, ali koja su ga trebala imati u skladu sa španjolskim pravilima, biti kažnjena pri ulasku u Španjolsku.”

1.3 Vijeće i Parlament naposljetku su usvojili novi rok za uvođenje digitalnog tahografa kao dio novog povezanog zakonodavstva, odnosno Uredbe (EZ) br. 561/2006 o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet i o izmjeni uredbi Vijeća (EEZ) br. 3821/85 i (EZ) br. 2135/98 te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3820/85 (6) ("Uredba 561/2006"). Novi rok bio je kraj svibnja 2006.

Priroda moratorija koji je utvrdila Komisija

1.4 Prvi prigovor iznesen u ovom predmetu odnosio se na to da Komisija nije imala nikakvu pravnu ovlast za utvrđivanje navedenog moratorija na obveznu ugradnju digitalnog tahografa.

1.5 Jasno je da, kako bi se ocijenila ta tvrdnja, treba ispitati prirodu "moratorija", a osobito njegov sadržaj i predviđene učinke.

1.6 U tom pogledu napominje se da Komisija nije uputila ni na kakvu formalnu upravnu ili pravnu definiciju "moratorija", već je samo iznijela svoje stajalište o tome kako bi tu mjeru "trebalo tumačiti" u ovom slučaju. Navela je da moratorij nije uključivao produljenje rokova za provedbu predviđenih Uredbom 2135/98, nego je predviđao razdoblje tolerancije tijekom kojeg bi se Komisija suzdržala od pokretanja postupka zbog povrede protiv država članica. Komisija je podsjetila na veliku marginu koju ima pri odlučivanju o pokretanju postupka zbog povrede u vezi s provedbom zakonodavstva Zajednice. To je zapravo cjelovito objašnjenje koje je Komisija dala kao odgovor na tu tvrdnju.

1.7 U okviru ovog ispitivanja Ombudsman želi istaknuti da svoje ispitivanje temelji na objektivnim čimbenicima i dokazima podnesenima u predmetu. Komisijina vlastita objašnjenja o tome što bi „moratorij” trebao značiti ne mogu biti odlučujuća, iako služe boljem razumijevanju onoga što se dogodilo u tom slučaju.

1.8 Od samog početka jasno je da postoje dva glavna moguća zaključka o prirodi "moratorija". Prema prvom, „moratorij” predstavljao je, samo i isključivo, odluku Komisije da tijekom određenog razdoblja ne primjenjuje formalne mjere iz članka 226. Ugovora o EZ-u (izdavanje obrazloženog mišljenja i pozivanje država članica na sud) zbog neusklađenosti s predmetnim zakonodavstvom. U skladu s drugim zaključkom, „moratorij” je zapravo predstavljao konkretnu mjeru čiji je cilj bio proizvesti pravne učinke za države članice i, potencijalno, privatne strane.

1.9 Što se tiče prve mogućnosti, Komisija je pravilno navela da ima široku marginu prosudbe pri odlučivanju o pokretanju postupka zbog povrede, u skladu s člankom 226. Ugovora o EZ-u, u vezi s provedbom zakonodavstva Zajednice (7). Ta se diskrecijska ovlast odnosi na eventualnu odluku Komisije o pokretanju ili nepokretanju formalnog postupka na temelju te odredbe, koja uključuje obrazloženo mišljenje i, prema potrebi, pokretanje sudskog postupka protiv dotične države članice. Nadalje, dio je sustava iz članka 226. da Komisija može u svim fazama aktivno pokušati postići usklađenost s pravom Zajednice putem, na primjer, pregovora, prisile ili "sporazumnih" rješenja (8). Ovlasti Komisije za sudjelovanje u takvom dijalogu proizlaze iz samog članka 226. i članka 10. Ugovora o EZ-u kojim se utvrđuje opće načelo suradnje (9).

1.10 Iako se tim pravnim okvirom omogućuju i potiču neformalni kontakti i prijateljska rješenja, njime se, međutim, ne predviđaju nikakve druge formalne materijalne mjere osim onih izričito navedenih u članku 226., odnosno izdavanje obrazloženog mišljenja i pokretanje sudskog postupka protiv države članice. Ovlast Komisije da odluči ne primijeniti te formalne mjere ovlast je propusta. Ta ovlast sama po sebi ne predviđa nadležnost za donošenje i donošenje niza alternativnih mjera upućenih državama članicama ili drugim trećim stranama.

1.11 Potpredsjednica Komisije Loyola de Palacio službeno je najavila "moratorij" u svojem pismu od 21. travnja 2004. (navedenom pod "Pritužba"). Ovo pismo otkriva niz bitnih značajki "moratorija".

Prvo, iz dopisa jasno proizlazi da je „moratorium” najavljen nakon tehničkih problema u provedbi sustava u nekim državama članicama. Čini se da se nije odnosio na utvrđenu nespremnost svih ili određenih država članica da stvarno provedu predmetno zakonodavstvo.

Drugo, "moratorium" je najavljen mnogo prije nego što je zakon trebao stupiti na snagu. Stoga se „moratorij” u strogom smislu nije odnosio na postojeće moguće povrede prava EU-a, nego na informirano stajalište Komisije da će do takvih povreda doći u budućnosti zbog tehničkih poteškoća u njegovoj provedbi. Kao takav, „moratorium” o kojem je riječ predviđa situacije, a ne rješava konkretnu postojeću situaciju stvarnih ili potencijalnih povreda prava Zajednice.

Treće, pismo je sadržavalo visok stupanj specifičnosti u pogledu opsega „moratorija”. Izričito se koristio izrazima kao što su „odgoda” ili „produljenje” postojećeg roka sadržanog u relevantnom zakonodavstvu. U pismu se nadalje navodi da je „moratorij” stvorio potreban stupanj „sigurnosti” navodeći da alternativa uvođenju novog roka putem zakonodavstva ne bi dovela do takve sigurnosti.

Četvrto, pismo je povezalo navodno „produljenje” roka koji se ovdje odnosi na niz posebnih uputa državama članicama, koje su navedene kao obvezne: „Države članice morat će uvesti prijelazne aranžmane tijekom moratorija”; „ključni elementi prijelaznih aranžmana jesu”; „Države članice moraju osigurati”; „Tijela država članica dopuštaju”; „U uvjetima provedbe dopušta se uporaba analognog tahografa i poštuje se u svim vozilima koja su registrirana prije datuma isteka razdoblja produljenja u cijeloj Europskoj uniji”.

1.12 Potpredsjednik Komisije Barrot napisao je 22. srpnja 2005. pismo državama članicama u kojem je iznio informacije o stanju provedbe predmetnog zakonodavstva. U tom je dopisu najprije uputio na sljedeću glavnu poruku u dopisu Komisije od 21. travnja 2004.:

„U svojem pismu državama članicama od 21. travnja 2004. Komisija je već najavila moratorij na produljenje roka za uvođenje digitalnog tahografa (...)”.

Pozivajući se na ciljeve „moratorija”, potpredsjednik Barrot izjavio je, među ostalim:

„[f]inally, cilj moratorija bio je osigurati da države članice ne izriču kazne vozačima stranih vozila koji ulaze na njihova državna područja bez digitalnog tahografa”.

Potpredsjednik je zatim, upućujući na stanje stvari (tehničko i pravno), obavijestio države članice da Komisija smatra:

„razumno je odobriti konačno razdoblje tolerancije do 31. prosinca 2005. Stoga će se Komisija do tog datuma suzdržati od pokretanja postupka zbog povrede protiv država članica jer nisu uvele digitalni tahograf na nova vozila. Države članice mogu i dalje dopuštati uporabu analognog tahografa na vozilima registriranima do 31. prosinca 2005., uključujući ona vozila registrirana na državnom području druge države članice.

Ubrzo nakon toga postignut je dogovor između Vijeća i Parlamenta o uvođenju novog roka za uvođenje digitalnog tahografa u svibnju 2006. putem zakonodavstva o kojem se tada raspravljalo.

Određene države članice odlučile su uvesti upotrebu digitalnog tahografa od 1. siječnja 2006. (novo zakonodavstvo na koje se upravo upućuje još nije stupilo na snagu). U tom pogledu Komisija je odmah uputila dopis tim državama članicama kako bi ih obavijestila da ne bi bilo primjereno početi provoditi obveznu uporabu digitalnog tahografa od 1. siječnja 2006. za sva nova vozila registrirana u Europskoj uniji. Komisija je tim državama članicama objasnila da bi se takvim izvršenjem sankcionirali strani vozači novim vozilima koja nisu opremljena digitalnim tahografom.

1.13 Uvodno valja naglasiti da se "moratorij" može promatrati samo zajedno s raznim drugim izravno povezanim izjavama, kao što su prethodno navedene upute o načinu provedbe "moratorija". Jasno je da se modaliteti mjere ne mogu odvojiti, za potrebe ispitivanja poput ovog, od same te mjere.

1.14 Kad je riječ o meritornoj ocjeni, čini se da "moratorij" nije samo i isključivo predstavljao odluku o utvrđivanju razdoblja tolerancije tijekom kojeg bi se Komisija jednostavno suzdržala od pokretanja postupka zbog povrede protiv država članica. Naime, čini se da „moratorij” nije obuhvaćen nijednom kategorijom radnji za koje se obično smatra da ih je Komisija nadležna poduzeti, u skladu s člankom 226. Ugovora o EZ-u, kao alternativu formalnim mjerama iz te odredbe, odnosno izdavanjem obrazloženog mišljenja i upućivanjem države članice sudu. Prvo, „moratorij” Komisije nije bio usmjeren na pronalaženje postojećih povreda prava Zajednice, raspravu o njima ili njihovo sklapanje na drugi način. To bi u početku u svakom slučaju bilo pravno nemoguće s obzirom na to da je „moratorium” izdan znatno prije stupanja na snagu relevantnog zakonodavstva. Drugo, „moratorium” se nije odnosio na usklađenost država članica s pravom Zajednice, već je sadržavao uputu da države članice ne bi trebale provoditi dotično zakonodavstvo Zajednice, to jest za navedeno razdoblje navodnog „produljenja” predmetnog roka. Treće, „moratorij” je sadržavao niz preciznih uputa, formuliranih na obvezujući način, državama članicama o tome kako bi potonje trebale djelovati s obzirom na „moratorij”. Četvrto, „moratorium” je bio usmjeren na ujednačenu provedbu predmetnog zakonodavstva EU-a. Takva ujednačena provedba zakonodavstva Unije bila je regulatorne prirode i očito odvojena od pitanja jesu li jedna ili više država članica doista bile sposobne i voljne poštovati dotično zakonodavstvo.

1.15 S obzirom na navedeno, Ombudsman ne može zaključiti da je Komisija potkrijepila svoje stajalište da je "moratorij" izdan državama članicama predstavljao, samo i isključivo, izvršavanje diskrecijskog prava u obliku odluke da se tijekom određenog razdoblja ("razdoblje tolerancije") ne pokrenu formalne mjere predviđene člankom 226.

1.16 U svjetlu gore navedenih nalaza, Ombudsman mora zaključiti da je moratorij Komisije bio konkretna mjera koja je trebala imati pravne učinke za države članice i tržišne subjekte. Ombudsman podsjeća da je u pravu EU-a pitanje ima li mjera pravni učinak isključivo objektivno pitanje koje se može odvojiti od svih izraženih stajališta ili tumačenja dotične institucije (10). Čak i očigledna pitanja koja se odnose na pitanje pravne ovlasti za donošenje predmetne mjere treba kao zasebna pitanja zanemariti kako bi se utvrdila stvarna priroda predmetne mjere. Umjesto toga, za analizu ove vrste ključno je utvrditi jesu li predmetnom mjerom uspostavljeni provedbeni aranžmani koji podrazumijevaju posebne obveze (11).

1.17 U ovom su slučaju nadležni članovi Komisije obavijestili državu članicu o "moratoriju"; formuliran je precizno što se tiče njegove svrhe i glavnih ciljeva; sadržavao je niz uputa formuliranih u obveznom obliku. To je bilo predmet produljenja, koje je također službeno priopćeno, što je nadalje uključivalo kontakte s pojedinačnim državama članicama za koje se smatralo da potencijalno ne poštuju konačno produljenje moratorija. Naposljetku, kako je prethodno zaključeno, mjera se ne može prepoznati kao puka neformalna mjera pregovaranja, dijaloga ili slična mjera koju je Komisija mogla poduzeti jednom kada je, izvršavajući svoju široku diskrecijsku ovlast, odlučila da neće primijeniti formalne mjere utvrđene u članku 226. Ugovora o EZ-u.

1.18 U svjetlu tih čimbenika, Ombudsman može samo zaključiti da je "moratorij" koji je najavila Komisija predstavljao mjeru namijenjenu pravnim učincima u državama članicama i na tržišne subjekte.

Pitanje pravne ovlasti

1.19 Pitanje je li Komisija imala pravnu ovlast (ili "nadležnost") za donošenje "moratorija" ne zahtijeva dubinsku analizu u ovom slučaju, s obzirom na prirodu glavnog elementa te mjere. Samom objavom u obliku dopisa državama članicama Komisija je zapravo pokušala odgoditi konkretan i nedvosmislen rok predviđen uredbom Unije, dok ni Ugovorima ni bilo kojim propisom relevantnim za ovaj predmet nije predviđena nadležnost za to. Naime, Komisija u svojem mišljenju u ovom predmetu nije iznijela argument u tom smislu (ali je, kao što je prethodno navedeno, odlučila tvrditi da je „moratorij” samo izvršavanje njezine diskrecijske ovlasti na temelju članka 226. Ugovora o EZ-u). Osim toga, postojanje takvog pravnog tijela također je ugroženo činjenicom da je predmetnim propisom posebno predviđena konkretna mjera koju Komisija treba poduzeti upravo u slučaju vrste problema u provedbi koje je ona opisala. Međutim, ta mjera jednostavno nije poduzeta 2003., nego tek kasnije 2006.(12).

1.20 S obzirom na prethodno navedeno, ombudsmanica smatra da je tvrdnja o kojoj je ovdje riječ bila opravdana jer Komisija nije imala pravnu ovlast za utvrđivanje "moratorija" koji je izdala u ovom predmetu. To je bio slučaj nepravilnosti u postupanju, a Ombudsman će iznijeti kritičnu primjedbu u nastavku.

1.21 Ombudsman također želi naglasiti svoje priznanje činjenice da su problemi s kojima se Komisija suočila u vezi s uvođenjem digitalnog tahografa u velikoj mjeri bili povezani s naizgled iznimnim tehničkim problemima na razini predmetnih industrijskih aktera. Ne dovodeći u pitanje njegov nalaz iz točke 1.20., ombudsmanica ovdje želi istaknuti da su pokušaji Komisije da riješi te probleme bili jasno iskreni i istiniti. Ombudsmanica nadalje ima sve razloge vjerovati da će se iskustvo Komisije u rješavanju (iznimnih) poteškoća povezanih s uvođenjem digitalnog tahografa pažljivo uzeti u obzir ako se u budućnosti pojave slične situacije.

2 Tvrdnja da Komisija nije na odgovarajući način komunicirala s operaterima i državama članicama u pogledu uvođenja digitalnog tahografa

2.1 Ombudsmanica je shvatila da se ovom tvrdnjom otvaraju dva glavna pitanja, a to su, s jedne strane, opća komunikacija Komisije s državama članicama i, s druge strane, komunikacije Komisije u vezi s očitom zabrinutošću gospodarskih subjekata za sigurnost u njihovoj situaciji pri prelasku granica unutar EU-a. Kad je riječ o prvom pitanju, Ombudsman napominje da je podnositelj pritužbe u svojim očitovanjima naveo da nema sumnje da je Komisija upotrijebila opsežne resurse za razvoj i provedbu digitalnog tahografa. Nadalje, znatan dio tih resursa upotrijebljen je za komunikaciju s nacionalnim tijelima uključenima u projekt i uspostavu kontakata među njima. Podnositelj pritužbe dodao je da bi Komisija trebala dobiti priznanje za te napore. Stoga se čini da se podnositelj pritužbe ne žali na taj aspekt komunikacijskih aktivnosti Komisije.

2.2 Čini se da se tvrdnja podnositelja pritužbe više usredotočuje na "moratorium" o kojem je riječ. Kako je prethodno analizirano (točka 1.), sadržaj i predviđeni učinci tog „moratorija” znatno su premašili utvrđivanje jednostavnog „razdoblja tolerancije” tijekom kojeg bi se Komisija suzdržala od pokretanja postupaka zbog povrede. U toj su mjeri pravna osnova, priroda i učinci „moratorija” i pravna situacija koja je iz njih proizašla bili zbunjujući te ih Komisija očito nije jasno predstavila i objasnila državama članicama i dionicima. Čini se da je taj nedostatak aspekt osnovnog problema utvrđenog u točki 1. ovog mišljenja. Ombudsman stoga smatra da daljnja istraga i razmatranje tog aspekta predmeta ne bi bili opravdani.

3 Tvrdnja da Komisija nije poduzela odgovarajuće mjere kako bi osigurala da gospodarski subjekti ne podliježu različitim pravilima u različitim državama članicama

3.1 U postupanju s tom tvrdnjom Europski ombudsman najprije podsjeća na relevantnu izjavu podnositelja pritužbe:

„Cilj je prvenstveno žaliti se na kritizirano postupanje i informacije institucija EU-a u tom području kako bi se izbjegla slična situacija u budućim slučajevima i kako bi institucije uvidjele da i industrija cestovnog prometa ima pravo na dobro zakonodavstvo i upravljanje takvim zakonodavstvom. (...) U takvoj bi situaciji relevantna reakcija Komisije bila osigurati da operater s digitalnim tahografom koji vozi u zemlji u kojoj digitalni tahograf još nije bio dopušten zbog toga ne naiđe na probleme s lokalnim vlastima. (...)" (naknadno istaknuto).

3.2 Ombudsman nadalje podsjeća na svoje primjedbe u gornjoj točki 1. u vezi s dotičnim "moratorijem" i nepostojanjem pravne osnove za to. Također napominje da podnositelj pritužbe nije iznio nikakve konkretne, valjano potkrijepljene argumente o pravnoj osnovi mjere koju je predložio da bi Komisija trebala ili mogla poduzeti u kontekstu svojeg „upravljanja” predmetnim zakonodavstvom Zajednice. Kad je riječ o opažanju o potrebi za „dobrim zakonodavstvom”, Ombudsman smatra da podnositelj pritužbe upućuje na pravila zakonodavne prirode koja je Komisija namjeravala uvesti putem „moratorija” o kojem je riječ. Neovisno o tome bi li mudrost i kvaliteta takvih mjera bile predmet Ombudsmanova preispitivanja nepravilnosti u postupanju, prethodno utvrđeni problem njihove pravne osnove čini zasebno ispitivanje tog pitanja neopravdanim. U mjeri u kojoj bi se moglo smatrati da tvrdnja podnositelja pritužbe dovodi u pitanje Uredbu 2135/98 o mudrosti i primjerenosti (13), ona se ne bi odnosila na mogući slučaj nepravilnosti u postupanju u smislu članka 195. Ugovora o EZ-u, kojim se definira mandat Europskog ombudsmana. S obzirom na navedeno, ombudsmanica smatra da daljnja istraga i razmatranje ove tvrdnje ne bi bili opravdani.

4 Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s ovom pritužbom potrebno je iznijeti sljedeću kritičku napomenu:

Komisija nije dokazala da je imala pravnu ovlast za donošenje predmetnog „moratorija” jer je on uključivao regulatorne mjere koje su se jasno razlikovale od odluke o suzdržavanju od pokretanja postupaka zbog povrede i koje su uvelike nadilazile tu odluku. Unatoč objašnjenjima Komisije o posebnim okolnostima koje su dovele do donošenja moratorija, činjenica da je Komisija utvrdila sporni „moratorij” stoga je u relevantnom dijelu dovela do nepravilnosti u postupanju.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Uredba (EZ) br. 561/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet i o izmjeni uredbi Vijeća (EEZ) br. 3821/85 i (EZ) br. 2135/98 te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3820/85, Službeni list 2006., L 102, str. 1.

(2) Uredba Vijeća (EZ) br. 2135/98 od 24. rujna 1998. o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 3821/85 o tahografu u cestovnom prometu i Direktive 88/599/EEZ o primjeni uredbi (EEZ) br. 3820/85 i (EEZ) br. 3821/85, Službeni list 1998 L 274, str. 1.

(3) Uredba Komisije (EZ) br. 1360/2002 od 13. lipnja 2002. o sedmoj prilagodbi tehničkom napretku Uredbe Vijeća (EZ) br. 3821/85 o tahografu u cestovnom prometu, Službeni list 2002 L 207, str. 1.

(4) Vidjeti bilješku 2.

(5) Vidjeti bilješku 3.

(6) Vidjeti bilješku 1.

(7) „Iz strukture članka 169. [sada članak 226.] Ugovora o EEZ-u jasno proizlazi da Komisija nije obvezna pokrenuti postupak na temelju tog članka; ima diskrecijsku ovlast kojom se isključuje pravo pojedinaca da od njega zahtijevaju da zauzme određeno stajalište i da podnese tužbu za poništenje protiv odbijanja djelovanja." Vidjeti predmet C-87/89 Sonito i drugi protiv Komisije [1990.] ECR I-1981 u stavku 6.

(8) Pregovaračka faza postupka opisana je u smislu pronalaženja sporazumnog rješenja; vidjeti, primjerice, mišljenje nezavisnog odvjetnika Albera u predmetu C-328/96 Komisija protiv Austrije [1999.] ECR I-7479, točka 16.; i usp. mišljenje nezavisnog odvjetnika La Pergole u predmetu C-96/95 Komisija protiv Njemačke [1997.] ECR I-01653, točka 19. i u njoj navedena upućivanja.

(9) Ovlast traženja potrebnih informacija i dijaloga u svakom slučaju proizlazi iz obveze suradnje iz članka 10. Ugovora o EZ-u.

(10) Usp. predmet C-303/90 Francuska protiv Komisije [1991.] ECR 1991 I-5315, stavak 14. i dalje.

(11) Usp. prethodno navedeni predmet C-303/90 Francuska protiv Komisije, točka 15.

(12) „U slučaju da 12 mjeseci nakon datuma objave akta iz stavka 1. EZ homologacija tipa nije dodijeljena nijednom uređaju za bilježenje podataka koji je u skladu sa zahtjevima iz Priloga I.B Uredbi (EEZ) br. 3821/85, Komisija podnosi prijedlog Vijeću za produljenje roka utvrđenog u stavcima 1. i 2.”(članak 2. stavak 3. Uredbe 2135/97). Vidjeti i relevantne napomene Europskog ombudsmana pod točkom 3. u nastavku.

(13) Potrebno je napomenuti da su ovom Uredbom predviđeni mogući problemi u postupku uvođenja digitalnog tahografa. Konkretnije, člankom 2. stavkom 3. Uredbe predviđeno je sljedeće: „U slučaju da 12 mjeseci nakon datuma objave akta iz stavka 1. EZ homologacija tipa nije dodijeljena nijednom uređaju za bilježenje podataka koji je u skladu sa zahtjevima iz Priloga I.B Uredbi (EEZ) br. 3821/85, Komisija podnosi prijedlog Vijeću za produljenje roka utvrđenog u stavcima 1. i 2.”(naknadno istaknuto). Međutim, ovaj prigovor nije sadržavao poseban navod o tome da Komisija nije primijenila tu odredbu. Stoga takva tvrdnja nije ispitana u ovom predmetu.