Strasbourg, 16. veljače 2007.

Poštovani gospodine X.,

Dana 14. travnja 2004. zaprimio sam Vašu pritužbu protiv Europske komisije u vezi s njezinim rješavanjem pritužbe koju ste joj podnijeli 29. listopada 2001.

Pritužbu sam 22. travnja 2004. proslijedio predsjedniku Komisije. Komisija je 4. kolovoza 2004. poslala svoje mišljenje, a ja sam Vam ga proslijedio s pozivom na očitovanje, ako to želite, do 30. rujna 2004. Do tog datuma od vas nisu zaprimljene nikakve primjedbe. Međutim, 28. listopada 2004. primio sam Vaš dopis u kojem ste istaknuli da niste primili odgovor na dopis koji ste mi poslali 23. rujna 2004. u kojem ste zatražili produljenje roka za podnošenje primjedbi na mišljenja Komisije u predmetu 1090/2004/IP i u ovom predmetu. Priložili ste presliku svojih očitovanja u vezi s ovim predmetom.

Dana 15. studenoga 2004. poslao sam Vam dopis u kojem Vas obavještavam da se, nakon provjere baze podataka Ombudsmana, čini da moje službe nisu primile Vaš dopis od 23. rujna 2004. Potvrdio sam i primitak vaših primjedbi na mišljenje Komisije o ovom predmetu.

S obzirom na mišljenje Komisije i Vaša opažanja, smatrao sam da je potrebno provesti daljnje istrage. Stoga sam 10. svibnja 2005. pisao Komisiji tražeći dodatne informacije. Zamolio sam Komisiju da odgovori do kraja lipnja 2005. Komisija me 5. srpnja 2005. obavijestila da će njezin odgovor na moj zahtjev za dodatne informacije biti odgođen. Komisija mi je 1. rujna 2005. poslala prijevod svojeg odgovora na portugalski, koji sam Vam proslijedila s pozivom na očitovanje do 30. rujna 2005. Nisam primio nikakve primjedbe od vas.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene. Ispričavam se na vremenu koje je bilo potrebno za rješavanje Vaše pritužbe.

COMPLAINT

Podnositelj pritužbe smatra da su relevantne činjenice ukratko sljedeće:

U listopadu 2001. podnositelj pritužbe podnio je pritužbu Komisiji u vezi s državnom potporom koju je navodno dodijelila regionalna vlada Azora portugalskim društvima za zračni prijevoz tereta.

Komisija je 4. prosinca 2001. potvrdila primitak pritužbe podnositelja pritužbe i obavijestila ga da će njezine službe odgovoriti na njegov dopis.

Podnositelj pritužbe poslao je 10. siječnja 2003. dodatni dopis Komisiji u vezi s daljnjim državnim potporama koje je regionalna vlada Azora neizravno dodijelila društvu „A”.

Podnositelj pritužbe 2. veljače 2003. pisao je Komisiji tražeći informacije o svojim prethodnim dopisima.

Dopisom od 3. travnja 2003. Komisija je potvrdila primitak dopisa podnositelja pritužbe od 2. veljače 2003. i obavijestila ga da je njegov predmet još uvijek pod istragom njezinih službi.

Podnositelj pritužbe napisao je 29. kolovoza 2003. novi dopis Komisiji, koja, prema njegovu mišljenju, nije odgovorila.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe tvrdio je i. da Komisija nije pravilno postupala s pritužbama koje je podnio 29. listopada 2001. i 10. siječnja 2003. u pogledu državnih potpora koje je regionalna vlada Azora dodijelila portugalskim zračnim prijevoznicima tereta; i ii. da Komisija nije odgovorila na njegov dopis od 29. kolovoza 2003.

INQUIRY

Mišljenje Europske komisije

U svojem mišljenju o pritužbi Komisija je sažela relevantne činjenice kako slijedi:

Na arhipelag Azora primjenjivalo se izuzeće od relevantnog zakonodavstva o liberalizaciji zračnih prijevoznika do 30. lipnja 1998. Od 1. srpnja 1998. uredbe o liberalizaciji civilnih zračnih prijevoznika (1) u potpunosti se primjenjuju na Azore. Prije tog datuma nacionalni zračni prijevoznik TAP imao je pravni monopol u pogledu zračnih veza između Azora i kontinentalnog Portugala. S druge strane, zračni prijevoznik „A” imao je monopol u pogledu zračnih veza unutar arhipelaga Azora.

Podnositelj pritužbe Komisiji je 29. listopada 2001. podnio pritužbu u kojoj je tvrdio da je zračni prijevoznik „A”, čiji je jedini dioničar „B”, 2000. ostvario korist od povećanja kapitala u iznosu od 3 496 503 EUR koje je izvršilo društvo „B”, koje je bilo u potpunom vlasništvu regionalne vlade Azora. Prema podnositelju pritužbe to povećanje činilo je državnu potporu.

Službe Komisije poslale su 4. prosinca 2001. dopis podnositelju pritužbe u kojem su ga obavijestile da istražuju njegovu pritužbu i da će primiti odgovor u roku od šest tjedana.

Podnositelj pritužbe Komisiji je 10. siječnja 2003. dostavio dodatne informacije. Podnositelj pritužbe obavijestio je instituciju da je od 1982. „B” ostvario korist od odstupanja od uobičajenog fiskalnog sustava te je izrazio stajalište da takvo odstupanje dovodi do neizravnih prednosti za „A”. Nadalje je zauzeo stajalište da bi, s obzirom na to da je „A” čarter zračni prijevoznik koji posluje na tržištu Zajednice, to moglo dovesti do narušavanja tržišnog natjecanja.

Podnositelj pritužbe poslao je 2. veljače 2003. Komisiji dodatni dopis u kojem je istaknuo da mu je više od godinu dana ranije obećan odgovor na njegov dopis od 29. listopada 2001.

Komisija je 3. travnja 2003. obavijestila podnositelja pritužbe da je njegova pritužba još uvijek pod istragom i da može odlučiti zatražiti od portugalskih tijela da dostave informacije o predmetu. Komisija je nadalje navela da su relevantni postupci koji se odnose na državne potpore upućeni predmetnoj državi članici i istaknula da su prava zainteresiranih strana utvrđena u članku 20. Uredbe (EZ) 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu članka 93. Ugovora o EZ-u (2).

Podnositelj pritužbe obavijestio je 29. kolovoza 2003. Komisiju da će, s obzirom na to da će poduzetnici grupe SATA osnovati društvo za upravljanje dionicama, biti teško provjeriti tok kapitala između „A” i „B”.

Komisija je napomenula da je obveza pružanja javne usluge („PSO”)(3), koju je podnositelj pritužbe naveo u svojoj pritužbi od 29. listopada 2001., nastala sporazumom od 24. svibnja 1996. između regionalne vlade Azora i društva. Na temelju tog sporazuma „B” je dobio 3 000 milijuna eskuda. Iako je Komisija priznala da je odredba o tom iznosu predstavljala subvenciju za „B” za iskorištavanje zračnih veza unutar Azorskih otoka, istaknula je da je ta subvencija dodijeljena prije 1. srpnja 1998. (kada je prijevoznik i dalje imao pravni monopol u pogledu zračnih veza unutar arhipelaga Azora).

Prema podnositelju pritužbe, društvo „A” ostvarilo je korist od povećanja kapitala u iznosu od 3 496 503 EUR koje je, prema njegovu mišljenju, činilo državnu potporu jer ga je dodijelilo društvo „B”, koje je bilo u potpunom vlasništvu regionalne vlade Azora.

Komisija je u svojem mišljenju napomenula da je Sud Europskih zajednica utvrdio da se relevantna mjera mora moći pripisati državi kako bi se smatrala državnom potporom u smislu članka 87. stavka 1. Ugovora o EZ-u. Međutim, nije dokazano da takva pripisivost postoji samo zato što je relevantnu mjeru donijelo javno društvo pod kontrolom tijela javne vlasti (4). Činjenica da je „B” bilo javno poduzeće stoga nije značila da je država povećala njegov kapital ili ga je tražila. Podnositelj pritužbe nije dostavio nikakve dokaze kojima bi dokazao da bi se relevantno povećanje kapitala moglo pripisati vladi Azora.

Nadalje, 10. siječnja 2003. podnositelj pritužbe skrenuo je pozornost Komisije na Rezoluciju Y, prema kojoj bi „B” primio financiranje u iznosu od 9 975 958 EUR povećanjem kapitala. Međutim, do takvog financiranja zapravo nije došlo. Komisija stoga nije ispitala tu pritužbu u kontekstu ispitivanja pritužbe podnositelja pritužbe.

Podnositelj pritužbe nadalje je naveo da je „A” putem „B” ostvario korist od neizravnog odstupanja od standardnog fiskalnog režima. Iz pregleda njezinih bilanci činilo se da je "B" primio određene iznose od "A". Međutim, ti su iznosi primljeni u zamjenu za usluge (najam, održavanje itd.) koje pruža „B”. Konačno, činjenica da su poduzetnici grupe „A” i „B” predvidjeli osnivanje društva za upravljanje dionicama nije a priori predstavljala povredu prava Zajednice, osim ako je podnositelj pritužbe mogao dostaviti dodatne informacije kako bi potkrijepio svoje stajalište.

Zbog složenosti pitanja koja je podnositelj pritužbe istaknuo u svojoj pritužbi došlo je do određenih kašnjenja u rješavanju predmeta. Institucija se zbog toga ispričala. Komisija je 8. srpnja 2004. obavijestila podnositelja pritužbe da na temelju rezultata provedenih istraga smatra da nema razloga za nastavak relevantne istrage jer se čini da nema dovoljno informacija na temelju kojih bi se moglo utvrditi da se pritužba podnositelja pritužbe odnosi na slučaj državne potpore.

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe naveo je da nikada nije primio dopis koji mu je Komisija poslala 8. srpnja 2004. jer je poslan na pogrešnu adresu, unatoč činjenici da je 3. veljače 2004. obavijestio nadležne službe Komisije o svojoj novoj adresi.

U pogledu izjave koju je Komisija u svojem mišljenju dala o činjenici da financiranje u iznosu od 9 975 958 EUR koje je, prema podnositelju pritužbe, „B” trebalo primiti povećanjem kapitala, na temelju Rezolucije Y, nije provedeno, podnositelj pritužbe istaknuo je da je takvo povećanje kapitala izvršeno već 2003. Tužitelj je svojim očitovanjima priložio dodatne dokumente u prilog svojem argumentu.

Kad je riječ o tvrdnji Komisije da Komisiji nisu dostavljene nikakve informacije kojima bi se dokazalo da bi se relevantno povećanje kapitala koje je primilo društvo „A” moglo pripisati vladi Azora, podnositelj pritužbe smatrao je da je Komisija od njega i/ili portugalskih tijela trebala zatražiti dodatne informacije u tom pogledu.

Daljnje istrage

Nakon pažljivog razmatranja mišljenja Komisije i primjedbi podnositelja pritužbe, Ombudsmanica je smatrala da su potrebne daljnje istrage. Stoga je 10. svibnja 2005. pisao Komisiji.

Zahtjev za dodatne informacije

Ombudsman je u svojem dopisu od Komisije zatražio i. da se očituje o pitanju koje je podnositelj pritužbe iznio u svojim očitovanjima da je financiranje u iznosu od 9 975 958 EUR koje je „B” primio povećanjem kapitala izvršeno već 2003. i ii. da ga obavijesti o tome jesu li od portugalskih tijela zatražene bilo kakve informacije te, ako jesu, kada su zatražene i kada su zatražene informacije dostavljene.

Odgovor Komisije

Što se tiče prvog pitanja koje je Ombudsman postavio u svojem dopisu od 10. svibnja 2005., Komisija je navela da je, na temelju dopunskih informacija koje je dostavio podnositelj pritužbe, odlučila od portugalskih tijela zatražiti pojašnjenja o tom pitanju. Stoga je 7. srpnja 2005. portugalskim tijelima poslan dopis.

Kad je riječ o drugom pitanju Ombudsmana, Komisija je navela da, prije nego što odluči stupiti u kontakt s nacionalnim tijelima, obično pažljivo ispituje relevantnu pritužbu. Komisija stupa u kontakt s nacionalnim tijelima samo ako sumnja u postojanje državnih potpora. U ovom je slučaju provedena istraga navela instituciju da zaključi, kako je navedeno u njezinu dopisu od 28. srpnja 2004., da ne postoje dostatni razlozi za nastavak istrage o pritužbi podnositelja pritužbe.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Ombudsmanica je pozvala podnositelja pritužbe da podnese primjedbe na odgovor Komisije, ako to želi. Međutim, on nije podnio nijedno očitovanje.

ODLUKA

1 Uvodne napomene

1.1 Podnositelj pritužbe podnio je 14. travnja 2004. pritužbu Europskom ombudsmanu. Ombudsmanica je prvu tvrdnju podnositelja pritužbe shvatila u smislu da Europska komisija nije pravilno rješavala pritužbe koje je podnio u listopadu 2001. i siječnju 2003. u pogledu državnih potpora koje je regionalna vlada Azora dodijelila portugalskim zračnim prijevoznicima tereta. Budući da se činilo da podnositelj pritužbe u svojem dopisu Komisiji iz siječnja 2003. nije želio podnijeti novu pritužbu, nego je samo želio dodati dodatne informacije svojoj pritužbi iz listopada 2001., oba dopisa trebalo je stoga obraditi zajedno. Radi jasnoće, formulacija relevantne tvrdnje iz točke 2.1. ove Odluke odražavat će namjere podnositelja pritužbe kako je prethodno objašnjeno.

2 Komisijino rješavanje predmeta podnositelja pritužbe

2.1 U listopadu 2001. podnositelj pritužbe podnio je pritužbu Komisiji u vezi s državnom potporom koju je navodno dodijelila regionalna vlada Azora portugalskim društvima za zračni prijevoz tereta. U siječnju 2003. dostavio je dodatne informacije u vezi sa svojom pritužbom.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije pravilno postupila s pritužbom koju je podnio u listopadu 2001. u vezi s državnim potporama koje je regionalna vlada Azorskih otoka dodijelila portugalskim društvima za zračni prijevoz tereta i koja je dodatno razrađena u njegovu dopisu iz siječnja 2003. U svojem dopisu iz listopada 2001. podnositelj pritužbe tvrdio je da je zračni prijevoznik „A”, čiji je jedini dioničar „B”, 2000. ostvario korist od povećanja kapitala od 3 496 503 EUR koje je izvršilo društvo „B”, koje je bilo u potpunom vlasništvu regionalne vlade Azora. Podnositelj pritužbe smatrao je da to povećanje čini državnu potporu. U svojem daljnjem dopisu iz siječnja 2003. podnositelj pritužbe skrenuo je pozornost Komisije na Rezoluciju Y, prema kojoj bi „B” primio financiranje u iznosu od 9 975 958 EUR povećanjem kapitala.

2.2 Komisija je u svojem mišljenju naglasila da su postupci koji se odnose na državne potpore upućeni dotičnoj državi članici i da su prava zainteresiranih strana utvrđena u članku 20. Uredbe (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu članka 93. Ugovora o EZ-u (5) ("Uredba 659/1999").

Institucija je navela da, u skladu s presudom Suda u predmetu C-482/99 Francuska protiv Komisije (6), kako bi se mjera smatrala državnom potporom u smislu članka 87. stavka 1. Ugovora o EZ-u, mora biti pripisiva državi. Međutim, nije dokazano da takva pripisivost postoji samo zato što je predmetnu mjeru donijelo javno društvo pod kontrolom tijela javne vlasti. Činjenica da je „B” bilo javno poduzeće stoga nije značila da je država povećala njegov kapital ili ga je tražila. Podnositelj pritužbe nije dostavio nikakve dokaze kojima bi dokazao da bi se relevantno povećanje kapitala moglo pripisati vladi otoka Azora.

U pogledu dopisa podnositelja pritužbe iz siječnja 2003., u kojem je skrenuo pozornost Komisije na Rezoluciju Y, prema kojoj bi „B” primio financiranje u iznosu od 9 975 958 EUR povećanjem kapitala, Komisija je naglasila da do takvog financiranja nije došlo. Stoga nije ispitao taj prigovor.

2.3 Komisija je nadalje objasnila da je zbog složenosti pitanja koja je podnositelj pritužbe istaknuo u svojoj pritužbi došlo do određenih kašnjenja u rješavanju predmetnog predmeta. Institucija se zbog toga ispričala. Nadalje je naveo da je 8. kolovoza 2004. obavijestio podnositelja pritužbe da na temelju rezultata provedenih istraga smatra da nema razloga za nastavak relevantne istrage jer se čini da nema dovoljno informacija na temelju kojih bi se moglo utvrditi da se pritužba podnositelja pritužbe odnosi na slučaj državne potpore.

2.4 U svojim očitovanjima o mišljenju Komisije podnositelj pritužbe naveo je da nikada nije primio dopis koji mu je Komisija poslala 8. srpnja 2004. jer je poslan na pogrešnu adresu, unatoč činjenici da je 3. veljače 2004. obavijestio nadležne službe Komisije o svojoj novoj adresi.

Kad je riječ o izjavi koju je Komisija iznijela u svojem mišljenju da financiranje u iznosu od 9 975 958 EUR koje je, prema podnositelju pritužbe, „B” trebalo primiti povećanjem kapitala, na temelju Rezolucije Y, nije provedeno, podnositelj pritužbe istaknuo je da je takvo povećanje kapitala već izvršeno 2003. Tužitelj je svojim očitovanjima priložio dodatne dokumente u prilog svojem argumentu. Kad je riječ o tvrdnji Komisije da Komisiji nisu dostavljene nikakve informacije kojima bi se dokazalo da bi se relevantno povećanje kapitala koje je primilo društvo „A” moglo pripisati vladi otoka Azora, podnositelj pritužbe smatrao je da je Komisija od njega i/ili portugalskih tijela trebala zatražiti dodatne informacije u tom pogledu.

2.5 Ombudsman je 10. svibnja 2005. pisao Komisiji jer je smatrao da su potrebne daljnje istrage. Zatražio je od Komisije i. da komentira tvrdnju podnositelja pritužbe da je financiranje u iznosu od 9 975 958 EUR koje je „B” primilo povećanjem kapitala izvršeno već 2003. i ii. da ga obavijesti o tome jesu li od portugalskih tijela zatražene bilo kakve informacije i, ako jesu, kada su zatražene i kada su zatražene informacije dostavljene.

2.6 U svojem odgovoru na prvo pitanje Ombudsmana Komisija je objasnila da je na temelju dopunskih informacija koje je dostavio podnositelj pritužbe odlučila od portugalskih tijela zatražiti pojašnjenje o tom pitanju. Stoga mu je 7. srpnja 2005. poslan dopis.

Kad je riječ o drugom pitanju Ombudsmana, Komisija je navela da, prije nego što odluči stupiti u kontakt s nacionalnim tijelima, obično pažljivo ispituje relevantnu pritužbu. Komisija stupa u kontakt s nacionalnim tijelima samo ako sumnja u postojanje državnih potpora. U ovom je slučaju provedena istraga navela instituciju da zaključi, kako je navedeno u njezinu dopisu od 28. srpnja 2004., da ne postoje dostatni razlozi za nastavak istrage o pritužbi podnositelja pritužbe.

2.7 Kao prvo zapažanje o ovom predmetu, Ombudsman se želi osvrnuti na pitanje koje je podnositelj pritužbe iznio u svojoj pritužbi, a koje se odnosi na činjenicu da nikada nije primio dopis koji mu je Komisija poslala 8. srpnja 2004. jer je bio poslan na pogrešnu adresu unatoč činjenici da je prethodno obavijestio instituciju o svojoj novoj adresi. Ombudsman napominje da se na temelju dokaza kojima raspolaže čini da je, kao što je to pravilno istaknuo podnositelj pritužbe, Komisija obaviještena o njegovoj promjeni adrese preporučenim pismom od 3. veljače 2004. Komisija je stoga imala potrebne informacije kako bi podnositelju pritužbe poslala odgovarajući dopis na pravu adresu, a činjenica da je došlo do pogreške u slanju dopisa žalosna je. Međutim, Ombudsman nadalje napominje da je Komisija poslala primjerak relevantnog dopisa kao prilog svojem mišljenju, koji je proslijeđen podnositelju pritužbe 6. kolovoza 2004. S obzirom na činjenicu da je, iako s određenim kašnjenjem, podnositelj pritužbe naposljetku primio dopis Komisije i na činjenicu da podnositelj pritužbe nije dodatno razmotrio to pitanje u svojim očitovanjima, Ombudsman smatra da daljnje istrage tog aspekta predmeta nisu potrebne.

2.8 Što se tiče Komisijina postupanja s predmetom podnositelja pritužbe, Ombudsman podsjeća da je pravna osnova u vezi s istražnim postupcima o državnim potporama utvrđena u Uredbi 659/1999. U skladu s člankom 10. stavcima 1. i 2. „[a]ko Komisija raspolaže informacijama iz bilo kojeg izvora o navodnoj nezakonitoj potpori, ona te informacije ispituje bez odgode. Ako je potrebno, traži informacije od dotične države članice (…)”.

Nadalje, člankom 20. stavkom 2. utvrđuje se da „svaka zainteresirana strana može obavijestiti Komisiju o svakoj navodnoj nezakonitoj potpori i svakoj navodnoj zlouporabi potpore. (...) Ako Komisija donese odluku o predmetu koji se odnosi na predmet dostavljenih informacija, šalje primjerak te odluke zainteresiranoj strani. (…)".

2.9 U ovom je slučaju podnositelj pritužbe u listopadu 2001. podnio pritužbu u kojoj se navodi da je regionalna vlada otoka Azora dodijelila državnu potporu portugalskim društvima za zračni prijevoz tereta. Komisija je u srpnju 2004. obavijestila podnositelja pritužbe da na temelju rezultata provedenih istraga smatra da nema razloga za nastavak relevantne istrage jer se čini da nema dovoljno informacija na temelju kojih bi se moglo utvrditi da se pritužba podnositelja pritužbe odnosi na slučaj državne potpore. Komisija je prepoznala da je došlo do određenih kašnjenja u rješavanju predmeta podnositelja pritužbe te se stoga ispričala.

2.10 Ombudsman napominje da se na temelju informacija kojima raspolaže pokazalo da je tijekom relevantnog razdoblja (listopad 2001. - srpanj 2004.) Komisija 4. prosinca 2001. podnositelju pritužbe poslala prvi dopis u kojem ga je obavijestila da njegove službe istražuju njegovu pritužbu i da će dobiti odgovor u roku od šest tjedana. Međutim, Komisija je tek godinu i pol dana kasnije, odnosno 3. travnja 2003., podnositelju pritužbe poslala drugi dopis.

Ombudsmanica pozdravlja činjenicu da je Komisija prepoznala da je došlo do kašnjenja u obradi pritužbe podnositelja pritužbe i da se ispričala za nju.

2.11 Člankom 10. stavkom 1. Uredbe 659/1999 utvrđuje se da "[k]ada Komisija raspolaže informacijama iz bilo kojeg izvora u vezi s navodnom nezakonitom potporom, ona ih ispituje bez odgode."U ovom slučaju, Komisija je donijela odluku o pritužbi koju je podnositelj pritužbe podnio 29. rujna 2001. 8. srpnja 2004. Iako je to razdoblje znatno (gotovo tri godine), Ombudsmanica napominje da Komisija navodi da je predmet bio složen. Ako ne postoji očita pogreška u ocjeni, Ombudsman ne može ocjenu Komisije u pogledu složenosti činjenica u predmetu zamijeniti vlastitom ocjenom. Iz činjenica koje su priopćene Ombudsmanu čini se da nije došlo do takve očite pogreške u ocjeni. Stoga Ombudsman ne može utvrditi nepravilnosti u postupanju s obzirom na vrijeme koje je Komisiji potrebno za ocjenu predmeta.

2.12 U svojem zahtjevu za dodatne informacije podnesenom Komisiji 10. svibnja 2005. Ombudsman je od institucije zatražio da se očituje o pitanju koje je podnositelj pritužbe iznio u svojim očitovanjima da je 2003. izvršeno financiranje u iznosu od 9 975 958 EUR koje je „B” primio povećanjem kapitala.

U svojem odgovoru od 1. rujna 2005. Komisija je objasnila da je na temelju dopunskih informacija koje je dostavio podnositelj pritužbe odlučila od portugalskih tijela zatražiti pojašnjenja o relevantnom pitanju.

Ombudsmanica napominje da je podnositelj pritužbe taj argument prvi put iznio u svojim očitovanjima. Pozdravlja proaktivan stav Komisije u poduzimanju inicijative za stupanje u kontakt s portugalskim vlastima kako bi se razjasnilo pitanje koje je podnositelj pritužbe istaknuo tijekom istraga Ombudsmana. S obzirom na informacije koje je Komisija dostavila u svojem odgovoru na zahtjev Europskog ombudsmana za dodatne informacije, Europski ombudsman smatra da trenutačno nema razloga za daljnje istrage u vezi s tim pitanjem.

Međutim, podnositelj pritužbe i dalje može podnijeti novu pritužbu u pogledu tog aspekta svoje pritužbe ako nije zadovoljan Komisijinim postupanjem s tom pritužbom ili zaključkom do kojeg bi Komisija mogla doći.

3 Navodni izostanak odgovora Komisije

3.1 U svojoj pritužbi podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije odgovorila na njegov dopis od 29. kolovoza 2003.

3.2 Ombudsmanica napominje da Komisija u svojem mišljenju nije iznijela nikakve primjedbe na navode podnositelja pritužbe.

3.3 Načela dobre uprave zahtijevaju da institucije odgovore na korespondenciju građana u razumnom roku. U točki 4. („Postupanje s upitima”) Kodeksa ponašanja Komisije (7) navodi se da se „(…) odgovor na dopis upućen Komisiji šalje u roku od 15 radnih dana od datuma na koji je nadležna služba Komisije primila dopis. (...) Ako se odgovor ne može poslati u roku od 15 radnih dana i u svim slučajevima u kojima odgovor zahtijeva drugi rad na njemu (...), odgovorni član osoblja trebao bi poslati trajni odgovor u kojem se navodi datum do kojeg adresat može očekivati da će mu se poslati odgovor s obzirom na taj dodatni rad, uzimajući u obzir relativnu hitnost i složenost predmeta. (…)” .

3.4 U ovom slučaju iz činjenica proizlazi da Komisija nije u biti odgovorila na dopis podnositelja pritužbe od 29. kolovoza 2003. niti mu je poslala trajni odgovor do 8. srpnja 2004., kada je podnositelju pritužbe priopćila rezultat svoje istrage. Stoga se čini da Komisija nije poštovala vlastita pravila. Taj bi neuspjeh obično predstavljao slučaj nepravilnosti u postupanju.

Međutim, Ombudsmanica napominje da je tijekom istrage ovog predmeta Komisija prepoznala da je došlo do kašnjenja u postupanju s pritužbom podnositelja pritužbe i ispričala se za nju. Ombudsman nadalje smatra da je Komisija poduzela aktivne korake za rješavanje materijalnih pitanja koja je podnositelj pritužbe istaknuo u svojim očitovanjima (točka 2.12.).

Ombudsmanica smatra da su ponuđene isprike i pozitivan stav Komisije dokaz njezine spremnosti da u budućnosti izbjegne takve pogreške. S obzirom na navedeno ombudsmanica ne smatra da je potrebno dodatno istražiti taj aspekt predmeta.

4 Zaključak

Na temelju istraga Ombudsmana u vezi s tom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije u vezi s navodima podnositelja pritužbe iz točke 2. ove Odluke. Kad je riječ o navodima podnositelja pritužbe iz točke 3. ove odluke, iz razloga navedenih u točki 3.4. Europski ombudsman ne smatra da je potrebno dodatno istražiti aspekt predmeta. Europski ombudsman stoga zaključuje predmet . O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Uredba Vijeća (EEZ) br. 2407/92 od 23. srpnja 1992. o licenciranju prijevoznika, SL 1992., L 240, str. 1.; Uredba Vijeća (EEZ) br. 2408/92 od 23. srpnja 1992. o pristupu zračnih prijevoznika Zajednice zračnim linijama unutar Zajednice, SL 1992., L 240, str. 8.; Uredba Vijeća (EEZ) br. 2409/92 od 23. srpnja 1992. o cijenama karata i tarifa za usluge zračnog prijevoza, SL 1992., L 240, str. 15.

(2) SL 1999., L 83, str. 1. Od stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama članak 93. prenumeriran je u članak 88.

Članak 20. („Prava zainteresiranih strana”) Uredbe 659/1999 glasi kako slijedi:

„1. Svaka zainteresirana strana može dostaviti primjedbe u skladu s člankom 6. nakon odluke Komisije o pokretanju službenog istražnog postupka. Svakoj zainteresiranoj strani koja je dostavila takve primjedbe i svakom korisniku pojedinačne potpore šalje se primjerak odluke koju je donijela Komisija u skladu s člankom 7.

2. Svaka zainteresirana strana može obavijestiti Komisiju o svakoj navodnoj nezakonitoj potpori i svakoj navodnoj zlouporabi potpore. Ako Komisija smatra da na temelju informacija koje posjeduje ne postoje dostatni razlozi za zauzimanje stajališta o predmetu, o tome obavješćuje zainteresiranu stranu. Ako Komisija donese odluku o predmetu koji se odnosi na predmet dostavljenih informacija, šalje primjerak te odluke zainteresiranoj strani.

3. Svaka zainteresirana strana na svoj zahtjev dobiva primjerak svake odluke u skladu s člancima 4. i 7., člankom 10. stavkom 3. i člankom 11.”

(3) Člankom 4. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2408/92 od 23. srpnja 1992. o pristupu prijevoznika Zajednice zračnim linijama unutar Zajednice predviđa se da, kada je zračnim prijevoznicima potrebna obveza javne usluge, države članice moraju odabrati najbolju ponudu u smislu cijene i kvalitete ponuđenih usluga. Rezultati relevantnih postupaka objavljuju se u Službenom listu.

(4) Predmet C-482/99 Francuska protiv Komisije [2002.] ECR I-4397, stavak 51.: „(...) ne može se prihvatiti tumačenje (…) da mjera, kako bi se mogla kvalificirati kao državna potpora u smislu članka 87. stavka 1. UEZ-a, mora biti pripisiva državi, koja takvu pripisivost izvodi iz same činjenice da je tu mjeru poduzelo javno poduzeće.”

(5) SL 1999., L 83, str. 1. Od stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama članak 93. prenumeriran je u članak 88.

(6) Predmet C-482/99 Francuska protiv Komisije [2002.] ECR I-4397.

(7) Kodeks dobrog administrativnog postupanja osoblja Europske komisije u odnosima s javnošću, prilog Poslovniku Komisije, SL 2000., L 308, str. 32.