Predmet se odnosio na propust Europske komisije da pruži odgovarajuće odgovore podnositelju pritužbe koji se žalio na pitanje državne potpore u Njemačkoj. Podnositelj pritužbe smatrao je da Njemačka krši pravila EU-a o državnim potporama zbog svojeg novog programa financiranja javne radiodifuzije. Ombudsmanica je istražila to pitanje i utvrdila da, s obzirom na to da je Komisija u konačnici dala odgovarajući odgovor, nije bilo nepravilnosti u postupanju.  

Predmet se odnosio na Komisijinu praksu odbijanja, u okviru formalne istrage o državnim potporama, da korisnicima državnih potpora i drugim zainteresiranim stranama omogući pristup svojem spisu o državnim potporama.

Podnositelj pritužbe tvrdio je da se nakon stupanja na snagu Povelje Europske unije o temeljnim pravima praksom Komisije krše članak 41. (pravo na dobru upravu) i članak 47. (pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje) Povelje.

Ombudsmanica je istražila to pitanje i utvrdila da je praksa Komisije u skladu s relevantnim postupovnim uredbama o državnim potporama i sudskom praksom sudova EU-a u pogledu postupovnih prava zainteresiranih strana. Činjenica da korisnici i druge zainteresirane strane nemaju pristup spisu Komisije o državnim potporama odražava njihovu ograničenu ulogu u istrazi o državnim potporama i činjenicu da se istraga o državnim potporama pokreće protiv države članice, a ne protiv korisnika. Ombudsmanica je stoga utvrdila da nije bilo nepravilnosti u postupanju.

Predmet se odnosio na odbijanje Europske komisije da podnositelju pritužbe, zainteresiranoj strani, odobri pristup početnom zahtjevu industrije Unije za proširenje antidampinških pristojbi na amonijeve proizvode iz Rusije. Ombudsmanica je istražila to pitanje i utvrdila da odbijanje Komisije nije utemeljeno s obzirom na primjenjive odredbe antidampinške uredbe te da je možda narušilo pravo podnositelja pritužbe na obranu u tom postupku. Stoga je preporučila Komisiji da objavi relevantni zahtjev.

Iako se Komisija nije složila s nalazom Ombudsmanice o nepravilnostima u postupanju, prihvatila je njezinu preporuku da se objavi relevantni zahtjev. Ombudsmanica je stoga zaključila predmet.

Ovaj se predmet odnosio na način na koji je Europska komisija postupala s informacijama koje je dostavio podnositelj pritužbe, navodeći tri slučaja nezakonite državne potpore dodijeljene španjolskim nogometnim klubovima. Podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije u razumnom roku odlučila treba li pokrenuti službenu istragu o navodno nezakonitoj državnoj potpori. Budući da, prema mišljenju podnositelja pritužbe, Komisija nije poduzela mjere, podnositelj pritužbe podnio je zahtjev za pristup nekim dokumentima koji se odnose na dva od tih predmeta. Komisija je odbila dati pristup zbog zaštite svrhe istraga.

Predmet se odnosio na navodni sukob interesa bivšeg povjerenika u odluci Komisije da ne istraži pritužbu protiv monopola podnesenu Komisiji. U protumonopolskoj pritužbi Komisiji navodi se da je Unija europskih nogometnih saveza („UEFA”) prekršila pravila EU-a o tržišnom natjecanju. Podnositelj pritužbe smatrao je da su UEFA-ini propisi o licenciranju klubova i financijskom poštenom igranju (dalje u tekstu: FFP) nezakoniti jer se njima zahtijeva da tijekom razdoblja od tri godine relevantni prihodi nogometnog kluba moraju barem odgovarati njegovim relevantnim troškovima. Komisija je odlučila da neće ispitati pritužbu jer joj to pitanje nije bilo prioritet. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, na tu je odluku utjecao nadležni povjerenik koji je bio u sukobu interesa jer je bio „pridruženi član” i snažan pristaša jednog kluba za koji je FFP povoljan. Podnositelj pritužbe također je istaknuo činjenicu da je povjerenik izdao zajedničku izjavu s predsjednikom UEFA-e, izražavajući potporu FFP-u, više od godinu dana prije nego što se žalio Komisiji.

Tadašnji europski povjerenik nadležan za tržišno natjecanje dao je 2012. i 2014. javne izjave o istrazi mogućeg kartela koja je u tijeku. Jedno od poduzeća koje je predmet istrage žalilo se Ombudsmanu da se izjavama krši načelo nepristranosti jer se na temelju tih izjava stvorio dojam da je povjerenik već odlučio koji će biti konačni rezultat istrage koja je u tijeku.

Ombudsmanica je smatrala da se za neke javne izjave povjerenika razumno može smatrati da upućuju na to da su Komisija ili povjerenik već odlučili o ishodu istrage koja je u tijeku i da to predstavlja nepravilnost u postupanju. Ombudsmanica je dala preporuku koju je Komisija uglavnom priznala. Ombudsmanica je stoga zaključila predmet nalazom o nepravilnostima u postupanju koje su proizašle iz javnih izjava bivšeg povjerenika iz 2012. i 2014.

Predmet se odnosio na navodni propust Europske komisije da podnositelja pritužbe obavijesti o prioritetnom statusu njegove pritužbe u vezi s državnom potporom.

Ombudsmanica je istražila to pitanje. Tijekom svoje istrage Komisija je obavijestila podnositelja pritužbe da se njegova pritužba ne smatra prioritetnim predmetom. Međutim, Komisija nije obrazložila svoju odluku. Ombudsmanica je stoga zatvorila pritužbu kritičkom napomenom o tome da Komisija nije obavijestila podnositelja pritužbe o tome zašto je njegovoj pritužbi o državnoj potpori dala status niskog prioriteta.

Predmet se odnosio na navodni propust Europske komisije da u razumnom roku odluči o državnoj potpori koju je Nizozemska navodno dodijelila sektoru brodogradnje. Ombudsmanica je pokrenula istragu u predmetu nakon koje je Komisija dovršila svoju preliminarnu ocjenu i zaključila da predmetne mjere ne čine državnu potporu. Ombudsmanica je utvrdila da nije bilo nepravilnosti u postupanju te je zaključila predmet.

The Ombudsman's inquiry concerned an alleged delay by the Commission in providing Infineon, a German IT company, which the Commission suspected to be a member of the Smart Card Chips cartel, with access to key evidence that the Commission intended to use against that company.

The Ombudsman inquired into the issue and found that the Commission had, without any good reason, delayed in providing access to that evidence, despite the fact that it was fully aware of the importance and relevance of that evidence. By incurring that delay, the Commission risked compromising its investigation.

The Ombudsman therefore criticised the Commission for the delay in giving Infineon access to that evidence.