Okolnosti pritužbe

1. Podnositelj pritužbe bivši je dužnosnik Europske komisije. Dana 2. veljače 2009., dok je još radio u Komisiji, poslao je dopis pod nazivom „@europa.de” radi objave na forumu za raspravu o intracommu, intranetu Komisije. Pismo se odnosilo na članak Sunday Timesa prema kojem se visoki dužnosnik Komisije sastao s novinarima koji predstavljaju kinesko poduzeće i dostavio im informacije o antidampinškim postupcima koji su u tijeku [1]. Dopis, koji je sadržavao primjedbe podnositelja pritužbe, nije objavljen. Podnositelju pritužbe nije dano objašnjenje. Podnositelj pritužbe podnio je 4. veljače 2009. revidiranu verziju dopisa koja je u toj fazi sadržavala samo citate iz nekoliko novinskih članaka. Ponovno, dopis nije objavljen i podnositelj pritužbe nije dobio objašnjenje.

2. Podnositelj pritužbe poslao je 9. veljače 2009. dopis voditelju relevantnog foruma za raspravu (u daljnjem tekstu: urednik) u kojem je od njega zatražio da barem u izdanju od 4. veljače 2009. objavi svoje pismo ili da objasni zašto ono nije objavljeno. Dana 25. veljače 2009. primio je odgovor u kojem je načelnik Odjela za komunikaciju i upravljanje informacijama u tadašnjoj Glavnoj upravi (GU) za administraciju objasnio da je urednička politika objavljivanja pisama na relevantnom forumu za raspravu o intracommu sljedeća:

„Pisma će se u cijelosti objaviti na intranetskoj stranici, osim ako ih načelnik Odjela za unutarnju komunikaciju ili glavni urednik Komisije en Direct, koji djeluje pod njezinom nadležnošću, smatra:

• klevetnički ili potencijalno klevetnički;
• vrijeđanje ili podizanje optužnica protiv imenovanih ili lako prepoznatljivih pojedinaca;
• na drugi način vjerojatno dovesti u pitanje interese institucije ili prekršiti općeprihvaćene standarde pristojnosti.”

3. Načelnik odjela naveo je i da je u dopisu podnositelja pritužbe iznesen niz primjedbi u vezi s imenovanim kolegom „o pitanju koje je trenutačno predmet unutarnje istrage OLAF-a koja je u tijeku”. Komisija je bila dužna zaštititi tog dužnosnika od javne rasprave na intranetu zbog pretpostavke nedužnosti. Dodao je: "Njegova cenzura nema nikakve veze s cenzurom kao što biste trebali znati. Sloboda govora ne znači obvezu objavljivanja za druge.”

4. Podnositelj pritužbe poslao je 10. i 23. ožujka 2009. još jedan dopis pod nazivom „Proizvedeno u Njemačkoj”. U tom je pismu istaknuo članak koji je objavio njemački časopis Spiegel, u skladu s kojim njemačka vlada upravlja sustavom kojim se ocjenjuju najviši dužnosnici njemačkog državljanstva u međunarodnim organizacijama, uključujući EU, kako bi se utvrdilo jesu li sposobni za više zadaće na međunarodnoj sceni [2]. Ovaj dopis također nije objavljen i ponovno nije dano nikakvo objašnjenje.

5. Podnositelj pritužbe poslao je 2. travnja 2009. dodatni dopis pod naslovom „Brzo, ali netočno”, u kojem je tvrdio da Komisija skriva određena nezgodna priopćenja za medije i naveo da se niz priopćenja za medije, uključujući ona koja se odnose na članak Sunday Timesa, ne može pronaći u bazi podataka Komisije za priopćenja za medije („baza podataka RAPID”). Taj dopis ponovno nije objavljen i podnositelj pritužbe nije dobio informacije o razlozima tog odbijanja.

6. Podnositelj pritužbe stoga je 14. travnja 2009. pisao uredniku tražeći objašnjenje. Urednik je 21. travnja 2009. odgovorio da je Komisija općenito „protiv reprodukcije novinskih članaka u kojima se protiv kolega optužuje ili koristi innuendo”. Kao što su pokazala pravila i preporuke na stranici, relevantni forum za raspravu trebao je biti mjesto za pozitivnu interakciju među kolegama, a ne mjesto za optužbe.

7. Podnositelj pritužbe podnio je 27. travnja 2009. žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije, zahtijevajući poništenje odluka o neobjavljivanju navedenih dopisa. U vezi sa svojim prvim dopisom („@europa.de”) tvrdio je da, iako Komisija može odbiti dopise samo ako krše uredničku politiku, nije objasnila kako bi njegov dopis mogao pripadati toj kategoriji. Podnositelj pritužbe tvrdio je da njegovo pismo nije uvredljivo i nije iznijelo lažne optužbe, već je prikupio niz citata iz javno dostupnih izvora. U svakom slučaju, urednička politika morala je poštovati činjenicu da je sloboda govora vrijednost koja je potvrđena Pravilnikom o osoblju. U tom je pogledu uputio na činjenicu da je belgijski sud odbio zahtjev dužnosnika Komisije naveden u njegovim dopisima kako bi spriječio nevladinu organizaciju da navede njegovo ime u okviru dodjele kojom se nastoje istaknuti aktivnosti lobiranja u institucijama Unije.

8. Podnositelj pritužbe osporio je i obrazloženje urednika da nije objavio svoja druga pisma („Made in Germany” i „Rapid, but incorrect”) na intracommu. Tvrdio je da ta pisma nisu sadržavala nikakve innuendo ili optužbe protiv kolega. Njegove citate iz članka Spiegel nije, prema njegovim saznanjima, osporavala njemačka vlada, a u "brzini, ali netočnoj" on je zapravo citirao iz priopćenja za medije Komisije. Stoga nije bilo osnove za tvrdnju Komisije da su pisma sadržavala „innuendo ili optužbe protiv kolega”.

9. Kad je riječ o pitanjima iznesenima u njegovu dopisu naslovljenom „Proizvedeno u Njemačkoj”, podnositelj pritužbe nadalje je zatražio od Komisije da istraži u kojoj je mjeri procjena njemačke vlade o najvišim njemačkim dužnosnicima ugrozila njihovu nepristranost. Također je zatražio od Komisije da podnese tužbu protiv Njemačke zbog provedbe tog postupka evaluacije, što je, prema njegovu mišljenju, ugrozilo temeljna načela europske javne službe, te da osigura da su sva priopćenja za medije u svakom trenutku dostupna u bazi podataka RAPID.

10. Komisija je 27. svibnja 2009. odbacila pritužbu na temelju članka 90. stavka 2. kao nedopuštenu jer nijedno od postavljenih pitanja nije akt koji se može pobijati takvom pritužbom.

11. Podnositelj pritužbe stoga se 17. rujna 2009. obratio Europskom ombudsmanu u pogledu svoje pritužbe.

Predmet istrage

12. Podnositelj pritužbe podnio je sljedeće navode i tvrdnje:

Tvrdnje:

1. Komisija je pogrešno odbila objaviti tri članka koja je podnositelj pritužbe napisao o Intracommu. Nije dao valjan razlog za odbijanje članaka.

2. Komisija je pogrešno odbila istražiti je li činjenica da Njemačka primjenjuje sustav ocjenjivanja najviših njemačkih dužnosnika u međunarodnim institucijama ugrozila njihovu nepristranost.

3. Komisija je pogrešno odbila pokrenuti sudski postupak protiv Njemačke zbog ugrožavanja temeljnih načela europske javne službe primjenom takvog sustava ocjenjivanja.

4. Komisija pogrešno nije osigurala da su sva priopćenja za medije u svakom trenutku dostupna u bazi podataka RAPID.

Zahtjevi:

1. Komisija bi trebala objaviti dopise koje je podnositelj pritužbe dostavio o intracommu.

2. Komisija bi trebala istražiti je li njemački sustav ocjenjivanja ugrozio nepristranost najviših dužnosnika njemačke Komisije.

3. Komisija bi trebala pokrenuti postupak protiv Njemačke zbog ugrožavanja temeljnih načela europske javne službe upravljanjem takvim sustavom ocjenjivanja.

4. Komisija bi trebala osigurati da su sva priopćenja za medije u svakom trenutku dostupna u bazi podataka RAPID.

Istraga

13. Ombudsman je 16. listopada 2009. pokrenuo istragu i zatražio od Komisije mišljenje o pritužbi.

14. Komisija je 3. ožujka 2010. dostavila svoje mišljenje. Nakon što je razmotrio to mišljenje, Ombudsman je došao do zaključka da su mu potrebne dodatne informacije za rješavanje tog predmeta. Stoga je 9. ožujka 2010. zatražio od Komisije da dostavi te informacije.

15. Komisija je 17. svibnja 2010. poslala svoj odgovor, koji je proslijeđen podnositelju pritužbe s pozivom na podnošenje očitovanja. Primjedbe podnositelja pritužbe na taj odgovor i mišljenje Komisije zaprimljeni su 25. svibnja 2010.

16. Ombudsmanica je 15. prosinca 2010. od Komisije zatražila dodatne informacije. Komisija je svoj odgovor poslala 8. veljače 2011., a Ombudsman ga je proslijedio podnositelju pritužbe s pozivom na podnošenje primjedbi. Primjedbe podnositelja pritužbe zaprimljene su 24. veljače 2011. Podnositelj pritužbe u tim je očitovanjima u biti zadržao svoju pritužbu i nije istaknuo nikakva nova pitanja.

17. Ombudsman je 6. prosinca 2011. dao nacrt preporuke. Komisija je 25. travnja 2012. dostavila svoje detaljno mišljenje o nacrtu preporuke. Ombudsman ju je 8. svibnja 2012. proslijedio podnositelju pritužbe s pozivom na očitovanje. Podnositelj pritužbe podnio je svoja očitovanja 24. svibnja 2012.

Analiza i zaključci Europskog ombudsmana

Uvodne napomene

18. U svojim primjedbama na detaljno mišljenje Komisije o nacrtu preporuke Ombudsmana podnositelj pritužbe naveo je da je Komisija, prema njegovu mišljenju, namjerno odgodila svoje odgovore Ombudsmanu, iako su ti odgovori uvijek bili vrlo kratki. Podnositelj pritužbe stoga je pozvao Ombudsmana da Parlamentu podnese posebno izvješće kako bi kritizirao Komisiju.

19. U tom pogledu, iako iz razmjene prepiske koja je uslijedila nakon pokretanja istrage (vidjeti točke od 13. do 17. ove presude) proizlazi da su odgovori Komisije na zahtjeve Ombudsmana za pružanje informacija doista dostavljeni s određenim kašnjenjem, ništa ne upućuje na to da su predmetna kašnjenja doista bila namjerna. Ombudsman stoga smatra da ta kašnjenja ne otvaraju pitanje načela. U tim okolnostima posebno izvješće nije opravdano.

A. Tvrdnja da je Komisija pogrešno odbila objaviti tri članka koje je podnositelj pritužbe napisao o Intracommu i da nije navela odgovarajući razlog za svoju odluku i povezanu tvrdnju

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

20. Podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija može odbiti dopise samo ako su prekršili uredničku politiku. Međutim, podnositelj pritužbe smatra da nijedan njegov dopis nije prekršio uredničku politiku Komisije jer se uglavnom sastojao od citata iz javno dostupnih novinskih članaka. U stvari, citat iz tiska u njegovu pismu pod nazivom "Made in Germany", koji je Komisija odbacila jer "reprodukcija članaka iz tiska koji optužuju ili koriste innuendo protiv kolega [treba] izbjegavati", nije čak sadržavao ni innuendo ili optužbe. U dopisu naslovljenom „Brzo, ali netočno” nisu se navodili navodi iz tiska, nego iz priopćenja za medije Komisije. U svakom slučaju, podnositelj pritužbe smatrao je da je sloboda govora važnija od pretpostavke nedužnosti te je istaknuo da je Komisija, time što nije objavila njegove dopise, povrijedila prethodno navedeno pravo koje se odražava i u članku 17.a Pravilnika o osoblju.

21. Komisija je u svojem mišljenju uputila na svoju odluku o pritužbi podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2. kojom je pritužba odbačena kao nedopuštena. Nadalje je ponovila obrazloženje koje je iznijela u svojim dopisima od 25. veljače i 21. travnja 2009.

22. U svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za mišljenje o sadržaju relevantnih navoda i tvrdnji Komisija je napomenula da dužnosnici nemaju pravo na objavu svojih dopisa. Urednička politika, koja je objavljena na internetskoj stranici, bila je u tom pogledu potpuno jasna i stoga se od članova osoblja moglo očekivati da razumiju granice onoga što bi se moglo objaviti. U ovom slučaju bilo bi neprihvatljivo da Komisija objavi svaki dopis koji bi mogao utjecati na pretpostavku nedužnosti člana osoblja koji je predmet istrage. Komisija je naglasila da je to vrlo jasno navedeno u njezinoj komunikaciji s podnositeljem pritužbe.

23. Nakon analize tog odgovora ombudsmanica je zatražila od Komisije da potvrdi da je, navodeći da bi bilo neprihvatljivo dopustiti objavu dopisa koji bi utjecao na pretpostavku nedužnosti člana osoblja, uputila na treću točku dokumenta u kojem se navodi njezina urednička politika (pisma za koja se smatra da bi mogla ugroziti interese institucije). Komisija je potvrdila da je to bio slučaj i napomenula da je relevantna i druga točka (pisma za koja se smatra da vrijeđaju ili optužuju imenovane osobe ili osobe koje se lako mogu identificirati). To je zato što se u dopisima podnositelja pritužbe spominje „imenovani ili lako prepoznatljivi pojedinac” koji je bio predmet istrage Ureda Komisije za istražne radnje i stegovne postupke („IDOC”) koja je u tijeku. Komisija je, kao čuvarica Ugovorâ, u svakom trenutku morala poštovati pretpostavku nedužnosti, temeljno načelo vladavine prava.

24. Kad je riječ o dopisu naslovljenom „@europa.de”, ombudsmanica je pitala može li Komisija sada razmotriti njegovo objavljivanje na forumu za raspravu, imajući na umu da se o predmetu dopisa raspravljalo u dvjema javno dostupnim presudama Službeničkog suda te da je dotični dužnosnik Komisije priznao da se sastao s „kineskim poslovnim ljudima” i dostavio im informacije o antidampinškim postupcima koji su u tijeku. Komisija je odgovorila da je njezina obveza zaštite pretpostavke nedužnosti i dalje relevantna iako je predmet o kojem je riječ bio predmet tiska. Dodao je da ni u kojem slučaju ne namjerava prihvatiti rasprave na svojem intranetu o ponašanju, karakteru ili zaslugama pojedinih članova osoblja.

25. Kad je riječ o pismima naslovljenima „Proizvedeno u Njemačkoj” i „Brzo, ali netočno”, ombudsmanica je napomenula da se odnose na članak Spiegel o njemačkom sustavu ocjenjivanja za najviše dužnosnike Komisije i na dostupnost priopćenja za medije Komisije. Stoga je zatražio od Komisije da objasni kako bi objava tih pisama mogla „utjecati na pretpostavku nedužnosti pojedinog člana osoblja” i kako bi se moglo smatrati da se ta pisma „optužuju ili koriste innuendo protiv kolega”. U svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije, koji se odnosio i na druge točke, Komisija nije odgovorila na ta pitanja.

26. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoju pritužbu i odbio Komisijin argument da dužnosnici nemaju pravo na objavu svojih dopisa na forumu za raspravu. U uredničkoj politici navedeno je da će "pisma biti objavljena u cijelosti, osim ako" se primjenjuje bilo koja od iznimaka. U tom pogledu Komisija još nije objasnila svoje stajalište prema kojem su njezini dopisi bili uvredljivi ili klevetnički ili su sadržavali optužbe protiv imenovanih osoba ili osoba koje se lako mogu identificirati.

27. U svojem dopisu naslovljenom „@europa.de” samo je citirao iz javno dostupnih izvora. „Proizvedeno u Njemačkoj” nije se ni odnosilo na imenovane pojedince i nije ni spominjalo dužnosnika Komisije čiju je pretpostavku nedužnosti Komisija navela da je mora zaštititi. Umjesto toga, odnosio se na sustav ocjenjivanja kojim upravlja njemačka država. Naime, u oba dopisa pod naslovom „Brzo, ali netočno” i „@europa.de” naveo je priopćenje za medije koje je objavila sama Komisija, odnosno samo priopćenje za medije za koje Službenički sud nije smatrao da krši pretpostavku nedužnosti. Zbog toga je apsurdno da Komisija odbije objaviti taj dopis upućivanjem na to načelo. Nadalje, u njegovim su pismima iznesene činjenice koje su ostale relevantne bez obzira na to je li dotični dužnosnik proglašen krivim ili ne, a u njima nije iznesena „prethodna ideja da je optuženi počinio kazneno djelo za koje se tereti”[3].

28. Činjenica da je pismo dalo ime pojedincu ili ga je učinilo lako prepoznatljivim nije bila dovoljna da se ne objavi. Umjesto toga, urednička politika zahtijevala je od Komisije da dokaže da je dopis sadržavao uvrede ili optužbe protiv tog pojedinca. Stoga se čini da je Komisija preširoko tumačila svoju uredničku politiku. U stvari, u svom mišljenju, najavio je politiku sustavne cenzure kada je izjavio da "ne namjerava prihvatiti rasprave na svom intranetu o pojedinim članovima osoblja, njihovim zaslugama, ponašanju, karakteru itd." Čini se da nije bilo važno poštuje li vlastitu uredničku politiku i time krši načelo slobode izražavanja.

29. U vezi s tvrdnjom Komisije da bi objava dopisa pod nazivom „@europa.de” dovela u pitanje njezine interese, podnositelj pritužbe tvrdio je da te interese treba jasno definirati. Komisija se u tom kontekstu pozvala na pretpostavku nedužnosti dužnosnika koji je „pod istragom istražnog i disciplinskog ureda Komisije (IDOC) koja je u tijeku”. Međutim, Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) zatvorio je istragu o ponašanju relevantnog dužnosnika opisanom u članku Sunday Timesa od 29. siječnja 2009. Zatim je pokrenula još jednu istragu o navodima koji se odnose na Glavnu upravu za trgovinu te je 25. veljače 2010. obavijestila podnositelja pritužbe da će pokretanje stegovnog postupka Komisije protiv dotičnog dužnosnika ovisiti o „rezultatu našeg postupka i našoj preporuci” u vezi s tim postupkom. OLAF je 22. rujna 2010. obavijestio podnositelja pritužbe da je ta istraga sada također zaključena i da je njegova preporuka da se ne poduzimaju daljnje mjere.

30. Podnositelj pritužbe naveo je da u svakom slučaju njegovim dopisom naslovljenim „@europa.de” nije prekršena pretpostavka nedužnosti. Sama Komisija navela je članak Sunday Timesa na koji se poziva kako bi opravdala svoju odluku o suspenziji dotičnog dužnosnika. U svojoj presudi o tom pitanju Službenički sud uputio je na činjenicu da je taj članak bio „vrlo detaljan i u više navrata sadržavao izvješća, a u citatima odgovore podnositelja zahtjeva na pitanja koja su mu postavili novinari”[4] i da je dotični dužnosnik zapravo „prihvatio neke od činjenica navedenih u članku u The Sunday Timesu”, posebno nakon što je „kineskim poduzetnicima dostavio informacije o antidampinškim postupcima”.

Procjena Europskog ombudsmana na temelju koje je izrađen nacrt preporuke

31. Prije razmatranja stajališta Komisije u pogledu svakog dopisa koji joj je podnositelj pritužbe dostavio radi objave na forumu za raspravu, Ombudsmanica je smatrala primjerenim iznijeti niz uvodnih napomena.

32. Kao prvo, Komisija je tvrdila da dužnosnici nemaju pravo na objavu dopisa na forumu za raspravu. Međutim, Ombudsmanica je napomenula da je Komisija u tom kontekstu utvrdila uredničku politiku. Prema tom dokumentu, slova "će biti objavljena", osim ako se primjenjuje jedna od tri iznimke. U tim se okolnostima odluka Komisije da ne objavi dopise koje je dostavio podnositelj pritužbe morala ocijeniti u odnosu na pravila koja je Komisija sama utvrdila u tom pogledu; To jest, uredničku politiku i načela koja ona provodi.

33. Drugo, podnositelj pritužbe nije osporio pravila koja je Komisija utvrdila u svojoj uredničkoj politici. Umjesto toga, tvrdio je da se ta pravila tumače i primjenjuju preširoko. Analiza Ombudsmana stoga je bila usmjerena na pitanje mogu li se odluke o neobjavljivanju dopisa koje je dostavio podnositelj pritužbe opravdati upućivanjem na uredničku politiku koju je sama Komisija donijela i najavila svojem osoblju.

34. Treće, kao što je podnositelj pritužbe pravilno istaknuo, u uredničkoj politici navodi se da će se dopisi podneseni na objavu objaviti na forumu za raspravu u cijelosti, osim ako se primjenjuje jedna od iznimki. Objava je stoga pravilo, a neobjavljivanje iznimka.

35. Kao četvrto, točno je da Komisija nije bila obvezna donijeti takvu opću politiku. Osim toga, mogla bi izmijeniti tu opću politiku jer, kao što je to Komisija pravilno istaknula, sloboda govora ne podrazumijeva obvezu drugih da objave. Međutim, Komisija je ipak donijela gore navedenu opću politiku i o njoj obavijestila svoje osoblje. Ta se politika može shvatiti samo kao odluka da Intracomm postane forum na kojem dužnosnici mogu slobodno izraziti svoja stajališta, podložno samo najavljenim iznimkama. To odražava slobodu izražavanja, koja je temeljno pravo zajamčeno člankom 10. Europske konvencije o ljudskim pravima („EKLJP”) i člankom 11. Povelje EU-a o temeljnim pravima („Povelja”). To je također jedno od prava dužnosnika zajamčenih Pravilnikom o osoblju (članak 17.a). U skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom Poveljom mora biti „predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih.” Prema mišljenju Ombudsmana, iz toga proizlazi da Komisija pri primjeni uredničke politike ne može preširoko tumačiti iznimke koje su njome predviđene, čime se ograničava mogućnost javnog službenika da se slobodno izrazi na forumu uspostavljenom u tu svrhu.

36. Kao peto, Komisija je u svojem podnesku u ovom predmetu navela da ne namjerava prihvatiti rasprave o ponašanju, naravi ili zaslugama pojedinih članova svojeg osoblja na relevantnom forumu za raspravu. Ombudsmanica je napomenula da urednička politika koju je utvrdila Komisija ne uključuje takvu iznimku. U tim okolnostima Komisijine odluke u ovom slučaju mogle bi biti opravdane samo ako su obuhvaćene jednom od triju iznimaka koje su utvrđene u njezinoj uredničkoj politici i ako Komisija ne može uvesti ad hoc iznimke koje nadilaze te iznimke jer bi se time neopravdano ograničila sloboda izražavanja.

37. Kao šesto, urednik je u svojem odgovoru od 21. travnja 2009. objasnio da je Komisija „protiv reprodukcije novinskih članaka u kojima se protiv kolega optužuje ili koristi innuendo”. U tom je kontekstu Ombudsmanica istaknula da se druga iznimka utvrđena u uredničkoj politici Komisije odnosi na pisma za koja se smatra da „poduzimaju optužbe protiv imenovanih pojedinaca ili pojedinaca koje je lako identificirati”. Stoga je bilo jasno da se optužba mora iznijeti u samom dopisu i da se relevantna iznimka ne primjenjuje u slučajevima u kojima se u dopisu samo izvješćuje o optužbama koje je iznio netko drugi. Međutim, također je bilo jasno, prema mišljenju Ombudsmana, da je riječ o tumačenju je li to slučaj ili pismo, iako se njime samo nastoji izvijestiti o optužbama koje je iznio netko drugi, u stvarnosti jasno daje do znanja da njegov autor dijeli stajalište koje je iznijela ta treća osoba i stoga čini navedenu optužbu vlastitom. Ombudsmanica je dodala da bi također trebalo napomenuti da se objava pisma u kojem se samo izvješćuje o optužbama treće strane i dalje može odbiti ako se primjenjuje treća iznimka.

38. Sedmo, kad je riječ o toj trećoj iznimci, Komisija se pozvala na potrebu zaštite pretpostavke nedužnosti kako bi opravdala neobjavljivanje dopisa podnositelja pritužbe. Ombudsmanica je napomenula da je ESLJP jasno dao do znanja da je potrebno uspostaviti ravnotežu između slobode izražavanja i potrebe za zaštitom pretpostavke nedužnosti:

„Sloboda izražavanja, zajamčena člankom 10. Konvencije, uključuje slobodu primanja i širenja informacija. Članak 6. stavak 2. stoga ne može spriječiti vlasti da obavijeste javnost o kaznenim istragama koje su u tijeku, ali zahtijeva da to učine uz svu potrebnu diskreciju i oprez kako bi se poštovala pretpostavka nedužnosti.

39. Ombudsmanica je stoga smatrala da je jasno da bi institucija postupila pogrešno ako bi objavila izjave kojima se zadire u pretpostavku nedužnosti. U tim okolnostima ombudsmanica je smatrala vjerojatnim da institucija zauzme stajalište da bi izjave članova njezina osoblja na forumu za raspravu koji vode njezine službe vjerojatno ugrozile njezine interese.  Ipak, valja imati na umu da poštovanje temeljnog prava na slobodu izražavanja zahtijeva da se ta iznimka, kao i sve druge, pažljivo tumači kako se opće pravilo koje se temelji na tom načelu ne bi lišilo svakog smisla.

40. Naposljetku, istaknuo je da je potrebno razlikovati navode podnositelja pritužbe i njegovu tvrdnju u pogledu relevantnog trenutka. Kad je riječ o odlukama Komisije o odbijanju objave dopisa podnositelja pritužbe, bilo je jasno da je Ombudsman morao ispitati jesu li te odluke bile ispravne u trenutku njihova donošenja. Drugim riječima, Ombudsmanovo ispitivanje moralo se temeljiti na činjenicama koje su bile ili su mogle biti poznate Komisiji u toj fazi. Međutim, tvrdnja podnositelja pritužbe da bi njegovi dopisi trebali biti objavljeni odnosila se na postupak koji bi Komisija, prema njegovu mišljenju, trebala poduzeti sada ili u budućnosti. Kako bi ocijenila tu tvrdnju, Ombudsmanica je stoga morala uzeti u obzir i sve promjene do kojih je moglo doći nakon što je Komisija donijela odluke o neobjavljivanju navedenih dopisa.

41. Nakon što je iznio svoju analizu tih općenitijih točaka, Ombudsman je nastavio ispitivati odluke Komisije o odbijanju dopisa podnositelja pritužbe u vezi sa svakim od tih dopisa.

(1) Pismo naslovljeno „@europa.de”

42. Komisija je tvrdila da se dopis „@europa.de” ne može objaviti jer je iznijela niz primjedbi u vezi s imenovanim ili lako prepoznatljivim kolegom o pitanju koje je bilo predmet istrage IDOC-a. Tvrdio je da je dužan zaštititi pretpostavku nedužnosti i da ne može objaviti ništa što bi ugrozilo to načelo. Kao odgovor na drugi zahtjev Ombudsmana za dodatnim informacijama, objasnio je da se u tom pogledu poziva na drugu i treću iznimku iz uredničke politike.

43. Podnositelj pritužbe doveo je u pitanje je li se taj argument temeljio na istinitom prikazu činjenica. Dodao je da je dvojbeno je li dužnosnik Komisije na kojeg se odnose njegovi članci bio predmet istrage IDOC-a koja je u tijeku. U tom kontekstu treba podsjetiti da pri odlučivanju o tome je li odluka Komisije o odbijanju objave relevantnog dopisa bila točna Ombudsman mora uzeti u obzir situaciju u trenutku donošenja te odluke, odnosno u veljači 2009. Međutim, čini se da podnositelj pritužbe ne osporava tvrdnju Komisije da je istraga u to vrijeme bila u tijeku.

44. Stoga je trebalo ispitati Komisijin argument da je dopis obuhvaćen i drugom i trećom iznimkom navedenom u uredničkoj politici.

45. Međutim, prije svega je trebalo podsjetiti da postoje dvije verzije pisma „@europa.de”. U obje verzije podnositelj pritužbe predstavio je članak Sunday Timesa svojim naslovom i podnaslovom te je naveo poveznicu na njega. Zatim je citirao Komisijino priopćenje za medije objavljeno dva dana prije objave članka. U skladu s tako navedenim tekstom, Komisiji su se obratili navodi da je jedan od njezinih dužnosnika imao kontakte s novinarima koji su se predstavljali kao poslovni ljudi, a Komisija je od novina zatražila da joj stave na raspolaganje dokaze kako bi mogla istražiti to pitanje. U dopisu podnositelja pritužbe navedeno je da OLAF nije bio siguran može li doista slušati dostavljene snimke jer nije bilo jasno je li snimka bila zakonita. Zatim je uputila na Spiegelovo izvješće u kojem se opisuje sustav kojim se ocjenjuju najviši dužnosnici njemačke Komisije, a kojim upravlja njemačka vlada. Dostavljena je i poveznica na ovaj članak, koji se uglavnom bavi aferom koju je otkrio Sunday Times. U dopisu podnositelja pritužbe citiran je članak 11. Pravilnika o osoblju (u skladu s kojim dužnosnici moraju djelovati nepristrano i neovisno te biti lojalni Komisiji) i Komisija je pozvana da istraži to pitanje. Nadalje je izvijestio da je dužnosnik koji se susreo s novinarima Sunday Timesa koji su se predstavljali kao poslovni predstavnici pokušao spriječiti nevladinu organizaciju da objavi njegovo ime u publikaciji svečanosti dodjele nagrada, ali da je belgijski sud koji se bavio tim pitanjem presudio da je sloboda izražavanja važnija u ovom slučaju. Naposljetku je naveo da je dotični dužnosnik potpredsjednik udruženja sadašnjih i bivših sudskih savjetnika na europskim sudovima.

46. Osim toga, izvorna verzija dopisa podnositelja pritužbe sadržavala je neke „zaključke” i primjedbe podnositelja pritužbe o tom pitanju i o tome što smatra nespremnošću Komisije da ga istraži. Dakle, nakon uvoda u članak Sunday Timesa, podnositelj pritužbe istaknuo je koliko je dugo dužnosnik uključen u aferu bio na svom radnom mjestu i predstavio svoj "prvi zaključak", naime, da je Komisija pogriješila što mu je dopustila da ostane u svom osjetljivom položaju sve dok je to učinio. Nakon što je izvijestio da OLAF analizira ima li pravo slušati snimke, zaključio je da je sklon ne koristiti se dokazima koje je Komisija zatražila od Sunday Timesa. Nadalje, podnositelj pritužbe predložio je da bi činjenica da je dotični dužnosnik imao vodeći položaj u udruženju bivših sudskih savjetnika utjecala na ishod predmeta koji je dužnosnik pokrenuo protiv odluke Komisije da ga suspendira. Prema mišljenju Ombudsmana, ti „zaključci” stvaraju dojam da je ponašanje dotičnog dužnosnika bilo takvo da mu nije trebalo biti dopušteno da zauzme osjetljivo radno mjesto koje je obnašao, a očito ne toliko dugo. U tom kontekstu, čitatelji su ostatak teksta, iako su samo izvijestili o onome što je objavljeno drugdje, vjerojatno shvatili kao da kritizira predmetnog dužnosnika Komisije.

47. S obzirom na navedeno ombudsmanica je smatrala da je Komisija mogla zaključiti da je izvorna verzija relevantnog dopisa sadržavala optužbe protiv dotičnog dužnosnika. Ombudsmanica je navela da iz toga nadalje proizlazi da se, kad je riječ o trećoj iznimci, Komisijino shvaćanje te verzije dopisa kao ugrožavanja zaštite pretpostavke nedužnosti dužnosnika pod istragom također čini razumnim. Ombudsmanica smatra da je odluka Komisije da ne objavi ovu verziju pisma „@europa.de” na relevantnom forumu za raspravu stoga bila opravdana.

48. S druge strane, revidirana verzija dopisa podnositelja pritužbe, iz koje su uklonjeni prethodno navedeni zaključci i primjedbe podnositelja pritužbe, stoga se uglavnom sastojala od citata iz novinskih članaka i priopćenja za medije Komisije o tom pitanju. Zaključila je isticanjem da sve navedene činjenice proizlaze iz javno dostupnih izvora i da se njima ne namjerava prejudicirati je li dužnosnik Komisije „kriv ili nevin”. Iz čitanja ovog teksta, sažetog u gornjoj točki 45., proizlazi da je podnositelj pritužbe prijavio aferu i pritom naveo naslove i podnaslove relevantnih članaka te razlog zbog kojeg je dužnosnik nominiran za nagradu „Najgori sukob interesa”; Naime, prema riječima organizatora ove nagrade, „za otkrivanje povlaštenih informacija o trgovinskim tarifama „lobistima” koji su zapravo bili novinari koji su radili pod pokroviteljstvom”. Međutim, iako je podnositelj pritužbe uputio i ponovio takve izjave i relevantne članke za koje bi se moglo smatrati da iznose optužbe protiv dužnosnika, iz teksta nije proizašlo da je dijelio stajališta o kojima je izvijestio ili iznio takve optužbe.

49. Stoga se ne može smatrati dokazanom činjenicom da je podnositelj pritužbe u drugoj, izmijenjenoj verziji svojeg dopisa iznio optužbe protiv dotičnog dužnosnika.

50. Kad je riječ o trećoj iznimci, ombudsmanica je napomenula da je točno da, kako je prethodno navedeno, dopis o aferi Sunday Times u vrijeme kada istrage u tom pogledu još nisu bile dovršene. Međutim, to se samo po sebi ne može smatrati dovoljnim da bi se smatralo da dopis ugrožava pretpostavku nedužnosti. Ombudsmanica je zapravo smatrala da bi se zabranom svakog izvješćivanja o predmetu koji je predmet istrage dok se istraga ne zaključi pretjerano ograničila sloboda govora. Treba napomenuti da je, što se tiče izvješćivanja o činjenicama u vezi s aferom, podnositelj pritužbe naveo vlastito priopćenje za medije Komisije, u kojem se koristi pažljiv tekst, navodeći da su novine „navodno” tvrdile da je prijenos novca „navodno” ponuđen u zamjenu za savjete i informacije. Osim toga, iz ostatka teksta nije se moglo zaključiti da je podnositelj pritužbe mislio i namjeravao uvjeriti svoje čitatelje da je dotični dužnosnik zapravo kriv. Ombudsmanica je stoga zaključila da nema naznaka da bi tekst povrijedio interes zaštićen trećom iznimkom.

51. Iz prethodno navedenog proizlazi da se tvrdnja da je Komisija pogrešno odbila objaviti taj dopis i da nije obrazložila svoju odluku ne može potvrditi u odnosu na prvu verziju dopisa podnositelja pritužbe, već se mora smatrati osnovanom u odnosu na drugu verziju.

52. Kad je riječ o tvrdnji podnositelja pritužbe da bi njegov dopis trebalo objaviti, tu je tvrdnju trebalo ocijeniti, kako je prethodno navedeno, uzimajući u obzir sve promjene do kojih je moglo doći od datuma odluke Komisije iz 2009., kojom je odbila objaviti navedeni dopis. U tom je pogledu Ombudsmanica napomenula da je u međuvremenu predmet na koji se ovaj dopis odnosi podnesen europskim sudovima u dva stupnja. U prvom od tih predmeta Službenički sud bio je pozvan ocijeniti odluku Komisije o suspenziji dotičnog dužnosnika. U svojoj presudi od 30. studenoga 2009. istaknuo je da je dužnosnik na saslušanju pred Komisijom priznao da je više puta bio pozvan i prisustvovao večerama s „kineskim poslovnim ljudima” u restoranima, a da o tome nije obavijestio svoje nadređene. Također je priznao da je "priopćio tim novinarima, tijekom večera na koje je bio pozvan ili tijekom telefonskih razgovora, određene informacije, posebno imena dvaju kineskih društava uključenih u proizvodnju svijeća koje su, nakon antidampinškog postupka koji je tada bio u tijeku, vjerojatno dobile status MET-a."[6] S obzirom na te okolnosti, nije se moglo isključiti da bi nova procjena pitanja sada mogla dovesti Komisiju do zaključka da bi se čak i početna verzija pisma "@europa.de" mogla objaviti na relevantnom forumu za raspravu.

53. Međutim, Ombudsman je smatrao da u ovom predmetu nema potrebe za rješavanjem tog pitanja. Podnositelj pritužbe iznio je svoj zahtjev kao da se odnosi na objavu njegova pisma „@europa.de”, barem u drugoj, uređenoj verziji „. Ombudsman je stoga smatrao da je legitimno da se usredotoči na tu drugu verziju relevantnog dopisa. Međutim, iz prethodno navedene analize proizlazi da druga verzija ovog dopisa nije povrijedila uredničku politiku i da je stoga treba objaviti.

54. U skladu s člankom 3. stavkom 5. Statuta Europski ombudsman „u mjeri u kojoj je to moguće” traži prijateljsko rješenje kako bi se uklonile nepravilnosti u postupanju i riješila pritužba. Međutim, kako je prethodno navedeno, u ovom je predmetu Ombudsman odlučio prihvatiti pritužbu. Nadalje, iz prethodno navedenog proizlazi da je Komisija odbila prijedloge Ombudsmana za pomirbeni pristup i odlučno zadržala svoje stajalište. Stoga prijateljsko rješenje nije bilo moguće. Ombudsmanica je stoga Komisiji dala nacrt preporuke i pozvala je da objavi drugu verziju dopisa podnositelja pritužbe pod nazivom „@europa.de”.

(2) Pismo pod nazivom "Napravljeno u Njemačkoj"

55. Urednik je tvrdio da se to pismo ne može objaviti jer se Komisija "protiv reprodukcije članaka iz tiska optužuje ili koristi innuendo protiv kolega". U odgovoru na pitanje Ombudsmana Komisija je objasnila da se njezina odluka o neobjavljivanju dopisa temeljila i na drugoj i na trećoj iznimci utvrđenoj u uredničkoj politici. Međutim, kao odgovor na pitanje Ombudsmana o tome kako bi objava ovog dopisa mogla dovesti u pitanje interes Komisije utječući na pretpostavku nedužnosti ili optužujući ili koristeći innuendo protiv kolega, Komisija nije iznijela nikakve posebne argumente, osim što je navela da ne namjerava dopustiti rasprave o zaslugama i ponašanju pojedinačnih članova svojeg osoblja na intranetu.

56. Ombudsmanica je navela da, kako bi se utvrdilo može li navedeni dopis biti obuhvaćen drugom iznimkom, valja istaknuti da se dopis nije odnosio ni na jednog konkretnog dužnosnika, nego je samo izvijestio o tvrdnji iz Spiegelova izvješća, prema kojoj je njemačka vlada osnovala skupinu dužnosnika kojoj je povjerena zadaća ocjenjivanja visokih njemačkih dužnosnika u međunarodnim organizacijama. Točno je da je u dopisu podnositelja pritužbe prilikom uvođenja te teme naveden i preveden naslov izvješća Spiegel u kojem je navedeno to pitanje („glavni njemački dužnosnik u Bruxellesu pod sumnjom za korupciju”) te je navedena poveznica na taj članak. U članku su detaljno opisani događaji koji okružuju članak Sunday Timesa. Međutim, u njemu se optužbe ne iznose kao činjenice (osim činjenice da su se sastanci održavali u restoranima u Bruxellesu), već se izvješćuje o navodima kao što je onaj da su informacije proslijeđene ili da je dužnosnik prihvatio obećanje o naknadi za te informacije kao takve, čime se jasno navodi da se radi o navodima, a ne o činjenicama. Ombudsmanica je dodala da, u svakom slučaju, sama činjenica da se u dopisu podnositelja pritužbe navodi naslov tog članka ne znači da je taj dopis sadržavao optužbe protiv dužnosnika Komisije čije je ponašanje dovelo do članka Spiegel.

57. U dopisu podnositelja pritužbe upućuje se na još dvije „osobe koje se lako mogu identificirati”, odnosno na predsjednika Komisije i direktora OLAF-a. Međutim, u dopisu se samo navodi da bi, prema mišljenju podnositelja pritužbe, te dvije osobe vjerojatno pretrpjele negativne posljedice ako se provede istraga sustava evaluacije koji je navodno uspostavila njemačka vlada. Ombudsmanica je smatrala da se ta izjava teško može tumačiti kao optužba ili innuendo protiv tih dviju osoba.

58. Naposljetku, bilo je zamislivo da se dopis može tumačiti na način da bi, kao posljedica sustava ocjenjivanja koji je navodno uspostavila njemačka vlada, određeni visoki njemački dužnosnici u Komisiji mogli biti potaknuti na povredu svoje obveze lojalnosti Uniji. Međutim, čak i ako bi se to protumačilo kao optužba, ostaje činjenica da relevantni dužnosnici nisu imenovani niti se lako mogu identificirati. Ombudsmanica stoga nije smatrala da bi se odbijanje objave tog dopisa moglo temeljiti na drugoj iznimci u uredničkoj politici.

59. Stoga je trebalo ispitati može li se trećom iznimkom opravdati odluka Komisije da ne objavi dopis. Međutim, zbog razloga koji su već izneseni u kontekstu njegove ocjene druge verzije pisma „@europa.de”, Ombudsmanica nije smatrala da bi se pismo u kojem se samo navode određeni navodi protiv određenog dužnosnika izneseni u drugim publikacijama, a da se pritom ne stvori dojam da autor pisma smatra da su ti navodi osnovani, moglo smatrati prikladnim za potkopavanje pretpostavke nedužnosti. U tom je kontekstu napomenuto i da je Ombudsman od Komisije zatražio da navede na koji bi način objava ovog dopisa mogla dovesti u pitanje interese Komisije potkopavanjem pretpostavke nedužnosti u odnosu na dotičnog dužnosnika. Kako je već navedeno, Komisija u svojem odgovoru nije iznijela primjedbe o tom pitanju. Stoga je trebalo zaključiti da se na treću iznimku nije moglo pozvati kao na razlog za odbijanje objave tog dopisa.

60. S obzirom na navedeno ombudsmanica je utvrdila da je Komisija pogrešno odbila taj dopis za objavu na relevantnom forumu za raspravu. Smatrao je da to predstavlja još jedan slučaj nepravilnosti u postupanju. Stoga je izradio nacrt preporuke i pozvao Komisiju da objavi i pismo „Made in Germany”.

(3) Pismo pod naslovom "Brzo, ali netočno"

61. U dopisu „Brzo, ali netočno” podnositelj pritužbe izvijestio je da, iako bi sva priopćenja za medije Komisije u svakom trenutku trebala biti dostupna u bazi podataka RAPID, u njoj se ne može pronaći više njih. Komisija je stoga, prema podnositelju pritužbe, pogriješila ili namjerno skrivala nezgodna priopćenja za medije. Podnositelj pritužbe ilustrirao je svoje stajalište upućivanjem na dva primjera. Prvo je bilo prethodno navedeno priopćenje za medije koje je Komisija objavila nakon što mu je Sunday Times pristupio. Drugi primjer odnosio se na zabranu kineskih mliječnih proizvoda. Podnositelj pritužbe zaključio je da je Komisija naučila iz članka 19. Osamdeset i četiri Georgea Orwella, navodeći odlomak o „proizvodnji prošlosti”.

62. Urednik je tvrdio da se to pismo ne može objaviti jer se Komisija "protiv reprodukcije članaka iz tiska optužuje ili koristi innuendo protiv kolega". Komisija je u svojem mišljenju objasnila da se njezina odluka o neobjavljivanju dopisa temeljila i na drugoj i na trećoj iznimci utvrđenoj u uredničkoj politici. Međutim, kad je Ombudsmanica od nje zatražila da objasni kako bi se odluka o neobjavljivanju tog dopisa mogla opravdati primjenom tih dviju iznimaka, Komisija nije iznijela nikakve konkretne argumente.

63. Što se tiče druge iznimke, Ombudsman je smatrao da je točno da se u dopisu spominje osoba koju je lako identificirati, odnosno dužnosnik o kojem je riječ u članku Sunday Timesa, koji je identificiran svojim položajem u Komisiji. Također je točno da se u pismu citira naslov i podnaslov relevantnog članka Sunday Timesa. Međutim, ništa ne upućuje na to da bi čitatelji stvorili dojam da je podnositelj pritužbe želio iznijeti vlastite optužbe iznesene u tom članku. Općenitija kritika Komisije iznesena u dopisu nije usmjerena ni na jednog imenovanog ili prepoznatljivog pojedinca. Komisija stoga nije mogla upotrijebiti drugu iznimku utvrđenu u uredničkoj politici kao opravdanje za neobjavljivanje dopisa.

64. Kad je riječ o trećoj iznimci, Ombudsman se složio s podnositeljem pritužbe da bi bilo apsurdno smatrati da bi se moglo smatrati da objava citata iz priopćenja za medije koje je objavila sama Komisija na relevantnom forumu za raspravu, kojom se ne iskrivljuje poruka tog priopćenja za medije, može ugroziti zaštitu pretpostavke nedužnosti. U tom kontekstu podsjetilo se da, kao što je već prethodno navedeno, iako je ombudsmanica od Komisije zatražila dodatna objašnjenja o tom pitanju, ona nije dostavila odgovor u tom pogledu.

65. Ombudsmanica je priznala da je Komisija u pismu vrlo oštro kritizirala Komisiju, tvrdeći da ona „proizvodi prošlost” i sugerirajući da se ponaša kao totalitarni režim prikazan u Devetnaest osamdeset četiri Georgea Orwella.

66. Međutim, Ombudsmanica je nadalje podsjetila da iz uredničke politike Komisije proizlazi da bi odluke o neobjavljivanju pisama trebale biti iznimka. U ovom slučaju Komisija se nije pozvala na prethodno navedenu kritiku koja je sama po sebi iznesena kako bi opravdala svoju odluku o neobjavljivanju relevantnog dopisa. Nije utvrdila ni da bi joj ta kritika omogućila da se pozove na jednu od triju iznimaka utvrđenih u njezinoj uredničkoj politici.

67. S obzirom na navedeno ombudsmanica je utvrdila da Komisija nije utvrdila da ima pravo odbiti objavu tog dopisa. To je bio još jedan primjer nepravilnosti u postupanju. Ombudsmanica je stoga izradila nacrt preporuke i pozvala Komisiju da objavi i pismo „Brzo, ali netočno”.

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu nakon njegova nacrta preporuke

68. U svojem detaljnom mišljenju Komisija je tvrdila da je njezina odluka da ne prihvati pritužbu podnositelja pritužbe bila „potpuno opravdana”. Komisija je naglasila da mora poštovati pretpostavku nedužnosti. Međutim, iz dopisa koje je podnositelj pritužbe želio objaviti jasno je da su se odnosili na predmet koji se odnosio na „bivšeg kolegu” koji je bio u tijeku pred belgijskim sudom. Stoga Komisija na svojem intranetskom forumu nije mogla objaviti novinski članak kojim bi se moglo ugroziti pravo te osobe da se smatra nedužnom dok joj se ne dokaže krivnja.

69. To se obrazloženje nije primjenjivalo samo na dopis naslovljen „@europa.de”, nego i na dopise naslovljene „Proizvedeno u Njemačkoj” i „Brzo, ali netočno”. Točno je da su se ti dopisi, pozivajući se na slučaj bivšeg kolege, bavili i drugim pitanjima, odnosno „prethodnim funkcioniranjem” Komisijine baze podataka RAPID i „navodnim njemačkim sustavom ocjenjivanja”. Međutim, Komisija je ostala pri svojem stajalištu da njezin sud nije mjesto za preispitivanje lojalnosti drugog osoblja Komisije, kao što je skupina dužnosnika iz jedne države članice, čak i ako je to učinjeno upućivanjem na novinski članak.

70. Međutim, Komisija je navela da je na temelju kompromisa odlučila objaviti dva posljednja navedena dopisa, uz iznimku upućivanja na „navedeni predmet/kolegiju”, koje bi izbrisala.

71. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima tvrdio da je Komisija neopravdano cenzurirala njegove dopise. U potpunosti se složio s nacrtom preporuke Ombudsmana o tom pitanju. Naglasio je i da je Ombudsman smatrao da bi se mogla objaviti prva verzija njegova pisma „@europa.de”, što znači da se ne može prihvatiti inzistiranje Komisije na cenzuriranju druge verzije tog pisma. Podnositelj pritužbe nadalje je ponovio svoju tvrdnju da bi Komisija trebala objaviti i njegove druge dopise u cijelosti. U tom je pogledu podnositelj pritužbe istaknuo da Komisija nije iznijela nove argumente. Stoga je zatražio od Ombudsmana da zadrži svoje utvrđenje nepravilnosti u postupanju u vezi s odbijanjem objave tih triju dopisa.

Procjena Europskog ombudsmana nakon njegova nacrta preporuke

(1) Pismo naslovljeno „@europa.de”

72. Iz navedenog odgovora jasno je da Komisija nije prihvatila nacrt preporuke Ombudsmana te je stoga odlučila da neće iskoristiti priliku za rješavanje slučajeva nepravilnosti u postupanju koje je Ombudsman utvrdio, odnosno da odluka Komisije da ne objavi drugu verziju dopisa podnositelja pritužbe „@europa.de” nije opravdana vlastitom uredničkom politikom Komisije. Ombudsman izražava žaljenje zbog toga što Komisija nije razmotrila njegove argumente niti iznijela nove argumente u tom pogledu. Ombudsman stoga ostaje pri svojem utvrđenju nepravilnosti u postupanju u tom pogledu.

(2) Pisma naslovljena "Made in Germany" i "Brza, ali netočna"

73. Prije svega, ombudsmanica sa zadovoljstvom primjećuje da je Komisija poduzela korake kako bi postupila u skladu s njegovim nacrtom preporuke tako što je odlučila objaviti navedena dva dopisa. Međutim, Komisija je također odlučila ukloniti iz tih dopisa, prije nego što ih objavi, sva upućivanja na aferu Sunday Times i bivšeg dotičnog dužnosnika. Ombudsmanica naglašava da se jedina upućivanja koja bi se mogla smatrati relevantnima u tom pogledu nalaze, što se tiče pisma naslovljenog „Proizvedeno u Njemačkoj”, u naslovu članka sadržanog u časopisu Spiegel, koji je podnositelj pritužbe preveo kao „glavni njemački dužnosnik u Bruxellesu pod korupcijskom sumnjom” i poveznici na taj članak te, što se tiče pisma naslovljenog „Brzo, ali netočno”, u naslovu i podnaslovu članka Sunday Timesa i poveznici na taj članak.

74. Ombudsman je u svojoj analizi koja je dovela do njegova nacrta preporuke već objasnio da se činjenica da se u pismu naslovljenom „Made in Germany” navodi naslov članka Spiegel i da ono sadržava poveznicu s njim ne može shvatiti na način da pismo sadržava optužbe protiv dotičnog dužnosnika niti da se njime potkopava pretpostavka nedužnosti. Stoga ostaje pri svojem stajalištu da se odluka o neobjavljivanju relevantnog članka „u cijelosti” ne može opravdati upućivanjem na uredničku politiku Komisije.

75. Što se tiče pisma naslovljenog "Brzo, ali netočno", istina je da je povezano i citira naslov članka Sunday Timesa. Međutim, kao što je već navedeno u analizi Ombudsmana koja je dovela do njegova nacrta preporuke, ništa u tom dopisu ne upućuje na to da je podnositelj pritužbe uključio taj naslov kako bi iznio optužbu. Također nema razloga smatrati da je obuhvaćen trećom iznimkom sadržanom u uredničkoj politici Komisije. Ombudsmanica stoga ne smatra da se odluka o uklanjanju upućivanja na aferu Sunday Times i stoga o neobjavljivanju dopisa u cijelosti može opravdati upućivanjem na uredničku politiku Komisije.

76. S obzirom na prethodno navedeno, Ombudsman ponavlja svoj nalaz o nepravilnostima u postupanju u vezi s odbijanjem Komisije da navedene članke objavi u cijelosti.

B. Tvrdnja da je Komisija pogrešno odbila istražiti jesu li navodni njemački sustav ocjenjivanja i povezana tvrdnja ugrozili nepristranost najviših njemačkih dužnosnika Komisije

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

77. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je razlog zbog kojeg Komisija nije željela objaviti njegov dopis naslovljen „Proizvedeno u Njemačkoj” na njegovu intranetu taj što je neopravdano pokušavala zaštititi visokorangirane njemačke dužnosnike. U članku Spiegela, na koji je uputio u ovom dopisu, opisan je sustav ocjenjivanja kojim je njemačka vlada ocijenila rad visokih dužnosnika u međunarodnim organizacijama na temelju kriterija koji nisu objavljeni. To je očito ugrozilo neovisnost i lojalnost europske javne službe, čime je prekršen članak 11. Pravilnika o osoblju. Njemačka nije osporila informacije sadržane u tom članku. Podnositelj pritužbe stoga je zatražio od Komisije da istraži njegove najviše njemačke dužnosnike kako bi se utvrdilo u kojoj je mjeri taj sustav ugrozio njihovu neovisnost.

78. Komisija u svojem mišljenju nije iznijela primjedbe o tom pitanju, osim upućivanja na razloge zbog kojih je zahtjev podnositelja pritužbe iz članka 90. stavka 2. o tom pitanju odbijen. Ombudsmanica je stoga od njega zatražila da se očituje o meritumu pritužbe.

79. U svojem odgovoru na taj prvi zahtjev Komisija je objasnila činjenicu da, čak i da se predmet mogao ispitati neovisno o toj nedopuštenoj pojedinačnoj pritužbi, i dalje nije bilo razloga za to. Podnositelj pritužbe uputio je na određene članke koji su se pojavili u njemačkom tisku u vezi s navodima iznesenima protiv njegova bivšeg nadzornika. Komisija je poduzela odgovarajuće mjere u vezi s tim navodima. Međutim, članci na koje se podnositelj pritužbe pozvao nisu sadržavali nikakve dokaze o postojanju ili relevantnosti navodnog rejting-sustava. Ni podnositelj pritužbe nije dostavio takve dokaze. Komisija stoga nije mogla zauzeti stajalište o tom pitanju, a još manje poduzeti mjere.

80. Nakon analize tog odgovora ombudsmanica je napomenula da je članak Spiegel dao prilično detaljan prikaz navodnog njemačkog sustava ocjenjivanja za više dužnosnike u međunarodnim organizacijama; toliko da nije bilo jasno koje je dodatne dokaze podnositelj pritužbe mogao dostaviti u tom pogledu. Također je napomenuo da je razmotrio mogući učinak takvog sustava na upravu EU-a kako bi se mogla provesti istraga. Stoga je od Komisije zatražio sljedeće: (i) je li stupila u kontakt s Njemačkom kako bi dobila više informacija; i ii. da ga obavijesti o položaju koji bi imao u slučaju postojanja takvog rejting-sustava.

81. Komisija je u svojem odgovoru navela da ne smatra da bi navodni njemački sustav ocjenjivanja za dužnosnike mogao utjecati na funkcioniranje EU-a. Naglasio je da je sam imenovao svoje više dužnosnike te da je slijedio transparentan postupak odabira kojim su ocijenjene zasluge kandidata. Stoga nije namjeravala stupiti u kontakt s nacionalnim tijelima o tim pitanjima.

82. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoj navod i tvrdnju, napominjući da bi bilo teško ne smatrati sustav evaluacije pokazateljem „mreže trgovanja utjecajem” te je kritizirao propust Komisije da istraži to pitanje. Nije bilo vjerojatno da je njemačka vlada visoko ocijenila najviše dužnosnike zbog djelovanja u interesu Unije; Umjesto toga, najviše ocjene najvjerojatnije su dane onim dužnosnicima koji su djelovali u njemačkom interesu. U tom kontekstu odgovor Komisije da je sama imenovala svoje dužnosnike nije relevantan.

83. Podnositelj pritužbe napomenuo je i da je nelogično da Komisija istraži postupke visokog dužnosnika na temelju novinskog članka, ali da to odbije učiniti u vezi s pitanjem koje je istaknuo i o kojem su izvijestile jednako vjerodostojne novine. U tom kontekstu podnositelj pritužbe usprotivio se upućivanju Komisije na „navodni sustav rejtinga”, napominjući da je to pitanje prijavljeno na činjeničnoj osnovi i da njemačka vlada nije osporila sadržaj članka. Kontinuirano nedjelovanje Komisije predstavljalo je prijetnju vladavini prava i pokazalo da ona nije istinski neovisna.

Procjena Europskog ombudsmana na temelju koje je izrađen nacrt preporuke

84. Kako je već navedeno u njegovu drugom zahtjevu za dodatne informacije, ombudsmanica je smatrala da se u članku Spiegela navodi da njemačka vlada možda upravlja sustavom ocjenjivanja visokih dužnosnika u EU-u i drugim međunarodnim organizacijama kako bi ih predložila za imenovanje na istaknuta međunarodna radna mjesta. Ombudsmanica smatra da bi bilo potpuno razumljivo da država članica odluči pratiti svoje državljane koji su na visokim položajima u međunarodnim organizacijama i procijeniti njihove zasluge kako bi imala bazu podataka potencijalnih kandidata koju bi mogla koristiti pri razmatranju načina popunjavanja određenih radnih mjesta koja uključuju visoke odgovornosti. Međutim, takav nacionalni sustav ocjenjivanja mogao bi imati posljedice na funkcioniranje institucija, tijela, ureda i agencija EU-a. Naime, kao što je to istaknuo podnositelj pritužbe, izgledi za zapošljavanje na visokoj razini mogli bi utjecati na ponašanje dužnosnika EU-a koji su obuhvaćeni takvim sustavom ocjenjivanja.

85. Ombudsmanica je smatrala da je, naravno, sasvim moguće da sustav ocjenjivanja, kako se podnositelj pritužbe boji, visoko ne ocjenjuje dužnosnike zbog djelovanja u nacionalnom interesu, već ocjenjuje njihovo vodstvo ili diplomatske vještine i koliko dobro obavljaju svoje zadaće kao dužnosnici u svojoj instituciji. Nadalje, mogući učinak takvog sustava ocjenjivanja na dužnosnike koji rade za EU vjerojatno će ovisiti o tome znaju li ti dužnosnici i u kojim pojedinostima o rejtingu koji dobivaju. U nedostatku dodatnih informacija stoga nije moguće utvrditi bi li sustav rejtinga kojim navodno upravlja njemačka vlada mogao imati negativne posljedice za EU. Ombudsmanica je priznala da u to vrijeme nije bilo dokaza kojima bi se dokazalo postojanje takvog sustava. Međutim, ugledni nacionalni novinski časopis izvijestio je da država članica upravlja takvim sustavom koji bi mogao negativno utjecati na odanost osoblja Komisije EU-u. Ombudsmanica se složila da Komisija jasno ima diskrecijsko pravo odlučiti hoće li poduzeti mjere ako smatra da postoji ili bi mogla postojati povreda prava EU-a. Međutim, ta se diskrecijska ovlast može korisno iskoristiti tek nakon što Komisija ispita to pitanje i utvrdi činjenice. Ombudsmanica smatra da su informacije koje je dostavio podnositelj pritužbe stoga trebale navesti Komisiju da istraži to pitanje.

86. Komisija se pozvala na činjenicu da sama imenuje svoje dužnosnike i da to čini u okviru postupka ocjene njihove osnovanosti. Međutim, moguća opasnost od nacionalnih rejting-sustava, kao što je onaj naveden u članku Spiegel, leži u njegovu mogućem učinku na dužnosnike nakon što su imenovani. Stoga Komisijin argument nije pokazao da nije potrebna istraga o pitanju koje je postavio podnositelj pritužbe.

87. Ombudsmanica je stoga utvrdila da Komisija nije na odgovarajući način riješila taj navod i tvrdnju. I dalje je smatrao da nacionalni sustavi ocjenjivanja zaslužuju istragu te je stoga utvrdio da je odbijanje Komisije da čak i istraži to pitanje predstavljalo slučaj nepravilnosti u postupanju. Stoga je iznio nacrt preporuke da bi Komisija trebala istražiti mogući učinak koji bi sustav ocjenjivanja visokih dužnosnika njemačke Komisije kojima navodno upravlja njemačka vlada mogao imati na obavljanje njihovih dužnosti, posebno na njihovu neovisnost, nepristranost i odanost EU-u.

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu nakon njegova nacrta preporuke

88. U svojem detaljnom mišljenju o nacrtu preporuke Komisija je ponovila da je imenovala osoblje na temelju njihove uspješnosti. Dodao je da je također ocijenio i promicao svoje osoblje na istoj osnovi i bez obzira na državljanstvo ili mišljenje države članice. Navela je da vanjski dionici ne mogu vršiti neprimjeren utjecaj s obzirom na relevantne postupke Komisije i pravila sadržana u Pravilniku o osoblju. Komisija stoga nije namjeravala pokrenuti takav ispitni postupak.

89. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoju pritužbu ističući da bi neovisnost Komisije bila ugrožena ako bi se prihvatilo da država članica vodi paralelni sustav evaluacije u pogledu visokih dužnosnika Komisije. U vezi s argumentom Komisije da je odabrala i promicala svoje dužnosnike bez ikakvog vanjskog utjecaja, podnositelj pritužbe istaknuo je i. da je Ombudsman bio jasno svjestan te činjenice kada je iznio svoj nacrt preporuke i ii. da se time nije uklonio učinak koji bi njemački sustav ocjenjivanja mogao imati na neovisnost Komisije jer bi, kako je ombudsman već naveo, takav sustav mogao „utjecati na ponašanje dotičnih dužnosnika EU-a”.

90. Kad je riječ o izjavi Ombudsmana da nije jasno jesu li i u kojoj mjeri njemački visoki dužnosnici bili obaviješteni o sustavu ocjenjivanja, podnositelj pritužbe tvrdio je da nakon članka Spiegel nije mogao znati za njega. Osim toga, činjenica da taj sustav nije bio javan dodatno je potaknula njemačke dužnosnike da djeluju u interesu Njemačke, a ne Unije, kako bi poboljšali svoje mogućnosti za razvoj karijere. To je ugrozilo njihovu neovisnost, nepristranost i odanost Komisiji.

91. Podnositelj pritužbe također je napomenuo da njemački dužnosnici " nisu osudili" njemački paralelni sustav ocjenjivanja. Stoga je ponovio svoj zahtjev Ombudsmanu da preporuči pokretanje stegovnog postupka protiv dotičnih dužnosnika Komisije, odnosno visokih dužnosnika njemačkog državljanstva, u skladu s člankom 4. stavkom 2. Statuta Ombudsmana i člankom 10.4. Provedbenih odredbi.

Procjena Europskog ombudsmana nakon njegova nacrta preporuke

92. U svojem detaljnom mišljenju o nacrtu preporuke Europskog ombudsmana Komisija je jednostavno ponovila argumente koje je iznijela prije nego što je Europski ombudsman izradio nacrt preporuke. Konkretno, u odgovoru na argument Ombudsmana da su usporedni nacionalni sustavi ocjenjivanja, ako doista postoje, bili više zabrinjavajući nakon imenovanja dužnosnika nego tijekom postupka odabira, Komisija je samo istaknula da ocjenjuje i promiče svoje dužnosnike bez ikakvog vanjskog utjecaja.

93. Međutim, kako je navedeno u analizi koja je dovela do nacrta preporuke, Ombudsmanova zaokupljenost navodnim njemačkim sustavom ocjenjivanja ili sličnim sustavima koji mogu biti uspostavljeni u drugim državama članicama nije ta da država članica odabire pojedince koje će Komisija imenovati ili promicati. Umjesto toga, njegova je preokupacija da dužnosnici ne mogu uvijek djelovati u interesu Unije ako dopuste da na njihovo ponašanje utječe misao o tome kako bi uprava njihove države članice mogla ocijeniti njihovo ponašanje. Zbog toga je ombudsmanica smatrala i još uvijek smatra da navodi o takvom paralelnom sustavu zaslužuju istragu.

94. Točno je da Ombudsman može, kao što je podnositelj pritužbe tvrdio da bi trebao, obavijestiti institucije i o „činjenicama koje dovode u pitanje ponašanje člana njihova osoblja s disciplinskog stajališta”. Međutim, iako Ombudsman smatra da bi eventualna zabrinutost na koju se poziva trebala dovesti do Komisijine istrage, on tijekom ove istrage nije pronašao nijednu utvrđenu činjenicu koja bi dovela u pitanje ponašanje određenog dužnosnika ili čak skupine dužnosnika. Nadalje ističe da Komisija ima široku diskrecijsku ovlast pri odlučivanju o pokretanju disciplinskog postupka. Ombudsman stoga u ovom slučaju ne smatra primjerenim pozvati Komisiju da pokrene stegovni postupak.

95. Iz prethodno navedenog mora se zaključiti da Komisija nije provela nacrt preporuke Europskog ombudsmana. Stoga i dalje postoji slučaj nepravilnosti u postupanju koji je u njemu utvrđen.

C. Tvrdnja da Komisija nije pokrenula postupak protiv Njemačke u vezi sa sustavom rejtinga visokih dužnosnika i povezanim potraživanjima

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

96. Podnositelj pritužbe smatrao je da Njemačka, upravljajući sustavom ocjenjivanja najviših dužnosnika kako je prethodno opisano, ugrožava temeljna načela europske javne službe, posebno nepristranost europskih javnih službenika, njihovu neovisnost i odanost EU-u. Komisija je bila obvezna osigurati primjenu tih načela i mjera koje je poduzela za njihovu provedbu. Stoga bi trebala „podnijeti tužbu odgovarajućem sudu” protiv Njemačke koja je prekršila Pravilnik o osoblju.

97. Kako je prethodno navedeno (vidjeti odjeljak B), Komisija u svojem mišljenju nije iznijela primjedbe o tom pitanju. Na zahtjev Ombudsmana da riješi to pitanje, naveo je da ne namjerava stupiti u kontakt s nacionalnim tijelima o takvim pitanjima jer je sam imenovao svoje više dužnosnike i jer nije smatrao da bi navodni sustav ocjenjivanja za dužnosnike mogao utjecati na funkcioniranje EU-a.

98. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoju tvrdnju.

Procjena Europskog ombudsmana

99. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Komisija raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću pri odlučivanju o tome je li i na koji način postupila u skladu s navodima da je država članica povrijedila Ugovore. Iako Ombudsman smatra, kako je prethodno navedeno, da sustav ocjenjivanja kojim navodno upravlja Njemačka zaslužuje istragu, ne smatra da činjenica da Komisija nije dovela Njemačku pred sud u tom pogledu predstavlja nepravilnost u postupanju. Kao što je već navedeno, potpuno je moguće da bi ispitni postupak doveo Komisiju do zaključka da nijedan takav sustav ocjenjivanja nije imao negativan učinak na javnu službu EU-a. U svakom slučaju, svakom pravnom postupku trebao bi prethoditi korak opisan u prethodnom odjeljku B, odnosno ispitivanje relevantnog rejting-sustava.

D. Tvrdnja da Komisija pogrešno nije osigurala da su sva priopćenja za medije uvijek dostupna u bazi podataka RAPID i povezana tvrdnja

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

100. Podnositelj pritužbe tvrdio je da nisu sva priopćenja za medije Komisije bila dostupna u bazi podataka RAPID. U svojem dopisu naslovljenom „Brzo, ali netočno” posebno je uputio na dva priopćenja za medije Komisije iz rujna 2008. koja se nisu mogla pronaći putem funkcije pretraživanja na internetskim stranicama RAPID-a [7]. U prvom od njih Komisija je navela da joj se obratila britanska novina koja je navela da ima snimke sastanaka dužnosnika Komisije i novinara koji se predstavljaju kao poslovni ljudi. Drugi se odnosio na zabranu uvoza kineskih mliječnih proizvoda.

101. Komisija u svojem mišljenju nije iznijela primjedbe o tom pitanju. On se ograničio na upućivanje na razloge zbog kojih je odbijena pritužba koju mu je podnositelj pritužbe podnio na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Ombudsmanica je stoga od njega zatražila da se očituje o meritumu pritužbe.

102. Komisija je u svojem odgovoru „primila na znanje” kritiku podnositelja pritužbe i objasnila da je RAPID međuinstitucijska baza podataka priopćenja za medije koja sadržava sva priopćenja Komisije za medije od 1985., kao i priopćenja za medije drugih europskih institucija. Služba glasnogovornika bila je odgovorna za priopćenja za medije Komisije objavljena na RAPID-u. Komisija je dodala da nije smatrala da se to pitanje odnosilo na podnositelja pritužbe pojedinačno ili osobno i da, među ostalim, nije promijenilo njegov pravni položaj.

103. Nakon analize tog odgovora ombudsmanica je napomenula da se podnositelj pritužbe pozvao na dva priopćenja za medije, koja se nisu mogla pronaći u bazi podataka RAPID, te je dostavio presliku jednog od tih priopćenja za medije. Ombudsmanica je stoga od Komisije zatražila da: (i) objasniti zašto priopćenja za medije nisu bila dostupna u bazi podataka RAPID ili, alternativno, navesti poveznicu na mjesto na kojem su se mogla pronaći; i ii. objasniti mjere koje je poduzela kako bi osigurala da su sva priopćenja za medije u potpunosti dostupna u bazi podataka.

104. U svojem odgovoru na taj drugi zahtjev za informacije Komisija je ponovila da su sva Komisijina priopćenja za medije od 1985. dostupna na RAPID-u. Međutim, priznao je da se priopćenje za medije koje je naveo podnositelj pritužbe ne može pronaći na RAPID-u. Objasnila je da priopćenja za medije izdana e-poštom, nazvana „espresso”, nisu automatski uključena u bazu podataka RAPID. Dodao je i da je Komisijina Služba glasnogovornika počela sustavno unositi sva priopćenja za medije „espresso” u bazu podataka RAPID. To je uključivalo priopćenje za medije koje je spomenuo podnositelj pritužbe.

105. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoju tvrdnju i prigovor te je kritizirao činjenicu da je Komisiji trebalo gotovo dvije godine da prizna da se sva priopćenja za medije ne mogu pronaći u bazi podataka RAPID. Pitao se koliko će im trebati da objave sva priopćenja za medije.

Procjena Europskog ombudsmana na temelju koje je izrađen nacrt preporuke

106. U odjeljku „O” na internetskim stranicama RAPID-a [8] navodi se da baza podataka sadržava „sva priopćenja za medije Komisije od 1985.”. Komisija je tek kao odgovor na drugi zahtjev Ombudsmana za informacije potvrdila da zapravo nisu sva priopćenja za medije bila dostupna u bazi podataka RAPID. Komisija je dodala da radi na umetanju svih priopćenja za medije i da je priopćenje za medije na koje upućuje podnositelj pritužbe sada dostupno.

107. Pretraživanjem baze podataka potvrđeno je da je Komisijino priopćenje za medije od 5. rujna 2008. o pristupima Sunday Timesa sada dostupno u bazi podataka RAPID. Međutim, podnositelj pritužbe uputio je i na drugo priopćenje za medije koje nije mogao pronaći. Ovo drugo priopćenje za medije, koje se spominje u njegovu pismu naslovljenom „Brzo, ali netočno”, odnosi se na mjere poduzete u vezi s kineskim mlijekom kontaminiranim melaminom [9]. To priopćenje za medije 11. studenoga 2011. nije bilo dostupno u bazi podataka RAPID.

108. Stoga je bilo jasno da Komisija, iako je počela unositi sva priopćenja za medije u bazu podataka RAPID prije veljače 2011., još nije dovršila tu zadaću. Ombudsmanica nije bila svjesna koliko će priopćenja za medije možda biti potrebno dodati u navedenu bazu podataka kako bi ona bila potpuna. Međutim, napomenuo je da Komisija nije tvrdila da je predmetni posao bio takav da se mogao dovršiti tek u studenome 2011. U svakom slučaju, Ombudsmanica nije razumjela zašto drugo priopćenje za medije na koje upućuje podnositelj pritužbe još uvijek nije dostupno u bazi podataka RAPID, više od dvije i pol godine nakon što je podnositelj pritužbe Komisiji skrenuo pozornost na činjenicu da nedostaje u toj bazi podataka.

109. S obzirom na navedeno ombudsmanica je utvrdila da Komisija, unatoč svojoj deklariranoj namjeri, dosad nije osigurala da sva njezina priopćenja za medije budu dostupna u bazi podataka RAPID. Iz toga slijedi da postoji jaz između izjave da su sva priopćenja za medije od 1985. dostupna i stvarnosti. To je bio slučaj nepravilnosti u postupanju. Ombudsmanica je stoga preporučila Komisiji da osigura da sva njezina priopćenja za medije budu dostupna na internetskim stranicama RAPID-a.

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu nakon njegova nacrta preporuke

110. Komisija je u svojem detaljnom mišljenju navela da je priopćenje za medije o „aferi o kineskom mlijeku” zapravo dostupno u bazi podataka RAPID putem „poddnevnih izričitih” priopćenja za medije za 26. rujna 2008. Međutim, kako bi otklonila zabrinutost podnositelja pritužbe, odlučila ju je umetnuti kao zasebno priopćenje za medije u bazu podataka RAPID. Komisija je nadalje izjavila da „pojačava napore” kako bi osigurala da se sva novoobjavljena priopćenja za medije o espressu ručno unesu u bazu podataka RAPID.

111. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima na temelju te izjave zaključio da Komisija još uvijek nije unijela sva prethodna priopćenja za medije u bazu podataka RAPID i da je baza podataka i dalje nepotpuna. Naime, Komisija nije navela datum do kojeg bi baza podataka bila u potpunosti ažurirana. Dodao je da bi Komisija stoga trebala unijeti odgovarajuće upozorenje na internetske stranice RAPID-a. Nadalje, pozvao je Ombudsmana da zaključi da nepravilnosti u postupanju koje je utvrdio nisu otklonjene jer nije mogao biti siguran da su sva prethodna priopćenja za medije o espressu bila uključena u RAPID. Sve što je sigurno znao bilo je da su dva priopćenja za medije na koja je uputio sada dostupna u bazi podataka.

Procjena Europskog ombudsmana nakon njegova nacrta preporuke

112. Ombudsmanica sa zadovoljstvom primjećuje da su priopćenja za medije na koja je podnositelj pritužbe uputio u svojoj pritužbi sada dostupna u bazi podataka RAPID koja bi trebala sadržavati „sva priopćenja za medije Komisije od 1985.”. Također napominje da je Komisija uputila na dopis podnositelja pritužbe „Brzo, ali netočno” u kojem se opisuje „prethodno funkcioniranje” baze podataka RAPID. Iz toga zaključuje da Komisija aktivno radi na postizanju situacije u kojoj se u bazu podataka u razumnom roku nakon objave unesu ne samo sva prethodna priopćenja za medije, nego i nova, uključujući priopćenja za medije „espresso”. U tim okolnostima Ombudsman zaključuje da se čini da je Komisija poduzela korake kako bi postupila u skladu s njegovim nacrtom preporuke u vezi s tim pitanjem.

E. Zaključci

113. Ako Europski ombudsman ne smatra da je detaljno mišljenje koje je primio od institucije ili tijela kao odgovor na nacrt preporuke zadovoljavajuće, člankom 3. stavkom 7. Statuta Europskog ombudsmana ovlašten je podnijeti posebno izvješće Europskom parlamentu. Podnošenjem posebnog izvješća Parlamentu se, kao političkom tijelu koje svoju legitimnost izvodi iz izravnog izbora građana i koje ima važnu ulogu u ustavnom poretku Unije, pruža prilika da zauzme stajalište o stajalištima i zaključcima ombudsmana.

114. U svojem godišnjem izvješću za 1998. Ombudsman je istaknuo da je mogućnost predstavljanja tematskog izvješća Europskom parlamentu neprocjenjiva vrijednost za njegov rad. Međutim, dodao je da se tematska izvješća ne bi trebala predstavljati prečesto i da bi se trebala podnositi samo u vezi s važnim pitanjima u kojima Parlament može poduzeti mjere kako bi pomogao Ombudsmanu [10]. Godišnje izvješće za 1998. dostavljeno je Europskom parlamentu i on ga je odobrio.

115. U ovom slučaju Komisija nije slijedila nacrt preporuke Ombudsmana u vezi s (a) objavom dopisa na njezinu intranetu i (b) istragom mogućeg učinka usporednog nacionalnog sustava ocjenjivanja nekih njezinih visokih dužnosnika.

116. Iako pitanje objave dopisa podnositelja pritužbe na intranetu Komisije otvara važna pitanja, Ombudsmanica napominje i da su okolnosti koje su dovele do ove pritužbe prilično neuobičajene. Ombudsmanica nadalje napominje da je Komisija na kraju pristala objaviti barem dijelove dvaju relevantnih dopisa. U tim okolnostima ne smatra da taj aspekt opravdava njegovo podnošenje tematskog izvješća Europskom parlamentu.

117. Drugo pitanje, odnosno odbijanje Komisije da istraži navode o postojanju usporednog nacionalnog sustava ocjenjivanja za neke od njezinih visokih dužnosnika, što bi moglo ugroziti njihovu lojalnost, u načelu bi moglo dovesti do posebnog izvješća. Međutim, kako je prethodno navedeno, mnogi parametri navodnog sustava ocjenjivanja na koje upućuje članak Spiegel nisu sigurni i stoga nije jasno koliko je doista ozbiljan učinak sustava (ako doista postoji). Ombudsmanica stoga smatra da ne bi bilo primjereno sastaviti posebno izvješće o tom pitanju.

118. Međutim, Ombudsman će Europskom parlamentu poslati presliku te odluke i njezin sažetak kako bi ga obavijestio o tom slučaju i omogućio mu da poduzme sve mjere koje smatra potrebnima.

119. U skladu s tim Ombudsman zaključuje svoju istragu o toj pritužbi sljedećim zaključkom i kritičkim napomenama:

(a) Dobra je upravna praksa primjereno obrazložiti odluke o neobjavljivanju dopisa uredniku upućivanjem na objavljenu uredničku politiku i uzimajući u obzir načela koja se tom politikom provode. U ovom predmetu Komisija je na forumu za raspravu o intracommu (Intranet Komisije) odbila objaviti potpune verzije triju dopisa koje joj je podnositelj pritužbe dostavio (druga verzija dopisa pod nazivom „@europa.de”; pismo naslovljeno „Proizvedeno u Njemačkoj”; i dopis pod naslovom „Brzo, ali netočno”) bez odgovarajućeg obrazloženja za odbijanje. To je slučaj nepravilnosti u postupanju.

(b) Dobra je upravna praksa istražiti mogući učinak koji sustav ocjenjivanja visokih dužnosnika Komisije kojim navodno upravlja vlada države članice može imati na obavljanje njihovih dužnosti, posebno na njihovu neovisnost, nepristranost i odanost EU-u. U ovom slučaju Komisija je to odbila učiniti, iako su postojali opravdani razlozi za pokretanje takvog ispitnog postupka. To je slučaj nepravilnosti u postupanju.

(c) Komisija je poduzela korake kako bi postupila u skladu s nacrtom preporuke Europskog ombudsmana da osigura da sva njezina priopćenja za medije budu dostupna na internetskim stranicama RAPID-a. Stoga nema razloga za daljnje ispitivanje tog aspekta pritužbe.

Podnositelj pritužbe i Komisija bit će obaviješteni o toj odluci.

 

P. Nikiforos Diamandouros

Sastavljeno u Strasbourgu 17. prosinca 2012.

---

[1] http://www.timesonline.co.uk/tol/news/politics/article4692906.ece

[2] http://www.spiegel.de/politik/ausland/0,1518,577597-2,00.html

[3] Prijevod izvorne francuske verzije od strane Ureda Europskog ombudsmana.

[4] Predmet F-80/08 Wenig protiv Komisije, presuda od 30. studenoga 2009., još nije objavljena u ECR-u, točka 68.

[5] Predmet Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. veljače 1995. (serija br. 308, točka 38.).

[6] Predmet F-80/08, naveden u bilješci 4., točke 11. i 69.

[7] http://europa.eu/rapid/searchAction.do

[8] http://europa.eu/rapid/showInformation.do?pageName=about

[9] Ovo priopćenje za medije bilo je dostupno na internetskim stranicama tadašnje povjerenice za zdravlje Androulle Vassiliou. Iako naslov priopćenja za medije i poveznica na dokument u PDF-u i dalje postoje na http://ec.europa.eu/dgs/health_consumer/dyna/vassiliou/press_releases.cfm, poveznica vodi natrag na stranicu s indeksima za Komisiju Barroso I, koja je, prema oznaci na vrhu te stranice, arhivirana 16. veljače 2010.

[10] Godišnje izvješće za 1998., str. 27.-28.