Okolnosti pritužbe

1. Podnositelj pritužbe nigerijski je državljanin koji je u braku s austrijskim državljaninom. Obojica su živjeli u Austriji.

2. Podnositelj pritužbe i njegova supruga putovali su 2008. u Španjolsku u više navrata. Njegova supruga tamo je radila kao čistač od 27. travnja do 2. svibnja 2008. U veljači 2009. podnositelj pritužbe bezuspješno je podnio zahtjev za izdavanje boravišne iskaznice nadležnom austrijskom tijelu. Njegova žalba austrijskom Ministarstvu unutarnjih poslova odbijena je. Ministarstvo je u biti tvrdilo da podnositelj pritužbe nije dokazao da se njegov bračni drug koristio njezinim pravom na slobodno kretanje dulje od tri mjeseca, kako je utvrđeno u članku 7. Direktive 2004/38 [1].

3. Tužitelj se 22. siječnja 2010. obratio austrijskom Vrhovnom upravnom sudu i zatražio poništenje odluke da mu se ne dodijeli boravišna iskaznica. Istog je dana podnositelj pritužbe podnio pritužbu zbog povrede Europskoj komisiji, navodeći da je Austrija povrijedila Direktivu 2004/38 time što mu nije dodijelila boravišnu iskaznicu, iako je njegov bračni drug iskoristio njezino pravo na slobodno kretanje. Komisija je 10. veljače 2010. potvrdila primitak pritužbe podnositelja pritužbe zbog povrede.

4. Komisija je 4. siječnja 2011. odgovorila podnositelju pritužbe i istaknula da načelno ne može intervenirati u sudski postupak koji je u tijeku. Također je uputila na svoju Komunikaciju o smjernicama za bolje prenošenje i primjenu Direktive 2004/38/EZ [2] (dalje u tekstu „Smjernice”). Komisija je objasnila da se Smjernicama zahtijeva da boravak u državi članici domaćinu iz koje se građanin Unije i članovi njegove obitelji vraćaju bude „stvaran i učinkovit” kako bi se taj građanin mogao uspješno pozvati na svoje pravo na slobodno kretanje. Navela je i da se Smjernicama predviđa niz kriterija koje bi nacionalna tijela mogla uzeti u obzir pri odlučivanju o tome je li se pravo na slobodno kretanje ostvarivalo na „stvaran i učinkovit” način. Naposljetku, Komisija je podnositelja pritužbe obavijestila o svojoj namjeri da zaključi predmet ako u roku od četiri tjedna od njegova odgovora ne dostavi nove dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije ocjene.

5. Podnositelj pritužbe pisao je Komisiji 27. siječnja 2011. kako bi je obavijestio o svojem stajalištu da točke 4.3. („Drugi oblici zlouporabe”) i 4.4. („Mjere i sankcije protiv zlouporabe i prijevare”) Smjernica nisu u skladu s presudom Suda u predmetu C-109/01 Akrich [3] kojom se, prema mišljenju podnositelja pritužbe, isključuje mogućnost da se ostvarivanje prava na slobodno kretanje može smatrati zlouporabom. U točki 4.3. Smjernica navodi se da se određivanje granice između stvarne i zlouporabe prava EU-a „temelji na procjeni je li ostvarivanje prava Zajednice u državi članici iz koje se građani EU-a i njihova obitelj vraćaju bilo stvarno i učinkovito”. Točkom 4.4. Smjernica predviđa se da se „člankom 35. državama članicama daje pravo da donesu potrebne mjere u slučajevima zlouporabe prava ili prijevare. Te se mjere mogu poduzeti u bilo kojem trenutku i mogu uključivati: (1) odbijanje dodjele prava na temelju prava Zajednice o slobodnom kretanju (npr. izdavanje ulazne vize ili boravišne iskaznice); ukidanje ili ukidanje prava na temelju prava Zajednice o slobodnom kretanju (npr. odluka o prestanku valjanosti boravišne iskaznice i o protjerivanju dotične osobe koja je stekla prava zlouporabom ili prijevarom).”

6. Podnositelj pritužbe također je 27. siječnja 2011. podnio pritužbu Europskom ombudsmanu (pritužba 303/2011/NF), u kojoj je u biti tvrdio da se točkama 4.3. i 4.4. Smjernica krši pravo EU-a. Člankom 2. stavkom 4. Statuta Europskog ombudsmana zahtijeva se da pritužbama prethodi odgovarajući administrativni pristup dotičnoj instituciji. Taj zahtjev znači i da se predmetnoj instituciji mora dati dovoljno vremena da odgovori nakon što joj se obrati podnositelj pritužbe. Budući da Komisiji nije dano dovoljno vremena da odgovori na dopis podnositelja pritužbe u trenutku kada je on podnio svoju pritužbu Ombudsmanu, Ombudsman ga je 8. veljače 2011. obavijestio da je njegova pritužba nedopuštena.

7. Komisija je 4. srpnja 2011. obavijestila podnositelja pritužbe da je odlučila zaključiti njegovu pritužbu zbog povrede jer nije primila nove relevantne činjenice.

8. Istog je dana podnositelj pritužbe podnio ovu pritužbu.

Predmet istrage

9. Ombudsmanica je pokrenula istragu o sljedećim tvrdnjama i tvrdnjama:

Tvrdnja

Točke 4.3. i 4.4. Smjernica nisu u skladu s pravom EU-a, kako ga tumači Sud, posebno u predmetu C-109/01 Akrich.

Zahtjev

Komisija bi trebala povući navedene točke Smjernica.

10. Podnositelj pritužbe u svojoj je pritužbi tvrdio i da bi Komisija trebala pokrenuti postupak zbog povrede protiv Austrije ako se praksa austrijskih upravnih tijela, koja se temelji na Smjernicama, ne ukine nakon što Komisija povuče navedene točke. Što se tiče te tvrdnje, Ombudsman je smatrao da se ona logično temelji na pretpostavci da Komisija treba povući navedene točke Smjernica. Međutim, taj se aspekt razmatrao u ovoj istrazi. S obzirom na te okolnosti Ombudsman je odlučio da ne postoje dostatni razlozi za uključivanje te tvrdnje u ovu istragu (članak 228. UFEU-a).

Istraga

11. Ombudsmanica je 28. srpnja 2011. od Komisije zatražila mišljenje o navodima i zahtjevima uključenima u istragu.

12. Komisija je 19. listopada 2011. dostavila svoje mišljenje, koje je proslijeđeno podnositelju pritužbe s pozivom na podnošenje očitovanja.

13. Ombudsman je 26. travnja 2012. Komisiji podnio prijedlog za prijateljsko rješenje pritužbe. Komisija je na taj prijedlog odgovorila 12. srpnja 2012. Odgovor Komisije proslijeđen je podnositelju pritužbe s pozivom na podnošenje primjedbi do 31. kolovoza 2012. Do tog datuma ili kasnijeg datuma nije zaprimljena nijedna primjedba.

Analiza i zaključci Europskog ombudsmana

A. Navodna neusklađenost Smjernica s pravom EU-a, kako se tumači u predmetu C-109/01 Akrich

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

14. Podnositelj pritužbe tvrdio je da točke 4.3. i 4.4. Smjernica nisu u skladu s pravom EU-a, posebno s presudom Suda u predmetu C-109/01 Akrich. Tvrdio je da se tom presudom isključuje mogućnost da se ostvarivanje prava na slobodno kretanje može smatrati zlouporabom. Nadalje je tvrdio da su, s obzirom na nedavne presude u predmetima C-34/09 Ruiz-Zambrano [4] i C-256/11 Dereci i drugi [5], Smjernice lišene svojeg smisla.

15. Komisija je u svojem mišljenju navela da su točke 4.3. i 4.4. Smjernica u skladu s pravom EU-a, uključujući presudu Akrich.

16. Što se tiče usklađenosti točke 4.3. s pravom Unije, Komisija se pozvala na točke 55. i 56. presude Akrich, prema kojima motivi radnika „nisu relevantni u pogledu njegova prava ulaska i boravka na državnom području” države članice, kao i njegovih prava po povratku u matičnu državu članicu, pod uvjetom da on obavlja ili želi obavljati stvarnu i stvarnu djelatnost u državi članici domaćinu. Komisija je istaknula da se ta pravna situacija odražava u točki 4.3. Smjernica u kojoj se navodi da je ostvarivanje prava Unije u državi članici iz koje se građanin Unije i članovi njegove obitelji vraćaju moralo biti stvarno i djelotvorno. Nadalje, navodi se da, ako je ostvarivanje prava EU-a bilo stvarno i djelotvorno, država članica podrijetla ne bi trebala istraživati osobne motive koji su potaknuli preseljenje. U tom je pogledu Komisija naglasila da se u Smjernicama navodi da činjenica da se osoba svjesno stavlja u situaciju koja daje prava sama po sebi ne čini dovoljnu osnovu za pretpostavku o postojanju zlouporabe. Nadalje, Komisija je objasnila da ne smatra uvjerljivim stajalište podnositelja pritužbe da je zlouporaba ograničena na fiktivne brakove. Upućuje na članak 35. Direktive 2004/38, u kojem se fiktivni brakovi navode kao samo jedan primjer zlouporabe prava ili prijevare. Ocjena je li ostvarivanje prava na slobodno kretanje i boravak bilo stvarno i djelotvorno može se provesti samo od slučaja do slučaja. Komisija je naglasila da je na nacionalnim tijelima da provedu ispitivanje pojedinačnih slučajeva, obraćajući dužnu pozornost na sve okolnosti slučaja, a ne oslanjajući se samo na jedan atribut.

17. Kad je riječ o usklađenosti točke 4.4. s pravom EU-a, Komisija je pojasnila da se u tom tekstu ponavlja članak 35. Direktive 2004/38, u kojem se fiktivni brakovi navode kao jedan od primjera prijevare. Nadalje je navela da je stoga na državama članicama da donesu potrebne mjere u slučaju zlouporabe ili prijevare. To bi moglo dovesti do odbijanja, ukidanja ili ukidanja prava na slobodno kretanje. S obzirom na to da se u pravu EU-a ne navode primjenjive sankcije, države članice mogu donijeti sankcije u skladu s nacionalnim pravom, pod uvjetom da su one nediskriminirajuće i proporcionalne.

18. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima u biti iznio sljedeća tri argumenta.

19. Kao prvo, oslanjajući se na mišljenje nezavisnog odvjetnika u predmetu Akrich, tvrdio je da je Sud dao široko tumačenje prava na slobodno kretanje radnika [6]. U biti je tvrdio da ne postoji minimalna razina ili prag ispod kojeg se na boravak radnika ne bi primjenjivala pravila o slobodnom kretanju. U prilog svojem argumentu podnositelj pritužbe uputio je na sudsku praksu o slobodi poslovnog nastana i pružanja usluga, u kojoj je Sud čak i marginalne gospodarske djelatnosti smatrao dostatnima za primjenu relevantnih pravila [7].

20. Drugo, podnositelj pritužbe tvrdio je da je Sud priznao da uživanje koristi koja proizlazi iz ostvarivanja prava na slobodno kretanje nikada ne može predstavljati zlouporabu prava Unije. U prilog svojem stajalištu ponovno se oslonio na mišljenje nezavisnog odvjetnika u predmetu Akrich [8].

21. Treće, podnositelj pritužbe tvrdio je da trenutačna pravna situacija ne ostavlja prostora za točke 4.3. i 4.4. Smjernica, posebno za upućivanje na motive, stupanj i učinkovitost boravišta i aktivnosti ili čak prekid svih veza s matičnom državom. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, ta ocjena nije dovedena u pitanje činjenicom da se članak 35. Direktive 2004/38 odnosi i na druge zlouporabe osim fiktivnih brakova.

Preliminarna procjena Europskog ombudsmana koja je dovela do prijedloga prijateljskog rješenja

22. U točki 1. Smjernica objašnjava se da su one namijenjene pružanju informacija i pomoći državama članicama i građanima EU-a u pogledu njihovih prava na temelju prava EU-a. Građani bi se stoga trebali moći osloniti na informacije navedene u Smjernicama. Stoga bi Smjernice trebale biti što jasnije kako bi se građanima omogućila potpuna slika njihovih prava na temelju Direktive 2004/38 i relevantne sudske prakse. Nadalje, s obzirom na to da bi nadležna tijela država članica mogla uzeti u obzir smjernice pri donošenju odluka koje bi mogle negativno utjecati na građane Unije i članove njihovih obitelji, iznimno je važno da one jasno odražavaju primjenjivo pravo EU-a.

Što se tiče točke 4.3. Smjernica

23. U točki 4.3. Smjernica navodi se da se utvrđivanje postoji li zlouporaba prava koja proizlaze iz prava EU-a „temelji na procjeni je li ostvarivanje prava Zajednice u državi članici iz koje se građani EU-a i njihova obitelj vraćaju bilo stvarno i učinkovito”. Osim toga, njime se predviđa da, ako je ostvarivanje tih prava stvarno i djelotvorno, matična država članica ne bi trebala ispitivati motive preseljenja. U točki 55. svoje presude u predmetu Akrich Sud je presudio da „razlozi koji su mogli navesti radnika države članice da traži zaposlenje u drugoj državi članici ne uzimaju u obzir njegovo pravo na ulazak i boravak na državnom području potonje države, pod uvjetom da on ondje obavlja ili želi obavljati stvarnu i stvarnu djelatnost”. Sud je dodao da isto vrijedi i za državu članicu u koju se dotična osoba vratila nakon svojeg boravka u drugoj državi članici (točka 56. presude).

24. Ombudsmanica je smatrala da postoji razlika u tekstu točke 4.3. Smjernica i točke 55. presude u predmetu Akrich. U presudi Akrich Sud je utvrdio da razlozi nisu opravdani u pogledu prava na slobodan ulazak i boravak, pod uvjetom da radnik „traje ili želi obavljati učinkovitu i stvarnu djelatnost”[9]. Stoga iz presude Akrich proizlazi da bi čak i kratkotrajni boravak mogao biti dovoljan za stvarno i učinkovito ostvarivanje prava Unije, pod uvjetom da je dotična osoba namjeravala obavljati učinkovitu i stvarnu djelatnost. S druge strane, u točki 4.3. Smjernica navodi se da se mora dokazati da je ostvarivanje prava EU-a u državi članici iz koje se građanin EU-a i članovi njegove obitelji vraćaju bilo stvarno i učinkovito [10].

25. Ombudsman je istaknuo da, međutim, valja istaknuti da se točka 4.3. odnosi na situaciju u kojoj se građanin Unije vraća u svoju državu članicu nakon boravka u drugoj državi članici. S obzirom na to da prva država članica mora ocijeniti radnje ili postupke koji su se dogodili u prošlosti, primjena proteklog razdoblja iz točke 4.3. Smjernica nije bila iznenađujuća.

26. Međutim, kao što je prethodno navedeno, iz presude Akrich proizlazi da se građanin može pozvati na svoje pravo na slobodno kretanje u dvjema situacijama, odnosno i. kada je obavljao učinkovitu i stvarnu djelatnost u drugoj državi članici; i ii. ako je želio obavljati učinkovitu i stvarnu djelatnost u drugoj državi članici (ali ta se namjera nije mogla ostvariti iz bilo kojeg razloga). S obzirom na to da se točka 4.3. Smjernica odnosi na slučajeve u kojima je ostvarivanje prava na slobodno kretanje (ili drugih prava koja proizlaze iz prava EU-a) bilo „stvarno i učinkovito”, ombudsmanica je smatrala mogućim da se taj odlomak pogrešno shvati jer se odnosi samo na prvu od prethodno navedenih dviju situacija. Stoga bi se građane moglo dovesti u zabludu u pogledu točnog područja primjene njihovih prava na temelju prava EU-a.

27. Kako bi se izbjegli nesporazumi, Ombudsmanica je istaknula da je Komisija pri sastavljanju točke 4.3. svojih smjernica možda namjeravala obuhvatiti obje prethodno navedene situacije. Međutim, ostaje činjenica da tekst ovog teksta nije toliko jasan koliko bi mogao i trebao biti.

28. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima također smatrao da trenutačna pravna situacija ne ostavlja više prostora za točku 4.3. Smjernica. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, ne postoji minimalna razina ili prag ispod kojeg se boravište radnika ne bi omogućilo takvoj osobi da se pozove na svoje pravo na slobodno kretanje. Ombudsmanica je smatrala da je točno da sudska praksa Suda jasno pokazuje da je prag za pokretanje primjene pravila o slobodnom kretanju nizak. Međutim, Ombudsman je također smatrao da, kad je riječ o pravima boravka koja državljani trećih zemalja mogu imati na temelju prava građana EU-a koji su iskoristili svoje pravo na slobodno kretanje, nema naznaka da se Sud distancirao od zahtjeva da ostvarivanje prava na slobodno kretanje građanina EU-a mora, kako bi bilo relevantno, biti „stvarno i učinkovito” u prethodno navedenom smislu. Ombudsmanica je smatrala da novije presude Suda u predmetima Ruiz-Zambrano i Dereci nisu utjecale na taj zaključak. Stajališta podnositelja pritužbe u tom pogledu stoga nisu bila uvjerljiva.

Što se tiče točke 4.4. Smjernica

29. Europski ombudsman podsjetio je da se člankom 35. Direktive 2004/38 predviđa da „države članice mogu donijeti potrebne mjere kako bi odbile, ukinule ili povukle bilo koje pravo dodijeljeno ovom Direktivom u slučaju zlouporabe prava ili prijevare, kao što su fiktivni brakovi. Svaka takva mjera razmjerna je i podliježe postupovnim zaštitnim mjerama predviđenima u člancima 30. i 31.”.

30. Ombudsmanica je nadalje napomenula da točka 4.4. Smjernica glasi kako slijedi:

„Člankom 35. državama članicama daje se pravo da donesu potrebne mjere u slučajevima zlouporabe prava ili prijevare. Te se mjere mogu poduzeti u bilo kojem trenutku i mogu uključivati:

• odbijanje dodjele prava na temelju prava Zajednice o slobodnom kretanju (npr. izdavanje ulazne vize ili boravišne iskaznice);

• ukidanje ili ukidanje prava na temelju prava Zajednice o slobodnom kretanju (npr. odluka o prestanku valjanosti boravišne iskaznice i o protjerivanju dotične osobe koja je stekla prava zlouporabom ili prijevarom).”

U točki 4.4. Smjernica dalje se navodi da, u nedostatku posebnih sankcija predviđenih pravom Unije, države članice mogu u svojem nacionalnom pravu utvrditi učinkovite, nediskriminirajuće i proporcionalne sankcije.

31. U tom kontekstu Ombudsman je smatrao da točka 4.4. Smjernica u biti parafrazira članak 35. Direktive 2004/38, a da se pritom ne čini da među njima postoji razlika u pogledu mjera koje države članice mogu poduzeti u slučajevima zlouporabe prava ili prijevare. Iz toga slijedi da stajalište podnositelja pritužbe da točka 4.4. Smjernica nije u skladu s pravom EU-a nije uvjerljivo.

Zaključak

32. S obzirom na navedeno, Ombudsman je u skladu s člankom 3. stavkom 5. Statuta Europskog ombudsmana iznio sljedeći prijedlog prijateljskog rješenja:

„Uzimajući u obzir razmatranja Europskog ombudsmana, Komisija bi mogla razmotriti preispitivanje točke 4.3. Smjernica.”

Argumenti izneseni Ombudsmanu nakon njegova prijateljskog prijedloga rješenja

33. U svojem odgovoru na prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju Komisija je zahvalila Ombudsmanu na njegovu prijedlogu čiji je cilj dodatno poboljšati jasnoću Smjernica. Komisija je navela da je cilj Smjernica olakšati provedbu i primjenu Direktive 2004/38, kojom se u članku 7. predviđaju sljedeće tri glavne kategorije korisnika, pri čemu svaka kategorija uključuje članove obitelji: i. radnici i samozaposlene osobe; ii. osobe koje nisu gospodarski aktivne; i iii. studenti. Komisija je tvrdila da Smjernice „nisu osmišljene kao iscrpan alat, već kao praktične smjernice za te kategorije osoba”. Komisija smatra da se Smjernicama nisu mogli riješiti svi mogući slučajevi extenso. Međutim, ponuđene smjernice mogle bi biti korisne i u „sličnim slučajevima koji nisu izričito obuhvaćeni ovim smjernicama”.

34. Komisija je zatim objasnila da će 2013. objaviti svoje drugo izvješće o primjeni Direktive 2004/38. Na temelju tog izvješća ocijenila bi dodanu vrijednost ažuriranja Smjernica. Istodobno, institucija je napomenula da, iako ne izričito, trenutačna verzija obuhvaća slučaj građana Unije koji žele obavljati učinkovitu i istinsku aktivnost u drugoj državi članici, ali, kao što je Ombudsman priznao u svojem prijedlogu prijateljskog rješenja, iz bilo kojeg razloga ne mogu ostvariti tu namjeru. Stoga je Komisija navela da u ovoj fazi ne namjerava izdati izmijenjenu verziju Smjernica kako bi dodatno pojasnila situaciju koju je istaknuo Ombudsman. Međutim, Komisija je također navela da će taj aspekt uzeti u obzir u svojem drugom izvješću o primjeni Direktive 2004/38.

35. Podnositelj pritužbe nije dostavio primjedbe na odgovor Komisije na prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju.

Procjena Europskog ombudsmana nakon njegova prijateljskog prijedloga rješenja

36. Ombudsmanica sa zadovoljstvom primjećuje da je Komisija u svojem odgovoru na njegov prijedlog prijateljskog rješenja potvrdila da situacija građanina Unije koji želi obavljati učinkovitu i stvarnu aktivnost u drugoj državi članici, ali iz bilo kojeg razloga ne može shvatiti da ta namjera nije izričito obuhvaćena Smjernicama. Ombudsmanica nadalje razumije stajalište Komisije da bi točka 4.3. Smjernica doista mogla biti jasnija i konkretnija u tom pogledu.

37. Komisija je u svojem odgovoru navela i da se Smjernicama ne mogu iscrpno riješiti svi mogući slučajevi. Iako je to možda točno, Ombudsman nije uvjeren da bi se time isključilo jasnije navođenje točke 4.3. Smjernica kako bi se bolje odrazio relevantni odlomak presude Suda u predmetu Akrich. Ombudsman nadalje uzima u obzir argument Komisije da je cilj Smjernica olakšati provedbu i primjenu Direktive 2004/38. Stoga se čini da je tim više opravdano u najvećoj mogućoj mjeri isključiti sve moguće nesporazume o pravima na slobodno kretanje građana Unije i članova njihovih obitelji koje bi Smjernice mogle, stvarno ili potencijalno, stvoriti.

38. Iako je Komisija navela da u ovoj fazi ne namjerava izmijeniti Smjernice, Ombudsmanica sa zadovoljstvom primjećuje da namjerava ocijeniti dodanu vrijednost ažuriranja Smjernica u okviru i na temelju rezultata svojeg drugog izvješća o primjeni Direktive 2004/38. Izvješće Komisije predviđeno je za 2013. S obzirom na te okolnosti Ombudsman zaključuje da je Komisija prihvatila njegov prijedlog prijateljskog rješenja kako bi razmotrila preispitivanje točke 4.3. Smjernica. Ombudsmanica je uvjerena da će, čak i ako odluči izmijeniti Smjernice zbog razloga koji se razlikuju od onih o kojima se raspravlja u ovom predmetu, Komisija pri izmjeni Smjernica i dalje uzeti u obzir razmatranja iznesena u prijedlogu Ombudsmana o prijateljskom rješenju. S obzirom na važnost područja prava Unije obuhvaćenog Smjernicama, Ombudsman bi to cijenio kad bi ga Komisija obavještavala o svojim relevantnim razmatranjima nakon što donese drugo izvješće o primjeni Direktive 2004/38.

B. Zaključak

Na temelju svoje istrage o toj pritužbi Ombudsman je zaključuje sljedećim zaključkom:

Komisija je prihvatila prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju.

Podnositelj pritužbe i Komisija bit će obaviješteni o toj odluci.

 

P. Nikiforos Diamandouros

Sastavljeno u Strasbourgu 5. listopada 2012.

---

[1] Direktiva 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljanju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ, SL 2004., L 158, str. 77.

Članak 7. Direktive 2004/38 glasi kako slijedi: „1. Svi građani Unije imaju pravo boravka na državnom području druge države članice u razdoblju duljem od tri mjeseca ako:

(a) su radnici ili samozaposlene osobe u državi članici domaćinu; ili

(b) imaju dostatna sredstva za sebe i članove svoje obitelji kako ne bi postali teret sustavu socijalne pomoći države članice domaćina tijekom svojeg boravka i

imaju sveobuhvatno zdravstveno osiguranje u državi članici domaćinu; ili

(c) ...; ili

(d) su članovi obitelji koji su u pratnji građanina Unije ili mu se pridružuju i koji ispunjavaju uvjete iz točaka (a), (b) ili (c).

2. Pravo na boravak predviđeno stavkom 1. proširuje se na članove obitelji koji nisu državljani države članice, a koji su u pratnji građanina Unije ili mu se pridružuju u državi članici domaćinu, pod uvjetom da taj građanin Unije ispunjava uvjete iz stavka 1. točaka (a), (b) ili (c). ...”

[2] Komunikacija Komisije Europskom parlamentu i Vijeću o smjernicama za bolje prenošenje i primjenu Direktive 2004/38/EZ o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, COM(2009) 313 final.

[3] Predmet C-109/01 Akrich [2003.] ECR I-9607.

[4] Predmet C-34/09 Ruiz Zambrano, presuda od 8. ožujka 2011., još nije objavljena u ECR-u.

[5] Predmet C-256/11 Dereci i drugi, presuda od 15. studenoga 2011., još nije objavljena u ECR-u. U trenutku kad je podnositelj pritužbe podnio svoju pritužbu, taj je predmet još bio u tijeku.

[6] Točke 68. do 71. i 109. do 122. mišljenja.

[7] Podnositelj pritužbe posebno se pozvao na presude u predmetu C-71/02 Karner [2004.] ECR I-3025, predmetu C-384/93 Alpine Investments [1995.] ECR I-1141 i spojenim predmetima C-51/96 i C-191/97 Deliège [2000.] ECR I-2549.

[8] Točke 96. do 105. i 169. do 185. mišljenja.

[9] Naglasak je dodao Ombudsman.

[10] Naglasak je dodao Ombudsman.