Razmjena prepiske između podnositelja pritužbe i Europola

1. Podnositelj pritužbe, švedski novinar s dnevnim novinama, obratio se tiskovnoj službi Europskog policijskog ureda (Europol) kako bi zatražio razgovor sa stručnjakom. Objasnila je da je zainteresirana za primanje općih informacija o pranju novca u EU-u upotrebom kriptovaluta. Namjeravala je koristiti te informacije u novinskom članku.

2. Podnositeljica pritužbe razmijenila je nekoliko poruka e-pošte s Europolom, u kojima je navela opseg svojeg zahtjeva i postavila nekoliko detaljnih pitanja. Europol je odgovorio e-poštom na neka od njezinih pitanja, uputio je na vlastita izvješća u slučaju nekih drugih pitanja i objasnio zašto nije mogao organizirati osobni intervju s relevantnim članom osoblja. Pojasnila je da na zahtjev medija nastoji organizirati telefonske razgovore ili razgovore uživo u najvećoj mogućoj mjeri. Međutim, naveo je i da iz „operativnih razloga” nije uvijek moguće dogovoriti izravan razgovor s relevantnim članom osoblja. U tom je slučaju Europol izjavio da zadržava pravo odgovoriti na pitanja novinara u pisanom obliku. Europol je također nastojao uvjeriti podnositelja pritužbe da poštuje ista načela transparentnosti kao i druge institucije i agencije EU-a.

3. Nakon toga podnositelj pritužbe objavio je članak o predmetu svojeg interesa. Međutim, u svojim porukama e-pošte upućenima Europolu tvrdila je da zbog „pismenih etičkih razloga” ne može upotrebljavati odgovore e-poštom za svoj članak. Rekla je da „nikada ne bi ponovno napisala priopćenje za medije bez dodatnih komentara iz izvora”. Navela je da postoje slučajevi u kojima novinar treba razgovarati o nekoj temi sa stručnjakom kako bi se utvrdilo je li to pitanje vrijedno istražiti. Prema njezinu mišljenju, prihvaćanje odgovora poslanih e-poštom nije poželjan način na koji novinari mogu obavljati svoj posao. Ponovila je te argumente u svojoj pritužbi Europskom ombudsmanu. Dodala je da je Europol, time što je odbio organizirati telefonski intervju s njom, bio selektivan u svojim odnosima s medijima i da je taj pristup predstavljao izazov za slobodu tiska u EU-u.

Nalaz Europskog ombudsmana

4. Europski ombudsman napominje da je Europol u nekoliko navrata pravodobno odgovorio podnositelju pritužbe i da u svojoj pritužbi nije osporio sadržaj odgovora. Ombudsmanica također napominje da je podnositelj pritužbe izradio članak za svoje novine na temelju odgovora koje je primila od Europola.

5. U Europskom kodeksu dobrog administrativnog postupanja navodi se da institucije odgovaraju na korespondenciju javnosti.[1] Međutim, ne postoji odredba kojom se određuje kojim bi se kanalom (na primjer pismom, e-poštom, telefonskim pozivom) trebali slati odgovori: to je prepušteno diskrecijskom pravu institucije. Međutim, institucija bi trebala moći objasniti zašto je odlučila odgovoriti putem tog kanala.

6. Europol je podnositelju pritužbe objasnio zašto je odgovorio e-poštom, a ne stavljanjem člana osoblja na raspolaganje za izravni razgovor. Njezino je objašnjenje, sažeto u točki 2. ovog mišljenja, razumno.

7. Podnositelj pritužbe tvrdi da Europolovo nestavljanje člana osoblja na raspolaganje za izravni razgovor predstavlja izazov za slobodu tiska. U članku 11. stavku 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima navodi se da se „sloboda i pluralizam medija moraju poštovati”. Međutim, ovdje je riječ o stupnju suradnje koji bi tijelo Unije trebalo pokazati u odnosima s medijima. Ombudsmanica ne prihvaća da se nedogovaranje izravnog razgovora s članom osoblja, u okolnostima u kojima su informacije i odgovori na pitanja dostavljeni e-poštom, može smatrati izazovom za slobodu tiska.

8. Tijela EU-a trebala bi uvijek nastojati otvoreno, transparentno i što redovitije surađivati s novinarima. Suradnjom s medijima tijela EU-a pomažu osigurati poštovanje prava građana „na sudjelovanje u demokratskom životu Unije”.[2] Međutim, Ombudsman razumije i prihvaća da svako tijelo EU-a mora imati određenu slobodu odlučivanja o tome u kojoj će mjeri i na koji način surađivati s medijima.

9. Ombudsmanica može razumjeti razočaranje podnositelja pritužbe, u ovom slučaju, time što mu nije odobren intervju koji je zatražila. Ombudsmanica također razumije kako izravni razgovori i razgovori uživo mogu potencijalno pružiti zaokruženije i nijansiranije razumijevanje problema, što također može biti korisno za instituciju. Ombudsmanica istodobno smatra da je Europol na zadovoljavajući način objasnio zašto ne bi organizirao razgovor kao odgovor na zahtjev podnositelja pritužbe. U skladu s tim, Ombudsman ne utvrđuje nepravilnosti u postupanju Europola u ovom predmetu.

Marta Hirsch-Ziembińska

Načelnik za istrage i informacijske i komunikacijske tehnologije – Odjel 1

Strasbourg, 30. listopada 2018.

[1] Članak 22. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja (zahtjevi za informacije): „(1) Dužnosnik, kada je odgovoran za predmet o kojem je riječ, pruža javnosti informacije koje zatraži. [...] Dužnosnik vodi računa o tome da su priopćene informacije jasne i razumljive. [...].” (naknadno istaknuto).

[2] Članak 10. stavak 3. Ugovora o Europskoj uniji: „Svaki građanin ima pravo sudjelovati u demokratskom životu Unije. Odluke se donose na što otvoreniji način i na razini što je moguće bližoj građanima.”

[3] Ta je pritužba obrađena u okviru delegiranog rješavanja predmeta u skladu s člankom 11. Odluke Europskog ombudsmana o donošenju provedbenih odredbi .