Predmet se odnosio na poziv na podnošenje ponuda koji je organizirala Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu (Frontex) u vezi s osiguravanjem odjeće za službenike Frontexa. Podnositelj pritužbe, društvo koje je također sudjelovalo u natječajnom postupku, izrazio je zabrinutost Frontexu u pogledu dodjele ugovora odabranom društvu. Konkretnije, podnositelj pritužbe tvrdio je da je Frontex trebao odbiti odabranu ponudu zbog navodnih financijskih poteškoća ponuditelja i njegovih nedostataka u provedbi drugog ugovora, kao i zbog toga što je ponuda koju je podnio bila, prema njegovu mišljenju, neuobičajeno niska.

Ombudsmanica je utvrdila da je Frontex pravilno proveo provjeru prihvatljivosti uspješnog ponuditelja u skladu s primjenjivim pravilima. Osim toga, utvrdila je da je Frontexova procjena da odabrana ponuda nije izuzetno niska razumna i u skladu s primjenjivim pravilima.

Ombudsmanica je zatvorila istragu i utvrdila da nije bilo nepravilnosti u postupanju.

Ovaj se predmet odnosio na način na koji je Europska komisija obradila zahtjev novinara za javni pristup dokumentima povezanima s radnim putovanjem koordinatora Komisije za suzbijanje antisemitizma i njegovanje židovskog načina života u Izrael. Komisija je odbila potvrditi ili opovrgnuti postojanje takvih dokumenata, upućujući na pravila EU-a o zaštiti podataka. Tvrdio je da bi čak i priznavanje postojanja takvih dokumenata predstavljalo prijenos osobnih podataka, bez potrebe za posebnom svrhom u javnom interesu, za što je zaključio da podnositelj pritužbe nije dokazao.

Tijekom istrage Komisija je istražnom timu Ombudsmana potvrdila da je putovanje održano i da su njime pokriveni troškovi tog putovanja, čime je otklonjena temeljna zabrinutost u pogledu transparentnosti koju je iznio podnositelj pritužbe.

Ombudsmanica je utvrdila da postoji javni interes za javni nadzor nad profesionalnim aktivnostima koordinatora s obzirom na vidljivost uloge i osjetljivost teme. Međutim, nakon što je Komisija potvrdila radno putovanje i pokrila troškove u skladu s primjenjivim pravilima, ombudsmanica je smatrala da je ispunjen javni interes za nadzor nad profesionalnim aktivnostima koordinatora.

Međutim, Ombudsman je Komisiji predložio poboljšanje, odnosno da bi trebala proaktivno objavljivati sažetke službenih aktivnosti koordinatora, uključujući informacije o radnim putovanjima, kako bi se povećala transparentnost.

Ombudsmanica je zaključila predmet zaključivši da daljnje istrage nisu opravdane.

Predmet se odnosio na zahtjev za javni pristup zapisnicima sa sastanaka Upravnog odbora Agencije Europske unije za suradnju tijela za izvršavanje zakonodavstva (Europol). Europol je utvrdio da su dva dokumenta obuhvaćena područjem primjene zahtjeva i odobrio djelomičan pristup. Pritom se pozvao na šest iznimaka na temelju zakonodavstva EU-a o javnom pristupu dokumentima, tvrdeći da bi potpuno otkrivanje moglo ugroziti zaštitu javnog interesa u pogledu javne sigurnosti i međunarodnih odnosa, privatnosti i integriteta pojedinca, pravnog savjetovanja, svrhe revizija te Europolovih tekućih i zatvorenih postupaka donošenja odluka.

Ombudsmanica je otvorila istragu, a njezin istražni tim pregledao je predmetne dokumente. Nakon te inspekcije Ombudsman nije bio uvjeren u primjenu iznimaka od javnog pristupa na koje se poziva Europol. Ombudsmanica je stoga iznijela prijedlog rješenja i zatražila od Europola da ponovno razmotri svoje stajalište o zahtjevu kako bi se omogućio širi pristup i pružilo daljnje obrazloženje za sva preostala redigiranja.

Kao odgovor na to Europol se obvezao povećati razinu detaljnosti u javno dostupnim sažecima ishoda sastanaka svojeg upravnog odbora te je s Ombudsmanom podijelio sažetak sastanka upravnog odbora održanog 25. i 26. lipnja 2025., koji slijedi novi pristup Europola. Međutim, Europol nije odobrio širi pristup spornim detaljnim zapisnicima sa sastanaka jer je smatrao da bi se na njih primjenjivala opća pretpostavka neotkrivanja kako bi se zaštitila povjerljivost rasprava. 

Ombudsmanica je pozdravila veću razinu proaktivne transparentnosti kad je riječ o sažecima sastanaka upravnog odbora koje objavljuje Europol. Međutim, Ombudsmanica je izrazila žaljenje zbog toga što Europol nije odobrio širi pristup spornim zapisnicima sa sastanaka niti je obrazložio zašto se daljnji pristup nije mogao odobriti kao odgovor na njezin prijedlog rješenja. Umjesto toga, Europol je primijenio opću pretpostavku neotkrivanja, s kojom se Ombudsman nije složio. Iako je Ombudsmanica smatrala da u ovom slučaju nisu opravdane daljnje istrage, podsjetila je da bi Europol podnositeljima zahtjeva za javni pristup trebao pružiti dovoljno detaljno obrazloženje kako bi mogli razumjeti zašto se (potpuni) pristup ne može odobriti. Također je zatražila da Europol nastavi provoditi pojedinačnu procjenu detaljnih zapisnika sa sastanaka svojeg upravnog odbora kao odgovor na buduće zahtjeve za javni pristup u skladu s Uredbom 1049/2001.

Predmet se odnosio na zahtjev za javni pristup razmjenama između Komisije, organizacije sa sjedištem u SAD-u i Europola o pitanju seksualnog zlostavljanja djece. Podnositelj pritužbe podnio je svoj zahtjev Komisiji u studenome 2024.

Komisija je prvi put odgovorila u ožujku 2025. Utvrdila je da je 14 dokumenata obuhvaćeno područjem primjene zahtjeva, čime je odobren djelomičan pristup 11 dokumenata i uskraćen pristup trima dokumentima u cijelosti. Komisija je pritom tvrdila da bi otkrivanje moglo ugroziti privatnost, javni interes u pogledu javne sigurnosti i vlastiti postupak donošenja odluka.

Podnositelj pritužbe osporio je odluku Komisije podnošenjem „potvrdnog zahtjeva” u travnju 2025. Budući da nije dobio odgovor, podnositelj pritužbe obratio se Ombudsmanu u srpnju 2025.

Ombudsmanica je pokrenula istragu o implicitnom odbijanju Komisije da odobri javni pristup i, kao prvi korak, zatražila od Komisije da što prije donese izričit odgovor na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe. Ako se odgovor ne dostavi u zadanom roku, istražni tim Ombudsmana pregledao je predmetne dokumente.

Komisija je podnositelju pritužbe odgovorila u ožujku 2026. i odobrila (širi) djelomičan pristup svih 14 dokumenata. Podnositelj pritužbe u svojim primjedbama na potvrdnu odluku Komisije nije osporio preostale redigacije. Ombudsmanica je stoga smatrala da je pritužba na Komisijino prešutno odbijanje riješena djelomičnim pristupom koji je sada odobren. Međutim, Ombudsmanica žali zbog kašnjenja Komisije u obradi zahtjeva podnositelja pritužbe za pristup, koje je trajalo i nakon što je pokrenula istragu. Ombudsmanica i dalje pomno prati pitanje kašnjenja na temelju pritužbi koje su joj podnesene.

Predmet se odnosio na zahtjev za javni pristup dokumentima u posjedu Agencije Europske unije za suradnju tijela za izvršavanje zakonodavstva (Europol) u vezi s njezinom suradnjom s tijelima država članica, Ujedinjenom Kraljevinom i Frontexom u pogledu aktivnosti suzbijanja krijumčarenja u kanalu La Manche. Europol je utvrdio da je 197 dokumenata obuhvaćeno područjem primjene zahtjeva i odbio pristup svim dokumentima. Odbijanjem pristupa Europol je tvrdio da bi otkrivanje dokumenata ugrozilo zaštitu javnog interesa u pogledu javne sigurnosti i njegovih međunarodnih odnosa. 

Istražni tim Ombudsmana pregledao je uzorke spornih dokumenata i sastao se s predstavnicima Europola. Na temelju toga i uzimajući u obzir široko diskrecijsko pravo koje institucije i agencije EU-a imaju kada smatraju da su javna sigurnost i međunarodni odnosi ugroženi, Ombudsman je utvrdio da odluka Europola o odbijanju javnog pristupa nije očito pogrešna.

S obzirom na to da se predmetni javni interesi ne mogu zamijeniti drugim javnim interesom koji se smatra važnijim, Ombudsman je zaključio istragu u kojoj je utvrđeno da nije bilo nepravilnosti u postupanju Europola.