Predmet se odnosio na navodni neuspjeh mehanizma za pritužbe Europske investicijske banke (EIB) u pravodobnom rješavanju pritužbe. Ombudsmanica je istražila to pitanje i utvrdila da je kašnjenje opravdano zbog složenosti predmeta pritužbe. Ombudsmanica stoga nije utvrdila nepravilnosti u postupanju EIB-a.

Predmet se odnosio na propust Komisije da odgovori na korespondenciju podnositelja pritužbe u kontekstu financijske revizije na razini države članice. Nakon intervencije Europskog ombudsmana Komisija je odgovorila. Otkrio je dokument koji je zatražio podnositelj pritužbe, ali je redigirao neke osobne podatke (imena fizičkih osoba). Ombudsmanica je utvrdila da je Komisija ispravno opravdala redigiranje u skladu s Uredbom 45/2001.

Podnositelj pritužbe obavijestio je OLAF o navodnom lošem upravljanju sredstvima EU-a u Grčkoj. OLAF nije potvrdio korespondenciju podnositelja pritužbe i nije obavijestio podnositelja pritužbe o svim mjerama koje je poduzeo i o ishodu. Nakon intervencije Ombudsmana OLAF je priznao postupovne nedostatke u postupanju s predmetom i ispričao se. Poduzela je i mjere za izbjegavanje sličnih situacija u budućnosti. Naposljetku, OLAF je podnositelja pritužbe obavijestio o koracima koje je poduzeo u pogledu merituma svojeg predmeta. Ombudsmanica je zaključila da je OLAF riješio pritužbu. Međutim, Ombudsman je iznio dodatnu primjedbu s ciljem poboljšanja postupaka OLAF-a u pogledu praćenja zaključenih predmeta koji su proslijeđeni nadležnim nacionalnim tijelima.

Ova istraga na vlastitu inicijativu odnosi se na način na koji Europska komisija osigurava poštovanje temeljnih prava sadržanih u Povelji Europske unije o temeljnim pravima pri provedbi kohezijske politike EU-a u državama članicama. Pokrenuta je nakon što je Unija započela novo sedmogodišnje razdoblje financiranja koje obuhvaća razdoblje 2014. – 2020. u okviru novog pravnog okvira.

Cilj je kohezijske politike EU-a smanjiti razlike u stupnju razvijenosti različitih regija u EU-u. S obzirom na vidljivost Unije u projektima koji se financiraju u okviru kohezijske politike, od poboljšanja hitnih službi u Rumunjskoj do uklanjanja minskih polja u Hrvatskoj, ombudsmanica smatra da bi Komisija trebala učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi osigurala poštovanje temeljnih prava dok se novac troši. Činjenica da Komisija nije izravno odgovorna za upravljanje sredstvima nikada se ne bi trebala koristiti kao razlog za nedjelovanje ako su temeljna prava povrijeđena ili postoji rizik od njihova kršenja.

Istraga na vlastitu inicijativu uključivala je Komisiju, nacionalne pučke pravobranitelje i predstavnike civilnog društva. Na temelju svojih povratnih informacija Ombudsman je izradio osam smjernica za poboljšanje kako bi podržao Komisiju koja nadzire države članice u tom području.

Predmet se odnosio na švedsko društvo koje je sudjelovalo u projektu koji se financirao iz programa FP7 Europske komisije. Tijekom provedbe projekta Komisija je odlučila provesti reviziju nad društvom. Društvo se nije složilo s rezultatima revizije i, nakon što ih je Komisija potvrdila, podnijelo je pritužbu Europskom ombudsmanu u kojoj je navelo da Komisija nije bila objektivna i da nije poštovala primjenjiva pravila.

Ombudsmanica je istražila to pitanje i nije utvrdila nepravilnosti u postupanju Komisije. Konkretno, rezultati revizije koji se odnose na troškove rada društva temeljili su se na informacijama koje su bile dostupne Komisiji u relevantnom trenutku. Predložila je podnositelju pritužbe da, ako ima dodatne dokaze, razmotri njihovo podnošenje Komisiji na razmatranje. Kad je riječ o izračunu proizvodnog vremena društva, čini se da podaci koje je dostavio podnositelj pritužbe nisu bili dostatni kako bi Komisija mogla izračunati stvarno pojedinačno proizvodno vrijeme u skladu sa zahtjevima pravila Sedmog okvirnog programa. Stoga je Europski ombudsman zaključio predmet.

Podnositelj pritužbe je talijanska tvrtka. Tvrtka je 2008. godine sklopila ugovor o subvenciji s EACI‑jem u okviru EU‑ova programa Marco Polo II koji podupire akcije prenošenja cestovnog prijevoza tereta na druga, ekološki prihvatljivija sredstva prijevoza.

Akcija koju je predložio podnositelj pritužbe odnosila se na izvoz talijanske industrije keramike u Španjolsku i za nju je dodijeljena subvencija u iznosu od 4 milijuna EUR. Međutim, zbog globalne ekonomske krize i naglog propadanja tržišta stanovanja u Španjolskoj, potražnja za prijevozom keramike iz Italije u Španjolsku dramatično se smanjila nakon što je potpisan ugovor o subvenciji. Slijedno tome, EACI je prihvatio podnositeljev zahtjev za privremenim prekidom provedbe akcije. U lipnju 2010., uzevši u obzir da podnositelj pritužbe nije bio u mogućnosti ponovno pokrenuti projekt, EACI je raskinuo ugovor o subvenciji i obavijestio podnositelja da ima rok od 60 dana za podnošenje završnog izvješća i zahtjeva za završnim plaćanjem. Podnositelj pritužbe tek je u siječnju 2011. podnio zahtjev za isplatu završnog plaćanja u iznosu od 2 milijuna EUR. Prema mišljenju EACI‑ja, to se dogodilo prekasno.

U svojoj žalbi Europskom ombudsmanu podnositelj pritužbe ustvrdio je da se EACI ponio nepravedno. Podnositelj tvrdi da je odgoda podnošenja zahtjeva za završnim plaćanjem opravdana njegovim pokušajima u najboljoj namjeri da nastavi s provedbom akcije te da se EACI, u nedostatku završnog izvješća, trebao barem oslanjati na podatke iz privremenog izvješća koje mu je predano u listopadu 2009. Prema njegovu mišljenju, EACI je zauzeo stajalište da je djelovao potpuno u skladu s odredbama iz ugovora u subvenciji.

Ombudsman je napomenuo da je poimanje dobre uprave šire od poimanja zakonitosti. Također je naglasio da, iako EACI nije bio zakonski obvezan da to učini, ugovor o subvenciji nije ga spriječio u prihvaćanju zakašnjelih zahtjeva za završnim plaćanjem. U svjetlu (i) posebno ozbiljnog utjecaja koji je gospodarska kriza imala na projekt podnositelja žalbe i (ii) činjenice da je EACI već bio odobrio privremeno izvješće podneseno u listopadu 2009., Ombudsman je smatrao da odluka Agencije da odbije podnositeljev zahtjev za završnim plaćanjem nije potpuno pravedna. Stoga je Ombudsman predložio mirno rješenje pozvavši EACI da ocijeni podnositeljev zahtjev za završnim plaćanjem 2 milijuna EUR na temelju njegova privremenog izvješća iz listopada 2009. EACI je prihvatio prijedlog i Ombudsman je zaključio slučaj.