Predmet se odnosio na odluku Komisije da zatvori svoj spis o pritužbi zbog povrede protiv Finske u kojoj se navodi da je Finska diskriminirala muškarce u dobrovoljnim dodatnim mirovinskim sustavima. Podnositelji pritužbe tvrdili su da stajalište Komisije nije dosljedno jer je pred Sudom pokrenula dva slična postupka zbog povrede protiv Italije i Grčke, dok to nije učinila u slučaju Finske. Prema njihovu mišljenju, Komisija također nije dovoljno obrazložila svoje stajalište prema kojem nije bilo jasno bi li Sud zaključio da se relevantnim finskim pravom povređuje pravo Unije.

Ombudsmanica je ispitala to pitanje i utvrdila da je tijekom istrage Komisija dostatno obrazložila svoje stajalište te je na taj način iskoristila diskrecijsku ovlast kojom raspolaže pri rješavanju pritužbi zbog povrede. Stoga je zaključila da nema razloga za daljnje istrage o tom pitanju te je zaključila predmet.

Podnositelj pritužbe talijanski je državljanin s boravištem u Njemačkoj. Tvrdio je da je njegova supruga u Njemačkoj bila žrtva diskriminacije pri zapošljavanju na temelju dobi i državljanstva jer je poduzeće na koje se prijavila za posao nije zaposlilo. Nakon neuspješnog ishoda sudskog postupka podnositelj pritužbe podnio je Europskoj komisiji pritužbu zbog povrede navodeći da njemačka tijela nisu pravilno prenijela u nacionalni pravni poredak Direktivu EU-a o jednakom postupanju pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja.

Podnositelj pritužbe zatim se obratio Europskom ombudsmanu i tvrdio da Komisija nije (i) registrirala njegovu pritužbu zbog povrede, (ii) postupila u skladu s njom i (iii) pružila uvjerljive razloge kojima bi opravdala zašto nije intervenirala u njegov slučaj.

Komisija je u svojem mišljenju objasnila da je evidentirala pritužbu podnositelja pritužbe zbog povrede nekoliko dana nakon što ju je zaprimila. Izrazio je žaljenje što nije prethodno obavijestio podnositelja pritužbe o svojoj namjeri da zaključi svoju pritužbu zbog povrede i što ga nije obavijestio o zaključenju predmeta. Nadalje, Komisija je objasnila da je Njemačka na odgovarajući i pravodoban način prenijela navedenu Direktivu i navela konkretne razloge zbog kojih nije bilo potrebe za pokretanjem postupka zbog povrede na temelju podnesaka podnositelja pritužbe.

Budući da je Komisija zapravo zabilježila pritužbu zbog povrede, Ombudsman nije utvrdio nepravilnosti u postupanju u tom pogledu. Kad je riječ o meritumu predmeta, daljnje istrage nisu bile opravdane jer je Komisija iznijela konkretne i uvjerljive razloge u prilog svojem stajalištu tijekom istrage. Ombudsmanica je napomenula da je Komisija priznala da nije prethodno obavijestila podnositelja pritužbe o svojoj namjeri da zaključi svoju pritužbu zbog povrede niti ga je obavijestila o zaključenju predmeta. Osim toga, nije se ispričao zbog tog propusta. Stoga je iznio kritičku primjedbu.

Podnositelj pritužbe talijanski je državljanin koji je 2009. podnio pritužbu Europskoj komisiji u vezi s navodnim kršenjem Direktive 83/391/EEZ o sigurnosti radnika od strane Italije. Komisija je u rujnu 2011. odlučila Italiji uputiti službenu opomenu. Kada je podnositelj pritužbe naknadno zatražio pristup tom dopisu na temelju Uredbe 1049/2001 o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije, Komisija je odbila pristup. Nakon podnošenja ponovnog zahtjeva za pristup Komisija je obavijestila podnositelja pritužbe da se njegov zahtjev ocjenjuje, ali da i dalje nema sve elemente potrebne za konačnu ocjenu. Komisija je stoga navela da je, u skladu s Uredbom 1049/2001, produljila rok za odlučivanje o ponovnom zahtjevu podnositelja pritužbe za 15 radnih dana.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija nezakonito produljila rok za odlučivanje o njegovu ponovnom zahtjevu za pristup. Ombudsman je 30. siječnja 2012. pokrenuo istragu o navodima podnositelja pritužbe i zatražio od Komisije da dostavi mišljenje do 31. ožujka 2012. Komisija je nakon toga zatražila produljenje roka za podnošenje mišljenja do 30. travnja 2012., što je Ombudsman odobrio. Istodobno je obavijestio Komisiju da zadržava pravo postupanja na temelju informacija koje su mu već dostavljene u slučaju da Komisija ne poštuje novi rok. U trenutku donošenja odluke Europskog ombudsmana u lipnju 2012. mišljenje Komisije još nije zaprimljeno.

Ombudsmanica je smatrala da su informacije koje su joj već stavljene na raspolaganje dovoljne za rješavanje ove pritužbe, koja se odnosila samo na produljenje roka za odgovor na ponovni zahtjev, a ne na eventualnu odluku o odbijanju pristupa. Stoga je zaključio da nema potrebe za daljnjim istražnim mjerama ili čekanjem na mišljenje Komisije.

Kad je riječ o meritumu predmeta, Ombudsman je primijetio da su Uredbom 1049/2001 predviđeni obvezujući rokovi te da su iznimke moguće samo u iznimnim slučajevima i ako su podnositelju zahtjeva dani detaljni razlozi. U ovom slučaju Komisija se ograničila na tvrdnju da još uvijek nije raspolagala svim elementima koji su joj bili potrebni za konačnu ocjenu. Ombudsmanica smatra da ta izjava očito nije bila dovoljna kako bi se utvrdilo da se Komisija suočila s iznimnim slučajem koji je mogao opravdati produljenje roka. Jednostavno upućivanje Komisije na potrebu za više vremena za prikupljanje informacija stoga nije u skladu sa zahtjevima utvrđenima u Uredbi 1049/2001, a posebno sa zahtjevom za detaljno obrazloženje. Ombudsmanica je stoga zaključila da je Komisija nezakonito produljila rok za odlučivanje o ponovnom zahtjevu podnositelja pritužbe i da njegovo djelovanje predstavlja nepravilnost u postupanju. Stoga je slučaj zaključio kritičkom primjedbom.