Okolnosti pritužbe

1. Ova se pritužba odnosi na način na koji Europska komisija upravlja projektom B 76000/PVD/2001/605/FRG/PR pod nazivom „Upravljanje prirodnim resursima na razini Zajednice duž vodnih područja za održiva ruralna naselja – Indija”(„projekt”). Cilj projekta bio je ublažiti siromaštvo u odabranim selima u državi Maharashtra. Njegov je opći cilj bio regenerirati proizvodne kapacitete lokalnog okoliša u mikro slivnim područjima kako bi se zadovoljile osnovne potrebe za sredstvima za život.

2. Projekt je trajao od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2006. Uključene strane bile su podnositelj pritužbe (zaklada u skladu s njemačkim pravom), koji je bio korisnik na temelju relevantnog sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava, i lokalni projektni partner u Indiji, nevladina organizacija Watershed Organisation Trust („WOTR”).

3. U skladu sa sporazumom o dodjeli bespovratnih sredstava ukupni trošak projekta koji je bio prihvatljiv za financiranje sredstvima EU-a iznosio je 1 414 085 EUR. Komisija se obvezala osigurati najviše 1 000 000 EUR, što odgovara iznosu od 70,71 % ukupnih troškova projekta. Provedba projekta uređena je „Općim uvjetima koji se primjenjuju na ugovore Europske zajednice o dodjeli bespovratnih sredstava za vanjsku pomoć” od 6. prosinca 2000. („Opći uvjeti”).

4. Komisija je 2008. angažirala revizorsko društvo Ernst & Young („revizor”) za provedbu financijske revizije projekta. Revizor je zaključio da je podnositelj pritužbe neopravdano primio sredstva za neprihvatljive rashode. Revizor je preporučio Komisiji da od podnositelja pritužbe osigura povrat iznosa od 127 772,24 EUR. Ta je preporuka, među ostalim, proizašla iz sljedeća dva nalaza revizije:

• Prema revizoru, seljani iz lokalnih zajednica, koji su imali koristi od projekta, primili su naknadu za 80 % posla koji su obavili u okviru projekta. Preostalih 20 % njihova rada smatralo se njihovim dobrovoljnim doprinosom projektu, koji je bio u obliku slobodne radne snage. Revizor smatra da se taj dobrovoljni doprinos trebao smatrati neprihvatljivim doprinosom u naravi.
• Troškovi za vozila i uredske prostore smatrali su se neprihvatljivima.

5. U pogledu obaju nalaza revizor se pozvao na članak 14. stavak 1. i članak 14. stavak 6. Općih uvjeta koji glase kako slijedi:

Članak 14. stavak 1.

„Kako bi se smatrali prihvatljivima u kontekstu operacije, troškovi moraju: ... stvarno su nastali, bilježe se u poslovnim knjigama korisnika ili partnera korisnika, mogu se identificirati i provjeriti te su potkrijepljeni originalima popratnih dokaza.”

Članak 14. stavak 6.

„Svi doprinosi u naravi koje je korisnik dao i koji su zasebno navedeni u Prilogu III. ne smatraju se prihvatljivim troškovima za financiranje Zajednice. Korisnik se, međutim, mora obvezati da će takve doprinose uplaćivati u skladu s uvjetima ovog Ugovora.”

6. U razmjeni e-poruka s delegacijom Komisije u New Delhiju („delegacija”) podnositelj pritužbe osporio je nalaze revizora. Ustrajala je na tome da su troškovi koje revizor smatra neprihvatljivima zapravo prihvatljivi. Tijekom te korespondencije delegacija je inzistirala na valjanosti nalaza revizora.

7. Komisija je 26. veljače 2009. izdala obavijest o terećenju u kojoj je od podnositelja pritužbe zatražila da joj vrati iznos od 127 772,24 eura. Podsjetnik podnositelju pritužbe poslan je 16. travnja 2009. Komisija je 24. lipnja 2009. podnositelju pritužbe poslala službenu opomenu i zatražila plaćanje izvornog iznosa uvećanog za zatezne kamate.

8. Podnositelj pritužbe obratio se 30. srpnja 2009. Ombudsmanu.

Predmet istrage

9. U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe podnio je sljedeće navode i tvrdnje.

Tvrdnja:

Na temelju pogrešnog tumačenja Općih uvjeta, a osobito njihova članka 14. stavaka 1. i 6., Komisija je pogrešno izdala obavijest o terećenju u iznosu od 127 772,24 eura (uvećano za kamate).

Zahtjevi:

(1) Komisija bi trebala opozvati navedenu obavijest o terećenju.

(2) Komisija bi trebala izdati jasne smjernice koje služe interesima razvojne politike za buduće projekte.

Istraga

10. Pritužba je proslijeđena predsjedniku Komisije radi mišljenja. Mišljenje Komisije proslijeđeno je podnositelju pritužbe s pozivom na očitovanje. Podnositelj pritužbe dostavio je svoja očitovanja 29. travnja 2010. S obzirom na ta opažanja, dodatne istrage Ombudsmana pokazale su se potrebnima. Stoga je Ombudsman u dopisu od 7. srpnja 2010. zatražio od Komisije da mu dostavi dodatne informacije o predmetu podnositelja pritužbe.

11. Odgovor Komisije proslijeđen je podnositelju pritužbe s pozivom na očitovanje. Podnositelj pritužbe dostavio je primjedbe 19. listopada 2010.

Analiza i zaključci Europskog ombudsmana

Uvodne napomene

12. S obzirom na njihovu činjeničnu povezanost, primjereno je razmotriti tvrdnju podnositelja pritužbe i prvu tvrdnju zajedno.

A. Navod o pogrešnom izdavanju obavijesti o terećenju i povezanom zahtjevu

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

13. U prilog svojoj tvrdnji podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisijino tumačenje Općih uvjeta nije prihvatljivo jer je u suprotnosti s idejom da pomogne drugima da si sami pomognu te je torpedirao cilj da se lokalnom stanovništvu pruži osjećaj vlasništva u projektu. Podnositelj pritužbe objasnio je da je plaćeni rad lokalnog stanovništva izračunan u skladu s lokalnim minimalnim plaćama i da se smatra dobrovoljnim doprinosom projektu. Fiksni udio plaća seljana ponovno je uložen u projekt. U interesu administrativne učinkovitosti WOTR je taj udio zadržao izravno na izvoru. Pozivajući se na članak 14. stavak 1. Općih uvjeta, podnositelj pritužbe istaknuo je da su svi takvi prijenosi propisno dokumentirani. Prema podnositelju pritužbe, revizor je neslužbeno izjavio da će morati postojati dokazi da su prijenosi izvršeni između različitih računa. Međutim, podnositelj pritužbe smatra da Opći uvjeti to nisu zahtijevali. Kad je riječ o članku 14. stavku 6. Općih uvjeta, podnositelj pritužbe tvrdio je da revizor nije priznao financijske doprinose seljaka, koji su definitivno dani i u potpunosti dokumentirani. Podnositelj pritužbe istaknuo je da je odabrana metoda jedini način na koji lokalni, osiromašeni poljoprivrednici mogu doprinijeti projektu. Podnositelj pritužbe također je kritizirao revizora jer nije priznao troškove povezane s nabavom vozila i iznajmljivanjem uredskog prostora.

14. Komisija je u svojem mišljenju iznijela primjedbe o događajima koji su doveli do obavijesti o terećenju. U biti je naveo da obavijest o terećenju proizlazi iz nalaza revizora, o kojima je podnositelj pritužbe imao priliku iznijeti primjedbe. Nakon pisane razmjene informacija između Komisije i podnositelja pritužbe, Komisija je 13. siječnja 2009. potvrdila valjanost nalaza revizora. U tom je kontekstu Komisija podsjetila i na to da je podnositelj pritužbe tijekom sastanka priznao da mještani zapravo nisu primili predmetni novac. Komisija je stoga tvrdila da relevantni troškovi nisu nastali i da su stoga neprihvatljivi.

15. Komisija je iznijela osnovna načela na kojima se temelje sporazumi o dodjeli bespovratnih sredstava s organizacijama civilnog društva, a to su: (a) da korisnici snose punu odgovornost za provedbu projekata, (b) da je financiranje Komisije samo djelomično i (c) da se bespovratnim sredstvima ne smije ostvariti dobit. Komisija je potvrdila da bi doprinosi u naravi koje daje ciljna skupina projekta mogli biti važan instrument za promicanje vlasništva nad projektom i njegova održivog razvoja nakon završetka financiranja EU-a. Međutim, s obzirom na to da je Komisija bila samo sufinanciratelj projekta, njezin je doprinos nužno bio povezan s plaćanjem postotka stvarnih, odredivih i provjerljivih prihvatljivih troškova, kako je propisano Općim uvjetima, osobito člankom 14.

16. Komisija je izjavila da je podnositelj pritužbe osporio samo dva nalaza revizora: „Doprinosi u naravi po zajednicama”(prvi nalaz revizije) i „Doprinosi u naravi za vozila, motocikle i najam”(drugi nalaz revizije).

17. Kad je riječ o prvom revizijskom nalazu, Komisija je navela da je lokalno stanovništvo svojim radom doprinijelo provedbi projekta. Točnije, 80 % procijenjene vrijednosti njihova doprinosa nagrađeno je isplatom plaća, a preostalih 20 % zapravo nije isplaćeno radnicima, već je zabilježeno kao rashodi projekta. Prema navodima Komisije, „izvješće o reviziji smatra da je riječ o neprihvatljivom trošku jer on zapravo nije nastao jer plaće nisu isplaćene radnicima”. Komisija je potvrdila da podnositelj pritužbe smatra da je doprinos seljana novčani doprinos, a time i stvarno nastali trošak. Prema navodima podnositelja pritužbe, umjesto prihvaćanja plaćanja, radnici su dio svojih plaća ponovno uložili u projekt. „Ponovno uložene plaće” upotrijebljene su za dodatne odobrene radove, kako je predviđeno u odobrenom projektu. Radi pojednostavnjenja taj je doprinos zadržan izravno na izvoru iz plaća seljaka.

18. Pri razmatranju stajališta podnositelja pritužbe Komisija je napomenula sljedeće: „Iako opis aktivnosti uključuje nekoliko upućivanja na „slobodnu radnu snagu”, korisnik bespovratnih sredstava nigdje u tom opisu nije objasnio primijenjeni sustav.”[1] Komisija je dodala da bi se, ako bi se ukupni iznos plaća isplaćenih seljanima prihvatio kao izravni prihvatljivi trošak, dobrovoljni doprinos seljana morao prijaviti kao prihod za projekt te bi se kao takav morao odbiti od ukupnih troškova projekta pri utvrđivanju konačnog iznosa bespovratnih sredstava, tj. da bi se „besplatna” radna snaga naplatila oduzimanjem dijela od plaće isplaćene u okviru aktivnosti. U opisu nije navedeno ni da bi vrijednost „slobodne radne snage” bila usmjerena na druge djelatnosti koje nisu uključene u ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava; naprotiv, u opisu aktivnosti u vezi sa slobodnim radom navedene su samo aktivnosti obuhvaćene djelovanjem. U proračunu operacije uopće se nije upućivalo na taj doprinos u naravi (Prilog 6.).

19. Komisija je ostala pri svojem stajalištu da je korisnikova djelomična upotreba neplaćene radne snage doprinos u naravi, kako je definirano u Općim uvjetima. Troškovi naplaćeni projektu nisu odgovarali iznosima koji su konačno isplaćeni mještanima. Stoga, kada je podnositelj pritužbe zatražio plaćanje za iznose koji nisu predstavljali stvarno isplaćene plaće, nego umjetno povećane plaće koje su premašivale stvarno nastale rashode, prekršio je članak 14. stavak 2. Općih uvjeta [2] jer njegove izjave nisu odražavale stvarnost.

20. Komisija je istaknula i da je utvrdila sličnu praksu podnositelja pritužbe u drugom sporazumu o dodjeli bespovratnih sredstava koji se odnosio na gotovo isto razdoblje kao i projekt. Opći uvjeti projekta primjenjivali su se i na navedeni sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava. Jedan od nalaza Komisije bio je da je lokalni doprinos za rad u naravi zabilježen kao rashod, ali iz računovodstvene dokumentacije predmetnog projekta nije izvršen financijski prijenos. U tom predmetu podnositelj pritužbe nije uložio prigovor na taj nalaz te je Komisiji podnio revidirani zahtjev za plaćanje. Komisija je objasnila i da je od 2005. Općim uvjetima propisano da se „plaće ne mogu smatrati doprinosima u naravi i mogu se smatrati sufinanciranjem u proračunu djelovanja ako ih isplaćuje korisnik ili njegovi partneri”.

21. Kad je riječ o drugom revizijskom nalazu, Komisija je napomenula da se odnosila i. na kupnju vozila i dvaju motocikala koji su već u vlasništvu WOTR-a i ii. na upotrebu prostora WOTR-a. Kad je riječ o kupljenim vozilima, Komisija je napomenula da u proračunu koji je dostavio podnositelj pritužbe nije naveden relevantni doprinos u naravi. Međutim, na stranici 31. opisa tužbe podnositelj pritužbe obvezao se osigurati džip i dva motocikla [3]. Kad je riječ o korištenju prostora WOTR-a, Komisija je navela da su mnogi korisnici koristili vlastite prostore bez dodatnih troškova. Komisija stoga nije prihvatila da bi podnositelj pritužbe troškove upotrebe prostorija WOTR-a mogao potraživati kao najamninu jer bi se time ostvarila dobit za korisnika. Stoga se ti troškovi nisu mogli smatrati prihvatljivima.

22. S obzirom na prethodno navedeno, Komisija je tvrdila da je sporna obavijest o terećenju bila točna i da je stoga nije trebalo opozvati. Komisija je tvrdila da je postupila u skladu s odredbama sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava i da je u potpunosti poštovala prava podnositelja pritužbe. Osim toga, postupao je u dobroj vjeri i primijenio načelo dobrog financijskog upravljanja. Zaključno, Komisija je naglasila da su njezine službe pravilno postupile u predmetu podnositelja pritužbe. Također je navela da je iste informacije dostavila u svojem odgovoru na pisano pitanje zastupnika u Europskom parlamentu 2009.

23. Podnositelj pritužbe u svojim se očitovanjima usprotivio odluci Komisije da smatra da troškovi rada koje je podnositelj pritužbe dostavio čine umjetno povećane plaće koje premašuju stvarno nastale rashode. Prema podnositelju pritužbe ta procjena nije odgovarala stvarnosti, a revizor nije doveo u pitanje točnost relevantnih izračuna. Podnositelj pritužbe ponovno je potvrdio da su plaće koje je naveo točan odraz plaćenog rada koji je stvarno obavilo lokalno stanovništvo, što je bilo potrebno za provedbu projekta. To je potvrdio i revizor. Podnositelj pritužbe opovrgnuo je i izjavu Komisije da će se vrijednost troškova rada upotrijebiti za druge djelatnosti koje nisu bile uključene u sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava.

24. Pozivajući se na članak 14. stavak 1. Općih uvjeta, podnositelj pritužbe najprije je tvrdio da su svi relevantni prihodi i rashodi jasno zabilježeni i dokumentirani. Drugo, Općim uvjetima nije se zahtijevalo da se rashodi odražavaju prijenosima između različitih računa.

25. Podnositelj pritužbe izrazio je iznenađenje što je Komisija ustrajala na svojem stajalištu s obzirom na to da je sama Komisija navela da se u verziji Općih uvjeta iz 2005. navodi da se plaće ne mogu smatrati doprinosima u naravi. Podnositelj pritužbe naposljetku je tvrdio da je način na koji je izračunao u skladu s načelom dobrog financijskog upravljanja. Nadalje, nije razumjela zašto Komisija ne bi prihvatila kupnju rabljenih, za razliku od novih, vozila u uobičajenim tržišnim uvjetima, s obzirom na to da to nije dovelo do rashoda koji premašuju dogovoreni proračun.

26. Zaključno, podnositelj pritužbe istaknuo je da bi pristup Komisije doveo do uključivanja trećih strana umjesto lokalnog stanovništva koje bi u konačnici imalo koristi od projekta te bi, osim toga, pridonio tendenciji povećanja troškova projekta. Podnositelj pritužbe tvrdio je i da pristup koji je primijenio nije doveo do ušteda troškova. Naprotiv, Komisijina obavijest o terećenju značila je da je podnositelj pritužbe bio suočen sa znatnim dodatnim troškovima. Podnositelj pritužbe zatražio je od Ombudsmana da pronađe odgovarajuće rješenje te je istaknuo uspjeh projekta.

27. U svojem zahtjevu za dodatne informacije ombudsmanica je Komisiji postavila niz pitanja. Kao prvo, istaknuo je da je revizor smatrao da 20 % plaća seljana, koje oni nisu primali, čini doprinos u naravi i da stoga ne ispunjava uvjete u skladu s člankom 14. stavkom 6. Općih uvjeta. Međutim, čini se da je Komisija u svojem mišljenju pretpostavila da je podnositelj pritužbe povrijedio članak 14. stavak 2. Općih uvjeta jer njegovi izračuni nisu odražavali stvarno nastale troškove. Ombudsmanica je od Komisije zatražila da objasni razloge za tu razliku u pristupu. Drugo, napomenuo je da je, prema podnositelju pritužbe, u verziji Općih uvjeta iz 2005. pojašnjeno da se plaće ne mogu smatrati doprinosima u naravi. U tom je kontekstu zatražio od Komisije da objasni zašto smatra da navedenih 20 % plaća seljaka čini doprinose u naravi. Kao treće, Ombudsman se pozvao na poziv na podnošenje prijedloga iz 2009. u vezi s programom „Instrument za hranu” (EuropeAid/128608/C/ACT/Multi), na koji mu je skrenuo pozornost podnositelj pritužbe. Zatražio je od Komisije da objasni zašto se doprinosi u naravi mogu prihvatiti u okviru tog poziva na podnošenje prijedloga.

28. Komisija je u svojem odgovoru u pogledu prvog pitanja istaknula da korisnik nije stvarno snosio troškove za 20 % plaća seljana jer su seljani isplaćeni samo 80 % prijavljenih plaća. Time je prekršen članak 14. stavak 1. i članak 14. stavak 2. Općih uvjeta. Osim toga, budući da je neplaćena radna snaga bila slobodna radna snaga, obuhvaćena je definicijom doprinosa u naravi koji se, u skladu s člankom 14. stavkom 6., ne može smatrati prihvatljivim troškovima. Komisija je stoga tvrdila da ne postoji razlika u njezinu pristupu kada je navela da je došlo do povrede članka 14. stavka 2. Općih uvjeta i povrede članka 14. stavka 6. Općih uvjeta.

29. Kad je riječ o drugom pitanju Ombudsmana , Komisija je tvrdila da je pravilo na kojem se temelje verzije Općih uvjeta iz 2000. i 2005. bilo isto, odnosno da su troškovi osoblja dodijeljeni djelovanju prihvatljivi pod uvjetom da su stvarno nastali. Stoga bi plaće zapravo morale biti dospjele, što nije bilo ono što se dogodilo u predmetu podnositelja pritužbe. Osim toga, Komisija je tvrdila da 20 % plaća seljana ne smatra doprinosima u naravi, nego neplaćenim, dovršenim poslom koji navodno odgovara procijenjenom udjelu od 20 % ukupne vrijednosti obavljenog posla.

30. Kad je riječ o trećem pitanju, Komisija je u biti tvrdila da se svaki poziv na podnošenje prijedloga razlikuje i da je, u granicama Financijske uredbe [4], u najvećoj mogućoj mjeri prilagođen posebnostima predmetnog programa. Komisija je tvrdila da se člankom 113. Financijske uredbe i člankom 172. njezinih provedbenih pravila [5] predviđa da se vanjsko sufinanciranje u naravi može prihvatiti ako se to smatra potrebnim ili primjerenim. Iako obično ne prihvaća doprinose u naravi u području vanjskih djelovanja, Komisija je navela da je odlučila dopustiti takvu vrstu doprinosa u pozivu na podnošenje prijedloga iz 2009. u vezi s programom Instrumenta za hranu, s obzirom na kratke rokove u kojima je program trebao biti pokrenut i obvezni datum završetka predloženih mjera u okviru tog konkretnog programa. Komisija je objasnila da je vrlo mali broj prijedloga uključivao doprinose u naravi. Svi doprinosi u naravi koje je odobrio odbor za evaluaciju odnosili su se na opremu, kao što su vozila, računala, strojevi za fotokopiranje i alati, što je omogućilo brzo pokretanje djelovanja. Komisija je istaknula i da se, osim ako je to izričito predviđeno u pozivu na podnošenje prijedloga, primjenjuje opća zabrana iz Općih uvjeta, što se dogodilo u predmetu podnositelja pritužbe. Komisija je naposljetku istaknula da, čak i ako su prihvaćeni u određenom pozivu na podnošenje prijedloga, doprinosi u naravi „ni u kojem slučaju ne mogu dovesti do prihvatljivih troškova u okviru bespovratnih sredstava koja izravno dodjeljuje Komisija”. S obzirom na to da ih korisniku pružaju treće strane, doprinosi u naravi ne čine stvarne rashode korisnika i stoga nisu u skladu s jednim od kriterija prihvatljivosti troškova.

31. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima ustrajao na tome da su troškovi rada lokalnog stanovništva u cijelosti plaćeni iz projektnih fondova. Stoga je ispunjen uvjet prihvatljivosti iz članka 14. stavka 1. Općih uvjeta. Podnositelj pritužbe nadalje je smatrao da ne postoje posebni zahtjevi u pogledu evidentiranja relevantnih prijenosa, a posebno da nije potrebno da se takvi prijenosi izvršavaju putem projektnog računa. Dodalo je da je to stajalište potvrdila delegacija u okviru nedavne misije na licu mjesta. Podnositelj pritužbe ponovio je da su svi relevantni prihodi i rashodi jasno zabilježeni i dokumentirani.

32. Podnositelj pritužbe nadalje je tvrdio da nije razumio zašto je Komisija uputila na „dobrovoljni doprinos”. Podnositelj pritužbe objasnio je da je doprinos projektu od 20 % troškova rada izričit zahtjev koji određena općina mora ispuniti kako bi mogla sudjelovati u projektu.

33. Kad je riječ o primjedbama Komisije na poziv na podnošenje prijedloga iz 2009. u vezi s programom Instrumenta za hranu, podnositelj pritužbe tvrdio je da ne postoji jasno i logično objašnjenje zašto su kratki rokovi i obvezni datum završetka omogućili prihvaćanje doprinosa u naravi u vezi s tim pozivom. Podnositelj pritužbe ponovio je svoje prethodne izjave (vidjeti točku 26. ove presude). Primajući na znanje upućivanje Komisije na članak 113. Financijske uredbe i članak 172. Provedbenih pravila, podnositelj pritužbe tvrdio je da se tim odredbama Komisiji omogućuje diskrecijsko pravo u pogledu doprinosa u naravi te da bi Komisija mogla odlučiti iskoristiti to diskrecijsko pravo ako odluči dodatno ustrajati na razvrstavanju 20 % troškova rada kao doprinosa u naravi.

Procjena Europskog ombudsmana

34. Ovaj se predmet odnosi na spor o obvezama plaćanja koje proizlaze iz ugovora.

35. Ombudsman smatra da je opseg nadzora koji može provesti u predmetima koji se odnose na tumačenje ugovornih obveza koje je preuzela institucija nužno ograničen. Konkretno, Ombudsman smatra da ne bi trebao nastojati utvrditi je li bilo koja od stranaka prekršila ugovor. To bi pitanje mogao učinkovito riješiti samo nadležni sud koji bi imao mogućnost saslušati argumente stranaka u vezi s relevantnim nacionalnim pravom i ocijeniti proturječne dokaze o svim spornim činjeničnim pitanjima.

36. Ombudsman stoga smatra da je u predmetima koji se odnose na ugovorne sporove opravdano ograničiti svoje istrage na ispitivanje je li mu institucija dala dosljedan i razuman prikaz pravne osnove za njegovo djelovanje i zašto smatra da je njezino stajalište o ugovornom položaju opravdano. Ako je to slučaj, Europski ombudsman zaključit će da u njegovoj istrazi nije otkriven slučaj nepravilnosti u postupanju. Taj zaključak neće utjecati na pravo stranaka da njihov ugovorni spor ispita i mjerodavno riješi nadležni sud.

37. U ovom je slučaju Komisija tvrdila da se njezin nalog za povrat temeljio na nalazima revizora. S obzirom na to da se podnositelj pritužbe u svojoj pritužbi usprotivio Komisijinu oslanjanju na dva nalaza revizora, sve što Ombudsman mora procijeniti jest je li Komisija dala dosljedan i razuman prikaz svojih postupaka u vezi s tim dvama nalazima. Kako bi se izbjegli nesporazumi, čini se korisnim istaknuti da se procjena Europskog ombudsmana stoga ne odnosi na evaluaciju uspjeha provedenog projekta. Radi jasnoće, čini se primjerenim zasebno analizirati stajalište Komisije u odnosu na svaki od tih nalaza.

Što se tiče prvog nalaza revizije

38. Ombudsmanica smatra da se stranke u sporu slažu da su mještani primili samo 80 % plaća za koje je podnositelj pritužbe naveo da im ih je isplatio. Međutim, postoji neslaganje u pogledu toga je li Komisija u tim okolnostima imala pravo smatrati saldo u iznosu od 20 % plaća seljaka neprihvatljivim doprinosima u naravi i troškovima koji nisu nastali, u skladu s Općim uvjetima.

39. U „Opisu projekta”, koji je priložen Sporazumu o dodjeli bespovratnih sredstava, u više se navrata upućuje na dobrovoljnu prirodu rada koji obavljaju seljani [6]. Međutim, u Opisu projekta ne navodi se da bi se 20 % plaće seljana za obavljeni rad zadržalo na izvoru, a zatim ponovno uložilo u projekt. Člankom 14. stavkom 1. Općih uvjeta predviđa se da, kako bi se troškovi smatrali prihvatljivima, moraju stvarno nastati. Ne postoje konkretni dokazi koji bi upućivali na to da su se seljani pristali odreći 20 % svojih plaća koje bi im inače pripadale te da je jedina svrha zadržavanja tog iznosa bila izbjeći potrebu da seljani ponovno prenesu taj iznos natrag u projekt. Ombudsman stoga smatra da je razumno da Komisija smatra da se članak 14. stavak 1. u ovom slučaju nije poštovao.

40. Ombudsman nadalje napominje da, u skladu s člankom 14. stavkom 2. Općih uvjeta i kako bi bili prihvatljivi, troškovi osoblja koje je prijavio podnositelj pritužbe moraju odgovarati stvarnim plaćama (uključujući doprinose za socijalno osiguranje i druge doprinose). S obzirom na prethodno navedeni nalaz da su seljani zapravo primali samo 80 % svojih plaća, ombudsmanica smatra da je također razumno da Komisija smatra da se članak 14. stavak 2. u ovom slučaju nije poštovao.

41. S obzirom na činjenicu da je seljanima stvarno isplaćeno samo 80 % plaća koje je prijavio podnositelj pritužbe, doista se moglo tvrditi da je 20 % relevantnog rada pruženo besplatno i stoga predstavlja doprinos u naravi koji se, u skladu s člankom 14. stavkom 6. Općih uvjeta, ne može smatrati prihvatljivim. Međutim, čak i ako se prihvati argument podnositelja pritužbe da bi se doprinos seljaka trebao smatrati prihvatljivim, Ombudsmanica smatra da bi to značilo da bi se, kako je Komisija ispravno primijetila, njihov doprinos morao smatrati prihodom za projekt. Kako je Komisija objasnila, takvi prihodi morali bi se oduzeti od ukupnih troškova projekta pri utvrđivanju konačnog iznosa bespovratnih sredstava. Međutim, čini se da podnositelj pritužbe nije prijavio takve prihode. U tim okolnostima, ako bi se relevantni iznos smatrao prihvatljivim troškom, to bi zapravo značilo da bi se projektom mogla ostvariti dobit.

42. Ombudsmanica napominje da Komisija nije osporila tvrdnju podnositelja pritužbe da je iznos koji je odgovarao 20 % plaća seljana iskorišten u korist projekta. Međutim, ta činjenica ne mijenja zaključak da je Komisija mogla smatrati predmetni iznos neprihvatljivim. S obzirom na zaključak iz točke 41. ove presude, Ombudsman nadalje smatra da nije potrebno da se on bavi pravilima o doprinosima u naravi ni u verziji Općih uvjeta iz 2005. ni u pozivu na podnošenje prijedloga iz 2009. u pogledu programa za hranu. Ombudsman također ne smatra potrebnim, ponovno s obzirom na zaključak iz točke 41. ove presude, ocijeniti može li, kao što je to naveo podnositelj pritužbe, Komisija na temelju Financijske uredbe i provedbenih pravila izvršavati svoju diskrecijsku ovlast u pogledu prihvaćanja doprinosa u naravi u određenom projektu.

Kad je riječ o drugom revizijskom nalazu

43. Drugi revizijski nalaz odnosi se na i. troškove kupnje vozila i dvaju motocikala te ii. troškove najma uredskog prostora.

44. Kad je riječ o prvoj stavci, s obzirom na to da se projektni partner podnositelja pritužbe obvezao osigurati vozilo i dva motocikla, jasno je razumno da Komisija smatra da troškovi nabave tih stavki nisu prihvatljivi. Kad je riječ o drugoj točki, Ombudsman razumije stajalište Komisije da bi naplata troškova najma za postojeće prostore korisnika, koje korisnik nije posebno unajmio za potrebe provedbe projekta, dovela do dobiti korisnika. Ombudsmanica ponovno smatra da je stajalište Komisije razumno.

Zaključak

45. S obzirom na navedeno ombudsmanica smatra da je Komisija dostavila dosljedan i razuman prikaz razloga zbog kojih je smatrala da dobrovoljni doprinos seljaka projektu i troškovi nabave vozila i dvaju motocikala, kao i troškovi najma uredskih prostora, nisu prihvatljivi. Ombudsmanica ne utvrđuje nepravilnosti u načinu na koji je Komisija upravljala plaćanjem za projekt. Tvrdnja podnositelja pritužbe i povezana tvrdnja stoga se ne mogu prihvatiti.

B. Zahtjev za izdavanje jasnih smjernica

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

46. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi Komisija trebala izdati jasne smjernice koje služe interesima razvojne politike za buduće projekte.

47. Komisija je u svojem mišljenju smatrala da su primjenjive odredbe već dovoljno jasne. Dodao je da je u posljednjih nekoliko godina ipak uložio velike napore kako bi ih pojasnio i pojednostavnio. Stoga su pojašnjena pravila o doprinosima u naravi sadržana u Financijskoj uredbi te je izdan praktični vodič. Nadalje, od 2005. Općim uvjetima propisano je da se plaće ne mogu smatrati doprinosima u naravi. Za potrebe proračuna projekta mogu se smatrati sufinanciranjem ako ih plaćaju korisnik ili njegovi partneri. Komisija je skrenula pozornost na svoje publikacije na internetskoj stranici EuropeAid, putem kojih je također moguće postavljati pitanja, kao i na svoje informativne dane.

48. Podnositelj pritužbe nije dostavio primjedbe u vezi sa svojom tvrdnjom.

Procjena Europskog ombudsmana

49. S obzirom na objašnjenja Komisije i njezine nalaze u vezi s navodima podnositelja pritužbe, Ombudsmanica smatra da nije bilo nepravilnosti u postupanju u vezi s drugom tvrdnjom podnositelja pritužbe.

C. Zaključci

Na temelju svoje istrage o toj pritužbi Ombudsman je zaključuje sljedećim zaključcima:

Nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije u pogledu navoda i tvrdnji podnositelja pritužbe.

Podnositelj pritužbe i Komisija bit će obaviješteni o toj odluci.

 

P. Nikiforos Diamandouros

Sastavljeno u Strasbourgu 14. prosinca 2010.

---

[1] Naglasak u originalu.

[2] Članak 14. stavak 2. Općih uvjeta glasi kako slijedi: „Prihvatljivi su sljedeći izravni troškovi: troškovi osoblja raspoređenog na operaciju, koji odgovaraju stvarnim plaćama uvećanima za troškove socijalnog osiguranja i druge troškove povezane s primicima; plaće i troškovi ne smiju biti veći od onih koje obično snosi korisnik, a stope ne smiju biti veće od onih koje su općeprihvaćene na dotičnom tržištu; ...".

[3] U točki 4.2. „Opisa projekta” (naslovljenoj „Sredstva i ulazni elementi”) navodi se sljedeće: "... ? WOTR će osigurati vozilo (Jeep). ? WOTR će zahtijevati 6 motocikala (2 će osigurati WOTR),...".

[4] Uredba Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 od 25. lipnja 2002. o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL 2002., L 248, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 160.)

[5] Uredba Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL 2002., L 357, str. 1.).

[6] Na primjer, u točkama 3.1. i 4.2.