Okolnosti pritužbe

1. Podnositelj pritužbe njemačko je udruženje koje se usprotivilo spajanju dviju općinskih štedionica, dalje u tekstu Banka A i Banka B. Banka A se 2004. našla u financijskim poteškoćama. Tijekom pregovora o spajanju i u okviru općeg plana spašavanja gradsko vijeće pod čijom je odgovornošću banka pala (Gradsko vijeće A) potpisalo je sporazum o jamstvu s gradskim vijećem nadležnim za banku B u iznosu većem od 89 milijuna EUR u korist nove spojene banke.

2. Podnositelj pritužbe napisao je 17. srpnja 2009. dopis europskom povjereniku za tržišno natjecanje u kojem je tvrdio da državno jamstvo u korist spojene banke čini nezakonitu (neprijavljenu) državnu potporu. Dodala je da državno jamstvo, od kojeg je 32 milijuna EUR već isplaćeno, ugrožava financijsku održivost grada A.

3. Povjerenik je odgovorio 28. rujna 2009. napominjući da je Komisija već analizirala i donijela odluku o državnim jamstvima za općinske štedionice ( Stadtsparkassen) u skladu s pravilima o državnim potporama [1]. Ta je odluka dovela do obveze Njemačke da ukine jamstva nakon prijelaznog razdoblja koje je završilo u srpnju 2005. Obveze koje su preuzete prije tog datuma i koje su dospjele prije 31. prosinca 2015. i dalje su mogle biti obuhvaćene Gewährträgerhaftungom [2]. Na temelju informacija koje je dostavio podnositelj pritužbe činilo se da je predmetni ugovor o bankarskoj garanciji sklopljen tijekom navedenog prijelaznog razdoblja i da je stoga obuhvaćen područjem primjene sporazuma postignutog s Njemačkom u predmetu Stadtsparkassen. Komisija je dodala da obveze koje su nastale tijekom prijelaznog razdoblja i koje su dospjele nakon prosinca 2015. ne mogu biti obuhvaćene sporazumom Gewährträgerhaftung te stoga mogu činiti nespojivu državnu potporu.

4. U studenome 2009. podnositelj pritužbe podnio je službenu pritužbu Komisiji o prethodno navedenoj navodnoj mjeri državne potpore.

5. Komisija je 12. ožujka 2010. odgovorila obavijestivši podnositelja pritužbe da, nakon savjetovanja s njemačkom vladom i na temelju informacija koje su joj dostupne, nema dovoljno razloga za pokretanje istrage o navodnoj državnoj potpori. Podnositelju pritužbe poslala je i primjedbe njemačkih tijela.

6. U skladu s tim primjedbama, nakon revizije banke A koju je provelo Savezno tijelo za financijski nadzor BaFin, gradsko vijeće A odlučilo je spojiti banku A s financijski sigurnijom bankom B. Međutim, potonja i njezin jamac, gradsko vijeće B, složili su se s predloženim spajanjem samo pod uvjetom da gradsko vijeće A jamči za postojeće obveze i kreditne rizike banke A. Sporazum o jamstvu koji je iz toga proizašao obuhvaćao je oko 89,2 milijuna EUR; novi subjekt pristao je uložiti 750 000 EUR godišnje u gubitke nastale zbog otpisa zajmova. Nadležna regulatorna i uslužna uprava Rheinland-Pfalza nije se protivila sporazumu jer nije riječ o „pretjeranom ili neopravdanom preuzimanju rizika”, a u svakom je slučaju bila u nadležnosti gradskog vijeća A.

7. Njemačka tijela tvrde da bi bez spajanja gradsko vijeće A moralo intervenirati financijski kako bi spriječilo BaFin da donese dodatne regulatorne mjere . Nadalje, spajanje je značilo da su rizici podijeljeni između gradskog vijeća A i novog subjekta.

8. Oko dvije trećine kreditnog portfelja pokrivenog jamstvom (tj. 60,4 milijuna EUR) likvidirano je do 2008. Od toga 34,45 milijuna EUR nije otplaćeno. Pridružena banka platila je svoj doprinos u iznosu od 3,75 milijuna EUR, a jamstveni fond Sparkassen („jamstveni fond”) u iznosu od 4 milijuna EUR. Prikupljena su i plaćanja osiguranja u iznosu od 0,88 milijuna EUR. Kao rezultat toga, gradsko vijeće A platilo je 25,8 milijuna EUR. Jamstvom je i dalje pokriveno 28,8 milijuna EUR. Međutim, uzimajući u obzir stopu neuspjeha do 2008., nije bilo vjerojatno da će gradsko vijeće A morati platiti više od 13 milijuna EUR. Zapravo, stvarni iznos vjerojatno bi bio mnogo niži, s obzirom na to da što duže kredit teče, manje je vjerojatno da će neispunjavanje obveza postati. Prema njemačkim vlastima, u vrijeme spajanja Anstaltslast [3] još uvijek je zakonski obvezao gradsko vijeće A da djeluje.

9. Zaključno, njemačka vlada smatrala je da se sporazumom o jamstvu nije povećalo, nego je umjesto toga smanjilo financijsko opterećenje gradskog vijeća A.

10. Podnositelj pritužbe odgovorio je 29. ožujka 2010. prigovarajući Komisiji da je prihvatila argumente Njemačke bez ikakve daljnje analize ili razmatranja njezinih argumenata, posebno u pogledu trajanja sporazuma o jamstvu.

11. Komisija je 24. kolovoza 2010. odgovorila da, nakon što je primila dodatna očitovanja njemačkih tijela, i dalje smatra da nije dodijeljena nikakva državna potpora. Konkretno, nije smatrala da je trajanje jamstva problem jer je odražavalo uvjete zajamčenih obveza, što je bila tržišna praksa. Nadalje, uvjetima obuhvaćenih obveza nisu prekršena pravila o državnim potporama. Iako je sporazumom postignutim u kontekstu predmeta E 10/2000 bilo predviđeno da se Gewährträgerhaftung ukine do 2001. i da dospijeća novih obveza pokrivenih jamstvom ne traju nakon 2015., pravila o „otkrivanju” značila su da će obveze koje postoje 18. lipnja 2001. i dalje biti pokrivene Gewährträgerhaftungom do isteka njihova dospijeća, čak i ako je to bilo nakon 2015. Većina kreditnih potraživanja zajamčenih ugovorom o jamstvu ugovorena je prije tog ključnog datuma i stoga su bila valjana. Komisija je spomenula i da su stranke u trenutku pregovora dogovorile raskid jamstva ranije nego što je prvotno bilo predviđeno. Osim toga, ugovor o jamstvu bio je opravdan i obvezama općine Anstaltslast. To se temeljilo na prijelaznom razdoblju za tu vrstu državnog jamstva od 19. srpnja 2001. do 18. srpnja 2005. Predmetni sporazum o jamstvu potpisan je tijekom tog prijelaznog razdoblja. Naposljetku, nije bilo drugog očitog načina spašavanja banke A. Stoga nije bilo razloga za nastavak ispitnog postupka.

12. U svojem odgovoru od 16. rujna 2010. podnositelj pritužbe odbio je argument da je većina ugovora o kreditu sklopljena prije isteka prijelaznog razdoblja. Navela je i priložila godišnje izvješće i revizorsko izvješće za banku A kako bi dokazala da je sklopila ili ponovno odobrila znatne ugovore o kreditu između 2001. i 2004. Nadalje je naglasila da se sporazumom o poništenju nisu otklonile njezine sumnje te je tvrdila da je Komisija trebala sama analizirati to pitanje umjesto da se osloni na očitovanja koja je dostavila Njemačka. Dana 5. studenoga 2010. pozvao je Komisiju da djeluje s obzirom na to da su pregovori o raskidu sporazuma o jamstvu bili u tijeku.

13. Komisija je odgovorila 12. studenoga 2010. Kad je riječ o trajanju sporazuma o jamstvu, podsjetio je podnositelja pritužbe da, kao što je već naveo u svojem dopisu od 24. kolovoza 2010., trajanje sporazuma o jamstvu nije relevantno s obzirom na to da je „opravdano i obvezom grada s obzirom na njegov Anstaltslast”. To je značilo da pravila o stečenim pravima koja se primjenjuju na Gewährträgerhaftung nisu relevantna. Nadalje, na temelju informacija koje je dostavio podnositelj pritužbe nije se moglo utvrditi ispunjava li raskid ugovora o jamstvu kriterije za državnu potporu. Zaključila je da podnositelj pritužbe nije dostavio relevantne nove argumente te je stoga njegova preliminarna analiza da ne postoje razlozi za provođenje formalne istrage o navodnoj mjeri državne potpore i dalje valjana.

14. Odvjetnik podnositelja pritužbe odgovorio je 28. siječnja 2011. navodeći da podnositelj pritužbe i dalje ne razumije zašto Komisija ne želi pokrenuti službeni istražni postupak jer je dokazala da je Njemačka pogrešno prikazala ili nije navela sve relevantne činjenice. U skladu s člankom 4. stavkom 4. Uredbe 659/1999 [4] Komisija je mogla zaključiti prethodno ispitivanje samo ako nije bilo sumnji u spojivost potpore s jedinstvenim tržištem. Podnositelj pritužbe smatra da obveza gradskog vijeća da podrži banku A nije bila apsolutna; mogla je odlučiti likvidirati banku, u kojem bi trenutku obveza prestala postojati.

15. Štoviše, postupci gradskog vijeća nisu bili u skladu s "testom privatnog ulagača". Iako je Njemačka tvrdila da je sporazumom o jamstvu obuhvaćeno 89,2 milijuna EUR, iz zapisnika sa sastanka gradskog vijeća od 10. svibnja 2004. jasno je da je gradsko vijeće procijenilo rizik od neispunjenja obveza na samo 27 milijuna EUR. U svakom slučaju, hipotetski privatni ulagač usporedio bi nekoliko ponuda. Zapravo je postojala zanimljiva alternativna ponuda drugog Sparkassea. Međutim, Gradsko vijeće A nije uzelo u obzir tu ponudu ni mogućnost ubrizgavanja oko 2 milijuna EUR kako bi se poboljšala stopa kapitala banke A, koja se pogoršala s 9,6 % na manje od 8 %.

16. U svojem odgovoru od 9. ožujka 2011. Komisija se pozvala na svoj dopis od 24. kolovoza 2010. u kojem je to pitanje objasnila upućivanjem na svoju odluku u predmetu E 10/2010. Time je utvrđeno da je Anstaltslast značio da je relevantno javno tijelo bilo obvezno osigurati gospodarsku održivost banke; stoga je praktički isključeno da Sparkasse može postati insolventan. Ipak, u skladu s tom odlukom, Anstaltslast je bio postojeća potpora koja je proglašena spojivom s jedinstvenim tržištem, barem do kraja prijelaznog razdoblja 18. lipnja 2005. Kada je 29. lipnja 2004. sklopljen ugovor o jamstvu, Grad A i dalje je bio obvezan podupirati banku A i spriječiti njezin stečaj.

17. Podnositelj pritužbe nije bio zadovoljan odgovorom Komisije i obratio se Ombudsmanu.

Istraga

18. Ombudsmanica je pokrenula istragu o pritužbi i utvrdila sljedeće navode i tvrdnje.

Tvrdnje

1.Komisija je pogrešno propustila pokrenuti službeni istražni postupak o državnoj potpori u pogledu jamstva općine u korist spojene općinske štedionice.

2. Komisija nije obrazložila svoju odluku o nepokretanju takve službene istrage.

Zahtjevi

1. Komisija bi trebala pokrenuti službeni istražni postupak o državnim potporama kako bi ocijenila jamstvo koje je općina dala u korist spojene općinske štedionice.

2.Komisija bi trebala obrazložiti svoju odluku.

19. Tijekom istrage ombudsmanica je zaprimila mišljenje Komisije o pritužbi, a zatim i primjedbe podnositelja pritužbe kao odgovor na mišljenje Komisije i daljnje primjedbe podnositelja pritužbe. Pri provođenju istrage Ombudsman je uzeo u obzir argumente i mišljenja stranaka.

Navod o nepokretanju službenog istražnog postupka u vezi s pritužbom podnositelja pritužbe o državnoj potpori i povezani zahtjev

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

20. U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe ponovio je argumente koje je već iznio Komisiji. Nadalje je naveo da je gradsko vijeće A 25. kolovoza 2011. donijelo odluku o raskidu sporazuma o jamstvu. Za razliku od izvornog sporazuma o jamstvu, odlučeno je i da se o sporazumu o raskidu obavijesti Komisiju.

21. Komisija je u svojem mišljenju istaknula da je Stadtsparkassen posebna vrsta banke u skladu s njemačkim pravom i da je „gotovo nemoguće” da takvi subjekti odu u stečaj jer su osigurani nizom mehanizama. Jedan od njih bio je Anstaltslast, što je značilo da je javna ustanova odgovorna za banku bila obvezna pokriti sve financijske gubitke i osigurati njezinu financijsku održivost. To je dopunjeno Jamstvenim fondom, koji je, međutim, bio samo dodatni jamstveni mehanizam za Anstaltslast. Općina koja je bila zainteresirana za zadržavanje svojih vlasničkih prava u relevantnom Stadtsparkasseu morala je poštovati svoj Anstaltslast prije pozivanja Jamstvenog fonda. Stoga je odluka o tome hoće li se poštovati Anstaltslast obično ovisila o tome je li općina smatrala da vrijednost preostalog vlasništva nadmašuje njezinu izloženost kao jamca.

22. Komisija je dodala da je detaljno analizirala odluku gradskog vijeća A da intervenira i ponudi državno jamstvo te da „nije pronašla nikakve nedostatke” u tom pogledu. Također je analizirao na što se odnosi jamstvo gradskog vijeća i utvrdio da ono uglavnom pokriva portfelj imovine, odnosno portfelj zajmova koje je Stadtsparkasse dao svojim klijentima. Na temelju toga Komisija je zaključila da se odluka gradskog vijeća A da prihvati jamstvo kao uvjet za koncentraciju u biti temeljila na Anstaltslastu. To je značilo da se potpora može kvalificirati kao „postojeća potpora” te je stoga njemačka nadležna tijela nisu trebala prijaviti.

23. Komisija je uputila i na predmet E 10/2000, u kojem se Njemačka obvezala i. ukinuti Anstaltslast nakon 18. srpnja 2005. i ii. postupno ukinuti Gewährträgerhaftung do kraja 2015. za nove zajmove odobrene Stadtsparkasseu. Dodao je da su krediti odobreni Stadtsparkasseu prije 2002. godine bili "nastavljeni", odnosno bili su pokriveni Gewährträgerhaftungom bez obzira na njihov mandat.

24. Kad je riječ o argumentima podnositelja pritužbe da su jamstva dana Stadtsparkasseu trajala i nakon 2015., Komisija je objasnila da, s obzirom na to da je odluka o jamstvu za portfelj loših kredita banke A u teškoćama opravdana na temelju Anstaltslasta, trajanje jamstva i povezani ugovori o kreditu nisu relevantni. Također je analizirala obveze obuhvaćene Gewährträgerhaftungom i došla do zaključka da, iako su neke od njih doista trajale i nakon 2015., to nije bilo relevantno jer su ugovorene prije 2002. i stoga su bile obuhvaćene odredbom o stečenim pravima. Stoga, čak i da se takvo jamstvo može smatrati državnom potporom, ono je i dalje postojeća državna potpora.

25. Komisija je bila svjesna činjenice da se podnositelj pritužbe protivio odluci gradskog vijeća A da pruži predmetno jamstvo. Iako je procjena pitanja bila složena, u više je navrata pokušala objasniti podnositelju pritužbe razloge zbog kojih smatra da je navedeno jamstvo u skladu s pravilima o državnim potporama.

26. Kad je riječ o njezinoj odluci da ne pokrene službeni istražni postupak, Komisija je objasnila da, u skladu s Uredbom 659/1999, pokreće službeni istražni postupak kada, nakon što je provela preliminarnu ocjenu, ozbiljno sumnja u spojivost određene mjere s pravilima o državnim potporama. U ovom je slučaju utvrđeno da je predmetno jamstvo postojeća i spojiva potpora. Stoga nije bilo razloga za pokretanje službenog istražnog postupka.

27. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima ponovio svoj argument da je Komisija pogrešno razumjela činjenice u predmetu. Nadalje, stajalište Komisije da nije relevantno to što su se neke obveze produljile nakon 2015. jer su se nastavile priznavati temeljilo se na lažnim ili nepotpunim informacijama koje su dostavila njemačka tijela. Naime, Komisija od Njemačke nikada nije zatražila detaljno izvješće o prilozima navedenima u ugovoru o jamstvu i pojedinačnim ugovorima o kreditu navedenima u tim prilozima. U suprotnom bi bilo lako uočiti da su između 19. srpnja 2001. i stupanja na snagu spajanja 29. lipnja 2004. odobreni novi zajmovi u iznosu od 29 milijuna EUR, koji su trajali i nakon 2015. Također je tvrdio da je gradsko vijeće podcijenilo predmetne rizike i da stoga nije postupalo kao privatni ulagač.

28. Podnositelj pritužbe objasnio je i da je bezuspješno pokušao dobiti pristup dokazima o trajanju ugovora o kreditu preko njemačkih sudova. Krajem 2013. podnositelj pritužbe podnio je Ombudsmanu fotografije nekih dokumenata koje je prikupio kako bi pokazao da je Stadtsparkasse određenim klijentima odobrio nove zajmove nakon 2002. te da su ti zajmovi trajali i nakon 2015. Podnositelj pritužbe tvrdio je da se predmetni sporazum o jamstvu stoga više ne može opravdati kao postojeća spojiva potpora.

Procjena Europskog ombudsmana

29. U skladu s pravilima Ugovora o funkcioniranju Europske unije („UFEU”) o državnim potporama (članci 107. i 108.), Komisija je ta koja ima isključivu ovlast za ocjenjivanje mjera državne potpore i donošenje odgovarajućih odluka u pogledu njihove spojivosti s jedinstvenim tržištem. Konkretno, Komisija je dužna „stalno preispitivati” sve sustave postojećih potpora i, prema potrebi, predložiti „sve odgovarajuće mjere potrebne za postupni razvoj ili funkcioniranje unutarnjeg tržišta”(članak 108. stavak 1. UFEU-a). U tom je pogledu važno istaknuti da, kad je riječ o Komisijinoj ocjeni mjera državne potpore, Ombudsman ne može svoju analizu zamijeniti Komisijinom, s obzirom na to da se odluke koje Komisija donosi na temelju članaka 107. i 108. UFEU-a temelje na složenoj pravnoj i gospodarskoj analizi. U takvim slučajevima Ombudsmanica će ograničiti svoju istragu na procjenu je li Komisija djelovala u skladu s pravilima i načelima koja su za nju obvezujuća i u granicama svojih pravnih ovlasti te je li podnositelju pritužbe pružila dosljedan i razuman odgovor na pitanja postavljena dopisom.

30. Ombudsmanica napominje da je Komisija već 1996.[5] navela da državna jamstva Anstaltslasta i Gewährträgerhaftunga u korist njemačkih javnih kreditnih institucija smatra državnom potporom. Od tada postoji nekoliko kontakata i razmjena informacija i mišljenja između Komisije i njemačke vlade. Komisija je 2001. Njemačkoj poslala dopis u skladu s člankom 17. stavkom 2. Uredbe 659/1999 u kojem je izrazila preliminarno stajalište da postojeći program potpora društava Anstaltslast i Gewährträgerhaftung nije spojiv s jedinstvenim tržištem. S obzirom na raspravu koja je uslijedila, Komisija je 2001. odlučila Njemačkoj predložiti odgovarajuće mjere na temelju članka 18. Uredbe 659/1999 kako bi se ukinula prethodno navedena dva programa potpora, u mjeri u kojoj nisu u skladu s pravom Unije. Mjere su konačno dogovorene 2002.[6].

31. S obzirom na prethodno navedeno, prema mišljenju Ombudsmana, čini se da je Komisija pažljivo analizirala brojne i složene argumente koje je iznio podnositelj pritužbe u vezi s navodno nezakonitom državnom potporom dodijeljenom u korist spojene banke u obliku državnog jamstva. Konkretno, u skladu s primjenjivim pravilima i praksom u području državnih potpora Komisija je, nakon što je zaprimila predmetnu pritužbu o državnim potporama, dvaput zatražila od njemačke vlade da dostavi svoja opažanja i sve relevantne informacije o navodima podnositelja pritužbe. Na temelju zaprimljenih odgovora Komisija je zaključila da se odluka općine da poštuje svoj Anstaltslast davanjem jamstva za portfelj loših zajmova svojeg Stadtsparkassea može opravdati upućivanjem na uvjete sporazuma koji je Komisija postigla s Njemačkom u kontekstu Odluke E 10/2000. Komisija je podnositelju pritužbe dostavila smisleno obrazloženje. Stoga se čini da je Komisija postupila s pritužbom s potrebnom pažnjom.

32. Međutim, podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije pravilno analizirala relevantne činjenice. U svojoj daljnjoj korespondenciji Ombudsmanu podnositelj pritužbe dostavio je i ono što smatra dokazom o zajmovima koje je banka A odobrila nakon krajnjeg roka i koji bi mogli biti valjano pokriveni Gewährträgerhaftungom kako je predviđeno odlukom Komisije u predmetu E 10/2000. U tom pogledu ombudsmanica primjećuje dvije stvari. Kao prvo, iz prethodno navedene odluke Komisije, kao i iz načina na koji je Komisija odgovorila podnositelju pritužbe, treba jasno proizlaziti da pojam Gewährträgerhaftung, koji je doista vremenski ograničen, obuhvaća samo vlastite obveze banke, odnosno novac koji banka duguje drugim subjektima. Podnositelj pritužbe tvrdio je da su zajmovima pokrivenima jamstvom prekršena prethodna pravila relevantna za društvo Gewährträgerhaftung. Međutim, Komisija je u svojoj korespondenciji s podnositeljem pritužbe objasnila da bi jamstvo za takve zajmove (odnosno za zajmove koje bi klijenti banke u konačnici morali otplatiti) bilo obuhvaćeno pojmom Anstaltslast, za koji je jedino vremensko ograničenje utvrđeno u odluci Komisije E 10/2000 bilo da je jamstvo trebalo biti odobreno prije 2005., što je očito bio slučaj u ovom predmetu. Kao što je Komisija pravilno istaknula, argumenti podnositelja pritužbe u tom pogledu temeljili su se na pogrešnom razumijevanju primjenjivih pravila.

33. Kao drugo, ne čini se da je podnositelj pritužbe Komisiji podnio navodne nove dokaze koje je prikupio u obliku fotografija određenih dokumenata o zajmu. Međutim, to bi bio odgovarajući način na koji bi podnositelj pritužbe mogao postupiti u vezi sa svojom pritužbom o državnoj potpori. Komisija je ta koja, u skladu s Ugovorima i relevantnim postupovnim zakonodavstvom, ima isključivu ovlast za ocjenu pritužbi u vezi s državnim potporama i donošenje odgovarajućih odluka o njima. U takvim slučajevima, koji uključuju složene pravne i ekonomske ocjene, Ombudsman ne može zamijeniti Komisijinu analizu svojom analizom. Ništa ne upućuje na to da je Komisija postupila s pritužbom na način koji bi mogao dovesti do utvrđenja nepravilnosti u postupanju. Naprotiv, Komisija je podnositelju pritužbe dostavila smislene odgovore i savjesno provela svoju preliminarnu procjenu, tražeći primjedbe predmetne države članice prije nego što je odgovorila podnositelju pritužbe.

34. Kad je riječ o argumentima podnositelja pritužbe koji se odnose na činjenicu da Komisija u ovom slučaju nije primijenila „kriterij privatnog ulagača”, treba napomenuti da je Komisija u svojoj odluci E 10/2010 utvrdila da su Anstaltslast i Gewährträgerhaftung potpora koja nije spojiva s jedinstvenim tržištem. Stoga je Komisija već zaključila da se za predmetna državna jamstva ne može smatrati da ispunjavaju „kriterij privatnog ulagača” i da se stoga moraju smatrati državnom potporom u smislu Ugovora.

35. Iz prethodnih razmatranja proizlazi da nije moguće utvrditi nepravilnosti u postupanju u pogledu prvog prigovora i odgovarajućeg zahtjeva.

Navod o nepostojanju obrazloženja odluke o nepokretanju službenog istražnog postupka i povezani zahtjev

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

36. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je činjenica da je Komisija više puta korespondirala s Njemačkom jasno pokazala da ima sumnje u pogledu spojivosti predmetnog državnog jamstva s pravilima o državnim potporama. Stoga je Komisija trebala pokrenuti službenu istragu ili barem objasniti svoju odluku da to ne učini.

37. Komisija je u svojem mišljenju naglasila da je u svojim dopisima od 24. kolovoza 2010., 12. studenoga 2010. i 9. ožujka 2011. podnositelju pritužbe objasnila da se jamstvo koje je općina dodijelila ne treba smatrati „novom potporom”, već postojećom potporom koja je obuhvaćena područjem primjene prethodnih odluka Komisije u predmetu E 10/2000. Komisija smatra da je predmetno jamstvo bilo u potpunosti opravdano Anstaltslastom. Iako trajanje navedenog jamstva nije bilo relevantno za tu procjenu, Komisija je i dalje nastojala podnositelju pritužbe objasniti učinak primjenjivih „pravila o ostanku” na primjenu mehanizma Anstaltslast. Stoga je podnositelju pritužbe jasno objasnila zašto ne postoji razlog za pokretanje službenog istražnog postupka.

Procjena Europskog ombudsmana

38. Prvi odgovor Komisije podnositelju pritužbe potječe iz rujna 2009. Komisija je nastavila odgovarati podnositelju pritužbe i rješavati njegove argumente do ožujka 2011. Također je dvaput zatražio od njemačke vlade da dostavi svoje primjedbe i pojašnjenja o navodima podnositelja pritužbe.

39. Kako je prethodno navedeno, ombudsmanica nije pronašla nijedan razlog za kritiziranje zaključka Komisije da je predmetno jamstvo postojeća potpora koja je obuhvaćena područjem primjene odgovarajućih mjera dogovorenih s njemačkom vladom u predmetu E 10/2000 u pogledu državnih jamstava u korist javnih banaka. Također smatra da je Komisija podnositelju pritužbe pružila smisleno i razumno objašnjenje svojeg stajališta. Ombudsman nadalje napominje da Komisija ni u jednom trenutku tijekom preliminarne ocjene pritužbe i njezine korespondencije s njemačkim tijelima nije izrazila ozbiljne sumnje u pogledu predmetne mjere. Umjesto toga, Komisija je svaki put pozvala njemačka tijela da odgovore na konkretne navode koje je iznio podnositelj pritužbe i da dostave sva potrebna pojašnjenja. Budući da je Komisija smatrala da je jamstvo koje se stavlja na teret obuhvaćeno njezinom prethodnom odlukom E 10/2000 i da stoga predstavlja postojeću, a ne novu potporu, po definiciji nije bilo moguće pokrenuti službenu istragu. U skladu s člankom 108. stavkom 3. UFEU-a Komisija može pokrenuti službenu istragu samo u pogledu nove potpore. Komisija je u nekoliko navrata podnositelju pritužbe više nego na odgovarajući način objasnila razloge na kojima se temelji njezino stajalište. Stoga Ombudsman ne utvrđuje nepravilnosti u postupanju u pogledu druge tvrdnje i odgovarajućeg zahtjeva.

Zaključak

Na temelju istrage o toj pritužbi Ombudsman je zaključuje sljedećim zaključkom:

Nisu pronađene nepravilnosti u primjeni.

Podnositelj pritužbe i Komisija bit će obaviješteni o toj odluci.

 

Emily O'Reilly

Sastavljeno u Strasbourgu 30. lipnja 2014.

 

---

[1] Vidjeti Odluku Komisije E 10/2000 o državnim jamstvima za javne banke u Njemačkoj (Anstaltslast und Gewährträgerhaftung), dostupnu na: http://ec.europa.eu/competition/elojade/isef/case_details.cfm?proc_code=3_E10_2000

[2] U skladu s Odlukom Komisije o državnoj potpori E 10/2000 Gewährträgerhaftung stvara obvezu jamca („Gewährträger”) da intervenira u slučaju nesolventnosti ili likvidacije kreditne institucije. Njime se stvaraju izravna potraživanja vjerovnika kreditne institucije prema jamcu, koji se, međutim, može pozvati samo ako imovina kreditne institucije nije dovoljna za namirenje vjerovnika. Gewährträgerhaftung nije ograničen ni u vremenu ni u količini. Kreditna institucija ne plaća naknadu za jamstvo.

[3] Komisija je Anstaltslast u svojoj Odluci E 10/2010 definirala kao opće načelo njemačkog prava prema kojem relevantno javno tijelo (jamac) mora osigurati da Stadtsparkasse uvijek može ispunjavati svoje zadaće (tj. prema potrebi jamčiti financijsku potporu). Ona je šira od Gewährträgerhaftunga, koji obuhvaća samo obveze banke. Posljedica odluke bila je da bi se plaćanja opravdana Anstaltslastom smatrala spojivom postojećom potporom do 2005., a zatim bi bila zamijenjena uobičajenim odnosima između vlasnika i banke na temelju načela tržišnog gospodarstva, čime bi se izričito isključila svaka obveza financijske potpore štednoj banci.

[4] Uredba Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 93. Ugovora o EZ-u, SL L 83, str. 1.

[5] Vidjeti odjeljak „Povijest” u dopisu Komisije Njemačkoj od 8. svibnja 2011. u predmetu E 10/2010.

[6] Odluke Komisije o državnim jamstvima za javne banke u Njemačkoj (E 10/2000) od 8. svibnja 2001. i 27. ožujka 2002.