Strasbourg, 5. kolovoza 2008.

Poštovani gospodine G.,

Dana 18. lipnja 2007. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu protiv Europske komisije u vezi s obradom vaših zahtjeva za informacije o razvojnoj suradnji s Argentinom.

Dana 23. srpnja 2007. proslijedio sam pritužbu predsjedniku Komisije i zatražio da se mišljenje pošalje do 30. studenoga 2008.

Dana 4. siječnja 2008. proslijedili ste mi poruku e-pošte koju ste istog dana poslali Komisiji, a koja se odnosila na predmet Vaše pritužbe.

Dopisom od 10. siječnja 2008. obavijestio sam Vas da, unatoč neslužbenim podsjetnicima, Komisija još nije poslala svoje mišljenje o Vašoj pritužbi i da sam stoga od nje službeno zatražio da dostavi svoje mišljenje ili da mi do 31. siječnja 2008. dostavi vremenski raspored za podnošenje ovog mišljenja.

Dana 13. i 21. siječnja 2008. poslali ste mi dodatne informacije u vezi s Vašom pritužbom.

Komisija je 15. siječnja 2008. dostavila izvornu englesku verziju svojeg mišljenja, a 22. siječnja 2008. prijevod na njemački jezik. Dana 29. siječnja 2008. proslijedio sam vam oba dokumenta s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 5. veljače 2008.

Moje službe obratile su se 24. travnja 2008. Komisiji kako bi provjerile je li ona odgovorila na vašu poruku e-pošte od 4. siječnja 2008. Komisija mi je 20. svibnja 2008. proslijedila primjerak poruke elektroničke pošte koju vam je poslala istog dana.

Dana 11. lipnja 2008. poslali ste mi primjerak poruke elektroničke pošte koju ste 7. lipnja 2008. poslali Komisiji. Zadržali ste svoju pritužbu i izjavili da, osim toga, želite podnijeti pritužbu u vezi s javnim pristupom dokumentu.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Osnovne informacije

Počevši od 1990-ih, Argentina je patila od teške gospodarske krize. Godine 2002. nije podmirio dio svojeg inozemnog duga. Među njegovim vjerovnicima bili su mnogi privatni građani iz europskih zemalja koji su svoju štednju i mirovine uložili u dužničke obveznice. U nastojanju da refinancira svoj dug, argentinska vlada konačno je dogovorila aranžman kojim je velik postotak obveznica sa statusom neispunjavanja obveza zamijenjen za druge, znatno niže nominalne vrijednosti i pod dužim uvjetima. Uvjeti razmjene duga nisu prihvaćeni od strane nekih privatnih vlasnika duga, tzv. "holdouts". Jedna od točaka koje su se suočile s velikim kritikama bila je činjenica da je Argentina Međunarodni monetarni fond („MMF”) smatrala „povlaštenim vjerovnikom”, što je značilo da mu plaćanja nisu bila obustavljena, dok se stanje zastoja, unatoč nizu sudskih postupaka na nacionalnoj razini, i dalje čini neriješenim (1).

Podnositelj pritužbe, njemački državljanin, jedan je od imatelja obveznica. Smatrao je da bi svu razvojnu pomoć koju je EU isplatio Argentini trebalo zamrznuti sve dok ona ne ispuni svoje obveze prema privatnim imateljima obveznica te da bi umjesto toga plaćanja namijenjena Argentini trebalo izvršiti tim imateljima obveznica.

U studenome 2005. pisao je Europskoj komisiji i postavio niz pitanja o programima u okviru kojih je Argentini dodijeljena financijska pomoć. Uputio je na Uredbu Vijeća (EEZ) br. 443/92 od 25. veljače 1992. o financijskoj i tehničkoj pomoći i gospodarskoj suradnji sa zemljama u razvoju u Aziji i Latinskoj Americi, čiji članak 2. sadržava sljedeću odredbu:

„U slučaju temeljnih i trajnih kršenja ljudskih prava i demokratskih načela, Zajednica bi mogla izmijeniti ili čak obustaviti provedbu suradnje s dotičnim državama ograničavanjem suradnje na aktivnosti od izravne koristi onim dijelovima stanovništva kojima je potrebna pomoć.”

Podnositelj pritužbe smatrao je da se ta odredba primjenjuje na situaciju u Argentini, koja je, prema njegovu mišljenju, ozbiljno povrijedila ljudsko pravo, odnosno pravo vlasništva. Na temelju toga zatražio je od Komisije da poduzme mjere. Dana 7. veljače 2006., nakon nekoliko podsjetnika, primio je suštinski odgovor na većinu svojih pitanja od Komisijina Ureda za suradnju EuropeAid („EuropeAid”). Kad je riječ o određenim političkim pitanjima koja je istaknuo, podnositelj pritužbe obaviješten je da će dobiti zaseban odgovor od Glavne uprave („GU”) za vanjske odnose. Podnositelj pritužbe odgovorio je 8. veljače 2006. EuropeAidu postavljajući niz detaljnih naknadnih pitanja u vezi s programima potpore.

Glavna uprava za vanjske odnose 24. ožujka 2006. pisala je podnositelju pritužbe i obavijestila ga da Komisija djeluje politički kako bi naglasila važnost odgovarajućeg rješenja problema na koji se pozvao. Međutim, dodao je da, s obzirom na to da je poštovanje ljudskih prava i demokratskih načela u Argentini općenito zadovoljavajuće, ni Komisija ni države članice EU-a nisu razmotrile obustavu razvojne suradnje s Argentinom.

Istog je dana podnositelj pritužbe odgovorio na tu poruku e-pošte iznošenjem kritičkih primjedbi na stajalište Komisije i postavljanjem dodatnih pitanja o konkretnim koracima koje Komisija namjerava poduzeti kako bi poduprla europske imatelje obveznica u Argentini.

Pritužba Europskom ombudsmanu

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe naveo je da, iako je poslao nekoliko podsjetnika, još uvijek nije primio odgovor na svoju posljednju poruku elektroničke pošte od 24. ožujka 2006. ili na svoju poruku elektroničke pošte od 8. veljače 2006. Kritizirao je stajalište Komisije u vezi s pitanjem koje je iznio i naveo da na niz njegovih pitanja još uvijek nije odgovoreno. Podnositelj pritužbe potvrdio je svoj zahtjev za obustavu razvojne pomoći Argentini.

Podnositelj pritužbe u biti je tvrdio da Komisija nije pravilno obradila njegove zahtjeve za informacije koji se odnose na razvojnu suradnju s Argentinom.

Tvrdio je da bi mu Komisija trebala pružiti sveobuhvatan odgovor na njegove e-poruke.

Podnositelj pritužbe također je zatražio od Ombudsmana da iskoristi sav svoj politički utjecaj kako bi zaustavio pomoć EU-a Argentini.

INQUIRY

Pristup Europskog ombudsmana

Kad je riječ o zahtjevu podnositelja pritužbe da se obustavi pružanje pomoći Argentini, Ombudsman je obavijestio podnositelja pritužbe da nije nadležan za odlučivanje o načinu na koji se dodjeljuje pomoć EU-a trećim zemljama. Obavijestio je podnositelja pritužbe da bi se u tom pogledu mogao obratiti Odboru za predstavke Europskog parlamenta.

Kad je riječ o zahtjevu podnositelja pritužbe da Ombudsman iskoristi svoj politički utjecaj kako bi se uvjerio da su plaćanja obustavljena, Ombudsman je obavijestio podnositelja pritužbe da je njegov mandat ograničen na istragu mogućih nepravilnosti u postupanju i da stoga možda neće pokušati politički utjecati na to pitanje.

Međutim, ombudsmanica je odlučila pokrenuti istragu o navodima i tvrdnjama podnositelja pritužbe.

Mišljenje Komisije

Komisija je tvrdila da je u svojim porukama elektroničke pošte od 7. veljače i 24. ožujka 2006. već odgovorila, u mjeri u kojoj je to mogla, na bit pitanja postavljenih u porukama elektroničke pošte podnositelja pritužbe od 16. studenoga 2005. i 8. veljače 2006. Zatim je navela da žali što je došlo do određenog kašnjenja u slanju tih odgovora. Konkretno, kad je riječ o dopisu od 7. veljače 2006., do kašnjenja je došlo zbog odsutnosti odgovornog dužnosnika. Međutim, Komisija je napomenula da su njezine službe u nekoliko navrata kontaktirale podnositelja pritužbe kako bi ga obavijestile o razlogu tog kašnjenja. Kad je riječ o poruci elektroničke pošte od 24. ožujka 2006., Komisija je navela da je, nakon pažljive rasprave o pitanju koje je postavio podnositelj pritužbe i opsežnog internog savjetovanja, dala detaljan odgovor na pitanja i primjedbe podnositelja pritužbe.

Komisija je potvrdila da njezini odgovori možda nisu bili sveobuhvatni koliko je podnositelj pritužbe želio. Međutim, istaknula je da se to može objasniti činjenicom da Komisija nije imala ni mandat ni posebnu nadležnost za djelovanje u vezi s nekim pitanjima o kojima je podnositelj pritužbe zatražio posebne informacije.

Komisija je podsjetila da je u svojoj poruci elektroničke pošte od 7. veljače 2006. potaknula podnositelja pritužbe da se obrati svojoj delegaciji u Argentini kako bi dobila dodatne informacije. Međutim, podnositelj pritužbe to nije učinio.

Komisija je dodala da je 22. studenoga 2007. podnositelju pritužbe poslala još jedan dopis u kojem mu je dostavila sveobuhvatan odgovor koji je zatražio. Izjavila je da se nada da će se tim dopisom pojasniti sva pitanja podnositelja pritužbe u mjeri u kojoj su ona u nadležnosti Komisije.

U svojem dopisu od 22. studenoga 2007., koji je Komisija priložila svojem mišljenju, ispričala se zbog činjenice da na neka pitanja podnositelja pritužbe nije odgovoreno. Podsjetio je da, kao što je to objasnio u svojim početnim odgovorima, nije imao mandat ni posebnu nadležnost za djelovanje u vezi s pitanjem koje je istaknuo, što je i dalje bilateralno pitanje između argentinske vlade s jedne strane i privatnih ulagača i odgovarajućih država članica EU-a s druge strane. Postojali su bilateralni ugovori o ulaganju između Argentine i nekoliko država članica EU-a koji bi mogli biti pravna osnova za osporavanje djelovanja argentinske vlade u pogledu neispunjenja obveza.

Komisija je naglasila da je na godišnjim sastancima za dijalog s Argentinom o gospodarskim i financijskim pitanjima uvijek izražavala zabrinutost zbog situacije, kako je navela, „imatelja obveznica koji nisu prihvatili izvornu ponudu” te je izrazila interes za napore za rješavanje tog „thorny pitanja” koje uključuje mnoge europske građane.

Međutim, Komisija je dodala da je, kako je prethodno objasnila podnositelju pritužbe, teško protumačiti neplaćanje argentinskog duga i naknadne pregovore s imateljima obveznica kao „temeljno i trajno kršenje ljudskih prava”, kako je tvrdio podnositelj pritužbe. Opće stanje ljudskih prava u Argentini smatralo se zadovoljavajućim. Stoga ni Komisija ni države članice u svojoj političkoj procjeni stanja u Argentini nisu razmatrale obustavu razvojne suradnje.

Kad je riječ o pitanjima podnositelja pritužbe na koja prethodno nije odgovoreno, Komisija je uputila na četiri takva pitanja i detaljno odgovorila na njih. Konkretno, kad je riječ o pitanju može li dobiti preslike sporazuma o financiranju koji se odnose na pojedinačne projekte EU-a u Argentini, Komisija je navela da su ti sporazumi u zajedničkom vlasništvu obiju stranaka i da ih Komisija stoga ne može distribuirati bez suglasnosti argentinske vlade. Komisija je obavijestila podnositelja pritužbe da, ako želi dobiti preslike sporazuma, može „zatražiti mišljenje argentinske vlade”. U odgovoru na zahtjev podnositelja pritužbe, u njegovoj poruci e-pošte od 8. veljače 2006., da mu se dostave podaci za kontakt člana osoblja Komisije u Argentini koji govori engleski jezik, Komisija mu je dostavila podatke za kontakt triju dužnosnika kojima se mogao obratiti s daljnjim upitima.

E-poruka podnositelja pritužbe od 4. siječnja 2008.

Podnositelj pritužbe proslijedio je 4. siječnja 2008. e-poruku Ombudsmanu, koju je istog dana poslao svim trima dužnosnicima koje je navela Komisija. Izjavio je da dopis Komisije od 22. studenoga 2007. i dalje ostavlja niz otvorenih pitanja. U pogledu svoje preporuke da se obrati argentinskoj vladi kako bi dobila preslike relevantnih sporazuma, smatrao je da je ta preporuka diskriminirajuća i neprihvatljiva. Štoviše, smatrao je malo vjerojatnim da će vlada prihvatiti takav zahtjev. Budući da je, prema njegovu mišljenju, Argentina namjerno izdala privatne vjerovnike, prijedlog Komisije bio je ciničan i nije se mogao shvatiti ozbiljno. Osim toga, naveo je da još nije odgovoreno na njegova pitanja o nadležnosti i pravu na koje se primjenjuju sporazumi o financiranju i o pravnoj osnovi koju su stranke dogovorile.

Kad je riječ o stanju ljudskih prava u Argentini, podnositelj pritužbe zatražio je od Komisije na temelju kojih pravila ili objektivnih kriterija ocjenjuje je li neka zemlja prekršila ljudska prava. Istaknuo je da su brojni visoki sudovi proglasili argentinsko ponašanje nezakonitim, što je potvrđeno i u izvješću Kongresu Središnje banke Argentine. Prema podnositelju pritužbe, bilo je skandalozno da je Komisija zanemarila tu činjenicu. Osim toga, podnositelj pritužbe pitao je kako se mogu izdati ovrhe protiv Komisije i koja se nadležnost i pravo primjenjuju u takvim okolnostima.

E-poruka podnositelja pritužbe od 13. siječnja 2008.

U dodatnoj poruci elektroničke pošte od 13. siječnja 2008. upućenoj Ombudsmanu podnositelj pritužbe smatrao je da Komisija nije u dovoljnoj mjeri odgovorila na njegova pitanja ni u svojim početnim odgovorima ni u dopisu od 22. studenoga 2007. Osobito je kritizirao ono što smatra diskriminatornim odgovorom na njegov zahtjev da mu se dostave preslike relevantnih sporazuma o financiranju.

Kad je riječ o preporuci Ombudsmana da se obrati Odboru za predstavke Europskog parlamenta u vezi s određenim pitanjima koja Ombudsman nije mogao istražiti, podnositelj pritužbe izjavio je da ne vjeruje da bi podnošenje predstavki Parlamentu moglo imati bilo kakav koristan učinak.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima naveo da je šokiran sadržajem mišljenja Komisije i njezinim tonom. Prosvjedovao je protiv izjave Komisije da nije pokušao stupiti u kontakt s njezinom delegacijom u Argentini. Tvrdio je da Komisija prije svojeg dopisa od 22. studenoga 2007. nikada nije navela osobe za kontakt i da nije odgovorila na njegov zahtjev u tom smislu. Međutim, naveo je da je jedna od osoba za kontakt za koju je Komisija sada navela da je primila preslike cjelokupne njegove korespondencije s Komisijom elektroničkom poštom, tako da se pitao zašto mu ona nikad nije odgovorila.

Osim toga, podnositelj pritužbe istaknuo je da je kontaktirao sve tri osobe koje je Komisija navela u poruci elektroničke pošte od 4. siječnja 2008., ali da, prema njegovu mišljenju, poslanoj 15. siječnja 2008., Komisija nije iznijela nikakve primjedbe u pogledu sadržaja te poruke elektroničke pošte.

Kad je riječ o nadležnosti Komisije u tom području, podnositelj pritužbe tvrdio je da su programi EU-a u Argentini financirani i porezima vjerovnika koji su građani EU-a. Stoga je tvrdio da bi programe trebalo staviti na čekanje dok Argentina ne promijeni svoje stajalište. Također je tvrdio da Komisija nije uputila ni na kakve relevantne argumente kojima bi se moglo poduprijeti njezino stajalište da Argentina nije „temeljno i trajno kršila ljudska prava”. Prema podnositelju pritužbe, Komisija je zauzela to stajalište protivno svojem boljem znanju. Osim toga, tvrdio je da je Komisijin pristup njegovu zahtjevu za slanje preslika relevantnih sporazuma o financiranju diskriminatoran. Dodao je da, prema njegovu mišljenju, to nije u skladu s člankom 42. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

Podnositelj pritužbe iznio je niz dodatnih detaljnih primjedbi u pogledu navodno nezakonite prirode mjera restrukturiranja duga koje je poduzela argentinska vlada. Zapravo, nikada nije bilo pregovora s vjerovnicima ili njihove „ponude”, kao što je to navela Komisija. Umjesto toga, uvjeti su bili jednostrano nametnuti. Podnositelj pritužbe podsjetio je i na to da je Argentina, iako su tražbine privatnih vjerovnika bile istog ranga kao i tražbine drugih vjerovnika, odlučila u potpunosti podmiriti tražbine MMF-a čak i prije njihova dospijeća. Osim toga, privatni vjerovnici gotovo uopće nisu imali priliku istaknuti svoje tražbine pred nacionalnim sudovima.

Podnositeljica pritužbe tvrdila je i da se čini da se, kad je povjerenica EU-a za vanjske poslove posjetila Argentinu u studenome 2006., uopće nije bavila tim pitanjem. Izjavio je da je cinično da je Komisija uputila na napore na političkoj razini jer je njezino stajalište protivno jednom od prioriteta utvrđenih u Haškom programu („Haški višegodišnji program za jačanje područja slobode, sigurnosti i pravde”), odnosno, u skladu s Komunikacijom Komisije (3):

"10. (1) Temeljna prava i građanstvo: stvaranje cjelovitih politika

Temeljna prava u središtu su vrijednosti Unije. Mora se osigurati potpun razvoj politika za praćenje i promicanje poštovanja temeljnih prava svih ljudi i politika kojima se jača građanstvo.”

Podnositelj pritužbe napomenuo je i da se nijedna od osoba uključenih u Komisiju nije osvrnula na ono što smatra prijevarnim postupanjem Argentine. Prema njegovu mišljenju, izvješća Kongresu Središnje banke Argentine jasno su pokazala da je Argentina namjerno uzrokovala neplaćanje i prenijela znatnu imovinu iz Sjedinjenih Američkih Država u Švicarsku kako bi iskoristila imunitet koji je ondje odobren i tako zaštitila novac od svojih vjerovnika.

Zaključno, podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije odgovorila ili nije u dovoljnoj mjeri odgovorila na njegova pitanja i da nije poštovala standarde dobre uprave utvrđene u Povelji EU-a o temeljnim pravima.

Podnositelj pritužbe zatražio je od Ombudsmana da o tom pitanju obavijesti odgovornog povjerenika EU-a i predsjednika Komisije.

E-poruka Komisije podnositelju pritužbe od 20. svibnja 2008.

Službe Ombudsmana obratile su se 24. travnja 2008. nadležnoj službi u Komisiji kako bi utvrdile je li ona odgovorila na e-poruku podnositelja pritužbe od 4. siječnja 2008.

Komisija je 20. svibnja 2008. podnositelju pritužbe poslala poruku elektroničke pošte u kojoj je odgovorila na pitanja sadržana u njegovoj poruci elektroničke pošte od 4. siječnja 2008.

Što se tiče pristupa sporazumima o financiranju, Komisija se pozvala na Uredbu (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (4) ("Uredba 1049/2001") te je svojoj e-poruci priložila kopiju ove Uredbe. Istaknuo je da se zahtjevi mogu podnijeti u bilo kojem pisanom obliku, na jednom od jezika Zajednice i na dovoljno precizan način. Budući da su sporazumi o financiranju bili dokumenti trećih strana, trebalo se savjetovati s Argentinom u skladu s člankom 4. stavkom 4. Uredbe prije nego što se mogao odobriti pristup.

U pogledu nadležnosti i prava kojima podliježu sporazumi o financiranju, Komisija je navela da se, u skladu s „okvirnim sporazumom o financiranju” između Europske zajednice i Argentine, za sporove koji se nisu mogli riješiti među strankama, arbitraža trebala tražiti u skladu s „Fakultativnom arbitražnom uredbom Stalnog arbitražnog suda za međunarodne organizacije i države (Haag)”.

Što se tiče pravne osnove sporazuma, Komisija je obavijestila podnositelja pritužbe da je, zajedno s Ugovorom o EZ-u, posebno njegovim naslovom XX („razvojna suradnja”), Uredba (EZ) 1905/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o uspostavljanju instrumenta financiranja za razvojnu suradnju (5) jedna od glavnih pravnih osnova za sporazume potpisane nakon stupanja na snagu ove Uredbe.

U odgovoru na pitanje podnositelja pritužbe o pravilima ili objektivnim kriterijima za procjenu je li neka zemlja prekršila ljudska prava, Komisija je navela da su kršenja utvrđena na temelju političke procjene Komisije i Vijeća ministara te da se mjere u odnosu na glavne međunarodne instrumente u području ljudskih prava. Komisija je podsjetila da se opće stanje ljudskih prava u Argentini smatralo zadovoljavajućim, zbog čega obustava razvojne suradnje nije uzeta u obzir. Dodao je da tijekom posljednjeg univerzalnog periodičnog pregleda Argentine koji je proveden na Vijeću Ujedinjenih naroda za ljudska prava u Ženevi u travnju 2008. nije postavljeno nijedno pitanje na koje se podnositelj pritužbe pozvao.

Komisija je ponovila i da nema mandat ni posebnu nadležnost za djelovanje u vezi s pitanjem koje je istaknuo podnositelj pritužbe.

E-poruka podnositelja pritužbe Komisiji od 7. lipnja 2008.

Podnositelj pritužbe odgovorio je Komisiji 7. lipnja 2008. da nije zadovoljan njezinim odgovorima. Kao prvo, tvrdio je da Komisija nije pravilno primijenila Uredbu 1049/2001 i da mu očito nije bila voljna odobriti pristup financijskim sporazumima. Osim toga, Komisija ga nije obavijestila o mogućim pravnim lijekovima protiv odbijanja pristupa. Drugo, što se tiče nadležne nadležnosti u pitanjima koja se odnose na sporazume, Komisija ga nije obavijestila o tome koje je tijelo nadležno u slučaju „sudskih poremećaja” između EU-a i Argentine. Kao treće, što se tiče kriterija za ocjenu kršenja ljudskih prava, Komisija ponovno nije dala konkretan odgovor. Podnositelj pritužbe osvrnuo se na nove događaje u predmetima pred njemačkim sudovima i zaključio da još uvijek postoji niz pitanja na koja Komisija nije odgovorila.

E-poruka podnositelja pritužbe Ombudsmanu od 11. lipnja 2008.

Podnositelj pritužbe proslijedio je 11. lipnja 2008. svoju poruku elektroničke pošte Ombudsmanu od 7. lipnja 2008. Naglasio je da nije zadovoljan odgovorom Komisije te je zatražio od Ombudsmana da se ponovno obrati Komisiji i da jasno navede da samo „fizički odgovor” na njegove e-poruke nije dovoljan.

Osim toga, podnositelj pritužbe izjavio je da želi podnijeti pritužbu u pogledu Komisijine primjene Uredbe 1049/2001.

ODLUKA

1 Uvodne napomene

1.1 Podnositelj pritužbe, njemački državljanin, uložio je u dužničke obveznice koje je izdala argentinska vlada. Kada Argentina nije ispunila obveze u pogledu dijelova svojeg vanjskog duga, podnositelj pritužbe bio je jedan od imatelja obveznica koji nije prihvatio uvjete zamjene duga kojom su obveznice u statusu neispunjavanja obveza zamijenjene za druge obveznice znatno niže nominalne vrijednosti. Neovisno o nizu sudskih postupaka na nacionalnoj razini, čini se da je situacija tih imatelja obveznica još uvijek neriješena. Podnositelj pritužbe smatrao je da bi, sve dok Argentina ne ispuni svoje obveze prema privatnim imateljima obveznica, svu razvojnu pomoć EU-a Argentini trebalo zamrznuti. U studenome 2005. te u veljači i ožujku 2006. podnositelj pritužbe pisao je Komisiji i postavio joj niz pitanja o programima u okviru kojih je Argentini dodijeljena financijska potpora. U svojoj pritužbi Europskom ombudsmanu, podnesenoj 18. lipnja 2007., podnositelj pritužbe naveo je da, iako je poslao nekoliko podsjetnika, još uvijek nije primio suštinski odgovor na svoju posljednju korespondenciju. Kritizirao je stajalište Komisije o financijskoj pomoći Argentini i izjavio da na niz njegovih pitanja nije odgovorio. Podnositelj pritužbe potvrdio je svoj zahtjev za obustavu razvojne pomoći Argentini.

Podnositelj pritužbe u biti je tvrdio da Komisija nije pravilno obradila njegove zahtjeve za informacije o razvojnoj suradnji s Argentinom. Tvrdio je da bi mu Komisija trebala pružiti sveobuhvatan odgovor na njegove e-poruke. Podnositelj pritužbe također je zatražio od Ombudsmana da iskoristi sav svoj politički utjecaj kako bi zaustavio pomoć EU-a Argentini.

1.2 Ombudsman je obavijestio podnositelja pritužbe da nije nadležan odlučivati o načinu dodjele pomoći EU-a trećim zemljama. Obavijestio je podnositelja pritužbe da bi se u tom pogledu mogao obratiti Odboru za predstavke Europskog parlamenta. Ombudsman je također obavijestio podnositelja pritužbe da je njegov mandat ograničen na istragu mogućih nepravilnosti u postupanju i da stoga možda neće pokušati politički utjecati na predmetno pitanje. Međutim, ombudsmanica je pokrenula istragu o navodima i tvrdnjama podnositelja pritužbe.

1.3 U svojoj poruci elektroničke pošte Ombudsmanu od 11. lipnja 2008. podnositelj pritužbe dodao je novu tvrdnju o svojoj pritužbi, odnosno da Komisija nije pravilno primijenila Uredbu (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (6) ("Uredba 1049/2001").

S obzirom na činjenicu da ta nova tvrdnja nije odmah povezana s predmetom ovog predmeta, Ombudsman ne bi smatrao prikladnim uključiti je u svoju istragu koja je u tijeku. Međutim, razmotrio je treba li e-poruku podnositelja pritužbe od 11. lipnja 2008. registrirati kao novu pritužbu. To bi bilo opravdano ako bi nova tvrdnja bila dopuštena i ako bi Ombudsman stoga mogao pokrenuti istragu o toj tvrdnji.

Jedan od uvjeta dopuštenosti za pritužbe Europskom ombudsmanu, utvrđen u članku 2. stavku 4. Statuta Europskog ombudsmana, jest da pritužbi „mora prethoditi odgovarajući administrativni pristup dotičnim institucijama i tijelima”. U slučajevima u kojima se navodi da nije odobren pristup dokumentima u skladu s Uredbom 1049/2001, to znači da podnositelj pritužbe mora podnijeti početni zahtjev za pristup u skladu s člankom 7. Uredbe i, u slučaju odbijanja, ponovni zahtjev u skladu s člankom 8. Uredbe prije nego što se može obratiti Europskom ombudsmanu.

Ombudsmanica napominje da je u svojem odgovoru podnositelju pritužbe od 22. studenoga 2007. Komisija obavijestila podnositelja pritužbe da bi, ako želi primiti preslike sporazuma o financiranju između EU-a i Argentine, mogao „tražiti mišljenje argentinske vlade”. Podnositelj pritužbe prosvjedovao je protiv tog prijedloga, koji je smatrao diskriminirajućim i neprihvatljivim.

Međutim, Ombudsman također napominje da je Komisija u svojoj poruci elektroničke pošte od 20. svibnja 2008. podnositelju pritužbe objasnila da se Uredba 1049/2001 primjenjuje ako želi imati pristup sporazumima o financiranju te da je priložila primjerak te Uredbe. Nadalje, objasnila je neke modalitete primjene Uredbe u predmetu podnositelja pritužbe. Podnositelj pritužbe stoga je tvrdio da Komisija nije pravilno primijenila Uredbu.

Ombudsmanica smatra da je u ovom trenutku vjerojatno došlo do nesporazuma. Podnositelj pritužbe očito je smatrao da je Komisija već odbila njegov zahtjev za pristup sporazumima o financiranju. Međutim, čini se da je namjera Komisije bila obavijestiti podnositelja pritužbe o mogućnosti podnošenja zahtjeva.

Ombudsmanica smatra da bi Komisija mogla protumačiti da e-poruke podnositelja pritužbe sadržavaju implicitni zahtjev za pristup predmetnim dokumentima. U svakom slučaju, iako je Komisija mogla sumnjati u to je li podnositelj pritužbe namjeravao da njegove poruke elektroničke pošte čine zahtjev za pristup dokumentima, na njoj bi bilo da razjasni te sumnje s podnositeljem pritužbe.

Međutim, Ombudsman također smatra da se ne može smatrati da korespondencija podnositelja pritužbe sadržava ponovni zahtjev za pristup sporazumima o financiranju. Stoga uvjet iz članka 2. stavka 4. njegova Statuta nije ispunjen i Europski ombudsman u ovoj fazi ne može pokrenuti istragu o Komisijinoj primjeni Uredbe 1049/2001.

S obzirom na navedeno ombudsmanica je odlučila da neće registrirati e-poruku podnositelja pritužbe od 11. lipnja 2008. kao novu pritužbu. Podnositelju pritužbe savjetuje da, ako i dalje želi imati pristup predmetnim dokumentima, Komisiji podnese zahtjev za pristup na temelju Uredbe 1049/2001. Ako Komisija ne poštuje pravila utvrđena u ovoj Uredbi, podnositelj pritužbe mogao bi razmotriti podnošenje nove pritužbe Europskom ombudsmanu.

1.4 Prije nego što započne svoju procjenu izvornog navoda i tvrdnje podnositelja pritužbe, Ombudsman također smatra da je korisno riješiti određena dodatna pitanja koja je podnositelj pritužbe iznio tijekom istrage Ombudsmana.

Kao prvo, podnositelj pritužbe naveo je u svojoj poruci elektroničke pošte od 13. siječnja 2008. da ne vjeruje da bi podnošenje predstavki Europskom parlamentu moglo imati ikakav koristan učinak u njegovu slučaju. Ombudsmanica ističe da Odbor za predstavke ima znatne ovlasti u postupanju s podnescima građana. Ako predstavku smatra dopuštenom, može, na primjer, skrenuti pozornost Parlamenta u cjelini na to pitanje ili je uputiti nadležnom odboru u Parlamentu kako bi je se uzelo u obzir u njegovoj zakonodavnoj aktivnosti. Stoga Ombudsman smatra da je teško razumjeti zašto podnositelj pritužbe od samog početka isključuje tu dodatnu mogućnost da izrazi svoju zabrinutost.

Drugo, čini se da je podnositelj pritužbe smatrao da je Komisija trebala uzeti u obzir njegovu poruku elektroničke pošte od 4. siječnja 2008. kada je pripremila svoje mišljenje. U tom pogledu Ombudsman primjećuje da je mišljenje Komisije dato 21. prosinca 2007., ali da je poslano Ombudsmanu tek 15. siječnja 2008. Ta okolnost može biti posljedica činjenice da je mišljenje trebalo pričekati odobrenje nadležne povjerenice, odnosno gđe Benite Ferrero-Waldner, čiji je popratni dopis od 15. siječnja 2008. Međutim, vrijeme potrebno za prethodno navedeno odobrenje samo po sebi nije dovoljno da bi se objasnilo zašto Komisija nije uzela u obzir e-poruku podnositelja pritužbe. Međutim, Ombudsman također napominje da je Komisija u svojoj e-poruci od 20. svibnja 2008. odgovorila na e-poruku podnositelja pritužbe od 4. siječnja 2008. Stoga smatra da se ne mora dalje baviti tim pitanjem.

Treće, podnositelj pritužbe zatražio je od Ombudsmana da o njegovu slučaju obavijesti nadležnog povjerenika i predsjednika Komisije. Ombudsmanica podsjeća da je, kako je prethodno navedeno, povjerenica Ferrero-Waldner već bila uključena u predmet jer je preuzela odgovornost za mišljenje Komisije. Nadalje, predsjednik Komisije sugovornik je Ombudsmana u Komisiji. Stoga je cjelokupna korespondencija u ovom predmetu poslana predsjedniku, a on će, naravno, dobiti i primjerak ove odluke.

2 Navodno neodgovarajuće postupanje sa zahtjevima za informacije i povezanim potraživanjima

2.1 Ombudsman razumije tvrdnju podnositelja pritužbe da Komisija nije pravilno obradila njegove zahtjeve za informacije kako bi se odnosili i na formalna pitanja, posebno na pravodobnost odgovora Komisije, i na sadržaj tih odgovora. Ombudsmanica će stoga zasebno ocijeniti ta pitanja.

2.2 Komisija je u svojem mišljenju navela da žali što je došlo do određenog kašnjenja u slanju odgovora podnositelju pritužbe. Konkretno, kad je riječ o njegovu dopisu od 7. veljače 2006., do kašnjenja je došlo zbog odsutnosti odgovornog dužnosnika. Međutim, Komisija je napomenula da su njezine službe u nekoliko navrata kontaktirale podnositelja pritužbe kako bi ga obavijestile o razlogu tog kašnjenja. Dodala je da je potaknula podnositelja pritužbe da se obrati svojoj delegaciji u Argentini kako bi dobila dodatne informacije. Međutim, podnositelj pritužbe to nije učinio.

2.3 Ombudsmanica napominje da početna korespondencija podnositelja pritužbe potječe od 16. studenoga 2005. Nakon podsjetnika poslanog 7. prosinca 2005. podnositelj pritužbe primio je na taj datum popratni odgovor u kojem je obaviješten da je nadležni službenik na dopustu i da je njegov zahtjev kopiran u Delegaciju, što bi vam moglo „zasigurno pomoći da pronađete tražene informacije”. Nakon dodatne opomene poslane 31. siječnja 2006. podnositelj pritužbe primio je još jedan popratni odgovor, poslan 6. veljače 2006., u kojem je Komisija navela da izražava veliko žaljenje zbog dugog kašnjenja i da može očekivati odgovor u sljedećih nekoliko dana. Podnositelj pritužbe primio je 7. veljače 2006. prvi sadržajni odgovor Komisije.

Podnositelj pritužbe odgovorio je 8. veljače 2006. i postavio niz detaljnih naknadnih pitanja. Nakon još jednog podsjetnika od 20. ožujka 2006. primio je još jedan sadržajni odgovor Komisije, poslan 24. ožujka 2006., na koji je istog dana odgovorio tražeći pojašnjenja i dodatne informacije. Podnositelj pritužbe obratio se Ombudsmanu 18. lipnja 2006. i nakon dva dodatna podsjetnika, za koja se čini da su ostali bez odgovora. Tijekom istrage Ombudsmana Komisija je 22. studenoga 2007. i 20. svibnja 2008. podnositelju pritužbe uputila dva dodatna odgovora.

2.4 Ombudsmanica smatra da su kašnjenja u načinu na koji je Komisija postupala sa zahtjevima podnositelja pritužbe doista znatna. Trebalo je dva i pol mjeseca prije nego što je podnositelj pritužbe primio prvi sadržajni odgovor Komisije, a zatim još šest tjedana do slanja drugog odgovora. Nadalje, Ombudsman posebno žali što mora imati na umu da je e-pošta podnositelja pritužbe od 24. ožujka 2006., pa čak i neka od pitanja koja je postavio u svojim prvim e-porukama, obrađena samo u dopisu Komisije od 22. studenoga 2007., odnosno više od godinu i pol nakon što je podnositelj pritužbe prvi put stupio u kontakt s Komisijom i tek nakon što je Ombudsman pokrenuo istragu. Komisija nije pružila nikakvo objašnjenje kojim bi se moglo opravdati kašnjenje u tom trajanju.

2.5 Međutim, Ombudsmanica napominje da se Komisija u svojem dopisu od 22. studenoga 2007. ispričala zbog činjenice da na neka pitanja podnositelja pritužbe nije odgovoreno te je uložila napore kako bi odgovorila na sva preostala pitanja. S obzirom na tu ispriku ombudsmanica smatra da nisu potrebne daljnje istrage u pogledu tog aspekta pritužbe.

2.6 Međutim, radi cjelovitosti, Ombudsmanica žali što mora napomenuti da se čini da navedeni napori nisu imali trajan učinak. Naime, na e-poruku podnositelja pritužbe od 4. siječnja 2008. odgovoreno je tek 20. svibnja 2008., a nakon druge intervencije službi Ombudsmana. Ombudsmanica nadalje napominje da taj odgovor, za razliku od dopisa Komisije od 22. studenoga 2007., nije sadržavao ispriku ili objašnjenje za kašnjenje. Međutim, s obzirom na to da podnositelj pritužbe nije iznio nikakve posebne primjedbe u vezi s tim daljnjim kašnjenjem, Ombudsman smatra da nema potrebe za rješavanjem tog pitanja u ovoj istrazi.

2.7 Što se tiče sadržaja zahtjeva podnositelja pritužbe, Ombudsman će prvo ispitati stajalište Komisije o materijalnom pitanju koje je podnositelj pritužbe postavio, odnosno njegovo stajalište da bi razvojnu pomoć Argentini trebalo obustaviti. Nakon toga Ombudsman će razmotriti niz pitanja na koja, prema navodima podnositelja pritužbe, nije odgovoreno.

2.8 U odgovoru na stajalište podnositelja pritužbe da bi razvojnu pomoć Argentini trebalo obustaviti, Komisija je u osnovi tvrdila da je teško protumačiti neplaćanje argentinskog duga i naknadne pregovore s imateljima obveznica kao "temeljno i trajno kršenje ljudskih prava", kako je podnositelj pritužbe tvrdio. Opće stanje ljudskih prava u Argentini smatralo se zadovoljavajućim, zbog čega ni Komisija ni države članice u svojoj političkoj procjeni stanja u Argentini nisu razmatrale obustavu razvojne suradnje. Nadalje, Komisija nije imala mandat ni posebnu nadležnost za djelovanje u vezi sa situacijom imatelja obveznica koji nisu prihvatili zamjenu obveznica. To je i dalje bilateralno pitanje između argentinske vlade s jedne strane i privatnih ulagača i odgovarajućih država članica EU-a s druge strane. Nadalje je istaknuo da postoje bilateralni ugovori o ulaganju između Argentine i nekoliko država članica EU-a koji bi mogli biti pravna osnova za osporavanje djelovanja argentinske vlade u pogledu neispunjenja obveza.

2.9 Ombudsmanica smatra da je pri ispitivanju je li Komisija dala zadovoljavajuće obrazloženje za svoje stajalište potrebno razlikovati dva pitanja: Prvo, potrebno je utvrditi je li situacija koju je opisao podnositelj pritužbe predstavljala povredu ljudskih prava zbog koje bi Komisija trebala razmotriti je li potrebno poduzeti mjere. Kao drugo, u slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, postavlja se pitanje je li Komisija pravilno postupila odlučivši da neće poduzeti nikakvu radnju.

2.10 Što se tiče prvog pitanja, podnositelj pritužbe tvrdio je da je Argentina, time što nije ispunila svoje obveze prema privatnim imateljima obveznica, teško povrijedila ljudsko pravo, odnosno pravo vlasništva. Neosporno je da je pravo vlasništva takvo ljudsko pravo. To je pravo, primjerice, utvrđeno u članku 17. Povelje o temeljnim pravima. Nadalje, čini se da Komisija ne isključuje mogućnost da je Argentina prekršila pravo podnositelja pritužbe na vlasništvo. Međutim, Komisija je tvrdila da je teško protumačiti neplaćanje argentinskog duga i naknadne pregovore s imateljima obveznica kao „temeljno i trajno kršenje ljudskih prava”, kako je tvrdio podnositelj pritužbe. Komisija je dodala da se opće stanje ljudskih prava u Argentini smatra zadovoljavajućim.

2.11 Ombudsman podsjeća da je podnositelj pritužbe svoje stajalište u tom pogledu temeljio isključivo na članku 2. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 443/92 od 25. veljače 1992. o financijskoj i tehničkoj pomoći i gospodarskoj suradnji sa zemljama u razvoju u Aziji i Latinskoj Americi (7) ("Uredba 443/92"). U skladu s člankom 2. u slučaju „temeljnih i trajnih kršenja ljudskih prava” može se predvidjeti suspenzija razvojne pomoći. Ombudsmanica smatra da je jasno da procjena o tome je li moguće kršenje ljudskih prava „temeljno i trajno” u smislu Uredbe 443/92 nužno uključuje presudu Zajednice i stoga joj daje diskrecijsko pravo. Ombudsmanica smatra da nije utvrđeno da je Komisija prekoračila to diskrecijsko pravo jer je u biti zauzela stajalište da postupanje Argentine prema imateljima obveznica kao što je podnositelj pritužbe nije predstavljalo kršenje takvog stupnja.

2.12 Stoga Ombudsman ne nalazi nepravilnosti u postupanju u stajalištu Komisije o materijalnom pitanju koje je postavio podnositelj pritužbe. Stoga nije potrebno ispitati drugo pitanje navedeno u točki 2.9. ovog mišljenja.

2.13 Moglo bi biti korisno dodati da je Uredba 443/92 sada stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom (EZ) br. 1905/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o uspostavljanju instrumenta financiranja za razvojnu suradnju (8) ("Uredba 1905/2006"). Člankom 37. potonje uredbe predviđa se sljedeće:

„(...) ako partnerska zemlja ne poštuje načela iz članka 3. stavka 1. točke 9. i ako savjetovanja s partnerskom zemljom ne dovedu do rješenja prihvatljivog objema stranama ili ako se savjetovanja odbiju ili u posebno hitnim slučajevima, Vijeće (...) može poduzeti odgovarajuće mjere u pogledu pomoći dodijeljene partnerskoj zemlji na temelju ove Uredbe. Takve mjere mogu uključivati potpunu ili djelomičnu obustavu pomoći.”

S obzirom na to da kvalifikacija kršenja kao „temeljnih i trajnih” nije zadržana u Uredbi 1905/2006, ne može se isključiti da je prag od kojeg se mogu predvidjeti sankcije smanjen u skladu s novim pravilima. To bi značilo da kršenja više ne moraju biti „temeljna i ustrajna” kako bi se opravdalo razmatranje obustave potpore. Međutim, Ombudsman također napominje da i Uredba 443/92 i Uredba 1905/2006 izričito predviđaju marginu prosudbe u odluci Zajednice o tome hoće li obustaviti pomoć („Vijeće (...) može poduzeti odgovarajuće mjere (...)” i „Zajednica bi mogla izmijeniti ili čak suspendirati provedbu suradnje”).

2.14 Što se tiče konkretnih pitanja koja je podnositelj pritužbe podnio Komisiji, Ombudsman napominje da je Komisija u svojim dopisima od 22. studenoga 2007. i 20. svibnja 2008. dala prilično detaljne odgovore na pitanja podnositelja pritužbe za koja je utvrdila da do sada nisu bila odgovorena. Međutim, podnositelj pritužbe ustrajao je na tome da neka od njegovih pitanja još nisu riješena na zadovoljavajući način.

2.15 Što se tiče Ombudsmana, čini se da u biti postoje tri takva pitanja. Prvo, podnositelj pritužbe smatrao je da je odgovor Komisije u pogledu pristupa sporazumima o financiranju nezadovoljavajući. Drugo, kad je riječ o nadležnosti u pitanjima koja se odnose na sporazume, podnositelj pritužbe smatrao je da ga Komisija nije obavijestila o tome koje je tijelo nadležno u slučaju „sudskih poremećaja” između EU-a i Argentine. Također se čini da je u tom kontekstu podnositelj pritužbe želio znati kako može pozvati Komisiju na odgovornost. Posebice je spomenuo ukrase. Kao treće, Komisija još nije dala konkretan odgovor u pogledu kriterija za ocjenu kršenja ljudskih prava.

2.16 Prvo od gore navedenih pitanja obrađeno je u točki 1.3. te ga stoga ovdje nije potrebno razmatrati. Ostala dva pitanja razmotrit će se u sljedećim odlomcima.

2.17 Što se tiče nadležne nadležnosti, Komisija je u svojoj poruci e-pošte od 20. svibnja 2008. obavijestila podnositelja pritužbe da se, u skladu s "okvirnim sporazumom o financiranju" između Europske zajednice i Argentine, za sporove koji se ne mogu riješiti među strankama arbitraža treba tražiti u skladu s "Fakultativnim pravilnikom o arbitraži Stalnog arbitražnog suda za međunarodne organizacije i države (Haag)". Međutim, ako Ombudsman ispravno razumije podnositelja pritužbe, podnositelj pritužbe želio je znati što će se dogoditi u slučaju da sukobi ostanu, to jest, u biti, u slučaju da arbitraža nije bila uspješna.

U skladu s člankom 81. revidirane verzije "Konvencije za rješavanje međunarodnih sporova na Pacifiku"(10) iz 1907., odluka Stalnog arbitražnog suda, "propisno izrečena i priopćena agentima stranaka, konačno rješava spor i bez žalbe". Stoga se čini da ne postoji nadležnost koja bi se mogla baviti potencijalnim sukobima koji se ne mogu riješiti arbitražom.

Kad je riječ o upućivanju podnositelja pritužbe na ukrase, Ombudsman nije u potpunosti siguran da ispravno razumije kakve je mjere podnositelj pritužbe imao na umu. U svakom slučaju, ovrha pretpostavlja da je sud potvrdio postojanje duga i naložio njegovo plaćanje. Međutim, s obzirom na to da se čini da podnositelj pritužbe nije ishodio presudu protiv Komisije, teško je vidjeti kako bi se ovrha dugova unovčenjem mogla odraziti u odnosu podnositelja pritužbe s Komisijom.

Ako podnositelj pritužbe smatra da je pretrpio štetu koja je posljedica Komisijina ponašanja prema njemu, u načelu ima mogućnost tužiti Komisiju za naknadu štete pred Prvostupanjskim sudom. Međutim, Ombudsman podsjeća da, prema ustaljenoj sudskoj praksi sudova Zajednice, kako bi se utvrdila odgovornost Zajednica, podnositelji zahtjeva moraju dokazati i. da je navodno ponašanje institucije nezakonito; ii. pretrpljena šteta je stvarna; i iii. postoji uzročno-posljedična veza između predmetnog postupanja i navodne štete (11). S obzirom na razmatranja Ombudsmana iz točaka 2.11. do 2.13., smatra upitnim bi li podnositelj pritužbe mogao utvrditi da je u njegovu slučaju ispunjen prvi od tih uvjeta.

2.18 Što se tiče kriterija za ocjenu kršenja ljudskih prava, Komisija je navela da su kršenja utvrđena na temelju političke procjene Komisije i Vijeća ministara te da su mjerena u odnosu na glavne međunarodne instrumente u području ljudskih prava. Ombudsmanica smatra da je taj odgovor bio dovoljno jasan.

2.19 S obzirom na navedeno, Ombudsmanica ne utvrđuje nepravilnosti u postupanju u pogledu pitanja na koja se navodno nije odgovorilo.

2.20 Stoga tvrdnja podnositelja pritužbe da bi mu trebalo pružiti sveobuhvatan odgovor na njegove e-poruke nije dovoljno utemeljena.

Zaključak

Na temelju istraga Ombudsmana u vezi s tom pritužbom zaključuje da daljnje istrage u vezi s postupovnim pitanjima, posebno pravodobnost odgovora Komisije podnositelju pritužbe, ne bi bile opravdane.

Kad je riječ o sadržaju odgovora Komisije podnositelju pritužbe, čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju.

Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Vidjeti članak „Restrukturiranje argentinskog duga” na http://www.wikipedia.org.

(2) SL 1992., L 52, str. 1. Ta je uredba u međuvremenu stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom (EZ) br. 1905/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o uspostavljanju instrumenta financiranja za razvojnu suradnju .

(3) Komunikacija Komisije Vijeću i Europskom parlamentu – Haški program: Deset prioriteta za sljedećih pet godina. Partnerstvo za europsku obnovu u području slobode, sigurnosti i pravde (COM/2005/0184 final).

(4) SL 2001., L 145, str. 43.

(5) SL 2006., L 378, str. 41.

(6) SL 2001., L 145, str. 43.

(7) SL 1992., L 52, str. 1.

(8) SL 2006., L 378, str. 41.

(9) Članak 3. stavak 1. odnosi se na „vrijednosti demokracije, vladavine prava, poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda”.

(10) Ovaj pravni tekst i njegova izvorna verzija iz 1899. dostupni su na internetskim stranicama Stalnog arbitražnog suda (http://www.pca-cpa.org).

(11) Predmet T-307/01 François protiv Komisije [2004.] ECR-SC I-A-183 i II-823.