Strasbourg, 9. listopada 2007.

Poštovani gospodine D.,

Dana 25. srpnja 2006. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu protiv Europske komisije. Popratni dokumenti poslani su 7. kolovoza 2006. Vaša pritužba odnosila se na uvjete u kojima je Komisija zaposlila vašeg ugovornog djelatnika.

Pritužbu sam 18. listopada 2006. proslijedio predsjedniku Komisije. Komisija je 22. siječnja 2007. poslala prijevod svojeg mišljenja na talijanski, koji sam Vam proslijedila 30. siječnja 2006. s pozivom na očitovanje do kraja veljače 2007. Od vas nisu primljene nikakve primjedbe.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Podnositelj pritužbe smatra da su relevantne činjenice ukratko sljedeće.

Europska komisija zaposlila je 1. siječnja 2006. podnositelja pritužbe kao ugovornog djelatnika u funkcijskoj skupini IV., razredu 14, te je započeo svoj posao u Zajedničkom istraživačkom centru („JRC”) u Pettenu (Nizozemska).

Budući da je podnositelj pritužbe smatrao da ga je Komisija trebala razvrstati u razred 15 (1) skupine IV umjesto u razred 14, podnio je pritužbu na temelju članka 90. Pravilnika o osoblju (2). Pritužba je podnesena Komisiji 6. ožujka 2006., a Komisija ju je 21. lipnja 2006. odbila u svojstvu tijela za imenovanje.

Podnositelj pritužbe u svojoj je pritužbi naveo da je 1997. stekao diplomu iz nuklearnog inženjerstva nakon petogodišnjeg sveučilišnog studija. Zatim je istaknuo da je talijanska vlada uredbom br. 270 od 22. listopada 2004. reformirala sustav akademskih naziva. Ta je reforma stupila na snagu u akademskoj godini 2004./2005. U skladu s reformom, nakon završetka trogodišnjeg ciklusa sveučilišnog studija studenti stječu prvu diplomu (laurea). Nakon dodatnog dvogodišnjeg sveučilišnog studija studenti stječu specijaliziranu diplomu (laurea magistrale).

Talijanskom uredbom br. 270 od 22. listopada 2004. utvrđuje se istovjetnost sveučilišne diplome stečene u okviru prethodnog sustava i sveučilišne diplome stečene nakon dva razdoblja (tri godine plus dvije godine) studija kako je predviđeno novim sustavom. Kao posljedica toga, sveučilišna diploma iz nuklearnog inženjerstva, poput sveučilišne diplome podnositelja pritužbe, odgovara magistrali lauree.

Podnositelj pritužbe smatrao je da je Komisija trebala podijeliti njegovu sveučilišnu diplomu na „prvu diplomu” stečenu 1995. i „drugu diplomu” stečenu 1997. Podnositelj pritužbe podnio je Komisiji potvrdu Sveučilišta u Pisi kojom je, prema njegovu mišljenju, potvrđeno njegovo tumačenje. Podnositelj pritužbe smatrao je da ga je Komisija, s obzirom na to da su tu potvrdu izdala nadležna tijela države članice, trebala uzeti u obzir prilikom utvrđivanja uvjeta njegova zapošljavanja.

Podnositelj pritužbe naveo je da je, kako bi bio zaposlen kao ugovorni djelatnik u skupini IV., potreban stupanj obrazovanja koji odgovara završenom sveučilišnom studiju u trajanju od najmanje tri godine. Također je tvrdio da je Komisija dvije dodatne godine studija koje je proveo trebala uzeti u obzir kao „stručno iskustvo”. To bi mu omogućilo da bude zaposlen u 15. razredu IV. skupine umjesto u 14. razredu. Također je tvrdio da ga je Komisija diskriminirala u odnosu na one kolege koji su imali dvije zasebne diplome, odnosno prvu diplomu stečenu nakon trogodišnjeg sveučilišnog studija i drugu diplomu stečenu nakon dodatnog dvogodišnjeg razdoblja.

U svojem odgovoru od 21. lipnja 2006. Komisija je odbacila stajališta podnositelja pritužbe jer je sveučilišna diploma podnositelja pritužbe bila nedjeljiva. Komisija je istaknula da je podnositelj pritužbe tu diplomu stekao 1997. i da je mogao uzeti u obzir samo svoje radno iskustvo stečeno nakon tog datuma. Komisija se pozvala na potvrdu Sveučilišta u Pisi u kojoj se navodi istovjetnost između prvog razdoblja od tri godine studija koje je proveo podnositelj pritužbe i lauree u okviru novog sustava. U tom pogledu Komisija je smatrala da se potvrda koju je izdalo Sveučilište u Pisi ne može smatrati "potvrdom o jednakovrijednosti" koju su izdala tijela države članice u smislu članka 2. stavka 2. Općih provedbenih odredbi o uvjetima zapošljavanja i rada ugovornog osoblja u Komisiji (3) ("Opće provedbene odredbe"). U skladu s tim člankom uzimaju se u obzir samo diplome koje su dodijelile države članice i diplome koje su bile predmet „istovjetnosti” koju su dodijelila tijela tih država članica.

Pojam „jednakovrijednost” u smislu članka 2. stavka 2. odnosi se na diplome koje dodjeljuju različite države članice, a ne na jednakovrijednost diploma koje se dodjeljuju u Italiji na temelju dvaju različitih sustava.

Komisija je nadalje odbacila tvrdnju podnositelja pritužbe o diskriminaciji na temelju toga što podnositelj pritužbe nije bio u istoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao oni kandidati koji su imali dvije zasebne diplome.

Kako bi potkrijepio svoju pritužbu, podnositelj pritužbe podnio je 7. kolovoza 2006. Europskom ombudsmanu presliku izjave koju je potpisao direktor talijanskog Centro d'Informazione sulla Mobilità e le Equivalenze Accademiche („CIMEA”)(4). Tom je izjavom potvrđena istovjetnost sveučilišne diplome koju je podnositelj pritužbe stekao 1997. u okviru „starog sustava” i zbroja dviju sveučilišnih diploma (tri godine plus dvije godine studija) „novog sustava”.

Ombudsman je shvatio da je u svojoj pritužbi koja mu je podnesena podnositelj pritužbe tvrdio da je odluka Komisije o odbijanju njegove pritužbe od 6. ožujka 2006. nepoštena jer se njome ne uzima u obzir talijanski dekret br. 270.

Ombudsmanica je također shvatila da je u istoj pritužbi podnositelj pritužbe tvrdio da bi Komisija trebala ponovno razmotriti svoje stajalište. Podnositelj pritužbe objasnio je da je njegova sveučilišna diploma stečena u okviru starog sustava istovjetna dvjema sveučilišnim diplomama (dobivenima nakon tri godine plus dvije godine studija) u okviru novog sustava. S obzirom na navedeno podnositelj pritužbe smatrao je da bi Komisija njegove posljednje dvije godine studija trebala smatrati „stručnim iskustvom” jer je, prema njegovu mišljenju, institucija to učinila u drugim slučajevima.

INQUIRY

Mišljenje institucije

Komisija je u svojem mišljenju uputila na odgovor koji je dostavila podnositelju pritužbe 21. lipnja 2006., kojim je odbila njegovu pritužbu na temelju članka 90.

Komisija je također navela da je podnositelj pritužbe tvrdio, s jedne strane, da se kandidati koji su završili sveučilišni studij u trajanju od najmanje tri godine mogu zaposliti kao članovi skupine IV. ugovornog osoblja ako imaju najmanje jednu godinu odgovarajućeg radnog iskustva. S druge strane, podnositelj pritužbe tvrdio je i da bi se za podnositelje zahtjeva koji su završili dopunski dvogodišnji sveučilišni studij drugi ciklus trebao smatrati profesionalnim iskustvom. Nadalje, podnositelj pritužbe smatrao je da njegova sveučilišna diploma stečena 1997. odgovara specijaliziranoj diplomi ( laurea magistrale) koja se može steći nakon završetka dvaju ciklusa sveučilišnog studija (tri godine plus dvije godine). Na temelju prethodno navedenog podnositelj pritužbe tvrdio je da činjenica da Komisija nije smatrala dodatni dvogodišnji ciklus studija profesionalnim iskustvom predstavlja diskriminaciju u odnosu na studente koji su stekli sveučilišnu diplomu u okviru novog sustava. Za one koji su diplomirali, diploma stečena nakon završetka drugog ciklusa sveučilišnog studija u trajanju od dvije godine smatra se profesionalnim iskustvom.

Komisija je naglasila da se taj argument, koji je već odbijen u njezinu odgovoru od 21. lipnja 2006., ne može prihvatiti na temelju ustaljene sudske prakse sudova Zajednice. Tom se sudskom praksom predviđa povreda načela jednakog postupanja ako se različito postupa prema dvjema kategorijama osoba koje se nalaze u usporedivim pravnim i činjeničnim situacijama (5).

Kad je riječ o konkretnom slučaju podnositelja pritužbe, Komisija je naglasila da je talijanski nacionalni pravni okvir koji se odnosi na sveučilišni sustav izmijenjen nakon reforme provedene 2004. Slijedom toga, podnositelj pritužbe koji je 1997. stekao diplomu nalazi se u drukčijem pravnom položaju od studenata koji su svoj sveučilišni studij nastavili u okviru novog sustava. Stoga ne postoji diskriminacija između podnositelja pritužbe i tih osoba.

S obzirom na prethodno navedeno, Komisija je stoga zadržala svoje izvorno stajalište o pritužbi podnositelja pritužbe i odbila njegovu tvrdnju.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Mišljenje Komisije proslijeđeno je podnositelju pritužbe s pozivom na podnošenje primjedbi do kraja veljače 2007. Međutim, od njega nisu primljena nikakva očitovanja.

ODLUKA

1 Uvodne napomene

1.1 U svojem pismu predsjedniku Europske komisije kojim je pokrenuta ova istraga, Europski ombudsman utvrdio je tvrdnju i zahtjev koji je podnositelj pritužbe podnio u svojoj pritužbi te je zatražio od Komisije da podnese mišljenje o njima.

1.2 S obzirom na prirodu navoda i zahtjeva podnositelja pritužbe te njihovu usku povezanost, Ombudsman smatra primjerenim da se s njima postupa zajedno u odluci u nastavku.

2 Tvrdnja podnositelja pritužbe da je odluka Komisije o odbijanju njegove pritužbe od 6. ožujka 2006. nepoštena i povezana tvrdnja

2.1 Komisija je 1. siječnja 2006. zaposlila podnositelja pritužbe kao ugovornog djelatnika u funkcijskoj skupini IV., razredu 14. Budući da je smatrao da ga je Komisija trebala razvrstati u razred 15 skupine IV. umjesto u razred 14, 6. ožujka 2006. podnio je žalbu na temelju članka 90. Pravilnika o osoblju (6). Komisija je u svojstvu tijela za imenovanje 21. lipnja 2006. odbila pritužbu podnositelja pritužbe.

Ombudsman napominje da je podnositelj pritužbe osporio odluku Komisije jer je, prema njegovu mišljenju, ispunio uvjet zapošljavanja u razredu 15. Tužitelj je svoju tvrdnju temeljio na stajalištu da je njegovu sveučilišnu diplomu trebalo smatrati zbrojem prve diplome, stečene nakon tri godine sveučilišnog studija, i druge diplome, stečene nakon dodatnog dvogodišnjeg sveučilišnog studija. Ove dvije posljednje godine trebale su se smatrati "profesionalnim iskustvom". To bi stoga dovelo do više od osam godina radnog iskustva, što znači da bi ispunjavao uvjete za zapošljavanje u razredu 15 funkcijske skupine IV. Podnositelj pritužbe smatra da je taj pristup bio u skladu sa sadržajem talijanske uredbe br. 270. Podnositelj pritužbe smatra da Komisija to nije na odgovarajući način uzela u obzir.

2.2 Ombudsman je shvatio da je podnositelj pritužbe tvrdio da je odluka Komisije o odbijanju njegove pritužbe od 6. ožujka 2006. nepoštena jer nije uzela u obzir talijanski dekret br. 270 od 22. listopada 2004.

Nadalje, Ombudsman je shvatio da je podnositelj pritužbe tvrdio da bi Komisija trebala ponovno razmotriti svoje stajalište. Kako bi potkrijepio svoj zahtjev, podnositelj pritužbe tvrdio je da njegova sveučilišna diploma stečena u okviru sustava koji je bio na snazi u Italiji do akademske godine 2004./2005. odgovara dvjema sveučilišnim diplomama (dobivenima nakon tri plus dvije godine studija) u okviru novog sustava. S obzirom na prethodno navedeno, podnositelj pritužbe tvrdio je da bi Komisija trebala smatrati da njegove posljednje dvije godine studija predstavljaju profesionalno iskustvo jer je, prema njegovu mišljenju, institucija to učinila u drugim slučajevima.

2.3 Kako je Komisija objasnila u svojem odgovoru od 21. lipnja 2006. na pritužbu podnositelja pritužbe na temelju članka 90. i u svojem mišljenju, podnositelj pritužbe dobio je 1997. sveučilišnu diplomu iz nuklearnog inženjerstva („Ingegneria nucleare”). Komisija je napomenula i da je podnositelj pritužbe dostavio dokaze o relevantnom radnom iskustvu (7) u trajanju od šest godina te pet i pol mjeseci.

Kako bi bila zaposlena u razredu 15, Komisija je u skladu s općim provedbenim odredbama zahtijevala radno iskustvo dulje od osam godina. Komisija je podnositelja pritužbe zaposlila kao ugovornog djelatnika u funkcijskoj skupini IV. u razredu 14 za koji se, u skladu s člankom 10. navedenih provedbenih odredbi, dotična osoba može zaposliti u razredu 14 ako ima „radno iskustvo dulje od četiri godine”.

2.4 Komisija je u svojem mišljenju također primila na znanje argument podnositelja pritužbe da činjenica da dvije godine koje odgovaraju drugom ciklusu studija nije smatrala profesionalnim iskustvom predstavlja diskriminaciju u odnosu na one studente koji su stekli sveučilišnu diplomu u okviru novog sustava. Međutim, Komisija je naglasila da se taj argument ne može prihvatiti na temelju ustaljene sudske prakse sudova Zajednice, prema kojoj je načelo jednakog postupanja povrijeđeno ako se različito postupa prema dvjema kategorijama osoba koje se nalaze u usporedivim pravnim i činjeničnim situacijama.

2.5 U svojoj korespondenciji od 21. lipnja 2006. s podnositeljem pritužbe Komisija je zauzela stajalište da se potvrda koju je izdalo Sveučilište u Pisi, u kojoj se poziva na "istovjetnost" između prvog razdoblja od tri godine studija koje je proveo podnositelj pritužbe i lauree u okviru novog sustava, ne može smatrati "potvrdom o jednakovrijednosti" koju su izdala tijela države članice u smislu članka 2. stavka 2. Općih provedbenih odredbi o uvjetima zapošljavanja i rada ugovornog osoblja u Komisiji (8) ("Opće provedbene odredbe"). Komisija je tvrdila da se, u skladu s tim člankom, uzimaju u obzir samo diplome koje su dodijelile države članice i diplome koje su bile predmet „istovjetnosti” koju su dodijelila tijela tih država članica.

2.6 Ombudsmanica smatra da zapošljavanje ugovornog osoblja u institucijama i tijelima Zajednice mora biti u skladu s pravnim okvirom koji se primjenjuje u relevantnom području. U tom kontekstu Ombudsman se posebno poziva na Opće provedbene odredbe o postupcima kojima se uređuje zapošljavanje i zapošljavanje ugovornog osoblja u Komisiji (9) ("Opće provedbene odredbe"). U skladu s člankom 2., kojim se predviđaju minimalne kvalifikacije koje Komisija zahtijeva pri zapošljavanju člana ugovornog osoblja u funkcijskoj skupini IV.,

„Za zapošljavanje člana ugovornog osoblja potrebno je najmanje:
(...)
(d)(...) završen sveučilišni studij u trajanju od najmanje tri godine potvrđen diplomom i odgovarajuće radno iskustvo od najmanje jedne godine.” (naknadno istaknuto)

2.7 Ombudsmanica napominje da je talijanska vlada odobrila reformu akademskih naziva koja je stupila na snagu u akademskoj godini 2004.-2005. U okviru sustava koji je bio na snazi prije reforme iz 2004. postojalo je jedno razdoblje sveučilišnog studija. Na kraju tog razdoblja studenti koji su uspješno završili studij stekli su sveučilišnu diplomu ("laurea"). Prema sustavu koji je na snazi nakon reforme iz 2004., postoje dva ciklusa sveučilišnih studija. Po završetku prvog trogodišnjeg ciklusa studenti dobivaju prvu diplomu (laurea). Nakon dodatnog dvogodišnjeg razdoblja studenti stječu specijaliziranu diplomu (laurea magistrale). Člankom 13. stavkom 7. (Prijelazne i završne mjere) Uredbe br. 270 predviđa se da se kvalifikacija „dottore magistrale”, koja se trenutačno dodjeljuje studentima koji stječu specijaliziranu diplomu, dodjeljuje i studentima koji su diplomu stekli u starom sustavu.

2.8 Ombudsman napominje da je podnositelj pritužbe stekao sveučilišnu diplomu 1997. nakon što je završio jedan ciklus sveučilišnog studija u trajanju od pet godina. U skladu s člankom 13. stavkom 7. Uredbe br. 270, njegova kvalifikacija mora se smatrati jednakovrijednom „dottore magistrale”.

2.9 Europski ombudsman smatra da institucije Zajednice mogu tumačiti nacionalne diplome samo s obzirom na nacionalni pravni okvir koji se primjenjuje na takve diplome.

2.10 Ombudsman je pažljivo analizirao talijanski dekret br. 270. Čini se da se u talijanskom dekretu br. 270 ne navodi da se sveučilišna diploma stečena u okviru sustava koji je bio na snazi do reforme iz 2004. mora smatrati pravnim ekvivalentom dviju različitih diploma.

Iako Ombudsman ne može isključiti mogućnost da su talijanska tijela u okviru reforme iz 2004. odlučila utvrditi da bi se za nositelje diploma dodijeljenih prije reforme iz 2004. prve tri godine studija smatrale pravno jednakovrijednima laurei, institucije Zajednice ne mogu otkloniti negativne učinke koji bi mogli proizaći iz zakonodavnog odabira talijanskih tijela da to ne učine.

Stoga Ombudsman smatra da, u nedostatku konkretne potvrde da se, u skladu s talijanskim pravom, prve tri godine studija završenih prije reforme iz 2004. trebaju smatrati pravnim ekvivalentom lauree, Komisija ne može pretpostaviti da prve tri godine sveučilišnog studija koje je proveo podnositelj pritužbe odgovaraju laurei.

2.11 Ombudsman je također pažljivo ispitao različite dokumente koje je podnositelj pritužbe dostavio kako bi potkrijepio svoju pritužbu.

Ombudsmanica napominje da se u pismu Ministarstva osposobljavanja, sveučilišta i istraživanja (10) od 6. ožujka 2006. navodi da je diploma podnositelja pritužbe, koju je stekao nakon pet godina studija, „nadređena” diplomi koja se sada dodjeljuje nakon tri godine studija. U dopisu se također navodi da se njegova kvalifikacija mora smatrati jednakovrijednom diplomi koja se sada dodjeljuje nakon završetka petogodišnjeg studija. Ova je izjava u skladu s člankom 13. stavkom 7. Uredbe br. 270. Međutim, u dopisu se ne navodi da su prve tri godine studija podnositelja pritužbe pravni ekvivalent diplome koja se trenutačno dodjeljuje nakon završetka trogodišnjeg studija.

Ombudsmanica također napominje da se u pismu direktora Cimee od 3. kolovoza 2006. navodi da je diploma podnositelja pritužbe, koju je stekao nakon pet godina studija, jednaka „zbroju” trogodišnje diplome ( laurea) i kasnije dvogodišnje specijalizirane diplome (laurea magistrale). Međutim, u dopisu se ne navodi ni da je prvo trogodišnje razdoblje studija podnositelja pritužbe pravni ekvivalent diplome koja se trenutačno dodjeljuje nakon završetka trogodišnjeg studija.

Ombudsmanica nadalje napominje da se u izjavi profesora Marina Mazzinija sa Sveučilišta u Pisi od 20. rujna 2005. navodi da bi ispiti koje podnositelj pritužbe polaže u prve tri godine studija " bili više nego dovoljni" za stjecanje diplome koja se trenutačno dodjeljuje nakon završetka trogodišnjeg studija. Međutim, Ombudsman napominje da to ne mijenja činjenicu da su talijanske vlasti odlučile da neće strukturirati postojeći pravni okvir na način da će dati pravne učinke bilo kakvoj simetriji između ispita koje studenti polažu do reforme 2004. i ispita koji se trenutačno polažu kako bi se dobila trogodišnja diploma. U tom pogledu Ombudsman upućuje na primjedbe iz točaka 2.9. i 2.10.

2.12 Što se tiče argumenta koji se odnosi na diskriminaciju, na koji se upućuje u pritužbi, Ombudsman napominje da su sudovi Zajednice dosljedno smatrali da postoji povreda načela jednakog postupanja, koje je opće načelo prava Zajednice, samo ako se u usporedivim situacijama postupa na različit način ili se u različitim situacijama postupa na jednak način, osim ako je takvo različito postupanje objektivno opravdano.

Stoga se Ombudsman slaže da se, s obzirom na to da je podnositelj pritužbe u ovom predmetu stekao diplomu prije reforme iz 2004., ne može smatrati da se nalazi u situaciji usporedivoj sa situacijom osoba s diplomom koje su stekle sveučilišnu diplomu u okviru novog sustava. Stoga se ne može smatrati da je Komisija diskriminirala podnositelja pritužbe kada je uzela u obzir radno iskustvo koje je stekao nakon stjecanja diplome 1997.

2.13 S obzirom na navedeno, Ombudsmanica smatra da je odluka Komisije o odbijanju pritužbe podnositelja pritužbe od 6. ožujka 2006. razumna.

2.14 S obzirom na zaključak iz točke 2.13., ombudsmanica smatra da se tvrdnja podnositelja pritužbe ne može prihvatiti.

Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s tom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Za koje je potrebno osam godina radnog iskustva povezanog s prirodom funkcija koje će se obavljati.

(2) Podnositelj pritužbe podnio je svoju pritužbu u skladu s člankom 46. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europskih zajednica, kojim se predviđa sljedeće: „Glava VII. Pravilnika o osoblju, koja se odnosi na žalbe, analogno se primjenjuje.”

(3) Komisija ju je donijela 7. travnja 2004., C(2004) 1313.

(4) "CIMEA" se odnosi na Informacijski centar za akademsku mobilnost i jednakovrijednost. CIMEA od 1986. djeluje na temelju sporazuma između talijanskog Ministarstva obrazovanja, sveučilišta i istraživanja i Zaklade Rui.

(5) Vidjeti predmet 106/83 Sermide [1984.] ECR 4209, stavak 28.; Predmet 174/89 Hoche [1990.] ECR 2681, stavak 25.; Predmet T-371/03 Le Voci protiv Vijeća [2005.] ECR-SC I-A-209 i II-957, stavak 77.

(6) Vidjeti bilješku 2. ovog mišljenja.

(7) U skladu s člankom 7. stavkom 3. Provedbenih odredbi:

„Kako bi se uzelo u obzir radno iskustvo, ono mora biti stečeno u djelatnosti koja odgovara barem razini kvalifikacija potrebnoj za pristup funkcijskoj skupini i mora biti povezano s jednim od sektora djelatnosti institucije. Uzima se u obzir od datuma na koji osoba ispunjava minimalne kvalifikacije za zapošljavanje utvrđene u članku 2. stavku 8., uključujući, prema potrebi, svako radno iskustvo koje se zahtijeva tim člankom.”

(8) Komisija ju je donijela 7. travnja 2004., C(2004) 1313.

(9) Komisija ju je donijela 7. travnja 2004., C(2004) 1313.

(10) Ministero dell'istruzione, dell'università e della ricerca.