Strasbourg, 17. prosinca 2007.

Poštovani gospodine W.,

Dana 17. lipnja 2006., djelujući u ime društva Towarzystwo na rzecz Ziemi, podnijeli ste zajedničku pritužbu zajedno s gđom R., djelujući u ime društva Polska Zielona Siec, Europskom ombudsmanu protiv Europske investicijske banke („EIB”)

Pritužbu sam 13. srpnja 2006. proslijedio predsjedniku EIB-a.

EIB je 26. listopada 2006. poslao mišljenje koje sam Vam proslijedio s pozivom na očitovanje.

Dana 3. siječnja 2007. zaprimio sam vaša očitovanja.

Dana 23. ožujka 2007. zatražio sam od EIB-a dodatna objašnjenja.

EIB je 9. svibnja 2007. poslao svoj odgovor na moj gore navedeni zahtjev koji sam Vam proslijedio s pozivom na očitovanje.

Dana 3. srpnja 2007. zaprimio sam vaša očitovanja.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Pritužba je bila dvojaka: prvo, uputila je na uvjete koji se odnose na EIB-ovo sufinanciranje projekta pod nazivom „Obnova štete od poplava II” („Projekt”) i na način na koji je EIB pratio projekt; i, kao drugo, upućuje na pristup dokumentima.

Uvjeti za EIB-ovo sufinanciranje projekta

Podnositelji pritužbe smatraju da su relevantne činjenice ukratko sljedeće:

U srpnju 2001. godine, poplave su razorile Poljsku. Poljska nadležna tijela dostavila su 31. listopada 2001. EIB-u projekt sufinanciranja projekta. Projekt se sastojao od niza tehnički neovisnih i geografski raspršenih programa koji su bili dio programa obnove javne infrastrukture oštećene u poplavama („programi”).

EIB je 20. prosinca 2001. potpisao okvirni zajam s Poljskom u iznosu od 250 milijuna EUR za sufinanciranje projekta („ugovor o financiranju”). Nositelji projekta bili su poljsko Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja te Ministarstvo okoliša. Provedbene agencije bile su lokalni uredi dvaju državnih subjekata, odnosno Regionalne Zarzady Gospodarki Wodnej i Zarzady Melioracji i Urzadzen Wodnych.

U skladu s EIB-ovom Izjavom o okolišu („Izjava”), svi projekti koje EIB financira u EU-u, kao i u zemljama pristupnicama (koje je Poljska tada bila), trebali bi biti u skladu s nacionalnim pravom i pravom EU-a u području okoliša, uključujući Direktivu Vijeća 85/337/EEZ od 27. lipnja 1985. o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš (1), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 97/11/EZ od 3. ožujka 1997.(2) („Direktiva o procjeni utjecaja na okoliš”).

Međutim, podnositelji pritužbe smatraju da su poljska tijela provela velik broj programa tako da su imali štetan učinak na okoliš. U tom su pogledu podnositelji pritužbe uputili na sljedeći primjer: potoci i male rijeke umjetno su izravnani uništavanjem sve prirodne okoline i uzrokujući izumiranje svih vrsta vodenih ptica i riba u pogođenim područjima.

Međutim, prema navodima podnositelja pritužbe, nijedan od programa koje je sufinancirao EIB i koji su započeli između 11. kolovoza 2001. i 31. srpnja 2002. nije bio u skladu s obvezom koja proizlazi iz Direktive o procjeni utjecaja na okoliš da moraju podlijegati procjeni utjecaja na okoliš i da su trebali dobiti prethodnu suglasnost nadležnog tijela. Podnositelji pritužbe ponovno smatraju da je EIB, kada je pristao na sufinanciranje projekta, bio svjestan da će se on provesti na temelju relevantnog poljskog prava, ali nije provjerio je li taj poljski akt u skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš. Podnositelji pritužbe stoga su uputili na sljedeće poljsko pravo: (i) takozvani „zakon o poplavama”(3) od 11. kolovoza 2001. i provedbene odredbe (4) od 7. rujna 2001. te (ii) nalog Vijeća ministara od 24. rujna 2002. kojim se utvrđuju poduzeća za koja je bila potrebna procjena utjecaja na okoliš (5). Taj poljski zakon, koji više nije na snazi, dopuštao je popravke ili poboljšanja kanalizacije i rekonstrukcije poplava bez prethodnog odobrenja bilo kojeg tijela. Slijedom toga, nije bilo potrebno provesti procjenu utjecaja na okoliš u skladu s poljskim pravom.

Stoga su u listopadu 2004. podnositelji pritužbe, zajedno s drugim nevladinim organizacijama za zaštitu okoliša u Poljskoj, obavijestili EIB o svojim gore navedenim zabrinutostima prilikom misije Banke u Poljskoj, koja je provedena radi praćenja provedbe projekta.

Osim toga, 25. studenoga 2004. podnositelji pritužbe zajedno s drugim nevladinim organizacijama obratili su se EIB-u u pisanom obliku. Navele su da se programi koje je sufinancirao EIB provode bez provedbe procjene utjecaja na okoliš i da su štetni za okoliš jer uzrokuju izumiranje vrijednih staništa zaštićenih direktivama EU-a o staništima i pticama (6). Navele su da su bez učinka zatražile od relevantnih poljskih tijela da zaustave radove te su, osim toga, tvrdile da se EIB trebao uključiti u provedbu projekta i pažljivo ga ocijeniti te da je trebao nadzirati potrošnju proračuna, zahtijevati od poljskih institucija koje provode projekt da provedu procjene utjecaja na okoliš te su ustrajale na tome da poljski zajmoprimac vrati financijska sredstva u slučaju dokazane štete za okoliš.

EIB je 21. siječnja 2005. odgovorio jednom od podnositelja pritužbe, odnosno društvu Polska Zielona Siec. Banka je smatrala da su, na temelju zaključaka njezine nadzorne misije u Poljskoj, tijekom koje je provjereno 14 programa, samo tri programa, odnosno programi Chechlo, Kuznica i Wiory, zahtijevala procjenu utjecaja na okoliš, u skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš. EIB je objasnio i da je poduzeto ukupno 726 programa i da mogući učinak preostalih programa financiranih u okviru zajma EIB-a na okoliš nije opravdao procjenu utjecaja na okoliš. Naposljetku, EIB je naveo da nije utvrdio nikakvu povredu poljskog ili europskog prava tijekom svoje misije u Poljskoj i da su primijenjeni postupci zaštite okoliša u skladu s ugovorom o financiranju i Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš.

EIB je 3. ožujka 2005. u svojem daljnjem dopisu podnositelju pritužbe dodao da, iako lokalne nevladine organizacije dovode u pitanje logiku i standarde određenih pojedinačnih programa, na temelju svoje misije u Poljskoj može biti siguran u ukupnu kvalitetu provedbe projekta. EIB je također potvrdio da u svim svojim operacijama financiranja zahtijeva da promotori dobiju zakonski propisana okolišna odobrenja i lokacijske dozvole te da se pridržavaju relevantnog zakonodavstva o okolišu.

Nakon toga je jedna od podnositelja pritužbe, Polska Zielona Siec, zatražila pravno savjetovanje u pogledu nekoliko programa. Pravni stručnjaci utvrdili su da neki od programa nisu bili u skladu s poljskim pravom i/ili Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš (7). Stručnjaci su u svojem mišljenju podsjetili na presudu Suda u predmetu C-72/95 Kraaijeveld (8) i smatrali je posebno važnom za ovaj predmet. Isti podnositelj pritužbe Polska Zielona Siec 7. prosinca 2005. ponovno se obratio EIB-u u vezi s tim pitanjem i poslao presliku navedenog stručnog znanja. Spomenuo je pojedinosti o šest programa u kojima je, prema nekim nevladinim organizacijama, prekršeno nacionalno i europsko pravo zaštite okoliša. Također je zatražio od EIB-a da dodatno ocijeni način provedbe projekta.

EIB je odgovorio 23. veljače 2006. Kad je riječ o zahtjevu podnositelja pritužbe, naveo je da su zaključci njegove misije iz 2004. u Poljskoj, o kojima je podnositelj pritužbe obaviješten u prethodnoj korespondenciji, i dalje valjani. Kad je riječ o zabrinutosti podnositelja pritužbe zbog kršenja poljskog i/ili europskog prava, EIB je naveo da ne može odlučivati o takvim pitanjima i savjetovao podnositelju pritužbe da se obrati relevantnim poljskim tijelima. Također je navela da u tom pogledu nije bila upoznata ni sa kakvim sudskim predmetima ili postupcima zbog povrede koje je Komisija pokrenula.

Pristup dokumentima

Kad je riječ o pitanju pristupa dokumentima, podnositelji pritužbe ukratko su naveli sljedeće:

Jedan od podnositelja pritužbe, Polska Zielona Siec, zatražio je 26. ožujka 2004. od EIB-a pristup ugovoru o financiranju i dokumentima koji se odnose na zajam.

EIB je 4. lipnja 2004. odgovorio da ne može dati pristup ugovoru o financiranju jer bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu njegove obveze čuvanja poslovne tajne i bilo u suprotnosti s profesionalnom etikom, pravilima i praksama primjenjivima u bankarskom i financijskom sektoru (u skladu s člankom 4. stavkom 1. EIB-ovih „Pravila o javnom pristupu dokumentima”). Međutim, EIB je naveo i da se ne protivi tome da nositelj projekta (poljsko Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja i poljsko Ministarstvo financija) i zajmoprimac (poljsko Ministarstvo financija) objave ugovor o financiranju.

Polska Zielona Siec podnijela je 18. lipnja 2004. službenu pritužbu glavnom tajniku EIB-a u kojoj je osporila prethodno navedeno odbijanje i kvalitetu odgovora. Istaknuo je da je u svojem dopisu od 26. ožujka 2004. zatražio pristup svim dokumentima povezanima sa zajmom (kao netehničkim dokumentima PUO-a i izvješćima o napretku), a ne samo ugovoru o zajmu. Stoga je smatrao da EIB-ov odgovor na njegov zahtjev za pristup nije dovoljan.

EIB je 8. listopada 2004. odgovorio da su i. njegove službe u postupku pripreme pregleda predmetnih dokumenata; ii. na temelju informacija primljenih od podnositelja pritužbe o tome da se čini da je poljsko Ministarstvo financija pristalo na objavu ugovora o zajmu, obratilo se navedenom Ministarstvu kako bi dobilo odobrenje za takvo otkrivanje; (iii) uskoro će obavijestiti podnositelja pritužbe o ishodu.

Podnositelj pritužbe ponovno se obratio EIB-u 30. prosinca 2004. i zatražio pristup izvješću misije EIB-a u Poljskoj. Također je naveo da još nije dobio meritorni odgovor na svoj prigovor od 18. lipnja 2004.

EIB je 21. siječnja 2005. odgovorio podnositelju pritužbe. Naime, s jedne strane, nije objavila izvješće o službenom putovanju u Poljsku kao takvom, nego je uputila na zaključke tog službenog putovanja i opisala njegov kontekst. Drugo, objavila je jedan dokument (netehnički sažetak PUO-a za jedan program u Kuznici) i navela da će sažeci PUO-a za druga dva programa (Chechlo i Wiory) biti dostavljeni podnositeljima pritužbe nakon što budu spremni. Kao treće, navela je da je pregledala druge dokumente povezane sa zajmom i da se oni, s obzirom na to da sadržavaju stručne ocjene i mišljenja te su stoga dio internog postupka odlučivanja Banke, ne mogu objaviti u skladu s člankom 4. točkom viii. Pravila EIB-a o javnom pristupu dokumentima. Kao četvrto, kad je riječ o ugovoru o zajmu, pozvala je podnositelja pritužbe da se savjetuje s poljskim Ministarstvom financija, s kojim je EIB u tom pogledu bio u kontaktu.

Pritužba Europskom ombudsmanu

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelji pritužbe tvrde da EIB:

(1) nije osigurala usklađenost projekta "Obnova štete od poplava II Poljska 2001" s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš;

(2) nije postupao s dužnom pažnjom u svojoj misiji praćenja u Poljskoj (prema podnositeljima pritužbe, EIB se tijekom svoje misije praćenja u Poljskoj oslonio na dokumente koje su dostavile poljske provedbene agencije bez provjere informacija koje su sadržavale); i

(3) nije omogućio pristup svim dokumentima koji se odnose na projekt.

Podnositelji pritužbe tvrdili su da bi EIB u budućnosti trebao osigurati usklađenost svih projekata koje pristane financirati u zemljama izvan EU-a s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš.

Podnositelji pritužbe tvrdili su i da bi im EIB trebao omogućiti pristup svim dokumentima povezanima s projektom.

INQUIRY

Mišljenje EIB-a

Ukratko, mišljenje EIB-a bilo je sljedeće:

Što se tiče prvog prigovora koji se odnosi na neusklađenost s Direktivom PUO, EIB je ukratko naveo da je 20. prosinca 2001. s Poljskom potpisao okvirni zajam (ugovor o financiranju) u iznosu od 250 milijuna eura za sufinanciranje projekta, koji se sastojao od 726 programa koji su se trebali provoditi na različitim tokovima i rijekama. Sredstva EIB-a mogla bi se upotrijebiti za financiranje do 70 % troškova projekta za prihvatljive programe, uključujući i. popravak, sanaciju i nadogradnju infrastrukture za obranu od poplava i upravljanje vodama te ii. nove programe obrane od poplava kojima bi se smanjio rizik od sličnih događaja u budućnosti.

Pojedinačni programi financirani ugovorom o financiranju odobreni su u skladu sa strogim postupcima dogovorenima između EIB-a i poljskih tijela.

EIB je ispitao projekt sa svom dužnom pažnjom. To je uključivalo tehničke, okolišne i gospodarske procjene.

Tijekom evaluacije iz rujna 2001. EIB je utvrdio da su nacionalni postupci procjene utjecaja na okoliš koje primjenjuju poljska tijela i kapacitet lokalnih promotora prihvatljivi. U okviru te evaluacije tehnički stručnjaci EIB-a posjetili su i niz dovršenih programa financiranih u okviru prethodnog zajma EIB-a u vezi sa štetom uzrokovanom poplavama iz 1997. te su utvrdili da su radovi bili dobrog tehničkog standarda s „odgovarajućom upotrebom okolišno osjetljivih kriterija za projektiranje”.

EIB-ova procjena usklađenosti projekta s propisima o zaštiti okoliša temeljila se na: (i) odgovore provedbenih agencija; ii. terenske posjete koje provodi njezino tehničko osoblje; i iii. informacije nevladinih organizacija. Međutim, u ovom slučaju pritužbe nevladinih organizacija odnosile su se samo na 1 % programa koje je financirao EIB. S obzirom na vrlo velike razmjere projekta, krajnju odgovornost snosile su nacionalne provedbene agencije, koje su odlučivale jesu li posebna područja određena kao „zaštićena za okoliš”.

U skladu s ugovorom o zajmu poljska tijela trebala su svakih šest mjeseci obavješćivati EIB o svim programima za koje je potrebna procjena utjecaja na okoliš i slati izvješća o procjenama utjecaja na okoliš, ako postoje. Međutim, samo je jedan sustav (Wiory) obvezno zahtijevao procjenu utjecaja na okoliš u skladu s europskim pravom jer je klasificiran kao obuhvaćen Prilogom I. Direktivi o procjeni utjecaja na okoliš. Stoga je EIB zatražio neovisnu reviziju programa Wiory, koja je uključivala savjetovanje s određenim nevladinim organizacijama. Tim neovisnim preispitivanjem utvrđeno je da su poljska tijela „u suštini” ispunila uvjete procjene utjecaja na okoliš. Međutim, s obzirom na to da su i dalje postojale određene sumnje u pogledu usklađenosti programa s Okvirnom direktivom o vodama (9), EIB je zahtijevao novu procjenu utjecaja operativnih pravila na okoliš kako bi ih se uskladilo s ciljem te direktive da se poboljša ekološka kvaliteta vode. Glavna uprava Komisije za okoliš, s kojom se EIB savjetovao u tom pogledu, utvrdila je da bi se program Wiory mogao pokriti zajmom.

Gotovo svi ostali programi razvrstani su u Prilog II. Direktivi o procjeni utjecaja na okoliš, što znači da su nacionalna tijela u takvim slučajevima bila dužna utvrditi, na temelju nacionalnog prava, je li za takve projekte potrebna procjena utjecaja na okoliš. Budući da je velika većina programa uključivala rekonstrukciju postojeće hidrauličke infrastrukture u ograničenoj mjeri, poljska tijela nisu smatrala potrebnim provesti cjelovite postupke procjene utjecaja na okoliš.

Što se tiče drugog prigovora koji se odnosi na njegovu dubinsku analizu u okviru nadzorne misije, EIB je naveo da je od 25. do 28. listopada 2004. EIB poslao nadzornu misiju u Poljsku. Tijekom te misije Banka je saslušala zabrinutost nevladinih organizacija da su programi provedeni tako da su postali štetni za okoliš. U prilog svojoj zabrinutosti nevladine organizacije izradile su fotografije lokacija na kojima je obavljen rad u okviru projekta. Međutim, nevladine organizacije nisu izradile fotografije tih lokacija prije početka rada. Nadalje, poljske provedbene agencije nisu se složile sa zabrinutošću nevladinih organizacija.

Tijekom misije tehničko osoblje EIB-a također je obavilo terenske posjete u okviru 14 programa. Tehničko osoblje EIB-a zaključilo je da su kvaliteta programa i kapacitet provedbenih agencija zadovoljavajući te da su postupci zaštite okoliša pravilno primijenjeni. Zatim je dodao da su provedbene agencije donijele ekološki osjetljiva rješenja, uključujući opseg i vrijeme korištenih radova i materijala. Provedbene agencije također su ispravno provele savjetovanja s javnošću i lokalnim nevladinim organizacijama. U tom je pogledu EIB izjavio da je „dobra praksa bila norma u pogledu ekološki osjetljivih rješenja (opseg, materijali, vremenski raspored wokova), kao i savjetovanje s javnim i lokalnim nevladinim organizacijama”. Provedbene agencije dostavile su potpunu dokumentaciju o izvršenim radovima. EIB je stoga bio uvjeren u ukupnu kvalitetu projekta, iako su lokalne nevladine organizacije možda izrazile zabrinutost u pogledu nekih programa koji se nisu mogli posjetiti tijekom misije. Ključni nalazi izvješća o misiji praćenja priopćeni su podnositeljima pritužbe.

EIB je također naveo da je, kako bi poboljšao svoje postupke i širio najbolju praksu EU-a, imenovao međunarodnog savjetnika za provedbu preispitivanja „najbolje prakse u strateškom planiranju i provedbi obrane od poplava, uključujući aspekte zaštite okoliša” u pogledu programa koje EIB financira u Češkoj, Italiji, Poljskoj i Rumunjskoj. Nalazi tog preispitivanja bit će objavljeni na internetskoj stranici EIB-a. Što se tiče trećeg prigovora koji se odnosi na objavu ugovora o financiranju i dokumenata koji se odnose na zajam, EIB je naveo da je povjerljivost informacija sadržanih u ugovoru o financiranju zaštićena pravilima EIB-a. Pravilima o javnom pristupu dokumentima, koja su 28. ožujka 2006. zamijenjena EIB-ovom politikom javnog objavljivanja, zahtijeva se, kao i u slučaju bilo kakvog bankarskog odnosa, povjerljivost informacija sadržanih u ugovoru o financiranju u interesu klijenta. Kupac obično zadržava pravo odreći se te zaštite. Na temelju pravila iz 2002. otkrivanje ugovora o zajmu moglo bi stoga ugroziti zaštitu poslovne tajne i bilo bi protivno profesionalnoj etici, pravilima i praksama primjenjivima u bankarskom i financijskom sektoru. U EIB-ovoj politici objavljivanja informacija u točki 28. posebno se upućuje na (ne)otkrivanje ugovora o financiranju:

„Izrada koja je obično dio povjerljivog odnosa Banke sa svojim poslovnim partnerima uključuje zahtjev za financiranje nositelja projekta, informacije o određivanju cijene kredita i ugovor o financiranju. Banka se ne protivi tome da promotori projekata, zajmoprimci ili druge nadležne strane stave na raspolaganje informacije o svojem odnosu i aranžmanima s EIB-om.

EIB je 20. siječnja 2005. podnositeljima pritužbe poslao dopis s detaljnim informacijama o dokumentima povezanima s ugovorom o zajmu na koje se nije primjenjivala iznimka u pogledu otkrivanja. EIB je 10. srpnja 2006. na vlastitu inicijativu podnositeljima pritužbe dostavio informacije o dvama programima (Krzyworzeka i Stradomka). U svojem dopisu od 7. prosinca 2005. podnositelji pritužbe osporavali su okolišne aspekte informacija koje je EIB dostavio o prethodno navedenim dvama programima.

OPAŽANJA KOMPLAINATA

Ukratko, podnositelji pritužbe ostali su pri svojim izvornim navodima i tvrdnjama te su pojasnili svoju tvrdnju o zahtjevu za pristup dokumentima.

Što se tiče njihovih navoda o EIB-ovoj misiji u Poljskoj iz listopada 2004., istaknuli su da je tijekom te misije tehničko osoblje EIB-a posjetilo samo 1,9 % svih programa pokrivenih zajmom.

Nadalje, pri posjetima programima i provedbenim agencijama EIB nije pažljivo provjerio dokumente koje su dostavile te provedbene agencije.

Na primjer, čini se da je EIB na temelju takvih dokumenata zauzeo stajalište da su provedbene agencije pravilno provele javno savjetovanje. Javno savjetovanje zapravo nije bilo namijenjeno široj javnosti, već samo odabranim lokalnim nevladinim organizacijama.

Osim toga, pozivajući se na izjavu EIB-a da je „norma (...) bila savjetovanje s javnošću i lokalnim nevladinim organizacijama”, podnositelji pritužbe napomenuli su da to savjetovanje nije bilo propisano poljskim zakonom koji je tada bio na snazi te da je stoga poljski ministar okoliša (promotor projekta) 30. studenoga 2004. poslao dopis svim lokalnim upravnim tijelima u kojem predlaže da se savjetuju s nevladinim organizacijama o svim radovima na kanalizaciji rijeka.

Osim toga, EIB je smatrao da su provedbene agencije pravilno provele svoje postupke procjene utjecaja na okoliš. Međutim, u svojem dopisu podnositeljima pritužbe od 20. siječnja 2005. Banka je navela da su procjene utjecaja na okoliš potrebne za programe Wiory, Kuznica i Chechlo. Međutim, provedbene agencije nikad nisu provele procjenu utjecaja na okoliš za program Chechlo. Osim toga, EIB nikada nije podnositeljima pritužbe poslao procjenu utjecaja na okoliš za program Chechlo, kako je obećao u svojem dopisu od 20. siječnja 2005.

Podnositelji pritužbe također su se osvrnuli na sastanak s nevladinim organizacijama tijekom misije i izjavili da nisu zadovoljni načinom na koji je EIB proveo taj sastanak. Istaknuli su da su nevladine organizacije u to vrijeme predložile da zaštita od poplava nije potrebna u šumama ili na livadama te da bi, ako se takvi radovi izvedu, uvijek bili štetni za okoliš. EIB se nikada nije pozvao na to pitanje. EIB je u svojem mišljenju također pogrešno naveo da su tijekom tog sastanka nevladine organizacije dovele u pitanje samo 1 % programa, dok su zapravo dovele u pitanje 130 od ukupno 726 programa.

Kad je riječ o tvrdnji o usklađenosti s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš, podnositelji pritužbe ukratko su ponovili stajalište da EIB nije ocijenio projekt u pogledu okolišne, gospodarske i socijalne učinkovitosti i planiranih rezultata. Konkretno, EIB nije provjerio je li poljski pravni i postupovni okvir u skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš. EIB je zapravo financirao „popis želja” koji su poslale poljske provedbene agencije. Nadalje, neovisno o suprotnoj izjavi EIB-a i imajući na umu (a) vrlo velik opseg projekta i činjenicu da se temeljio na okvirnom zajmu te (b) njegovu izjavu o okolišu, Banka, a ne nacionalne provedbene agencije, zadržale su krajnju odgovornost za osiguravanje odgovarajućeg postupovnog i pravnog okvira.

Podnositelji pritužbe također su primili na znanje izjavu EIB-a da je "[EIB] uvjeren u ukupnu kvalitetu programa ". Međutim, podnositelji pritužbe tvrdili su da je 24. ožujka 2004. poljski ministar zaštite okoliša izdao izjavu da je kanalizacija priljeva u određenoj regiji Jura Krakowsko-Čestochowska (obuhvaćena zajmom) izvršena kršenjem standarda zaštite okoliša. Osim toga, 5. svibnja 2005. isti je ministar pokrenuo publikaciju „Dobra praksa u održavanju planinskih rijeka i potoka kako bi se promijenila postojeća praksa u kanalizacijama rijeka ´”. Stoga je EIB smatrao da je kvaliteta okoliša projekta prihvatljiva, dok su poljska tijela sama osporavala tu kvalitetu.

Podnositelji pritužbe složili su se da je većina programa obuhvaćena Prilogom II. Direktivi o procjeni utjecaja na okoliš te su stoga nacionalna tijela prvo trebala provesti postupak provjere, a zatim su odlučila je li procjena utjecaja na okoliš potrebna u skladu s nacionalnim pravom. Međutim, u to vrijeme poljskim zakonom nije se zahtijevao postupak provjere za „popravke ili održavanje”, a većina programa projekta kvalificirala se kao takva. Nadalje, prema poljskom zakonu, „održavanje ili rekonstrukcija” radova na kanalizaciji i reljefu od poplava isključeni su iz bilo kojeg postupka zaštite okoliša. U tom pogledu podnositelji pritužbe napomenuli su da je Europska komisija u lipnju 2006. pokrenula postupak zbog povrede protiv Poljske zbog neprenošenja relevantnih direktiva o okolišu te su u svojoj službenoj opomeni napomenuli da bi „održavanje i obnova” radova na kanalizaciji i sanaciji poplava trebali podlijegati procjeni utjecaja na okoliš u skladu s europskim pravom.

Podnositelji pritužbe naveli su i svoj zahtjev za pristup dokumentima povezanima s ugovorom o zajmu. Nisu se složili s razlozima koje je EIB naveo za svoje odbijanje. Konkretno, napomenuli su da je EIB u svojem dopisu podnositeljima pritužbe od 21. siječnja 2005. naveo da „ne može objaviti dokumente povezane sa zajmom jer se oni odnose na stručnu evaluaciju i mišljenja, u skladu s člankom 4. točkom viii. Pravila EIB-a o javnom pristupu dokumentima (verzija iz 2002.)”. Međutim, u prethodno navedenom članku isključeno je otkrivanje dokumenata koji se odnose na „legitimne interese Banke u organizaciji njezina unutarnjeg upravljanja, posebno kad je riječ o ljudskim resursima.”

Podnositelji pritužbe napomenuli su i da je EIB u svojem dopisu od 21. siječnja 2005. naveo da je, na temelju dostupnih informacija, za samo tri programa potrebna procjena utjecaja na okoliš. Međutim, EIB nije naveo zašto preostali programi nisu opravdali procjenu utjecaja na okoliš. Podnositelji pritužbe naveli su i da bi željeli znati koje je opravdanje za neprovođenje procjene utjecaja na okoliš. U tom su pogledu napomenuli da su se u prvom stupnju obratili poljskim provedbenim agencijama koje su im odbile dostaviti te informacije.

OSTALI MJERILA

Nakon pažljivog razmatranja mišljenja EIB-a i primjedbi podnositelja pritužbe , se činilo da su potrebne daljnje istrage.

Pismo Ombudsmana EIB-u od 23. ožujka 2007.

Ombudsman je u svojem dopisu naveo da se čini da, kad je riječ o određenim vrstama radova koji se izvode na temelju zajma, procjena utjecaja na okoliš nije propisana poljskim pravom. Stoga je Ombudsman zatražio od EIB-a da objasni, kao prvo, je li poljskim provedbenim agencijama dao upute o tome što moraju učiniti kako bi djelovale u skladu s europskim pravom?

Drugo, Ombudsman je pitao EIB koliko je posjeta lokaciji i sastanaka za praćenje (osim misije iz listopada 2004.) održano u Poljskoj i na temelju kojih je kriterija odabrano 14 programa posjećenih u listopadu 2004.

Kao treće, Ombudsman je posebno pitao jesu li procjene utjecaja na okoliš provedene za programe Wiory, Kuznica i Chochlo ili samo za program Wiory i, na temelju čega je EIB prihvatio da procjena utjecaja na okoliš nije potrebna ni za jedan od preostalih programa. Ombudsmanica je također željela znati pojedinosti relevantnih obrazloženja, ako postoje, koja su u tom pogledu dostavile provedbene agencije.

Kao četvrto, Ombudsman je zatražio od EIB-a da poduzme daljnje mjere u vezi sa zabrinutošću koju su nevladine organizacije izrazile tijekom sastanka s njegovim predstavnicima u listopadu 2004. u vezi sa 130 programa na koje su uputili podnositelji pritužbe. U tom je pogledu ombudsmanica također zatražila od EIB-a da objasni na temelju kojih je dokaza došla do zaključka da je u aktivnostima poljskih provedbenih agencija koje se odnose na projekt „norma (...) bila savjetovanje s javnošću i lokalnim nevladinim organizacijama”.

Peto, ombudsmanica je pitala je li EIB ikada zatražio dodatna objašnjenja od onih sadržanih u izvješćima koja su mu poljske vlasti svakih šest mjeseci poslale u pogledu cjelokupne provedbe projekta (osim izvješća o programu Wiory).

Kao peto, ombudsmanica je od EIB-a zatražila da se izjasni o tvrdnji podnositelja pritužbe prema kojoj se čini da je sam poljski ministar okoliša imao dvojbe u pogledu toga je li zaštita okoliša zajamčena na lokalnoj razini.

Naposljetku, ombudsmanica je od EIB-a zatražila da razmotri bi li bilo moguće omogućiti barem djelomičan pristup posebnim dokumentima koje zahtijevaju podnositelji pritužbe, a to su: (i) ugovor o financiranju (podložno uklanjanju „povjerljivih informacija”, ako postoje; ii. izvješće Banke o procjeni projekta; iii. izvješće Banke o misiji praćenja od 25. do 28. listopada 2004. i o drugim misijama, ako postoje; i iv. neovisno izvješće o preispitivanju programa Wiory, navedeno u mišljenju Banke . Ombudsmanica je također zatražila (v) objašnjenje u pogledu stajališta EIB-a, kako je izraženo u njezinu mišljenju u vezi s pritužbom, da se njegova pravila moraju tumačiti na način da dopuštaju ograničenja pristupa informacijama „u interesu klijenta (kao u bilo kojem bankovnom odnosu)”(moje isticanje) i (vi) kako bi se to stajalište moglo uskladiti s ulogom EIB-a kao „javne” institucije (a ne kao „poslovne” banke) i njegovim utvrđenim ciljem postizanja visoke razine transparentnosti u njegovim aktivnostima i učinkovite komunikacije sa svim dionicima.

EIB-ov odgovor od 9. svibnja 2007.

EIB se u svojem dopisu o pokretanju istrage pozvao na izjavu Ombudsmana da je navodna neusklađenost poljskog zakonodavstva o okolišu s europskim pravom isključena iz njegove istrage.

EIB je ukratko istaknuo da odgovornost za poštovanje mjerodavnog prava Zajednice ostaje u nadležnosti nacionalnih tijela i da im EIB ne može dati mjerodavne smjernice u tom pogledu.

Neovisno o tome i s obzirom na činjenicu da je Poljska u relevantnom trenutku bila zemlja pristupnica, EIB je o tim pitanjima raspravljao sa svojim poljskim kolegama tijekom procjene projekta u okviru svoje uobičajene dubinske analize. Ista je zabrinutost izražena i u ugovoru o financiranju u kojem se navodi da bi nove mjere za kontrolu poplava podlijegale postupcima procjene utjecaja na okoliš istovjetnima onima opisanima u Direktivi o procjeni utjecaja na okoliš te da bi se poduzeli odgovarajući koraci za zaštitu bilo kojeg ekološki osjetljivog područja (u smislu Direktive 92/43/EEZ (10)) na koje bi provedba programa uključenih u projekt mogla utjecati.

Prema tehničkom opisu Ugovora o financiranju, Zajmoprimac će, na zahtjev EIB-a, dostaviti zadovoljavajuće dokaze Banci kako bi dokazao da su izdane sve lokacijske i okolišne dozvole koje su potrebne za provedbu Projekta.

EIB je smatrao da je, u skladu sa svojim standardnim postupcima, postupio s odgovarajućom dužnom pažnjom u ovom slučaju. Takva je pažnja uključivala provedbu tehničke, okolišne i gospodarske procjene prije financiranja. U ovom slučaju, tijekom ocjenjivačkog posjeta tehničkih stručnjaka EIB-a u rujnu 2001. ocijenjeni su nacionalni postupci procjene utjecaja na okoliš i kapacitet lokalnih promotora te je utvrđeno da su „prihvatljivi”. Ta se procjena djelomično temeljila na pozitivnom iskustvu stečenom u prethodnim operacijama davanja zajmova koje je EIB proveo u Poljskoj. Većina programa koje je EIB financirao na temelju ugovora o financiranju bila je obuhvaćena poljskim Zakonom o zaštiti okoliša. EIB je svojem odgovoru priložio Izvješće o tehničkoj procjeni za projekt i zauzeo stajalište da je taj dokument dokaz „dužne pažnje koja se primjenjuje u ovom slučaju”.

EIB je naveo i da je primio na znanje nedavnu zabrinutost poljskog ministra okoliša, Europske komisije i nevladinih organizacija u pogledu različitih aspekata procjene utjecaja na okoliš u Poljskoj. EIB je „proaktivno surađivao s poljskim vlastima kako bi se vidjelo koje se pouke mogu izvući za buduće projekte obrane od poplava u smislu najbolje prakse EU-a.” Stoga je EIB u listopadu 2006. angažirao britanskog konzultanta (HR Wallingford) da pripremi „preispitivanje najbolje prakse u upravljanju rizicima od poplava u EU-u, uključujući planiranje, osmišljavanje i provedbu, kao dio stalne predanosti EIB-a preispitivanju svojih postupaka i promicanju najbolje prakse na razini EU-a. Preispitivanje je posebno usmjereno na trenutačnu praksu u Poljskoj. Konzultant se sastao s nevladinim organizacijama zabrinutima za projekt, kao i s poljskim Ministarstvom okoliša i provedbenim agencijama, čija će stajališta biti uključena u završno izvješće. Izvješće bi trebalo biti dovršeno do kraja srpnja 2007., a EIB je pitao poljske vlasti imaju li prigovora na njegovo otkrivanje nevladinim organizacijama u kontekstu istrage projekta koja je u tijeku. Studija preispitivanja bila bi dio EIB-ova izvješća o dovršetku projekta i predstojećeg „Vodiča za projekte obrane od poplava u EU-u koje financira EIB”.

Što se tiče pitanja koje se odnosi na misije, posjete i kriterije EIB-a koji se upotrebljavaju za odabrane programe, EIB je naveo da je njegovo osoblje posjetilo Poljsku u rujnu 2001. kako bi preispitalo stanje nakon poplava u srpnju 2001. i procijenilo moguću operaciju kreditiranja. U rujnu 2001. EIB je posjetio uzorak dovršenih programa i proveo istraživanja o novonarušenim područjima. Međutim, to je bio drugi zajam koji je EIB financirao u Poljskoj. Prvi zajam sufinanciran je s Word Bankom nakon poplava u slivu rijeke Odre 1997. godine ("Odra operativni zajam"). Provedbene agencije za radove obrane od poplava, programe poljoprivredne odvodnje i popravke hidrauličke infrastrukture bile su iste kao u prethodnom zajmu Odra, odnosno državna tijela Regionalne Zarzady Gospodarki Wodnej u okviru Ministarstva okoliša i Zarzady Melioracji i Urzadzen Wodnych u okviru Ministarstva poljoprivrede. Nisu zaprimljene pritužbe u pogledu zajma za operaciju Odra.

Nakon posjeta u rujnu 2001. potpisan je relevantni ugovor o financiranju s Republikom Poljskom u iznosu od 250 milijuna EUR.

Kriteriji prihvatljivosti za vrste programa koji će se financirati u okviru zajma utvrđeni su u tehničkom opisu ugovora o financiranju, ali za odabir i određivanje prioriteta programa i dalje su odgovorna nacionalna tijela, a koordinirao ga je Ured za povrat štete od poplava u Uredu poljskog premijera. Poljska tijela svakih šest mjeseci šalju izvješća o praćenju provedbe cjelokupnog programa.

Prva misija EIB-a za praćenje održana je 7. i 8. svibnja 2002. te je uključivala raspravu o postupcima odabira i dodjele programa.

Prema EIB-u, „nakon pritužbi poljskih nevladinih organizacija”, proveo je drugi posjet radi praćenja od 25. do 28. listopada 2004. Tijekom tog posjeta EIB je organizirao terenske posjete u 14 programa, uključujući tri od osam programa koje su nevladine organizacije utvrdile prije te misije. Odabir ostalih 11 programa dogovoren je s provedbenim agencijama projekta, koje su bile odgovorne za organizaciju posjeta EIB-a u svrhu praćenja. Navedenih 11 programa odabrano je tako da odražavaju različite vrste radova, različite provedbene agencije i, u mjeri u kojoj je to moguće s obzirom na vremenska ograničenja, zemljopisnu rasprostranjenost. U tom je pogledu 14 programa provelo više od pet provedbenih agencija u četirima različitim regijama. Ključni nalazi misije priopćeni su poljskim vlastima i predmetnim nevladinim organizacijama.

EIB je naveo da nacionalna tijela imaju diskrecijsku ovlast u pogledu provjere nužnosti provedbe procjena utjecaja na okoliš, pri čemu su primijenjeni kriteriji njihov vjerojatni znatan utjecaj na okoliš, u slučaju da se programi smatraju projektima iz Priloga II. u skladu s relevantnim direktivama o okolišu. S obzirom na to da se većina programa odnosila na ograničenu rekonstrukciju postojeće hidrauličke infrastrukture, poljska tijela nisu smatrala da su potrebni cjeloviti postupci procjene utjecaja na okoliš.

Kad je riječ o procjeni utjecaja na okoliš za program Wiory, EIB je naveo da je program započeo 1993. i da je gotovo dovršen do poplave 2001. U vrijeme kada je program Wiory bio planiran i odobren te je njegova izgradnja započela, poljskim pravom nije se zahtijevala procjena utjecaja na okoliš. Međutim, taj bi se program mogao klasificirati kao projekt iz Priloga I. u smislu Direktive o procjeni utjecaja na okoliš i Direktive 2003/35/EZ (11) te je stoga EIB smatrao da bi trebao naložiti preispitivanje procjene utjecaja na okoliš. Preispitivanje je bilo obuhvaćeno zajmom i provelo ga je društvo inženjera savjetovanja s iskustvom u području okoliša, odnosno društvo ILF iz Austrije. Preispitivanje je provedeno od rujna do prosinca 2003., a završno izvješće objavljeno je 12. veljače 2004. U izvješću Wiory Reservoir tražena su mišljenja o projektu od svih glavnih nevladinih organizacija za zaštitu okoliša u Poljskoj, uključujući WWF (12) i OTOP (13), koja su sažeta u izvješću. Nije utvrđen znatan učinak, ali su preporučene dodatne studije utjecaja na okoliš kako bi se obuhvatila operativna faza spremnika. Zbog toga je EIB zatražio da poljska tijela provedu procjenu utjecaja na okoliš u fazi operacije l. Ovo izvješće o studiji utjecaja na okoliš još nije dovršeno.

Kad je riječ o programu Kuznica, EIB je u siječnju 2005. podnositelju pritužbe dostavio sažetak i zaključke procjene utjecaja na okoliš. Što se tiče programa Chechlo, EIB je priznao da je u svojem dopisu podnositelju pritužbe od 20. siječnja 2005. naveo da će sažetak i zaključci procjene utjecaja na okoliš za program Chechlo biti poslani podnositelju pritužbe. Međutim, iako u vrijeme misije EIB-a u Poljskoj 2004. poljsko Ministarstvo poljoprivrede nije raspolagalo informacijama o tome je li procjena utjecaja na okoliš bila potrebna, nakon te misije činilo se da procjena utjecaja na okoliš nije bila potrebna. Program Chechlo projekt je iz Priloga II., a poljska tijela odlučila su da procjena utjecaja na okoliš nije potrebna. EIB se ispričao zbog nejasnoća u vezi sa statusom tog programa.

U svibnju 2002., tijekom prve misije praćenja, EIB je zatražio od Ministarstva okoliša i Ministarstva poljoprivrede da pripreme sažeta izvješća o procjeni utjecaja na okoliš cjelokupnog programa, uključujući mehanizam za provjeru koji se tada primjenjivao. Odjel EIB-a za okoliš pregledao ih je i postupci su se smatrali prihvatljivima. EIB je ta izvješća uključio u svoj odgovor. Kad je riječ o izvješćima o praćenju koja su poslale poljske provedbene agencije, EIB je naveo da je primao redovita izvješća o praćenju napretka programa te sažeto izvješće o natječajnim postupcima i sažeto izvješće o postupcima provjere utjecaja na okoliš koji se primjenjuju na cjelokupni program, koje su dostavila predmetna ministarstva. EIB je bio zadovoljan dostavljenim informacijama.

EIB je istaknuo i da je izmjena poljskog Zakona o okolišu iz 2001. stupila na snagu 1. srpnja 2005. te da su se te izmjene dogodile nakon što je EIB odobrio zajam i nakon dodjele financijskih sredstava pojedinačnim programima.

Što se tiče daljnjeg postupanja EIB-a u pogledu zabrinutosti podnositelja pritužbe i drugih nevladinih organizacija izraženih na sastanku u listopadu 2004., EIB je naveo da su tijekom navedenog sastanka nevladine organizacije predstavile popis od osam projekata od kojih su tri uključena u nadzorni posjet u listopadu 2004. EIB je 21. siječnja 2005. poslao detaljan dopis određenim nevladinim organizacijama, uključujući podnositelje pritužbi, u vezi s posjetom radi praćenja. To je dopunjeno dodatnim dopisom od 3. ožujka 2005. U tim je komunikacijama EIB obavijestio podnositelje pritužbe da zbog dobrog upravljanja ne može raspravljati o svakom od 726 uključenih programa te je umjesto toga pozvao podnositelje pritužbe da izraze svoju posebnu zabrinutost u pogledu konkretnih programa.

U svojem odgovoru od 7. prosinca 2005. podnositelji pritužbe naveli su da se u slučaju četiriju programa nije poštovalo poljsko pravo. U srpnju 2006. EIB je podnositeljima pritužbe proslijedio informacije koje je primio od provedbenih agencija u pogledu dvaju od prethodno navedenih četiriju projekata, odnosno programa Krzyworzeka i Stradomka.

Što se tiče stajališta poljskog Ministarstva okoliša, EIB je naveo da za to nije znao. Čini se i da je takvo stajalište doneseno nakon EIB-ovih procjena i sklapanja ugovora o financiranju. Navedeno ministarstvo u svojim izvješćima o praćenju upućenima EIB-u nije spomenulo ništa što bi moglo upućivati na takvo stajalište. EIB je bio iznenađen time jer je Ministarstvo okoliša bilo nadležno ministarstvo za nekoliko agencija koje provode projekte, kao što su RZGW-ovi. Stoga se EIB nije mogao očitovati o tom pitanju.

Što se tiče pristupa ugovoru o financiranju, EIB je ponovio svoje stajalište da, s obzirom na svoju uobičajenu bankarsku praksu i u skladu sa svojom politikom objavljivanja informacija (u verzijama iz 2002. i 2006.), ne može objaviti ugovor o financiranju. EIB smatra da bi čak i djelomično objavljivanje ugovora o financiranju bilo u suprotnosti s njegovim obvezama prema klijentima. EIB je prepustio mogućnost objavljivanja ugovora o financiranju diskrecijskom pravu svojih partnera (poljskih sugovornika). U tom je pogledu EIB objasnio da je u svojoj politici javne objave iz 2006. naveo da se ne protivi objavljivanju ugovora o financiranju od strane drugih stranaka. Na temelju dopisa Zielone Siec od 19. srpnja 2004. EIB je shvatio da poljsko Ministarstvo financija nije dalo suglasnost za objavu ugovora o financiranju. Međutim, EIB je zauzeo proaktivan stav i pitao Ministarstvo financija u Poljskoj mogu li podnositelji pritužbe imati pristup ugovoru o financiranju te ih je stoga obavijestio da je pozvao podnositelje pritužbi da se savjetuju s ugovorom o financiranju u uredima Ministarstva. Nakon dodatnog zahtjeva podnositelja pritužbe EIB se ponovno obratio Ministarstvu financija u vezi s objavom ugovora o financiranju. EIB je stoga predložio da podnositelji pritužbe prihvate poziv Ministarstva financija za savjetovanje o ugovoru o financiranju.

EIB je svojem odgovoru priložio sljedeće dokumente iz kojih je, prema njegovu mišljenju, uklonio sve povjerljive informacije: (i) svoje izvješće o procjeni projekta (okvirni zajam od 9. listopada 2001.), (ii) svoje izvješće o napretku projekta – misija za praćenje, 25. – 28. listopada 2004., (iii) dva izvješća koja su sastavila poljska ministarstva, odnosno izvješće o utjecaju na okoliš radova ostvarenih u okviru projekta obnove štete od poplava II i sažeto izvješće o utjecaju na okoliš i ublažavanju klimatskih promjena te (iv) neovisno izvješće o preispitivanju programa Wiory Reservoir.

EIB se također pozvao na svoju dvostruku ulogu i naveo da zbog svojeg statusa financijske institucije mora osigurati uzajamno povjerenje sa svojim partnerima u bankarskom sektoru poštujući bankovnu tajnu i povjerljivost tržišno osjetljivih informacija u skladu s europskim i nacionalnim propisima i standardima bankarskog sektora. EIB također mora poštovati pravne odredbe o bankovnoj tajni država u kojima posluje. Partneri EIB-a imaju legitimna očekivanja da će djelovati unutar utvrđenog pravnog okvira i da neće otkrivati informacije zaštićene obvezom povjerljivosti banaka. Pristup EIB-a je postizanje ravnoteže između njegova cilja transparentnosti i pružanja što je više moguće informacija svim zainteresiranim trećim stranama i njegove dužnosti kao banke da zaštiti, prema potrebi, privatne komercijalne i tržišno osjetljive interese svojih poslovnih partnera, odnosno, ne dovodeći u pitanje svoj razlog postojanja, odnosno svoju aktivnost pozajmljivanja i zaduživanja.

Primjedbe podnositelja pritužbe na odgovor EIB´-a od 9. svibnja 2007.

Podnositelji pritužbe ponovno su uputili na EIB-ovu „Izjavu o okolišu” iz svibnja 2001., u skladu s kojom Banka primjenjuje zajednički pristup zaštiti okoliša na sve projekte i da,

„pri odvagivanju okolišne primjenjivosti projekta za njegovo financiranje uzima u obzir (...) postojanje/nepostojanje bilo kakvih problema u pogledu usklađenosti sa zakonodavstvom” i da

„U EU-u, kao i općenito u zemljama pristupnicama, svi projekti koje financira EIB trebali bi biti u skladu s nacionalnim pravom i pravom EU-a u području okoliša, uključujući Direktivu o procjeni utjecaja na okoliš”.

Podnositelji pritužbe stoga su naglasili da je Poljska u relevantnom trenutku bila zemlja pristupnica i da je EIB trebao uzeti u obzir je li projekt u skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš. Podnositelji pritužbe smatraju da u izvješću o ocjeni priloženom odgovoru EIB-a nije riješeno pitanje usklađenosti.

Osim toga, EIB se u ugovoru o financiranju složio da se projekt može provesti na temelju poljskog prava koje je u relevantnom trenutku omogućilo da se svi radovi na kanalizaciji i poplavama provedeni između 11. kolovoza 2001. i 31. srpnja 2002. izuzmu iz PUO-a.

EIB je bez primjerenog razmatranja prihvatio zaključke usporedne studije poljskog zakonodavstva o okolišu i Direktive 97/11/EZ izrađene i predstavljene u relevantnim dokumentima, odnosno Izvješće o utjecaju radova izvedenih u okviru Projekta obnove štete od poplava II. i Sažeto izvješće o utjecaju i ublažavanju utjecaja na okoliš . Te su zaključke EIB-u poslali poljski promotori projekata i provedbene agencije. U navedenim zaključcima navodi se da je Uredbom Vijeća ministara od 24. rujna 2002. utvrđena vrsta radova koji mogu znatno utjecati na okoliš. Osim toga, Uredba je stupila na snagu u listopadu 2002., odnosno godinu dana nakon odobrenja projekta, tako da nije mogla poslužiti kao osnova za bilo kakvu analizu usklađenosti sa zakonodavstvom u fazi ocjenjivanja. Podnositelji pritužbe navode da su prihvatili poziv poljskog Ministarstva financija i vidjeli ugovor o financiranju u srpnju 2005. u uredima Ministarstva. Podnositelji pritužbe smatraju da je ugovor o financiranju, koji obuhvaća obnovu štete od poplava, od velikog javnog interesa i da bi ga trebalo objaviti. Nadalje, ugovor o financiranju sadržavao je važne informacije o okolišu u mjeri u kojoj se smatralo da bi projekt trebao biti u skladu s postupcima procjene utjecaja na okoliš istovjetnima onima iz Direktive o procjeni utjecaja na okoliš. Podnositelji pritužbe napomenuli su da je odbijanje pristupa u suprotnosti s europskim standardima o pristupu informacijama o okolišu, uključujući Aarhušku konvenciju (14). Podnositelji pritužbe smatrali su da je EIB mogao objaviti ugovor o financiranju na temelju svoje politike javnog objavljivanja koja je bila na snazi u trenutku odobrenja projekta te u trenutku kada su podnositelji pritužbe zatražili te informacije. EIB nije bio samo financijska institucija, nego i javna institucija EU-a. EIB nije obrazložio zašto je za Republiku Poljsku važno da ugovor o financiranju ostane povjerljiv. Predmetni ugovor o financiranju nije sadržavao nikakve privatne ili tržišno osjetljive informacije, već je obuhvaćao financijsku potporu za oporavak od prirodne katastrofe.

Podnositelji pritužbe naveli su i da se procjene utjecaja na okoliš provedene za programe Wiory i Kuznica ne odnose na pitanja postavljena u njihovoj izvornoj pritužbi.

Podnositelji pritužbe ponovili su da im EIB nije dostavio dokumente i informacije povezane s ugovorom o financiranju koje su zatražili, kao što su informacije o troškovima predviđenih programa, građevinskim dozvolama, procjeni utjecaja na okoliš, analizi vode, evaluacijskoj dokumentaciji o šteti uzrokovanoj poplavom iz 2001. te informacije o tome koji su programi namijenjeni financiranju obnove i koji predstavljaju nova ulaganja. Prema podnositeljima pritužbe, EIB je posjedovao te informacije, ali je 2005. objavio samo netehnički sažetak u pogledu rezervoara Kuznica i sažetak izvješća za nadzornu misiju EIB-a. Podnositelji pritužbe napomenuli su da je EIB tek tijekom ove istrage podnositeljima pritužbe preko Ombudsmana dostavio predmetne informacije, ali ih nije prethodno otkrio kada se činilo da je usvojio politiku „otkrivanja što je moguće manje informacija”.

Podnositelji pritužbe nadalje su zauzeli stajalište da bi svi projekti iz Priloga II. Direktivi o procjeni utjecaja na okoliš trebali biti podvrgnuti postupku provjere utjecaja na okoliš (a ne samo novim mjerama za kontrolu poplava). Tvrdili su i da bi nadležna nacionalna tijela trebala odlučiti je li procjena utjecaja na okoliš potrebna za određeni projekt tek nakon provedbe takve provjere. Međutim, njihova se odluka mora temeljiti na kriterijima ili pragovima navedenima u Prilogu III. Direktivi o procjeni utjecaja na okoliš. Takva bi odluka također trebala biti dostupna javnosti. Kad je EIB-ov projekt proveden u Poljskoj, u poljskom pravu nisu bile propisane nikakve provjere utjecaja na okoliš u smislu Direktive o procjeni utjecaja na okoliš. Podnositelji pritužbe napomenuli su izjavu društva EIB´s da, s obzirom na to da su većina programa, kao što je program Chechlo, bili projekti iz Priloga II., ono nije moglo podnositeljima pritužbe dostaviti službene odluke o provjeri procjene utjecaja na okoliš. Naime, poljske provedbene agencije i izravni ulagači klasificirali su iste programe, uključujući Chechlo, kao popravke, kako bi ih izuzeli od provjere utjecaja na okoliš koja, u slučaju popravaka koji predstavljaju rekonstrukciju, nije bila potrebna u skladu s poljskim pravom. Podnositelji pritužbe smatrali su da su poljske vlasti pogriješile jer se „rijeke ne mogu popraviti, već samo regulirati ili kanalizirati”.

Podnositelj pritužbe naglasio je da ne postoje razlike između njih i EIB-a u pogledu klasifikacije programa u smislu Direktive o procjeni utjecaja na okoliš jer su većina njih doista projekti iz Priloga II., ali postoji nesporazum između poljskih tijela i EIB-a u tom pogledu, što je posljedica činjenice da Direktiva o procjeni utjecaja na okoliš nije pravilno prenesena u poljsko pravo i da EIB nije proveo dovoljno provjera u pogledu tog aspekta.

ODLUKA

1 Neosiguravanje usklađenosti s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš, odnosno nepraćenje postupka procjene utjecaja na okoliš provedenog u Poljskoj

1.1 Nakon katastrofalnih poplava u Poljskoj 2001., EIB je 20. prosinca 2001. potpisao ugovor o financiranju s poljskom vladom za projekt "Obnova štete od poplava II" ("Projekt"), koji se sastojao od vrlo velikog broja programa koje je trebalo provesti na različitim potocima i rijekama (ukupno 726 programa). Nositelji projekta bili su poljsko Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja i poljsko Ministarstvo okoliša. Provedbene agencije bile su lokalni uredi regionalnih tijela za razvoj voda i pokrajinskih odbora za poboljšanje zemljišta i vodne objekte.

Podnositelji pritužbe, dvije poljske nevladine organizacije za zaštitu okoliša, tvrdili su da EIB nije osigurao usklađenost projekta s Direktivom Vijeća 85/337/EEZ od 27. lipnja 1985. o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš (15), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 97/11/EZ od 3. ožujka 1997. o izmjeni Direktive 85/337/EEZ o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš ("Direktiva o procjeni utjecaja na okoliš"). („prva tvrdnja”)

U prilog svojoj tvrdnji podnositelji pritužbe uputili su na izjavu EIB-a o okolišu iz svibnja 2001., prema kojoj su svi projekti koje EIB financira u EU-u i u tadašnjim zemljama pristupnicama bili obvezni poštovati nacionalno pravo i pravo EU-a o okolišu u pogledu procjene utjecaja na okoliš, uključujući Direktivu o procjeni utjecaja na okoliš.

Također su tvrdili da EIB nije postupao s dužnom pažnjom u svojoj misiji praćenja u Poljskoj u listopadu 2004. („druga tvrdnja”)

Podnositelji pritužbe tvrdili su da bi EIB u budućnosti trebao osigurati da svi projekti koje pristane financirati u trećim zemljama budu u skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš. („prva tvrdnja”)

1.2 U svojem mišljenju o pritužbi EIB je, ukratko, zauzeo stajalište da je savjesno provjerio usklađenost projekta s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš te da je ispravno obavio svoje tehničke, okolišne i gospodarske procjene. EIB je proveo uvodnu misiju u Poljskoj u rujnu 2001., prije potpisivanja ugovora o financiranju, te je provodio misije praćenja tijekom operacije projekta, odnosno u svibnju 2002. i listopadu 2004. EIB je utvrdio da su postupci procjene utjecaja na okoliš koje primjenjuju poljska tijela prihvatljivi. Nadalje, u skladu s ugovorom o financiranju poljska tijela svakih šest mjeseci obavještavaju EIB o svim programima za koje je potrebna procjena utjecaja na okoliš i šalju izvješća o procjenama utjecaja na okoliš, ako postoje. Međutim, u skladu s europskim pravom, samo je jedan sustav (Wiory) zahtijevao procjenu utjecaja na okoliš jer je klasificiran kao program iz Priloga I. u skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš. Gotovo svi ostali programi klasificirani su kao obuhvaćeni Prilogom II. Direktivi o procjeni utjecaja na okoliš, što znači da su nacionalna tijela bila dužna na temelju nacionalnog prava utvrditi je li za takve projekte potrebna procjena utjecaja na okoliš. Budući da je velika većina programa uključivala rekonstrukciju postojeće hidrauličke infrastrukture u ograničenoj mjeri, poljska tijela nisu smatrala potrebnim provesti cjelovite postupke procjene utjecaja na okoliš. EIB je ocijenio i izvješća o provedbi projekta koja su poslala poljska tijela.

Tijekom misije u listopadu 2004. EIB se sastao s poljskim tijelima i njegovim tehničkim osobljem te je obavio terenske posjete u okviru 14 programa i utvrdio da su postupci zaštite okoliša pravilno primijenjeni.

EIB je također naveo da je, kako bi poboljšao svoj postupak i širio najbolju praksu EU-a, imenovao međunarodnog savjetnika za provedbu preispitivanja „najbolje prakse u strateškom planiranju i provedbi obrane od poplava, uključujući aspekte zaštite okoliša” u pogledu programa koje Banka financira u Češkoj, Italiji, Poljskoj i Rumunjskoj.

1.3 Europski ombudsman na početku shvaća da su se podnositelji pritužbe željeli pozvati na prethodno navedene programe projekta koji su provedeni između 11. kolovoza 2001. i 31. srpnja 2002. i koji su u skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš klasificirani kao programi iz Priloga II. Podnositelji pritužbe smatrali su da u pogledu tih programa poljska tijela nisu provela postupak procjene utjecaja na okoliš, ali da je to u skladu s tada primjenjivim poljskim pravom kojim su uvedene iznimke od provedbe postupka procjene utjecaja na okoliš, odnosno i. takozvanim „zakonom o poplavama”(16) od 11. kolovoza 2001., ii. provedbenim odredbama Zakona o poplavama (17) od 7. rujna 2001. i iii. rješenjem Vijeća ministara od 24. rujna 2002. kojim se utvrđuju poduzeća za koja je potrebna procjena utjecaja na okoliš (18). Međutim, podnositelji pritužbe tvrde da te iznimke nisu bile u skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš. Prema navodima podnositelja pritužbe, odredba poljskog zakona kojom se isključuje potreba za procjenom utjecaja na okoliš za radove koji su zbog Zakona o poplavama klasificirani kao radovi očuvanja i obnove u suprotnosti je s europskim pravom. Prilikom potpisivanja ugovora o financiranju EIB je o tome trebao znati.

U tom pogledu Europski ombudsman podsjeća da, u skladu s člankom 195. Ugovora o EZ-u, Europski ombudsman ima ovlasti primati i ispitivati pritužbe o nepravilnostima u djelovanju institucija i tijela Zajednice. Stoga nijedan postupak drugog tijela ili osobe ne može biti predmet pritužbe Europskom ombudsmanu. Zadaća Europskog ombudsmana nije ispitati osnovanost zakonodavstva Zajednice ili nacionalnog zakonodavstva te jesu li nacionalna tijela pravilno primijenila nacionalno ili europsko pravo.

Iz prethodno navedenog razloga istraga Europskog ombudsmana o ovoj pritužbi odnosi se isključivo na moguće nepravilnosti u postupanju EIB-a.

1.4 Nadalje, Ombudsmanica primjećuje da je u svibnju 2001. godine EIB izdao dokument pod nazivom "Izjava Europske investicijske banke o okolišu - EIB i okolišni ciljevi, operacije i pristup", u kojem se, u skladu s prvim stavkom "Ciljevi politike" opisuje pristup Banke ekološkim pitanjima pri financiranju projekata.

U dijelu navedenog dokumenta EIB-a pod nazivom „Zajednički pristup zaštiti okoliša za sve projekte” predviđa se, među ostalim, sljedeće:

(i) „Pri odvagivanju okolišne primjenjivosti projekta za bankovno financiranje uzimaju se u obzir sljedeća razmatranja: (...) postojanje/nepostojanje bilo kakvih pitanja u vezi s usklađenošću sa zakonodavstvom”.

(ii) „U EU-u, kao i općenito u zemljama pristupnicama, svi projekti koje financira EIB trebali bi biti u skladu s nacionalnim pravom i pravom EU-a u području okoliša, uključujući Direktivu o procjeni utjecaja na okoliš. (...)".

(iii) "Promotor je odgovoran za usklađenost sa zakonodavstvom, dok regulatorne i provedbene zadaće imaju nadležna tijela."(naknadno istaknuto).

1.5 Iako gore navedeni dokument EIB-a nije izvor pravnih obveza, riječ je o važnoj izjavi o politici EIB-a koju želi poštovati. Na temelju navedenog dokumenta Ombudsman razumije da se EIB u zemljama pristupnicama ograničio samo na financiranje radova koji su istodobno bili u skladu s nacionalnim pravom u području okoliša i Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš. Čini se da je EIB odlučio zahtijevati da svi projekti koji su podneseni za njegovo financiranje i koji bi mogli imati značajan utjecaj na okoliš podliježu postupku procjene utjecaja na okoliš kako je utvrđeno u Direktivi o procjeni utjecaja na okoliš. Nadalje, ishod takve procjene utjecaja na okoliš određuje prihvatljivost projekta za financiranje i, nakon što ga se sufinancira, zahtijeva da se projekt prati iz perspektive okoliša.

1.6 Međutim, Ombudsman ističe da se čini da EIB, kako bi postupio u skladu sa svojom gore navedenom Izjavom o okolišu, uvelike ovisi o informacijama koje su dostavila nacionalna tijela kada je riječ o provjeri jesu li zakonske odredbe o okolišu primijenjene na svaki projekt koji financira EIB i koji djeluje na državnom području dotične zemlje.

1.7 U tom pogledu Ombudsman prima na znanje izjavu podnositelja pritužbe u njihovim primjedbama da su EIB, a ne nacionalne provedbene agencije, zadržali krajnju odgovornost za osiguravanje odgovarajućeg postupovnog i pravnog okvira u pogledu procjene utjecaja na okoliš.

1.8 Međutim, treba napomenuti da postupak procjene utjecaja na okoliš u skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš trebaju provoditi nacionalna tijela (19).

1.9 U tom pogledu Ombudsman smatra korisnim podsjetiti na načelo uzajamne dužnosti lojalne suradnje koje je institucijama Zajednice i njezinim državama članicama nametnuto člankom 10. stavkom 2. Ugovora o EZ-u. Nadalje, sudovi Zajednice pozvali su se na navedeno načelo u kontekstu postupka zbog povrede na temelju članka 226. Ugovora o EZ-u (20). Oba članka predviđaju da se države članice suzdržavaju od svake mjere koja bi mogla ugroziti postizanje ciljeva Ugovora.

1.10 Ombudsmanica napominje da je u vrijeme kada je EIB trebao donijeti odluku o tome hoće li financirati projekt, to jest 2001., Poljska bila zemlja pristupnica i, kao takva, još nije bila obvezana europskim pravom općenito ili osobito Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš. Međutim, prema izjavi EIB-a o okolišu, odluka EIB-a u pogledu financiranja projekta mogla bi biti pozitivna samo ako je projekt predložen za njegovo financiranje u skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš. Uzimajući u obzir prethodno navedeno načelo lojalne suradnje po analogiji s ovim predmetom, postavlja se sljedeće pitanje: Može li EIB legitimno očekivati od poljskih vlasti da s najvećom pažnjom ispune obveze predviđene Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš?

1.11 Ombudsmanica ističe da je 16. prosinca 1991. Poljska potpisala Europski sporazum sa Zajednicom (21), čiji su opseg i ciljevi obuhvaćali gotovo sva područja djelovanja Zajednice, uključujući zaštitu okoliša, i koji je priznao da gospodarska integracija Poljske u osnovi ovisi o približavanju sadašnjih i budućih zakona te zemlje pravu Zajednice.

Ombudsman stoga smatra da je EIB mogao razumno očekivati da će poljske vlasti djelovati u skladu s duhom Europskog sporazuma i da neće primjenjivati nacionalni postupak procjene utjecaja na okoliš na način koji nije u skladu s pravom Zajednice (22).

1.12 U tom pogledu Ombudsman podsjeća na predmet C-72/95 Kraaijeveld (23) koji je, kao što su istaknuli i podnositelji pritužbe u svojoj izvornoj pritužbi, od velike važnosti za tumačenje Direktive o procjeni utjecaja na okoliš. U prethodno navedenom predmetu Sud je ukratko utvrdio da bi se procjena utjecaja na okoliš trebala odnositi ne samo na nove mjere za kontrolu poplava, nego i na one kojima se mijenjaju stare, već postojeće mjere za kontrolu poplava. Sud je također naveo da područje primjene Direktive o procjeni utjecaja na okoliš treba široko tumačiti, a njezin cilj vrlo široko tumačiti, u smislu da bi svaki rad koji bi mogao imati značajne učinke na okoliš trebao biti podvrgnut procjeni utjecaja na okoliš. Sud je osobito istaknuo da

„država članica koja utvrđuje kriterije ili pragove potrebne za klasifikaciju projekata koji se odnose na nasipe na razini na kojoj su, u praksi, svi takvi projekti unaprijed izuzeti od zahtjeva procjene učinka prelazi granice svoje diskrecijske ovlasti u skladu s člankom 2. stavcima 1. i 2. Direktive, osim ako bi se za sve isključene projekte, kada ih se promatra kao cjelinu, moglo smatrati da nemaju značajan utjecaj na okoliš”(24).

1.13 Što se tiče navedene sudske prakse, ombudsmanica ističe da se na temelju informacija koje je dostavio EIB čini da je EIB osiguravao usklađenost mehanizama za provjeru utjecaja na okoliš koje primjenjuju poljska tijela s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš uglavnom i. provjerom periodičnih izvješća o praćenju i sažetih izvješća o cjelokupnom programu koja su dostavila poljska tijela i ii. provođenjem misija u Locou.

1.14 Stoga je sam Ombudsman pregledao dva poljska izvješća koja je EIB navodno ocijenio, a to su "Izvješće o utjecaju na okoliš radova ostvarenih u okviru Projekta obnove štete od poplava II" ("Poljsko izvješće iz 2002.") koje je u prosincu 2002. sastavilo poljsko Ministarstvo okoliša (regionalna tijela za upravljanje vodama u Gliwicama, Krakovu, Warszawi i Gdanjsku) i "Sažeto izvješće o utjecaju na okoliš i ublažavanju", koje je u ožujku 2003. sastavilo poljsko Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja ("Poljsko izvješće iz 2003."). Ta su dva izvješća EIB-u podnijeli njihovi autori, a EIB ih je priložio svojem odgovoru na dodatna pitanja Ombudsmana.

Ombudsmanica napominje da se u poljskom izvješću iz 2002. u velikoj mjeri upućuje na pitanje usporedbe poljskog prava s Direktivom 97/11/EZ. Prema tom izvješću "[r]iver obuka i strukture za zaštitu od poplava, isključujući njihovo održavanje i rekonstrukciju (...) kvalificiraju se kao poduzeća koja mogu zahtijevati izradu izvješća [EIA]."(naknadno istaknuto). Nadalje, Ombudsmanica napominje da se u posebnom odlomku poljskog izvješća iz 2002. naslovljenom „Opis opsega radova – utjecaj na okoliš” navodi, kad je riječ o popravcima, da „radovi te vrste ne uzrokuju promjene u okolišu”.

Ombudsmanica također napominje da se na stranici 12. poljskog izvješća iz 2003., u dijelu pod naslovom „Karakteristike glavnih vrsta izvedenih radova i njihovi učinci na okoliš”, u pogledu „radova na popravku, rekonstrukciji i modernizaciji izvedenih na osnovnim instalacijama za odvodnju vode i kontrolu poplava (...)” navodi da „radovi izvedeni na takvim instalacijama i njihova naknadna uporaba nemaju nikakav učinak na klimu i zrak, kao što su to predmetna postrojenja postojala prije.” Nadalje, na stranici 25. u dijelu pod naslovom „Zaključci” navodi se da su „učinci tih radova na životinjama i biljkama štetni tijekom njihova izvođenja. Međutim, nakon dovršetka, ti će radovi imati samo male učinke na životinje i biljke".

1.15 Međutim, Ombudsman nadalje primjećuje da je EIB u svojem izvješću o ocjeni, objavljenom prije sklapanja ugovora o financiranju i gore navedenih poljskih izvješća, naveo da će se "[njegov ] zajam koristiti za financiranje hitnih programa koji su dio cjelokupnog programa obnove, obnove i modernizacije postojeće infrastrukture za upravljanje poplavama u Poljskoj "i da "nacionalni postupci zahtijevaju procjenu utjecaja na okoliš za sve radove koji utječu na glavne rijeke (...). "(naknadno istaknuto).

1.16 Ombudsmanica prima na znanje nepodudarnost između nalaza EIB-a iz njegova izvješća o ocjeni iz 2001. i izjava sadržanih u kasnijim poljskim izvješćima iz 2002. i 2003. o procjeni utjecaja na okoliš za radove obnove/održavanja, kao i gore citiranog predmeta C-72/95 Kraaijeveld. U tom pogledu ombudsmanica smatra da je prilikom provjere poljskih izvješća iz 2002. i 2003. EIB mogao razumno saznati, na temelju izjava navedenih u točki 1.14. ovog mišljenja, da postoji ozbiljna mogućnost da poljska tijela nisu mogla slijediti tumačenje Direktive o procjeni utjecaja na okoliš koje je Sud dao u točki 1.12. ovog mišljenja. Stoga bi bilo razumno da EIB od poljskih tijela zatraži pojašnjenje o tome jesu li bila upoznata s takvim tumačenjem i da ih u konačnici uputi u pogledu njegova sadržaja i implikacija. Nadalje, moglo je biti razumno da EIB provjeri i pokuša razjasniti prethodno navedenu razliku između nalaza EIB-a iz njegova izvješća o ocjeni iz 2001. i izjava sadržanih u kasnijim poljskim izvješćima o procjenama utjecaja na okoliš potrebnima za rekonstrukcije/održavanje.

Međutim, na temelju dostupnih dokaza čini se da EIB nije imao nikakvu reakciju prema poljskim tijelima u pogledu nepostojanja procjene utjecaja na okoliš radova na rekonstrukcijama i popravcima do 2004., kada su poljske nevladine organizacije EIB-u prigovorile da su poljske vlasti zlouporabno kvalificirale poplavne mjere kao rekonstrukciju ili popravke, odnosno kao stare poplavne mjere, kako bi se izbjegla analiza utjecaja na okoliš koju je poljsko pravo zahtijevalo za takve radove.

Nadalje, EIB nije odgovorio na dodatno pitanje Ombudsmana o tome je li Banka ikada zatražila dodatna objašnjenja u pogledu izvješća koja su joj poslala poljska tijela (osim Wioryja), nego je samo naveo da je zadovoljan izvješćima. Osim toga, EIB´s na dodatno pitanje Ombudsmana o tome je li dao upute poljskim provedbenim agencijama o tome što moraju učiniti kako bi djelovale u skladu s europskim pravom nije odgovorio precizno jer je EIB samo uputio na neke „rasprave” s poljskim vlastima tijekom faze ocjenjivanja, ali nije naveo više pojedinosti o njihovu sadržaju.

Na temelju prethodno navedenih razmatranja ombudsmanica zaključuje da EIB nije reagirao na poljska izvješća iz 2002. i 2003., na temelju kojih se činilo da poljska tijela nisu smatrala da je postupak iz Direktive o procjeni utjecaja na okoliš potreban za radove rekonstrukcije i sanacije poplava. Čini se da su ta stajališta poljskih tijela protivna tumačenju Direktive o procjeni utjecaja na okoliš koje je dao Sud. Zbog prethodno navedenog neuspjeha EIB je počinio nepravilnosti u postupanju te će u tom pogledu iznijeti kritičnu primjedbu. Budući da se to pitanje odnosi na događaje koji su se dogodili u prošlosti, Ombudsman ne predlaže prijateljsko rješenje za taj aspekt predmeta.

1.17 Što se tiče misija u Locou, Ombudsmanica napominje da je prva misija EIB-a za provjeru usklađenosti projekta s europskim standardima zaštite okoliša obavljena u rujnu 2001., odnosno tri mjeseca prije potpisivanja ugovora o financiranju. Njegov vremenski raspored razumno upućuje na to da su rezultati misije mogli utjecati na odluku EIB-a o tome hoće li financirati projekt ili ne. Prema EIB-u, tijekom misije njegovi tehnički stručnjaci ocijenili su nacionalne postupke procjene utjecaja na okoliš i kapacitete lokalnih promotora te su utvrdili da su „prihvatljivi”. Međutim, čini se da je pozitivno iskustvo EIB-a s poljskim partnerima iz prethodne operacije zajma u vezi s drugim programom obnove od poplava, „zajam za operaciju Odra” iz 1997., bilo odlučujuće u pogledu zaključka Banke o usklađenosti projekta sa standardima zaštite okoliša. Ombudsmanica smatra da je takav pristup opravdan naizgled kratkim rokom za donošenje odluke o zajmu u hitnoj situaciji nakon poplave.

Nadalje, Ombudsmanica napominje da su, prema izvješću o ocjeni od 9. listopada 2001., određeni posebni uvjeti za zajam, uključujući sljedeći uvjet: „U zahtjevima za dodjelu poljske vlasti pojasnit će kako će se ispuniti zahtjevi Direktive 97/11 EZ.”

1.18 Što se tiče daljnjih nadzornih misija iz svibnja 2002. i listopada 2004., Ombudsman napominje da je, prema EIB-u, posjetio programe koje su poljska tijela prethodno odabrala kao reprezentativne za karakter izvršenih radova, uključene provedbene agencije i njihov zemljopisni položaj. Čini se da je takav pristup razuman. Ombudsmanica prima na znanje primjedbu podnositelja pritužbe da je tijekom misije 2004. EIB vidio samo 1,9 %, odnosno 14 od 726 programa. Međutim, ne vidi kako je EIB mogao bolje iskoristiti svoje ljudske resurse, osim što je najprije provjerio neke reprezentativne primjere programa, a zatim, u slučaju da se rezultati pokažu negativnima (što se čini da nije slučaj), kasnije ponovio svoju zadaću i provjerio više programa.

1.19 Također se čini da je, iako je misija iz 2002. bila "redovna", u smislu da je bila namijenjena raspravi o odabiru programa i postupku dodjele, misija iz 2004. organizirana kao odgovor na pritužbe koje su EIB-u podnijele određene nevladine organizacije, uključujući podnositelje pritužbi. Stoga se, prema mišljenju Ombudsmana, od EIB-a može razumno očekivati da bude posebno oprezan u odnosu na sljedeće: i. provjeru je li bilo jasnog dokaza o postupanju s dužnom pažnjom u koracima koje su poduzela nacionalna tijela; ii. posebno provjeravajući je li nacionalni postupak procjene utjecaja na okoliš u skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš; i iii. provjeru jesu li programi za koje je vjerojatno da će imati procjenu utjecaja na okoliš bili predmet javnog savjetovanja prije davanja suglasnosti za radove.

Ombudsmanica je stoga analizirala izvješće misije iz 2004. koje je EIB priložio svojem daljnjem odgovoru. Ombudsmanica napominje da su, u pogledu svih 14 programa koje su nevladine organizacije ispitale tijekom sastanka s EIB-om, EIB od provedbenih agencija zatražio objašnjenje i da je takvo objašnjenje dano (osim programa Chochlo, ali objašnjenje u vezi s tim programom doista je dostavljeno u kasnijoj fazi). Nadalje, u svojem izvješću o misiji EIB je u točki 8.2. uputio na „postupke savjetovanja” i naveo sljedeće:

„Za programe koje je Banka posjetila savjetovanje s dionicima prije početka rada bilo je uobičajeno, ali ne i univerzalno. U okviru poljskih postupaka zaštite okoliša potrebno je javno savjetovanje putem savjetodavnog odbora za nove sustave i sustave riječnog inženjeringa u poznatim osjetljivim područjima. Za sve radove za koje je potrebna dozvola za vodu nevladine organizacije mogu komentirati programe. Međutim, lokalne nevladine organizacije ne moraju nužno znati za programe prije nego što započnu. Također se čini da se radovi klasificirani kao „obnova/rekonstrukcija” postojeće infrastrukture mogu nastaviti bez takvog savjetovanja. Nevladine organizacije mogu igrati vrijednu ulogu u zastupanju interesa za razgovor o prirodi, čak i kada lokalno stanovništvo može biti više zabrinuto zbog povećanja kapaciteta za protok poplava i zaštite infrastrukture.

Gore navedeni zaključak o sudjelovanju nevladinih organizacija u postupku savjetovanja čini se točnim i, razmatran u cijelom kontekstu, iscrpnijim od upućivanja u mišljenju EIB-a o pritužbi da je „norma (...) bila savjetovanje s javnošću i lokalnim nevladinim organizacijama.”

U tom pogledu ombudsmanica napominje da je EIB 7. prosinca 2004. uputio dopis kancelaru poljskog premijera u kojem je naveo da

„svi programi koji uključuju radove na rijekama podliježu brzom temeljnom ekološkom istraživanju kako bi se utvrdile zaštićene vrste ili staništa, čak i ako su radovi klasificirani kao „obnova/obnova” i

„Plan upravljanja riječnim slivovima pripremljen u skladu s Okvirnom direktivom o vodama (...) pruža priliku za preispitivanje ravnoteže između razgovora o prirodi i obrane od poplava poboljšanim dijalogom između upravljačkih tijela i svih predstavnika civilnog društva.”(naknadno istaknuto).

Ombudsmanica napominje da se čini da je navedeni dopis odgovor na pritužbe nevladinih organizacija podnesene tijekom EIB-ova nadzornog posjeta Poljskoj 2004., u kojem se navodi da su poljske vlasti zlouporabno klasificirale poplavne mjere kao rekonstrukciju ili popravke, odnosno kao stare poplavne mjere, kako bi se izbjegla provjera utjecaja na okoliš koja se zahtijevala poljskim pravom. Ovo pismo odgovara i zaključcima iz Izvješća o misiji iz 2004. sastavljenog 6. prosinca 2004. (vidi točku 9. „Naučena iskustva, ekološka analiza” Izvješća o misiji iz 2004.).

Ombudsmanica smatra da je takvo daljnje postupanje razumno i stoga ne smatra da su potrebne daljnje istrage u pogledu podnositelja pritužbe´, drugi navod da EIB nije proveo dubinsku analizu u svojoj misiji praćenja u Poljskoj u listopadu 2004.

1.20 Podnositelji pritužbe tvrde da bi EIB u budućnosti trebao osigurati usklađenost svih projekata koje pristane financirati u trećim zemljama s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš. U tom pogledu Ombudsmanica napominje da EIB nije posebno razmotrio tu tvrdnju u svojim odgovorima iznesenima tijekom istrage, već je uputio na svoju inicijativu za poboljšanje svojeg postupka i širenje najbolje prakse EU-a. EIB je također izjavio da je angažirao britanskog konzultanta da pripremi preispitivanje najboljih praksi u upravljanju poplavnim rizicima u EU-u, uključujući planiranje, osmišljavanje i provedbu, „u okviru stalne predanosti EIB-a preispitivanju svojih postupaka i promicanju najboljih praksi na razini EU-a” te da je preispitivanje posebno usmjereno na trenutačnu praksu u Poljskoj. Ombudsmanica također napominje da će, prema EIB-u, revizijska studija biti relevantna za EIB-ov budući „Vodič za projekte obrane od poplava u EU-u koje financira EIB”. Nadalje, Ombudsman prima na znanje izjavu EIB-a u odgovoru na dodatno pitanje Ombudsmana da "proaktivno surađuje s poljskim vlastima kako bi se vidjelo koje se pouke mogu izvući za buduće projekte obrane od poplava u smislu najbolje prakse EU-a."

S obzirom na navedeno Ombudsman ne smatra da su potrebne daljnje istrage u pogledu zahtjeva podnositelja pritužbe.

Ombudsmanica vjeruje da bi EIB također mogao uzeti u obzir rezultate ove istrage pri daljnjem sufinanciranju sličnih projekata u državama koje nisu članice te će u tom pogledu iznijeti dodatnu primjedbu u nastavku.

2 Pristup dokumentima

2.1 Podnositelji pritužbe tvrdili su da EIB nije omogućio pristup svim dokumentima povezanima s projektom ("treća tvrdnja") te su tvrdili da bi trebao omogućiti takav pristup. („druga tvrdnja”)

Podnositelji pritužbe uputili su na i. ugovor o financiranju koji su EIB i poljska vlada potpisali 2001.; i ii. dokumente povezane s ugovorom o financiranju, kao što su netehnički dokumenti o procjeni utjecaja na okoliš i izvješća o napretku; dokumente koji sadržavaju informacije o troškovima predviđenih programa, građevinske dozvole, analizu vode; i evaluacijsku dokumentaciju o šteti prouzročenoj poplavama iz 2001. kojom se nastoji utvrditi koji su programi uključivali rekonstrukcije i koji su predstavljali nova ulaganja.

2.2 Što se tiče Ugovora o financiranju, EIB je u svojim izravnim kontaktima s podnositeljima pritužbe prije istrage Ombudsmana tvrdio da mu ne može dati pristup jer bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu njegove obveze čuvanja bankovne poslovne tajne i bilo u suprotnosti s profesionalnom etikom, pravilima i praksama primjenjivima u bankarskom i financijskom sektoru, u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom vii. "Pravila o javnom pristupu dokumentima" EIB-a u verziji iz 2002. Međutim, EIB je dodao da se ne protivi odluci promotora projekta, odnosno poljskog Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja i poljskog Ministarstva okoliša i zajmoprimca, odnosno poljskog Ministarstva financija, da podnositelju pritužbe dostave informacije sadržane u ugovoru o financiranju. Tijekom istrage EIB se pozvao na članak 28. svojih nedavnih pravila o pristupu dokumentima iz 2006.(25) te je ukratko naveo da ne može objaviti nijedan ugovor o financiranju i da bi čak i djelomično objavljivanje ugovora o financiranju bilo u suprotnosti s obvezama EIB-a prema njegovim klijentima (26). EIB je također obavijestio Ombudsmana da je zauzeo proaktivan stav i pitao Ministarstvo financija u Poljskoj mogu li podnositelji pritužbe imati pristup ugovoru o financiranju te ga je, kao rezultat toga, navedeno ministarstvo obavijestilo da je pozvalo podnositelje pritužbi da se savjetuju s ugovorom o financiranju u njegovim uredima.

Kad je riječ o dokumentima koji se odnose na Ugovor o financiranju, EIB ih je u svojem dopisu od 21. siječnja 2005. odbio objaviti uz obrazloženje da „s obzirom na to da se oni odnose na stručne evaluacije i mišljenja, oni čine dio internog postupka odlučivanja Banke” i „s obzirom na to da nisu dostupni javnosti u skladu s člankom 4.viii. Pravila EIB-a o javnom pristupu.” EIB je na taj datum objavio samo netehnički sažetak programa Kuznice i sažete zaključke misije EIB-a u Poljskoj iz 2004.

Tijekom istrage EIB je objavio i. izvješće EIB-a o procjeni projekta obnove štete od poplava II. od 9. listopada 2001.; ii. izvješće o napretku projekta EIB-a u vezi s misijom praćenja iz 2004.; (iii) Izvješće o procjeni utjecaja na okoliš u vezi s radovima provedenima u okviru projekta, koje je izradilo poljsko Ministarstvo okoliša od prosinca 2002., i (iv) Sažeto izvješće o utjecaju na okoliš i ublažavanju koje je izradilo poljsko Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja od ožujka 2003.

Ugovor o financiranju

2.3 Ombudsmanica napominje da se u članku 4. stavku 1. točki vii. "Pravila o javnom pristupu dokumentima" EIB-a navodi da

„[a]pristup cijelom dokumentu ili njegovu dijelu odbija se ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo (...) zaštitu obveze čuvanja poslovne tajne ako bi takvo otkrivanje bilo u suprotnosti s profesionalnom etikom, pravilima i praksama primjenjivima u bankarskom i financijskom sektoru”(naknadno istaknuto).

EIB je također podrazumijevao, pozivajući se na svoja najnovija pravila o javnom pristupu dokumentima iz 2006., da su ugovori o financiranju načelno obuhvaćeni poslovnom tajnom. EIB je nadalje pojasnio da u svojem bankovnom odnosu s njim njegovi partneri imaju legitimno pravo očekivati da će kao banka djelovati u okviru utvrđenog pravnog okvira i da neće otkrivati informacije zaštićene obvezom povjerljivosti banaka.

2.4 Ombudsman stoga podsjeća da je u svojoj ranijoj odluci o zahtjevu za pristup ugovoru o financiranju koji je EIB potpisao s nacionalnim tijelima (predmet 948/2006/BU)(27) smatrao razumnim prihvatiti da je EIB, kao standardna bankarska institucija, obvezan poštovati poslovnu tajnu banke. U istom predmetu Ombudsman je također smatrao da je EIB-ovo pravo odlučiti sadržava li dokument povjerljive informacije (28) i da se u tom slučaju na odgovarajući način oslonio na članak 4. stavak 1. točku vii. svojih pravila o javnom pristupu dokumentima te je stoga pružio odgovarajuće razloge za odbijanje zahtjeva podnositelja pritužbe za pristup.

Nadalje, u ovom slučaju ombudsmanica prima na znanje „proaktivan stav” EIB-a u pogledu pitanja Ministarstva financija u Poljskoj mogu li podnositelji pritužbe imati pristup ugovoru o financiranju i jesu li, kako su sami potvrdili u svojim očitovanjima, podnositelji pritužbe mogli konzultirati taj ugovor u prostorijama navedenog poljskog ministarstva.

Ombudsman stoga ne smatra da postoje nepravilnosti u postupanju u pogledu tog aspekta pritužbe.

Dokumenti povezani s ugovorom o financiranju

2.5 Ombudsmanica napominje da je, kada je 21. siječnja 2005. u biti odgovorila na zahtjev za pristup podnositelja pritužbe podnesen EIB-u 26. ožujka 2004., Banka odbila otkriti većinu dokumenata koji se odnose na ugovor o financiranju, uz obrazloženje da se oni odnose na stručnu procjenu i mišljenja koja su dio internog postupka odlučivanja EIB-a.

2.6 Ombudsman nadalje prima na znanje i pozdravlja činjenicu da je EIB objavio niz tih dokumenata odgovarajući na zahtjev Ombudsmana za dodatnim informacijama u svibnju 2007. Ombudsmanica također napominje da su podnositelji pritužbe u svojim očitovanjima smatrali da ti dokumenti odgovaraju njihovu izvornom zahtjevu, ali nisu bili uvjereni da ih EIB prije nije otkrio.

2.7 Ombudsman razumije nezadovoljstvo podnositelja pritužbi.

Ombudsmanica primjećuje da je tijekom ove istrage EIB objavio i. izvješće EIB-a o ocjeni od 9. listopada 2001.; ii. izvješće EIB-a o napretku projekta o misiji praćenja iz 2004. od 6. prosinca 2004.; (iii) Izvješće o procjeni utjecaja na okoliš radova provedenih u okviru projekta koji je izradilo poljsko Ministarstvo okoliša od prosinca 2002. i (iv) Sažeto izvješće o utjecaju na okoliš i ublažavanju utjecaja na okoliš koje je izradilo poljsko Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja od ožujka 2003. Ombudsmanica ne razumije zašto bi se navedeni dokumenti mogli objaviti 2007., a ne 2004.

Ako je izvješće o ocjeni od 9. listopada 2001. povezano s odlukom EIB-a o sufinanciranju projekta i sklapanju ugovora o financiranju, koja je donesena u prosincu 2001., ta je odluka donesena tri godine prije izvornog zahtjeva podnositelja pritužbe za pristup tom dokumentu. Ako bi izvješća koja su izdala poljska tijela i izvješće EIB-a o napretku projekta za misiju iz 2004. bila povezana s (konačnim) izvješćem EIB-a o završetku projekta, EIB smatra da (konačno) izvješće o završetku projekta još nije dovršeno u svibnju 2007., kada je EIB objavio poljska izvješća.

Osim toga, kako su podnositelji pritužbe ispravno naveli u svojim očitovanjima, člankom 4. točkom viii. Pravila EIB-a o javnom pristupu dokumentima (verzija iz 2002.) isključeno je otkrivanje dokumenata koji se odnose na „legitimne interese Banke u organizaciji njezina unutarnjeg upravljanja, posebno u pogledu ljudskih resursa”.

2.8 Međutim, s obzirom na to da je EIB zapravo omogućio pristup dokumentima za koje su podnositelji pritužbe smatrali da obuhvaćaju njihov izvorni zahtjev za pristup, Ombudsman smatra da daljnje istrage nisu opravdane u pogledu tog aspekta pritužbe.

Zaključak

Kad je riječ o prvoj tvrdnji podnositelja pritužbe, Ombudsman iznosi sljedeću kritičku napomenu:

„Budući da nije reagirao na poljska izvješća iz 2002. i 2003., na temelju kojih se činilo da poljske vlasti nisu smatrale da je postupak iz Direktive o procjeni utjecaja na okoliš potreban za radove rekonstrukcije i popravka poplava, što je tumačenje koje je, čini se, u suprotnosti s tumačenjem Direktive o procjeni utjecaja na okoliš koje je dao Sud, EIB je počinio slučaj nepravilnosti u postupanju.”

Budući da se to pitanje odnosi na događaje koji su se dogodili u prošlosti, Ombudsman ne predlaže prijateljsko rješenje za taj aspekt predmeta.

Kad je riječ o drugoj tvrdnji podnositelja pritužbe, Ombudsman smatra da daljnje istrage nisu opravdane na temelju njegovih nalaza iz točke 1.19.

Kad je riječ o prvom zahtjevu podnositelja pritužbe, Ombudsman smatra da daljnja ispitivanja nisu opravdana na temelju njegovih nalaza iz točke 1.20.

Kad je riječ o posebnom aspektu trećeg prigovora podnositelja pritužbe i povezanog drugog zahtjeva koji se odnosi na pristup ugovoru o financiranju, Ombudsman ne smatra da postoje nepravilnosti u postupanju na temelju njegovih nalaza iz točke 2.4.

U pogledu posebnog aspekta trećeg prigovora podnositelja pritužbe i povezanog drugog zahtjeva koji se odnosi na pristup drugim dokumentima, Ombudsman smatra da daljnja ispitivanja nisu opravdana na temelju njegovih nalaza iz točke 2.8.

Ombudsman stoga zaključuje predmet.

Predsjednik EIB-a bit će obaviješten o toj odluci.

DRUGO PODRUČJE

Ombudsmanica smatra da su nevladine organizacije u ovom slučaju imale vrijednu ulogu u upoznavanju EIB-a s relevantnim elementima kojih Banka prethodno nije bila svjesna. Ombudsmanica vjeruje da će EIB u budućnosti razmotriti nastavak konstruktivne suradnje s nevladinim organizacijama u različitim državama članicama i izvan EU-a.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) SL 1985., L 175, str. 40.

(2) SL 1997., L 73, str. 5.

(3) Dz.U. br. 84, poz. 906: Ustawa o szczególnych zasadach odbudowy, remontów i rozbiórek obiektów budowlanych zniszczonych lub uszkodzonych w wyniku działania żywiołu.

(4) Dz.U. br. 96, poz. 1047: Rozporządzenie Prezesa Rady Ministrów w sprawie ustalenia wykazu gmin, i miejscowości, w których stosuje sie szczególne zasady odbudowy, remontów i rozbiórek obiektów budowlanych zniszczonych lub uszkodzonych wyniku działania żywiołu.

(5) Dz.U. br. 179, poz. 1490. Rozporządzenie Rady Ministrów w sprawie określenia rodzajów przedsięwzięć mogących znacząco oddziaływać na środowisko oraz szczegóły kryteriów związanych z kwalifikowaniem przedsięwzięć do sporządzenia raportu o oddziaływaniu na środowisko.

(6) Direktiva 97/62/EEZ (SL L 206) i Direktiva 79/409/EEZ (SL L 103).

(7) Pritužbi je priloženo pravno mišljenje poljskih stručnjaka.

(8) Predmet C-72/95 Kraaijeveld [1996.] ECR I-5403, stavci 32. i 49.

(9) Direktiva 2000/60/EZ (SL 2000., L 327, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 1., str. 120.)

(10) Direktiva 92/43/EEZ o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore (SL 1992., L 206, str. 7.)

(11) Direktiva 2003/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. svibnja 2003. o osiguravanju sudjelovanja javnosti u izradi određenih planova i programa koji se odnose na okoliš i o izmjeni direktiva Vijeća 85/337/EEZ i 96/61/EZ s obzirom na sudjelovanje javnosti i pristup pravosuđu, SL 2003., L 156, str. 17.

(12) Svjetski fond za prirodu.

(13) Ogólnopolskie Towarzystwo Ochrony Ptaków.

(14) Konvencija UNECE-a (Gospodarska komisija Ujedinjenih naroda za Europu) o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša, sastavljena u Aarhusu, Danska 25. lipnja 1998., objavljena u SL 2005., L 124, str. 4. Aarhuška konvencija odobrena je u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2005/370/EZ od 17. veljače 2005. o sklapanju, u ime Europske zajednice, Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša .

(15) Vidjeti napomenu 1.

(16) Vidjeti napomenu 2.

(17) Vidjeti napomenu 3.

(18) Vidjeti bilješku 4.

(19) Ombudsman ističe da je, u skladu s petom uvodnom izjavom te direktive, cilj Direktive 85/337 uspostaviti opća načela za procjenu učinaka na okoliš kako bi se dopunili i uskladili postupci izdavanja odobrenja za provedbu projekta kojima se uređuju javni i privatni projekti koji bi mogli imati utjecaj na okoliš.

U tu svrhu članak 1. stavak 2. Direktive 85/337 definira odobrenje za provedbu projekta kao odluku nadležnog tijela ili nadležnih tijela koja nositelju projekta daje pravo da nastavi s projektom.

Članak 2. stavak 1. Direktive glasi: „Države članice donose sve potrebne mjere kako bi osigurale da se, prije davanja suglasnosti, projekti koji bi mogli imati značajne učinke na okoliš, među ostalim na temelju njihove prirode, veličine ili lokacije, podvrgnu procjeni s obzirom na njihove učinke. Ti su projekti definirani u članku 4.”

Člankom 4. Direktive predviđa se:

1. Podložno članku 2. stavku 3., projekti razreda navedenih u Prilogu I. podliježu procjeni u skladu s člancima 5. i 10.

2. Projekti razreda navedenih u Prilogu II. podliježu procjeni u skladu s člancima od 5. do 10. ako države članice smatraju da to zahtijevaju njihove značajke.

U tu svrhu države članice mogu, među ostalim, odrediti određene vrste projekata koji podliježu procjeni ili mogu utvrditi kriterije i/ili pragove potrebne za utvrđivanje koji od projekata navedenih u Prilogu II. podliježu procjeni u skladu s člancima od 5. do 10. [naknadno istaknuto].

(20) Vidjeti predmet C-10/00 Komisija protiv Italije [2002.] ECR I-2357, stavak 88.

(21) Europski sporazum o pridruživanju između Europskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane, i Republike Poljske, s druge strane, sklopljen i odobren u ime Zajednice Odlukom Vijeća i Komisije 93/743/Euratom, EZUČ, EZ od 13. prosinca 1993.

(22) U pogledu pravnih posljedica europskih sporazuma, vidjeti predmet C-63/99 Gloszczuk [2001.] ECR I‑6369; Predmet C-235/99 Kondova [2001.] ECR I-6427; i predmet C-257/99 Barkoci i Malik [2001.] ECR I-6557 i presuda poljskog Vrhovnog upravnog suda od 12. veljače 2002. (V SA 305/00 Lex Nr 51327).

(23) C-72/95 Kraaijeveld [1996.] ECR I-5403, stavci 32. i 49.

(24) C-72/95 Kraaijeveld, prethodno citirano, točke 31., 32. i 39.

(25) Pravila iz 2006. dostupna su na internetskim stranicama EIB-a (http://www.eib.org/Attachments/strategies/public_disclosure_policy_en.pdf).

(26) U točki 28., pod naslovom "Ograničenja", nova pravila sadrže sljedeću iznimku od načela otkrivanja: „Informacije koje su obično dio povjerljivog odnosa Banke s poslovnim partnerima uključuju zahtjev za financiranje nositelja projekta, informacije o određivanju cijene kredita i ugovor o financiranju. Banka se ne protivi tome da nositelji projekata, zajmoprimci ili druge nadležne strane stave na raspolaganje informacije o svojem odnosu i aranžmanima s EIB-om.”

(27) Odluka Europskog ombudsmana o navedenom predmetu dostupna je na njegovim internetskim stranicama (http://www.ombudsman.europa.eu).

(28) Predmet 53/85 Akzo Chemie protiv Komisije [1986.] ECR 1965., stavak 29.