Strasbourg, 28. rujna 2007.

Poštovani gospodine Z.,

27. ožujka 2006. , je u ime udruge Friends of the Earth-CEPA („podnositelj pritužbe”) podnio pritužbu Europskom ombudsmanu protiv Europske investicijske banke („EIB”) u vezi s njezinim postupanjem sa zahtjevom podnositelja pritužbe za pristup dokumentima.

Dana 19. lipnja 2006. proslijedio sam Vašu pritužbu predsjedniku EIB-a i zatražio od EIB-a da dostavi mišljenje.

EIB je dostavio svoje mišljenje 28. rujna 2006. Proslijedila sam vam poziv na očitovanje, koji ste poslali 29. studenoga 2006.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene. Ispričavam se na vremenu koje je bilo potrebno za rješavanje Vaše pritužbe.

COMPLAINT

Porukom elektroničke pošte od 17. siječnja 2005. podnositelj pritužbe zatražio je od Europske investicijske banke („EIB”) primjerke ugovora o financiranju FI br. 20.175 „Slovačka Republika – Projekt modernizacije slovačkih željeznica: Ugovor o financiranju između Europske investicijske banke i Zeleznice Slovenskej Republiky (ZSR)”, koji je potpisan u Bratislavi 23. srpnja 1999., uključujući sve njegove priloge i izmjene („Ugovor o financiranju”).

Porukom elektroničke pošte od 2. veljače 2005. EIB je odbio zahtjev na temelju članka 4. stavka 1. točke vii. „Pravila EIB-a o javnom pristupu dokumentima” („Stara pravila”)(1) i obavijestio podnositelja pritužbe da bi otkrivanje bilo u suprotnosti s profesionalnom etikom, pravilima i praksama bankarskog sektora. Podnositelj pritužbe obaviješten je i da EIB neće imati prigovora na to da zajmoprimac ili slovačka vlada objave ugovor o financiranju.

Dopisom od 1. travnja 2005. upućenim glavnom tajniku EIB-a podnositelj pritužbe podnio je žalbu na prethodno navedeno odbijanje. Podnositelj pritužbe u žalbi uglavnom je istaknuo i. da je dokumentacija povezana s projektom modernizacije objavljena na internetskim stranicama zajmoprimca i ii. da je ranija verzija ugovora o financiranju bila javno dostupna na internetskim stranicama slovačke vlade, u kojoj je jasno navedeno da slovačke stranke ne žele zadržati tajnost ugovora o financiranju.

U svojem odgovoru od 12. svibnja 2005. glavni tajnik EIB-a ustrajao je na primjenjivosti izuzeća iz članka 4. stavka 1. točke vii. starih pravila i naveo da se u starim pravilima i. uzimaju u obzir načela i ograničenja utvrđena u Uredbi 1049/2001 (2) i ii. da su ona jedina pravna osnova za odlučivanje o otkrivanju. Glavni tajnik također je ponovio da povjerljivost ugovora o financiranju proizlazi iz bankarske prirode ugovornog odnosa između EIB-a i slovačkih stranaka koje se, međutim, mogu odreći te zaštite.

Podnositelj pritužbe podnio je 27. ožujka 2006. pritužbu Europskom ombudsmanu.

U biti je tvrdio da je EIB pogrešno odbio njegov zahtjev za pristup dokumentima i da nije ocijenio mogućnost djelomičnog otkrivanja.

U prilog toj tvrdnji tvrdio je i. da Direktiva 2003/4/EZ (3) ne sadržava nikakvu opću iznimku za bankarske aktivnosti i da ne postoji razlog zbog kojeg bi se različite odredbe trebale primjenjivati na aktivnosti EIB-a te ii. da delegiranjem odgovornosti za otkrivanje na tijela država članica EIB diskriminira građane EU-a koji ne govore jezik dotične države članice. Osim toga, uputila je na Konvenciju o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (4) ("Aarhuška konvencija"), kojom se predviđa pojedinačno pravo građana na pristup informacijama o okolišu.

Podnositelj pritužbe tvrdio je i da EIB u svojim odlukama o odbijanju nije naveo dostupne mogućnosti žalbe, čime je prekršio članak 19. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja.

Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi mu EIB trebao odobriti pristup zatraženim dokumentima.

Također je tvrdio da bi EIB, u skladu s člankom 19. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja, trebao posvetiti više pozornosti navođenju mogućnosti žalbe koje su dostupne neuspješnim podnositeljima zahtjeva za pristup dokumentima.

INQUIRY

Mišljenje EIB-a

Ombudsmanica je pritužbu proslijedila EIB-u. Ombudsman se u svojem pismu osvrnuo i na dokument „Javna POLITIKA DISKLOSURE: Načela, pravila i postupci" od 28. ožujka 2006. ("Nova pravila")(5) koji su u vrijeme zahtjeva Ombudsmana bili dostupni samo na internetskoj stranici EIB-a. U tom je pogledu Ombudsman zatražio od EIB-a da objasni odnos između novih pravila i starih pravila (koja su objavljena u Službenom listu od 27. studenoga 2002.).

Ukratko, mišljenje EIB-a bilo je sljedeće:

U pogledu tvrdnje podnositelja pritužbe koja se u biti odnosi na (a) EIB-ovo pogrešno odbijanje zahtjeva za pristup i neprocjenu mogućnosti djelomičnog otkrivanja te (b) povezano potraživanje, EIB je uputio na stara pravila i nova pravila. Istaknuo je da ta dva skupa pravila predviđaju iznimku od otkrivanja informacija koje su obuhvaćene obvezom čuvanja poslovne tajne, u skladu s nacionalnim pravom i pravom Zajednice, posebno člankom 287. Ugovora o EZ-u.

EIB je zatim naveo da kao banka mora osigurati uzajamno povjerenje sa svojim partnerima koji imaju legitimno pravo očekivati da će djelovati unutar utvrđenog pravnog okvira i da neće otkrivati informacije zaštićene obvezom povjerljivosti banaka.

EIB je objasnio da je zbog prethodno navedenih razloga zahtjev podnositelja pritužbe za pristup ugovoru o financiranju odbijen u skladu s člankom 4.1. točkom vii. starih pravila, kako su se tada primjenjivala. Ustrajao je na tome da se, kao i u svakom bankovnom odnosu, ugovor o financiranju smatra povjerljivim u interesu klijenta, koji obično zadržava pravo odreći se te zaštite. EIB je dodao da se točkom 28. Novih pravila jača to stajalište izričitim navođenjem neotkrivanja ugovora o financiranju (6).

EIB je uputio na argument podnositelja pritužbe da Direktiva 2003/4/EZ (7) ne sadržava nikakvu opću iznimku za bankarske aktivnosti i da ne postoji razlog zašto bi se na aktivnosti EIB-a trebale primjenjivati različite odredbe. U tom je pogledu EIB podsjetio da Direktiva 2003/4/EZ i. na nacionalnoj razini uključuje niz zahtjeva Aarhuške konvencije (8) i ii. upućena je državama članicama, a ne institucijama Zajednice, zbog čega se Direktiva ne primjenjuje izravno na EIB. Međutim, EIB je naveo da će primijeniti odredbe nedavno donesene Uredbe 1367/2006 (9).

EIB je također odgovorio na argument podnositelja pritužbe da delegiranjem odgovornosti za otkrivanje na tijela država članica EIB diskriminira građane EU-a koji ne govore jezik dotične države članice. U tom je pogledu EIB napomenuo da je, u skladu s Novim pravilima (10), predan promicanju pristupa informacijama i jezičnoj politici koja odgovara potrebama javnosti. U skladu s tom obvezom, statutarni dokumenti EIB-a dostupni su na svim službenim jezicima EU-a, kao i drugi ključni dokumenti, kao što su kodeksi ponašanja, koji su posebno važni za javnost. Ostali dokumenti dostupni su barem na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku, a prijevod na druge jezike može se uzeti u obzir kad god se pojavi široki interes za određeni dokument. Međutim, uloga EIB-a ne može biti da intervenira u jezične probleme između nekih građana EU-a i određene države članice.

EIB je odgovorio na tvrdnju da nije naveo mogućnosti žalbe koje su dostupne podnositelju pritužbe, kao ni na povezanu tvrdnju. U tom je pogledu EIB istaknuo da i „Kodeks dobrog administrativnog postupanja za osoblje Europske investicijske banke u odnosima s javnošću” i „Nova pravila” sadržavaju posebne odredbe u kojima se svim zainteresiranim stranama, uključujući podnositelja pritužbe, navode dostupne mogućnosti žalbe. Osim toga, EIB namjerava neuspješnim tužiteljima u budućnosti dati precizne naznake u pogledu pristupa dokumentima.

Naposljetku, Komisija je na zahtjev Ombudsmana objasnila odnos između novih pravila (koja su u vrijeme njegova zahtjeva bila dostupna samo na internetskim stranicama EIB-a) i starih pravila (koja su objavljena u Službenom listu). U tom je pogledu EIB pojasnio da, kako je navedeno u uvođenju novih pravila, nova pravila zamjenjuju stara pravila. U vrijeme donošenja mišljenja EIB-a nova pravila prevedena su na sve jezike Zajednice, nakon čega će biti objavljena u Službenom listu.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim se očitovanjima nije složio s mišljenjem EIB-a u pogledu prve tvrdnje o pogrešnom odbijanju njegova zahtjeva za pristup te je zadržao svoju povezanu tvrdnju.

Prvo, podnositelj pritužbe naglasio je da je njegov zahtjev za pristup odbijen 2005. kada su na snazi bila Stara pravila. Stoga je podnositelj pritužbe naveo da se njegovi navodi odnose na pravnu situaciju iz 2005. te je smatrao da upućivanja EIB-a na nova pravila nisu relevantna u ovom slučaju.

Prema podnositelju pritužbe, EIB-ovo upućivanje na obvezu čuvanja poslovne tajne kako je utvrđena u članku 287. Ugovora o EZ-u vrlo je općenita izjava u kojoj se ne objašnjava pravna osnova EIB-ova odbijanja pristupa.

Podnositelj pritužbe naveo je da članak 4. stavak 1. točku vii. starih pravila tumači kao pravnu osnovu za uskraćivanje pristupa informacijama u okolnostima u kojima bi se otkrivanjem nanijela šteta legitimnom komercijalnom interesu klijenta EIB-a. Prema podnositelju pritužbe, EIB taj argument nije uzeo u obzir u svojem mišljenju.

Podnositelj pritužbe nadalje je rekao da bi EIB trebao primijeniti postupak djelomičnog otkrivanja kad god ima legitiman razlog za zaštitu određenih informacija u dokumentu zbog komercijalnih razloga, ali u načelu ne bi trebao uskratiti otkrivanje predmetnog dokumenta.

Podnositelj pritužbe složio se s argumentom EIB-a da se Direktiva 2003/4/EZ ne primjenjuje izravno na EIB.

Međutim, podnositelj pritužbe istaknuo je da se u svojoj pritužbi Ombudsmanu pozvao i na načela utvrđena Aarhuškom konvencijom koju su ratificirale ne samo države članice u svojstvu dioničara EIB-a nego i Europska zajednica Odlukom Vijeća 2005/370/EZ. Prema podnositelju pritužbe, EIB-ovo tumačenje članka 4. stavka 1. točke vii. starih pravila praktički bi dovelo do zaključka da su sve bankarske djelatnosti izuzete od odredaba Aarhuške konvencije i primjenjivog zakonodavstva EZ-a jer se pojedinačni slučaj ne bi razmatrao.

Nadalje, podnositelj pritužbe pozdravio je izjave EIB-a o njegovoj predanosti promicanju pristupa informacijama i jezične politike kojom se odgovara na potrebe javnosti, kao i njegovu spremnost da objavi svoje ključne dokumente na svim službenim jezicima EU-a. Međutim, podnositelj pritužbe istaknuo je da prethodno navedene izjave ne odgovaraju njegovu argumentu da EIB delegiranjem odgovornosti za otkrivanje na tijela država članica diskriminira građane EU-a koji ne govore jezik dotične države članice. Podnositelj pritužbe zadržao je svoje stajalište da EIB prenosi odgovornost za otkrivanje na svojeg klijenta, ali istodobno navodi, prema njegovu mišljenju, da nije njegova uloga intervenirati u jezične probleme između nekih građana EU-a i određene države članice. Podnositelj pritužbe smatra da to znači i. da građani EU-a u stvarnosti nemaju mogućnost dobiti informacije o uvjetima EIB-ova pozajmljivanja javnog novca, osim ako potječu iz zemlje zaduživanja i ii. da, suprotno njegovim izjavama, EIB nije odgovoran svim građanima EU-a.

Naposljetku, kad je riječ o odgovoru EIB-a na drugu tvrdnju o njegovu nenavođenju mogućnosti žalbe koje su dostupne podnositelju pritužbe, podnositelj pritužbe pozdravio je namjeru EIB-a da u budućnosti neuspješnim podnositeljima zahtjeva pruži precizne naznake za pristup dokumentima. Podnositelj pritužbe smatra da bi to trebalo biti dio aktivne uloge EIB-a u promicanju standarda dobre uprave prema većoj otvorenosti i izgradnji povjerenja javnosti u europske institucije i tijela.

ODLUKA

1 Navodno nezakonito odbijanje zahtjeva za pristup ugovoru o financiranju i povezano potraživanje

1.1 Društvo Friends of the Earth-CEPA („podnositelj pritužbe”) zatražilo je 17. siječnja 2005. od Europske investicijske banke („EIB”) primjerke ugovora o financiranju FI br. 20.175 „Slovačka Republika – Projekt modernizacije slovačkih željeznica: Ugovor o financiranju između Europske investicijske banke i Zeleznice Slovenskej Republiky (ZSR)”, koji je potpisan u Bratislavi 23. srpnja 1999., uključujući sve njegove priloge i izmjene („Ugovor o financiranju”).

EIB je 2. veljače 2005. odbio taj zahtjev na temelju članka 4. stavka 1. točke vii. „Pravila EIB-a o javnom pristupu dokumentima” („Stara pravila”).

EIB je podnositelja pritužbe obavijestio i da bi i. objava bila u suprotnosti s profesionalnom etikom, pravilima i praksama bankarskog sektora. U odgovoru na žalbu podnositelja pritužbe od 12. svibnja 2005. EIB je naglasio da povjerljivost ugovora o financiranju proizlazi iz bankarske prirode ugovornog odnosa između EIB-a i slovačkih stranaka. EIB je naveo i da ii. ne bi imao prigovora na to da zajmoprimac ili slovačka vlada objave ugovor o financiranju, ističući da se mogu odreći navedene zaštite.

U svojoj pritužbi Europskom ombudsmanu podnositelj pritužbe u biti je tvrdio da je EIB pogrešno odbio njegov zahtjev za pristup dokumentima i da nije ocijenio mogućnost djelomičnog otkrivanja. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi mu EIB trebao odobriti pristup zatraženim dokumentima.

U prilog prethodno navedenoj tvrdnji podnositelj pritužbe tvrdio je da Direktiva 2003/4/EZ (11) ne sadržava nikakvu opću iznimku za bankarske djelatnosti. Podnositelj pritužbe tvrdio je i da ne postoji razlog zašto bi se različite odredbe trebale primjenjivati na aktivnosti EIB-a te da EIB delegiranjem odgovornosti za otkrivanje na tijela država članica diskriminira građane EU-a koji ne govore jezik dotične države članice. Podnositelj pritužbe uputio je i na Aarhušku konvenciju kojom se predviđa pojedinačno pravo građana na pristup informacijama o okolišu.

1.2 U svojem mišljenju EIB je istaknuo da kao banka mora osigurati uzajamno povjerenje sa svojim partnerima, koji imaju legitimno pravo očekivati da će djelovati unutar utvrđenog pravnog okvira i neće otkrivati informacije zaštićene obvezom povjerljivosti banaka. U tom je pogledu EIB napomenuo da su i stara pravila i „javna POLITIKA DISKLOSURE: Načela, pravila i postupci" od 28. ožujka 2006. ("Nova pravila") predviđaju iznimku od otkrivanja informacija obuhvaćenih obvezom čuvanja poslovne tajne.

EIB je ostao pri svojem stajalištu da je zahtjev podnositelja pritužbe za pristup ispravno odbijen na temelju članka 4. stavka 1. točke vii. starih pravila (12), kako se tada primjenjivao. Osim toga, ustrajao je na tome da je ugovor o financiranju u ovom slučaju, kao i u svakom bankovnom odnosu, povjerljiv kako bi se zaštitili interesi klijenta koji obično zadržava pravo odricanja od te zaštite. EIB je dodao da se točkom 28. Novih pravila jača to stajalište izričitim navođenjem neotkrivanja ugovora o financiranju (13).

EIB je također naveo da je Direktiva 2003/4/EZ (14) upućena državama članicama, a ne institucijama Zajednice, zbog čega se Direktiva ne primjenjuje na nju, ali je dodao da će primjenjivati odredbe Uredbe 1367/2006 (15).

Naposljetku, EIB je odbio argument podnositelja pritužbe da je delegiranjem odgovornosti za otkrivanje na tijela država članica diskriminirao građane EU-a koji ne govore jezik dotične države članice. U tom je pogledu EIB izjavio da je predan promicanju pristupa informacijama i jezičnoj politici koja odgovara potrebama javnosti te je napomenuo da se za dokumente koji nisu dostupni na svim službenim jezicima EU-a može razmotriti prijevod kad god se pojavi širok interes za određeni dokument. Međutim, EIB je istaknuo da njegova uloga ne može biti interveniranje u jezične probleme između nekih građana EU-a i određene države članice.

1.3 Ombudsman najprije smatra da iz očitovanja stranaka u ovom predmetu proizlazi da je potrebno ispitati dostatnost razloga koje je EIB iznio u svojim obavijestima od 2. veljače i 12. svibnja 2005. upućenima podnositelju pritužbe, kao i u svojem mišljenju o pritužbi, kako bi se opravdalo neotkrivanje predmetnog ugovora o financiranju, a osobito razloga čuvanja poslovne tajne koji se primjenjuje u bankarskom sektoru.

1.4 U tom pogledu Ombudsman najprije podsjeća na dvostruku ulogu koju EIB, u skladu s relevantnom sudskom praksom, ima: s jedne strane, kao standardna bankarska institucija djeluje potpuno neovisno na financijskim tržištima (16), dok je s druge strane tijelo Zajednice (17).

1.5 Ombudsmanica napominje da se EIB, u kontekstu svoje (bankarske) poslovne tajne, pozvao na članak 287.

„Od članova institucija Zajednice, članova odbora te dužnosnika i ostalih službenika Zajednice zahtijeva se, čak i nakon prestanka njihovih dužnosti, da ne otkrivaju podatke koji su obuhvaćeni obvezom čuvanja poslovne tajne, posebno podatke o poduzećima, njihovim poslovnim odnosima ili njihovim troškovnim komponentama.”

Iako se ta odredba ne primjenjuje izravno na EIB, koji nije institucija Zajednice u smislu članka 7. Ugovora o EZ-u, nego tijelo Zajednice, čini se da je EIB, pozivajući se na nju, naglasio svoju ulogu tijela Zajednice u smislu pojma poslovne tajne. Ombudsman stoga smatra da je upućivanje EIB-a na navedenu odredbu relevantno i razumno.

1.6 Međutim, Ombudsman podsjeća da u predmetu T-198/03, Bank Austria Creditanstalt AG protiv Komisije, Prvostupanjski sud jasno navodi da je zakonodavac već proveo odvagivanje i da zabrana otkrivanja informacija "koje su obuhvaćene obvezom čuvanja poslovne tajne" nije prepreka objavljivanju informacija s kojima javnost ima pravo biti upoznata putem prava na pristup dokumentima (18).

Prvostupanjski sud zaključio je da „iz toga slijedi da, s obzirom na to da takve odredbe sekundarnog zakonodavstva zabranjuju otkrivanje informacija javnosti ili isključuju javni pristup dokumentima koji ih sadržavaju, treba smatrati da su te informacije obuhvaćene obvezom čuvanja poslovne tajne. S druge strane, u mjeri u kojoj javnost ima pravo pristupa dokumentima koji sadržavaju određene informacije, ne može se smatrati da su te informacije obuhvaćene obvezom čuvanja poslovne tajne.”(moje isticanje).

Ombudsman stoga smatra da odluku o tome je li u ovom slučaju EIB s pravom odbio odobriti pristup predmetnom dokumentu treba analizirati s obzirom na tada primjenjiva pravila EIB-a o javnom pristupu dokumentima.

1.7 Kao što je podnositelj pritužbe pravilno istaknuo, budući da je njegov zahtjev za pristup odbijen 2005. kada su Stara pravila bila na snazi, njegove navode treba shvatiti kao da se odnose na pravnu situaciju koja je bila na snazi 2005. Ombudsmanica stoga napominje da se EIB u svojim odlukama od 2. veljače i 12. svibnja 2005. pravilno pozvao na Stara pravila kao temelj za te odluke.

1.8 Osim toga, Europski ombudsman napominje da se u članku 4. stavku 1. točki vii. starih pravila navodi sljedeće:

„pristup cijelom dokumentu ili njegovu dijelu odbija se ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu obveze čuvanja poslovne tajne ako bi takvo otkrivanje bilo u suprotnosti s profesionalnom etikom, pravilima i praksama primjenjivima u bankarskom i financijskom sektoru”(moje isticanje).

Za usporedbu, Ombudsmanica napominje da se u točki 28. Novih pravila navodi sljedeće: „[i]nformacije koje su obično dio povjerljivog odnosa Banke sa svojim poslovnim partnerima uključuju zahtjev za financiranje promotora projekta, informacije o određivanju cijena kredita i ugovor o financiranju. Banka se ne protivi tome da promotori projekata, zajmoprimci ili druge nadležne strane stave na raspolaganje informacije o svojem odnosu i aranžmanima s EIB-om.

1.9 S obzirom na navedeno, Ombudsmanica smatra da je EIB upućivanjem na nova pravila u svojem mišljenju o pritužbi bolje pojasnio i omogućio bolje razumijevanje prakse koju primjenjuje u skladu sa starim pravilima. Ombudsmanica u tom smislu shvaća da, izričitim navođenjem neotkrivanja ugovora o financiranju u točki 28. novih pravila, EIB ponovno jača svoje stajalište u pogledu tumačenja članka 4.1. točke vii. starih pravila u odgovoru na zahtjev podnositelja pritužbe za pristup.

Osim toga, Ombudsman shvaća da je EIB, pozivajući se na točku 28. novih pravila, naveo da je njegova praksa bila da se, s obzirom na povjerljivi bankarski odnos između njega i njegovih poslovnih partnera, ugovori o financiranju ni u kojem slučaju ne objavljuju, odnosno da se mogućnost djelomičnog otkrivanja ne ocjenjuje. Stoga je stajalište EIB-a prema zahtjevu podnositelja pritužbe za pristup, kako je izraženo u odlukama EIB-a od 2. veljače i 12. svibnja 2005., odražavalo njegovu praksu u pogledu politike javnog pristupa, koja je sada kodificirana u novim pravilima.

1.10 Ombudsman stoga zaključuje da je EIB, kako bi opravdao neotkrivanje ugovora o financiranju podnositelju pritužbe, uputio na članak 4. stavak 1. točku vii. starih pravila, osobito na obvezu čuvanja poslovne tajne koja se primjenjuje u bankarskom sektoru ako bi takvo otkrivanje bilo u suprotnosti s profesionalnom etikom, pravilima i praksama primjenjivima u bankarskom i financijskom sektoru. U tom je pogledu Banka, pozivajući se na Nova pravila, također podrazumijevala da su ugovori o financiranju u načelu obuhvaćeni poslovnom tajnom. EIB je nadalje pojasnio da iz tih razloga njegovi partneri u svojim bankarskim odnosima s EIB-om imaju legitimno pravo očekivati da će kao banka djelovati u okviru utvrđenog pravnog okvira i da neće otkrivati informacije zaštićene obvezom povjerljivosti banaka.

1.11 Ombudsman smatra razumnim prihvatiti da je, iz razloga navedenih u prethodnoj točki, EIB, djelujući u svojoj ulozi standardne bankarske institucije, obvezan poštovati poslovnu tajnu banke i da je njegovo pravo odlučiti sadrži li dokument povjerljive informacije ili ne(19).

1.12 Ombudsman prima na znanje upućivanja podnositelja pritužbe na Aarhušku konvenciju , i njegovu izjavu da bi EIB-ovo tumačenje članka 4. stavka 1. točke vii. starih pravila praktički značilo da su sve bankarske aktivnosti izuzete iz Aarhuške konvencije i primjenjivog zakonodavstva EZ-a jer se pojedinačni slučaj ne bi razmatrao. U tom je pogledu EIB u svojem mišljenju naveo da će primijeniti odredbe Uredbe 1367/2006 o primjeni odredaba Aarhuške konvencije na institucije i tijela Zajednice (20).

Kad je riječ o Aarhuškoj konvenciji, ombudsmanica ističe da ju je Europska zajednica ratificirala Odlukom Vijeća 2005/370/EZ (21). Međutim, Ombudsman također napominje da, u skladu s Izjavom Europske zajednice u skladu s člankom 19. Aarhuške konvencije, koja čini Prilog Odluci Vijeća 2005/370/EZ, „(…) Zajednica ponavlja svoju izjavu danu nakon potpisivanja Konvencije da će institucije Zajednice primjenjivati Konvenciju u okviru svojih postojećih i budućih pravila o pristupu dokumentima i drugih relevantnih pravila prava Zajednice u području obuhvaćenom Konvencijom.”(naknadno istaknuto). Stoga je Europska zajednica pri odobravanju Aarhuške konvencije jasno kvalificirala svoju obvezu primjene Aarhuške konvencije preko svojih institucija kako bi bila ograničena okvirom pravila institucija o pristupu dokumentima.

Nadalje, Ombudsman podsjeća da se Uredba 1367/2006 (22), koja je obvezujuća za EIB i koja se, kako je navedeno u njegovu mišljenju, obvezuje na primjenu, odnosi na pristup „informacijama o okolišu” kako je definirano u njezinu članku 2. stavku 1. točki (d). Ta odredba u biti odgovara članku 2. stavku 3. Aarhuške uredbe. Ombudsmanica napominje da se Uredba 1367/2006 primjenjuje tek od 28. lipnja 2007. te se stoga ne primjenjuje na zahtjev podnositelja pritužbe od 17. siječnja 2005. za pristup ugovoru o financiranju.

Bez obzira na navedeno, Ombudsmanica također prima na znanje primjedbu podnositelja pritužbe da građani EU-a u stvarnosti nemaju mogućnost dobiti informacije "o uvjetima pozajmljivanja javnog novca Banke", osim ako su iz zemlje koja ih je zadužila .. Čini se da informacije „o uvjetima pozajmljivanja javnog novca” Banke nisu obuhvaćene nijednom definicijom „informacija o okolišu” u smislu članka 2. stavka 1. točke (d) Uredbe 1367/2006. Ombudsmanica smatra da bi se to opažanje podnositelja pritužbe stoga moglo shvatiti kao ugrožavanje njegova pozivanja na Aarhušku konvenciju u potporu njezinim argumentima u ovom predmetu.

1.13 Naposljetku, , Ombudsman napominje da je podnositelj pritužbe u svojim očitovanjima prihvatio EIB-ov argument da Direktiva 2003/4/EZ nije izravno primjenjiva na EIB. Stoga Ombudsman ne smatra da je potrebno detaljnije riješiti to pitanje.

1.14 Na temelju razmatranja iz točaka 1.4. do 1.13. Europski ombudsman smatra da se EIB na odgovarajući način oslonio na članak 4. stavak 1. točku vii. svojih starih pravila i pružio odgovarajuće razloge za odbijanje zahtjeva podnositelja pritužbe za pristup te stoga ne smatra da postoje nepravilnosti u postupanju u pogledu tog aspekta pritužbe.

1.15 U tom kontekstu, čak i ako nije utvrdio nepravilnosti u postupanju, Ombudsman ipak ističe da bi EIB, kao tijelo Zajednice, trebao djelovati transparentno i biti u službi građana. Ombudsmanica prima na znanje izjavu EIB-a iz njegove poruke elektroničke pošte od 2. veljače 2005. upućene podnositelju pritužbe (koja odražava praksu koja je sada kodificirana u točki 28. novih pravila)(23) i iz njegova mišljenja o pritužbi da neće imati prigovora na to da zajmoprimac ili slovačka vlada otkriju ugovor o financiranju. Ombudsmanica u tom pogledu prima na znanje argument podnositelja pritužbe o mogućim jezičnim problemima s kojima se član šire javnosti može susresti pri obraćanju zajmoprimcu (ili nadležnim tijelima relevantne države članice) u kontekstu gore navedene politike EIB-a. Ombudsmanica će u nastavku iznijeti dodatnu primjedbu u tom pogledu.

2 Navodni propust da se navedu mogućnosti žalbe dostupne podnositelju pritužbe i povezana tvrdnja

2.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da EIB u svojim odlukama kojima mu je uskraćen pristup traženim dokumentima nije naveo dostupne mogućnosti žalbe, čime je prekršio članak 19. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi EIB, u skladu s člankom 19. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja, trebao posvetiti više pozornosti navođenju mogućnosti žalbe dostupnih neuspješnim podnositeljima zahtjeva za pristup dokumentima.

2.2 U svojem mišljenju EIB je istaknuo da i "Kodeks dobrog administrativnog ponašanja za osoblje Europske investicijske banke u odnosima s javnošću" ("Kodeks EIB-a")(24) i Nova pravila sadrže posebne odredbe u kojima se svim zainteresiranim stranama, uključujući podnositelja pritužbe, navode dostupne mogućnosti žalbe . EIB je dodao da u budućnosti namjerava neuspješnim podnositeljima zahtjeva dati precizne naznake za pristup dokumentima.

Podnositelj pritužbe u svojim je primjedbama pozdravio navedenu obvezu EIB-a.

2.3 Europski ombudsman podsjeća da, u skladu s člankom 19. stavkom 1. Europskog kodeksa dobrog upravnog ponašanja (25), "odluka institucije koja može negativno utjecati na prava ili interese privatne osobe mora sadržavati naznaku mogućnosti žalbe koje su dostupne za osporavanje odluke. U njemu se posebno navode priroda pravnih lijekova, tijela pred kojima se oni mogu koristiti, kao i rokovi za njihovo ostvarivanje.”

2.4 Ombudsmanica napominje da ni u svojoj poruci elektroničke pošte od 2. veljače 2005. o odbijanju zahtjeva podnositelja pritužbe ni u svojem odgovoru od 12. svibnja 2005. na žalbu podnositelja pritužbe EIB nije naveo mogućnosti žalbe koje su dostupne podnositelju pritužbe.

Ombudsmanica prima na znanje upućivanje EIB-a, sadržano u njezinu mišljenju o ovoj pritužbi, da Kodeks EIB-a (26) i Nova pravila (27) sadržavaju posebne odredbe u kojima se svim zainteresiranim stranama, uključujući podnositelja pritužbe, navode dostupne mogućnosti žalbe. Međutim, Ombudsmanica smatra da činjenica da Kodeks EIB-a i Nova pravila sadržavaju odredbe o mogućnostima žalbe ne može sama po sebi nadoknaditi nepostojanje navoda o takvim mogućnostima žalbe u poruci elektroničke pošte EIB-a od 2. veljače 2005. i njegovu dopisu od 12. svibnja 2005. upućenom podnositelju pritužbe.

2.5 Međutim, s obzirom na to da je i. u svojem mišljenju EIB također naveo da u budućnosti namjerava dati precizne naznake neuspješnim podnositeljima zahtjeva za pristup dokumentima i ii. da je podnositelj pritužbe u svojim očitovanjima pozdravio navedenu obvezu EIB-a, Ombudsman smatra da daljnje istrage nisu opravdane u pogledu tog aspekta pritužbe.

Zaključak

Ombudsman zaključuje da njegovom istragom ove pritužbe nije otkriven slučaj nepravilnosti u postupanju. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

Predsjednik EIB-a bit će obaviješten o toj odluci.

Daljnja primjedba

U nastojanju da bude prilagođen građanima, EIB bi u budućnosti mogao razmotriti stupanje u kontakt s nacionalnim tijelima kako bi se utvrdila mogućnost potpunog ili barem djelomičnog otkrivanja ugovora o financiranju za koje građani traže da im se odobri javni pristup. Ombudsmanica smatra da bi EIB na taj način mogao korisno doprinijeti ublažavanju jezičnih problema s kojima se neki građani mogu susresti pri rješavanju odgovarajućih zahtjeva za javni pristup tijelima dotične države članice.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) SL 2002., C 292, str. 10. U skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom vii. starih pravila, „[c]ces dokumenta u cijelosti ili djelomično odbija se ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu obveze čuvanja poslovne tajne ako bi takvo otkrivanje bilo u suprotnosti s profesionalnom etikom, pravilima i praksama primjenjivima u bankarskom i financijskom sektoru”.

(2) Uredba (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.)

(3) Direktiva 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ, SL 2003., L 41, str. 26.

(4) Konvencija UNECE-a (Gospodarska komisija Ujedinjenih naroda za Europu) o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša, sastavljena u Aarhusu, Danska 25. lipnja 1998., objavljena u SL 2005., L 124, str. 4. Aarhuška konvencija odobrena je u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2005/370/EZ od 17. veljače 2005. o sklapanju, u ime Europske zajednice, Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša .

(5) Nova pravila dostupna su na internetskim stranicama EIB-a (http://www.eib.org/Attachments/strategies/public_disclosure_policy_en.pdf).

(6) U točki 28., pod naslovom „Ograničenja”, nova pravila sadržavaju sljedeću iznimku od načela otkrivanja: „Informacije koje su obično dio povjerljivog odnosa Banke s poslovnim partnerima uključuju zahtjev za financiranje nositelja projekta, informacije o određivanju cijene kredita i ugovor o financiranju. Banka se ne protivi tome da nositelji projekata, zajmoprimci ili druge nadležne strane stave na raspolaganje informacije o svojem odnosu i aranžmanima s EIB-om.”

(7) Vidjeti napomenu 3.

(8) Vidjeti napomenu 4.

(9) Uredba (EZ) br. 1367/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. rujna 2006. o primjeni odredaba Aarhuške konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša na institucije i tijela Zajednice, SL 2006., L 264, str. 13.

(10) Vidjeti točku 24. novih pravila.

(11) Direktiva 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ, SL 2003., L 41, str. 26.

(12) Članak 4. stavak 1. točka vii. starih pravila glasi: „Pristup cijelom dokumentu ili njegovu dijelu odbija se ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu obveze čuvanja poslovne tajne ako bi takvo otkrivanje bilo u suprotnosti s profesionalnom etikom, pravilima i praksama primjenjivima u bankarskom i financijskom sektoru;”

(13) U točki 28., pod naslovom "Ograničenja", nova pravila sadrže sljedeću iznimku od načela otkrivanja: „Informacije koje su obično dio povjerljivog odnosa Banke s poslovnim partnerima uključuju zahtjev za financiranje nositelja projekta, informacije o određivanju cijene kredita i ugovor o financiranju. Banka se ne protivi tome da nositelji projekata, zajmoprimci ili druge nadležne strane stave na raspolaganje informacije o svojem odnosu i aranžmanima s EIB-om.”

(14) Vidjeti bilješku 11.

(15) Vidjeti napomenu 9.

(16) Predmet 85/86 Komisija protiv Vijeća guvernera EIB-a [1988.] ECR 1281, stavak 28.

(17) Predmet 85/86 Komisija protiv Vijeća guvernera EIB-a, prethodno navedeno, točka 24.

(18) Predmet T-198/03 Bank Austria Creditanstalt protiv Komisije [2006.] ECR II-1429, točke 72., 74. i 75. presude.

(19) Predmet 53/85 Akzo Chemie protiv Komisije [1986.] ECR 1965., stavak 29.

(20) Vidjeti bilješku 9.

(21) Vidjeti napomenu 4.

(22) Vidjeti bilješku 9.

(23) "(…) Banka se ne protivi tome da nositelji projekata, zajmoprimci ili druge nadležne strane stave na raspolaganje informacije o svojem odnosu i aranžmanima s EIB-om."

(24) SL 2001., C 17, str. 26.

(25) Kodeks je dostupan na internetskoj stranici Europskog ombudsmana (http://www.ombudsman.europa.eu/code/en/default.htm).

(26) Vidjeti članak 16. Zakonika o EIB-u koji predviđa sljedeće:

„1. Članovi osoblja postupaju poštujući prava javnosti. Međutim, ako osoba smatra da se danim odgovorima krše njezina prava ili interesi, ta osoba ima pravo podnijeti pritužbu.

2. Sve pritužbe moraju se podnijeti u pisanom obliku glavnom tajniku Banke u roku od dva mjeseca od datuma korespondencije koja je predmet pritužbe.

3. Nadalje, u skladu s člankom 195. Ugovora o EZ-u, svaki građanin Unije ili svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili registriranim sjedištem u državi članici ima pravo podnijeti pritužbu Europskom ombudsmanu.”

(27) Vidjeti točke 104. do 108. novih pravila kojima se predviđa sljedeće:

Točka 104.: „U slučaju potpunog ili djelomičnog odbijanja nakon ponovnog zahtjeva, Banka obavješćuje podnositelja zahtjeva o pravnim lijekovima koji su mu dostupni, odnosno o podnošenju pritužbe kako je opisano u nastavku u poglavlju „Odredbe za žalbu”.”

Točka 105.: „Odredbe za žalbu primjenjuju se i ako Banka ne odgovori u propisanom roku ili ako osoba smatra da je odgovor nezadovoljavajući.”

Točka 106.: „Članovi javnosti koji smatraju da osoblje EIB-a nije obradilo zahtjev za informacije u skladu sa standardima i postupcima koje je Banka službeno donijela mogu podnijeti službenu žalbu glavnom tajniku EIB-a. Žalbe se moraju podnijeti u pisanom obliku u roku od 20 radnih dana od datuma korespondencije koja je predmet pritužbe. Banka će bez odgode potvrditi primitak žalbe, a odgovor glavnog tajnika dostavit će se najkasnije 20 radnih dana nakon primitka žalbe.”

Točka 107.: „U skladu s člankom 195. Ugovora o EZ-u, građani EU-a ili bilo koja fizička ili pravna osoba s boravištem ili registriranim sjedištem u državi članici EU-a također mogu uputiti žalbu Europskom ombudsmanu (…)”.

Točka 108.: „U slučajevima u kojima građani ili rezidenti zemalja koje nisu članice EU-a žele uložiti žalbu protiv neotkrivanja informacija EIB-a i u kojima Europski ombudsman ne rješava te predmete, žalba se može podnijeti glavnom inspektoru Banke (…)”.