Strasbourg, 4. travnja 2008.

Poštovani gospodine X.,

Dana 2. prosinca 2005. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu protiv Europske komisije u vezi s njezinom odlukom od 25. kolovoza 2005. o povratu iznosa od 16 204,45 EUR, što odgovara neopravdanim isplatama mirovina.

Pritužbu sam 31. siječnja 2006. proslijedio predsjedniku Komisije. Komisija je svoje mišljenje poslala 5. svibnja 2006. Proslijedila sam vam ga s pozivom na očitovanje, zaprimljenim 31. srpnja 2006.

Dana 15. veljače 2007. zatražio sam dodatne informacije od Komisije i o tome Vas obavijestio istog dana. Komisija je 15. listopada 2007. odgovorila na moj zahtjev. Proslijedila sam Vam odgovor Komisije i pozvala Vas da, ako to želite, iznesete primjedbe. Od vas nisu primljene nikakve primjedbe.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

Ispričavam se na vremenu koje je bilo potrebno za rješavanje Vaše pritužbe.

COMPLAINT

Ukratko, podnositelj pritužbe naveo je sljedeće činjenice:

Dana 6. svibnja 1991. Europska komisija obavijestila je podnositelja pritužbe, koji je primao mirovinu za djecu preminule osobe, da od 1. srpnja 1990. više neće primati mirovinu za djecu preminule osobe jer više ne pohađa školu u punom radnom vremenu.

Podnositelj pritužbe obaviješten je 31. srpnja 1991. o povratu iznosa koje je primio od srpnja 1990. do veljače 1991., odnosno 8 350,85 eura. Obaviješten je da će se, ako ne izvrši tu isplatu do 31. kolovoza 1991., naplatiti kamate.

Podnositelj pritužbe podnio je žalbu protiv te odluke, koja je, međutim, potvrđena 13. rujna 1991.

Zbog neplaćanja Komisija je 15. lipnja 1992., 21. listopada 1992., 8. veljače 1993., 16. lipnja 1993., 15. lipnja 1994., 7. lipnja 1995. i 26. lipnja 2003. podnositelju pritužbe poslala nekoliko dopisa s podsjetnikom.

Dopisom od 27. lipnja 2003. Komisija je podnositelju pritužbe uputila obavijest o plaćanju iznosa od 8 350,85 eura, uvećanog za zatezne kamate. Komisija je navela da će, ako ne primi plaćanje, pokrenuti postupak izvršenja kako bi osigurala povrat prethodno navedenog iznosa.

Budući da podnositelj pritužbe nije odgovorio na obavijest o terećenju, podsjetnik ili obavijest o neplaćanju poslanu preporučenom dostavom („lettre de mise en demeure sous pli recommandé”), Komisija je 25. kolovoza 2005. donijela službenu odluku o povratu neopravdano isplaćenih iznosa podnositelju pritužbe. Obavijestila ga je da duguje Komisiji iznos od 16.204,45 eura, koji se sastojao od prvotnog iznosa od 8.350,85 eura, uvećanog za 7.853,60 eura kamata. Komisija ga je također obavijestila da će, ako u roku od dva tjedna ne primi plaćanje, izvršiti odluku u skladu s člankom 256. Ugovora o EZ-u.

Podnositelj pritužbe 30. kolovoza 2005. pobijao je nalog za povrat troškova Komisiji. Nije razumio zašto je Komisija smatrala da je primio neopravdana plaćanja. Pitao je što znači "pohađanje u punom radnom vremenu "i zašto u srpnju 1990. nije bio obaviješten o problemu s obzirom na prikladnost škole koju pohađa. Naposljetku, nije razumio zašto je od njega zatražen povrat iznosa plaćenih prije deset godina.

Komisija je 7. rujna 2005. potvrdila svoju odluku, navodeći da je Odjel za mirovine od siječnja 1991. sumnjao u potvrdu koju je izdao za školsku godinu 1990./1991. i da mu je u tom pogledu poslao upozorenje. Komisija je napomenula da joj škola koju pohađa nije mogla izdati potvrdu o pohađanju škole za školsku godinu 1990./1991. jer školi nije poslao dovoljan broj zadataka.

Istog je dana podnositelj pritužbe ponovno pisao Komisiji tražeći datum prve isplate mirovine za djecu preminule osobe i pravila o isplatama mirovine za djecu preminule osobe. Izjavio je da nikada nije primio pismo u kojem ga se upozorava na valjanost potvrde za školsku godinu 1990./1991. Dodao je da se broj dodijeljenih zadataka ne bi trebao uzeti u obzir za isplatu mirovine za djecu preminule osobe. Također je naveo da mu je, s obzirom na okolnosti, odnosno smrt njegove majke i liječenje, bilo teško izvršiti sve zadaće i da je dao sve od sebe kako bi studirao.

U svojoj pritužbi Europskom ombudsmanu podnositelj pritužbe tvrdio je da bi Komisija trebala poništiti svoju odluku o povratu neopravdano isplaćenih mirovina za djecu preminule osobe. Naveo je da je Komisija ponovila svoj zahtjev za povrat svake dvije godine. Također je tvrdio da je odluka Komisije od 25. kolovoza 2005. o izvršenju njezine odluke o povratu nepravodobna.

Podnositelj pritužbe zatražio je povjerljivo postupanje s njegovom pritužbom.

Ombudsman je 31. siječnja 2006. pokrenuo istragu o sljedećim tvrdnjama:

Podnositelj pritužbe tvrdio je da je odluka Komisije od 25. kolovoza 2005. o izvršenju odluke o povratu nepravodobna.

Ombudsmanica je smatrala da je za zahtjev da Komisija poništi svoju odluku o povratu neopravdano isplaćenih mirovina za djecu preminule osobe nastupila zastara jer nije podnesen u roku od dvije godine od datuma na koji je podnositelj pritužbe saznao za činjenice na kojima se temeljio (1).

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Mišljenje Komisije može se sažeti kako slijedi:

(1) Osnovne informacije

Tijekom školske godine 1989. 1990. podnositelj pritužbe, koji je primao mirovinu za siročad, pohađao je program strukovnog osposobljavanja.

U siječnju 1991. podnositelj pritužbe poslao je Komisiji potvrdu o svojem studiju iz koje je vidljivo da od 29. studenoga 1990. pohađa privatnu školu za korespondenciju.

Komisija je 24. siječnja 1991. zatražila dodatne informacije o školi. U međuvremenu, s obzirom na sumnje u valjanost njegove školske svjedodžbe za školsku godinu 1990./1991., Komisija je obustavila isplatu mirovina za ožujak, travanj i svibanj 1991. te ih je stavila na privremeni račun.

Podnositelj pritužbe odgovorio je 15. travnja 1991. na zahtjev Komisije od 24. siječnja 1991. slanjem obrasca za prijavu studija u području financija.

Komisija se obratila školi, koja je navela da joj podnositelj pritužbe nije poslao dovoljno zadataka i da se stoga potvrda o pohađanju škole ne može dostaviti za akademsku godinu 1990./1991. Slijedom toga, Komisija je 6. svibnja 2001. obavijestila podnositelja pritužbe da od 1. srpnja 1990. više nema pravo na mirovinu za djecu preminule osobe.

Komisija je 31. srpnja 1991. obavijestila podnositelja pritužbe da će osigurati povrat neopravdanih mirovina u iznosu od 8 350,85 EUR. Taj je iznos trebao biti isplaćen prije 31. kolovoza 1991. Kamate na zakašnjelo plaćanje naplaćivale bi se ako plaćanje nije izvršeno.

Podnositelj pritužbe podnio je 15. kolovoza 1991. žalbu protiv te odluke.

Komisija je 13. rujna 1991. potvrdila svoju odluku. Podnositelju pritužbe poslano je nekoliko podsjetnika na sljedeće datume: 15. lipnja 1992., 21. listopada 1992., 8. veljače 1993., 16. lipnja 1993., 15. lipnja 1994., 7. lipnja 1995. i 26. lipnja 2003.

Dopisom od 27. lipnja 2003. Komisija je podnositelju pritužbe uputila obavijest o povratu neopravdano plaćenih iznosa uvećanih za zatezne kamate.

Komisija je 25. kolovoza 2005. donijela odluku o povratu neopravdano isplaćenih iznosa i obavijestila podnositelja pritužbe da će odluka biti izvršena u skladu s člankom 256. Ugovora o EZ-u.

Podnositelj pritužbe pobijao je odluku 30. kolovoza 2005.

Komisija je 7. rujna 2005. potvrdila svoju odluku.

(2) Primjedbe Komisije na pritužbu

Komisija je podsjetila na članak 80. Pravilnika o osoblju u kojem se navodi sljedeće:

„Ako dužnosnik ili osoba koja ima pravo na starosnu ili invalidsku mirovinu premine i pritom ne ostavi bračnog druga koji ima pravo na mirovinu za nadživjele osobe, uzdržavana djeca u smislu članka 2. Priloga VII. imaju pravo na mirovinu za djecu preminule osobe u skladu s člankom 21. Priloga VIII. (...)”.

U skladu s člankom 2. stavkom 2. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, uzdržavano dijete znači zakonito, prirodno ili posvojeno dijete dužnosnika ili njegova bračnog druga koje dužnosnik stvarno uzdržava. (...)". Člankom 2. stavkom 3. točkom (b) Priloga VII. predviđa se da, za potrebe naknada, uzdržavana djeca uključuju „djecu između 18 i 26 godina koja se obrazuju ili stručno osposobljavaju.”

Isplata mirovine za djecu preminule osobe stoga je bila povezana s obvezom pohađanja obrazovanja ili strukovnog osposobljavanja. Slijedom toga, nepostojanje takvog osposobljavanja tijekom akademske godine 1990./1991. dovelo je do retroaktivne obustave mirovine i, slijedom toga, koraka za povrat neopravdano isplaćenih iznosa.

Komisija je podsjetila da je u ovom slučaju dug bio izvjestan, fiksan i dospio.

Osim toga, da je podnositelj pritužbe želio da se odluka poništi, trebao je podnijeti žalbu Prvostupanjskom sudu u roku od dva mjeseca od obavijesti o odluci, u skladu s člankom 230. Ugovora o EZ-u.

Kad je riječ o tvrdnji da je njezina odluka bila nepravodobna, Komisija je smatrala da njezina brza reakcija u ožujku 1991., kao i brojni podsjetnici koje je poslala podnositelju pritužbe, jasno pokazuju razumnu prirodu roka za povrat i njegovo savjesno ponašanje. Komisija je napomenula da je podnositelj pritužbe priznao da je Komisija bila ustrajna. Dugi vremenski okvir tog postupka povrata u potpunosti se mogao pripisati podnositelju pritužbe koji nije odgovorio na zahtjeve za plaćanje, podsjetnike, obavijest o neplaćanju ili odluku o povratu od 25. kolovoza 2005.

Zaključno, Komisija je smatrala da pritužba nije utemeljena.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Primjedbe podnositelja pritužbe mogu se sažeti kako slijedi:

Odluka Komisije o obustavi isplate mirovine za djecu preminule osobe temeljila se na nepostojanju potvrde o pohađanju škole. Dodao je da je odluka Komisije imala određene posljedice u pogledu njegovih studija, posebno u pogledu broja tečajeva koje je pohađao.

Podnositelj pritužbe naveo je da je Komisija, iako mu je 7. lipnja 1995. poslala dopis, samo osam godina kasnije (odnosno 26. lipnja 2003.) ponovila svoj zahtjev. Također se pitao nije li Komisija prekasno tražila povrat. Naveo je da se nije žalio na odluku pred prvostupanjskim sudom jer za to nije raspolagao financijskim sredstvima. Upućuje na članak 6. stavak 1. Europske konvencije o ljudskim pravima i smatra da su sredstva koja su mu na raspolaganju ograničena u usporedbi s onima koja su na raspolaganju Komisiji.

Daljnje istrage

Nakon pažljivog razmatranja mišljenja Komisije i primjedbi podnositelja pritužbe činilo se da su potrebne dodatne istrage. Ombudsmanica je stoga od Komisije zatražila da:

1. objasniti svoje nedjelovanje u razdoblju od 1995. do 2003.;
2. pojasniti postoji li zakonska odredba kojom se zastarijeva izvršenje naloga za povrat ako je proteklo određeno razdoblje od njegova izdavanja;
3. ponovno ispitati predmet uzimajući u obzir obrazloženje Prvostupanjskog suda iz točke 162. predmeta T-394/03 Angeletti protiv Komisije (2);
4. komentar o mogućoj primjeni članka 87. Uredbe Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (3) („Uredba 2342/2002”).

Daljnje mišljenje Komisije

Daljnje mišljenje Komisije može se sažeti kako slijedi:

(1) i (2) Nedjelovanje u razdoblju od 1995. do 2003. i postojanje zakonske odredbe kojom se zastarijeva izvršenje naloga za povrat

Komisija je navela da su popratne informacije koje je dostavila u svojem mišljenju pokazale da je brzo i ispravno reagirala tijekom prve polovine 1991., kada je uočena nepravilnost isplate naknade za rijetke bolesti podnositelju pritužbe. Između 1992. i 1995. Komisija je podnositelju pritužbe poslala šest podsjetnika. Između 1995. i 2003. Komisija nije poduzela daljnje korake u vezi s tim pitanjem, ali nije zatvorila spis zbog očitog izostanka suradnje podnositelja pritužbe. Nakon što je provjerila sve stare naloge za povrat sredstava nakon stupanja na snagu nove Financijske uredbe 1. siječnja 2003.(4), Komisija je nastavila s praćenjem tog spisa i podnositelju pritužbe poslala obavijest o plaćanju. Naime, novom Financijskom uredbom nije predviđen rok zastare u pogledu povrata neopravdanih plaćanja.

(3) Preispitivanje pitanja uzimajući u obzir obrazloženje u predmetu T-394/03, Angeletti/Komisija

Komisija se složila sa stajalištem Prvostupanjskog suda u pogledu obveze poštovanja razumnog roka u upravnim postupcima. Međutim, u ovom je slučaju ustrajao na činjenici da su kašnjenja uglavnom uzrokovana podnositeljem pritužbe i njegovim nedostatkom suradnje. Komisija je podsjetila da je jasno utvrđeno da bi podnositelj pritužbe Komisiji trebao vratiti iznos od 8 350,85 EUR uvećan za zatezne kamate. Od ožujka 1991. obustavljena je isplata mirovine za siročad podnositelju pritužbe. Komisija je 6. svibnja 1991. obavijestila podnositelja pritužbe da više nema pravo na mirovinu za djecu preminule osobe i da se ona primjenjuje retroaktivno od srpnja 1990. Komisija je 31. srpnja 1991. podnositelju pritužbe poslala obavijest o terećenju.

Komisija mu je 15. lipnja 1992., 21. listopada 1992., 8. veljače 1993., 16. lipnja 1993., 15. lipnja 1994., 7. lipnja 1995. i 26. lipnja 2003. poslala podsjetnike na koje podnositelj pritužbe nije odgovorio. Podnositelj pritužbe nije odgovorio na zadanu obavijest poslanu 26. lipnja 2003., zbog čega mu je Komisija poslala nalog za povrat od 25. kolovoza 2005.

Stoga je Komisija smatrala da njezina brza reakcija 1991. i brojni podsjetnici koje je poslala podnositelju pritužbe ne predstavljaju povredu poštovanja razumnog roka.

(4) Primjena članka 87. Uredbe 2342/2002

Komisija je napomenula da podnositelj pritužbe trenutačno živi u Kanadi. U tim bi okolnostima predvidljivi trošak izvršenja naloga za povrat premašio iznos duga. Stoga je Komisija odlučila odustati od naplate duga u skladu s člankom 87. Uredbe 2342/2002.

Daljnje primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe nije dostavio primjedbe.

ODLUKA

1 Navodna nepravodobna odluka Komisije o izvršenju odluke o povratu

1.1 Europska komisija obavijestila je 1991. podnositelja pritužbe da više neće primati mirovine za djecu preminule osobe s učinkom od 1. srpnja 1990. jer više ne pohađa školu u punom radnom vremenu i da će iznosi primljeni od srpnja 1990. do veljače 1991., odnosno 8 350,85 eura, biti vraćeni. Komisija je 25. kolovoza 2005. donijela službenu odluku o povratu iznosa koji su neosnovano isplaćeni podnositelju pritužbe, odnosno 8 350,85 eura, uvećanih za 7 853,60 eura kamata, te ga je obavijestila da će, ako ne primi uplatu u roku od dva tjedna, izvršiti odluku u skladu s člankom 256. Ugovora o EZ-u. Podnositelj pritužbe tvrdi da je odluka Komisije od 25. kolovoza 2005. o izvršenju odluke o povratu bila nepravodobna.

1.2 Prema Komisijinu mišljenju, isplata mirovine za djecu preminule osobe povezana je s obvezom pohađanja obrazovanja ili strukovnog osposobljavanja. Slijedom toga, nepostojanje takvog osposobljavanja tijekom akademske godine 1990./1991. dovelo je do retroaktivne obustave mirovine i, slijedom toga, koraka za povrat neosnovanih isplata. Kad je riječ o tvrdnji da je njezina odluka nepravodobna, Komisija je smatrala da njezina brza reakcija u ožujku 1991., kao i brojni podsjetnici koje je poslala podnositelju pritužbe, jasno pokazuju razumnu prirodu roka za povrat i njegovo savjesno ponašanje. Komisija je napomenula da je podnositelj pritužbe priznao da je bio ustrajan. Dugi vremenski okvir tog postupka povrata u potpunosti se mogao pripisati podnositelju pritužbe koji nije odgovorio na zahtjeve za plaćanje, podsjetnike, obavijest ili odluku o povratu od 25. kolovoza 2005.

1.3 U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe naveo je da, iako mu je Komisija 7. lipnja 1995. poslala dopis, tek je osam godina kasnije, odnosno 26. lipnja 2003., ponovio svoj zahtjev. Također se pitao nije li Komisija prekasno zatražila povrat.

1.4 Na temelju navedenog ombudsmanica je smatrala da su potrebne daljnje istrage. Stoga je od Komisije zatražio i. da objasni svoje nedjelovanje u razdoblju od 1995. do 2003.; ii. da pojasni postoji li pravna odredba kojom se zastarijeva izvršenje naloga za povrat u slučaju da je proteklo određeno razdoblje od njegova izdavanja; (iii) da preispita predmet uzimajući u obzir obrazloženje Prvostupanjskog suda iz točke 162. predmeta T-394/03 Angeletti protiv Komisije; i iv. komentirati moguću primjenu članka 87. Uredbe Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (5) ("Uredba 2342/2002").

1.5 Komisija je u svojem daljnjem mišljenju navela da je brzo i ispravno reagirala 1991. kada je uočena nepravilnost. Između 1992. i 1995. Komisija je podnositelju pritužbe poslala šest podsjetnika. U razdoblju od 1995. do 2003. Komisija nije poduzela daljnje mjere u vezi s tim pitanjem. Nakon što je provjerila sve stare naloge za povrat nakon stupanja na snagu nove Financijske uredbe 1. siječnja 2003., Komisija je nastavila s praćenjem tog spisa i podnositelju pritužbe poslala obavijest.

Naime, novom Financijskom uredbom ne predviđa se rok zastare u pogledu povrata neopravdano isplaćenih iznosa.

Komisija je ponovila da su kašnjenja u ovom predmetu uglavnom posljedica nesuradnje podnositelja pritužbe. Stoga je Komisija smatrala da njezina brza reakcija 1991. i brojni podsjetnici ne predstavljaju povredu poštovanja razumnog roka, kako ga je definirao Prvostupanjski sud u predmetu T-394/03 Angeletti protiv Komisije.

Međutim, Komisija je napomenula da podnositelj pritužbe trenutačno živi u Kanadi. U tim bi okolnostima predvidljivi trošak izvršenja naloga za povrat premašio iznos duga. Stoga je Komisija odlučila odustati od naplate duga u skladu s člankom 87. Uredbe 2342/2002.

1.6 Ombudsmanica napominje da je podnositelj pritužbe prvi put obaviješten da će 6. svibnja 1991. morati vratiti iznos od 8 350,85 EUR. Nakon toga Komisija je potvrdila svoju odluku o povratu neopravdano isplaćenih iznosa za: 31. srpnja 1991., 13. rujna 1991., 15. lipnja 1992., 21. listopada 1992., 8. veljače 1993., 16. lipnja 1993., 15. lipnja 1994., 7. lipnja 1995., 26. i 27. lipnja 2003. Komisija je 25. kolovoza 2005. odlučila izvršiti odluku o povratu u ukupnom iznosu od 16 204,45 eura, koji se sastojao od prvotnog iznosa od 8 350,85 eura, uvećanog za 7 853,60 eura kamata, ako se plaćanje ne izvrši u roku od 15 dana. Ta je odluka potvrđena 7. rujna 2005.

1.7 Ombudsmanica napominje da se člankom 84. Uredbe 2342/2002 zahtijeva pokretanje "bez odgode (...) [ ] postupka za izvršenje povrata na bilo koji način koji zakon nudi "(naknadno istaknuto). Shvaća da je taj zahtjev, među ostalim, osmišljen kako bi se promicalo dobro upravljanje financijama Zajednice i da je uspostavljen u interesu Zajednice. Nadalje napominje da ne postoji posebna odredba kojom se zastarijeva izvršenje odluke o povratu.

Ombudsmanica smatra da je Komisija brzo poduzela mjere za povrat neopravdano isplaćenih iznosa nakon što je saznala da podnositelj pritužbe više nema pravo na mirovinu za djecu preminule osobe. Međutim, također napominje da je Komisija priznala da nije poduzela daljnje korake u vezi s tim pitanjem između 1995. i 2003. te da je nastavila s daljnjim postupanjem kada je nova Financijska uredba stupila na snagu 1. siječnja 2003.

Ombudsman podsjeća da je, u skladu sa sudskom praksom sudova Zajednice, „obveza poštovanja razumnog roka u upravnim postupcima opće načelo prava Zajednice”(6). U tom kontekstu Ombudsmanica smatra da, iako se ne može isključiti da je Komisija imala pravo na povrat nepropisno isplaćenih iznosa i na naplatu kamata za kašnjenja koja se mogu pripisati podnositelju pritužbe, nije nužno bilo u skladu s načelima dobre uprave naplatiti kamate i za kašnjenja koja se mogu pripisati Komisiji, odnosno za kašnjenje od 1995. do 2003.

Međutim, s obzirom na to da je Komisija odlučila odustati od naplate duga na temelju toga što bi predvidljivi trošak izvršenja naloga za povrat premašio iznos duga, Ombudsman smatra da nema razloga za daljnje istrage u vezi s tom pritužbom.

Zaključak

Iz prethodno navedenih razloga ombudsmanica smatra da nema razloga za daljnje istrage ove pritužbe. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Članak 2. stavak 4. Statuta Europskog ombudsmana primjenjuje se čak i na slučajeve u kojima je podnositelj pritužbe saznao za činjenice u vrijeme kada institucija Europskog ombudsmana i pravo na podnošenje pritužbe Europskom ombudsmanu još nisu bili utvrđeni.

(2) Predmet T-394/03 Angelleti protiv Komisije, presuda od 11. travnja 2006., još nije objavljena, u točki 162., u kojoj se navodi sljedeće:

„L’obligation d’observer un délai raisonnable dans la conduite des procédures administratives constitue un principe général de droit communautaire dont la juridiction communautaire sure le respect et qui est, d’ailleurs, repris, comme une composante du droit à une bonne administration, par l’article 41, paragraphe 1, de la charte. Toutefois, la infringement du principe de respect du délai raisonnable ne justifie l’annulation d’une décision prise à l’issue d’une procédure administrative en matière de concurrence qu’en tant qu’elle emporterait également une infringement des droits de la défense de l’entreprise concernée. En effet, lorsqu’il n’est pas établi que l’écoulement excessif du temps a affecté la capacité des personnes concernées de se défendre effectivement, le non-respect du principe de délai raisonnable est sans incidence sur la validité de la procédure administrative.”

(3) Uredba Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL 2002., L 357, str. 1.). Članak 87. odnosi se na odricanje od naplate utvrđenog iznosa potraživanja.

(4) Uredba Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 od 25. lipnja 2002. o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL 2002., L 248, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 160.)

(5) Vidjeti napomenu 4.

(6) Predmet T-394/03 Angelleti protiv Komisije, presuda od 11. travnja 2006., još nije objavljena, točka 162.