Strasbourg, 22. lipnja 2006.

Poštovani gospodine M.,

Dana 25. travnja 2005. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu u vezi s načinom na koji Europska komisija vodi program u okviru Euro-mediteranskog partnerstva.

Pritužbu sam 2. lipnja 2005. proslijedio predsjedniku Komisije. Komisija je svoje mišljenje poslala 4. listopada 2005. Proslijedila sam vam ga s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 10. studenoga 2005.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene. Ispričavam se na vremenu koje je bilo potrebno za rješavanje Vaše pritužbe.

COMPLAINT

Kontekst prethodnih pritužbi

Danski tehnološki institut („DTI”) odabrao je podnositelja pritužbe kao međunarodnog stručnjaka, koji je kao podugovaratelj bio zadužen za odabir stručnjaka za poduzeće „Euro Maroc Entreprise” („EME”). EME je program koji financira Komisija u okviru Euro-mediteranskog partnerstva. Kao međunarodni stručnjak, podnositelj pritužbe bio je zadužen za koordinaciju i nadzor procesa transformacije odabranih marokanskih poduzeća u svrhu dobivanja ISO certifikata. U svibnju i lipnju 2002. obavio je dvije misije u Maroku. Predviđeno je treće službeno putovanje, ali je odgođeno i kasnije otkazano te je njegov ugovor s DTI-jem raskinut. Od EME-a je zatražio naknadu štete za koju je tvrdio da ju je pretrpio (18 900 eura) zbog svojeg prijevremeno sklopljenog ugovora. Budući da je njegov zahtjev za naknadu štete odbijen, obratio se Ombudsmanu za pomoć.

Svoju prvu pritužbu podnio je 1. kolovoza 2003. (pritužba 1425/2003/ELB), čiji predmet nije utvrđen jer nije bilo jasno protiv koga podnositelj pritužbe želi podnijeti pritužbu. Predmet je stoga zaključen na temelju članka 2. stavka 3. Statuta Europskog ombudsmana. Podnositelj pritužbe ponovno se obratio Ombudsmanu 7. listopada 2003., objašnjavajući da je njegova pritužba podnesena protiv Delegacije Komisije u Maroku („Delegacija”) i da je njezin cilj bio da Delegacija ne uzme u obzir njegovu analizu projekta. Na temelju dostupnih dokaza činilo se da podnositelj pritužbe nije prethodno pristupio Komisiji te mu je stoga savjetovano da se obrati Komisiji u vezi s tim pitanjem prije eventualnog obnavljanja pritužbe Ombudsmanu.

Podnositelj pritužbe podnio je 28. listopada 2004. novu pritužbu Ombudsmanu (pritužba 3227/2004/DK), navodeći da je stupio u kontakt s Komisijom, koja, međutim, nije uzela u obzir njegovu „izjavu” pri odlučivanju o njegovu zahtjevu za naknadu štete. Ombudsmanica je ponovno utvrdila da predmet pritužbe nije utvrđen jer nije bilo jasno koja je točna tvrdnja podnositelja pritužbe protiv Komisije (ili delegacije) jer nije objasnio koju „izjavu” delegacija nije uzela u obzir. Predmet je stoga zaključen na temelju članka 2. stavka 3. Statuta Europskog ombudsmana.

Podnositelj pritužbe ponovno je 3. siječnja 2005. podnio pritužbu Ombudsmanu (pritužba 232/2005/DK) i dostavio dodatne dokumente o radu koji je obavio u okviru programa. Budući da su se glavne tvrdnje podnositelja pritužbe promijenile, predmet je registriran kao nova pritužba. Podnositelj pritužbe tvrdio je i. da Komisija nije bila temeljita pri odabiru društava sudionika; ii. da je odabrana društva uvjerila da imaju potrebnu razinu za stjecanje certifikata ISO 9002; i iii. da je Komisija uvjerila stručnjake da će njihovi ugovori trajati cijeli projekt. Međutim, na temelju članka 195. Ugovora o EZ-u Ombudsmanica nije pronašla dostatne razloge za pokretanje istrage jer podnositelj pritužbe nije dostavio nikakvo objašnjenje ili dokaze o tome i. kako su odabrana marokanska poduzeća i na koji način Komisija nije bila dovoljno temeljita u tom pogledu; ii. kako je Komisija društvima dala dojam da imaju potrebnu razinu za stjecanje certifikata ISO 9002; i iii. kako je Komisija stručnjacima dala dojam da će njihovi kontakti trajati cijeli projekt.

Podnositelj pritužbe ponovno se obratio Ombudsmanu 8. ožujka 2005. i ukratko objasnio zašto smatra da trgovačka društva koja su sudjelovala u programu nisu bila prikladna za taj program. Međutim, podnositelj pritužbe nije dostavio nikakve informacije kojima bi potkrijepio svoju pritužbu protiv Komisije, a Ombudsman je utvrdio da puko objašnjenje zašto trgovačka društva sudionici nisu bila prikladna za program ne znači nužno da je Komisija učinila nešto pogrešno. Budući da podnositelj pritužbe nije dostavio nikakvo objašnjenje ili dokaze u vezi sa svojim navodima, još uvijek nije bilo dovoljno razloga da Ombudsman pokrene istragu. Podnositelj pritužbe stoga je obaviješten da će, kako bi Ombudsman mogao nastaviti sa svojom pritužbom, morati dostaviti informacije kojima će potkrijepiti svoje navode protiv Komisije i, ako je moguće, dostaviti preslike relevantnih popratnih dokumenata kojima bi se moglo dokazati izravno sudjelovanje Komisije u predmetnim pitanjima.

Ovaj prigovor

U ovoj pritužbi podnositelj pritužbe odgovorio je na zahtjev Ombudsmana za objašnjenje ili dokaze o tome i. kako su odabrana marokanska poduzeća i na koji način Komisija nije bila dovoljno temeljita u tom pogledu; ii. kako je Komisija društvima dala dojam da imaju razinu potrebnu za stjecanje certifikata ISO 9002; i iii. kako je Komisija stručnjacima dala dojam da će njihovi ugovori trajati cijeli projekt.

Kad je riječ o prvoj točki, podnositelj pritužbe istaknuo je da nije sudjelovao u odabiru društava sudionika jer je stigao samo kako bi dovršio postupak certificiranja. Nije imao pristup kriterijima za odabir, ali mu je bilo očito da su tehničke specifikacije neprimjereno utvrđene jer pet odabranih društava nije imalo potrebnu razinu za stjecanje certifikata. Razine odabranih društava stoga nisu ispunile razinu kojoj je Komisija težila. Kad je riječ o popratnim dokumentima, Komisija je raspolagala pravilima kojima se uređuje postupak odabira.

Što se tiče druge točke, u članku u časopisu "Auto Info", koji je objavila Marokanska udruga za automobilsku industriju i poslovanje (l'Association Marocaine pour l'Industrie et le Commerce de l'Automobile - AMICA), opisano je kako je deset tvrtki u partnerstvu EME-AMICA trebalo dobiti potporu kako bi dobilo određenu razinu ISO certifikata, navodeći razloge za potrebu za takvom certifikacijom. Prema podnositelju pritužbe, od početka je bilo očito da predmetna društva nisu imala potrebne uvjete, kao što su stručnost među zaposlenicima, financijska sredstva i spremnost uprave da u samo 12 mjeseci stekne razinu ISO certifikata.

Kad je riječ o trećoj točki, podnositelj pritužbe tvrdio je da se postupak mogao provesti u roku od 12 mjeseci da su bili ispunjeni odgovarajući uvjeti. Stoga je osporio način na koji je njegov ugovor raskinut i naveo da je od EME-a i Komisije zatražio da saslušaju njegove argumente o tom pitanju, ali da na njegove zahtjeve nije odgovoreno. Njegov zahtjev za naknadu štete jednostavno je odgovarao obavljenom poslu za koji nije mogao izdati račun nakon raskida ovog ugovora, što nije odgovaralo pojmovima svojstvenima pravilnom funkcioniranju Europe. Kad je riječ o popratnim dokumentima, njegova treća tvrdnja protiv Komisije temeljila se na njegovim prvim dvjema tvrdnjama.

Njegovo stajalište o skraćenoj misiji temeljilo se na Etičkom kodeksu kojim se uređuje njegova uloga stručnjaka, kao i na stavku 11. misije ACR 128 MAN 4 PC, u kojem se navodi da je odgovornost konzultanta da EME-u prikaže službene znakove neispunjenja ili bilo koje druge probleme povezane s tvrtkom u pogledu misije i njezinih ciljeva.

Podnositelj pritužbe stoga je tvrdio da je Komisija:

(i) nije bio temeljit pri odabiru trgovačkih društava sudionika;

ii. odabrana poduzeća uvjerila su se da imaju potrebnu razinu za stjecanje certifikata ISO 9002; i

iii. Natjerali su stručnjake da vjeruju da će njihovi ugovori trajati cijeli projekt.

Podnositelj pritužbe zatražio je od Komisije da mu isplati iznos od 18 900 eura na ime naknade štete koju je pretrpio zbog prijevremenog raskida njegova ugovora.

Razlozi Ombudsmana za pokretanje istrage

Ombudsmanica je napomenula da je pojašnjeno da je pritužba usmjerena protiv Komisije, kojoj se podnositelj pritužbe obratio u vezi s tim pitanjem. Međutim, Komisija je smatrala da nije mogla intervenirati u to pitanje jer je ugovorni odnos podnositelja pritužbe bio s podugovarateljem. Podnositelj pritužbe nije prihvatio Komisijino obrazloženje u tom pogledu, tvrdeći da ga odgovorna osoba ne razumije.

Ombudsmanica je smatrala da bi, iako podnositelj pritužbe nije pružio detaljno objašnjenje o tome kako je smatrao da Komisija nije djelovala u skladu s primjenjivim pravilima koja se odnose na navode, trebalo pokrenuti istragu kako bi se pojasnili i objasnili ugovorni odnosi i odgovornosti u okviru Euro-mediteranskog partnerstva.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju ukratko iznijela sljedeće primjedbe.

Osnovne informacije

Pritužba se odnosila na misiju ACR 128 MAN 4 PC u okviru „Programa razvoja za privatni sektor – „poduzetništvo Euro Maroc”, koji se u Maroku financirao od 1997. u okviru programa MEDA (1). Cilj misije bio je podržati grupu od pet tvrtki unutar AMICA-e u dobivanju ISO TS 16949 certifikata.

U tu je svrhu EME 14. ožujka 2002. potpisao ugovor s DTI-jem, koji je morao predložiti dva stručnjaka za provedbu projekta, jednog međunarodnog i jednog lokalnog. Društvo Challenge Plus, podugovaratelj DTI-ja, angažiralo je podnositelja pritužbe kao međunarodnog stručnjaka.

Ugovorom je predviđeno da poduzeća na kraju svakog dijela projekta sastave privremeno izvješće koje voditelj misije konzultanta dostavlja EME-u i AMICA-i. Završno izvješće moralo se podnijeti EME-u u roku od deset kalendarskih dana od posljednjeg dana službenog putovanja stručnjaka. EME je trebao proslijediti završno izvješće Delegaciji, kao i AMICA-i i predmetnim društvima. Nakon što je EME ocijenio kvalitetu rada stručnjaka i rezultate misije, delegacija je mogla odobriti završna izvješća.

Projekt, koji je prvotno trebao trajati 52 tjedna i 291 dan učinkovitog rada, započeo je sredinom travnja 2002. Prvi dio projekta odvijao se od 14. do 24. travnja 2002. godine, tijekom kojeg su stručnjaci morali uspostaviti kontakte sa svakom tvrtkom. Tijekom drugog dijela projekta, koji se odvijao od 29. svibnja do 8. lipnja 2002. godine, stručnjaci su osposobljavali osobe iz pet tvrtki i pratili njihov rad tijekom jednog dana.

Nakon što je EME primio izvješće o napretku podnositelja pritužbe, koje su AMICA te EME i Delegacija smatrali vrlo nedostatnim, planirana su dva sastanka za 19. i 24. lipnja 2002. s ciljem ocjenjivanja napretka prema završetku misije.

Tijekom sastanka 19. lipnja 2002. društva korisnici pokazala su svoje nezadovoljstvo rezultatima podnositelja pritužbe. Sudionici sastanka ukazali su na probleme posebno u pogledu metodologije, planiranja i nadzora misije od strane međunarodnog stručnjaka, kao i u pogledu nedostatka koordinacije između dva stručnjaka. Isto je stajalište izneseno na sastanku održanom 24. lipnja 2002.

Tijekom tih sastanaka, na zahtjev AMICA-e, odlučeno je da će se tražiti zamjena podnositelja pritužbe. Zbog toga je treći dio projekta odgođen, a EME je dopisom od 28. lipnja 2002. DTI-ju podnio zahtjev za zamjenu podnositelja pritužbe. EME je 11. srpnja 2002. obavijestio Delegaciju o poduzetim mjerama.

Tijekom sastanka predstavnika marokanskog Ministarstva trgovine i industrije, AMICA-e, EME-a i Delegacije 9. rujna 2002. dogovoreno je da će EME, uzimajući u obzir da DTI još nije predložio nikakvu zamjenu za podnositelja pritužbe i da će tijekom preostalog vremena biti nemoguće postići početne ciljeve misije, zatražiti prekid službenog putovanja i ponovno pokretanje poziva na podnošenje ponuda. EME je dopisom od 10. rujna 2002. Delegaciji podnio odgovarajući zahtjev za odobrenje.

Delegacija je 1. listopada 2002. odobrila prekid službenog putovanja, u skladu s postupovnim priručnikom za okvirne ugovore i s obzirom na okolnosti slučaja.

Zbog toga je službeno putovanje trebalo završiti nakon 22 kalendarska dana rada. Predmetna odluka priopćena je DTI-ju telefaksom od 3. listopada 2002., u kojem je EME od DTI-ja zatražio i završna izvješća o misiji dvaju konzultanata. DTI je 28. siječnja 2003. Delegaciji poslao završna izvješća o misiji, kao i knjižno odobrenje s ciljem nadoknade cjelokupnog predujma. DTI je 11. ožujka 2003. Delegaciji poslao novo knjižno odobrenje kojim se ograničava iznos povrata na temelju isplate stručnjacima pro rata temporis. Delegacija je telefaksom od 4. travnja 2003. obavijestila DTI da je djelomičan povrat neprihvatljiv, navodeći razloge za to.

Ovaj prigovor

Najprije valja istaknuti da Komisija nije imala nikakav ugovorni odnos s podnositeljem pritužbe. Komisija je imala ugovor samo s DTI-jem, a podnositelj pritužbe radio je kao podugovaratelj na nekoliko podrazina.

Postupak odabira propisno je proveden i Komisija nikada nije tvrdila da odabrana društva od samog početka ispunjavaju kriterije za certificiranje. Od stručnjaka se samo tražilo da strogo definiraju tehničke i upravljačke probleme s kojima su se poduzeća suočavala i poteškoće s kojima su se susrela, kao i da izrade plan rada za pokretanje postupka certificiranja.

Nije bilo moguće napraviti drugačiji odabir jer broj automobilskih tvrtki koje su bile članice AMICA-e nije bio veći od pedesetak. Stoga je ostalo odabrati one koji su imali najbolju priliku za uspjeh s obzirom na njihovu situaciju i s obzirom na korake koji su doveli do certificiranja, a koji su postali nužni zbog obveznog karaktera nove norme ISO TS.

Svi sudionici (AMICA, odjel za upravljanje projektima u okviru EME-a, Delegacija i poduzeća korisnici) bili su svjesni činjenice da je postupak dobivanja potvrde dug i da će zahtijevati najmanje 12 mjeseci ili više, uzimajući u obzir da je okvirnim ugovorom AMS 450 utvrđeno ograničenje trajanja misija na jednu godinu.

Moglo se poželjeti da su tehničke i upravljačke razine poduzeća bile više. Međutim, treba priznati da su druga poduzeća AMICA-e uspješno primila potporu drugih stručnjaka za istu vrstu misija s istim trajanjem. Osim toga, neka društva iz skupine kojoj je podnositelj pritužbe trebao pomoći dobila su certifikat ISO TS 16949 ubrzo nakon što je podnositelj pritužbe napustio misiju, uz potporu drugih stručnjaka zaposlenih u okviru EME-a. To je učinjeno primjenom iste metodologije i pristupa.

Članak iz časopisa "Auto Info", na koji upućuje podnositelj pritužbe, napisan je za širu javnost i njegov se sadržaj morao tumačiti u njihovom kontekstu, odnosno dao je samo vrlo općenitu sliku postupka dobivanja ISO certifikata. Osim toga, Komisija nije bila odgovorna za izjave AMICA-e.

Prije raskida ugovora s podnositeljem pritužbe EME je poduzeo sve potrebne korake kako bi izbjegao raskid projekta. Unatoč zahtjevu podnesenom u tom pogledu, DTI nije predložio nikakvu zamjenu za podnositelja pritužbe. Osim toga, podugovaranje na nekoliko razina na temelju kojeg je podnositelj pritužbe zaposlen nije izričito predviđeno ugovorom od 14. ožujka 2002. Nadalje, podugovaranje je premašilo 30 % vrijednosti ugovora, kako je odobreno postupovnim priručnikom za okvirne ugovore AMS 450. Zbog tih je elemenata Delegacija otkazala službeno putovanje i od DTI-ja zatražila povrat predujma. Društvo s kojim je DTI sklopio ugovor naposljetku je nadoknadilo puni iznos, priznajući da službeno putovanje nije bilo u potpunosti ispravno i u skladu s uvjetima ugovora.

Komisija nikada nije navela konzultante da vjeruju da njihovi ugovori nužno traju za cijeli projekt. Iako je podnositelj pritužbe tvrdio da je kontaktirao Delegaciju tijekom provedbe službenog putovanja kako bi objasnio moguće ugovorne probleme i probleme na terenu, te je kontakte uspostavio u pisanom obliku tek nakon što je saznao za otkazivanje službenog putovanja. Komisija u svojim dopisima podnositelju pritužbe od 28. listopada 2002., 16. veljače i 17. svibnja 2004. nije dala nikakvo jamstvo o trajanju ugovora sa stručnjacima.

Nadalje, u ugovorima DTI-ja i AMS-a 450 postojale su odredbe kojima se od samog početka predviđala mogućnost otkazivanja ugovora u slučaju nezadovoljstva pruženim uslugama.

Poglavljem 4. postupovnog priručnika okvirnog ugovora AMS 450 predviđa se:

„Osim toga, tijekom provedbe službenog putovanja, na temelju opravdanog i pisanog zahtjeva, [Odjel za upravljanje programom], uz potporu delegacije, može zatražiti zamjenu ako smatra da je stručnjak nesposoban ili ako ne obavlja svoju funkciju u skladu s ugovorom. Ako ugovaratelj ne može osigurati zamjenu s jednakovrijednim kvalifikacijama i/ili iskustvom, javni naručitelj može:

- odlučiti raskinuti ugovor, ako smatra da je ugrožena pravilna provedba projekta, za plaćanje, prema potrebi, izvršenih dana i troškova "pro rata temporis" ili, u slučaju znatnog nezadovoljstva, bez plaćanja;

ili, ako smatra da to nije slučaj, prihvatiti zamjenu, uz mogućnost ponovnog pregovaranja o nižoj ugovornoj cijeni kako bi se odrazila razina naknade koja je primjerena za pruženo stručno znanje, ako je niža od početne ponude.

Dodatne troškove uzrokovane promjenom osoblja trebao bi snositi ugovaratelj. Ukupan iznos za službeno putovanje ostaje nepromijenjen za izvršenje prvotno predviđenih radova, osim za smanjenja cijena iz prethodnog stavka.”

Stoga je Komisija pri donošenju odluke o prekidu provedbe misije djelovala zakonito i potpuno u skladu s postupovnim priručnikom.

Podnositelj pritužbe zatražio je da mu se nadoknadi vrijeme provedeno u pripremi informativnih sastanaka koji nikad nisu održani (80 sati u iznosu od 110 EUR, odnosno 8 800 EUR); za vrijeme pripreme sastanaka s društvima (10 sati u iznosu od 110 EUR, odnosno 1 100 EUR); i za poslove za koje nije mogao izdati račun („gubitak klijenata zbog blokiranih dana [priprema informativnih sastanaka] koji nisu provedeni, 9 000 EUR”).

Međutim, iz prethodno navedenog proizlazi da Komisija nije imala obvezu platiti podnositelju pritužbe. Nadalje, kad je riječ o njegovim mogućim izvanugovornim obvezama, u sudskoj praksi Suda navodi se da „podnositelj zahtjeva ili Zajednica moraju dokazati ne samo nezakonitost postupanja koje se stavlja na teret dotičnoj instituciji i činjenicu nastanka štete, nego i postojanje uzročne veze između tog postupanja i štete na koju se žali”(3). To ovdje nije bio slučaj, uzimajući u obzir činjenicu da je Komisija postupala razumno i u skladu s primjenjivim pravilima.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima ukratko iznio sljedeće primjedbe:

Bilo je jasno da on i Komisija nisu pristupili tom pitanju iz istog kuta. Međutim, kao stručnjak nije mogao navesti ništa osim činjenica. Podsjećajući na vodeća načela za reviziju sustava kvalitete koja su bila na snazi u to vrijeme, bilo je jasno da je ispunio obveze, dok drugi revizori nisu.

Nikada nije rekao da odabrane tvrtke ispunjavaju kriterije za certifikaciju od samog početka. Otkrio je samo da nemaju razinu potrebnu za certifikat ISO 9002:1994 i da bi stoga bilo teško uspjeti dobiti certifikat ISO TS 16949 u 12 ili 18 mjeseci.

Raspitao se o nastavku službenog putovanja telefonom na EME 18. lipnja 2002., elektroničkom poštom na EME 28. lipnja 2002. i pismom Delegaciji 23. srpnja 2002.

Zaključio je svoja očitovanja navodeći da ne želi ići dalje u svoju obranu, smatrajući da je postupao u dobroj vjeri.

ODLUKA

1 Navodi koji se odnose na odabir trgovačkih društava i njihovo razumijevanje situacije

1.1 Pritužba se odnosi na način na koji Europska komisija vodi program u okviru Euro-mediteranskog partnerstva. Danski tehnološki institut („DTI”) odabrao je podnositelja pritužbe kao međunarodnog stručnjaka, koji je kao podugovaratelj bio zadužen za odabir stručnjaka za poduzeće „Euro Maroc Entreprise” („EME”). EME je program koji financira Komisija u okviru Euro-mediteranskog partnerstva. Kao međunarodni stručnjak, podnositelj pritužbe bio je zadužen za koordinaciju i nadzor procesa transformacije odabranih marokanskih poduzeća u svrhu dobivanja ISO certifikata. U svibnju i lipnju 2002. obavio je dvije misije u Maroku. Predviđeno je treće službeno putovanje, ali je odgođeno i kasnije otkazano te je njegov ugovor s DTI-jem raskinut.

1.2 Podnositelj pritužbe nije sudjelovao u odabiru društava sudionika jer je stigao samo kako bi dovršio postupak certificiranja. Nije imao pristup kriterijima za odabir, ali je smatrao da su tehničke specifikacije neprimjereno utvrđene jer pet odabranih društava, prema njegovu mišljenju, nije raspolagalo potrebnom razinom za stjecanje certifikata. Razine odabranih društava stoga nisu ispunile razinu kojoj je Komisija težila. Podnositelj pritužbe stoga je tvrdio da Komisija nije bila dovoljno temeljita pri odabiru društava sudionika.

1.3 Podnositelj pritužbe nadalje je uputio na članak u časopisu "Auto Info", koji je objavila Marokanska udruga za automobilsku industriju i poslovanje ("AMICA"), u kojem se opisuje kako je deset društava u partnerstvu EME-AMICA trebalo dobiti potporu kako bi dobilo određenu razinu ISO certifikata i navode razlozi za potrebu za takvom certifikacijom. Prema podnositelju pritužbe, od početka je bilo očito da predmetna društva nisu imala potrebne uvjete, kao što su stručnost među zaposlenicima, financijska sredstva i spremnost uprave da u samo 12 mjeseci stekne razinu ISO certifikata. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija uvjerila odabrana društva da imaju potrebnu razinu za stjecanje predmetne ISO certifikacije.

1.4 Komisija je podsjetila da se pritužba odnosila na misiju u okviru "Programa razvoja za privatni sektor - "poduzetništvo Euro Maroc", koji se u Maroku financirao od 1997. u okviru programa MEDA. Cilj misije bio je podržati grupu od pet tvrtki unutar AMICA-e u dobivanju ISO TS 16949 certifikata. U tu je svrhu EME potpisao ugovor s DTI-jem, koji je morao predložiti dva stručnjaka za provedbu projekta, jednog međunarodnog i jednog lokalnog. Društvo Challenge Plus, podugovaratelj DTI-ja, angažiralo je podnositelja pritužbe kao međunarodnog stručnjaka.

1.5 Komisija je tvrdila da je postupak odabira pravilno proveden i da nikada nije tvrdila da odabrana društva od samog početka ispunjavaju kriterije za certificiranje. Od stručnjaka se samo tražilo da strogo definiraju tehničke i upravljačke probleme s kojima su se poduzeća suočavala i poteškoće s kojima su se susrela, kao i da izrade plan rada za pokretanje postupka certificiranja. Prema Komisijinu mišljenju, nije bilo moguće provesti drukčiji odabir jer broj automobilskih društava koja su bila članovi AMICA-e nije bio veći od pedeset. Stoga je ostalo odabrati one koji su imali najbolju priliku za uspjeh s obzirom na njihovu situaciju i s obzirom na korake koji su doveli do certificiranja, a koji su postali nužni zbog obveznog karaktera nove norme ISO TS.

1.6 Komisija je nadalje tvrdila da su svi sudionici, odnosno AMICA, odjel za upravljanje projektima unutar EME-a, Delegacija Komisije u Maroku („Delegacija”) i društva korisnici, bili svjesni činjenice da je postupak dobivanja potvrde dug i da će zahtijevati najmanje 12 mjeseci ili više, uzimajući u obzir da je okvirnim ugovorom AMS 450 utvrđeno ograničenje trajanja misija na jednu godinu. Komisija je potvrdila želju da razine društava budu više. Međutim, istaknuo je da su druga društva AMICA-e uspješno primila potporu drugih stručnjaka za istu vrstu misija istog trajanja. Osim toga, neka društva iz skupine kojoj je podnositelj pritužbe trebao pomoći dobila su certifikat ISO TS 16949 ubrzo nakon što je podnositelj pritužbe napustio misiju, uz potporu drugih stručnjaka zaposlenih u okviru EME-a. To je učinjeno primjenom iste metodologije i pristupa. Nadalje, članak iz časopisa "Auto Info", na koji upućuje podnositelj pritužbe, napisan je za širu javnost i njegov se sadržaj morao tumačiti u njihovom kontekstu, odnosno dao je samo vrlo općenitu sliku postupka dobivanja ISO certifikata. Osim toga, Komisija nije bila odgovorna za izjave AMICA-e.

1.7 Što se tiče odabira trgovačkih društava sudionika, Ombudsmanica napominje da je Komisija priznala želju da razine odabranih trgovačkih društava budu više, ali da nije bilo moguće izvršiti drukčiji odabir jer je broj automobilskih trgovačkih društava koja su bila članovi AMICA-e bio nizak te je stoga ostalo odabrati ona koja su imala najbolju priliku za uspjeh s obzirom na njihovu situaciju i s obzirom na korake koji su doveli do certifikacije. Ombudsmanica smatra da je objašnjenje koje je dala Komisija, a koje podnositelj pritužbe nije ispitao, razumno. Ombudsman nadalje napominje da su, prema navodima Komisije, neka društva iz skupine kojoj je podnositelj pritužbe trebao pomoći dobila certifikat ISO TS 16949 ubrzo nakon što je podnositelj pritužbe napustio misiju, uz potporu drugih stručnjaka koji su zaposleni u okviru EME-a. S obzirom na navedeno, Ombudsmanica ne nalazi dokaze koji bi upućivali na nepravilnosti u postupanju Komisije u vezi s odabirom trgovačkih društava sudionika.

1.8 Što se tiče razumijevanja situacije u odabranim poduzećima, Ombudsmanica napominje da se čini da AMICA uz potporu Komisije objavljuje časopis "Auto Info". Međutim, Ombudsman smatra razumnim stajalište Komisije da nije odgovorna za sadržaj časopisa, što, čini se, ne upućuje na to da je Komisija stvorila posebna očekivanja u odnosu na odabrana društva. Ombudsman stoga ne nalazi dokaze koji bi upućivali na to da je Komisija uvjerila odabrana poduzeća da imaju potrebnu razinu za stjecanje predmetne ISO certifikacije. Ombudsmanica nadalje podsjeća na objašnjenje Komisije, koje podnositelj pritužbe nije doveo u pitanje, da se čini da su neka poduzeća bila barem blizu razine potrebne za stjecanje predmetne ISO certifikacije. Ombudsmanica stoga smatra da Komisija nije počinila nepravilnosti u postupanju.

2 Tvrdnja koja se odnosi na razumijevanje situacije od strane stručnjaka i povezana tvrdnja

2.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija uvjerila stručnjake da će njihovi ugovori trajati za cijeli projekt . Podnositelj pritužbe zatražio je od Komisije da mu isplati iznos od 18 900 eura na ime naknade štete koju je pretrpio zbog prijevremenog raskida njegova ugovora.

2.2 Komisija je tvrdila da nikada nije navela konzultante da vjeruju da će njihovi ugovori nužno trajati za cijeli projekt. Iako je podnositelj pritužbe tvrdio da je kontaktirao Delegaciju tijekom provedbe službenog putovanja kako bi objasnio moguće ugovorne probleme i probleme na terenu, te je kontakte uspostavio u pisanom obliku tek nakon što je saznao za otkazivanje službenog putovanja. Nadalje, u ugovorima DTI-ja i AMS-a 450 postojale su odredbe kojima se od samog početka predviđala mogućnost otkazivanja ugovora u slučaju nezadovoljstva pruženim uslugama. Komisija je zatim dodala da je pri donošenju odluke o prekidu provedbe misije djelovala zakonito i potpuno u skladu s postupovnim priručnikom. Nakon što je EME primio izvješće o napretku podnositelja pritužbe, koje su AMICA te EME i Delegacija smatrali vrlo nedostatnim, održana su dva sastanka na kojima su društva korisnici pokazala svoje nezadovoljstvo rezultatima podnositelja pritužbe. Zbog toga je treći dio projekta odgođen, a EME je DTI-ju podnio zahtjev za zamjenu podnositelja pritužbe. Delegacija je obaviještena o poduzetim mjerama. Delegacija je naposljetku odobrila prekid službenog putovanja, u skladu s postupovnim priručnikom za okvirne ugovore i s obzirom na okolnosti slučaja.

2.3 Komisija je nadalje tvrdila da nije imala nikakav izravan ugovorni odnos s podnositeljem pritužbe i da ga nije obvezna platiti. Kad je riječ o njegovim mogućim izvanugovornim obvezama, u sudskoj praksi Suda navodi se da „podnositelj zahtjeva ili Zajednica moraju dokazati ne samo nezakonitost postupanja koje se stavlja na teret dotičnoj instituciji i činjenicu nastanka štete, nego i postojanje uzročne veze između tog postupanja i štete koja se stavlja na teret”(4). Komisija je navela da to ovdje nije slučaj, uzimajući u obzir činjenicu da je postupala razumno i u skladu s primjenjivim pravilima.

2.4 Ombudsmanica napominje da se čini da podnositelj pritužbe, kojeg je angažirao podizvođač Komisije, ne dovodi u pitanje argument Komisije da su ugovorom DTI-ja, kao i okvirnim ugovorom AMS 450 i postupovnim priručnikom, predviđene mogućnosti otkazivanja ugovora i zamjene stručnjaka u slučaju nezadovoljstva pruženim uslugama. Ovom istragom Ombudsmanu nisu dostavljeni nikakvi dokazi koji bi upućivali na to da je Komisija uvjerila stručnjake da će njihovi ugovori s njegovim podizvođačima trajati cijeli projekt, bez obzira na okolnosti. Ombudsman stoga ne utvrđuje nepravilnosti u postupanju Komisije u vezi s tim aspektom pritužbe. Ombudsmanica u tom pogledu podsjeća da pitanje je li uspješnost podnositelja pritužbe bila zadovoljavajuća nije predmet ove istrage.

2.5 Što se tiče zahtjeva za naknadu štete koji je podnio podnositelj pritužbe, Ombudsman napominje da sudska praksa Suda zahtijeva od podnositelja pritužbe da dokaže da je Komisija djelovala nezakonito i da su mu njegove radnje prouzročile štetu. Ombudsmanica smatra da podnositelj pritužbe nije iznio argumente kojima bi dokazao da je Komisija djelovala nezakonito kada je odobrila prekid misije. Tvrdnja podnositelja pritužbe stoga mora biti neuspješna.

Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s tom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Ombudsmanica napominje da je program MEDA glavni financijski instrument Europske unije za provedbu Euro-mediteranskog partnerstva, vidjeti http://europa.eu.int/comm/external_relations/euromed/meda.htm.

(2) Prijevod na engleski jezik od strane službi pučkog pravobranitelja.

(3) Predmet T-7/96 Perillo protiv Komisije [1997.] ECR II-1061, stavak 41.

(4) Predmet T-7/96 Perillo protiv Komisije [1997.] ECR II-1061, stavak 41.