Strasbourg, 26. svibnja 2005.

Poštovani dr.

Dana 17. rujna 2004. podnijeli ste pritužbu protiv Europske komisije Europskom ombudsmanu u ime društva Internationaler Hilfsfonds e.V. Ta se pritužba odnosila na predmet u kojem je već podnesena pritužba 1702/2001/GG.

Pritužbu sam 30. rujna 2004. proslijedio predsjedniku Europske komisije. Komisija je svoje mišljenje poslala 1. veljače 2005. Proslijedila sam vam ga 2. veljače 2005. s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 17. ožujka 2005.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Osnovne informacije

U ovoj pritužbi podnositelj pritužbe (njemačka nevladina organizacija) zatražio je od Ombudsmana da provede dodatnu istragu u vezi s predmetom koji je već bio predmet pritužbe 1702/2001/GG. Ombudsman je tu pritužbu zaključio svojom odlukom od 21. svibnja 2002. u kojoj je iznesen niz kritičkih primjedbi.

Pritužba 1702/2001/GG

Podnositelj pritužbe podnio je 1995./1996.(1) zahtjev Uredu za humanitarnu pomoć Europskih zajednica („ECHO”) radi potpisivanja Okvirnog sporazuma o partnerstvu („FPA”). Dopisom od 1. lipnja 1999. ECHO je obavijestio podnositelja pritužbe da je novi Sporazum o partnerstvu u ribarstvu stupio na snagu 1. siječnja 1999. Usklađenost nevladinih organizacija kao što je podnositelj pritužbe s kriterijima prihvatljivosti provjeravala bi se u trećem dijelu postupka u tri faze. ECHO je 14. prosinca 2000. obavijestio podnositelja pritužbe da nakon potpisivanja novog sporazuma s organizacijama potpisnicama prethodnog okvirnog sporazuma o partnerstvu sada može analizirati 400 zahtjeva za nevladine organizacije koje je zaprimio, uključujući zahtjeve podnositelja pritužbe.

Dopisom od 1. veljače 2001. ECHO je obavijestio podnositelja pritužbe da je nakon primitka njegova zahtjeva 1995. „u skladu s uobičajenim uvjetima za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu” zatražio od njemačkih nacionalnih tijela potvrdu prikladnosti podnositelja pritužbe. U dodatnom dopisu od 19. srpnja 2001. ECHO je objasnio da zbog izostanka pozitivnog odgovora njemačkih tijela nije mogao obraditi njegov zahtjev.

ECHO je zatim revizijom odlučio provjeriti ispunjava li podnositelj pritužbe kriterije prihvatljivosti. Budući da podnositelj pritužbe nije pristao na takvu reviziju, ECHO ga je 26. rujna 2001. obavijestio da je u pogledu ECHO-a zaključena rasprava o zahtjevu podnositelja pritužbe za sklapanje okvirnog sporazuma o partnerstvu.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnesenoj 2001. (pritužba 1702/2001/GG) podnositelj pritužbe u biti je iznio sljedeće navode:

(1) Izostanak odgovora ECHO-a na njegov prvotni zahtjev podnesen 1995. bio je slučaj diskriminacije i nepravilnosti u postupanju;

(2) ECHO mu nije pružio priliku da bude saslušan u vezi s informacijama koje je 1995. dostavilo njemačko Ministarstvo vanjskih poslova;

(3) Od nijednog potencijalnog partnera nije se moglo očekivati da podnese prijedloge na temelju takvih nejasnih informacija sadržanih u dopisu ECHO-a od 14. prosinca 2000. Stoga se činilo da ECHO želi zaštititi svoje postojeće partnere od nepoželjne konkurencije drugih nevladinih organizacija;

(4) Ustrajanje ECHO-a da se usklađenost podnositelja pritužbe s kriterijima prihvatljivosti provjeri revizijom bio je slučaj diskriminacije i nepravilnosti u postupanju, s obzirom na to da je ECHO potpisao novi okvirni sporazum o partnerstvu „s nevladinim organizacijama koje su već dobile nekoliko operativnih ugovora s ECHO-om, ali nisu mogle potpisati [prethodni] okvirni sporazum o partnerstvu” (vidjeti dopis ECHO-a od 1. veljače 2001.); i

(5) ECHO je odbio odobriti potpuni pristup svojem spisu.

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju napomenula da je 16. veljače 1995. ECHO poslao telefaks nadležnom njemačkom tijelu, Ministarstvu vanjskih poslova, tražeći informacije o podnositelju pritužbe. Ministarstvo vanjskih poslova 15. ožujka 1995. dostavilo je sljedeći odgovor:

„Prema našim informacijama ta nevladina organizacija djeluje i pod nazivom Welthilfe e.V. Njihove su aktivnosti iznijele razloge za službeni kazneni progon, koji je još u tijeku. Stoga mi dopustite da se u ovoj fazi suzdržim od svake preporuke. Kad je riječ o našim informacijama, GU 8 mogao bi dodati vaše informacije.”

Prema Komisiji, ECHO je ponovio svoj zahtjev za informacije njemačkim tijelima u listopadu 1995. U internoj bilješci od 17. studenoga 1995. savjetnik ECHO-a za institucionalne odnose, g. C., obavijestio je službenika ECHO-a zaduženog za spis da njemačka tijela ne mogu uputiti na podnositelja pritužbe:

„Son Bureau ne travaille pas avec cette organisation et donc ne les connait pas.”

Komisija je dodala da „unatoč stalnim kontaktima između ECHO-a i njemačkog Ministarstva vanjskih poslova u kontekstu provjere njemačkih nevladinih organizacija, njemačka tijela nisu dostavila dodatne informacije o [podnositelju pritužbe] do 15. studenoga 2001.”

Odluka Europskog ombudsmana

U svojoj odluci od 21. svibnja 2002. o zatvaranju istrage o pritužbi 1702/2001/GG Ombudsman je došao do sljedećih zaključaka:

Što se tiče prvog prigovora, ombudsmanica je smatrala da izostanak odgovora ECHO-a na prvotni zahtjev predstavlja nepravilnost u postupanju. Stoga su iznesene tri primjedbe. Ombudsmanica je, međutim, napomenula da podnositelj pritužbe nije utvrdio da ponašanje Komisije također predstavlja diskriminaciju.

Ombudsmanica je utvrdila i nepravilnosti u postupanju u pogledu druge tvrdnje. U tom je pogledu iznesena još jedna kritična primjedba.

Kritičke primjedbe glasile su kako slijedi:

„Dobra je upravna praksa da zahtjeve treba razmatrati s obzirom na zahtjeve kojima podliježu u skladu s važećim pravilima (2). U ovom je slučaju Komisija smatrala da se zahtjev podnositelja pritužbe ne može obraditi bez upućivanja njemačkih tijela. Međutim, nijedna odredba relevantna za ovaj predmet nije sadržavala uvjet prema kojem je takvo upućivanje bilo potrebno prije nego što se zahtjev mogao odobriti. Odluka ECHO-a da ne razmotri zahtjev zbog toga što nije bilo upućivanja nacionalnih tijela stoga je predstavljala nepravilnost u postupanju.

Načelima dobre uprave zahtijeva se da podnositelji zahtjeva budu obaviješteni o odlukama koje uprava donosi u vezi s njima, tim više ako podnositelji zahtjeva zatraže takve informacije (3). U ovom slučaju Komisija tvrdi da je, s obzirom na to da nacionalna tijela nisu uputila zahtjev za prethodnu odluku, odlučila „obustaviti” obradu zahtjeva. Ombudsmanica napominje da ta odluka (ako je doista donesena) nikad nije priopćena podnositelju pritužbe, iako se on barem jednom raspitivao o stanju postupka. Stoga je činjenica da ECHO nije obavijestio podnositelja pritužbe o toj odluci bila još jedan slučaj nepravilnosti u postupanju.

Naposljetku, dobra je upravna praksa obraditi zahtjeve u razumnom roku (4). U ovom slučaju nije donesena niti je podnositelju pritužbe priopćena odluka o zahtjevu podnesenom u ožujku 1996. prije isteka prvog okvirnog sporazuma o partnerstvu krajem 1998. Naime, Komisija je trebala više od tri godine prije nego što je u svojem dopisu od 1. lipnja 1999. obavijestila podnositelja pritužbe o pristupu koji je namjeravala slijediti u tom pogledu. Komisija nije dostavila valjano objašnjenje za to kašnjenje. Ombudsmanica stoga zaključuje da činjenica da ECHO nije obradio zahtjev u razumnom roku predstavlja treći slučaj nepravilnosti u postupanju.

Načelima dobre upravne prakse zahtijeva se da podnositelj zahtjeva ima pravo, u slučajevima u kojima je donesena odluka koja utječe na njegova prava ili interese, podnijeti primjedbe prije donošenja odluke (5). U ovom je slučaju ECHO odlučio „obustaviti” zahtjev podnositelja pritužbe na temelju informacija primljenih od njemačkih tijela, a da pritom podnositelju pritužbe nije dao priliku da se očituje o tim informacijama. To je još jedan slučaj nepravilnosti u postupanju.”

Nisu utvrđene nepravilnosti u postupanju u vezi s posljednjim trima navodima podnositelja pritužbe.

Zahtjev podnositelja pritužbe za preispitivanje dijelova odluke

U dopisu od 24. svibnja 2004. podnositelj pritužbe iznio je različite primjedbe o ponašanju Komisije općenito i zatražio od Ombudsmana da preispita određene aspekte svoje odluke.

Ombudsman se u svojem detaljnom odgovoru od 21. lipnja 2004. osvrnuo na pitanja koja je iznio podnositelj pritužbe i obavijestio ga da ne vidi razloga za izmjenu odluke o pritužbi 1702/2001/GG.

Ovaj prigovor

Podnositelj pritužbe zatražio je 17. rujna 2004. od Ombudsmana da pokrene novu istragu o sljedećim pitanjima:

U svojem mišljenju u predmetu 1702/2001/GG ECHO je istaknuo svoju korespondenciju s njemačkim Ministarstvom vanjskih poslova 1995. i naveo da, unatoč stalnim kontaktima između ECHO-a i njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, njemačka tijela nisu dostavila dodatne informacije o podnositelju pritužbe do 15. studenoga 2001. Prema podnositelju pritužbe, ista je izjava ponovljena u Komisijinoj izjavi o obrani u predmetu T-372/02 od 25. veljače 2003. U svojoj novoj pritužbi podnositelj pritužbe uputio je na informacije koje je primio od njemačkog Ministarstva vanjskih poslova. U skladu s tim informacijama, koje su sadržane u dopisu od 4. srpnja 2002., njemačko Ministarstvo vanjskih poslova nije se smatralo obveznim dostaviti ECHO-u dodatne informacije o podnositelju pritužbe nakon njegova dopisa od 15. ožujka 1995. te ga ECHO nikada nije pitao o stanju postupka na koji je uputio u tom dopisu. S obzirom na te okolnosti podnositelj pritužbe tvrdio je da ECHO, suprotno vlastitim izjavama, nikad nije pokušao dobiti ažurirane, relevantne i pouzdano točne informacije o njemu te je u svojem mišljenju u predmetu 1702/2001/GG lagao Ombudsmanu.

Podnositelj pritužbe nadalje je tvrdio da je postupanje ECHO-a s njegovim zahtjevom pokazalo da je ECHO djelovao namjerno na prijevaran način.

Podnositelj pritužbe tvrdio je i da je prigovor ECHO-a prema kojem se nije izjasnio voljnim podvrgnuti se reviziji netočan. U tom kontekstu podnositelj pritužbe uputio je na dopis koji je 19. svibnja 2004. poslao Komisiji (čiji je primjerak poslan Ombudsmanu) u kojem je detaljno opisao svoje ponude Komisiji za provedbu revizije.

Podnositelj pritužbe tvrdio je i da se dopisom njemačkog Ministarstva vanjskih poslova iz veljače 1995. nije poštovalo načelo prema kojem se mora pretpostaviti nedužnost osobe.

INQUIRY

Pristup Europskog ombudsmana

Ombudsmanica je smatrala da, iako su navodi podnositelja pritužbe bili povezani s predmetom pritužbe 1702/2001/GG, oni nisu bili obuhvaćeni potonjim. Stoga je odlučio da bi trebalo pokrenuti istragu kako bi se ispitali ti navodi protiv Komisije. Pritužba je stoga poslana Komisiji kako bi ona dala svoje mišljenje.

Ombudsman je istodobno obavijestio podnositelja pritužbe da ne može obraditi pritužbu protiv njemačkog Ministarstva vanjskih poslova jer ono nije institucija ili tijelo Zajednice u smislu članka 195. Ugovora o EZ-u.

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju iznijela sljedeće primjedbe:

Dopuštenost

Podnositelj pritužbe podnio je 13. prosinca 2002. prvostupanjskom sudu tužbu na temelju istih činjenica kao i ovaj prigovor (predmet T-372/02). Sud je 15. listopada 2003. odbacio tu tužbu kao nedopuštenu. Podnositelj pritužbe podnio je žalbu 15. prosinca 2003. (predmet C-521/03 P)(6). Europski ombudsman stoga bi trebao prekinuti svoju istragu na temelju članka 1. stavka 3. i članka 2. stavka 7. svojeg Statuta.

Ova pritužba odnosila se na odluku Komisije da odbije zahtjev podnositelja pritužbe za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu. Ta je odluka donesena 19. srpnja 2001. i o njoj je istog dana obaviješten podnositelj pritužbe. Bez obzira na upućivanja podnositelja pritužbe na poslane dopise i izjave dane kasnije, ta se pritužba stoga temeljila na odluci donesenoj prije više od tri godine i nije bilo novih činjenica koje bi trebalo ocijeniti. Pritužbu bi stoga također trebalo proglasiti nedopuštenom u skladu s člankom 2. stavkom 4. Statuta Europskog ombudsmana.

Odluka Komisije o odbijanju zahtjeva podnositelja pritužbe za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu već je bila predmet istrage Ombudsmana. Stoga je, s obzirom na opća načela „res iudicata” i „ne bis in idem”, nova istraga bila nedopuštena.

Pitanja

Ako Ombudsman utvrdi da je pritužba dopuštena, ona bi ipak bila neosnovana.

(1) Što se tiče prvog prigovora

Relevantna izjava nije se mogla tumačiti kako je predložio podnositelj pritužbe. U točki 45. svojeg odgovora na tužbu u predmetu T-372/02 Komisija je dala sljedeću izjavu: „U svjetlu informacija primljenih od njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, dovodeći u pitanje čestitost g. [K.-a] i triju zaposlenika [podnositelja pritužbe], ECHO je odlučio obustaviti obradu zahtjeva [podnositelja pritužbe] dok se ne dobiju dodatne informacije o sudskom postupku koji je u tijeku protiv predsjednika [podnositelja pritužbe] i njegova osoblja. ECHO, primajući na znanje, nije proslijedio te informacije podnositelju pritužbe do konačnog odgovora. Unatoč stalnim kontaktima između ECHO-a i njemačkog Ministarstva vanjskih poslova u kontekstu provjere njemačkih nevladinih organizacija, njemačka nadležna tijela nisu dostavila dodatne informacije u vezi s [podnositeljem pritužbe] do 15.11.2001.” U tom je cjelovitom citatu jasno predstavljena situacija u kojoj su službe Komisije čekale daljnje postupanje. Komisija se nikada nije pretvarala drugačije.

U razdoblju od 1993. do 1998. ECHO je potpisao 16 sporazuma o partnerstvu u ribarstvu s njemačkim nevladinim organizacijama. U svim tim slučajevima uspostavljeni su kontakti s njemačkim Ministarstvom vanjskih poslova i upućeni su ECHO-u. U nekim je slučajevima njemačko Ministarstvo vanjskih poslova ažuriralo ili potvrdilo prethodno proslijeđene informacije. Ni u jednom od svojih kontakata s Komisijom njemačko Ministarstvo vanjskih poslova nije proslijedilo ažurirane informacije o podnositelju pritužbe. Te su informacije naposljetku proslijeđene ECHO-u 15. studenoga 2001.

U kontekstu zahtjeva u kojem je poštenje podnositelja zahtjeva bilo jedan od predmetnih elemenata, podnositelj pritužbe bio je dužan dostaviti informacije o takvom relevantnom pitanju. U trenutku podnošenja zahtjeva za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu pokrenuti su kazneni postupci protiv predsjednika podnositelja pritužbe u Njemačkoj. Podnositelj pritužbe nije otkrio tu ključnu točku. Komisiji je i dalje bilo neobjašnjivo zašto podnositelj pritužbe nije spomenuo to pitanje i zašto ga Ombudsman nije smatrao relevantnim.

Međutim, Ombudsman je već dao svoje mišljenje o općem pitanju legitimnosti postupka i metoda Komisije za dobivanje referenci od nacionalnih tijela 21. svibnja 2002. Nakon primitka tog mišljenja Komisija je revidirala i učinila transparentnim svoj postupak savjetovanja (7).

(2) Što se tiče drugog prigovora

Komisija nije uvidjela razloge na kojima je podnositelj pritužbe temeljio svoju izjavu da je Komisija postupala sa zahtjevom na „namjerno prijevaran” način. Ombudsmanici je skrenuta pozornost na verbalno zlostavljanje koje je obilježilo stil pisanja podnositelja pritužbe.

(3) Što se tiče trećeg prigovora

Odluka o odbijanju zahtjeva podnositelja pritužbe za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu temeljila se na odbijanju potonjeg da provede reviziju od strane ECHO-a. U svojem mišljenju od 21. svibnja 2002. Ombudsman je smatrao da Komisija nije zloupotrijebila svoju diskrecijsku ovlast predlaganjem takve revizije podnositelju pritužbe.

Tvrdnja podnositelja pritužbe da je bio voljan podvrgnuti se reviziji ECHO-a ni na koji način nije dokazana njegovim dopisom g. Prodiju od 19. svibnja 2004. U tom je dopisu podnositelj pritužbe nastojao dokazati da je GU-u VIII. pokazao svoju spremnost da ga ta služba provjeri. Tvrdnja podnositelja pritužbe da je „zbog postojećih odnosa između GU-a VIII i GU-a ECHO, GU ECHO bio svjestan da je [podnositelj pritužbe] [u] načelu spreman za reviziju u skladu s kriterijima Komisije” bila je isključivo sporedni argument koji je nadalje iznesen dugo nakon činjenica. Naprotiv, dokumentirani dokazi, koji su već dostavljeni Ombudsmanu u okviru pritužbe 1702/2001/GG, proturječili su tvrdnji podnositelja pritužbe.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je detaljnim očitovanjima zadržao svoju pritužbu i iznio sljedeće dodatne primjedbe:

Komisija nije na odgovarajući način odgovorila na iznesene navode. Njemačko ministarstvo vanjskih poslova potvrdilo je da ECHO nakon 15. ožujka 1995. nije od njega zatražio dodatne informacije o istrazi protiv podnositelja pritužbe. To je jasno pokazalo da je Komisija obmanula i lagala Ombudsmanu. Dopis koji je 15. studenoga 2001. njemačko Ministarstvo vanjskih poslova uputilo Komisiji rezultat je intervencije podnositelja pritužbe, a ne bilo kakvih „kontinuiranih kontakata između ECHO-a i njemačkog Ministarstva vanjskih poslova” koji nisu postojali.

ECHO nije pravilno obradio zahtjev. U tom je pogledu postupao prijevarno, s obzirom na to da je namjerno držao u tajnosti činjenicu da zahtjev nije obrađen. Iako je ECHO najkasnije do proljeća 1996. obaviješten da je postupak protiv odgovornih osoba u podnositelju pritužbe okončan, i dalje je isključivao podnositelja pritužbe.

ECHO je morao biti svjestan činjenice da je podatke koje mu je dostavilo njemačko Ministarstvo vanjskih poslova trebalo preispitati najkasnije kada je dopisom od 17. studenoga 1995. obaviješteno da njemačko Ministarstvo vanjskih poslova nije znalo za podnositelja pritužbe.

Ustrajanjem na reviziji Komisija je diskriminirala podnositelja pritužbe.

Pri obradi zahtjeva podnositelja pritužbe za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu Komisija je prekršila članke 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10., 11., 12., 14., 16., 17., 18., 19., 20., 21., 22., 23. i 24. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja. Konkretno, kad je riječ o navodnoj povredi članka 12. Zakonika, podnositelj pritužbe napomenuo je da se Komisija nije ni ispričala zbog svojeg ponašanja.

ODLUKA

1 Uvodne napomene

1.1 Podnositelj pritužbe, njemačka nevladina organizacija, podnio je 1995./1996. zahtjev Uredu za humanitarnu pomoć Europskih zajednica (ECHO) radi potpisivanja Okvirnog sporazuma o partnerstvu (FPA). Taj je zahtjev konačno odbijen 19. srpnja 2001. Komisijino postupanje s tim zahtjevom dovelo je do prve pritužbe koju je podnositelj pritužbe podnio 2001. (pritužba 1702/2001). Ombudsman je u svojoj odluci od 21. svibnja 2002. o zatvaranju istrage o toj pritužbi iznio nekoliko kritičkih primjedbi.

1.2 Podnositelj pritužbe podnio je 17. rujna 2004. ovu pritužbu koja se odnosi na isti predmet. Ombudsmanica je smatrala da, iako su tri tvrdnje koje je podnositelj pritužbe iznio u ovoj pritužbi povezane s predmetom pritužbe 1702/2001/GG, one nisu obuhvaćene potonjim. Stoga je odlučio da bi trebalo započeti istragu kako bi se ispitali ti navodi te je od Komisije zatražio mišljenje.

1.3 Komisija je u svojem mišljenju smatrala da je pritužba nedopuštena (1) zato što se temeljila na istim činjenicama kao i tužba koju je podnositelj pritužbe podnio sudovima Zajednice, (2) zato što je podnesena nepravodobno i (3) zato što se Ombudsman već bavio tim pitanjem.

1.4 Što se tiče prvog prigovora Komisije, člankom 1. stavkom 3. Statuta Europskog ombudsmana (8) predviđa se da Europski ombudsman ne smije intervenirati u predmetima pred sudovima niti dovoditi u pitanje utemeljenost sudske odluke. Člankom 2. stavkom 7. Statuta Europskom ombudsmanu se nalaže da okonča istragu ako se pokrene sudski postupak „u vezi s iznesenim činjenicama”. Ombudsmanica napominje da je cilj tužbe koju je podnositelj pritužbe podnio Prvostupanjskom sudu (predmet T-372/02) bio i. poništenje odluke Komisije od 22. listopada 2002. o odbijanju zahtjeva podnositelja pritužbe za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu, ii. nalaganje Komisiji da podnositelju pritužbe vrati položaj koji je imala 1996. ili da ga pozove da potpiše okvirni sporazum o partnerstvu koji je sada na snazi i iii. nalaganje Komisiji da podnositelju pritužbe nadoknadi troškove svoje pritužbe Ombudsmanu. Ombudsmanica smatra da se tri tvrdnje koje je podnositelj pritužbe podnio u ovoj pritužbi razlikuju od predmeta o kojem je Sud morao odlučiti. U tim okolnostima, članak 1. stavak 3. i članak 2. stavak 7. Statuta Europskog ombudsmana ne obvezuju Europskog ombudsmana da okonča ovu istragu bez razmatranja tih navoda. U svakom slučaju, ombudsmanica smatra da se prethodno navedene odredbe primjenjuju samo ako je sud odlučivao o meritumu predmeta. Ne postoji dobar razlog da se podnositelja pritužbe spriječi da od Ombudsmana zatraži rješavanje pritužbe ako je sud odbio tužbu u kojoj se navode iste činjenice bez razmatranja merituma ovog predmeta. Međutim, Ombudsmanica napominje da je Sud odbacio tužbu u predmetu T-372/02 kao nedopuštenu u cijelosti i da je Sud u žalbenom postupku potvrdio tu odluku (9).

1.5 Što se tiče argumenta Komisije da je pritužba podnesena nepravodobno, člankom 2. stavkom 4. Statuta Europskog ombudsmana predviđa se da se pritužba podnosi "u roku od dvije godine od dana kada je osoba koja je podnijela pritužbu saznala za činjenice na kojima se temelji". Komisija tvrdi da se pritužba temelji na odluci od 19. srpnja 2001. i da ne postoje nove činjenice koje treba ocijeniti. Međutim, valja istaknuti da se podnositelj pritužbe u pogledu prvih dvaju svojih navoda poziva na informacije koje je dobio od njemačkog Ministarstva vanjskih poslova 2002., odnosno nakon Komisijine odluke od 19. srpnja 2001. Ombudsmanica smatra da te nove informacije doista bacaju novo svjetlo na predmet (vidjeti točku 2.5. u nastavku). Nadalje, treba napomenuti da podnositelj pritužbe naglašava činjenicu da je izjava na koju se poziva kao iznimka ponovljena u Komisijinoj izjavi o odgovoru na tužbu u predmetu T-372/02 iz 2003. U tim okolnostima Europski ombudsman smatra da Komisija nije potkrijepila svoju tvrdnju da podnositelj pritužbe pri podnošenju ove pritužbe nije postupio u skladu s člankom 2. stavkom 4. Statuta Europskog ombudsmana.

1.6 Što se tiče stajališta Komisije da je nova istraga nedopuštena s obzirom na opća načela "res iudicata" i "ne bis in idem", dovoljno je reći da su ta načela primjenjiva samo na pravne lijekove, dok je obraćanje Ombudsmanu izvansudski pravni lijek.

1.7 S obzirom na navedeno, Ombudsmanica zaključuje da je ova pritužba dopuštena.

1.8 U svojim primjedbama na mišljenje Komisije podnositelj pritužbe iznio je znatan broj novih navoda. Ti novi navodi odnose se na Komisijino postupanje sa zahtjevom podnositelja pritužbe za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu. Treba naglasiti da je Ombudsman već ispitao način na koji Komisija postupa sa zahtjevom podnositelja pritužbe za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu u kontekstu njegove istrage o pritužbi 1702/2001/GG te da je Ombudsman u svojoj odluci o zaključenju te istrage iznio niz kritičkih primjedbi. Ombudsmanica smatra da podnositelj pritužbe nije dokazao zašto bi daljnja istraga o tim navodima trebala biti opravdana gotovo četiri godine nakon odluke Komisije od 19. srpnja 2001. o odbijanju zahtjeva.

1.9 U svojem mišljenju Komisija tvrdi da podnositelj pritužbe nije otkrio činjenicu da su u trenutku podnošenja relevantnog zahtjeva bili otvoreni kazneni postupci protiv predsjednika podnositelja pritužbe u Njemačkoj (10). Komisija je izrazila stajalište da je i dalje neobjašnjivo zašto podnositelj pritužbe nije spomenuo to pitanje i zašto ga Ombudsman nije smatrao relevantnim. Ombudsmanica smatra da bi u tom kontekstu trebalo iznijeti dvije primjedbe. Prvo, iako je Komisija obaviještena o relevantnoj istrazi u obavijesti njemačkog Ministarstva vanjskih poslova od 15. ožujka 1995., Komisija se nikada nije pozvala na tu činjenicu kao razlog za odbijanje zahtjeva. Što je ozbiljnije, Komisija nikada nije podnositelju pritužbe dala mogućnost da se očituje o tom pitanju prije nego što je potonji saznao za informacije koje je dostavilo njemačko Ministarstvo vanjskih poslova povodom istrage Ombudsmana o pritužbi 1702/2001/GG. Nadalje, treba napomenuti da se čini da Komisija podnositelju pritužbe nije ponudila ispriku zbog posebnog načina na koji se postupalo s njegovim zahtjevom. U tim okolnostima Ombudsman ne može prihvatiti Komisijin argument da je Ombudsman trebao smatrati relevantnim to što podnositelj pritužbe nije spomenuo relevantnu istragu. Drugo, Komisija ne osporava argument podnositelja pritužbe da je ovaj ispitni postupak zaključen u travnju 1996. Nadalje, čini se da su druge službe Komisije o tome obaviještene već u proljeće 1996. te da je ECHO razmjenjivao informacije s tim službama. Ombudsmanica stoga smatra da je teško razumjeti zašto se Komisija i dalje poziva na relevantnu istragu kako bi opravdala način na koji je obradila zahtjev podnositelja pritužbe.

2 Navodno neistinite izjave Komisije

2.1 Komisija je u svojem mišljenju u predmetu 1702/2001/GG istaknula svoju korespondenciju s njemačkim Ministarstvom vanjskih poslova 1995. i navela da, unatoč stalnim kontaktima između ECHO-a i njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, njemačka tijela nisu dostavila dodatne informacije o podnositelju pritužbe do 15. studenoga 2001. Ista je izjava ponovljena u Komisijinoj izjavi o obrani u predmetu T-372/02 od 25. veljače 2003. U ovoj pritužbi podnositelj pritužbe uputio je na informacije koje je primio od njemačkog Ministarstva vanjskih poslova. U skladu s tim informacijama, koje su sadržane u dopisu od 4. srpnja 2002., njemačko Ministarstvo vanjskih poslova nije se smatralo obveznim dostaviti ECHO-u dodatne informacije o podnositelju pritužbe nakon njegova dopisa od 15. ožujka 1995. te ga ECHO nikada nije pitao o stanju postupka na koji je uputio u tom dopisu. S obzirom na te okolnosti podnositelj pritužbe tvrdio je da ECHO, suprotno vlastitim izjavama, nikad nije pokušao dobiti ažurirane, relevantne i pouzdano točne informacije o njemu te je u svojem mišljenju u predmetu 1702/2001/GG lagao Ombudsmanu.

2.2 U svojem mišljenju o ovoj pritužbi Komisija je tvrdila da se relevantna izjava ne može tumačiti kako je predložio podnositelj pritužbe. U točki 45. svojeg odgovora na tužbu u predmetu T-372/02 Komisija je dala sljedeću izjavu: „U svjetlu informacija primljenih od njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, dovodeći u pitanje čestitost g. [K.-a] i triju zaposlenika [podnositelja pritužbe], ECHO je odlučio obustaviti obradu zahtjeva [podnositelja pritužbe] dok se ne dobiju dodatne informacije o sudskom postupku koji je u tijeku protiv predsjednika [podnositelja pritužbe] i njegova osoblja. ECHO, primajući na znanje, nije proslijedio te informacije podnositelju pritužbe do konačnog odgovora. Unatoč stalnim kontaktima između ECHO-a i njemačkog Ministarstva vanjskih poslova u kontekstu provjere njemačkih nevladinih organizacija, njemačka nadležna tijela nisu dostavila dodatne informacije u vezi s [podnositeljem pritužbe] do 15. studenoga 2001.” Prema navodima Komisije, tim potpunim citatom jasno je predstavljena situacija u kojoj su službe Komisije čekale daljnje postupanje. Komisija je tvrdila da se nikada nije pretvarala drugačije.

2.3 Člankom 195. Ugovora o EZ-u Europskom ombudsmanu povjerava se zadaća provođenja istraga o mogućim nepravilnostima u djelovanju institucija i tijela Zajednice. Člankom 2. stavkom 2. Statuta Europskog ombudsmana nalaže se da o tome obavijesti dotičnu instituciju ili tijelo čim mu se podnese pritužba. U skladu s člankom 3. stavkom 1. Statuta Europskog ombudsmana dotična institucija ili tijelo „može mu dostaviti korisne primjedbe”. Člankom 3. stavkom 2. prvim podstavkom Statuta Europskog ombudsmana predviđa se sljedeće: „Institucije i tijela Zajednice dužni su Europskom ombudsmanu dostaviti sve podatke koje su od njih zatražili i omogućiti mu uvid u dotične spise. One mogu odbiti tajnost samo na temelju valjano obrazloženih razloga.”

2.4 S obzirom na te odredbe, Europski ombudsman smatra da ne bi bilo u skladu s obvezom institucije ili tijela Zajednice iz članka 3. stavka 2. prvog podstavka Statuta Europskog ombudsmana da tijekom istrage Europskom ombudsmanu dostave netočne ili obmanjujuće informacije.

2.5 U ovom slučaju Ombudsman priznaje da je Komisijino tumačenje relevantne izjave u skladu s njezinim tekstom. Međutim, treba napomenuti da je u toj istoj izjavi Komisija tvrdila da se od njemačkog Ministarstva vanjskih poslova i dalje očekuje „konačan odgovor”. U tim okolnostima upućivanje na „kontinuirane kontakte između ECHO-a i njemačkog Ministarstva vanjskih poslova” trebalo je shvatiti kao upućivanje na kontakte koji se odnose na predmet podnositelja pritužbe (a ne na kontakte koji se odnose na druge njemačke nevladine organizacije). Međutim, čini se da Komisija ne osporava da takvi kontakti nisu uspostavljeni nakon kontakta opisanog u bilješci od 17. studenoga 1995. U svakom slučaju, nepostojanje takvih kontakata potvrđeno je i dopisom njemačkog Ministarstva vanjskih poslova od 4. srpnja 2002., čiji sadržaj Komisija nije osporila. Nadalje, treba napomenuti da se u obavijesti od 17. studenoga 1995.(11) navodi da njemačko Ministarstvo vanjskih poslova nije poznavalo podnositelja pritužbe i da bi dodatne informacije o podnositelju pritužbe mogle biti dostupne od dužnosnika Komisije u Glavnoj upravi VIII. U ovoj napomeni nema upućivanja na bilo koji „konačan” odgovor koji je još trebalo dostaviti njemačko Ministarstvo vanjskih poslova. Osim toga, teško je vidjeti kakav se konačan odgovor još uvijek može očekivati od institucije koja je izjavila da ne poznaje podnositelja pritužbe.

2.6 U tim okolnostima Ombudsmanica smatra da je izjava Komisije, prema kojoj njemačke vlasti nisu dostavile dodatne informacije o podnositelju pritužbe "unatoč stalnim kontaktima između ECHO-a i njemačkog Ministarstva vanjskih poslova u kontekstu provjere njemačkih nevladinih organizacija", bila zavaravajuća. To je primjer nepravilnosti u postupanju. U tom će se kontekstu iznijeti kritična primjedba.

2.7 U svojim očitovanjima na mišljenje Komisije podnositelj pritužbe tvrdio je da relevantna izjava predstavlja laž. Iako je ta izjava zasigurno obmanjujuća, ombudsmanica smatra da nema dovoljno dokaza da je riječ o namjernoj laži.

3 Kad je riječ o namjerno prijevarnom načinu postupanja sa zahtjevom

3.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da je postupanje ECHO-a s njegovim zahtjevom pokazalo da je ECHO postupao namjerno prijevarno.

3.2 Komisija je u svojem mišljenju istaknula da ne vidi razloge na kojima je podnositelj pritužbe temeljio svoju izjavu da je Komisija postupala sa zahtjevom na "namjerno prijevaran" način. Komisija je nadalje skrenula pozornost Ombudsmana na ono što smatra verbalnom zlouporabom koja je obilježila stil pisanja podnositelja pritužbe.

3.3 Kao što je Ombudsman utvrdio u svojoj odluci o pritužbi 1702/2001/GG, način na koji je Komisija postupala sa zahtjevom podnositelja pritužbe za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu bio je netočan i manjkav u nekoliko aspekata. Ti su aspekti sažeti u kritičkim napomenama koje je Ombudsman iznio u svojoj odluci o zatvaranju istrage u tom predmetu. Međutim, nakon što je pažljivo ispitao argumente koje je dostavio podnositelj pritužbe, Ombudsman smatra da podnositelj pritužbe nije mogao potkrijepiti svoju tvrdnju da je Komisija postupala namjerno prijevarno pri obradi njegova zahtjeva.

3.4 U tim se okolnostima ne mogu utvrditi nepravilnosti u postupanju u pogledu druge tvrdnje koju je podnio podnositelj pritužbe.

4 Navodno netočna prijekora u vezi s revizijom

4.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da je prigovor ECHO-a prema kojem se nije izjasnio voljnim podvrgnuti se reviziji netočan. U tom kontekstu podnositelj pritužbe uputio je na dopis koji je 19. svibnja 2004. poslao Komisiji (čiji je primjerak poslan Ombudsmanu) u kojem je detaljno opisao svoje ponude Komisiji za provedbu revizije.

4.2 Komisija je u svojem mišljenju istaknula da je Ombudsman u svojoj odluci od 21. svibnja 2002. o pritužbi 1702/2001/GG smatrao da Komisija nije zlouporabila svoju diskrecijsku ovlast predlaganja revizije podnositelju pritužbe. Komisija je nadalje tvrdila da tvrdnja podnositelja pritužbe da je bio voljan podvrgnuti se reviziji ECHO-a ni na koji način nije dokazana njezinim dopisom g. Prodiju od 19. svibnja 2004. U tom je dopisu podnositelj pritužbe nastojao dokazati da je GU-u VIII. pokazao svoju spremnost da ga ta služba provjeri. Međutim, prema mišljenju Komisije, tvrdnja podnositelja pritužbe da je zbog postojećih odnosa između GU-a VIII i GU-a ECHO taj GU bio svjestan svoje spremnosti da bude podvrgnut reviziji u skladu s kriterijima Komisije bila je isključivo sažeti argument koji je nadalje iznesen dugo nakon činjenica.

4.3 Ombudsmanica smatra da dokazi koje je dostavio podnositelj pritužbe pokazuju da je podnositelj pritužbe već 1997. ponudio GU-u VIII da provede reviziju i da se taj prijedlog nekoliko puta ponovio. Komisija bi stoga pogriješila kada bi tvrdila da podnositelj pritužbe nikada nije pristao na takvu reviziju. Međutim, Ombudsman razumije da Komisija tvrdi da je podnositelj pritužbe odbio podvrgnuti se reviziji koju mu je 2001. predložio ECHO. U tom pogledu ombudsmanica smatra da je stajalište Komisije razumno s obzirom na to da se čini neospornim da podnositelj pritužbe nije prihvatio taj konkretni zahtjev za reviziju.

4.4 U tim se okolnostima ne mogu utvrditi nepravilnosti u postupanju u pogledu treće tvrdnje koju je podnio podnositelj pritužbe.

Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s ovom pritužbom potrebno je iznijeti sljedeću kritičku napomenu:

U svojem mišljenju u predmetu 1702/2001/GG Komisija je navela da „unatoč stalnim kontaktima između ECHO-a i njemačkog Ministarstva vanjskih poslova” njemačka nadležna tijela nisu dostavila dodatne informacije o podnositelju pritužbe do 15. studenoga 2001.

Ombudsmanica smatra da se ta izjava mora shvatiti kao da se odnosi na kontakte povezane sa slučajem podnositelja pritužbe (a ne na kontakte povezane s drugim njemačkim nevladinim organizacijama). Međutim, činilo se da takvi kontakti nisu uspostavljeni nakon kontakta opisanog u internoj bilješci Komisije od 17. studenoga 1995.

U tim okolnostima Ombudsmanica smatra da je izjava Komisije obmanjujuća. To je primjer nepravilnosti u postupanju.

S obzirom na to da se taj aspekt predmeta odnosi na postupke povezane s određenim događajima u prošlosti, nije primjereno postići prijateljsko rješenje tog pitanja. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Europske komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Dopisom od 9. veljače 1995. podnositelj pritužbe zatražio je od Komisije presliku okvirnog sporazuma o partnerstvu. Službeni zahtjev podnesen je 20. ožujka 1996.

(2) Usp. članak 4. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja koji je podnio Europski ombudsman i odobrio Europski parlament.

(3) Usp. članke 20. i 22. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja.

(4) Usp. članak 17. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja.

(5) Usp. članak 16. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja.

(6) Sud je tu žalbu odbio 7. prosinca 2004.

(7) U tom je kontekstu Komisija uputila na članak 10. okvirnog sporazuma o partnerstvu koji je trenutačno na snazi.

(8) Odluka Europskog parlamenta 94/262 od 9. ožujka 1994. o uredbama i općim uvjetima koji uređuju obnašanje dužnosti Europskog ombudsmana, SL 1994., L 113, str. 15.

(9) Usp. presudu Prvostupanjskog suda od 15. listopada 2003. u predmetu C-372/02 i presudu Suda u predmetu C-521/03 P od 7. prosinca 2004. Može biti korisno napomenuti da je Sud smatrao da je „odlukom” od 22. listopada 2002. potvrđena samo odluka od 19. srpnja 2001.

(10) U dopisu poslanom 8. lipnja 2005. podnositelj pritužbe naglasio je da nikada nije bilo sudskog postupka, nego samo istrage.

(11) Podnositelj pritužbe dostavio je primjerak tog dokumenta u kontekstu druge pritužbe (pritužba 745/2004/GG).