Strasbourg, 15. rujna 2004.

Poštovani gospodine X.,

Dana 17. studenoga 2003. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu u vezi s navodnim nezakonitim otpuštanjem iz projekta TACIS „Potpora nacionalnim koordinacijskim jedinicama”.

Tadašnji nadležni pravni službenik poslao vam je 25. studenoga 2003. e-poruku u kojoj vas je zamolio da pošaljete tri privitka koja nedostaju, a na koja se odnosi vaša pritužba. Odgovorio si na isti datum.

Dana 4. prosinca 2003. zatražili ste od mene da s vama komuniciram e-poštom, navodeći gore navedenu adresu e-pošte.

Dana 9. prosinca 2003. pitali ste mog pravnog službenika koji je tada bio odgovoran kada ćete biti obaviješteni o dopuštenosti vaše pritužbe.

Pritužbu sam 9. prosinca 2003. proslijedio predsjedniku Europske komisije te sam vas o tome istog dana obavijestio. Potvrdili ste primitak moje obavijesti na taj datum.

Komisija je svoje mišljenje poslala 23. veljače 2004.

Dana 25. veljače 2004. obavijestio sam vas da će pravni službenik odgovoran za rješavanje vašeg slučaja biti g. Peter Bonnor. Odgovorili ste na ovu komunikaciju 2. ožujka 2004.

Dana 17. ožujka 2004. proslijedio sam Vam mišljenje Komisije s pozivom na očitovanje koji ste poslali 30. travnja 2004.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Podnositelj pritužbe bio je građanin EU-a koji je radio kao neovisni konzultant. Dana 1. kolovoza 2001. postao je zaposlen na temelju ugovora s privatnim konzultantskim društvom kao savjetnik EU-a u projektu u predmetnoj zemlji. Tim je projektom pružena tehnička pomoć i savjetodavna potpora NCU-ovima u svakoj od partnerskih država Tacisa. Uloga NCU-a je djelovati u ime partnerske državne vlade u utvrđivanju i odabiru projekata za potporu iz programa Tacis (Tehnička pomoć Zajednici neovisnih država).

Projekt je dodijeljen konzorciju konzultantskih tvrtki iz EU-a. Ugovor je trajao godinu dana, a Komisija ga je prema vlastitom nahođenju mogla produljiti do ukupnog mogućeg trajanja od pet godina. U mandatu su trebala biti dva stručnjaka iz EU-a i četiri lokalna stručnjaka. Podnositelj pritužbe bio je jedan od dvaju stručnjaka EU-a.

Komisija je 2003. zahtijevala da svaka zemlja koja sudjeluje u relevantnom programu TACIS odobri nastavak projekta potpisivanjem pisma o dodjeli. Svaka zemlja koja nije potpisala ovo pismo bila bi zatvorena u toj zemlji. Do rujna 2003. predmetna zemlja nije potpisala Nagradno pismo. Prema podnositelju pritužbe, direktorica NCU-a odbila je potpisati pismo o dodjeli jer je inzistirala na tome da se ugovori dvaju stručnjaka iz EU-a (od kojih je jedan podnositelj pritužbe) ne bi trebali obnavljati. Podnositelj pritužbe obavijestio je Komisiju o tom zahtjevu i stekao dojam da ga Komisija smatra nerazumnim. Dana 17. rujna 2003. održan je sastanak između direktora NCU-a i voditelja zadataka u EuropeAidu Komisije. Prema podnositelju pritužbe, sljedeći je dan tijekom sastanka između Komisije i direktora NCU-a dogovoreno da će on i njegov kolega stručnjak iz EU-a prestati biti zaposleni na projektu od 31. listopada 2003.

Podnositelj pritužbe obratio se 28. listopada 2003. voditelju radnog mjesta u Komisiji i zatražio informacije o neproduljenju njegova ugovora te je pitao može li dobiti presliku dopisa koji je poslao direktor NCU-a, a koji sadržava razloge za neproduljenje. Prema podnositelju pritužbe, primio je telefonski poziv od voditelja radnog mjesta koji je izjavio da Komisija neće raspravljati o sadržaju takvog dopisa. Na temelju toga podnositelj pritužbe smatrao je da je Komisija pogrešno prihvatila odbijanje NCU-a da odobri produljenje njegova ugovora te da je prekršena sljedeća odredba iz „Pravila i postupaka za ugovore o uslugama, nabavi robe i radovima financirane iz općeg proračuna Europskih zajednica u kontekstu suradnje s trećim zemljama” (izdanje iz 2002.): „Korisnik ne smije uskratiti svoje odobrenje ako u roku od 30 dana od datuma zahtjeva za odobrenje delegacijama Komisije ne podnese propisno obrazložene i opravdane prigovore predloženim stručnjacima u pisanom obliku.”

Nadalje, podnositelj pritužbe napomenuo je da nije bilo kontakta sa središnjim nacionalnim koordinatorom, nego samo s direktorom NCU-a, te da potonji nije imao pravo podnijeti zahtjev koji je podnijela. Izjavio je da Komisija stoga nije trebala prihvatiti zahtjev bez savjetovanja s nacionalnim koordinatorom. U opisu poslova uputio je na sljedeću odredbu: „Savjetnici [Unije] bit će odabrani uz savjetovanje s nacionalnim koordinatorom, kojem će podnositi izvješća o operativnim pitanjima” (članak 17.).

Podnositelj pritužbe nadalje je smatrao da je prekršeno nekoliko odredbi Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja: članak 8.2. (dužnost da se ne vodi političkim pritiskom), članak 10.1. (dužnost pridržavanja uobičajenih administrativnih praksi i bilježenja legitimnih razloga ako to nije slučaj), članak 11. (nepristranost, pravednost i razumnost), članak 12.1. (dužnost odgovora); 12.3 (obveza ispravljanja pogrešaka); članci 16.1. i 2. (pravo na obranu); članak 18. stavak 1. (obrazloženje); članak 19. (navođenje žalbe); Članak 5.3. (nediskriminacija na temelju državljanstva).

Prema podnositelju pritužbe, dobio je "savjet" da ne "uzrokuje nevolje". Okrenuo se Ombudsmanu jer je smatrao da Komisija neće riješiti njegovu pritužbu na zadovoljavajući način.

Ukratko, podnositelj pritužbe iznio je sljedeće navode:

1. nepropisno razrješenje kojim se krše propisi Komisije i Europski kodeks dobrog administrativnog postupanja;

2. diskriminacija na temelju državljanstva.

Tvrdio je sljedeće:

1. jamčiti da neće biti diskriminiran u budućim prilikama za zapošljavanje;

2. disciplinske mjere protiv odgovornih dužnosnika Komisije; i

3. naknade i štete.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Pritužba je proslijeđena Komisiji, koja je dostavila sljedeće primjedbe:

Osnovne informacije

Pritužba se odnosi na projekt Tacis „Potpora nacionalnim koordinacijskim jedinicama” (dalje u tekstu „projekt potpore NCU-u”). Nacionalne koordinacijske jedinice bile su vladine strukture zemalja korisnica Tacisa zaduženih za programe vanjske pomoći EU-a i povezane programe vanjske pomoći. Projekt potpore NCU-u obuhvaćao je svih 13 zemalja Tacisa i započeo je 1. kolovoza 2000. u početnom trajanju od jedne godine. Međutim, u pravilniku je predviđena mogućnost četiri uzastopna produljenja od jedne godine. Takva produljenja ovisila su o dostupnosti financijskih sredstava i potpisivanju ugovora o produljenju između Europske komisije i ugovaratelja.

Izvođač projekta bio je konzultantsko društvo u konzorciju s drugim poduzećima. Ugovor je dodijeljen tom konzorciju nakon ograničenog natječajnog postupka zaključenog u srpnju 2000. Podnositelj pritužbe radio je za ugovaratelja kao dugoročni stručnjak EU-a za komponentu projekta u predmetnoj zemlji, sa sjedištem u njegovu glavnom gradu od njegova početka. Komponenta predmetne zemlje projekta potpore NCU-u naišla je na znatne poteškoće u provedbi. Kao odgovor na te poteškoće utvrđena je potreba za neovisnom procjenom situacije. Ta je procjena provedena u svibnju 2003. i rezultirala je izvješćem o praćenju. U izvješću objavljenom početkom lipnja 2003. istaknuta je opća važnost pomoći, ali su i potvrđene poteškoće te je Komisija pozvana da poduzme korektivne mjere. Promatrači su posebno naglasili potrebu za jačanjem NCU-a, redovitim sastancima direktora NCU-a i projektnog tima te većom „odgovornošću” NCU-a na projektnu dokumentaciju.

Međutim, u izvješću je navedeno i da je došlo do „raščlambe povjerenja i suradnje između tima ugovaratelja, direktora NCU-a i Delegacije Europske komisije”. Izvješće o praćenju podijeljeno je svim dionicima projekta, uključujući izvođača i partnera u predmetnoj zemlji. Dana 24. lipnja 2003. održan je sastanak direktora NCU-a i nadležnih službi Komisije. Tijekom tog sastanka Komisija je jasno dala do znanja da će produljenje projekta nakon 30. rujna 2003. (kad je ugovor trebao isteći) biti uvjetovano znatnim poboljšanjima tijekom sljedećih mjeseci u odnosu na probleme utvrđene u izvješću o praćenju. Tijekom tog sastanka također je dogovoreno da će relevantne službe Komisije posjetiti glavni grad predmetne zemlje u rujnu 2003. kako bi procijenile ostvareni napredak i je li primjereno produljiti projekt za još jednu godinu.

Na sastanku 17. rujna 2003. između relevantnih službi Komisije, delegacije Komisije u glavnom gradu predmetne zemlje i direktora NCU-a raspravljalo se o pitanjima iznesenima u izvješću o praćenju. Ravnateljica NCU-a potvrdila je važnost koju je pridala projektu potpore NCU-u. Međutim, potvrdila je i, kao što je promatrač već primijetio u svibnju 2003., narušavanje povjerenja između sebe i stručnog tima koje je imalo vrlo negativan učinak na provedbu projekta. Komisija je to primila na znanje i navela da će, s obzirom na to da nije imala ugovorni odnos sa stručnjacima, to pitanje morati riješiti ugovaratelj, društvo HIFAB International.

Na temelju razgovora s ugovarateljem koji su se održali telefonom neposredno nakon sastanka (tj. istog dana) pokazalo se da su se i Komisija i ugovaratelj složili da, s obzirom na nedavnu povijest projekta i posebno kritično izvješće o praćenju, produljenje ugovora stručnjaka iz EU-a ne bi bilo korisno za projekt. Ugovaratelj je stoga pristao nastaviti s identifikacijom i zapošljavanjem novih stručnjaka za sljedeću ugovornu godinu, koja je trebala započeti 1. listopada 2003. Međutim, ugovaratelj je predložio da bi, s obzirom na kratak rok za „stare” stručnjake iz EU-a, trebalo dopustiti da ostanu još jedan mjesec do 31. listopada 2003. Komisija je prihvatila taj prijedlog. Ugovaratelj je zatim o toj odluci obavijestio stručnjake EU-a. Podrazumijevalo se da se u slučaju podnositelja pritužbe, koji je u to vrijeme bio na odmoru, to dogodilo 18. rujna 2003.

Stajalište Komisije

Komisija je s konzorcijem potpisala ugovor o uslugama i nije bila ugovorno povezana sa stručnjacima zaposlenima u tom konzorciju. Komisija nije raskinula ugovor podnositelja pritužbe i stoga nije bilo razloga za spor između podnositelja pritužbe i Komisije.

Nadalje, bilo je važno napomenuti da stručnjak nije bio razriješen dužnosti. U dogovoru s Komisijom ugovaratelj nije obnovio njegov ugovor uzimajući u obzir zahtjev druge ugovorne strane predmetne zemlje. Suradnik predmetne zemlje u tom je kontekstu uputio na podjelu povjerenja prema stručnjacima, što je bila ozbiljna prepreka uspješnoj provedbi projekta. Mogućnost neproduljenja ugovora svojstvena je ugovoru jer je prvotni ugovor trebao trajati samo godinu dana. Dva članka koja je Komisija navodno prekršila (članak 17. opisa poslova i članak II.3.12. „Pravila i postupci za ugovore o uslugama, nabavi robe i radovima koji se financiraju iz općeg proračuna Europskih zajednica u kontekstu suradnje s trećim zemljama”) odnosila su se na postupak prije dodjele novog ugovora.

Kad je riječ o Kodeksu dobrog administrativnog postupanja, Komisija je smatrala da nijedan članak koji je naveo podnositelj pritužbe nije prekršen. Komisija nije djelovala zbog političkog pritiska (članak 8. stavak 2.), već zbog znatnih problema u provedbi koji onemogućuju postizanje ciljeva projekta. Komisija nije odstupila od uobičajenih administrativnih praksi (članak 10.1.). Kako je prethodno navedeno, pravila o odobrenju stručnjaka koje je citirao podnositelj pritužbe nisu se primjenjivala u ovom slučaju. Komisija je osporila da njezine radnje nisu bile nepristrane ili da su bile nepoštene ili nerazumne (članak 11.). Budući da Komisija nije imala izravnu ugovornu vezu s podnositeljem pritužbe, članci 12., 16., 18. i 19. nisu bili primjenjivi u ovom slučaju. Komunikacijske linije odvijale su se između Komisije i ugovaratelja, s jedne strane, te između ugovaratelja i podnositelja pritužbe, s druge strane.

Komisija nije imala izravan utjecaj na kadrovsku politiku ugovaratelja i nije mogla odlučiti da neće produljiti ugovor o radu stručnjaka s ugovarateljem. Bio je ograničen na kontrolu kvalitete stručnjaka i mogao je intervenirati kod ugovaratelja samo ako izvršenje njegovih ugovornih obveza nije bilo zadovoljavajuće. Tada je na izvođaču bilo da poduzme potrebne mjere za poboljšanje svojih rezultata. U ovom je slučaju izvješće o praćenju pokazalo podjelu povjerenja između stručnjaka i partnera u predmetnoj zemlji, što je naštetilo uspješnoj provedbi projekta.

Kad je riječ o navodnoj diskriminaciji na temelju državljanstva, Komisija je osporila da su prekršene odredbe Zakonika o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi koje se odnose na neopravdanu diskriminaciju na temelju državljanstva.

Kao odgovor na tvrdnje podnositelja pritužbe i s obzirom na prethodno navedene zaključke, Komisija je napomenula da (a) ne vidi zašto podnositelju pritužbe neće biti pružene buduće mogućnosti zapošljavanja, (b) nije bilo razloga za poduzimanje disciplinskih mjera protiv njegovih dužnosnika i (c) nije bilo razloga da se podnositelju pritužbe isplati naknada.

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe zadržao je svoje navode i tvrdnje. Također je detaljno opisao kako je „raščlamba povjerenja” navedena u mišljenju Komisije, prema njegovu mišljenju, bila posljedica ozbiljnog lošeg upravljanja direktora NCU-a. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija znala za to loše upravljanje mnogo prije donošenja odluke o neproduljenju njegova ugovora.

ODLUKA

1 Navodna kršenja pravila o programu i dobroj upravi

1.1 Podnositelj pritužbe radio je u zemlji kao konzultant za konzorcij koji je sklopio ugovor s Europskom komisijom. Ugovor se odnosio na projekt TACIS „Potpora nacionalnim koordinacijskim jedinicama”, koji je bio predmet godišnjih obnova. Podnositelj pritužbe naveo je da je u okviru godišnje obnove 2003. nastavak projekta ovisio o tome da nacionalna koordinacijska jedinica (NCU) potpiše „dopis o dodjeli”. Prema podnositelju pritužbe, NCU predmetne zemlje odbio je potpisati pismo o dodjeli kako bi ishodio uklanjanje sebe i kolege iz projekta.

Nakon sastanaka između NCU-a i Europske komisije, partner konzorcija za koji je radio odbio je podnositelju pritužbe produljiti njegov ugovor.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe naveo je da bi Komisija trebala biti odgovorna za odluku konzorcija da ne produlji njegov ugovor. U svojoj prvoj tvrdnji naveo je povrede pravila Komisije koja se odnose na projekt i Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja. Konkretno, osvrnuo se na „Referentne uvjete” projekta (članak 17.) i „Pravila i postupke za ugovore o uslugama, nabavi robe i radovima financirane iz općeg proračuna Europskih zajednica u kontekstu suradnje s trećim zemljama” (članak II.3.12.). Kad je riječ o Europskom kodeksu dobrog administrativnog postupanja, uputio je na članak 8.2. (dužnost da se ne vodi političkim pritiskom), članak 10.1. (dužnost poštovanja uobičajenih administrativnih praksi i bilježenja legitimnih razloga ako to nije slučaj), članak 11. (nepristranost, pravednost i razumnost), članak 12.1. (dužnost odgovora); 12.3 (obveza ispravljanja pogrešaka); članci 16.1. i 2. (pravo na obranu); članak 18. stavak 1. (obrazloženje); Članak 19. (pokretanje žalbenog postupka).

1.2 Komisija se u svojem mišljenju pozvala na percipiranu "raščlambu povjerenja" između NCU-a i podnositelja pritužbe te je napomenula da je odgovorna za provedbu projekta. Nadalje, naglasila je da nije bilo ugovora između Komisije i podnositelja pritužbe te da je u skladu s time odluka o neproduljenju ugovora podnositelja pritužbe bila odluka konzorcija.

Kad je riječ o prvoj tvrdnji podnositelja pritužbe, Komisija je odbacila da je došlo do kršenja pravila Komisije koja se odnose na program i Europski kodeks dobrog administrativnog postupanja. U njemu je navedeno da se odredbe na koje se podnositelj pritužbe poziva u „Pravilnicima i postupcima za ugovore o uslugama, nabavi robe i radovima koji se financiraju iz općeg proračuna Europskih zajednica u kontekstu suradnje s trećim zemljama” i opisu poslova (članci II.3.12. i 17.) primjenjuju samo na slučajeve u kojima predmetni projekt još nije započeo. Kad je riječ o navodima o kršenju Kodeksa dobrog administrativnog postupanja, Komisija je navela da nije djelovala zbog političkog pritiska (članak 8.2.), već zbog znatnih problema u provedbi koji onemogućuju postizanje ciljeva projekta; da ne odstupa od uobičajenih administrativnih praksi (članak 10.1.); da njegove radnje nisu bile nepristrane, poštene ili razumne (članak 11.) i da se, u nedostatku izravne ugovorne veze s podnositeljem pritužbe, članci 12., 16., 18. i 19. Zakonika nisu primjenjivali.

1.3 U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe zadržao je svoje navode i tvrdnje. Također je detaljno opisao kako je „raščlamba povjerenja” navedena u mišljenju Komisije, prema njegovu mišljenju, uzrokovana ozbiljnim lošim upravljanjem direktora NCU-a. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija znala za to loše upravljanje mnogo prije nego što je konzorcij odlučio da neće produljiti njegov ugovor.

1.4 Ombudsmanica napominje da nije postojao ugovorni odnos između Komisije i podnositelja pritužbe, koji je bio zaposlen kod jednog od partnera konzorcija. Stoga Komisija nije odbila produljenje ugovora podnositelja pritužbe. Podnositelj pritužbe ipak smatra da bi Komisija trebala biti odgovorna za odluku konzorcija o neproduljenju njegova ugovora.

1.5 Što se tiče navoda o kršenju pravila koja se odnose na projekt, čini se da je Komisija pravilno zaključila da se članak II.3.12. "Pravila i postupaka za ugovore o uslugama, nabavi robe i radovima financirane iz općeg proračuna Europskih zajednica u kontekstu suradnje s trećim zemljama" i članak 17. Kad je riječ o navodnim povredama Kodeksa o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi, pučki pravobranitelj smatra da mu nisu predočeni dokazi ili argumenti kojima bi se potvrdila ta navodna kršenja. Na temelju prethodno navedenih nalaza ombudsmanica smatra da prva tvrdnja podnositelja pritužbe nije potkrijepljena te da nije bilo nepravilnosti u postupanju u vezi s tim dijelom pritužbe.

2 Navodna diskriminacija

2.1 U svojoj drugoj tvrdnji podnositelj pritužbe naveo je diskriminaciju na temelju državljanstva.

2.2 Komisija je osporavala da je do takve diskriminacije došlo s njezine strane.

2.3. Ombudsman smatra da mu nisu predočeni nikakvi dokazi koji bi upućivali na to da je Komisija diskriminirala podnositelja pritužbe. Tvrdnja stoga nije potkrijepljena te Ombudsman stoga smatra da nije bilo nepravilnosti u postupanju u pogledu tog aspekta pritužbe.

3 Tvrdnje podnositelja pritužbe

3.1 Podnositelj pritužbe zatražio je jamstvo da neće biti diskriminiran u budućim prilikama za zapošljavanje, disciplinskim mjerama protiv odgovornih dužnosnika Komisije te naknadama i odštetama.

3.2 S obzirom na svoje stajalište o predmetu, Komisija je napomenula da a) nije vidjela zašto podnositelju pritužbe neće biti pružene buduće mogućnosti zapošljavanja, b) nije bilo razloga za poduzimanje disciplinskih mjera protiv njegovih dužnosnika i c) nije bilo razloga da se podnositelju pritužbe isplati naknada štete.

3.3 Na temelju nalaza iz stavaka 1. i 2. Europski ombudsman smatra da tvrdnje podnositelja pritužbe nisu potkrijepljene. Stoga se čini da ne postoje nepravilnosti u postupanju u pogledu tog aspekta prigovora.

4 Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s tom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Europske komisije. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Europske komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS