Strasbourg, 15. veljače 2005.

Poštovani gospodine X.,

Dana 17. studenoga 2003. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu protiv Europske komisije u vezi s raskidom vašeg ugovora kao pojedinačnog stručnjaka u zemlji Y.

Pritužbu sam 19. prosinca 2003. proslijedio predsjedniku Europske komisije. Komisija je svoje mišljenje poslala 25. ožujka 2004. Proslijedila sam vam ga s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 27. travnja 2004.

Dana 29. srpnja 2004. pisao sam Komisiji kako bih pronašao prijateljsko rješenje za vašu pritužbu. Komisija je svoj odgovor poslala 11. listopada 2004. Proslijedila sam vam ga s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 28. studenoga 2004.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

Kako bi se izbjegli nesporazumi, važno je podsjetiti da Ugovor o EZ-u ovlašćuje Europskog ombudsmana da istražuje moguće slučajeve nepravilnosti u postupanju samo u aktivnostima institucija i tijela Zajednice. Statutom Europskog ombudsmana izričito se predviđa da nijedno djelovanje bilo kojeg drugog tijela ili osobe ne može biti predmet pritužbe Europskom ombudsmanu.

Ombudsman stoga nema ovlasti istraživati aktivnosti nacionalnih tijela, kao što su tijela zemlje Y, te je istraga o toj pritužbi stoga ograničena na ispitivanje nepravilnosti u djelovanju Europske komisije.

COMPLAINT

U studenome 2003. Ombudsmanu je podnesena pritužba protiv Komisije u vezi s raskidom ugovora podnositelja pritužbe kao pojedinačnog stručnjaka u zemlji Y.

Podnositelj pritužbe smatra da su relevantne činjenice ukratko sljedeće:

U skladu sa svojim ugovorom s Komisijom radio je kao pojedinačni stručnjak u zemlji Y i pružao tehničku pomoć jednom od ministarstava te zemlje (dalje u tekstu „Ministarstvo”). Kao odgovor na dokument za raspravu o politikama koji je podnio u okviru svog rada, primio je uvredljivo pismo Ministarstva, a u veljači 2003., otprilike pet mjeseci prije dogovorenog konačnog datuma njegova ugovora, bio je prisiljen podnijeti ostavku zbog daljnjih uvreda i prijetnji. Budući da je morao napustiti svoje radno mjesto zbog izvanrednih okolnosti, zatražio je od Komisije da mu isplati naknadu do isteka njegova ugovora. Komisija je odbila njegov zahtjev bez ikakvog objašnjenja. Nakon njegova odlaska Komisija je zatražila izvješće o završetku misije, koje je podnijela u lipnju 2003. Istodobno je ponovno zatražio punu uplatu. Komisija ga je u rujnu 2003. obavijestila da neće izvršiti plaćanje. Stoga je zatražio da mu se plati barem izvješće o završetku misije, koje je također odbijeno.

Podnositelj pritužbe u biti tvrdi da mu je Komisija dopustila da bude izložen uvredama i prijetnjama koje su dovele do njegove ostavke. Podnositelj pritužbe zahtijeva isplatu svoje plaće do datuma predviđenog u njegovu izvornom ugovoru.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija u svojem mišljenju ukratko iznosi sljedeće primjedbe:

Osnovne informacije

Predmetni ugovor trebao je prestati 6. srpnja 2003., ali je raskinut 14. veljače 2003. ostavkom podnositelja pritužbe. Podnositelj pritužbe sastavio je izvješće o stanju u zemlji Y, čiji je primjerak primio voditelj delegacije Komisije 22. siječnja 2003. Voditelj delegacije obavijestio je 27. siječnja 2003. podnositelja pritužbe da izvješće nije trebalo biti dostavljeno te je odvojio Komisiju od sadržaja izvješća. Izvješće je, međutim, već objavljeno na intranetu Ministarstva, a tiskani primjerci podijeljeni su nacionalnom dužnosniku za ovjeravanje. Ministar razvoja zemlje Y, koji je pročitao izvješće, napisao je 27. siječnja 2003. dopis podnositelju pritužbe u kojem je kritizirao njegovo profesionalno ponašanje. Nakon što je primio dopis tajnika za razvoj, podnositelj pritužbe stavio je svoju ostavku na raspolaganje Ministarstvu 28. siječnja 2003. Ministarstvo je prihvatilo ostavku i podnositelj pritužbe napustio je zemlju Y 14. veljače 2003. Komisija je 3. travnja 2003. obavijestila podnositelja pritužbe o ugovornim posljedicama njegove ostavke. Podnositelj pritužbe podnio je 24. lipnja 2003. izvješće o završetku misije i zatražio da mu se isplati plaća do 6. srpnja 2003. Podnositelj pritužbe obaviješten je da, s obzirom na to da je podnio ostavku 14. veljače 2003., nema pravo na isplatu plaće do 6. srpnja 2003. Pisana potvrda o tome poslana je podnositelju pritužbe 17. rujna 2003.

Pritužba

Podnositelj pritužbe odlučio je bez odgovarajućeg odobrenja dostaviti kontroverzno izvješće o stanju u zemlji Y. Objavom tog izvješća bez odobrenja delegacije podnositelj pritužbe izložio se kritičkim primjedbama, ali i prekršio obvezu povjerljivosti predviđenu člankom 12. Općih uvjeta kojima se uređuju pojedinačni ugovori stručnjaka. Podnositelj pritužbe također je trebao biti svjestan šireg pravnog okvira unutar kojeg je izvršavao svoj ugovor, odnosno Konvencije iz Loméa IV. U članku 2. Konvencije iz Loméa IV navodi se da se suradnja AKP-a i EZ-a ostvaruje na temelju određenih temeljnih načela, kao što su jednakost partnera i poštovanje njihova suvereniteta te pravo svake države da odredi vlastite političke, društvene, kulturne i gospodarske političke opcije.

Objavom politički osjetljivog izvješća podnositelj pritužbe prekoračio je svoje ciljeve i odgovornosti kako je navedeno u njegovu mandatu. Nadalje, s obzirom na sadržaj članka 2. Konvencije Lomé IV, Komisija se morala odvojiti od izvješća podnositelja pritužbe.

Budući da podnositelj pritužbe nije poštovao svoju obvezu povjerljivosti i nije zatražio odobrenje delegacije za objavu izvješća, Komisija se ne može smatrati odgovornom za uvrede i prijetnje koje su mu upućene. Jedini savjet koji je mogao biti i koji je bio dan podnositelju pritužbe, ako je smatrao da mu je ugroženo, bio je da napusti zemlju što je prije moguće.

Zajedno sa svojim izvješćem o završetku misije podnositelj pritužbe zatražio je isplatu do 6. srpnja 2003., što je bio predviđeni kraj njegova ugovora. Međutim, podnositelj pritužbe nema pravo na takvo plaćanje. Na situaciju se primjenjuje članak 40. belgijskog zakona od 3. srpnja 1978. kojim se uređuje ugovor između Komisije i podnositelja pritužbe. Tim se člankom predviđa mogućnost da obje strane raskinu ugovor sklopljen na određeno vrijeme bez pozivanja na „motivsku grobnicu”, pod uvjetom da se plati odšteta. Ta je naknada jednaka plaći koja je trebala biti isplaćena do predviđenog isteka ugovora. Komisija nikada nije zatražila tu odštetu. Stoga smatra da podnositelj pritužbe ima pravo na isplatu plaće samo za taj segment ugovornog razdoblja u kojem je podnositelj pritužbe stvarno radio, tj. do 14. veljače 2003.

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe ukratko iznosi sljedeće napomene:

Podnositelj pritužbe nije izradio kontroverzno ili politički osjetljivo izvješće, već dokument za raspravu. To je napisano na naslovnoj stranici rada, a također je objašnjeno u njegovom uvodu. Dokument za raspravu privremeni je dokument koji može dovesti do izrade formalnog izvješća nakon rasprave i odobrenja.

Nije "objavljivao" rad, već ga je podnio na raspravu ljudima u Ministarstvu, Nacionalnom uredu za ovjeravanje i Delegaciji, u skladu sa standardnom praksom. Voditelj Delegacije Komisije u zemlji Y i tajnik za razvoj zemlje Y primili su 22. siječnja 2003. preslike tog dokumenta. Voditelj izaslanstva raspravljao je o tom pitanju s tajnikom za razvoj, koji je obećao povući uvredljivo pismo navedeno u njegovoj prvotnoj pritužbi. Međutim, umjesto da primi obećano povlačenje, podnositelj pritužbe primio je drugi primjerak uvredljivog pisma. Stoga se suočio ne samo s uvredljivim pismom ministra razvoja, već i s pismom Delegacije od 27. siječnja 2003., koje se nije bavilo uvredama, već je samo podržalo pokušaj ministra razvoja da potisne dokument za raspravu. Nije imao drugog izbora nego podnijeti ostavku. Nudeći ostavku, nastojao je preokrenuti suzbijanje papira i zaobići uvredljivo pismo.

Međutim, nekoliko osoba u Ministarstvu željelo je da podnositelj pritužbe ostane na svojem radnom mjestu. Zamjenik ministra izričito je želio da se o dokumentu raspravlja, ali kampanja zastrašivanja to je onemogućila. Komisija ponovno nije poduzela odgovarajuće mjere u vezi s prijetnjama. Umjesto toga, voditelj delegacije uvjerio je ministra da prihvati ostavku podnositelja pritužbe.

Kad je riječ o sadržaju dokumenta, podnositelju pritužbe u listopadu 2002. upućeno je da se usredotoči na stratešku politiku. Dužnosnik u Delegaciji Komisije jasno mu je dao uputu da bi njegov rad trebao iznositi neke teške istine o problemima u zemlji Y. Podnositelj pritužbe opisao je svoj pristup u e-poruci Delegaciji u prosincu 2002., jasno navodeći da je njegov cilj bio izazvati i potaknuti raspravu. Također je podijelio i raspravljao o svojim nacrtima sa svojim nadređenim. U siječnju 2003. smatrao je da je njegov nacrt dovoljno napredan da se drugi pridruže raspravi. Bio je uvjeren da će odobrenje uslijediti nakon rasprave i revizije. Tako su mu rekli da djeluje i odgovornost i cilj koji su mu dani. Komisija se nije morala odvojiti od dokumenta u kojem je jasno navedeno da nije izrazila mišljenje Komisije ili Ministarstva.

Prema mišljenju podnositelja pritužbe, Komisija je ministru trebala savjetovati da odbije njegovu ostavku. Nadalje, Komisija je trebala disciplinirati počinitelje uvreda i prijetnji te potaknuti raspravu o tom dokumentu. Ne postupajući protiv počinitelja, Komisija je prekršila članak 5. Općih uvjeta kojima se uređuju pojedinačni ugovori stručnjaka te stoga mora prihvatiti odgovornost za ostavku i isplatiti mu plaću do 6. srpnja 2003. Kad je riječ o belgijskom pravu na koje se poziva Komisija, doista je postojala „teška grobnica” za njega da raskine svoj ugovor, a ta je „teška grobnica” uzrokovana propustom Komisije da djeluje protiv počinitelja uvreda i prijetnji.

OMBUDSMAN-ovi uspjesi da dođu do prijateljskog rješenja

Nakon pažljivog razmatranja mišljenja i primjedbi ombudsmanica nije bila uvjerena da je Komisija na odgovarajući način odgovorila na navode i tvrdnje podnositelja pritužbe. U skladu s člankom 3. stavkom 5. Statuta (1) Ombudsman je stoga 29. srpnja 2004. pisao Komisiji da predloži prijateljsko rješenje na temelju sljedeće analize spornih pitanja između podnositelja pritužbe i Komisije:

Tvrdnja da je Komisija dopustila podnositelju pritužbe da bude izložen uvredama i prijetnjama koje su dovele do njegove ostavke

A.1 Pritužba se odnosi na raskid ugovora podnositelja pritužbe s Komisijom kao pojedinačnim stručnjakom u zemlji Y. Podnositelj pritužbe naveo je da je u okviru svojeg rada kao tehnički asistent jednog od ministarstava u zemlji Y dostavio dokument za raspravu o politikama. Kao odgovor na svoj rad primio je uvredljiv dopis Ministarstva. Nakon daljnjih uvreda i prijetnji, bio je prisiljen podnijeti ostavku u veljači 2003., otprilike pet mjeseci prije dogovorenog konačnog datuma njegova ugovora.

A.2 Komisija tvrdi da je podnositelj pritužbe odlučio bez prethodnog odobrenja dostaviti kontroverzno izvješće o stanju u zemlji Y. Objavom tog izvješća podnositelj pritužbe nije se samo izložio kritičkim primjedbama, nego je i prekršio obvezu povjerljivosti predviđenu člankom 12. Općih uvjeta kojima se uređuju pojedinačni ugovori stručnjaka te je prekoračio svoje ciljeve i odgovornosti kako je navedeno u njegovu mandatu. Nadalje, podnositelj pritužbe trebao je biti svjestan šireg pravnog okvira unutar kojeg je izvršavao svoj ugovor, odnosno Konvencije iz Loméa IV., a posebno njezina članka 2. S obzirom na navedeno Komisija smatra da se ne može smatrati odgovornom za prijetnje i uvrede. Jedini savjet koji se mogao dati podnositelju pritužbe bio je da napusti zemlju što je prije moguće.

A.3 Ombudsman je pažljivo ispitao Opće uvjete kojima se uređuju pojedinačni ugovori stručnjaka i napominje da članak 5. glasi kako slijedi:

„Komisija pomaže Izvođaču, posebno u vezi sa svim postupcima pokrenutima protiv počinitelja prijetnji, nepristojnog ponašanja, uvreda, klevetničkih djela ili izjava ili napada na osobu ili imovinu koju je on ili članovi njegove obitelji pretrpio zbog svojeg položaja ili dužnosti tehničke pomoći.”

A.4 Ombudsmanica napominje da se čini da Komisija ne dovodi u pitanje činjenicu da je podnositelj pritužbe bio izložen prijetnjama i uvredama. Čini se da Komisija ne osporava ni to da nije pokušala pomoći podnositelju pritužbe u rješavanju tog pitanja i ponovnoj uspostavi njegove radne situacije. Ombudsman razumije da Komisija u biti tvrdi da nije bila dužna pomoći podnositelju pritužbe jer je on povrijedio svoju obvezu povjerljivosti i prekoračio svoj mandat te je stoga bio autor vlastite nesreće.

A.5 Što se tiče argumenta Komisije da je podnositelj pritužbe prekršio svoju obvezu povjerljivosti, Ombudsman napominje da se člankom 12. Općih uvjeta kojima se uređuju ugovori stručnjaka zabranjuje, među ostalim, dostavljanje dokumenata i informacija trećoj strani bez prethodnog odobrenja Komisije ili lokalnog tijela (2). Ombudsmanica smatra da je jasno da pojam „treće strane” ne može uključivati samo lokalno tijelo jer bi se suprotnim zaključkom odredba kojom se lokalno tijelo ovlašćuje za odobravanje komunikacije s trećim stranama lišila svakog korisnog učinka. Ombudsmanica također napominje da se u Općim uvjetima kojima se uređuju ugovori pojedinačnih stručnjaka (poglavlje 0, Definicije) pojam „lokalno tijelo” definira kao „vlada ili regionalno tijelo i/ili bilo koje drugo tijelo unutar kojeg ugovaratelj obavlja svoje dužnosti”. Stoga je u ovom slučaju „lokalno tijelo” vlada zemlje Y, čiji su dio Ministarstvo i Nacionalni ured za ovjeravanje, o kojima je podnositelj pritužbe izvijestio (3).

Prema Komisiji, podnositelj pritužbe proslijedio je i „objavljivao” predmetni dokument te je time prekršio svoju obvezu povjerljivosti. Međutim, na temelju informacija koje je dostavila Komisija Ombudsman nije uvjeren da je podnositelj pritužbe proslijedio dokument bilo kojoj „trećoj strani” u smislu članka 12., tj. izvan same delegacije Komisije i „lokalnog tijela”. U skladu s tim, Komisija nije dokazala da je podnositelj pritužbe prekršio obvezu povjerljivosti iz članka 12. Općih uvjeta kojima se uređuju pojedinačni ugovori stručnjaka.

A.6 Kad je riječ o argumentu Komisije da je podnositelj pritužbe prekoračio svoj mandat, Ombudsman prima na znanje ciljeve i odgovornosti podnositelja pritužbe u skladu s njima.

Ombudsmanica napominje da Komisija nije objasnila na koji način smatra da je podnositelj pritužbe prekoračio te ciljeve i odgovornosti. Na temelju dostavljenih informacija o tom pitanju Ombudsman se stoga nije uvjerio da je Komisija uspjela dokazati da je podnositelj pritužbe prosljeđivanjem izvješća prekoračio svoje ciljeve i odgovornosti.

A.7 S obzirom na utvrđenja iz točaka A.5 i A.6 ove presude, Ombudsmanu se čini da je podnositelj pritužbe djelovao u granicama svojih dužnosti kada je distribuirao dokument. U pogledu argumenta Komisije da je podnositelj pritužbe trebao biti svjestan šireg pravnog okvira unutar kojeg je izvršavao svoj ugovor, odnosno Konvencije iz Loméa IV., Ombudsman ne smatra da je Komisija pokazala kako bi je njezine odgovornosti na temelju Konvencije mogle osloboditi njezine obveze da pomogne podnositelju pritužbe na temelju članka 5. Općih uvjeta kojima se uređuju pojedinačni ugovori stručnjaka. Ombudsmanica stoga ne smatra uvjerljivim Komisijin argument da nije bila odgovorna za prijetnje i uvrede protiv podnositelja pritužbe. Ombudsmanica stoga donosi privremeni zaključak da je propust Komisije da pomogne podnositelju pritužbe slučaj nepravilnosti u postupanju. Ombudsmanica će stoga predložiti prijateljsko rješenje u vezi s tim pitanjem.

B Zahtjev za isplatu plaće do datuma isteka predviđenog ugovorom

B.1 S obzirom na to da Komisija navodno nije djelovala protiv počinitelja uvreda i prijetnji, podnositelj pritužbe smatra da Komisija mora prihvatiti odgovornost za njegovu ranu ostavku. Tužitelj stoga zahtijeva isplatu svoje plaće do datuma predviđenog njegovim prvotnim ugovorom, odnosno 6. srpnja 2003.

B.2 Komisija tvrdi da se člankom 40. belgijskog zakona od 3. srpnja 1978., kojim se uređuje ugovor između Komisije i podnositelja pritužbe, predviđa mogućnost da obje stranke raskinu ugovor sklopljen na određeno vrijeme bez pozivanja na "tešku motivaciju", pod uvjetom da se plati odšteta. Ta je naknada jednaka plaći koja je trebala biti isplaćena do predviđenog isteka ugovora. Komisija nikada nije zatražila tu odštetu. Stoga smatra da podnositelj pritužbe ima pravo na isplatu plaće samo za taj segment ugovornog razdoblja u kojem je podnositelj pritužbe stvarno radio, tj. do 14. veljače 2003.

B.3 Ombudsmanica ističe da glavno pitanje ovog predmeta nije ima li Komisija pravo na odštetu, što uostalom nije zatražila, nego treba li podnositelju pritužbe nadoknaditi izgubljenu plaću. S obzirom na privremeno utvrđenje nepravilnosti u postupanju iz točke A.7. ove presude, čini se da je podnositelj pritužbe bio prisiljen napustiti svoje stajalište zbog toga što mu Komisija nije pomogla u borbi protiv prijetnji i uvreda. Ombudsmanica će stoga predložiti Komisiji da razmotri mogućnost pozitivnog odgovora na zahtjev podnositelja pritužbe da mu se isplati plaća za razdoblje od 14. veljače 2003. do 6. srpnja 2003., u skladu s izvornim ugovorom.

Prijedlog prijateljskog rješenja

Na temelju privremenog utvrđenja nepravilnosti u postupanju iz točke A.7., Europski ombudsman predložio je da Europska komisija razmotri mogućnost pozitivnog odgovora na zahtjev podnositelja pritužbe da mu se isplati plaća za razdoblje od 14. veljače 2003. do 6. srpnja 2003., u skladu s izvornim ugovorom.

Odgovor Komisije

Kao odgovor na prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju, Komisija je tvrdila sljedeće:

Komisija se slaže da bi nepružanje pomoći podnositelju pritužbe bio slučaj nepravilnosti u postupanju i kršenja primarne obveze prema svima s kojima Komisija ima ili je imala ugovorni odnos i koji su se iz nekog razloga našli u osjetljivoj i potencijalno opasnoj situaciji u stranoj zemlji. Komisija je stoga preispitala predmet i sve događaje koji su prethodili izlasku podnositelja pritužbe iz zemlje Y.

Tvrdnja da je Komisija dopustila podnositelju pritužbe da bude izložen uvredama i prijetnjama koje su dovele do njegove ostavke

S obzirom na okolnosti, podnositelj pritužbe mogao je osjetiti da je bio prisiljen podnijeti ostavku. Međutim, to zasigurno nije bilo posljedica toga što Komisija nije pružila pomoć, koju je bila obvezna pružiti na temelju članka 5. Općih uvjeta, čak i ako više nije bila ugovorno povezana s podnositeljem pritužbe.

Podnositelj pritužbe dostavio je dokument o politici 23. siječnja 2003. Dana 27. siječnja 2003. tajnik za razvoj napisao je podnositelju pritužbe pismo u kojem je kritizirao njegovo profesionalno ponašanje. Dopisom od 28. siječnja 2003. podnositelj pritužbe potvrdio je primitak dopisa ministra razvoja i stavio svoju ostavku na raspolaganje ministru. Potonji je prihvatio ostavku 12. veljače 2003. Do kašnjenja je došlo zbog činjenice da je vlada zemlje Y željela pokrenuti postupak pred sudovima u zemlji Y te je Delegaciji Komisije trebalo dosta vremena i truda da je uvjeri u suprotno.

Komisija duboko žali zbog situacije koja je nastala, a koja je zasigurno bila složena za podnositelja pritužbe, ali i neugodna za delegaciju. Međutim, Komisija nije mogla učiniti više nego što je učinila za podnositelja pritužbe. Zapravo, da Komisija nije djelovala u ime podnositelja pritužbe, vlada zemlje Y spriječila bi podnositelja pritužbe da napusti zemlju i protiv njega bi se pokrenuo sudski postupak.

Kao što kronologija događaja pokazuje, podnositelj pritužbe nije podnio ostavku zbog nedostatka pomoći Komisije - koja mu je pružena - već je podnio ostavku jer se osjećao uvrijeđenim pismom ministra razvoja.

Osim toga, Komisija nije mogla podržati dokument o politikama koji nije odobrila i koji nije odražavao mišljenje Komisije o toj temi.

Distribucija dokumenta o politikama neovlaštenim trećim stranama

Bez prethodnog odobrenja delegacije ili nadležnog lokalnog tijela podnositelj pritužbe podijelio je politički dokument širem krugu čitatelja nego što je to odobreno njegovim ugovorom. Nije samo poslao preslike ovlaštenim osobama i osobama navedenima u njegovu ugovoru, nego i različitim osobama u ministarstvu, svojoj sestri i svojim kćerima.

Definicija „lokalnog tijela” glasi kako slijedi: „Lokalno tijelo: ako je u sažetku (4) predviđeno da se ugovaratelj dodijeli lokalnom tijelu, to je tijelo vladino ili regionalno tijelo i/ili bilo koje drugo tijelo unutar kojeg ugovaratelj obavlja svoje dužnosti u zemlji ili zemljama zaposlenja i kojem je izravno odgovoran za izvršenje svojeg zadatka u zemlji ili zemljama zaposlenja.”

Ta definicija, tumačena zajedno s člankom 1. ugovora podnositelja pritužbe, znači da je lokalno tijelo za njegov ugovor u širem smislu bilo Ministarstvo. Međutim, u točki 6. opisa poslova ugovora jasno se navodi način komunikacije koji treba slijediti u pogledu izvješćivanja: Izvješća bi trebalo podnositi ministru i izaslanstvu Europske komisije preko tajnika za razvoj i direktora Nacionalnog ureda za ovjeravanje. Podnošenje tih tijela bilo je potrebno prije nego što je dopuštena šira distribucija dokumenta. Stoga se definicija „lokalne vlasti” ne može tumačiti na način da uključuje cijelo Ministarstvo, a kamoli cijelu vladu zemlje Y. Nadalje, iz dopisa tajnika za razvoj od 27. siječnja 2003. jasno je da je podnositelj pritužbe izričito pozvan da na sastanku 22. siječnja 2003. podnese svoj nacrt na provjeru i odobrenje Ministarstvu prije nego što ga objavi čak i unutar Ministarstva.

S obzirom na navedeno, Komisija i dalje smatra da je podnositelj pritužbe proslijedio dokument o politici široj skupini ljudi nego što je to dopušteno i prekršio članak 12. Općih uvjeta.

Ciljevi i odgovornosti podnositelja pritužbe

Iako je predstavljen kao dokument za raspravu, dokument koji je izradio podnositelj pritužbe sadržava izrazito kritične primjedbe o stanovništvu zemlje Y i njihovoj vladi. Nema sumnje da je stil koji koristi podnositelj pritužbe, koji on sam opisuje kao "provokativni", općeprihvaćen u određenim kulturama i pod različitim okolnostima. Međutim, u zemlji Y vlada nije cijenila taj stil. Smatrao je da je tekst napad na integritet stanovništva zemlje.

Nijedan od ciljeva podnositelja pritužbe ne može se smatrati da mu daje implicitno pravo na iznošenje temeljnih kritika određenih politika Ministarstva kojem je bio pridružen, čak ni u obliku dokumenta za raspravu. Morale su se poštovati određene nacionalne osjetljivosti. U svom izvješću o kraju misije, podnositelj pritužbe priznaje da su osobni osjećaji ljutnje utjecali na sadržaj dokumenta navodeći da "ako neki bijes naiđe kroz novine, postoje vrlo dobri razlozi za to".

Ciljevi i odgovornosti podnositelja pritužbe, kako su definirani u opisu poslova, nisu mu omogućili da izradi dokument kojim se na tako provokativan način kritiziraju donesene politike i prakse. Pitanje iznošenja takvih primjedbi o određenim nacionalnim politikama tim je važnije s obzirom na činjenicu da je podnositelj pritužbe distribuirao dokument široj publici nego što je bilo predviđeno.

Zbog prethodno navedenih razloga Komisija smatra da je podnositelj pritužbe prekoračio svoje ciljeve i odgovornosti te da se u biti ponašao neprofesionalno.

Zaključno, Komisija tvrdi da je podnositelj pritužbe odlučio raskinuti svoj ugovor zbog razlika s vladom u zemlji Y, a ne s Komisijom. Komisija je poduzela korake kako bi zaštitila interese podnositelja pritužbe, ali je dobrovoljnim podnošenjem ostavke podnositelj pritužbe okončao sva svoja ugovorna prava i obveze, uključujući njegovo pravo na isplatu za ostatak ugovora koji je raskinuo.

Komisija smatra da bi Ombudsman trebao imati priliku pročitati i ocijeniti dokument o politikama. Budući da je povjerljiva, Komisija ne može poslati njezinu presliku Ombudsmanu, ali poziva Ombudsmana da dođe u njegove prostorije kako bi pregledao dokument prije donošenja konačne odluke (5).

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim očitovanjima na odgovor Komisije podnositelj pritužbe ukratko iznosi sljedeće primjedbe:

Prema podnositelju pritužbe, dokument o politici dostavljen je u skladu sa standardnom praksom. Njegova sestra i njezine kćeri ne mogu se smatrati trećim osobama, već bi ih trebalo promatrati kao dio prve stranke, tj. samog sebe. Osim toga, činjenica da su njegova sestra i kćeri dobile preslike dokumenta o politikama nije relevantna za događaje koji su doveli do njegove ostavke.

Podnositelj pritužbe tvrdi da se članak 6. opisa poslova primjenjuje na administrativna izvješća i definira način na koji bi se takva izvješća trebala podnositi. Međutim, članak 6. ne primjenjuje se automatski na dokument za raspravu, kao što je predmetni dokument o politikama. Točno je da je podnositelj pritužbe bio izravno povezan s tajnikom za razvoj i da bi, općenito, njegova izvješća trebala biti upućena njemu i preko Nacionalnog ureda za ovjeravanje u delegaciji. Međutim, ta se praksa nikada nije slijedila. Uobičajena je praksa istodobno dostavljati dokumente Ministarstvu, Nacionalnom uredu za ovjeravanje i Izaslanstvu te dostavljati nekoliko primjeraka za neposredne asistente. Razlog za tu praksu bio je taj što Ministarstvo nije imalo logistiku da djeluje kao učinkovit glasnik ili čak da izradi kopije te što Delegacija nije željela da se dokumenti dostave preko tajnika za razvoj i Nacionalnog ureda za ovjeravanje. To je potvrđeno u obavijesti voditelja izaslanstva od 27. siječnja 2003., u kojoj potvrđuje da se obratio dužnosniku izaslanstva u vezi s tim dokumentom, a ne tajniku za razvoj ili nacionalnom uredu za ovjeravanje. Voditelj delegacije bio je svjestan da je podnositelj pritužbe podnio nacrte dužnosniku delegacije i da to nije učinjeno preko tajnika za razvoj i Nacionalnog ureda za ovjeravanje. Komisija proturječi sama sebi navodeći da je podnositelj pritužbe trebao dobiti odobrenje prije podnošenja dokumenta tajniku za razvoj i Nacionalnom uredu za ovjeravanje.

Podnositelj pritužbe nadalje tvrdi da je postupao u skladu sa svojim ciljevima i odgovornostima. Nadalje, dužnosnik delegacije dao je jasne smjernice da bi se u dokumentu trebale iznijeti neke tvrde istine. Podnositelj pritužbe pokazao je Delegaciji svoje nacrte i u dokumentu jasno naveo da ne izražava stajališta Komisije ili Ministarstva.

Komisija navodi da je podnositelj pritužbe „podnio ostavku kao odgovor na pismo tajnika za razvoj, dopis koji je smatrao uvredljivim”. Podnositelj pritužbe tvrdi da je podnio ostavku kao odgovor na pismo tajnika za razvoj i pismo voditelja delegacije. Dopisom voditelja delegacije od 27. siječnja 2003. Komisija nije djelovala protiv začaranog pisma tajnika za razvoj i nepotrebno se odvojila od dokumenta u kojem je navedeno da ne izražava stajališta Komisije. Komisija je u dopisu podržala i pokušaj suzbijanja interne rasprave o tom dokumentu. Komisija do danas nije zauzela stajalište o lažima i uvredama sadržanima u pismu tajnika za razvoj. Komisija je stoga mogla učiniti mnogo više nego što je učinila. Mogla je poduprijeti raspravu o tom dokumentu i osuditi uvrede i prijetnje. Mogla je barem ostati tiha i ne odvojiti se od papira ili podržati njegovo suzbijanje. U odgovoru na Komisijin argument da nije mogla poduprijeti dokument o politikama jer ga nikad nije odobrila, podnositelj pritužbe tvrdi da je Komisija trebala podržati načelo da se o dokumentu za raspravu treba raspravljati, a ne cenzurirati, te da njegov autor ne bi trebao biti uvrijeđen i ugrožen. Podnositelj pritužbe stoga je podnio ostavku zbog neospornih uvreda i prijetnji te zbog toga što je Komisija surađivala s počiniteljem u suzbijanju dokumenta za raspravu.

Unatoč pismu ostavke podnositelja pritužbe, ministar mu je ponudio novi zadatak na kojem je počeo raditi. To upućuje na to da ministar nije namjeravao prihvatiti njegovu ostavku. Međutim, voditelj izaslanstva usredotočio se na prihvaćanje ostavke. Podnositelj pritužbe strpljivo je čekao, radeći na novom zadatku. Kad mu je fizički prijetio dom, stupio je u kontakt sa zastupnikom u Europskom parlamentu i njegova je ostavka prihvaćena.

Komisija tvrdi da bi, da nije djelovala, „[Vlada zemlje Y] spriječila [podnositelja pritužbe] da napusti zemlju i da bi se izvršila prijetnja sudskog postupka ministra razvoja”. Podnositelj pritužbe dovodi u pitanje je li stvarno vlada zemlje Y prijetila pokretanjem sudskog postupka. Tvrdi da je samo uski krug ljudi bliskih tajniku za razvoj bio dovoljno snažan da ga spriječi da napusti zemlju i izvrši prijetnje protiv njega. Međutim, ako je voditelj delegacije bio u pravu i pravilno se usredotočio na izvlačenje podnositelja pritužbe iz zemlje, to znači da je priznao da je raskid njegova ugovora bio prisiljen.

ODLUKA

1 Tvrdnja da je Komisija dopustila podnositelju pritužbe da bude izložen uvredama i prijetnjama koje su dovele do njegove ostavke

1.1 Pritužba protiv Komisije odnosi se na raskid ugovora podnositelja pritužbe kao pojedinačnog stručnjaka u zemlji Y. Podnositelj pritužbe tvrdi da je podnio dokument za raspravu o politikama u okviru svojeg rada kao tehničkog asistenta u jednom od ministarstava zemlje Y. Kao odgovor na njegov rad, primio je uvredljivo pismo od Ministarstva. Nakon daljnjih uvreda i prijetnji, bio je prisiljen podnijeti ostavku u veljači 2003., otprilike pet mjeseci prije dogovorenog konačnog datuma njegova ugovora. Podnositelj pritužbe u biti tvrdi da mu je Komisija dopustila da bude izložen uvredama i prijetnjama koje su dovele do njegove ostavke.

1.2 U svojem prvom mišljenju Komisija je tvrdila da je podnositelj pritužbe odlučio bez prethodnog odobrenja dostaviti kontroverzno izvješće o stanju u zemlji Y. Objavom tog izvješća podnositelj pritužbe izložio se kritičkim primjedbama, ali i prekršio obvezu povjerljivosti predviđenu člankom 12. Općih uvjeta kojima se uređuju ugovori pojedinačnih stručnjaka te je prekoračio svoje ciljeve i odgovornosti kako je navedeno u njegovu mandatu. Nadalje, podnositelj pritužbe trebao je biti svjestan šireg pravnog okvira unutar kojeg je izvršavao svoj ugovor, odnosno Konvencije iz Loméa IV., a posebno njezina članka 2. S obzirom na navedeno Komisija je smatrala da se ne može smatrati odgovornom za prijetnje i uvrede. Jedini savjet koji se mogao dati podnositelju pritužbe bio je da napusti zemlju što je prije moguće.

1.3 Prema mišljenju Ombudsmana, čini se da prvo mišljenje Komisije nije osporilo činjenicu da Komisija nije pomogla podnositelju pritužbe u rješavanju tog pitanja i ponovnoj uspostavi njegove radne situacije. Ombudsman je shvatio da Komisija u biti tvrdi da nije bila dužna pomoći podnositelju pritužbe jer je potonja povrijedila njegovu obvezu povjerljivosti i prekoračila njegov mandat te je stoga uzrokovala vlastitu nesreću. Nakon što je razmotrio sve informacije koje su dostavili podnositelj pritužbe i Komisija, ombudsmanica je donijela privremeni zaključak da Komisija nije pomogla podnositelju pritužbe u skladu s člankom 5. Općih uvjeta kojima se uređuju pojedinačni ugovori stručnjaka (6).

1.4 U svojem odgovoru na prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju, Komisija priznaje da je imala obvezu pružiti pomoć podnositelju pritužbe u skladu s člankom 5. Općih uvjeta kojima se uređuju pojedinačni ugovori stručnjaka. Komisija također priznaje da je, u okolnostima koje su uslijedile nakon objave dokumenta o politici, podnositelj pritužbe možda smatrao da je bio prisiljen podnijeti ostavku. Međutim, Komisija tvrdi da to nije bila posljedica njezina nepružanja pomoći i da je zapravo učinila sve što je mogla za podnositelja pritužbe pomažući mu da napusti zemlju. Komisija smatra da je vlada zemlje Y željela pokrenuti postupak pred sudovima u zemlji Y te je Delegaciji Komisije trebalo dosta vremena i truda da je uvjeri u suprotno. Komisija također smatra da bi ga, da nije djelovao u ime podnositelja pritužbe, vlada zemlje Y spriječila da napusti zemlju te bi protiv njega bio pokrenut sudski postupak.

Komisija nadalje tvrdi da nije mogla poduprijeti dokument o politikama koji nije odobrila i koji nije odražavao mišljenje Komisije o toj temi. Također tvrdi da je, bez prethodnog odobrenja delegacije ili nadležnog lokalnog tijela, podnositelj pritužbe proslijedio dokument o politikama širem krugu čitatelja nego što je to odobreno njegovim ugovorom te je time povrijedio članak 12. Općih uvjeta. Komisija također smatra da mu ciljevi i odgovornosti podnositelja pritužbe, kako su definirani u opisu poslova, nisu omogućili da izradi dokument kojim se na tako provokativan način kritiziraju donesene politike i prakse.

1.5 U odgovoru Komisije na prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju podnositelj pritužbe tvrdi da je politički dokument dostavljen u skladu sa standardnom praksom, što znači da je istodobno dostavljen Ministarstvu, Nacionalnom uredu za ovjeravanje i Delegaciji, s nekoliko primjeraka za neposredne asistente. Također tvrdi da mu je Komisija trebala pomoći više nego što je to učinila. Podnio je ostavku kao odgovor na pismo tajnika za razvoj, ali i kao odgovor na pismo voditelja izaslanstva od 27. siječnja 2003. Komisija se nije trebala odvojiti od dokumenta o politikama, u kojem se jasno navodi da nije izrazila stajališta Komisije. Smatrao je da je bio prisiljen podnijeti ostavku jer Komisija nije osudila uvrede i prijetnje te jer nije podržala raspravu o političkom dokumentu. Nadalje, unatoč naznakama da ministar nije namjeravao prihvatiti njegovu ostavku, voditelj delegacije usredotočio se na prihvaćanje ostavke. Podnositelj pritužbe dovodi u pitanje je li stvarno vlada zemlje Y, a ne samo skupina ljudi bliska tajniku za razvoj, prijetila pokretanjem sudskog postupka. Podnositelj pritužbe tvrdi da, ako je Komisija u pravu u svojoj tvrdnji da bi ga bez njegove intervencije vlada zemlje Y spriječila da napusti zemlju i protiv njega pokrenula sudski postupak, to samo znači da Komisija priznaje da je raskid njegova ugovora bio prisilan.

1.6 Ombudsman podsjeća da je u svojem prijedlogu prijateljskog rješenja privremeno utvrdio nepravilnosti u postupanju na temelju očitog prihvaćanja Komisije da nije pomogla podnositelju pritužbe u skladu s člankom 5. Općih uvjeta kojima se uređuju pojedinačni ugovori stručnjaka. Nastavno na prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju, Komisija je iznijela informaciju da je delegacija Komisije potrošila dosta vremena i truda kako bi uvjerila vladu zemlje Y da ne nastavi postupak pred sudovima u zemlji Y i da bi bez njezine intervencije vlada zemlje Y spriječila podnositelja pritužbe da napusti zemlju te bi protiv njega bili pokrenuti sudski postupci. Ombudsmanica napominje da podnositelj pritužbe dovodi u pitanje bi li vlada zemlje Y, a ne samo skupina ljudi bliska tajniku za razvoj, djelovala protiv njega da Komisija nije intervenirala. Pučki pravobranitelj također napominje da podnositelj pritužbe objašnjava da mu je ministar ponudio novi zadatak, navodeći da ministar nije namjeravao prihvatiti njegovu ostavku. Međutim, Ombudsman ne razumije da su te primjedbe usmjerene protiv načina na koji Komisija postupa u vezi s tim pitanjem. Ombudsman nadalje napominje da se čini da podnositelj pritužbe ne osporava argument Komisije da bi bez intervencije Komisije bio spriječen napustiti zemlju i da bi protiv njega bio pokrenut sudski postupak.

1.7 Europski ombudsman napominje da se u članku 5. Općih uvjeta navodi da "Komisija pomaže Izvođaču, posebno u vezi sa svim postupcima pokrenutima protiv počinitelja prijetnji, nepristojnog ponašanja, uvreda, klevetničkih djela ili izjava ili napada na osobu ili imovinu koju on ili članovi njegove obitelji pretrpe zbog svojeg položaja ili dužnosti tehničke pomoći". Stoga ostaje pitanje je li Komisija, u situaciji koja se pojavila, bila dužna učiniti više od pomaganja podnositelju pritužbe da napusti zemlju i izbjegne sudski postupak.

1.8 Pučki pravobranitelj najprije podsjeća da je podnositelj pritužbe podnio ostavku Ministarstvu. Podnositelj pritužbe tvrdi da je bio prisiljen podnijeti ostavku jer Komisija nije osudila uvrede i prijetnje koje su uslijedile nakon objave dokumenta o politici i jer Komisija nije podržala raspravu o tom dokumentu te se umjesto toga dopisom od 27. siječnja 2003. odvojila od njegova sadržaja. Čini se i da podnositelj pritužbe tvrdi da je Komisija trebala djelovati kako bi ministru omogućila da odbije njegovu ostavku. Ombudsmanica napominje da je podnositelj pritužbe 27. siječnja 2003. primio navodno uvredljivo pismo tajnika za razvoj te da je 28. siječnja 2003. podnio ostavku Ministarstvu. Podnositelj pritužbe nije iznio dokaze da je od Komisije zatražio da djeluje kako bi se osiguralo da ministar ne prihvati njegovu ostavku niti da dokaže da je Komisija trebala sama poduzeti inicijativu da to učini, u okolnostima u kojima je, prema Komisijinu mišljenju (koje podnositelj pritužbe nije osporio u tom pogledu), aktivnost Komisije bila usmjerena na pomaganje podnositelju pritužbe da napusti zemlju bez pokretanja sudskog postupka protiv njega. Ombudsmanica je također pažljivo proučila pismo voditelja delegacije podnositelju pritužbe od 27. siječnja 2003., u kojem je delegaciju odvojio od sadržaja političkog dokumenta podnositelja pritužbe. Iako je podnositelj pritužbe možda bio razočaran reakcijom Komisije, Ombudsman nije svjestan nijednog pravila ili načela kojim bi se od Komisije zahtijevalo da podupre dokument o politikama ili da se suzdrži od bilježenja da se odvojila od dokumenta.

1.9 Na temelju prethodno navedenog, Ombudsmanica smatra da je, u okolnostima koje su nastale zbog činjenice da je sam podnositelj pritužbe odlučio podnijeti ostavku, Komisija poduzela odgovarajuće mjere kako bi pomogla podnositelju pritužbe. Ombudsman stoga ne utvrđuje nepravilnosti u postupanju Komisije.

1.10 Ombudsmanica smatra korisnim istaknuti da nalaz iz točke 1.9. ne podrazumijeva da Ombudsman prihvaća kritike koje je Komisija uputila podnositelju pritužbe u pogledu odgovornosti za situaciju do koje je došlo u zemlji Y kao reakciju na politički dokument. Stoga taj zaključak nema nikakve opće posljedice u pogledu opsega obveza koje Komisija ima na temelju članka 5. Općih uvjeta.

2 Zahtjev za isplatu plaće do datuma isteka predviđenog ugovorom

2.1 S obzirom na to da mu Komisija navodno nije pomogla, podnositelj pritužbe smatra da Komisija mora prihvatiti odgovornost za njegovu ranu ostavku. Tužitelj stoga zahtijeva isplatu svoje plaće do datuma predviđenog njegovim prvotnim ugovorom, odnosno 6. srpnja 2003.

2.2 Uzimajući u obzir prethodno navedeni nalaz iz točke 1.9., Ombudsmanica ne smatra da postoji osnova za postupanje po zahtjevu podnositelja pritužbe.

3 Pristup Komisije istrazi Europskog ombudsmana

3.1 Ombudsmanica ističe da bi bilo pogodno za bolje odnose između Komisije i podnositelja pritužbe da je prvo mišljenje Komisije o pritužbi objasnilo što je Komisija zapravo učinila kako bi pomogla podnositelju pritužbe u teškoj situaciji u kojoj se našao, umjesto da stvori dojam da je Komisija uglavnom bila zainteresirana dokazati da je on autor vlastite nesreće. Ombudsmanica će u tom pogledu iznijeti dodatnu primjedbu.

3.2 Osim toga, Komisija je tek u svojem odgovoru na prijedlog prijateljskog rješenja Ombudsmanu dostavila ključne činjenične informacije i argumente koji se odnose na njegovo djelovanje između 28. siječnja i 12. veljače 2003. Te bi informacije bile korisne Ombudsmanu u ranijoj fazi istrage. Ombudsman podsjeća da je već imao priliku iznijeti dodatnu napomenu o važnosti toga da Komisija u svojem prvom mišljenju o predmetu dostavi potpune informacije (7).

4 Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s tom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Komisije.

DRUGO PODRUČJE

Pogodovalo bi boljim odnosima između Komisije i podnositelja pritužbe ako bi se u prvom mišljenju Komisije o pritužbi objasnilo što je Komisija zapravo učinila kako bi pomogla podnositelju pritužbe u teškoj situaciji u kojoj se našao, umjesto da se stvori dojam da je Komisija uglavnom željela dokazati da je on autor vlastite nesreće.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Što glasi: „U mjeri u kojoj je to moguće, Europski ombudsman traži rješenje s dotičnom institucijom ili tijelom kako bi se uklonio slučaj nepravilnosti u postupanju i riješila pritužba.”

(2) „Osim uz izričito prethodno odobrenje Komisije ili lokalnog tijela, Izvođač ne smije trećoj strani priopćiti nikakve informacije, korespondenciju ili dokumente koje je dužan sastaviti ili koji su mu poznati tijekom njegova zadatka.”

(3) U skladu s člankom 6. Pravilnika podnositelj pritužbe trebao bi pripremiti izvješća o upravljanju koja se podnose ministru i delegaciji Europske komisije putem tajnika za razvoj i direktora Nacionalnog ureda za ovjeravanje.

(4) Kratko izvješće: Dokument u kojem se utvrđuju uvjeti i detaljna provedbena pravila.

(5) Podnositelj pritužbe poslao je Ombudsmanu presliku dokumenta o politikama zajedno sa svojim očitovanjima od 28. studenoga 2004. Ombudsman podsjeća da je podnositelj pritužbe zatražio da se s pritužbom postupa povjerljivo i da se, u skladu s provedbenim odredbama Ombudsmana (članci 10. i 14.), stoga neće omogućiti javni pristup spisu pritužbe.

(6) Za detaljno obrazloženje Ombudsmana u vezi s tim pitanjem vidjeti točku A pod „Napori Ombudsmana da postigne prijateljsko rješenje”.

(7) Odluka Europskog ombudsmana u predmetu 1376/2002/OV, dostupna na internetskoj stranici Europskog ombudsmana: http://www.ombudsman.europa.eu.