Poštovani gospodine S.,

Dana 25. travnja 2002. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu u vezi s Europolovim odbijanjem vašeg zahtjeva za pristup dokumentima povezanima s konferencijom o terorizmu koja se održala u Madridu.

Pritužbu sam 20. svibnja 2002. proslijedio direktoru Europola. Europol je svoje mišljenje poslao 26. kolovoza 2002., a ja sam vam ga proslijedio s pozivom na očitovanje, ako to želite. Čini se da od vas nisu primljene nikakve primjedbe.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Podnositelj pritužbe smatra da su relevantne činjenice bile sljedeće:

Podnositelj pritužbe 5. veljače 2002. pisao je Europolu tražeći pristup dokumentima s konferencije o terorizmu održane u Madridu od 29. siječnja do 2. veljače 2001. Podnositelj pritužbe zatražio je pripremne dokumente konferencije, izvješće konferencije i takozvani „Madrid-dokument”, tj. završni dokument konferencije.

Europol je 5. ožujka 2002. odbio zahtjev podnositelja pritužbe navodeći da se predmetni dokumenti odnose na aktivnosti Europola i njegovih država članica u sprečavanju i borbi protiv terorizma. Europol je istaknuo da ti dokumenti sadržavaju operativne i strateške informacije čije bi otkrivanje moglo biti štetno za zaštitu javnog interesa.

Podnositelj pritužbe podnio je 15. ožujka 2002. ponovni zahtjev u kojem je tvrdio da ima djelomičan pristup. Europol je 12. travnja 2002. odbio ponovni zahtjev navodeći da se u pitanjima javnog pristupa po analogiji primjenjuje Odluka Vijeća 93/731/EZ o javnom pristupu.

Podnositelj pritužbe podnio je 25. travnja 2002. ovu pritužbu Ombudsmanu tvrdeći da Europol treba omogućiti pristup predmetnim dokumentima jer je odbijanje protivno Odluci Vijeća 93/731 od 20. prosinca 1993.

INQUIRY

Europol je istaknuo da odlukom svojeg upravnog odbora od 21. lipnja 2000. po analogiji privremeno primjenjuje Odluku Vijeća od 20. prosinca 1993. o javnom pristupu dokumentima Vijeća.

Zahtjev podnositelja pritužbe od 5. veljače 2002. odnosio se na dokumente povezane s konferencijom o borbi protiv terorizma koja je održana u Madridu od 29. siječnja do 2. veljače 2001. Podnositelj pritužbe konkretnije je zatražio dokumente sa sastanka, zapisnik i takozvani madridski dokument, zaključke konferencije.

I prvotni i ponovni zahtjev od 15. ožujka 2002. doveli su do odluke direktora o odbijanju pristupa na temelju zaštite javnog interesa u skladu s člankom 4. Odluke Vijeća iz 1993. o javnom pristupu. Razlozi za odbijanje pristupa su sljedeći.

Dokumentacija povezana s Konferencijom – pripremni dokumenti, zapisnici i zaključci sa sastanka na visokoj razini i različitih radnih skupina – ne sadržava samo informacije o internim metodama rada Europola i/ili relevantnih nadležnih tijela država članica u području borbe protiv terorizma, već sadržava i informacije o stajalištima koja su izrazile različite delegacije država članica, podložno očekivanju povjerljivosti.

Nadalje, neki dokumenti uključuju informacije o posebnim operativnim aktivnostima, kao što su utvrđivanje povjerljivih operativnih projekata ili informacije povezane sa sadržajem i funkcioniranjem analitičkih radnih datoteka.

Javno znanje o tim dokumentima moglo bi biti štetno za međunarodne odnose Europola i ugroziti povjerenje u Europol. Otkrivanje dokumenata također bi moglo pružiti naznake o aktivnostima država članica u području borbe protiv terorizma.

Otkrivanje posebnih informacija povezanih s funkcioniranjem nacionalnih tijela država članica i funkcioniranjem Europola moglo bi utjecati na učinkovitost borbe protiv kaznenih djela povezanih s terorizmom.

Zaključno, odluka Europola o odbijanju pristupa temeljila se na zaštiti javnog interesa. Odvagnuvši legitimni interes podnositelja pritužbe da ima pristup dokumentima u odnosu na pravnu obvezu Europola i država članica EU-a da spriječe i suzbiju terorizam, smatralo se da je potonji očito važniji od prvog. Europol stoga smatra da je njegovo odbijanje pristupa dokumentima bilo opravdano i da su argumenti izneseni podnositelju pritužbe kako bi obrazložio tu odluku bili uvjerljivi.

Podnositelj pritužbe nije iznio primjedbe na mišljenje Europola.

ODLUKA

1.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi Europol trebao omogućiti pristup predmetnim dokumentima jer je odbijanje u suprotnosti s Odlukom Vijeća 93/731 od 20. prosinca 1993.

1.2 Europol je izjavio da se pri odvagivanju legitimnog interesa podnositelja pritužbe da ima pristup dokumentima s pravnom obvezom Europola i država članica EU-a da spriječe i suzbiju terorizam, smatralo da potonji jasno nadmašuje prvi. Odbijanje podnositelja pritužbe da odobri pristup dokumentima bilo je opravdano te su argumenti izneseni podnositelju pritužbe kako bi obrazložio tu odluku bili uvjerljivi.

1.3 Ombudsmanica napominje da se zahtjev podnositelja pritužbe za pristup dokumentima konferencije o terorizmu održane u Madridu od 29. siječnja do 2. veljače 2001. mora razmatrati u skladu s Odlukom Vijeća 93/731/EZ koja se primjenjuje u Europolu kao privremena mjera na temelju odluke njegova Upravnog odbora od 21. lipnja 2000. i koja je objavljena na internetskoj stranici Europola (1). Iznimke u pogledu pristupa dokumentima navedene su u članku 4. Odluke Vijeća. Člankom 4.1. predviđa se da se „pristup dokumentu Vijeća ne odobrava ako bi njegovo otkrivanje moglo ugroziti zaštitu javnog interesa (javna sigurnost, međunarodni odnosi, monetarna stabilnost, sudski postupci, inspekcije i istrage”).

1.4 U svojoj presudi u predmetu T-174/95 Prvostupanjski sud smatrao je da je "cilj Odluke 93/731 provesti načelo najvećeg mogućeg pristupa građana informacijama s ciljem jačanja demokratskog karaktera institucija i povjerenja javnosti u upravu"(2). Međutim, Ombudsman napominje da sama priroda policijskog posla nužno uključuje postupanje s informacijama i dokumentima s kojima se, u interesu građana, mora postupati povjerljivo (3).

1.5 Čini se da su u ovom slučaju opravdani razlozi na koje se poziva Europol kako bi odbio pristup dokumentima koje je zatražio podnositelj pritužbe, odnosno oni koji sadržavaju informacije o internim metodama rada Europola i relevantnih nadležnih tijela država članica u području borbe protiv terorizma.

1.6 Na temelju prethodno navedenog, Ombudsmanica smatra da je Europol imao pravo odbiti pristup dokumentima na temelju zaštite javnog interesa (javne sigurnosti) kako je navedeno u članku 4. Odluke 93/731. Ombudsman stoga nije utvrdio nijedan slučaj nepravilnosti u postupanju.

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s tom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Europola. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

Direktor Europola također će biti obaviješten o toj odluci.

Tvoje iskreno,

Jacob SÖDERMAN

(1) Nova pravila o javnom pristupu dokumentima Europola još se razmatraju. U međuvremenu Europol i dalje analogno primjenjuje pravila iz Odluke Vijeća 93/731/EZ.

(2) Predmet T-174/95, Svenska Journalistförbundet protiv Vijeća, [1998.] ECR II-2289, točka 66.

(3) Godišnje izvješće Europskog ombudsmana za 1999., str. 257.