Dragi gđice G. E. i B. A.,

Dana 10. siječnja 2002. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu protiv Europske komisije u ime udruge „Asociación Coordinadora de Itóiz”. Vaša pritužba odnosila se na način na koji je Komisija obradila vašu pritužbu od 27. ožujka 2000. (broj predmeta 2000/4378) u pogledu neusklađenosti predviđene brane u Itóizu (Navarra) s nekoliko direktiva EZ-a o okolišu.

Dana 19. veljače 2002. proslijedio sam Vašu pritužbu predsjedniku Europske komisije sa zahtjevom za očitovanje do 31. svibnja 2002. Komisija je 7. svibnja 2002. poslala svoje mišljenje, koje sam Vam proslijedila 27. svibnja 2002., s pozivom na očitovanje. Dana 14. svibnja 2002. od vas sam primio dodatne informacije. Poslali ste mi svoje primjedbe na mišljenje Komisije 27. lipnja 2002.

Sada pišem kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Podnositelji pritužbe podnijeli su pritužbu Europskom ombudsmanu 16. studenoga 2001. (ref.: 1670/2001/JMA). Prema navodima podnositelja pritužbe, Komisija nije pravilno obradila njihovu pritužbu od 27. ožujka 2000. (referentna oznaka Komisije 2000/4378) u kojoj su osudili neusklađenost brane koja se gradi u Itóizu (Navarra) s nekoliko direktiva EZ-a o okolišu, posebno s Direktivom 85/337/EEZ (procjena utjecaja na okoliš).

Uzimajući u obzir informacije koje su podnositelji pritužbe dostavili u svojoj prvoj pritužbi, Ombudsmanica je smatrala da nema razloga za pokretanje istrage. Podnositelji pritužbe obaviješteni su dopisom od 8. siječnja 2002.

Podnositelji pritužbe 10. siječnja 2002. proslijedili su novu pritužbu s dodatnim informacijama (ref.: 0245/2002/JMA). Ombudsmanica je odlučila pokrenuti istragu o tom pitanju. U skladu s tim prigovorom, činjenice u predmetu su sljedeće:

Podnositelji pritužbe podnijeli su 5. ožujka 1996. pritužbu Europskom ombudsmanu (pritužba 472/6.3.96/XP/ES/PD) koja uključuje i branu koja se gradi u Itóizu (Navarra). Podnositelji pritužbe tvrdili su da Komisija nije pravilno obradila njihovu službenu pritužbu (predmet Komisije P/92/4758) u pogledu neusklađenosti predviđene brane s nekoliko direktiva EZ-a. Podnositelji pritužbe podsjetili su da je Ombudsman na temelju svoje istrage zaključio da odluka Komisije o zatvaranju predmeta predstavlja nepravilnost u postupanju.

Podnositelji pritužbe poslali su 31. svibnja 1999. Komisiji znanstveno izvješće o stabilnosti brane Itóiz koje je sastavio stručnjak za geologiju. U studiji je zaključeno da je stabilnost lijeve obale brane ugrožena. Podnositelji pritužbe zatražili su 28. siječnja i 16. veljače 2000. financijska sredstva Europske komisije kako bi dovršili temeljitu procjenu geoloških rizika koje predstavlja brana. Dopisima od 24. veljače i 7. ožujka 2000. službe Komisije obavijestile su podnositelja pritužbe da za tu vrstu aktivnosti nisu dostupna nikakva sredstva.

Podnositelji pritužbe podnijeli su 27. ožujka 2000. službenu pritužbu Komisiji (ref.: 2000/4378). Tvrdili su da je utjecaj brane na okoliš u osnovi manjkav jer nije provedena odgovarajuća procjena geoloških učinaka projekta. U skladu s tim podnositelji pritužbe zatražili su od Komisije da na temelju Odluke Vijeća 1999/847/EZ o uspostavi programa djelovanja Zajednice u području civilne zaštite financira tehničku procjenu brane i njezinih geoloških učinaka te da stručnjaci Komisije posjete to područje.

Podnositelji pritužbe proslijedili su 31. kolovoza 2000. znanstveno izvješće o geološkoj nestabilnosti brane službama Komisije nadležnima za pravna pitanja i pitanja civilne zaštite u Glavnoj upravi za okoliš. Studija je opisala nedostatke u dizajnu brane, njezinu nestabilnost i potencijalni rizik od kolapsa. Podnositelji pritužbe smatraju da su ti nalazi pokazali da je procjena utjecaja brane na okoliš bila netočna i da bi intervencija Komisijina tima za civilnu zaštitu bila opravdana.

Od kolovoza 2000. podnositelji pritužbe razmijenili su brojne informacije sa službama Komisije. Dana 14. prosinca 2000. ponovno su zatražili da tim Komisije za civilnu zaštitu posjeti to područje. Odgovor nadležnih službi Komisije od 12. veljače 2001. odbio je oba zahtjeva. Navela je da vrsta studije koju je predložio podnositelj pritužbe nije predviđena Odlukom 1999/847/EZ. Stoga Komisija nije mogla financirati takvu inicijativu. Komisija je objasnila da je slanje tima civilne zaštite predviđeno u točki D Priloga Odluci, ali samo nakon teških nesreća. To nije bio slučaj s branom Itóiz.

Podnositelji pritužbe 21. veljače 2002. proslijedili su odgovor povjereniku Wallströmu i zatražili ponovno razmatranje odluke. Voditelj Pravne službe GU-a ENV odgovorio je 26. veljače 2002. na dopis podnositelja pritužbe. Obavijestio ih je da su službe Komisije od španjolskih tijela zatražile informacije o tom problemu.

Podnositelji pritužbe 19. rujna 2001. Komisiji su proslijedili novu studiju. Prikazano je progresivno propadanje brane koje je uglavnom vidljivo kroz pukotine na njezinim vanjskim zidovima. To je već bilo predviđeno u njihovu izvješću iz travnja 2000.

Podnositelji pritužbe napomenuli su da unatoč količini dostupnih informacija Komisija nije poduzela nikakve mjere tijekom 17 mjeseci nakon službenog evidentiranja njihove pritužbe. Tvrdili su da je to dugo kašnjenje prekomjerno i da se njime krši obveza institucije da riješi pritužbe u roku od jedne godine. Podnositelj pritužbe smatra da je krhka geološka struktura brane pokazala da je procjena utjecaja na okoliš koju su provela španjolska tijela manjkava i da se njome ne poštuju odredbe Direktive 85/337/EZ.

Nadalje, podnositelji pritužbe tvrdili su da je Komisijino tumačenje Odluke 1999/847/EZ bilo pristrano i pravno pogrešno. Stoga su od institucije zatražili da ponovno razmotri slanje tima za civilnu zaštitu kako bi se provjerili ti uvjeti.

Podnositelji pritužbe u svojoj su pritužbi ukratko tvrdili da je Komisija:

(i) nije poštovao svoje pravilo o jednogodišnjem postupanju s njihovom pritužbom (broj spisa 2000/4378);

ii. neopravdano je odbio njihov hitan zahtjev za ekspediciju tima civilne zaštite na područje na kojem se projekt razvijao.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

U svojem mišljenju od 7. svibnja 2002. Komisija se pozvala na dvije tvrdnje podnositelja pritužbe.

Kad je riječ o rješavanju pritužbe br. 2000/4378, institucija je objasnila da su informacije o administrativnim jamstvima dodijeljenima podnositeljima pritužbe uključene u njezinu potvrdu o primitku od 16. svibnja 2000. U točki (c) tog dopisa navedeno je da će Komisija pokušati donijeti odluku o meritumu predmeta (zatvaranje predmeta ili pokretanje postupka zbog povrede) u roku od dvanaest mjeseci od datuma na koji je Glavno tajništvo evidentiralo pritužbu.

Komisija je istaknula da to kašnjenje nije uvijek moguće ispuniti, posebno u području okoliša, a posebno u pogledu određenih država članica. U ovom je slučaju Komisija objasnila da su njezine službe morale preispitati informacije koje je dostavila država članica, kao i brojne komunikacije koje je proslijedio podnositelj pritužbe. U mišljenju su kao prilog navedene brojne razmjene informacija između institucije i podnositelja pritužbe.

Institucija je naglasila da su u pritužbama istaknuta neka složena pravna pitanja koja se moraju temeljito razmotriti. Konkretno, njegove su službe morale razmotriti treba li, s obzirom na Direktivu 85/337/EEZ, ispitati procjenu utjecaja projekta na okoliš koju su provela španjolska nadležna tijela jer je projekt koji je iz nje proizašao sadržavao nedostatke u dizajnu. Europski parlament postavio je isto pitanje pisanim pitanjem (E-01/0983) od 30. ožujka 2001. U odgovoru Komisije objavljenom u Službenom listu od 11. prosinca 2001. (SL C 350, str. 66.) objašnjeno je da tehnička kvaliteta nastalog projekta znatno nadilazi cilj Direktive 85/337/EEZ koji se odnosi samo na procjenu utjecaja planirane aktivnosti na okoliš. U skladu s tim, Komisija, u svojoj ulozi čuvarice Ugovora u skladu s člankom 211., nije imala pravnu osnovu za intervenciju u branu Itóiz.

Na temelju toga Komisija je odlučila zaključiti predmet. Dopisom od 24. siječnja 2002. Komisija je obavijestila podnositelje pritužbe o svojoj namjeri da zaključi predmet, osim ako se mogu dostaviti nove informacije ili dodatni razlozi. Odluka o zatvaranju predmeta donesena je 20. ožujka 2002.

Kad je riječ o odbijanju slanja tima civilne zaštite na lokaciju brane, Komisija je objasnila da zahtjev ne ispunjava kriterije utvrđene u Odluci 1999/847/EZ. U Prilogu Odluci navodi se da se u hitnim slučajevima skupina stručnjaka može mobilizirati ako se država članica ili treća zemlja suoči s prirodnom ili tehnološkom katastrofom. S druge strane, Odlukom se utvrđuje niz kriterija za pokretanje njezine primjene, koji uključuju, među ostalim, da su djelovanja Zajednice od interesa za znatan broj država članica.

Komisija je stoga potvrdila da zahtjevi koje su podnijeli podnositelji pritužbe ne ispunjavaju kriterije utvrđene u Odluci te da je stoga njezino odbijanje da prihvati zahtjeve podnositelja pritužbe propisno utemeljeno.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Nakon što je Komisija poslala svoje mišljenje od 7. svibnja 2002., Ombudsman je 14. svibnja 2002. od podnositelja pritužbe primio dodatne informacije. Opisala je razmjenu prepiske sa službama Komisije između 24. siječnja 2002. i 24. travnja 2002. u vezi s odlukom institucije o zatvaranju njihove službene pritužbe. Podnositelji pritužbe smatrali su da je zaključenje predmeta bilo pogrešno i da nije bilo propisno opravdano. Prema njihovu mišljenju, Komisija je pogrešno protumačila odredbe Direktive 85/337/EEZ kako bi zaključila da situacija istaknuta u pritužbi nije uređena pravom EZ-a. Podnositelji pritužbe uputili su na nekoliko odredbi Direktive koje bi se trebale primjenjivati na situaciju i koje su španjolska nadležna tijela zanemarila, posebno na čl. 3 (opis i evaluacija utjecaja na okoliš), 5 (projekti koji podliježu procjeni utjecaja na okoliš i informacije koje podnosi nositelj projekta) i 6 (javne informacije). Spomenuli su progresivno pogoršanje brane, koje je posljedica njezina neispravnog tehničkog začeća. Podnositelji pritužbe stoga su naglasili da se provedba tehničkog plana projekta ne može odvojiti od njegove procjene utjecaja na okoliš. U skladu s tim, manjkava procjena utjecaja na okoliš koju je pripremio nositelj projekta i odobrila španjolska tijela nije mogla biti u skladu s odredbama Direktive. Prema njihovu mišljenju, Komisija nije trebala zanemariti te elemente u svojoj pravnoj analizi pritužbe. Zatražili su od Ombudsmana da uzme u obzir tu novu tvrdnju u svojoj istrazi.

Podnositelji pritužbe službeno su 27. lipnja 2002. poslali svoja očitovanja na mišljenje Komisije. Navele su da u svojem odgovoru na istragu Ombudsmana institucija nije iznijela nijedan novi argument. Podnositelji pritužbe stoga nisu smatrali potrebnim dodati dodatne primjedbe te su uputili na dokaze i objašnjenja koji su već dostavljeni u njihovoj prethodnoj korespondenciji s Ombudsmanom.

ODLUKA

1. Prethodno pitanje: nove tvrdnje podnositelja pritužbe o odluci Komisije da zaključi njihovu pritužbu

1.1 Tijekom istrage Europskog ombudsmana Komisija je obavijestila podnositelje pritužbe o svojoj namjeri da zaključi svoju pritužbu, osim ako se ne dostave nove informacije ili dodatni razlozi. Dana 20. ožujka 2002. institucija je službeno odlučila zaključiti predmet. U pismu koje je Ombudsman zaprimio 14. svibnja 2002. podnositelji pritužbe opisali su novu situaciju, kritizirali Komisijinu pravnu ocjenu Direktive 85/337/EEZ i njezinu odluku o zatvaranju predmeta. Stoga su zatražili od Ombudsmana da u svojoj istrazi uzme u obzir tu novu tvrdnju.

1.2 Budući da taj aspekt nije bio dio izvorne pritužbe i s obzirom na to da institucija stoga nije imala priliku očitovati se o njoj, Ombudsman ne smatra primjerenim razmotriti novu tvrdnju u okviru ove odluke. Podnositelji pritužbe mogu razmotriti podnošenje nove pritužbe Europskom ombudsmanu u vezi s tim aspektom predmeta.

2. Komisijino rješavanje pritužbe

2.1 Podnositelji pritužbe naveli su da unatoč količini dostupnih informacija Komisija nije poduzela nikakve mjere tijekom 17 mjeseci nakon službenog evidentiranja njihove pritužbe. Tvrdili su da Komisija nije poštovala svoje pravilo o jednogodišnjem postupanju s njihovom pritužbom (broj spisa 2000/4378).

2.2 Komisija je objasnila da nije uvijek moguće postupiti u skladu s tim kašnjenjem, posebno u području okoliša, a posebno u pogledu određenih država članica. U ovom je slučaju Komisija opravdala dugo razdoblje potrebno za rješavanje predmeta na temelju toga što je morala preispitati informacije koje je dostavila država članica i brojne komunikacije koje su dostavili podnositelji pritužbe.

2.3 Postupovna pravila kojih se Komisija treba pridržavati pri rješavanju službenih pritužbi građana navedena su u prilogu njezinu standardnom obrascu za pritužbe (1).

Jedno od tih pravila je da,

„Odluka o zatvaranju spisa bez poduzimanja bilo kakve radnje ili odluka o pokretanju službenog postupka zbog povrede mora se donijeti u roku od najviše jedne godine od datuma evidentiranja pritužbe, osim u posebnim slučajevima, za koje se moraju navesti razlozi.(2)”

U prilogu obrascu za pritužbe Komisije objašnjavaju se postupovna jamstva koja proizlaze iz registracije dopisa kao pritužbe:

Komisija će nastojati donijeti odluku o tvari [.] u roku od dvanaest mjeseci od registracije pritužbe [.].
(d) Nadležni odjel unaprijed će obavijestiti podnositelja pritužbe ako namjerava predložiti Komisiji da zaključi predmet.”

2.4 Ombudsmanica napominje da obveza Komisije da u roku od jedne godine donese odluku o meritumu pritužbe također omogućuje iznimke u posebnim slučajevima u kojima se moraju navesti razlozi.

U ovom predmetu podnositelj pritužbe tvrdio je da institucija više od 17 mjeseci nije donijela odluku o meritumu predmeta. Čini se da je Komisija dala dostatna obrazloženja za to dugo kašnjenje. Ombudsmanica ističe da je pritužba uključivala složene aspekte povezane s procjenom utjecaja velikog projekta na okoliš. Količina informacija koje se odnose na spis sadržavala je nekoliko priloga od sto stranica.

Iz informacija koje je dostavio podnositelj pritužbe i pojedinosti sadržanih u očitovanjima Komisije čini se da je od datuma evidentiranja pritužbe (27. ožujka 2000.) Komisija aktivno nastavila istragu predmeta i obavijestila podnositelje pritužbe o razvoju događaja. Ombudsmanica napominje da je, nakon što je zaprimila pritužbu i prikupila relevantne informacije, Komisija zatražila mišljenje španjolskih tijela i razmijenila korespondenciju s podnositeljima pritužbi. Od 27. ožujka 2000. do 13. ožujka 2002. čini se da je između podnositelja pritužbe i Komisije provedeno više od pedeset pisanih razmjena informacija.

2.5 Stoga se iz prethodno navedenoga čini da su postojali razlozi za dugo razdoblje ispitnog postupka te stoga nije utvrđen nijedan slučaj nepravilnosti u postupanju.

3. Odbijanje Komisije da ubrza dolazak tima civilne zaštite u to područje

3.1. Podnositelji pritužbe tvrdili su da je Komisija neopravdano odbila njihov zahtjev za ekspediciju tima civilne zaštite na područje na kojem se projekt razvijao.

3.2. Komisija je svoje stajalište obrazložila na temelju toga što zahtjev podnositelja pritužbe ne ispunjava kriterije utvrđene u Odluci 1999/847/EZ jer se u Prilogu Odluci navodi da se u hitnim slučajevima tim za civilnu zaštitu može mobilizirati samo ako je država članica ili treća zemlja suočena s prirodnom ili tehnološkom katastrofom. Komisija je tvrdila i da nisu ispunjeni kriteriji na temelju kojih bi se mogla pokrenuti ta mjera (interes za znatan broj država članica).

3.3 Odlukom Vijeća 1999/847/EZ uspostavlja se program djelovanja Zajednice u području civilne zaštite (3). Djelovanja u okviru programa opisana su u Prilogu Odluci. Obuhvaćaju velike projekte od općeg interesa, osposobljavanje, mobilizaciju stručnog znanja i druge aktivnosti (pilot-projekti, mjere potpore, informacije i druge). U skladu s točkom C.2. Priloga, jedine prihvatljive mjere potpore su „zanimljive sve države članice ili znatan broj njih”. Kad je riječ o djelovanjima koja uključuju mobilizaciju tima civilne zaštite, u točki D Priloga navodi se da bi se ona trebala „intervenirati samo u slučaju krizne situacije”.

3.4 Ombudsmanica napominje da je na temelju Odluke 1999/847/EZ Komisija zauzela stajalište da zahtjev podnositelja pritužbe za slanje tima civilne zaštite u područje u kojem se razvija brana Itóiz ne ispunjava te kriterije. S obzirom na vrstu djelovanja opisanu u Prilogu Odluci u pogledu mjera potpore i mobilizacije tima za civilnu zaštitu, ombudsmanica smatra da je stajalište Komisije dobro obrazloženo.

Ombudsman stoga ne utvrđuje nepravilnosti u postupanju u vezi s tim aspektom predmeta.

4. Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s tom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Europske komisije.

Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Europske komisije.

Tvoje iskreno,

 

Jacob SÖDERMAN

---

(1) Nepoštovanje prava Zajednice od strane države članice: standardni obrazac za pritužbe koje se podnose Europskoj komisiji; SL C 119, 30.4.1999., str. 5.

(2) Odluka u istrazi na vlastitu inicijativu 303/97/PD, Godišnje izvješće Europskog ombudsmana za 1997., str. 271.-272.

(3) Odluka Vijeća 1999/847/EZ od 9. prosinca 1999. o uspostavljanju programa djelovanja Zajednice u području civilne zaštite; SL L 327, 21.12.1999., str. 53.