Okolnosti pritužbe

1. Podnositelj pritužbe, njemački državljanin, podnio je 21. siječnja 2009. zahtjev za pristup dokumentu br. 10673/02 („dokument”) Vijeća Europske unije („Vijeće”). Dokument sadržava mišljenje Pravne službe Vijeća u kojem se raspravlja o pravnoj osnovi Prijedloga uredbe o genetski modificiranoj hrani i hrani za životinje [1].

2. Člankom 2. stavkom 1. Uredbe 1049/2001 [2] predviđeno je da „svaki građanin Unije i svaka fizička ili pravna osoba s boravištem ili registriranim sjedištem u državi članici ima pravo pristupa dokumentima institucija, podložno načelima, uvjetima i ograničenjima utvrđenima u ovoj Uredbi”.

3. Iznimka od tog općeg prava na pristup utvrđena je u članku 4. stavku 2. koji glasi kako slijedi:

„Institucije odbijaju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu:

- […]

- sudskim postupcima i pravnim savjetima,

- […]

osim ako postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje.”

4. Pravila za obradu ponovnih zahtjeva utvrđena su u članku 8., u kojem se navodi sljedeće:

Ponovni zahtjev obrađuje se odmah. U roku od 15 radnih dana od registracije takvog zahtjeva institucija odobrava pristup traženom dokumentu i omogućuje pristup u skladu s člankom 10. u tom roku ili u pisanom odgovoru navodi razloge za potpuno ili djelomično odbijanje. U slučaju potpunog ili djelomičnog odbijanja, institucija obavješćuje podnositelja zahtjeva o pravnim lijekovima koji su mu na raspolaganju, odnosno o pokretanju sudskog postupka protiv institucije i/ili podnošenju pritužbe Europskom ombudsmanu, pod uvjetima utvrđenima u članku 230. odnosno članku 195. Ugovora o EZ-u.

(2) U iznimnim slučajevima, na primjer u slučaju zahtjeva koji se odnosi na vrlo dugačak dokument ili na vrlo velik broj dokumenata, rok iz stavka 1. može se produljiti za 15 radnih dana, pod uvjetom da je podnositelj zahtjeva unaprijed obaviješten i da su navedeni detaljni razlozi.”

5. Vijeće je 23. veljače 2009. odobrilo djelomičan pristup dokumentu. Vijeće je, pozivajući se na članak 4. stavak 2. Uredbe 1049/2001, tvrdilo da bi otkrivanje dokumenta u cijelosti ugrozilo zaštitu pravnog savjetovanja jer bi se tada javno objavilo pravno mišljenje Pravne službe Vijeća o zakonitosti relevantnog akta. Vijeće je navelo da, ne samo da je mišljenje osjetljivo s obzirom na razvoj prava Unije, nego bi mogućnost objavljivanja takvog internog pravnog savjeta mogla dovesti do toga da Vijeće bude pretjerano oprezno u pogledu traženja internog pravnog savjeta, s obzirom na to da bi tada moglo biti prisiljeno javno se braniti ako ne postupi u skladu sa savjetom koji je dano. Vijeće je dodalo da bi Pravna služba mogla biti pod vanjskim pritiskom, što bi moglo utjecati na njezine savjete i otežati joj obranu Vijeća pred Sudom. Vijeće je dodalo da je došlo do zaključka da načelo transparentnosti ne prevladava nad javnim interesom za zaštitu pravnog savjetovanja.

6. Podnositelj pritužbe podnio je 9. ožujka 2009. ponovni zahtjev. Napomenuo je da se Uredba 1829/2003 temelji na člancima 37. i 95. te članku 152. stavku 4. točki (e) Ugovora o EZ-u, ali da nema opravdanja zašto su ti članci odabrani kao pravna osnova. Isto tako, naveo je da se takvo objašnjenje ne može pronaći u relevantnim prijedlozima Komisije. Jedini dokument koji je sadržavao raspravu o odabiru pravne osnove bio je dokument. Podnositelj pritužbe smatrao je da razlozi koje je Vijeće navelo za uskraćivanje pristupa dokumentu ne dokazuju da javni interes za čuvanje tajne dokumenta narušava njegovo opće pravo na pristup. Podnositelj pritužbe smatrao je da je argument Vijeća da bi otkrivanje informacija moglo ugroziti rad Pravne službe vrlo općenite prirode te da su razlozi koje je iznio u prilog svojem argumentu isti kao oni koje je Sud odbio u predmetu Turco [3].

7. Vijeće je 31. ožujka 2009. obavijestilo podnositelja pritužbe da mu je potrebno više vremena za razmatranje tog pitanja te da stoga mora produljiti rok u skladu s člankom 8. stavkom 2. Uredbe 1049/2001. Produljeni rok istekao je 20. travnja 2009., a podnositelj pritužbe nije primio odgovor.

8. Podnositelj pritužbe stoga je 30. travnja 2009. podnio pritužbu Europskom ombudsmanu, pri čemu je zadržao argumente koje je iznio u svojem ponovnom zahtjevu. Također je kritizirao način na koji je Vijeće obradilo njegov zahtjev, posebno time što ga i. nije obavijestilo o roku za odgovor na njegov ponovni zahtjev; ii. nije naveo razloge za produljenje roka (iako je to bilo propisano člankom 8. stavkom 2. Uredbe 1049/2001) i iii. nije ga obavijestio o pravnim lijekovima koji su mu na raspolaganju.

9. Dana 5. svibnja 2009. podnositelj pritužbe primio je dopis Vijeća od 24. travnja 2009. u kojem je ono odbilo ponovni zahtjev, navodeći da je, nakon što se institucija uvjerila da će to utjecati na javni interes za zaštitu pravnog savjetovanja, dokument općenito zaštićen od objave. Međutim, dokument koji sadržava pravne savjete mogao bi se iznimno objaviti ako je to opravdano javnim interesom. U predmetu Turco Sud je smatrao da se općenito moraju objaviti dokumenti koji sadržavaju pravne savjete o zakonodavnim pitanjima, osim ako su „posebno osjetljive prirode” ili imaju „posebno široko područje primjene koje nadilazi kontekst predmetnog zakonodavnog postupka”. Vijeće je branilo svoje stajalište navodeći da dio dokumenta sadržava analizu nadležnosti zakonodavca Unije u vezi s uvođenjem centraliziranog sustava za odobravanje određenih proizvoda. Naglasio je da je riječ o posebno osjetljivom pitanju i da njegovo područje primjene nadilazi predmetni zakonodavni prijedlog. Zbog toga se dokument nije mogao objaviti.

Predmet istrage

10. Podnositelj pritužbe iznio je sljedeće navode:

1. Vijeće Europske unije pogrešno je odbilo pristup dokumentu na temelju argumenata koje je Sud Europske unije odbio u svojoj presudi u predmetu Turco.

2. Vijeće nije poštovalo postupovne zahtjeve propisane vladavinom prava i/ili utvrđene u Uredbi 1049/2001.

11. Podnositelj pritužbe dodao je sljedeće tvrdnje:

1. Vijeće bi podnositelju pritužbe trebalo odobriti pristup dokumentu br. 10673/02.

2. Vijeće bi u budućnosti trebalo osigurati da njegovi postupci budu u skladu s vladavinom prava na sljedeće načine:

(a) navođenje novog roka kada šalje „pisma o posjedovanju” jer mu je potrebno više vremena za razmatranje zahtjeva za pristup dokumentima;

(b) navođenje razloga za produljenje roka za odgovor na zahtjev; i

(c) davanjem izjave podnositeljima zahtjeva o pravnim lijekovima koji su im dostupni u slučaju odbijanja zahtjeva. To bi se trebalo dogoditi u ranoj fazi kako bi se osiguralo da podnositelji zahtjeva čiji se zahtjev ne rješava na vrijeme znaju da to mogu smatrati negativnim odgovorom i da znaju koja im pravna sredstva stoje na raspolaganju u takvom slučaju.

Istraga

12. Pritužba je podnesena 30. travnja 2009. Dodatne informacije dostavljene su 7. svibnja 2009. Ombudsmanica je 4. lipnja 2009. pokrenula istragu i zatražila mišljenje Vijeća.

13. Vijeće je 10. srpnja 2009. dostavilo svoje mišljenje. Mišljenje Vijeća proslijeđeno je podnositelju pritužbe 20. srpnja 2009. s pozivom na podnošenje primjedbi do 31. kolovoza 2009. Do tog datuma nije poslao očitovanje. Ombudsman je 10. rujna 2010. pregledao dokument u prostorijama Vijeća. Izvješće o inspekciji naknadno je proslijeđeno podnositelju pritužbe i Vijeću [4]. Tužitelj je 16. ožujka 2011. dostavio svoja očitovanja.

14. Ombudsmanica je 27. svibnja 2011. iznijela prijedlog prijateljskog rješenja. Vijeće je 15. srpnja 2011. poslalo svoj odgovor na prijedlog. U telefonskom razgovoru s pravnim službenikom koji vodi predmet, održanom 20. srpnja 2011., podnositelj pritužbe naveo je da je primio dokument i da bi se, ako ne pošalje dodatna očitovanja u roku od dva tjedna od te telefonske komunikacije, mogao smatrati zadovoljnim ishodom istrage. Podnositelj pritužbe nije poslao daljnje primjedbe.

Analiza Europskog ombudsmana i privremeni zaključci

A. Tvrdnja o uskraćivanju pristupa dokumentu i povezanom zahtjevu

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

15. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Vijeće, na temelju pogrešnog tumačenja presude Turco, pogrešno odbilo njegov zahtjev za pristup dokumentu. U dopisu kojim se odbija ponovni zahtjev Vijeće je tvrdilo da se pristup dokumentima koji sadržavaju pravne savjete odobrava samo iznimno. Tvrdio je da je to pogrešno tumačenje Uredbe 1049/2001.

16. Podnositelj pritužbe napomenuo je da je Vijeće, ponavljajući kriterije utvrđene u presudi u predmetu Turco, u točki 69., dodatno pokušalo dokazati da je dokument „posebno osjetljive prirode” i da ima „posebno široko područje primjene koje nadilazi predmetni zakonodavni postupak”. Tvrdio je da je predmetni zakonodavni postupak dovršen i da upućivanje Vijeća na taj savjet u kontekstu drugih zakonodavnih postupaka nije dovoljno da bi se opravdala iznimka od obveze transparentnosti. U suprotnom bi Vijeće moglo ugroziti pravo na pristup dokumentima upućivanjem na stare savjete u novim predmetima ili postupcima.

17. Vijeće je tvrdilo da bi se otkrivanjem mogla ugroziti vrijednost mišljenja koja je Pravna služba dostavila Vijeću u mjeri u kojoj bi ih ono prestalo tražiti. Podnositelj pritužbe odgovorio je da to razmatranje nije relevantno jer ga je Sud odbio u predmetu Turco. Smatrao je da Vijeće nije dokazalo da ta opasnost postoji u ovom slučaju ili da je ikada postojala. Isto vrijedi i za argument Vijeća da bi otkrivanje mišljenja Pravne službe otežalo toj službi da brani Vijeće pred sudom. Podnositelj pritužbe istaknuo je da se dokument odnosio na uredbu koja se primjenjivala od travnja 2004., ali nikad nije osporavana pred sudovima EU-a. Nije znao da je Pravna služba ikada odbila zastupati Vijeće pred sudovima EU-a jer se njezino početno pravno mišljenje razlikovalo od stajališta koje je u konačnici usvojeno. Bilo je jasno da sudovi Unije odlučuju o predmetima na temelju njihova tumačenja prava, a ne na temelju toga je li institucija postupila u skladu s internim pravnim savjetima.

18. Podnositelj pritužbe dodao je da je glavna svrha Uredbe 1049/2001 i pravila Ugovora na kojima se ona temelji bila da se veća važnost prida načelu transparentnosti nego interesu uprave da čuva tajnost dokumenata. Zatim je tvrdio da se iznimka od prava na pristup iz članka 4. stavka 2. Uredbe 1049/2001 općenito ne primjenjuje na sve pravne savjete. Umjesto toga, bilo je potrebno detaljno obrazloženje kako bi se potkrijepila tvrdnja da je u javnom interesu da se dokument ne otkrije. U tom je pogledu podnositelj pritužbe smatrao da se čini da Vijeće želi ostati neometano u svojoj ulozi u razvoju prava EU-a. Međutim, smatrao je da je od ključne važnosti da građani budu uključeni u taj proces, što zahtijeva da budu u stanju razumjeti razloge za djelovanje zakonodavca EU-a kako bi mogli raspravljati o njima i kritizirati ih. Podnositelj pritužbe izrazio je uvjerenje da bi pretjerana tajnost u zakonodavnim pitanjima mogla ugroziti povjerenje građana u europske institucije. Stoga je argument Vijeća da bi bilo prisiljeno opravdati svoje zakonodavne odluke pokazao nerazumijevanje temeljnih načela demokracije i sugerirao da Vijeće želi izbjeći javni nadzor.

19. Vijeće je u svojem mišljenju navelo da je podnositelj pritužbe morao pogrešno razumjeti svoje obrazloženje u pogledu odnosa između pravila i izuzeća u primjeni članka 4. stavka 2. Uredbe 1049/2001. Vijeće je pojasnilo da, suprotno argumentu podnositelja pritužbe, nije pogrešno primijenilo niti zanemarilo ni Uredbu 1049/2001 ni sudsku praksu sudova EU-a. Naprotiv, pozvao se na iznimku iz članka 4. stavka 2. Uredbe 1049/2001 i primijenio načela koja je utvrdio Sud. Utvrdila je da dokument sadržava pravno mišljenje te je zatim ispitala bi li se otkrivanjem ugrozila zaštita pravnog savjetovanja, pri čemu je taj javni interes odvagnuo s javnim interesom u pogledu otvorenosti zakonodavnog postupka.

20. Što se tiče argumenta prema kojem bi pravni savjeti koji se odnose na zakonodavni prijedlog trebali biti objavljeni nakon završetka zakonodavnog postupka, Vijeće je zauzelo stajalište da bi se time iskrivila sudska praksa sudova Unije, koja je zapravo priznala dva slučaja u kojima pravni savjeti moraju biti zaštićeni. Prva je bila ona u kojoj je pravno savjetovanje bilo osobito osjetljivo, a druga je bila ona u kojoj je imalo osobito široko područje primjene koje je nadilazilo kontekst predmetnog zakonodavnog postupka. U takvim slučajevima pravni savjet trebao je biti zaštićen tijekom razdoblja u kojem je zaštita bila opravdana. Sud nije naveo da je završetak predmetnog zakonodavnog postupka odlučujući čimbenik u tom pogledu.

21. Vijeće je smatralo da je zaštita dijela dokumenta opravdana u skladu s člankom 4. stavkom 2. Uredbe 1049/2001. Iako je zakonodavni postupak zaključen, Vijeće je smatralo da je mišljenje i dalje posebno osjetljivo jer se i ključno pitanje o kojem je raspravljalo razmatralo i nastavilo razmatrati u kontekstu drugih zakonodavnih prijedloga koji se odnose na unutarnje tržište. Osim toga, isto je pitanje bilo predmet tužbe za poništenje pred sudovima EU-a [5]. Vijeće je tvrdilo da je stoga svoje stajalište potkrijepilo konkretnim i konkretnim razlozima, kako se zahtijeva presudom Suda u predmetu Turco.

22. Vijeće je naglasilo da je dokument napisan kao interno pravno mišljenje namijenjeno članovima Vijeća. Mogućnost da se takav interni pravni savjet objavi mogla bi navesti Vijeće da pokaže oprez pri traženju takvog savjeta, s obzirom na to da bi tada moglo biti prisiljeno javno se braniti ako zauzme stajalište koje nije ono za koje mu je savjetovano da zauzme stajalište. To bi dovelo do toga da se Vijeće mora odreći važnog instrumenta kojim se osigurava zakonitost njegovih akata.

23. Nadalje, Pravna služba mogla bi biti izložena vanjskom pritisku koji bi mogao utjecati na njezine savjete. Naposljetku, pravnoj službi moglo bi biti teže braniti Vijeće pred Sudom ako mišljenja pravne službe postanu unaprijed poznata, posebno u slučajevima u kojima se stajalište Vijeća razlikuje od stajališta koje je savjetovano da zauzme u mišljenju pravne službe. Ako bi Pravna služba morala djelovati u očekivanju da bi se njezin interni savjet mogao objaviti, na način na koji sastavlja svoj savjet moglo bi se utjecati, što bi pak ugrozilo dostupnost iskrenog, objektivnog i sveobuhvatnog savjeta Vijeću. Vijeće je dodalo da je analiziralo postoji li prevladavajući javni interes za otkrivanje i zaključilo da načelo transparentnosti ne prevladava nad interesom za zaštitu pravnih savjeta sadržanih u dokumentu.

24. Vijeće se nije složilo s time da je podnositelj pritužbe odbio njegov argument da bi institucija mogla izgubiti sav interes za traženje pisanih mišljenja od svoje pravne službe. Naprotiv, člankom 4. stavkom 2. Uredbe 1049/2001 nastoji se zaštititi interes institucija za dobivanje iskrenog, objektivnog i sveobuhvatnog pravnog savjeta. Ako bi se zauzelo suprotno stajalište, to bi ugrozilo samu svrhu zaštite pravnih savjeta iz članka 4. stavka 2. Uredbe 1049/2001.

25. Što se tiče tvrdnje podnositelja pritužbe da Vijeće nije obrazložilo svoje stajalište niti potkrijepilo svoje argumente, Vijeće je napomenulo da je, u skladu s člankom 4. stavkom 2. Uredbe 1049/2001, samo trebalo dokazati da postoji razumno predvidljiv rizik od ugrožavanja zaštite pravnog savjetovanja. Prema mišljenju Vijeća, taj bi se rizik mogao dokazati gore navedenim konkretnim argumentima.

26. Naposljetku, kad je riječ o pitanju postoji li prevladavajući javni interes za otkrivanje, Vijeće je navelo da, s obzirom na posebne okolnosti slučaja te vrlo osjetljivu prirodu i opseg dokumenta, načelo transparentnosti ne prevladava nad javnim interesom za zaštitu pravnog savjetovanja. Vijeće je razumjelo da je podnositelj pritužbe zainteresiran za dokument u akademske svrhe, ali je to smatralo nevažnim jer je mogao objaviti samo dokument erga omnes. Budući da nije bilo drugih argumenata u prilog prevladavajućem javnom interesu za objavu, zaključio je da njegov interes za dobivanje iskrenog, objektivnog i sveobuhvatnog savjeta nadmašuje interes podnositelja pritužbe za objavu cijelog dokumenta.

Inspekcija

27. Predstavnici Europskog ombudsmana obavili su 10. rujna 2010. pregled dokumenta u prostorijama Vijeća. Inspekcijom je utvrđeno da dokument sadržava mišljenje Pravne službe Vijeća o pravnoj osnovi za predloženu uredbu Europskog parlamenta i Vijeća o genetski modificiranoj hrani i hrani za životinje. Nadalje, pokazalo se da se dokument nije usredotočio na predmet predložene uredbe, već se raspravljalo o odabiru pravne osnove za centralizirani postupak odobravanja koji je trebao biti predviđen u predloženoj uredbi. Tijekom inspekcije predstavnik Vijeća ponovno je naglasio da je relevantno mišljenje osobito širokog opsega i posebno osjetljive prirode te da se pitanje središnjeg postupka izdavanja odobrenja na razini Zajednice javlja redovito i opetovano, kao što je to doista bio slučaj u raspravama koje su bile u tijeku.

Daljnji argumenti izneseni Europskom ombudsmanu nakon inspekcije

28. U svojim očitovanjima na izvješće o inspekciji podnositelj pritužbe uputio je na predmet API [6] u kojem je Sud jasno dao do znanja da se sudski postupak ne može ugroziti otkrivanjem dokumenata ako je predmetni postupak zaključen. To se u načelu primjenjivalo i u slučajevima u kojima su drugi, blisko povezani postupci još bili u tijeku. S obzirom na nalaz Suda, podnositelj pritužbe tvrdio je da se argument Vijeća, odnosno da će se možda morati pozvati na mišljenje sadržano u dokumentu u budućim postupcima pred sudovima EU-a, ne može smatrati valjanim.

Preliminarna procjena Europskog ombudsmana koja je dovela do prijedloga prijateljskog rješenja

Odnos između pravila i izuzeća na temelju Uredbe 1049/2001

29. Jasno je da je Uredbom 1049/2001 predviđeno opće pravilo da se objavljuju dokumenti u posjedu institucije, uključujući mišljenja koja je sastavila pravna služba institucije u vezi sa zakonodavnim postupcima. Člankom 4. stavkom 2. drugom alinejom Uredbe 1049/2001 predviđa se iznimka ako bi se otkrivanjem ugrozila zaštita pravnog savjetovanja. Međutim, čak i ako se primjenjuje ta iznimka, pristup će se i dalje morati odobriti ako se može dokazati da postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje.

30. U svojem odgovoru na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe Vijeće je navelo da je dokument „općenito zaštićen od objave nakon što se institucija uvjerila da bi otkrivanje dokumenta ugrozilo javni interes za zaštitu pravnog savjetovanja; pristup dokumentu koji sadržava pravne savjete mogao bi se iznimno odobriti ako se utvrdi da bi se otkrivanje opravdalo prevladavajućim javnim interesom.”[7] Vijeće se nije složilo s argumentom podnositelja pritužbe da institucija može iskoristiti iznimku iz članka 4. stavka 2. samo ako može dokazati da postoji prevladavajući javni interes za čuvanje tajnosti dokumenta. Vijeće je smatralo da bi to preokrenulo odnos između pravila i iznimke na njegovu čelu.

31. Vijeće je stoga uključilo iznimku iz članka 4. stavka 2. Uredbe 1049/2001 u ono što je nazivalo „opće pravilo”. Time je donekle zamagljena razlika koja je u Uredbi 1049/2001 utvrđena između općeg pravila, iznimke namijenjene zaštiti pravnih savjeta i pretpostavke da će se, ako se utvrdi prevladavajući javni interes, ipak morati omogućiti pristup.

32. Međutim, Vijeće je u svojem mišljenju otklonilo nesigurnost koja je iz toga proizašla tako što je jasno navelo da je poštovalo pravila iz Uredbe 1049/2001 i sudsku praksu sudova EU-a. Stoga je analizirala bi li otkrivanje dokumenta, koji je sadržavao pravno savjetovanje, ugrozilo interes zaštićen člankom 4. stavkom 2. i u svakom trenutku odvagnulo javni interes za transparentnost u odnosu na javni interes za zaštitu pravnog savjetovanja. Ombudsmanica je stoga smatrala da nema potrebe za daljnjim istragama tog aspekta predmeta.

Povjerljivost mišljenja Pravne službe

33. Vijeće je odbacilo ponovni zahtjev podnositelja pritužbe zbog dvaju razloga. Kao prvo, Vijeće je tvrdilo da bi ga se moglo odvratiti od traženja pisanih mišljenja od njegove pravne službe, s obzirom na to da će se možda morati javno braniti ako odluči ne zauzeti stajalište koje mu je savjetovano da zauzme. Drugo, sposobnost pravne službe da pruža iskrene savjete i zastupa Vijeće na sudu bila bi ugrožena ako bi mišljenja pravne službe bila unaprijed poznata. Podnositelj pritužbe usprotivio se argumentima Vijeća, napominjući da je Sud u svojoj presudi Turco odbio argumente koje je iznijelo Vijeće.

34. U ovom se trenutku činilo korisnim uputiti na tu presudu.

35. Sud je odbio prvi od gore navedenih argumenata kako slijedi:

59 Što se tiče, kao prvo, straha koji je izrazilo Vijeće da bi otkrivanje mišljenja njegove pravne službe o zakonodavnom prijedlogu moglo dovesti do sumnji u zakonitost dotičnog zakonodavnog akta, upravo otvorenost u tom pogledu pridonosi davanju veće legitimnosti institucijama u očima europskih građana i povećanju njihova povjerenja u njih omogućujući otvorenu raspravu o razlikama između različitih stajališta. Naime, upravo nedostatak informacija i rasprava može kod građana izazvati sumnje, ne samo u pogledu zakonitosti izoliranog akta, nego i u pogledu legitimnosti cjelokupnog postupka odlučivanja.

60 Osim toga, opasnost od toga da europski građani posumnjaju u zakonitost akta koji je donio zakonodavac Zajednice jer je pravna služba Vijeća dala nepovoljno mišljenje bila bi češća ako bi se obrazloženje tog akta ojačalo, tako da bi bilo jasno zašto se to nepovoljno mišljenje nije slijedilo.

61 Slijedom toga, općenito i apstraktno tvrditi da postoji opasnost da bi otkrivanje pravnih savjeta koji se odnose na zakonodavne postupke moglo izazvati sumnje u pogledu zakonitosti zakonodavnih akata nije dovoljno kako bi se utvrdilo da će zaštita pravnih savjeta biti ugrožena u smislu članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe br. 1049/2001 i stoga ne može biti temelj za odbijanje otkrivanja takvih savjeta.”

36. Argument Vijeća da se može smatrati obveznim braniti odluku donesenu protiv savjeta koje je dala njegova pravna služba u osnovi je isti kao onaj koji je upotrijebljen pred Sudom u predmetu Turco. Stoga se u ovom slučaju ne može prihvatiti.

37. Kad je riječ o drugom od navedenih argumenata, Sud je naveo sljedeće:

Što se tiče Komisijina argumenta prema kojem bi pravnoj službi institucije koja je prvotno izrazila negativno mišljenje o zakonodavnom aktu koji je u postupku donošenja nakon toga moglo biti teško braniti zakonitost tog akta da je njezino mišljenje objavljeno, valja utvrditi da takav opći argument ne može opravdati iznimku od otvorenosti predviđene Uredbom br. 1049/2001.

66 S obzirom na ta razmatranja, čini se da ne postoji stvarna opasnost koja je razumno predvidljiva, a ne samo hipotetska, da bi otkrivanje mišljenja pravne službe Vijeća izdanih tijekom zakonodavnih postupaka moglo ugroziti zaštitu pravnog savjetovanja u smislu članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe br. 1049/2001.

67 U svakom slučaju, s obzirom na to da bi interes zaštite neovisnosti pravne službe Vijeća mogao biti ugrožen tim otkrivanjem, taj bi rizik trebalo odvagnuti u odnosu na prevladavajuće javne interese na kojima se temelji Uredba br. 1049/2001. Kao što je to istaknuto u točkama 45. do 47. ove presude, takav prevladavajući javni interes proizlazi iz činjenice da otkrivanje dokumenata koji sadržavaju savjete pravne službe institucije o pravnim pitanjima koja se javljaju tijekom rasprave o zakonodavnim inicijativama povećava transparentnost i otvorenost zakonodavnog postupka te jača demokratsko pravo europskih građana da nadziru informacije na kojima se temelji zakonodavni akt, kao što je to osobito navedeno u uvodnim izjavama 2. i 6. Uredbe br. 1049/2001.

68 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da Uredba br. 1049/2001 načelno nameće obvezu otkrivanja mišljenja pravne službe Vijeća koja se odnose na zakonodavni postupak.”

38. Ako bi se ti kriteriji primijenili na obrazloženje koje je Vijeće upotrijebilo u prilog svojoj odluci o uskraćivanju pristupa dokumentu, preliminarni zaključak trebao bi stoga biti da Vijeće nije dokazalo da se pristup mora uskratiti kako bi zaštitilo svoj interes za dobivanje iskrenog, objektivnog i sveobuhvatnog pravnog savjeta. Također nije uzela u obzir ono što se u uvodnoj izjavi 2. Uredbe 1049/2001 opisuje kao jedan od ciljeva te uredbe, a to je administracija koja je „odgovornija prema građanima u demokratskom sustavu”, što je posebno važno u pogledu zakonodavnih postupaka.

Posebno osjetljiva priroda mišljenja i njegova važnost koja nadilazi predmetnu zakonodavnu mjeru

39. Međutim, valja istaknuti da je Sud potom naveo sljedeće:

„69 To utvrđenje ne isključuje odbijanje, zbog zaštite pravnih savjeta, otkrivanja određenog pravnog mišljenja danog u okviru zakonodavnog postupka, ali koje je osobito osjetljive prirode ili ima osobito širok doseg koji nadilazi kontekst predmetnog zakonodavnog postupka. U takvom je slučaju na instituciji o kojoj je riječ da detaljno obrazloži takvo odbijanje.

70 U tom kontekstu također valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 4. stavkom 7. Uredbe br. 1049/2001, iznimka može primijeniti samo za razdoblje tijekom kojeg je zaštita opravdana na temelju sadržaja dokumenta.”

40. Stoga je trebalo ocijeniti je li Vijeće na temelju dokumenta dokazalo da ga je i dalje potrebno zaštititi.

41. Vijeće je tvrdilo da je dio dokumenta kojem nije dalo pristup posebno osjetljiv s obzirom na to da se odnosio na nadležnosti zakonodavca EU-a u pogledu uvođenja centraliziranog postupka odobravanja. Nadalje, i dalje je bio posebno relevantan za postupke koji nadilaze već zaključene postupke jer je isto pitanje trebalo analizirati u nizu budućih zakonodavnih postupaka.

42. Ombudsmanica nije bila uvjerena da je u objašnjenjima Vijeća utvrđeno da je dokument „posebno osjetljiv” u smislu tumačenja tog pojma od strane sudova EU-a. U nedavnoj presudi Opći sud predložio je da je dokument „posebno osjetljiv” samo ako bi se otkrivanjem ugrozio „temeljni interes Europske unije ili država članica”[8]. Iako je točno da često postoje različita stajališta o pravnoj osnovi na kojoj bi se prijedlog trebao temeljiti, to samo po sebi nije bilo dovoljno za davanje mišljenja „posebno osjetljivo”.

43. Kao drugo, što se tiče pitanja ima li dokument „posebno široko područje primjene koje nadilazi predmetni zakonodavni postupak”, Vijeće se oslonilo na činjenicu da se u tom dokumentu raspravljalo o pitanju nadležnosti, koje je relevantno u nizu zakonodavnih postupaka. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je predmetni zakonodavni postupak dovršen i da bi stoga dokument trebalo objaviti.

44. U drugom kontekstu Sud je prihvatio da se ne može isključiti da bi otkrivanje podnesaka podnesenih u jednom predmetu moglo ugroziti postupak u drugom usko povezanom predmetu. Međutim, takav rizik ovisio je "o nizu čimbenika". Stoga se „samo posebnim ispitivanjem dokumenata kojima se traži pristup, u skladu s [uobičajenim] kriterijima” može utvrditi može li se pristup dokumentu odbiti [9].

45. Ombudsmanica je prihvatila da bi mišljenje o tome koju pravnu osnovu odabrati za postupak odobrenja za stavljanje u promet moglo biti relevantno za sličan postupak koji se odnosi na drugi skup proizvoda. U tom smislu može se smatrati da ima „važnost koja nadilazi predmetni zakonodavni postupak”. Vijeće se osvrnulo na zaključene rasprave o dvama prijedlozima Komisije [10] i na jedan postupak koji je u to vrijeme bio u tijeku, ali koji je u međuvremenu bio zaključen [11]. Također se pozvao na postupak pred Sudom koji je zaključen presudom od 6. prosinca 2005.[12]. Valja istaknuti da su u tom kontekstu jedini slučajevi koji su se mogli uzeti u obzir bili oni u kojima zakonodavni postupak nije bio dovršen do trenutka odbijanja ponovnog zahtjeva. U tom kontekstu Ombudsman nije bio uvjeren da je objašnjenjima Vijeća utvrđeno da dokument ima „posebno široko” područje primjene.

46. Stoga, prema mišljenju Ombudsmana, argumenti Vijeća nisu bili dovoljni da bi se na temelju sadržaja dokumenta, kako se zahtijeva člankom 4. stavkom 7. Uredbe 1049/2001, opravdalo stajalište Vijeća da se dokument ne može objaviti u cijelosti. To bi mogao biti slučaj nepravilnosti u postupanju.

Preliminarni zaključak u vezi s prvom tvrdnjom i povezanom tvrdnjom

47. S obzirom na navedeno ombudsmanica je donijela preliminarni nalaz da Vijeće nije obrazložilo odbijanje zahtjeva podnositelja pritužbe za pristup dokumentima u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i primjenjivom sudskom praksom. To bi moglo dovesti do nepravilnosti u postupanju. Ombudsman je stoga predložio da bi Vijeće, uzimajući u obzir njegove nalaze, moglo razmotriti mogućnost da se podnositelju pritužbe odobri pristup dokumentu br. 10673/02 u cijelosti, osim ako bi moglo propisno utvrditi zašto dijelovi dokumenta zaslužuju zaštitu u skladu s Uredbom 1049/2001, uzimajući u obzir relevantnu sudsku praksu Suda.

Argumenti izneseni Ombudsmanu nakon njegova prijateljskog prijedloga rješenja

48. U svojem odgovoru na prijedlog Vijeće se usprotivilo analizi Ombudsmana da njegova odluka o neobjavljivanju dokumenta nije u skladu s relevantnom sudskom praksom Suda. Napomenuo je da je Sud prihvatio da se može pozvati na opća razmatranja kako bi se odbio pristup dokumentima obuhvaćenima „pretpostavkom koja se primjenjuje na određene kategorije dokumenata” te da se to može učiniti u vezi sa zakonodavnim predmetima. Neovisno o tome, Vijeće je, pozivajući se na dokument i oslanjajući se na konkretne i konkretne razloge kako bi dokazalo da je dokument osobito širok i osobito osjetljive prirode, dokazalo da se primjenjuje opća pretpostavka zaštite pisanih mišljenja Pravne službe. Nadalje je naglasio da, prema njegovu mišljenju, ne proizlazi ni iz Uredbe 1049/2001 ni iz presude u predmetu Access Info Europe [13], koju navodi Ombudsman, da se na potrebu za zaštitom pravnog savjetovanja može pozvati samo ako bi se ugrozio „temeljni interes Europske unije ili država članica”. Naposljetku, kad je riječ o pojmu "posebno širokog područja primjene", Vijeće je tvrdilo da, s obzirom na to da je cilj iznimke koja se odnosi na zaštitu pravnog savjetovanja zaštita sposobnosti institucija da dobiju iskren, objektivan i sveobuhvatan pravni savjet od svojih pravnih službi, trebalo bi biti dovoljno da institucija dokaže, kao što je to Vijeće učinilo u ovom slučaju, da je razumno predvidljivo da će se u budućnosti pojaviti pitanja slična onima iznesenima u predmetnom mišljenju kako bi mogla opravdati odbijanje pristupa dokumentu.

49. Vijeće je dodalo da je ipak preispitalo to pitanje i odlučilo da se, osobito s obzirom na proteklo vrijeme, izuzeće koje se odnosi na zaštitu pravnog savjetovanja više ne primjenjuje. Nije primjenjiva ni bilo koja druga iznimka predviđena člankom 4. Uredbe 1049/2001. Stoga je odlučila podnositelju pritužbe proslijediti javno dostupnu verziju dokumenta.

50. Podnositelj pritužbe naveo je da je primio dokument i da je zadovoljan tim ishodom.

Procjena Europskog ombudsmana nakon njegova prijateljskog prijedloga rješenja

51. Iako se Ombudsman ne slaže u potpunosti s analizom Vijeća, napominje da je Vijeće sada podnositelju pritužbe dalo potpuni pristup dokumentu i da je podnositelj pritužbe izjavio da je zadovoljan tim ishodom. Neovisno o različitim stajalištima o pravnim aspektima tog pitanja, ombudsmanica stoga zaključuje da je Vijeće poduzelo korake kako bi riješilo taj aspekt pritužbe na zadovoljstvo podnositelja pritužbe.

B. Tvrdnja o nepoštovanju postupovnih zahtjeva utvrđenih u Uredbi 1049/2001 i povezani zahtjev

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

52. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Vijeće zanemarilo niz postupovnih zahtjeva utvrđenih u Uredbi 1049/2001. U tom je kontekstu iznio argumente navedene u nastavku.

(a) U svojem dopisu od 31. ožujka 2009. o produljenju roka za preispitivanje ponovnog zahtjeva Vijeće nije navelo novi rok.

(b) U svojem dopisu od 31. ožujka 2009. Vijeće nije obrazložilo produljenje roka, čime je povrijedilo članak 8. stavak 2. Uredbe 1049/2001.

(c) Vijeće nije uključilo informacije o pravnim lijekovima dostupnima tužitelju kojima se, iako tehnički nisu protivne Uredbi 1049/2001 (kojom se zahtijeva da te informacije budu sadržane u negativnom odgovoru), povređuju vladavina prava i načelo transparentnosti.

(d) Vijeće do isteka produljenog roka nije odgovorilo podnositelju pritužbe, koji ga je ovlastio da se obrati Europskom ombudsmanu na temelju članka 8. stavka 3. Uredbe 1049/2001.

53. Vijeće je u svojem mišljenju odbilo prva tri argumenta. Što se tiče prvog argumenta, istaknuo je da se prilikom produljenja roka pozvao na članak 8. stavak 2. Uredbe 1049/2001. U toj se odredbi jasno navodi da se rok produljuje za 15 radnih dana. Stoga upućivanje na tu odredbu u dopisu o posjedovanju nije ostavilo nikakvu sumnju u pogledu produljenog roka.

54. Što se tiče drugog argumenta, Vijeće je istaknulo da je objasnilo da tijela zadužena za obradu zahtjeva još nisu dovršila svoj posao. U skladu s Poslovnikom Vijeća o ponovnim zahtjevima odlučuje Vijeće, ali odluku pripremaju radna skupina i Coreper [14]. Budući da sva ta tijela moraju razmotriti zahtjev i zatim odlučiti o njemu, nije bilo neuobičajeno da obrada zahtjeva traje dulje nego što je predviđeno člankom 8. stavkom 1. Uredbe 1049/2001. Međutim, podnositelji zahtjeva uvijek su bili obaviješteni o produljenju uobičajenog roka te im je, ako je to bilo moguće, dan okvirni datum za konačnu odluku.

55. Što se tiče trećeg argumenta, Vijeće je istaknulo da je postupilo u skladu s Uredbom 1049/2001 tako što je podnositelja pritužbe obavijestilo o pravnim lijekovima koji su mu bili na raspolaganju kada je odbio ponovni zahtjev. Člankom 8. stavkom 1. te uredbe propisano je da institucija mora dostaviti te informacije „u slučaju potpunog ili djelomičnog odbijanja”. Vijeće je zatim tvrdilo da je produljenje roka samo postupovni korak i da se samo po sebi ne može osporiti. Vijeće je stoga smatralo da bi moglo biti zavaravajuće navesti pravna sredstva u dopisu o posjedovanju jer bi to moglo navesti primatelja da pogrešno vjeruje da je produljenje roka mjera koja se može pobijati.

Preliminarna procjena Europskog ombudsmana koja je dovela do prijedloga prijateljskog rješenja

Informacije o datumu isteka roka

56. U članku 8. stavku 2. Uredbe 1049/2001 jasno se navodi da se rok za obradu zahtjeva u iznimnim okolnostima može produljiti za 15 radnih dana.

57. Međutim, ne može se pretpostaviti da svi građani detaljno poznaju Uredbu 1049/2001. U ovom konkretnom slučaju Vijeće je 31. ožujka 2009. produljilo rok. Stoga je oko Uskrsa isteklo dodatno razdoblje od 15 radnih dana. Okolnosti poput ovih građanima posebno otežavaju utvrđivanje radnih dana, posebno s obzirom na činjenicu da se državni praznici razlikuju među državama članicama, a institucije EU-a samostalno određuju svoje praznike. Međutim, datum isteka produljenog roka posebno je važan za podnositelje zahtjeva jer oni mogu smatrati da je izostanak odgovora institucije negativan odgovor te upotrijebiti pravna sredstva opisana u članku 8. stavku 3. Uredbe 1049/2001.

58. Dobra uprava od institucije zahtijeva da svim podnositeljima zahtjeva, uključujući one s manje nego savršenim znanjem o primjenjivim pravnim odredbama, omogući osporavanje negativnog odgovora, a time i učinkovito ostvarivanje prava na pristup dokumentima. Iako to nije izričito predviđeno Uredbom 1049/2001, Ombudsman je stoga smatrao da bi trebalo navesti stvarni datum isteka produljenog roka. Neuspjeh Vijeća da to učini u ovom slučaju mogao bi biti slučaj nepravilnosti u postupanju. Ombudsmanica je stoga iznijela odgovarajući prijedlog prijateljskog rješenja.

Obrazloženje produljenja roka

59. U skladu s člankom 8. stavkom 2. Uredbe 1049/2001 rok se može produljiti samo u „iznimnim slučajevima”. Podnositelja zahtjeva potrebno je unaprijed obavijestiti i navesti „detaljne razloge”. U ovom je slučaju Vijeće dopisom od 31. ožujka 2009. samo obavijestilo podnositelja pritužbe da još nije dovršilo ispitivanje ponovnog zahtjeva podnositelja pritužbe. Međutim, nije naveden razlog za kašnjenje.

60. Vijeće stoga nije postupilo u skladu s relevantnim zakonskim zahtjevom. To bi mogao biti slučaj nepravilnosti u postupanju.

61. Vijeće je u svojem mišljenju navelo da produljenje roka nije neuobičajeno jer nekoliko tijela mora dati mišljenje o ponovnim zahtjevima. Stoga se činilo da bi mogao postojati sustavni problem u pogledu usklađenosti Vijeća s rokovima utvrđenima Uredbom 1049/2001. Ombudsmanica je smatrala da bi se to pitanje, koje podnositelj pritužbe nije istaknuo, trebalo rješavati zasebno, a ne u okviru ove istrage. Ombudsmanica je stoga 26. lipnja 2011. pokrenula istragu na vlastitu inicijativu o tom pitanju.[15]

Informacije o pravnim lijekovima koji su dostupni podnositelju zahtjeva

62. Člankom 8. stavkom 2. Uredbe 1049/2001 od institucije se zahtijeva samo da podnositelja zahtjeva obavijesti o pravnim lijekovima koji su mu na raspolaganju „u slučaju negativnog odgovora”. Vijeće je stoga jasno djelovalo u okviru utvrđenom Uredbom 1049/2001 te je postupilo u skladu sa svojim pravnim obvezama.

63. Međutim, bilo je važno napomenuti da se takve informacije stavljaju na raspolaganje podnositeljima zahtjeva samo ako institucija donese izričitu odluku o odbijanju zahtjeva za pristup. Kako je podnositelj pritužbe pravilno istaknuo, u slučajevima u kojima institucija ne donese takvu izričitu odluku, obavješćivanjem podnositelja zahtjeva u ranijoj fazi osiguralo bi se da se mogu koristiti pravnim lijekovima koji su im dostupni nakon isteka roka za odgovor institucije. Kako je prethodno navedeno, građani nemaju uvijek savršeno znanje o svim relevantnim odredbama. Iako je točno da se Uredbom 1049/2001 ne zahtijeva da se informacije o pravnim lijekovima priopće podnositelju zahtjeva prije „negativnog odgovora”, dobra uprava ponekad zahtijeva da se učini više nego što je zakonski propisano kako bi se dobro služilo građaninu. U tom bi kontekstu to značilo da se podnositeljima zahtjeva pružaju informacije o pravnim lijekovima koji su im dostupni u ranijoj fazi postupka. U tom pogledu ombudsmanica se nije mogla složiti s argumentom Vijeća da bi se građane moglo dovesti u zabludu ako bi ih se obavijestilo o pravnim lijekovima već u fazi primanja dopisa o zadržavanju. Opasnost od dovođenja podnositelja zahtjeva u zabludu mogla bi se, prema njegovu mišljenju, lako spriječiti odabirom odgovarajućeg teksta i pojašnjavanjem da su relevantni pravni lijekovi dostupni tek nakon isteka produljenog roka. Dodatna mogućnost bila bi pružiti građanima detaljnije informacije o postupku koji treba slijediti, uključujući moguće pravne lijekove, već u pismu potvrde institucije o primitku zahtjeva za pristup dokumentima. Ombudsmanica smatra da bi takav proaktivan pristup bio posebno prilagođen građanima. Prema tome, činjenica da u ovom slučaju Vijeće podnositelju pritužbe nije dostavilo nikakve informacije o mogućim pravnim lijekovima prije isteka roka za obradu njegova ponovnog zahtjeva mogla bi predstavljati nepravilnost u postupanju. Ombudsmanica je stoga iznijela odgovarajući prijedlog prijateljskog rješenja.

Preliminarni zaključak u vezi s drugom tvrdnjom i povezanom tvrdnjom

64. Ombudsmanica je u prethodnim stavcima iznijela preliminarne nalaze o nepravilnostima u postupanju. Kad je riječ o pitanjima istaknutima u prvom i trećem argumentu podnositelja pritužbe, ona su uzeta u obzir u prijedlogu prijateljskog rješenja kojim se Vijeće poziva da razmotri i poboljšanje svoje komunikacije s građanima koji zatraže pristup dokumentima tako što će ih (a) obavijestiti o datumima isteka roka i (b) pravodobno ih obavijestiti, a u svakom slučaju prije isteka bilo kojeg relevantnog roka, o pravnim lijekovima koji su im dostupni u slučaju potpunog ili djelomičnog odbijanja. Pitanje koje se odnosi na obrazloženje produljenja roka, kako je prethodno navedeno, Ombudsman je razmatrao zasebno, a ne u okviru ove istrage.

Argumenti izneseni Ombudsmanu nakon njegova prijateljskog prijedloga rješenja

65. Kad je riječ o obavješćivanju građana o datumu isteka roka, Vijeće je i dalje smatralo da građani mogu sami izračunati te datume. Međutim, naveo je da je u interesu dobre uprave spreman navesti stvarni datum isteka rokova za njegove odgovore, kako u pogledu početnih tako i u pogledu ponovnih zahtjeva.

66. Vijeće je zadržalo svoje stajalište o pitanju navođenja građanima pravnih lijekova koji su im na raspolaganju prije isteka relevantnog roka. Zatim je istaknuo da je u svakom slučaju odgovorio podnositelju pritužbe u roku i da je općenito imao evidenciju o tome. Stoga nije prihvatila prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju u tom pogledu.

Procjena Europskog ombudsmana nakon njegova prijateljskog prijedloga rješenja

67. Ombudsman pozdravlja najavu Vijeća da će u budućnosti obavijestiti podnositelje zahtjeva o datumu na koji Vijeće treba odgovoriti na njihov početni ili ponovni zahtjev za pristup dokumentu u skladu s Uredbom 1049/2001. Napominje da je Vijeće u tom pogledu prihvatilo njegov prijedlog prijateljskog rješenja. Istodobno ističe da je Vijeće odbilo dio njegova prijedloga prijateljskog rješenja u kojem ga je pozvalo da obavijesti tužitelje o pravnim lijekovima koji su im na raspolaganju u slučaju da ne odgovori prije isteka tog roka. Međutim, s obzirom na to da je Vijeće djelomično prihvatilo njegov prijedlog prijateljskog rješenja i da je podnositelj pritužbe naveo da je zadovoljan ishodom predmetnog slučaja, Ombudsman ne smatra da postoje razlozi za daljnje istrage u tom pogledu.

C. Zaključci

Na temelju svoje istrage o toj pritužbi Ombudsman je zaključuje sljedećim zaključcima:

Vijeće je poduzelo korake kako bi na zadovoljstvo podnositelja pritužbe riješilo pitanja koja proizlaze iz prve tvrdnje i povezane tvrdnje.

Kad je riječ o drugoj tvrdnji i povezanoj tvrdnji, Ombudsman sa zadovoljstvom primjećuje da je Vijeće djelomično prihvatilo njegov prijedlog prijateljskog rješenja najavljujući da će od sada obavijestiti podnositelje zahtjeva o datumu isteka roka za odluku o njihovim zahtjevima za pristup dokumentima. Kad je riječ o drugim pitanjima koja proizlaze iz druge tvrdnje i povezane tvrdnje, nema razloga za daljnje istrage.

Podnositelj pritužbe i Vijeće bit će obaviješteni o toj odluci.

 

P. Nikiforos Diamandouros

Sastavljeno u Strasbourgu 19. prosinca 2011.

---

[1] Uredba 1829/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. rujna 2003. o genetski modificiranoj hrani i hrani za životinje stupila je na snagu 7. studenoga 2003. i države članice morale su je prenijeti do 18. travnja 2004.

[2] Uredba (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.)

[3] Spojeni predmeti C-39/05 P i C-52/05 P Švedska i Turco protiv Vijeća [2008.] ECR I-4723.

[4] U izvješću nije otkriven zaštićeni sadržaj pregledanog dokumenta.

[5] To se odnosilo na Uredbu (EZ) br. 2065/2003 Europskog parlamenta i Vijeća od 10. studenoga 2003. o aromama dima koje se koriste ili su namijenjene za uporabu u ili na hrani .

[6] Spojeni predmeti C-514/07 P, C-528/07 P i C-532/07 P Švedska i ostali / API i Komisija, još nisu prijavljeni.

[7] Prijevod od strane službi Europskog ombudsmana, naglasak u izvorniku.

[8] T-233/09 Access Info Europe protiv Vijeća, presuda od 22. ožujka 2011., još nije objavljena, točka 78.

[9] Švedska i drugi protiv API-ja i Komisije, prethodno navedeno (bilješka 7.), točke 130. i dalje.

[10] Na temelju jednog prijedloga donesena je Uredba (EZ) br. 2065/2003 Europskog parlamenta i Vijeća od 10. studenoga 2003. o aromama dima koje se koriste ili su namijenjene za uporabu u ili na hrani (SL 2003., L 309, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 30., str. 3.). Druga je dovela do Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o izmjeni Direktive 2001/82/EZ o zakoniku Zajednice o veterinarsko-medicinskim proizvodima .

[11] Uredba (EZ) br. 1107/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009. o stavljanju na tržište sredstava za zaštitu bilja i stavljanju izvan snage direktiva Vijeća 79/117/EEZ i 91/414/EEZ.

[12] Predmet C-66/05 Ujedinjena Kraljevina protiv Parlamenta i Vijeća [2005.] ECR I-10553.

[13] T-233/09 Access Info Europe protiv Vijeća, prethodno navedeno (bilješka 9.).

[14] Coreper je skraćeno ime Odbora stalnih predstavnika, koji se sastoji od voditelja ili zamjenika voditelja misije svake države članice EU-a.

[15] OI 3/2011/KM.