Okolnosti pritužbe

1. Podnositelj pritužbe podnio je 5. prosinca 2007. glavnom tajniku Komisije zahtjev za pomoć na temelju članka 12. stavka 2. i članka 24. Pravilnika o osoblju [1] u vezi s navodnim uznemiravanjem od strane dužnosnika Glavne uprave Komisije za ljudske resurse i sigurnost (GU ADMIN). Podnositelj pritužbe zatražio je da njegov zahtjev obradi služba Komisije koja nije GU ADMIN, u kojoj je radio.

2. Glavni tajnik odgovorio je 18. prosinca 2007. na navedeni zahtjev podnositelja pritužbe i obavijestio ga da će njegov predmet rješavati Ured za istrage i disciplinu (IDOC).

3. Podnositelj pritužbe poslao je 6. lipnja 2008. e-poruku IDOC-u tražeći informacije o statusu svojeg zahtjeva za pomoć.

4. Komisija je 9. lipnja 2008. odlučila pokrenuti upravnu istragu o predmetu podnositelja pritužbe. Obavijestila ga je da će, kako bi se izbjegli stvarni ili očiti sukobi interesa, viši dužnosnik Komisije, koji ne radi u GU-u ADMIN, biti zadužen za istragu („vanjski ocjenjivač”).

5. U studenome 2008. podnositelj pritužbe ponovno je pisao Komisiji tražeći status svojeg predmeta. Vanjski ocjenjivač odgovorio je 7. studenoga 2008. i ispričao se zbog kašnjenja u postupku.

6. U veljači 2009. podnositelj pritužbe otišao je u mirovinu.

7. Podnositelj pritužbe ponovno je 5. ožujka 2009. zatražio informacije o istrazi.

8. Komisija je 9. ožujka 2009. pozvala podnositelja pritužbe da svjedoči u okviru upravne istrage o njegovu predmetu, koju je proveo 19. ožujka 2009.

9. Podnositelj pritužbe ponovno je 30. lipnja 2009. pisao Komisiji i raspitivao se o svojem predmetu. Također je zatražio drugi sastanak s vanjskim ocjenjivačem kako bi podnio nove dokaze. Sjednica je održana 29. rujna 2009.

10. Podnositelj pritužbe zatražio je 8. studenoga 2009. od vanjskog ocjenjivača da preispita priloge njegovu spisu pritužbe. Također je zatražio pristup izvješćima sa saslušanja svojih kolega. Vanjski ocjenjivač nije odgovorio.

11. Podnositelj pritužbe ponovio je svoj prethodni zahtjev 25. studenoga 2009.

12. Komisija je 27. studenoga 2009. odbila zahtjev podnositelja pritužbe za pristup izvješćima sa saslušanja njegovih kolega na temelju „zaštite povjerljivosti istrage i osobnih podataka”.

13. Između 1. i 4. prosinca 2009. te 22. siječnja 2010. podnositelj pritužbe i imenovani službenik IDOC-a pregledali su priloge svojem spisu pritužbe.

14. Podnositelj pritužbe poslao je 14. veljače 2010. vanjski ocjenjivaču dodatni dokument.

15. Podnositelj pritužbe obratio se 19. veljače 2010. Ombudsmanu.

16. Vanjski ocjenjivač podnio je 23. travnja 2010. glavnom tajniku Komisije prijedlog za zaključenje istrage o slučaju uznemiravanja podnositelja pritužbe.

Predmet istrage

17. U svojoj pritužbi podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije pravodobno obradila njegovu pritužbu zbog uznemiravanja i njegov zahtjev za pomoć podnesen na temelju članka 12. stavka 2. i članka 24. Pravilnika o osoblju.

18. Podnositelj pritužbe stoga je tvrdio sljedeće:

1. Komisija bi trebala objasniti kašnjenje.

2. Komisija bi trebala dovršiti istragu.

19. U svojim očitovanjima od 8. kolovoza 2010. i daljnjim dopisima od 26. kolovoza, 27. i 28. rujna te 21. listopada 2010. podnositelj pritužbe iznio je niz novih podnesaka.

20. Kao prvo, obavijestio je pučkog pravobranitelja o daljnjem razvoju događaja u svojem predmetu. Naveo je da je Komisija, nakon što je 10. kolovoza 2010. Ombudsmanu podnijela ovu pritužbu, zaključila upravnu istragu koja je pokrenuta kao odgovor na njegov zahtjev za pomoć. Komisija je smatrala da su navodi podnositelja pritužbe o uznemiravanju neutemeljeni. Podnositelj pritužbe podnio je 7. rujna 2010. žalbu protiv navedene odluke Komisije na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Komisija je 15. rujna 2010. podnositelju pritužbe poslala dopis o postupovnom aspektu navedene žalbe.

21. Kao drugo, podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima iznio novu tvrdnju i novu tvrdnju, odnosno:

Tvrdnja:

Komisija ga nije pravilno obavijestila o odluci institucije da zatvori upravnu istragu o njegovoj pritužbi zbog uznemiravanja.

U pogledu te tvrdnje podnositelj pritužbe skrenuo je pozornost na činjenicu da mu je obavijest o konačnoj odluci Komisije o zatvaranju upravne istrage 7. lipnja 2010. poslana običnom poštom umjesto preporučenim pismom. Podnositelj pritužbe primio ga je u poštanskom sandučiću tek 10. kolovoza 2010., dok je bio na odmoru. To je negativno utjecalo na rok od tri mjeseca u kojem je mogao podnijeti žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.

Zahtjev:

Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi mu Komisija trebala nadoknaditi troškove pravnog zastupanja koje je morao platiti odvjetniku kako bi podnio žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju protiv odluke Komisije o odbijanju njegova zahtjeva za pomoć.

22. Što se tiče novog navoda i tvrdnje podnositelja pritužbe navedene u točki 21. ove presude, Ombudsman je odlučio da ih neće uključiti u svoju istragu jer je smatrao da činjenice koje su u njoj sadržane ne utječu na kašnjenje do kojeg je došlo u rješavanju zahtjeva podnositelja pritužbe za pomoć, kao što se prvotno tvrdilo. Nadalje, podnositelj pritužbe nije primijenio potrebne prethodne administrativne pristupe u pogledu svoje nove tvrdnje i zahtjeva. Čak i da je to učinio, pučki pravobranitelj nije bio uvjeren da bi postojalo dovoljno razloga za pokretanje istrage o njima [2]. U tom je pogledu istaknuo da je dopisom od 15. rujna 2010., čiji je primjerak dostavio podnositelj pritužbe, Komisija potvrdila podnositelju pritužbe da je rok od tri mjeseca za podnošenje žalbe na temelju članka 90. stavka 2. na temelju Pravilnika o osoblju protiv odluke Komisije o odbijanju njegova zahtjeva za pomoć počeo teći 10. kolovoza 2010., odnosno kada je podnositelj pritužbe primio obavijest o navedenoj odluci Komisije. Osim toga, dopisom Komisije od 15. rujna 2010. potvrđeno je da je podnositelj pritužbe primio žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.

23. Naposljetku, podnositelj pritužbe u svojim se očitovanjima usprotivio određenim primjedbama koje je Komisija iznijela u svojem mišljenju u pogledu njegova zdravstvenog stanja i merituma njegove pritužbe zbog uznemiravanja. Ombudsmanica je odlučila riješiti to pitanje u okviru ove istrage.

Istraga

24. Ombudsmanica je 29. ožujka 2010. pokrenula istragu i zatražila od Komisije da dostavi mišljenje do 30. lipnja 2010. Nakon primitka mišljenje Komisije proslijeđeno je podnositelju pritužbe s pozivom na podnošenje očitovanja koji je on poslao 8. kolovoza 2010. Dana 26. kolovoza, 27. rujna, 28. rujna i 21. listopada 2010. dostavio je dodatne informacije kao dopunu svojim početnim očitovanjima.

25. Ombudsmanica je 18. siječnja 2011. Komisiji podnijela prijedlog prijateljskog rješenja.

26. Komisija je odgovorila 13. travnja 2011. Taj je odgovor proslijeđen podnositelju pritužbe s pozivom na podnošenje primjedbi.

27. Podnositelj pritužbe obavijestio je 14. travnja 2011. Ombudsmana da je podnio tužbu Službeničkom sudu protiv odluke Komisije o zatvaranju istrage o njegovoj pritužbi zbog uznemiravanja. Dana 3. svibnja 2011. Službeničkom sudu dostavio je dodatne informacije o svojoj žalbi.

Analiza i zaključci Europskog ombudsmana

A. Navodni propust Komisije da pravodobno riješi pritužbu podnositelja pritužbe i povezane zahtjeve

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

28. U prilog tvrdnji iznesenoj u njegovoj prvotnoj pritužbi podnositelj pritužbe tvrdio je da je prošlo 26 mjeseci od podnošenja njegova zahtjeva za pomoć i da Komisija još nije dovršila upravnu istragu njegove pritužbe zbog uznemiravanja.

29. Komisija je u svojem mišljenju napomenula da je podnositelj pritužbe otišao u mirovinu u veljači 2009. "De facto, napustio je službu početkom 2008. godine jer je od tada bio na bolovanju".

30. Komisija je istaknula da ne postoji rok u kojem je dužna postupiti tijekom upravne istrage o navodnom uznemiravanju. Trajanje takve istrage razmjerno je složenosti predmeta. Komunikacijom Komisije od 26. travnja 2006. o uznemiravanju i nasilju na radnom mjestu [3] utvrđuje se samo da se istraga pokreće u roku od četiri mjeseca od pritužbe, pod uvjetom da podnositelj pritužbe dostavi dokaze.

31. Dužnosnik zadužen za predmet podnositelja pritužbe preporučio je 27. ožujka 2008. i. da se pokrene upravna istraga o navodima podnositelja pritužbe i ii. da istragu provede vanjski ocjenjivač. Glavni tajnik Komisije odobrio je 14. travnja 2008. navedenu preporuku. Od direktora IDOC-a zatraženo je da dostavi popis imena vanjskih ocjenjivača koji bi mogli provesti istragu. Komisija se 15. svibnja 2008. u skladu sa svojim internim pravilima [4] savjetovala s Europskim uredom za borbu protiv prijevara (OLAF) kako bi utvrdila je li OLAF namjeravao provesti istragu za vlastite potrebe u vezi s činjenicama koje navodi podnositelj pritužbe. Budući da OLAF nije odgovorio na navedeni zahtjev u roku od 15 dana, Komisija je 9. lipnja 2008. pokrenula administrativnu istragu i o tome obavijestila podnositelja pritužbe.

32. Komisija je potvrdila da je istraga pritužbe podnositelja pritužbe koja se odnosi na njegov zahtjev za pomoć pokrenuta šest mjeseci nakon njezina podnošenja, a ne u roku od četiri mjeseca, kako je predviđeno pravilima institucije. Međutim, s obzirom na to da i. podnositelj pritužbe nije dostavio dokaze u prilog svojim navodima do veljače 2008.; ii. bilo je mnogo dokumenata koje je trebalo analizirati; iii. morao je biti imenovan vanjski ocjenjivač; i iv. Komisija je bila obvezna savjetovati se s OLAF-om, Komisija je smatrala da je njezina odluka od 9. lipnja 2008. o pokretanju istrage donesena u razumnom roku.

33. Komisija je priznala da tijekom razdoblja od devet mjeseci (od 9. lipnja 2008. do 9. ožujka 2009.) ispitni postupak "nije znatno napredovao ", odnosno "nije poduzet nikakav službeni korak u ispitnom postupku"[5]. Objasnila je da je to posljedica složenosti dokumentacije i ograničene dostupnosti vanjskog ocjenjivača. Komisija je istaknula da se 7. studenoga 2008. vanjski ocjenjivač već ispričao podnositelju pritužbe „za tu situaciju”.

34. Od ožujka 2009. nadalje „potrebno je više vremena za istragu” zbog dodatnih zahtjeva podnositelja pritužbe i/ili njegova naknadnog podnošenja dokumenata.

35. Između ožujka i lipnja 2009. održano je nekoliko saslušanja dužnosnika i osoba uključenih u predmet, uključujući podnositelja pritužbe. Gore navedena "saslušanja nisu potvrdila navode podnositelja pritužbe protiv njegove hijerarhije, već su ponudila novu perspektivu činjenica".

36. Nakon saslušanja vanjski ocjenjivač "bio je spreman dovršiti izvješće o istrazi" o predmetu podnositelja pritužbe.

37. Međutim, podnositelj pritužbe zatražio je 30. lipnja 2009. još jedan sastanak s vanjskim ocjenjivačem kako bi dostavio nove dokaze. Sastanak nije bilo moguće zakazati do 29. rujna 2009. zbog intervencijskih ljetnih praznika. Na kraju tog sastanka Komisija je predložila sastavljanje bilješke za predmet umjesto zapisnika u kojem se bilježi sadržaj sastanka. Podnositelj pritužbe složio se. Dana 2. listopada 2009. bilješka u spisu proslijeđena je podnositelju pritužbe na očitovanje. Podnositelj pritužbe obavijestio je 12. listopada 2009. Komisiju da će sadržaj sastanka od 29. rujna 2009. biti zabilježen u zapisniku umjesto jednostavne bilješke za spis. Komisija je prihvatila zahtjev podnositelja pritužbe. Podnositelj pritužbe podnio je 8. studenoga 2009. zahtjev za ispitivanje priloga spisu, što je dodatno odgodilo postupak. Komisija je u tom pogledu napomenula da je do 22. siječnja 2010., kada je podnositelj pritužbe završio s preispitivanjem priloga, ocjenjivač bio spreman dovršiti istragu. Međutim, podnositelj pritužbe podnio je 14. veljače 2010. novi dokument i ponovno odgodio postupak.

38. Prijedlog odluke o zatvaranju istrage konačno je podnesen 23. travnja 2010., a podnesen je glavnom tajniku.

39. Komisija je istaknula da trajanje istrage treba izračunati od datuma pokretanja istrage, odnosno 9. lipnja 2008., a ne od datuma na koji je podnositelj pritužbe podnio svoj zahtjev za pomoć, odnosno 5. prosinca 2007. Komisija je smatrala da je ukupno trajanje ispitnog postupka bilo razumno s obzirom na (a) složenost predmeta (neke osobe na koje se odnose navodi podnositelja pritužbe u međuvremenu su napustile službu Komisije, što je znatno otežalo rekonstrukciju relevantnih činjenica), (b) zahtjev podnositelja pritužbe za „dopunske istrage” i (c) njegovo podnošenje novih dokumenata.

40. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima najprije napomenuo da je, općenito i unatoč složenosti njegova predmeta, Komisija zapravo provela samo sedam mjeseci istražujući ga. Zatim je istaknuo da su od tih sedam mjeseci bila potrebna četiri kako bi se analiziralo treba li istragu otvoriti, a tri kako bi se saslušale dotične osobe (od ožujka do lipnja 2009.)[6].

41. Podnositelj pritužbe smatrao je da je Komisija, da je u lipnju 2009. doista dobila sve informacije koje su joj potrebne za zatvaranje spisa te da zahtjevi i podnesci koje je podnio nakon tog datuma uopće nisu bili svrsishodni, trebala zaključiti predmet. Međutim, to nije uspjelo. Podnositelj pritužbe smatra da Komisija nije opravdala trajanje postupka, koji je trajao od rujna 2009. do 23. travnja 2010. (datum na koji je prijedlog za zaključenje istrage podnesen glavnom tajniku). Podnositelj pritužbe smatrao je da je gotovo slučajno da je svim koracima koje je poduzela Komisija prethodio upit podnositelja pritužbe o stanju ispitnog postupka. Podnositelj pritužbe smatra da Komisija nije poštovala načela dobre uprave i sudsku praksu Suda u pogledu trajanja upravne istrage.

42. Podnositelj pritužbe također je naglasio da su upućivanja koja je Komisija iznijela u svojem mišljenju o njegovu bolovanju i meritumu njegove pritužbe zbog uznemiravanja neprimjerena i da nemaju nikakve veze s predmetom njegove ove pritužbe.

43. Kad je riječ o različitim koracima istrage, podnositelj pritužbe najprije je tvrdio da u prosincu 2007. nije dostavio sveobuhvatne popratne dokumente jer mu IDOC nije savjetovao da to učini. Podnio je dokumente na njihov zahtjev, odnosno u siječnju 2008., a ne u veljači 2008., kao što je to navela Komisija. Kao drugo, istaknuo je da, iako je, prema Komisijinu mišljenju, odluka o pokretanju istrage zapravo već bila donesena 14. travnja 2008., Komisija se s OLAF-om savjetovala tek mjesec dana kasnije, 15. svibnja 2008. Kao treće, istaknuo je činjenicu da je prošlo devet mjeseci od pokretanja istrage (u lipnju 2008.) prije nego što je pozvan na saslušanje u ožujku 2009. Iako se vanjski ocjenjivač doista ispričao zbog tog kašnjenja, podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija mogla predvidjeti da će imenovanje vanjskog ocjenjivača na novo radno mjesto dovesti do kašnjenja u istrazi. Naposljetku, Komisijin argument prema kojem je bilo potrebno nekoliko mjeseci (od ožujka do lipnja 2009.) za održavanje saslušanja dužnosnika i drugih osoba uključenih u istragu ne opravdava stvarno trajanje istrage. Podnositelj pritužbe doista je smatrao da prethodno navedene djelatnosti čine „osnovnu djelatnost” postupka IDOC.

44. Podnositelj pritužbe proturječio je izjavi Komisije da je 30. lipnja 2009. zatražio od Komisije da provede dodatne dopunske istrage. Nadalje, ustrajao je na tome da tijekom sastanka od 29. rujna 2009. nije iznio argumente koji već nisu bili uključeni u njegovu prvotnu pritužbu, koju je iznio 2007. S obzirom na to, tijekom njegova prvog saslušanja 19. ožujka 2009. nekoliko pitanja koja su istaknuta u njegovoj prvotnoj pritužbi nije riješeno.

45. Podnositelj pritužbe izrazio je sumnje u pogledu toga je li konačni ishod istrage mogao biti odgođen zbog informacija koje je dostavio 14. veljače 2010., odnosno definicije uznemiravanja koju je utvrdila Europska agencija za sigurnost i zdravlje na radu.

46. Podnositelj pritužbe zaključio je da je trajanje istrage o njegovu uznemiravanju koju je provela Komisija nerazumno.

Preliminarna procjena Europskog ombudsmana koja je dovela do prijedloga prijateljskog rješenja

Navodno neopravdano kašnjenje

47. Kao što je to Komisija pravilno istaknula, ne postoje pravila kojima se od nje zahtijeva da u određenom roku zaključi upravnu istragu o pritužbi zbog uznemiravanja. U Odluci Komisije od 26. travnja 2006. o uznemiravanju i nasilju na radnom mjestu ne navodi se rok za provođenje takve istrage. Jedini propisani rok jest rok od četiri mjeseca [7] u kojem Komisija mora odlučiti hoće li pokrenuti istragu.

48. U nedostatku takvih pravila Ombudsman je podsjetio da, u skladu sa sudskom praksom Suda Europske unije, obveza poštovanja razumnog roka pri provođenju upravnih postupaka predstavlja opće načelo prava EU-a i dio je prava na dobru upravu predviđenog člankom 41. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima [8]. Stoga, iako Komisija nije bila obvezna poštovati određeni rok u pogledu trajanja istrage provedene u predmetu podnositelja pritužbe, trebala je osigurati razumno trajanje istrage.

49. Prilikom utvrđivanja je li trajanje upravnog postupka razumno, moraju se uzeti u obzir posebne okolnosti svakog predmeta, osobito njegov kontekst, različite postupovne faze koje institucija slijedi, ponašanje stranaka tijekom postupka, složenost predmeta i njegova važnost za različite uključene stranke [9]. Kad je riječ o tom posljednjem aspektu, Ombudsman je podsjetio na to da obveza pružanja pomoći iz članka 24. Pravilnika o osoblju zahtijeva da institucija, kada je suočena s nezgodom koja nije u skladu s dobrim redom i smirenošću službe, mora intervenirati svim potrebnim snagama i odgovoriti brzinom i pažnjom koja se zahtijeva okolnostima slučaja kako bi utvrdila činjenice i, slijedom toga, poduzela odgovarajuće mjere uz potpuno poznavanje činjenica [10].

50. Administrativni postupak u predmetu podnositelja pritužbe ukupno je trajao približno 32 mjeseca. Podnositelj pritužbe podnio je 5. prosinca 2007. svoj zahtjev za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju. Komisija je odlučila pokrenuti istragu tek 9. lipnja 2008., odnosno dva mjeseca nakon isteka roka predviđenog relevantnim pravilima. Od datuma otvaranja istrage do 23. travnja 2010., kada je glavnom tajniku podnesen prijedlog za zatvaranje istrage, protekla su još 22 mjeseca. Ombudsmanica je smatrala da je cijeli postupak doista neuobičajeno dug i da treba ocijeniti postoje li objektivna i razumna objašnjenja koja bi mogla opravdati takvo kašnjenje.

51. Ombudsmanica je stoga analizirala je li Komisija pružila dostatna objašnjenja kako bi opravdala prethodno navedeno kašnjenje. Drugim riječima, nastojao je utvrditi je li vrijeme koje je Komisiji potrebno za rješavanje predmeta podnositelja pritužbe bilo razumno. U tom je pogledu Ombudsman procijenio sljedeće argumente koje je iznijela Komisija: i. dostupnost vanjskog ocjenjivača; ii. složenost spisa; iii. postupanje podnositelja pritužbe tijekom postupka i, kad je riječ o vremenu pokretanja istrage, iv. obveza savjetovanja s OLAF-om.

52. Kad je riječ o kašnjenju u pokretanju istrage nakon zahtjeva podnositelja pritužbe za pomoć (dogodilo se kašnjenje koje je sama Komisija priznala), Ombudsman nije smatrao uvjerljivim argumente Komisije kojima se opravdava to kašnjenje. U tom je pogledu napomenuo da postoje pitanja kao što su i. količina dokumenata koje treba analizirati; ii. potrebu za pronalaženjem vanjskog ocjenjivača; ili iii. obveza savjetovanja s OLAF-om prije pokretanja istrage o slučaju uznemiravanja postupovni su koraci koje Komisija obično poduzima prije pokretanja administrativne istrage. Osim toga, Ombudsman je istaknuo argument podnositelja pritužbe da je razlog zbog kojeg je podnio dokaze u prilog svojoj tvrdnji u siječnju 2008. (a ne u veljači 2008., kako je navela Komisija) bio taj što mu je IDOC tek tada savjetovao da to učini.

53. Nadalje, Komisija je objasnila da zbog nedostupnosti vanjskog ocjenjivača nije mogla učiniti ništa još devet mjeseci nakon pokretanja upravne istrage (odnosno do 9. ožujka 2009.). Ombudsmanica smatra da ograničena dostupnost vanjskog ocjenjivača nije predstavljala razuman argument kojim bi se opravdalo prethodno navedeno nedjelovanje Komisije. Čim je glavni tajnik odlučio da predmet treba staviti u ruke vanjskog ocjenjivača, Komisija je bila dužna organizirati svoj rad tako da se ne utječe negativno na rješavanje predmeta podnositelja pritužbe.

54. Nadalje, ombudsmanica je istaknula da nije dovoljno da se Komisija pozove na složenost spisa podnositelja pritužbe kako bi opravdala ukupno trajanje istrage. Ombudsmanica je smatrala da je teško povjerovati da je predmet podnositelja pritužbe bio toliko težak i složen da je nakon pokretanja istrage u lipnju 2008. instituciji bilo potrebno devet mjeseci za analizu činjenica prije nego što su se prva saslušanja mogla održati u ožujku 2009. Naprotiv, čini se da taj spis nije bio toliko kompliciran jer je u lipnju 2009., kada su saslušanja završila, vanjski ocjenjivač već smatrao da je "bio spreman dovršiti izvješće o istrazi".

55. Što se tiče ponašanja podnositelja pritužbe tijekom postupka, Ombudsman nije bio u potpunosti uvjeren argumentom Komisije da je navedeni postupak dodatno odgođen zbog intervencija podnositelja pritužbe nakon što su saslušanja završila u lipnju 2009. Komisija u svojem mišljenju nije objasnila prirodu novih dokaza za koje je institucija tvrdila da ih je podnositelj pritužbe dostavio u veljači 2010. i za koje su bila potrebna dodatna dva mjeseca analize. Ako je objašnjenje podnositelja pritužbe da su predmetni dokazi samo definicija uznemiravanja od strane Europske agencije za sigurnost i zdravlje na radu bilo točno, to svakako ne bi trebalo odgoditi postupak za dodatna dva mjeseca. Osim toga, ljetna stanka od tri mjeseca, iako je doista duga, ne može se smatrati razumnim argumentom kojim se opravdava kašnjenje u organizaciji sastanka dviju osoba. Naposljetku, ombudsmanica je dovela u pitanje argument Komisije da je dokazala potrebu za obustavom istrage o pritužbi podnositelja pritužbe zbog njegova zahtjeva za preispitivanje njegova spisa pritužbe. Prema njegovu mišljenju, istraga se mogla nastaviti usporedno s takvim preispitivanjem spisa podnositelja pritužbe.

56. S obzirom na prethodno navedene nalaze ombudsmanica je smatrala da Komisija nije a) u razumnom roku obradila pritužbu podnositelja pritužbe zbog uznemiravanja i njegov zahtjev za pomoć podnesen u skladu s člankom 12. stavkom 2. i člankom 24. Pravilnika o osoblju te b) nije pružila dostatne razloge koji bi mogli opravdati njezino kašnjenje. Zaključio je da je to mogući slučaj nepravilnosti u postupanju.

"Nesretni" komentari

57. U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe uputio je na primjedbe koje je Komisija iznijela u svojem mišljenju o njegovu bolovanju i meritumu njegove pritužbe zbog uznemiravanja. Ombudsmanica je u tom pogledu podsjetila da se člankom 12. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja zahtijeva da službenici budu korisni i ljubazni. Ombudsmanica je istaknula da bi pri obradi zahtjeva za pomoć i pritužbi o moralnom uznemiravanju dužnosnici i institucije trebali biti posebno korisni i ljubazni te izbjegavati bilo kakve primjedbe ili aluzije koje bi mogle nepotrebno povrijediti ili povrijediti osjećaje podnositelja pritužbe.

58. Međutim, Ombudsman je napomenuo da je Komisija u svojem mišljenju posebno uputila na bolovanje podnositelja pritužbe prije nego što je napustio službe Komisije. Također je iznijela primjedbe u pogledu merituma njegove prijave zbog uznemiravanja. Ombudsmanica je smatrala da Komisija takvim upućivanjima, koja su bila apsolutno nepotrebna u pogledu merituma predmeta podnositelja pritužbe, nije ispunila zahtjev uljudnosti. Smatrao je da bi taj neuspjeh mogao predstavljati drugi slučaj nepravilnosti u postupanju.

59. S obzirom na navedeno ombudsmanica je donijela preliminarne nalaze da Komisija nije i. u razumnom roku riješila pritužbu podnositelja pritužbe o uznemiravanju i njegov zahtjev za pomoć te ii. ispunila zahtjev uljudnosti, kako je predviđeno člankom 12. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja. Smatrao je da bi ti preliminarni nalazi mogli predstavljati dva slučaja nepravilnosti u postupanju.

60. Statutom pučkog pravobranitelja [11] predviđa se da bi, ako utvrdi nepravilnosti u postupanju, trebao predložiti prijateljsko rješenje.

61. Ombudsmanica je podsjetila da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, povreda načela poštovanja razumnog roka tijekom vođenja upravnog postupka i donošenja odluka može dovesti do naknade štete koju je podnositelj pritužbe pretrpio kao primjerenu naknadu [12].

62. U ovom je slučaju Ombudsman smatrao da Komisija može podnositelju pritužbe nadoknaditi i platiti mu moralnu štetu koju je pretrpio zbog situacije neizvjesnosti u kojoj je bio ostavljen u vezi s ishodom njegove pritužbe zbog uznemiravanja i njegovim zahtjevom za pomoć. U tom je pogledu Ombudsman smatrao da bi iznos od 2 000 EUR predstavljao odgovarajuću naknadu. Osim toga, Komisija bi podnositelju pritužbe mogla uputiti ispriku zbog upućivanja koja je institucija navela u svojem mišljenju u pogledu njegova zdravstvenog stanja i merituma njegove pritužbe zbog uznemiravanja. Europski ombudsman iznio je odgovarajući prijedlog prijateljskog rješenja u skladu s člankom 3. stavkom 5. Statuta Europskog ombudsmana.

Argumenti izneseni Ombudsmanu nakon njegova prijateljskog prijedloga rješenja

63. Komisija je odbila prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju. Ukratko, ponovila je svoje prethodne argumente kako bi opravdala vrijeme potrebno za rješavanje pritužbe podnositelja pritužbe zbog uznemiravanja. Navelo je i. da podnositelj pritužbe nije dostavio dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode do veljače 2008.; ii. bilo je mnogo dokumenata koje je trebalo analizirati; iii. vanjski ocjenjivač nije bio dostupan tijekom određenog razdoblja; iv. postupanje podnositelja pritužbe tijekom postupka dovelo je do kašnjenja; i v. bilo je teško organizirati saslušanja dužnosnika i osoba uključenih u predmet. Stoga Komisija nije mogla prihvatiti prijedlog Ombudsmana da se podnositelju pritužbe nadoknadi šteta. Naposljetku, istaknula je da su primjedbe iznesene u njezinu mišljenju o bolovanju podnositelja pritužbe i sadržaju njegove pritužbe zbog uznemiravanja bile isključivo činjenične i da se njima nije zanemario zahtjev uljudnosti.

64. Podnositelj pritužbe nije dostavio primjedbe na navedeni odgovor.

Dopisi podnositelja pritužbe od 14. travnja i 3. svibnja 2011.

65. U navedenim dopisima podnositelj pritužbe obavijestio je službe Ombudsmana da je podnio zahtjev Službeničkom sudu protiv odluke Komisije od 7. lipnja 2010. o zatvaranju istrage o njegovoj pritužbi zbog uznemiravanja. Također je dostavio izvadak iz svoje žalbe protiv Komisije.

Procjena Europskog ombudsmana

66. Odgovor Komisije na njegov prijedlog prijateljskog rješenja nije uvjerljiv Ombudsmanu. Međutim, iz sljedećih razloga odlučuje da neće potvrditi svoje preliminarne nalaze o nepravilnostima u postupanju.

67. Podnositelj pritužbe podnio je tužbu Službeničkom sudu protiv odluke Komisije o zatvaranju istrage o njegovoj pritužbi zbog uznemiravanja. U prilog svojem zahtjevu podnositelj pritužbe tvrdio je, među ostalim, da je Komisija povrijedila njegovu obvezu dužne pažnje zbog trajanja upravnog postupka koji se koristio za rješavanje njegove pritužbe, a koji je trajao otprilike 32 mjeseca [13].

68. Člankom 228. Ugovora o funkcioniranju Europske unije Europski ombudsman ovlašćuje se za zaprimanje pritužbi „… u vezi s nepravilnostima u djelovanju institucija, tijela, ureda i agencija Unije …, osim ako su navodne činjenice predmet sudskog postupka ili su bile predmetom sudskog postupka.” Člankom 2. stavkom 7. Statuta Europskog ombudsmana također se predviđa da „Kada Europski ombudsman zbog sudskih postupaka koji su u tijeku ili su zaključeni u vezi s iznesenim činjenicama pritužbu mora proglasiti nedopuštenom ili okončati njezino razmatranje, ishod svih istraga koje je proveo do tog trenutka podnosi se bez daljnjeg djelovanja.”

69. Opći sud preispitat će argumente koje je podnositelj pritužbe iznio u svojoj žalbi. Ti su argumenti isti kao i oni u njegovu predmetu pred Ombudsmanom, uključujući navodni propust Komisije da pravodobno riješi pritužbu podnositelja pritužbe zbog uznemiravanja. To je bio predmet prijedloga za prijateljsko rješenje.

70. U ovim okolnostima i s obzirom na gore navedene zakonske odredbe, Ombudsman može samo prekinuti razmatranje ove pritužbe i podnijeti do sada provedenu istragu, bez poduzimanja daljnjih mjera.

B. Zaključci

Na temelju svoje istrage o toj pritužbi Ombudsman je zaključuje sljedećim zaključkom:

Ombudsman prekida razmatranje ove pritužbe i zaključuje do sada provedenu istragu bez poduzimanja daljnjih mjera.

Podnositelj pritužbe i Komisija bit će obaviješteni o toj odluci.

 

P. Nikiforos Diamandouros

Sastavljeno u Strasbourgu 12. kolovoza 2011.

---

[1] Članak 12. stavak 2. Pravilnika o osoblju glasi kako slijedi: „Dužnosnik koji je bio žrtva psihološkog ili seksualnog uznemiravanja ne trpi nikakve štetne učinke od strane institucije”.

Članak 24. Pravilnika o osoblju glasi kako slijedi: „Zajednice pomažu svakom dužnosniku, posebno u postupcima protiv bilo koje osobe koja je počinila prijetnje, uvredljive ili klevetničke radnje ili izjave, ili bilo kakav napad na osobu ili imovinu kojoj je on ili član njegove obitelji izložen zbog svojeg položaja ili dužnosti. Dužnosnici solidarno nadoknađuju dužnosniku štetu pretrpljenu u takvim slučajevima ako dužnosnik nije namjerno ili krajnjom nepažnjom prouzročio štetu i nije mogao dobiti naknadu od osobe koja ju je prouzročila.

[2] Podsjeća da, u skladu s člankom 228. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, „Europski ombudsman provodi istrage za koje smatra da su osnovane …”.

[3] Odluka Komisije od 26. travnja 2006. o politici zaštite dostojanstva osobe i sprečavanja uznemiravanja i spolnog uznemiravanja C (2006) 1624/3.

[4] Članak 4. stavak 2. Odluke Komisije o općim provedbenim odredbama o provođenju administrativnih istraga i disciplinskih postupaka C (2004) 1588 28.4.2004.

[5] Na francuskom: "aucun acte formel d'enquête n'a été entrepris".

[6] Na francuskom: „le temps effectif consacré à l'enquête de mon dossier qualifié „aussi complexe” a été de 3 mois (mars à juin 2009.) plus les 4 mois de délai réglementaire à partir du dépôt de la plainte. Cela totalise une durée de 7 mois".

[7] Vidjeti bilješku 3., odjeljak 6.3., str. 15. „Može se pokrenuti službeni postupak na temelju zahtjeva za pomoć u skladu s člankom 24. Pravilnika o osoblju (koji se odnosi na obvezu Komisije da pomaže svojem osoblju). Ako je uprava poduzela odgovarajuće korake, provođenjem istrage radi utvrđivanja činjenica na kojima se temelji zahtjev u suradnji s autorom tog zahtjeva, to znači da je taj zahtjev riješen i da nije prešutno odbijen (izostanak odgovora nakon četiri mjeseca)”.

[8] Predmet T-394/03, Angeletti protiv Komisije [2006.] ECR-SC I-A-2-95 i II-A-2-441, stavak 61.

[9] Predmet T-213/95 SCK i FNK protiv Komisije [1997.] ECR-II-1739, stavak 57.

[10] Predmet C-224/87 Koutchoumoff protiv Komisije [1989.] ECR, str. 89., stavci 15. i 16.

[11] Člankom 3. stavkom 5. Statuta Europskog ombudsmana predviđa se da „u mjeri u kojoj je to moguće, Europski ombudsman traži rješenje s dotičnom institucijom ili tijelom kako bi se uklonio slučaj nepravilnosti u postupanju i zadovoljio podnositelj pritužbe”.

[12] Predmet T-394/03 Angeletti protiv Komisije [2006.] ECR-SC I-A-2-95 i II-A-2-441, točke 164.-167.

[13] Na izvornom francuskom: „L'ensemble de la procédure a donc duré environ 32 mois au total, soit plus de 2 ans et demi. La Commission n’a clairement pas traité la demande d’assistance du requérant dans un délai. De même, l’enquête n’a pas été menée dans les conditions exigées par les circonstances de la cause. De la sorte, la Commission a violé le principe de bonne administration ainsi que son devoir de sollicitude”.