Okolnosti pritužbe

1. Podnositelj pritužbe, njemački državljanin, žalio se 2008. Glavnoj upravi Europske komisije za tržišno natjecanje zbog toga što je njemački grad Rottenburg prodao zemljište privatnom poduzeću. Podnositelj pritužbe smatra da je ta prodaja podrazumijevala državnu potporu koja je bila nezakonita u skladu s pravom EU-a. Pritužba na državnu potporu registrirana je pod referentnim brojem CP 137/2008.

2. Dopisom od 22. veljače 2010. GU za tržišno natjecanje obavijestio je podnositelja pritužbe da ne namjerava nastaviti postupak jer je zaključio da ne postoji nezakonita državna potpora. Glavna uprava za tržišno natjecanje dodala je da bi podnositelj pritužbe, ako posjeduje dodatne informacije koje bi mogle biti relevantne u tom kontekstu, trebao ih dostaviti u roku od 20 dana.

3. Podnositelj pritužbe poslao je 3. ožujka 2010. e-poruku GU-u za tržišno natjecanje u kojoj je zatražio pristup cjelokupnom spisu koji se odnosi na istragu o tom pitanju. Posebno je zatražio popis svih potencijalnih kupaca koji su, prema Komisijinu mišljenju, bili zainteresirani za kupnju zemljišta, kao i presliku njihovih pisanih ponuda. Podnositelj pritužbe naglasio je da bi se imena relevantnih osoba mogla izbrisati. Dodao je da je također zatražio pristup svim datotekama koje sadržavaju njegovo ime ili reference na njegovu osobu.

4. GU za tržišno natjecanje istog je dana poslao potvrdu o primitku. Glavno tajništvo Komisije sljedećeg je dana poslalo dodatnu potvrdu o primitku, navodeći da će, u skladu s Uredbom (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije [1] („Uredba 1049/2001”), podnositelj pritužbe primiti odgovor na svoj zahtjev za pristup dokumentima u roku od 15 radnih dana.

5. U svojem odgovoru od 25. ožujka 2010. Glavna uprava za tržišno natjecanje podsjetila je da je zahtjev podnositelja pritužbe obuhvaćao (a) pristup cjelokupnom spisu postupka, (b) posebno popis svih potencijalnih kupaca predmetnog zemljišta, kao i preslike svih njihovih pisanih ponuda; i (c) sve spise koji sadržavaju ime podnositelja pritužbe ili se na njega odnose. Glavna uprava za tržišno natjecanje objasnila je da su svi dokumenti iz točke (c) već u posjedu podnositelja pritužbe. Podnositelj pritužbe poslao je te dokumente Glavnoj upravi za tržišno natjecanje ili obrnuto.

6. GU za tržišno natjecanje nadalje je naveo da je, nakon temeljitog ispitivanja dokumenata obuhvaćenih točkama (a) i (b) na temelju Uredbe 1049/2001 i uzimajući u obzir trenutačno stanje postupka, zaključio da su navedeni dokumenti obuhvaćeni iznimkama iz članka 4. stavka 2. treće alineje (koji se odnosi na zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija) i članka 4. stavka 3. (koji se odnosi na zaštitu postupka odlučivanja institucije) Uredbe 1049/2001. U mjeri u kojoj se relevantni dokumenti odnose na razmjenu s njemačkom saveznom vladom, otkrivanje bi ozbiljno dovelo u pitanje spremnost njemačkih tijela na suradnju te bi stoga ozbiljno ugrozilo postupak donošenja odluka Glavne uprave za tržišno natjecanje. Glavna uprava za tržišno natjecanje dodala je da mnogi dokumenti sadržavaju informacije o kojima se raspravljalo na nejavnim sastancima vijeća grada Rottenburga. Ti su dokumenti bili važni za postupak donošenja odluka i stoga se nisu mogli objaviti tijekom postupka koji je u tijeku.

7. Glavna uprava za tržišno natjecanje dodala je da se primjenjuje i iznimka iz članka 4. stavka 2. prve alineje (o zaštiti komercijalnih interesa) Uredbe 1949/2001. Njemačka savezna vlada dostavila je dokumente koji sadržavaju povjerljive informacije trećih osoba. Ti su dokumenti stoga obuhvaćeni zaštitom komercijalnih interesa fizičkih ili pravnih osoba. Osim toga, spis je sadržavao dokumente koji se nisu odnosili na postupak, ali su bili otvoreni za svaki postupak interne uporabe GU-a za tržišno natjecanje. Takvi se dokumenti isto tako nisu mogli otkriti, osobito u skladu s člankom 4. stavkom 3. Uredbe 1049/2001.

8. GU za tržišno natjecanje stoga je zaključio da se zahtjev podnositelja pritužbe za pristup mora odbiti u pogledu dokumenata iz točaka (a) i (b).

9. U tom je kontekstu Komisija podsjetila da je dopisom od 22. veljače 2010. obavijestila podnositelja pritužbe da nema razloga za daljnje ispitivanje njegove pritužbe. Međutim, 9. ožujka 2010. podnesena je još jedna pritužba koja se odnosila na ista pitanja koja je postavio podnositelj pritužbe. Glavna uprava za tržišno natjecanje trenutačno je razmatrala tu novu pritužbu.

10. Kad je riječ o mogućem prevladavajućem javnom interesu za objavu, GU za tržišno natjecanje naveo je da podnositelj pritužbe nije iznio argumente kojima bi se utvrdio takav interes.

11. Glavna uprava za tržišno natjecanje zaključila je navodeći da je razmotrila mogućnost djelomičnog pristupa u skladu s člankom 4. stavkom 6. Uredbe 1049/2001. Međutim, budući da su svi dokumenti u cijelosti obuhvaćeni relevantnim iznimkama, takav se pristup nije mogao odobriti.

12. Podnositelj pritužbe podnio je 1. travnja 2010. ponovni zahtjev za pristup. Smatrao je da je argument GU-a za tržišno natjecanje u pogledu povjerljivosti neosnovan jer je sam spomenuo mogućnost da se imena dotičnih osoba izostave iz relevantnih dokumenata. Podnositelj pritužbe nadalje je tvrdio da se argument da se zatraženi dokumenti odnose na postupke koji su u tijeku i da nakon donošenja odluke nije postojao legitiman interes za pristup može upotrijebiti za odbijanje svakog zahtjeva za pristup dokumentima te je stoga u suprotnosti s načelom transparentnosti. Osim toga, budući da je zemljište koje je prodano bilo vlasništvo građana Rottenburga, postojao je prevladavajući javni interes za njegovo otkrivanje.

13. Glavno tajništvo Komisije potvrdilo je 8. travnja 2010. primitak ponovnog zahtjeva za pristup i istaknulo da će, u skladu s Uredbom1049/2001, podnositelj pritužbe primiti odgovor u roku od 15 radnih dana. Nakon toga obavijestila je podnositelja pritužbe da se rok za obradu tog zahtjeva mora produljiti za dodatnih 15 radnih dana.

14. Glavno tajništvo obavijestilo je 26. svibnja 2010. podnositelja pritužbe da je produljeni rok istekao 25. svibnja 2010. Međutim, savjetovanja s drugim službama Komisije još nisu dovršena i Glavno tajništvo još nije moglo donijeti konačnu odluku o zahtjevu podnositelja pritužbe. Glavno tajništvo ispričalo se zbog kašnjenja i prouzročenih neugodnosti. Objasnila je da podnositelj pritužbe ima pravo podnijeti pritužbu Europskom ombudsmanu ili pokrenuti postupak pred sudovima EU-a.

15. Podnositelj pritužbe obratio se 16. lipnja 2010. Ombudsmanu.

Predmet istrage

16. Podnositelj pritužbe u svojoj je pritužbi iznio sljedeći navod i tvrdnju:

Tvrdnja

Komisija nije poštovala rok za obradu njegova ponovnog zahtjeva za pristup dokumentima i nije mu odobrila pristup relevantnim dokumentima.

Zahtjev

Komisija bi trebala odmah obraditi njegov ponovni zahtjev i odobriti mu pristup relevantnim dokumentima.

Istraga

17. Ombudsmanica je 19. srpnja 2010. od Komisije zatražila mišljenje.

18. Podnositelj pritužbe obavijestio je 10. listopada 2010. Ombudsmana da mu je GU za tržišno natjecanje dopisom od 18. kolovoza 2010. dostavio verzije četiriju dopisa koje nisu povjerljive i koje su njemačka tijela uputila GU-u za tržišno natjecanje 30. srpnja 2008., 25. rujna 2009., 30. prosinca 2009. i 9. srpnja 2010. Primjerak tih četiriju dopisa i dopisa Komisije od 18. kolovoza 2010. dostavljen je Ombudsmanu. U svojem dopisu od 10. listopada 2010. podnositelj pritužbe tvrdio je da nije primio sve dokumente i sve informacije koje su mu potrebne. Zatražio je od Ombudsmana da se uvjeri da su mu ti dokumenti i te informacije dostavljeni. Podnositelj pritužbe također je naveo da se protivi zatvaranju spisa Glavne uprave za tržišno natjecanje u vezi s njegovom pritužbom za državnu potporu.

19. U svojem odgovoru od 26. listopada 2010. Ombudsman je podsjetio podnositelja pritužbe da se njegova istraga odnosi samo na postupanje s njegovim ponovnim zahtjevom za pristup dokumentima od 1. travnja 2010.

20. Komisija je svoje mišljenje o pritužbi dostavila 3. (engleski izvornik) i 15. studenoga 2010. (njemački prijevod).

21. Glavna uprava za tržišno natjecanje proslijedila je 9. studenoga 2010. podnositelju pritužbe privitak koji nije povjerljiv i koji je naveden u jednom od četiri dopisa njemačkih tijela koji su mu otkriveni 18. kolovoza 2010. Glavna uprava za tržišno natjecanje naglasila je da su njemačka tijela sve ostale privitke navedene u tim dopisima proglasila povjerljivima.

22. Podnositelj pritužbe 10. studenoga 2010. obavijestio je GU za tržišno natjecanje da se protivi tome da se navedeni prilozi smatraju povjerljivima. Istog je dana podnositelj pritužbe proslijedio primjerak tog odgovora Ombudsmanu i zatražio od njega da poduzme mjere.

23. Ombudsman je 16. studenoga 2010. proslijedio mišljenje Komisije podnositelju pritužbe na očitovanje koje je poslao 17. prosinca 2010.

Analiza i zaključci Europskog ombudsmana

Uvodne napomene

24. Kao što je već spomenuto, ova istraga odnosi se na Komisijino postupanje s ponovnim zahtjevom podnositelja pritužbe za pristup od 1. travnja 2010. Ona stoga ne obuhvaća pitanje je li Komisija podnositelju pritužbe dostavila određene informacije koje je on možda zatražio, u mjeri u kojoj tražene informacije nisu sadržane u dokumentima kojima je želio dobiti pristup. Ova istraga ne odnosi se ni na Komisijino rješavanje pritužbe podnositelja pritužbe o državnoj potpori. Ako je podnositelj pritužbe želio da Europski ombudsman razmotri ta pitanja, mogao bi u tu svrhu podnijeti dodatnu pritužbu Europskom ombudsmanu.

25. U svojim očitovanjima od 17. prosinca 2010. podnositelj pritužbe objasnio je da su on i druga osoba koja je Komisiji podnijela pritužbu o relevantnoj prodaji zemljišta koju je izvršio grad Rottenburg željeli postati stranka u predmetu dotičnog drugog podnositelja pritužbe. Budući da su se te pritužbe u vezi s državnom potporom odnosile na Glavnu upravu za tržišno natjecanje, svaki takav zahtjev očito bi trebalo podnijeti Glavnoj upravi za tržišno natjecanje.

A. Tvrdnja da ponovni zahtjev nije obrađen u relevantnom roku i da nije odobren pristup predmetnim dokumentima, zajedno s odgovarajućim zahtjevima

Argumenti izneseni Europskom ombudsmanu

26. Komisija je u svojem mišljenju istaknula da je njezina istraga pritužbe u vezi s državnom potporom CP 137/2008 u tijeku i da još nije donesena konačna odluka.

27. Kad je riječ o predmetu ove istrage, tj. ponovnom zahtjevu podnositelja pritužbe za pristup dokumentima, Komisija je istaknula da je on u međuvremenu ispitan. Konačni odgovor poslan je podnositelju pritužbe 8. rujna 1010.

28. Komisija je potvrdila da navedeni ponovni zahtjev nije obrađen u rokovima propisanima Uredbom 1049/2001 i to iz dva razloga.

29. Kao prvo, identifikacija predmetnih dokumenata trajala je dulje nego što se očekivalo. Treba napomenuti da je zahtjev podnositelja pritužbe za pristup formuliran u vrlo širokom smislu. Većinu vremena koje je bilo potrebno za obradu tog zahtjeva bilo je posvećeno provjeri točnosti i potpunosti popisa dokumenata koji su bili dio upravnog spisa istrage koja je u tijeku.

30. Drugo, Komisija je morala uzeti u obzir presudu Suda od 29. lipnja 2010. u predmetu C-139/07 P Europska komisija protiv Technische Glaswerke Ilmenau GmbH.[2] Ta je odluka objavljena u trenutku kada je Glavno tajništvo bilo u postupku sastavljanja odgovora na ponovni zahtjev. Budući da je navedena presuda bila izravno relevantna za predmet podnositelja pritužbe, nacrt odgovora morao se prilagoditi tom predmetu. Naposljetku, do kašnjenja je došlo zbog potrebe da se odluka prevede na njemački jezik.

31. Komisija je naglasila da su njezine službe u ovom slučaju provele mnogo detaljniju analizu od one koja se očekuje na temelju navedene presude. U toj je presudi Sud utvrdio da Komisija nije bila obvezna detaljno analizirati dokumente upravnog spisa koji se odnose na istragu o državnim potporama koja je u tijeku i da je „za potrebe tumačenja izuzeća iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001 Opći sud u pobijanoj presudi trebao uzeti u obzir činjenicu da zainteresirane strane koje nisu predmetna država članica u postupcima nadzora državnih potpora nemaju pravo uvida u dokumente iz upravnog spisa Komisije te je stoga priznao postojanje opće pretpostavke da otkrivanje dokumenata iz upravnog spisa u načelu ugrožava zaštitu ciljeva istražnih aktivnosti.”[3]

32. Komisija je naglasila da se popis dokumenata priložen njezinoj odluci sastojao od više od stotinu dokumenata iz spisa ispitnog postupka, podijeljenih u različite kategorije kako bi odgovarali kriterijima podnositelja pritužbe. To je pokazalo da je Komisija posvetila mnogo vremena rješavanju tog zahtjeva kako bi provela vrlo pažljivu i detaljnu analizu, koja je nadilazila zahtjeve najnovije sudske prakse, prema kojoj opća pretpostavka protiv otkrivanja tih dokumenata oslobađa instituciju takve detaljne analize.

33. Komisija je smatrala da te okolnosti opravdavaju produljenje roka na 30 radnih dana. Izrazio je žaljenje zbog toga što podnositelju pritužbe, u skladu s člankom 6. stavcima 2. i 3. Uredbe 1049/2001, nije predložio rok koji bi bio prilagođen okolnostima i opsegu njegova zahtjeva. Također je izrazio žaljenje što nije obavijestio podnositelja pritužbe o učinku prethodno navedene presude na analizu njegova zahtjeva i dodatno vrijeme potrebno u tu svrhu.

34. Komisija se ispričala zbog prekoračenja rokova pri obradi ponovnog zahtjeva podnositelja pritužbe.

35. Komisija je priložila presliku svoje odluke od 8. rujna 2010.

36. Komisija je u toj odluci obavijestila podnositelja pritužbe da je pripremila popis dokumenata u svojem spisu u kojima su dokumenti razvrstani kako slijedi: (1) Korespondencija između podnositelja pritužbe i Glavne uprave za tržišno natjecanje; 2. korespondencija između Komisije i njemačkih tijela; (3) Korespondencija između Glavne uprave za tržišno natjecanje i drugog podnositelja pritužbe; 4. interne dokumente; 5. dokumente koji su u javnoj domeni; i 6. dokumente koji sadržavaju popis potencijalnih kupaca. Kad je riječ o potonjoj kategoriji, Komisija je objasnila da zahtjev podnositelja pritužbe u načelu nije obuhvaćen Uredbom 1049/2001 jer nije formuliran kao zahtjev za pristup konkretnom dokumentu, nego kao zahtjev za informacije. Međutim, Komisija je dodala da je utvrdila nekoliko dokumenata koji sadržavaju popis potencijalnih kupaca i koji su navedeni u točki 6. popisa.

37. Komisija je istaknula da su dokumenti navedeni u točki 1. njezina popisa već bili u posjedu podnositelja pritužbe te se stoga smatralo da su izvan njegova zahtjeva za pristup. Dodao je da će se predmetni dokumenti ispitati s obzirom na njihovo javno otkrivanje ako se navedena pretpostavka pokaže netočnom.

38. Komisija je navela da su dokumenti navedeni u točki 5. njezina popisa javno dostupni i stoga nisu obuhvaćeni zahtjevom podnositelja pritužbe.

39. Kad je riječ o pristupu dokumentima navedenima u točkama 2., 3., 4. i 6. njezina popisa, Komisija je uputila na članak 4. stavak 2. treću alineju Uredbe 1049/2001, u skladu s kojim „institucije odbijaju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija”.

40. Komisija je istaknula da neobjavljeni dokumenti pripadaju upravnom spisu i da se odnose na njezinu istražnu aktivnost provedenu u pogledu navedene prodaje zemljišta u Rottenburgu. Trenutačno ispitivanje kvalificiralo se kao istražna aktivnost jer je njegova svrha bila osigurati da Njemačka ispuni svoje obveze na temelju prava EU-a. U trenutačnom stanju ispitnog postupka nije bilo moguće predvidjeti buduće korake koje bi Komisija trebala poduzeti u tom pogledu. Kontakti s Njemačkom bili su u tijeku i nije se moglo isključiti da će se određena pitanja morati dodatno postaviti predmetnoj državi članici. U skladu s člankom 108. Ugovora o funkcioniranju Europske unije („UFEU”) i člankom 5. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 93. Ugovora o EZ-u [4] Komisija i dotična država članica morale su surađivati kako bi Komisiji omogućile primanje svih potrebnih informacija za kontrolu državnih potpora. U tom je kontekstu bilo iznimno važno očuvati ozračje uzajamnog povjerenja između Komisije i predmetne države članice. Javno otkrivanje relevantnih dokumenata u ovoj fazi svakako bi ugrozilo svrhu prethodno opisanog istražnog postupka.

41. U nedavnoj presudi u predmetu C-139/07 P, koja se odnosila na činjenične okolnosti slične onima u ovom predmetu, Sud je potvrdio da je Komisija valjano odbila pristup dokumentima odgovarajućeg upravnog spisa na temelju izuzeća iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe 1049/2001.

42. U točkama 56. do 58. svoje presude Sud je istaknuo da se Uredbom 659/1999, a osobito njezinim člankom 20., zainteresiranim stranama ne predviđa nikakvo pravo na pristup dokumentima iz upravnog spisa Komisije u okviru postupka preispitivanja pokrenutog u skladu s (sadašnjim) člankom 108. stavkom 2. UFEU-a. Sud je smatrao da tu činjenicu treba uzeti u obzir za potrebe tumačenja izuzeća predviđenog člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom Uredbe 1049/2001.

43. U točki 58. svoje presude Sud je naveo sljedeće: „Iz prethodno navedenog proizlazi da zainteresirane strane, osim države članice odgovorne za dodjelu potpore, u okviru postupka preispitivanja državnih potpora nemaju pravo uvida u dokumente iz upravnog spisa Komisije. (...) Ako bi te zainteresirane strane mogle dobiti pristup, na temelju Uredbe br. 1049/2001, dokumentima iz upravnog spisa Komisije, sustav nadzora državnih potpora bio bi doveden u pitanje.”

44. Nadalje, Sud je u točki 61. svoje presude utvrdio da postoji „opća pretpostavka da otkrivanje dokumenata u upravnom spisu u načelu ugrožava zaštitu ciljeva istražnih aktivnosti”.

45. S obzirom na prethodno navedeno, Komisija je zaključila da su svi neobjavljeni dokumenti iz upravnog spisa predmeta CP 137/2008 trenutačno očito obuhvaćeni iznimkom predviđenom u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe 1049/2001 te se stoga ne mogu otkriti.

46. Komisija je nadalje navela da je razmotrila mogućnost djelomičnog pristupa u skladu s člankom 4. stavkom 6. Uredbe 1049/2001. Međutim, svi predmetni dokumenti bili su u cijelosti obuhvaćeni relevantnim iznimkama te se stoga nije mogao odobriti ni djelomičan pristup.

47. Komisija je zaključila navodeći da ne vidi nikakav javni interes u smislu Uredbe 1049/2001, odnosno interes koji je objektivan i općenit i koji se ne može razlikovati od pojedinačnih ili privatnih interesa, koji bi mogao prevagnuti nad javnim interesom za zaštitu svrhe relevantne istrage o državnim potporama.

48. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima tvrdio da Komisijino rasuđivanje nije bilo uvjerljivo jer se „drugi” postupak koji se odnosio na relevantnu prodaju zemljišta temeljio na pritužbi koja se odnosila na iste činjenice. Ta pritužba nije evidentirana zasebno, ali je riješena pod referentnim brojem CP 137/2008.

49. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi pristup Komisije doveo do grotesknog rezultata da nijedan od dvaju podnositelja pritužbe u ovom predmetu ne bi imao pravo na pristup spisu. Dodao je da je, što se tiče poslovnih tajni, cijena koja je plaćena za zemljište odavno bila javno poznata.

50. Podnositelj pritužbe stoga je ponovio svoj zahtjev da mu se omogući pristup relevantnim dokumentima.

Procjena Europskog ombudsmana

51. Predmetna pritužba odnosi se na dva pitanja: i. navodno nepoštovanje rokova za obradu ponovnog zahtjeva podnositelja pritužbe i ii. pitanje je li podnositelju pritužbe trebalo omogućiti pristup dokumentima obuhvaćenima tim zahtjevom.

52. Što se tiče postupovnog pitanja, Komisija je prihvatila da nije poštovala rok predviđen Uredbom 1049/201 za obradu ponovnih zahtjeva. Međutim, Komisija je ipak iznijela dva razloga kako bi objasnila zašto joj je trebalo toliko vremena da razmotri ponovni zahtjev podnositelja pritužbe, odnosno opseg tog zahtjeva i učinak presude Suda u predmetu C-139/07 P.

53. Točno je da popis dokumenata koje je dostavila Komisija obuhvaća 107 elemenata, a time i znatan broj dokumenata. Međutim, treba napomenuti da su 32 od tih dokumenata obuhvaćena točkom 1. navedenog popisa koja se odnosi na korespondenciju između podnositelja pritužbe i Glavne uprave za tržišno natjecanje. Dodatnih 25 dokumenata navedeno je u točki 5. tog popisa, koja se odnosi na dokumente koji su javno dostupni. S obzirom na to da je Komisija smatrala da dokumenti navedeni pod tim dvama naslovima nisu obuhvaćeni područjem primjene zahtjeva za pristup podnositelja pritužbe, Komisija je zapravo morala ispitati samo ukupno 50 dokumenata kako bi odlučila može li se pristup odobriti. Ombudsman stoga nije uvjeren da je broj dokumenata obuhvaćenih zahtjevom za pristup podnositelja pritužbe bio takav da se njegov ponovni zahtjev nije mogao obraditi u zakonskim rokovima. U svakom slučaju, ako je Komisija smatrala da se ponovni zahtjev odnosio na „vrlo velik broj dokumenata” u smislu članka 6. stavka 3. Uredbe 1049/2001, trebala je stupiti u kontakt s podnositeljem pritužbe kako bi pronašla pravedno rješenje.

54. Komisija je tvrdila da je većina vremena koje je bilo potrebno za obradu ponovnog zahtjeva podnositelja pritužbe bila posvećena provjeri točnosti i potpunosti popisa dokumenata koji su bili dio relevantne dokumentacije. To nije uvjerljiv argument. Ako se datoteka pravilno čuva, sastavljanje popisa dokumenata koje sadržava ne bi trebalo biti vrlo težak i dugotrajan zadatak.

55. Kad je riječ o drugom argumentu koji je iznijela Komisija, presuda Suda u predmetu C-139/07 P, kao što će se vidjeti u nastavku, doista je od iznimne važnosti za rješavanje zahtjeva za pristup dokumentima u spisima koji se odnose na pritužbe u području državnih potpora. Ombudsmanica stoga u potpunosti razumije da je Komisija tu presudu trebala uzeti u obzir pri odgovaranju na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe. Međutim, kada je ta presuda donesena 29. lipnja 2010., već je prošlo više od mjesec dana od isteka produljenog roka za odgovor na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe.

56. Nijedno od dvaju razmatranja na koja se poziva Komisija stoga ne utječe na zaključak da Komisija nije obradila ponovne zahtjeve podnositelja pritužbe od 1. travnja 2010. u roku predviđenom Uredbom 1049/2001. To je primjer nepravilnosti u postupanju.

57. Međutim, valja uzeti u obzir činjenicu da se Komisija, prema njezinu mišljenju, ispričala zbog tog kašnjenja. Podnositelj pritužbe u svojim očitovanjima nije riješio pitanje kašnjenja do kojeg je došlo. U tim okolnostima Ombudsman smatra da nema razloga za daljnje istrage u vezi s postupovnim aspektima ovog predmeta.

58. U pogledu meritornog pitanja, tj. pitanja je li odluka Komisije o odbijanju pristupa bila točna, treba napomenuti da se Komisija prvotno pozvala na članak 4. stavak 2. prvu alineju, članak 4. stavak 2. treću alineju i članak 4. stavak 3. Uredbe 1049/2001. Međutim, odluka Komisije o ponovnom zahtjevu podnositelja pritužbe temelji se isključivo na članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe 1049/2001. Stoga ovdje treba ispitati samo tu odredbu.

59. Prije nego što nastavi s tim ispitivanjem, treba podsjetiti da je Komisija zauzela stajalište da dokumenti navedeni u naslovima 1. i 5. njezina popisa, odnosno korespondencija između podnositelja pritužbe i Glavne uprave za tržišno natjecanje te dokumenti koji su bili javno dostupni, nisu bili obuhvaćeni ponovnim zahtjevom podnositelja pritužbe. Podnositelj pritužbe nije se usprotivio tom tumačenju svojeg ponovnog zahtjeva. U tim okolnostima Ombudsman smatra da nema razloga za daljnje istrage u vezi s pitanjem pristupa navedenim dokumentima.

60. Kad je riječ o ostalim dokumentima, Komisija je pravilno primijetila da je Sud u svojoj presudi u predmetu C-139/07 P utvrdio da postoji „opća pretpostavka da otkrivanje dokumenata u upravnom spisu u načelu ugrožava zaštitu ciljeva istražnih aktivnosti”.[5] Pristup koji je Komisija primijenila u ovom predmetu, a koji je doveo do odbijanja ponovnog zahtjeva podnositelja pritužbe, stoga je u skladu s pravom EU-a, kako ga tumači Sud.

61. Sud je također smatrao da navedena opća pretpostavka ne isključuje pravo podnositelja zahtjeva „da dokažu da određeni dokument čije je otkrivanje zatraženo nije obuhvaćen tom pretpostavkom ili da postoji veći javni interes koji opravdava otkrivanje dotičnog dokumenta na temelju članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001.”[6]

62. Što se tiče prve od tih mogućnosti, Ombudsman smatra očitim da podnositelj zahtjeva teško može iskoristiti tu mogućnost ako ne zna koji su dokumenti sadržani u spisu kojem želi pristupiti. Ombudsmanica stoga sa zadovoljstvom primjećuje da je Komisija podnositelju pritužbe dostavila popis dokumenata u svojem spisu, iako je taj popis dostavljen samo zajedno s odgovorom na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe. Međutim, valja istaknuti da je Komisija navela da je posvetila dosta vremena rješavanju tog zahtjeva kako bi provela vrlo pažljivu i detaljnu analizu koja je nadilazila zahtjeve najnovije sudske prakse. Ombudsman stoga ne može isključiti mogućnost da je Komisija namjeravala navesti da je podnositelju pritužbe samo iznimno dostavila popis dokumenata u svojem spisu. Međutim, kako je prethodno navedeno, ako se institucija pozove na pretpostavku da bi otkrivanje dokumenata iz njezina spisa ugrozilo zaštitu interesa iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe 1049/2001, podnositelj zahtjeva teško da će ikada moći pokušati tvrditi da ta pretpostavka ne obuhvaća određeni dokument iz spisa institucije ako ne zna točan sadržaj tog spisa. Ako tužitelju nisu pružene barem informacije o tome koji se dokumenti stvarno nalaze u tom spisu, učinkovitost Uredbe1049/2001 mogla bi biti dovedena u pitanje. Ombudsmanica će stoga iznijeti dodatnu primjedbu u vezi s tim pitanjem.

63. U ovom slučaju podnositelj pritužbe nije naveo posebne dokumente ili dijelove dokumenata na koje se, prema njegovu mišljenju, ne primjenjuje navedena pretpostavka i koje stoga treba otkriti. Umjesto toga, zadržao je svoj opći zahtjev za pristup.

64. Međutim, Ombudsman smatra da može i treba provjeriti je li oslanjanje institucije na navedenu pretpostavku točno čak i ako podnositelj pritužbe ne iznese precizne i konkretne argumente u tom smislu. Zapravo se od podnositelja pritužbe ne može očekivati da posjeduju detaljno znanje o pravu EU-a i da postave sva pitanja koja bi mogla biti relevantna. Naime, upravo je s ciljem pomaganja građanima u slučaju problema s upravom EU-a osnovana institucija Europskog ombudsmana.

65. U ovom slučaju dokazi koje je podnijela sama Komisija pokazuju da se ne može pretpostaviti da bi otkrivanje svih dokumenata iz njezina spisa ugrozilo zaštitu interesa iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe 1049/2001. Iz dostavljenih informacija u pogledu dokumenata navedenih pod brojevima 9. i 12. pod naslovom 2. Komisijina popisa dokumenata, koji obuhvaća korespondenciju između Komisije i njemačkih tijela, jasno je da je riječ o nepovjerljivim verzijama dopisa koje su njemačka tijela uputila Komisiji. Čini se jasnim da su ti dokumenti istovjetni verzijama dopisa koje nisu povjerljive, a koje su njemačka tijela uputila GU-u za tržišno natjecanje 30. srpnja 2008. i 25. rujna 2009., a koji su proslijeđeni podnositelju pritužbe pod pokrićem dopisa GU-a za tržišno natjecanje od 18. kolovoza 2010. Stoga se barem za ta dva dokumenta navedena pretpostavka očito ne može smatrati primjenjivom.

66. Isti se zaključak primjenjuje u dijelu u kojem se odnosi na verziju dopisa koju su njemačka tijela uputila Komisiji 30. prosinca 2009. koja nije povjerljiva. Glavna uprava za tržišno natjecanje dostavila je taj dokument podnositelju pritužbe i 18. kolovoza 2010. Nažalost, popis dokumenata koje je dostavila Komisija ne omogućuje preciznu identifikaciju tog dokumenta, s obzirom na to da postoje tri dokumenta koja bi mogla biti relevantna i da se u opisu bilo kojeg od ta tri dokumenta ne upotrebljava napomena „Nepovjerljiva verzija”, koja se pojavljuje u pogledu dokumenata br. 9 i 12.

67. Međutim, treba podsjetiti da su verzije triju prethodno navedenih dopisa njemačkih tijela koje nisu povjerljive otkrivene podnositelju pritužbe 18. kolovoza 2010. Iako bi bilo poželjno da se odluka od 8. rujna 2010. bavi pitanjem pristupa tim posebnim dokumentima, makar samo upućivanjem na prethodni dopis od 18. kolovoza 2010., taj nedostatak ne upućuje na to da je odluka Komisije u vezi s preostalim dokumentima bila netočna.[7]

68. Kad je riječ o mogućem prevladavajućem javnom interesu za objavu, podnositelj pritužbe u svojim očitovanjima na mišljenje Komisije nije iznio nikakve posebne primjedbe. U svojem ponovnom zahtjevu tvrdio je da je zemljište koje je prodano nekada bilo vlasništvo građana Rottenburga i da stoga postoji prevladavajući javni interes za njegovo otkrivanje.

69. Ombudsmanica smatra da ta prilično općenita izjava nije dovoljna za utvrđivanje postojanja javnog interesa za otkrivanje koji bi mogao nadjačati iznimku na koju se poziva Komisija.

70. S obzirom na prethodno navedeno, ne mogu se utvrditi nepravilnosti u postupanju u pogledu sadržaja odluke Komisije o odbijanju ponovnog zahtjeva podnositelja pritužbe.

B. Zaključci

Na temelju svoje istrage o toj pritužbi Ombudsman je zaključuje sljedećim zaključcima:

Nema razloga za daljnje istrage u vezi s postupovnim aspektima ovog predmeta. Nije utvrđena nepravilnost u postupanju u pogledu sadržaja odluke Komisije o odbijanju ponovnog zahtjeva podnositelja pritužbe.

Podnositelj pritužbe i Komisija bit će obaviješteni o toj odluci.

Daljnja primjedba

Ombudsman pohvaljuje Komisiju što je podnositelju pritužbe dostavila popis svih dokumenata u spisu u koji je podnositelj zahtjeva zatražio pristup. Smatra da bi takav popis dokumenata trebalo dostaviti u svim budućim slučajevima u kojima se Komisija namjerava pozvati na pretpostavku da bi otkrivanje dokumenata iz njezina spisa ugrozilo zaštitu interesa iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe 1049/2001. Relevantni popis trebao bi biti dostupan najkasnije s odlukom o zahtjevu za pristup kako bi se podnositelju zahtjeva omogućilo da ga upotrijebi u svrhu pripreme ponovnog zahtjeva za pristup.

 

P. Nikiforos Diamandouros

Sastavljeno u Strasbourgu 31. siječnja 2011.

---

[1] SL 2001., L 145, str. 43.

[2] Presuda još nije objavljena u službenim izvješćima, ali je dostupna na internetskim stranicama Suda (http://curia.europa.eu).

[3] Točka 61. presude

[4] SL L 83, str. 1.

[5] Točka 61. presude

[6] Točka 62. presude

[7] Komisija je 18. kolovoza 2010. objavila i verziju dodatnog dopisa njemačkih tijela koja nije povjerljiva, a koja je datirana 9. srpnja 2010. Činjenica da ni izvornik ovog dopisa ni ta verzija koja nije povjerljiva nisu navedeni na popisu dokumenata koje je dostavila Komisija vjerojatno je posljedica činjenice da je Komisija razmotrila zahtjev podnositelja pritužbe za pristup kako bi se upućivalo na one dokumente koji su bili u njegovu spisu do trenutka kada je podnositelj pritužbe podnio svoj ponovni zahtjev za pristup 1. travnja 2010.