Predmet se odnosio na način na koji je Europska komisija postupila sa zahtjevom novinara koji radi u novinskoj agenciji da ga se doda na poštanski popis za priopćenja za medije s embargom, posebno za Eurostatove „pokazatelje eura”, koji pružaju redovite ekonomske statističke podatke. Eurostat, koji je dio Komisije, odbio je dodati novinara na popis jer je naveo da se samo novinari ili agencije kojima je Komisija odobrila medijsku „akreditaciju” mogu uvrstiti na takve distribucijske popise. Novinaru ili njegovoj novinskoj agenciji nije bilo moguće dobiti akreditaciju jer nisu ispunili jedan od preduvjeta, odnosno da agencija ili novinar u toj agenciji imaju domicil u Belgiji. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je ta praksa diskriminatorna i da samo veće medijske organizacije s dostatnim financijskim sredstvima koje si mogu priuštiti novinare u Belgiji mogu dobiti informacije obuhvaćene embargom.

Ombudsmanica je utvrdila da je razumno da Komisija uključi prebivalište u Belgiji kao preduvjet za akreditaciju kad je riječ o pristupu fizičkim zgradama institucija EU-a u Bruxellesu. Međutim, smatrala je da je uključivanje zahtjeva u pogledu prebivališta u Belgiji kao preduvjeta za uvrštavanje članova medija na popise za distribuciju neproporcionalno.

Ombudsmanica je zatvorila istragu nalazom o nepravilnostima u postupanju i zatražila od Komisije da je u roku od šest mjeseci izvijesti o mjerama koje je poduzela kako bi riješila tu situaciju.

Podnositelj pritužbe zatražio je od Europske komisije javni pristup dokumentima koji sadržavaju statističke podatke o aktivnim tvarima u pesticidima koje su dostavila španjolska tijela. Komisija je odobrila pristup samo dijelovima četiriju dokumenata za koje je utvrdila da su obuhvaćeni zahtjevom. Odbio je pristup ostalima, pozivajući se na iznimke u skladu s pravilima EU-a o javnom pristupu dokumentima i tvrdeći da bi otkrivanje redigiranih dijelova ugrozilo komercijalne interese poduzeća od kojih su podaci prikupljeni. Komisija je tvrdila i da su podaci obuhvaćeni načelom povjerljivosti utvrđenim u pravilima EU-a o prikupljanju statističkih podataka.

Na temelju pregleda predmetnih dokumenata ombudsmanica je smatrala da su redigirane informacije povezane s tvarima koje se namjeravaju ispustiti u okoliš. U skladu s pravilima EU-a o pristupu informacijama o okolišu (Aarhuška uredba) i povezanom sudskom praksom, postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje takvih informacija.

Ombudsmanica je dovela u pitanje stajalište Komisije da načelo povjerljivosti statističkih podataka ima prednost pred transparentnošću informacija koje se odnose na emisije u okoliš. Nije bila uvjerena da je Komisija dala puni učinak pravilima iz Aarhuške uredbe. Međutim, Ombudsmanica je zauzela stajalište da bi ta pitanja najbolje riješili zakonodavci EU-a koji trenutačno revidiraju primjenjivo zakonodavstvo te su stoga zatvorili istragu i obvezali se da će im skrenuti pozornost na to pitanje.