(Izrađeno u skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana (1))

COMPLAINT

Sustav europskih škola

Europske škole pružaju predškolsko, osnovno i srednjoškolsko obrazovanje djeci osoblja institucija EU-a. Škole su od 1957. djelovale u skladu sa Statutom koji su potpisale države članice. Godine 1994. države članice i Europske zajednice potpisale su Konvenciju ("Konvencija")(2), kojom je poništen i zamijenjen Statut iz 1957. Međutim, ta je konvencija stupila na snagu tek 1. listopada 2002.

Člankom 27. Konvencije predviđa se sljedeće:

1. „Osniva se Odbor za pritužbe.
2. Odbor za pritužbe ima isključivu nadležnost u prvom i posljednjem stupnju, nakon što se iscrpe svi administrativni kanali, u svakom sporu koji se odnosi na primjenu ove Konvencije na sve osobe na koje se ona odnosi, uz iznimku administrativnog i pomoćnog osoblja, te u pogledu zakonitosti bilo kojeg akta koji se temelji na Konvenciji ili pravilima donesenima na temelju Konvencije, a koji negativno utječe na takve osobe od strane Vijeća guvernera Upravnog odbora škole u izvršavanju njihovih ovlasti kako je utvrđeno ovom Konvencijom. Ako su takvi sporovi financijske prirode, Odbor za pritužbe ima neograničenu nadležnost.
   Uvjeti i detaljna pravila u vezi s ovim postupkom utvrđuju se, prema potrebi, Pravilnikom o službi za nastavno osoblje ili uvjetima zaposlenja za nastavnike s nepunim radnim vremenom ili Općim pravilima škola.
3. (...)
4. Statut Odbora za pritužbe jednoglasno donosi Vijeće guvernera. (...)
5. Odbor za pritužbe donosi svoj poslovnik koji sadržava odredbe potrebne za primjenu Statuta. (...)
6. Presude Odbora za pritužbe obvezujuće su za stranke i, ako ih one ne provedu, izvršive su od strane relevantnih tijela država članica u skladu s njihovim nacionalnim pravom.
7. Ostali sporovi u kojima su škole stranke potpadaju pod nacionalnu nadležnost. Konkretno, ovaj članak ne utječe na nadležnost nacionalnih sudova u stvarima koje se odnose na građansku i kaznenu odgovornost.”

Kontekst pritužbe

Podnositelji pritužbe dužnosnik su Komisije i njegova supruga čiji je sin pohađao Europsku školu u Woluweu (Bruxelles) do 2003. kada je polagao ispit za odlazak iz škole („europski prvostupnik”). Njegov ukupni nastup bio je odličan, a ukupni rezultat od 88,88 % značio je da je bio deveti najbolji učenik od ukupno 179.

Na njemačkom jeziku sin podnositelja pritužbe dobio je žig od samo 8,06 (od 10). Dok je njegov znak za školsku godinu bio 9,69, na pismenom ispitu dobio je tek 6,00.

U skladu s člankom 6.3.10. pravila koja se primjenjuju u europskim školama u pogledu ispita za odlazak iz škole, Provedbenih odredbi za europskog prvostupnika (IPEB), svaki pisani ispit najprije označuje nastavnik koji je predavao predmet o kojem je riječ, a zatim jedan ili dva vanjska ispitivača. Prvi vanjski ispitivač označava ispit ne znajući oznaku koju je dao nastavnik. Oznake koje daju ta dva pokazatelja zatim prikuplja školski inspektor. Ako školski inspektor smatra da je razlika između dviju ocjena bitna, vanjski ispitivač može ponovno razmotriti svoju ocjenu na temelju komentara kojima se opravdava ocjena koju je dao nastavnik. Konačni je žig aritmetički prosjek tako dodijeljenih ocjena.

Međutim, ako je razlika između tih dviju oznaka i dalje znatna, školski inspektor može pozvati treću oznaku. On to mora učiniti ako je razlika veća od dvije oznake. Treći marker zna rezultate koje daju prva dva markera. Obilježje koje je dao je konačni otisak. Međutim, ta oznaka mora biti unutar raspona koji su postavila prva dva markera.

U ovom je slučaju nastavnik dao 9,5 („izvrsno”) za pisani ispit na njemačkom jeziku koji je pripremio sin podnositelja pritužbe. Vanjski marker dao je samo 5,5 ("nedovoljno"). Treći marker dao je 6,0. Prema navodima podnositelja pritužbe, ta razlika u označivanju bila je jedinstvena činjenica, daleko izvan uobičajenih varijacija u procjeni do kojih je došlo u toj školi.

Podnositelji pritužbe i njihov sin obaviješteni su o rezultatima ispitivanja 5. srpnja 2003. Kako bi im se omogućilo podnošenje pritužbe, podnositelji pritužbe pisali su 7. srpnja 2003. Europskoj školi kako bi zatražili informacije i pristup relevantnim dokumentima. Podnositelji pritužbe tvrde da na taj zahtjev nikad nije odgovoreno.

Podnositelji pritužbe podnijeli su 15. srpnja 2003. žalbu na temelju članka 12. IPEB-a. Prema toj odredbi, pritužba se "može odnositi samo na nedostatak oblika. U slučaju nepridržavanja odredaba koje se odnose na europsku maturu, a koje su donijeli Vijeće guvernera i Vijeće inspektora, postoji nedostatak oblika.” Takve pritužbe moraju se podnijeti predsjedniku odbora za ispitivanje najkasnije dva tjedna nakon što je kandidat obaviješten o rezultatu ispitivanja.

Podnositelji pritužbe u toj su pritužbi tvrdili da nisu poštovani slovo i duh članka 6.3.10. IPEB-a. Podnositelji pritužbe naveli su kao primjer da Škola i prvi marker još nisu primili pisane razloge za drugi marker (kao što su trebali biti prema IPEB-u) i da ništa ne upućuje na to da je drugi marker ponovno razmotrio njezin žig nakon što je saznao za žig koji je dao nastavnik. Također su tvrdili da su velike razlike u oznakama upućivale na to da korektori nisu primijenili istu „unaprijed dogovorenu shemu označivanja” predviđenu člankom 6.3.10.2. IPEB-a ili da je ta shema označivanja uspostavljena na tako nejasan način da bi mogla dovesti do potpuno različitih tumačenja dvaju ili triju markera. Prema navodima podnositelja pritužbe, relevantna pravila jasno su bila usmjerena na stavljanje snažnog naglaska na prosudbu prvog korektora (učitelja razreda); Stoga je potpuno zanemarivanje prve ocjene predstavljalo nedostatak u postupku kao takav. Podnositelji pritužbe stoga su tvrdili da je došlo do ozbiljnih nedostataka u postupku označivanja. Također su kritizirali činjenicu da Škola nije dostavila informacije koje su zatražili u svojem dopisu od 7. srpnja 2003. Podnositelji pritužbe smatraju da su zbog nedostatnog pristupa dokumentaciji koja je ključna za podnošenje pritužbi na temelju članka 12. IPEB-a prava dodijeljena tim člankom zapravo postala ništava te su stoga predstavljala veliku povredu IPEB-a.

Podnositelje pritužbi zatim je saslušao g. M., predsjednik odbora za ispitivanje.

Dopisom od 11. rujna 2003. M. je obavijestio podnositelje pritužbe da je, nakon savjetovanja s Inspektoratom škole, njihova pritužba odbijena. M. je tvrdio da su u ovom slučaju poštovani svi koraci u pogledu označivanja predviđeni člankom 6.3.10. IPEB-a. Također je istaknuo da drugi i treći ispitivač nisu vezani oznakom koju je dao nastavnik, da su mu njemačka tijela zajamčila da ti ispitivači imaju potrebno stručno znanje i da su svi ispitivači dobili iste kriterije za označivanje. Ocjene i komentari vanjskih ispitivača stigli su u školu tek nakon usmenog ispita. Međutim, M. je smatrao da to ne utječe na ocjene dodijeljene kandidatima. Potvrdio je i da ne postoji odredba kojom bi se primjedbe ispitivača stavile na raspolaganje podnositeljima pritužbe.

Podnositelji pritužbe nakon toga pisali su glavnom tajniku Vijeća guvernera europskih škola („glavni tajnik”) kako bi zatražili da im se dodijeli ime vanjskog suda kojem je škola podnijela zahtjev za sudsko preispitivanje. U svojem odgovoru od 29. rujna 2003. glavni tajnik istaknuo je da ovim pravilima nije predviđeno pravo na žalbu protiv odluka predsjednika odbora za ispitivanje. Međutim, glavni tajnik spomenuo je postojanje Odbora za pritužbe europskih škola, pozivajući se na članak 27. Konvencije, i objasnio da Odbor za pritužbe preispituje svoj poslovnik kako bi uzeo u obzir novu situaciju (Konvencija).

Podnositelji pritužbe zatražili su 9. studenoga 2003. da Odbor za pritužbe riješi njihovu pritužbu. U svojem dopisu od 9. studenoga 2003. podnositelji pritužbe naveli su da su otkrili da je drugi korektor više od polovice razreda od 22 ocijenio nedostatnima. Podnositelji pritužbe smatraju da je ta činjenica sama po sebi trebala pokrenuti neposrednu i ozbiljnu istragu relevantnih tijela.

U siječnju 2004. i na njihov zahtjev podnositeljima pritužbi dodijeljen je Poslovnik Odbora za pritužbe. Uvodne izjave ovog Pravilnika, koje su donesene 30. travnja 1997., odnose se na članak 80. Pravilnika za članove upućenog osoblja europskih škola. Prema navodima podnositelja pritužbe, ovaj se Pravilnik primjenjuje samo na zahtjeve osoblja europskih škola protiv njihova poslodavca, a ne na njihov slučaj.

Predsjednik Odbora za pritužbe odlučio je 7. siječnja 2004. zatražiti od glavnog tajnika da do 12. ožujka 2004. dostavi mišljenje o žalbi, uključujući pitanje je li Odbor za pritužbe nadležan za rješavanje tog pitanja. Istodobno, predsjednik je odlučio da bi podnositelji pritužbe trebali imati rok do 16. travnja 2004. za očitovanje o tom mišljenju.

Pritužba 376/2004/GG (povjerljivo)

Podnositelji pritužbe podnijeli su 3. veljače 2004. pritužbu Europskom ombudsmanu (pritužba 376/2004/GG - povjerljiva).

U toj pritužbi podnositelji pritužbe iznijeli su sljedeće navode:

1. Odbijanje pristupa spisu učinilo je interne žalbene postupke Europskih škola potpuno bespredmetnima i bez ikakvog praktičnog značenja u ovom slučaju.
2. Nepostojanje neovisne istrage u slučaju pogrešaka i odbijanje prava na sudsko preispitivanje upravnih postupaka i odluka stvorili su pravnu prazninu.
3. Prebacivanje odgovornosti za predmetne postupke između Europskog školskog sustava i nacionalnih nadzornih tijela onemogućilo je pozivanje bilo koga na odgovornost.
4. Postojao je opći nedostatak odgovornosti, čime su se očito kršila opća načela dobre uprave.

Podnositelji pritužbe iznijeli su sljedeće tvrdnje:

1. Njima bi trebalo omogućiti neposredan pristup svoj traženoj dokumentaciji, a posebno obrazloženjima ocjenjivanja i označenim ispitnim radovima.
2. Trebalo bi osigurati neovisnu istragu o tom pitanju.
3. Treba im dati naziv vanjskog suda kojem je Škola podnijela zahtjev za sudsko preispitivanje.

Odluka Europskog ombudsmana

Ombudsman je u svojem odgovoru na pritužbu podsjetio da europske škole nisu institucija ili tijelo Zajednice, nego da je Komisija imala određenu odgovornost za njihovo djelovanje jer je bila zastupljena u njihovu Vijeću guvernera i uvelike pridonijela njihovu financiranju. Ombudsmanica je istaknula da se pritužba može tumačiti kao da je usmjerena protiv Komisije. Međutim, također je napomenuo da se čini da podnositelji pritužbe još nisu primijenili sve odgovarajuće prethodne pristupe propisane člankom 2. stavkom 4. Statuta Europskog ombudsmana.

Žalba je stoga odbijena odlukom od 4. ožujka 2004. Međutim, podnositelji pritužbe obaviješteni su o mogućnosti podnošenja nove pritužbe nakon što su primijenili odgovarajuće prethodne pristupe. Nadalje, skrenuta im je pozornost na istragu na vlastitu inicijativu Europskog ombudsmana OI/5/2003/IJH u vezi s aktivnostima Komisije za promicanje dobrog upravljanja europskim školama.

Ta istraga na vlastitu inicijativu naknadno je zaključena odlukom od 19. srpnja 2004.

Komisija je 20. srpnja 2004. uputila Komunikaciju Vijeću i Europskom parlamentu – Savjetovanje o mogućnostima razvoja sustava europskih škola (COM(2004) 519 final).

U točki 2.2. („Administrativna poboljšanja”) ovog teksta Komisija je dala sljedeću izjavu:

„U skladu s razvojem obrazovnih sustava u državama članicama i kako bi se držao korak s najboljom administrativnom praksom, predlaže se da bi sustav [europskih škola] kratkoročno mogao imati koristi od primjene najbolje prakse i nedavnih inovacija u administrativnom području, uključujući izradu kodeksa dobrog upravnog ponašanja, inicijative za jačanje i proširenje postojećih odredbi o transparentnosti, uključujući pravo na žalbu u odnosu na odluke koje donosi Odbor [guvernera] ili pojedinačne škole. Osim toga, trebalo bi pojasniti i proširiti nadležnost nedavno osnovanog Odbora za pritužbe kako bi se obuhvatila sva pitanja legitimnih pritužbi onih na koje utječu odluke svake škole, među ostalim o pojedinačnim obrazovnim pitanjima.”

Ovaj prigovor

Podnositelji pritužbe ponovno su se obratili pučkom pravobranitelju 15. studenoga 2004.

U svojoj novoj pritužbi podnositelji pritužbe istaknuli su da je Odbor za pritužbe u svojoj odluci od 28. srpnja 2004. zaključio da nije nadležan za rješavanje žalbe podnositelja pritužbe. Odbor je smatrao da, iako se iz članka 27. Konvencije može zaključiti da se osobe koje nisu nastavnici mogu žaliti Odboru za pritužbe, provedbene odredbe koje su postojale ne dopuštaju da mu se podnese žalba u predmetu kao što je ovaj. Podnositelji pritužbe istaknuli su da je predstavnik glavnog tajnika u ovom postupku izrazio stajalište da Odbor za pritužbe nije mogao riješiti predmet. Tvrdili su da to znači da je sama činjenica da Glavno tajništvo Vijeću guvernera dosad nije predložilo odgovarajuće provedbene odredbe omogućila Glavnom tajništvu da izbjegne istragu. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, to je bilo groteskno.

Dana 12. rujna 2004. podnositelji pritužbe pisali su glavnom tajniku kako bi se usprotivili stajalištu koje je on zauzeo u postupku pred Odborom za pritužbe. Također su od njega zatražili da se pobrine za to da se sva relevantna dokumentacija čuva u spisu kako bi se omogućili daljnji postupci. Primjerak tog dopisa poslan je Komisiji. Podnositelji pritužbe smatraju da na taj dopis nije odgovoreno.

Podnositelji pritužbe obavijestili su Ombudsmana da su zabrinuti da bi škola mogla uništiti dokumente koji se odnose na njihov slučaj pod izlikom da je to rutinski učinjeno nakon jedne godine.

U svojoj pritužbi pučkom pravobranitelju podnositelji pritužbe tvrdili su da je odlukom Odbora za pritužbe svako pravo na žalbu roditelja i studenata postalo bespredmetno. Podnositelji pritužbe smatrali su da se ponašanjem predmetnih tijela nije poštovala odluka Europskog ombudsmana od 19. srpnja 2004. o istrazi na vlastitu inicijativu OI/5/2003/IJH. Također su kritizirali činjenicu da se glavni tajnik, koji im je savjetovao da se obrate Odboru za pritužbe, zatim pozvao na to da potonji nije nadležan za rješavanje predmeta.

Kako bi potkrijepili svoje argumente, podnositelji pritužbe uputili su na rezultate istrage na vlastitu inicijativu Europskog ombudsmana OI/5/2003/IJH.

Podnositelji pritužbe u osnovi su iznijeli sljedeće navode:

1. Europske škole nisu se na odgovarajući način nosile sa svojim žalbama.
2. Glavni tajnik nije predložio odgovarajuće provedbene mjere za žalbeni postupak.
3. Glavni tajnik postupao je zlouporabno (kako bi stekao vrijeme i izbjegao istragu) tako što ih je najprije savjetovao da se obrate Odboru za pritužbe, a zatim se pozvao na to da to tijelo nije nadležno za rješavanje njihova predmeta.
4. Glavni tajnik nije odgovorio na njihov dopis od 12. rujna 2004. u kojem su od njega zatražili da osigura da se sva relevantna dokumentacija čuva u spisu kako bi se omogućili daljnji postupci.

Podnositelji pritužbe u biti su iznijeli sljedeće tvrdnje:

1. Sve provedbene odredbe koje nedostaju za provedbu članka 27. Konvencije glavni tajnik trebao bi bez daljnje odgode podnijeti na donošenje na sastanku Vijeća guvernera u siječnju 2005.
2. Sve slučajeve (uključujući njihove) koji su odbijeni zbog nedostatka tih odredbi trebalo bi odmah ponovno pokrenuti i u potpunosti istražiti.
3. Europska škola trebala bi čuvati svu dokumentaciju koja se odnosi na njihov slučaj u evidenciji najmanje tri godine.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju iznijela sljedeće primjedbe:

Uvodne točke

Komisija je predana transparentnosti i dobrom upravljanju u europskim školama, što je bio jedan od motiva na kojima se temelji njezina nedavna Komunikacija o europskim školama.

U skladu s Konvencijom Komisija je bila punopravni član Vijeća guvernera europskih škola. Međutim, njegova je uloga bila ograničena jer je imala samo jedan glas (od 29 nakon proširenja) i nije mogla utjecati na pitanja onoliko brzo koliko bi mogla biti željena.

Konvencija je osnovala Odbor za pritužbe. Međutim, zbog sporog postupka donošenja odluka provedbena pravila nisu stupila na snagu onoliko brzo koliko bi podnositelji pritužbe željeli.

Kad je riječ o navodima podnositelja pritužbe

Što se tiče prvog i drugog prigovora, Komisija je potvrdila da su pravila koja su bila na snazi u vrijeme nastanka relevantnih činjenica bila pravilno primijenjena. Kad je riječ o žalbenom postupku pred Odborom za pritužbe, Komisija je kao članica Vijeća guvernera mogla samo požaliti što na početku ovog predmeta (u srpnju 2003.) nisu donesena sva pravila povezana s tim postupkom.

Treća tvrdnja bila je neutemeljena. U svojem dopisu od 29. rujna 2003. glavni tajnik jasno je naznačio podnositeljima pritužbe da su njihovom žalbom Odboru za ispitivanje „iscrpljeni svi mogući upravni žalbeni postupci”. Do nedavno (1. listopada 2002., datum stupanja na snagu Konvencije iz 1994.) Odbor za pritužbe nije mogao rješavati takve slučajeve. Odbor za pritužbe trenutačno preispituje svoj poslovnik kako bi uzeo u obzir novu situaciju.” To se ne može smatrati pozivom ili savjetom za žalbu Odboru za pritužbe. Naprotiv, podnositelji pritužbe unaprijed su obaviješteni o nepostojanju provedbenih pravila Odbora za pritužbe, koja će se riješiti budućom odlukom Vijeća guvernera, a ipak su odlučili podnijeti žalbu Odboru za pritužbe.

Kad je riječ o četvrtoj tvrdnji, podnositelji pritužbe trebali su dobiti potpuni odgovor na svoj dopis od 12. rujna 2004. Komisija je u više navrata naglasila važnost poštovanja rokova za odgovore na korespondenciju i da zainteresirana strana ima pravo na potpuni odgovor o meritumu pitanja. Smatrao je da bi europske škole trebale donijeti mjere za poboljšanje pružanja usluga slične onima koje su već na snazi u institucijama EU-a.

Kad je riječ o tvrdnjama podnositelja pritužbe

Kad je riječ o prvoj tvrdnji, takve provedbene odredbe sada su stupile na snagu. Na sastanku 1. i 2. veljače 2005. Komisija je podržala prijedloge za provedbu članka 27. Konvencije koje je iznio glavni tajnik. Pravila koja je Vijeće guvernera donijelo na tom sastanku uključivala su novi članak 67., kojim je predviđena parnična žalba pred Odborom za pritužbe kao drugostupanjski postupak za upravne žalbe (uključujući odluke donesene o žalbama pred predsjednikom Odbora za ispitivanje).

Kad je riječ o drugoj tvrdnji, Komisija nije bila odgovorna za Odbor za pritužbe. Međutim, ako podnositelji pritužbe žele da se njihov slučaj preispita, imali su pravo ponovno podnijeti žalbu Odboru za pritužbe u skladu s novim pravilima.

Što se tiče trećeg zahtjeva, Vijeće guvernera odlučilo je na sastanku 1. i 2. veljače 2005. izmijeniti članak 6.3.10.11 IPEB-a. Novom verzijom predviđa se da se relevantni dokumenti čuvaju u školi najmanje tri godine nakon mature. Stoga je zahtjev podnositelja pritužbe bio ispunjen.

Zaključci

Glavni podnesci podnositelja pritužbe protiv sustava europskih škola nisu osnovani. Tvrdnje podnositelja pritužbe ispunjene su s nekoliko odluka donesenih na nedavnom sastanku Vijeća guvernera.

Komisija je namjeravala nastaviti ostvarivati ciljeve dobrog upravljanja, upravljanja i transparentnosti u europskim školama. Kao prvi korak prema postizanju tih ciljeva Komisija se već zalagala za posebne mjere kao što su donošenje Kodeksa dobrog administrativnog postupanja, pružanje obrazloženja zajedno s obavješćivanjem o odlukama donesenima na različitim razinama, veći pristup dokumentaciji i informacijama te poboljšano upravljanje i odgovornost.

Kao konačnu primjedbu Komisija se zalagala za poboljšanje zajedničke tablice za označivanje za ispitivanja. U svojem je izvješću predsjednik europske mature 2003. preporučio poboljšanja u cilju promicanja transparentnosti. Komisija bi pomno razmotrila daljnje postupanje Vijeća guvernera u vezi s tim pitanjem.

Primjedbe podnositelja
pritužbe Dopis podnositelja pritužbe od 23. travnja 2005.

U dopisu od 23. travnja 2005. podnositelji pritužbe iznijeli su sljedeće primjedbe:

Nakon intervencije Europskog ombudsmana i Komisije ostvaren je znatan napredak u uspostavi veće transparentnosti i boljih mehanizama za rješavanje pritužbi. Donošenje provedbenih odredaba za članak 27. Konvencije bez sumnje je bio bitan korak naprijed.

Čini se da je Komisija umanjila svoj utjecaj u postupku donošenja odluka istaknuvši da u Vijeću guvernera ima samo jedan od 29 glasova. Međutim, Komisija je osigurala najveći dio financiranja europskih škola. Bila je obvezana vlastitim financijskim i revizijskim propisima kako bi osigurala da se njezina sredstva troše u uvjetima dobrog upravljanja. Budući da je utvrdio da ti uvjeti nisu ispunjeni, mogao je u svakom trenutku uskratiti financiranje i tako izvršiti odlučujući nadzor nad europskim školama.

Bilo je neshvatljivo da gotovo deset godina nakon donošenja Konvencije Glavno tajništvo još nije podnijelo odgovarajuća provedbena pravila za članak 27. ove Konvencije, iako je taj članak izričito uveden kako bi se zaštitila prava učenika i roditelja. Komisija je trebala učiniti više kako bi ubrzala taj proces.

U svojem dopisu od 29. rujna 2003. glavni tajnik dao je sljedeću izjavu: „Odbor za pritužbe jedini je nadležan u prvom i posljednjem stupnju, nakon što se iscrpe svi administrativni kanali, u svim sporovima koji se odnose na primjenu Konvencije na osobe na koje se ona odnosi i u pogledu zakonitosti akata koji se temelje na samoj Konvenciji ili na pravilima donesenima u skladu s njom. Čini mi se da vam to daje pravo žalbe Odboru za pritužbe." Takva mjerodavna izjava ne može se čitati drugačije nego kao savjet za korištenje ove rute.

Donošenje provedbenih odredbi za članak 27. Konvencije bilo je vrlo dobrodošlo. Međutim, donošenje je uslijedilo nakon što je podnositeljima pritužbe prouzročena vrlo znatna šteta zbog nerazumljivog kašnjenja. Ne može biti da je predmet koji su oni istaknuli konačno doveo do uspostave razumne strukture za rješavanje pritužbi, a da se u njihovu slučaju ne pruži rješenje.

Jedno od glavnih pitanja sada bi bilo osigurati brzu provedbu novih pravila i istinsku spremnost na neovisno istraživanje neuspjeha postupaka u školi. Ovaj bi predmet u tom pogledu trebao biti probni slučaj.

Komisija je izjavila da „ako podnositelji pritužbe žele da se njihov slučaj preispita, u skladu s novim pravilima imaju pravo ponovno podnijeti žalbu Odboru za pritužbe”. Nastavno na tu izjavu, predmet je odmah ponovno podnesen Odboru za pritužbe dopisom od 22. travnja 2005. Međutim, nije bilo jamstva da će biti dovoljno zaštićeni od drugog zaokreta u taktici odgađanja ako bi se tvrdilo da novom uredbom nisu izričito predviđeni prijelazni aranžmani u pogledu pritužbi pokrenutih prije stupanja na snagu novih pravila. U tom slučaju Ombudsman bi trebao zatražiti od Komisije da bez odgode pokrene dopunski postupak u Vijeću guvernera koji se odnosi na takve prijelazne odredbe.

Kad je riječ o trećoj tvrdnji, provedbene odredbe prihvatile su taj zahtjev. Bili su vrlo zahvalni Komisiji što je pokrenula tu inicijativu. Međutim, još uvijek nije bilo jasno hoće li se odredbe primjenjivati na njihov slučaj.

Budući da je usko povezan s institucijama EU-a, nije bilo valjanog razloga da Vijeće guvernera ne donese Uredbu 1049/2001 radi potpune primjene u sustavu europskih škola. Takav bi korak bio kritički test spremnosti sustava europskih škola da prekinu postupke iza vrata iz prošlosti.

Naposljetku, trebalo je podsjetiti na nepopravljivu moralnu i materijalnu štetu nanesenu njihovu sinu. Ombudsmanu i sustavu europskih škola prepušteno je da vide kako bi se ta šteta mogla otkloniti bez daljnje odgode.

Daljnji dopis podnositelja pritužbe od 24. svibnja 2005.

Podnositelji pritužbe obavijestili su 24. svibnja 2005. Ombudsmana da je Odbor za pritužbe odlukom donesenom istog dana odbacio njihovu obnovljenu žalbu kao nedopuštenu.

(3) Podnositelji pritužbe tvrdili su da bi, s obzirom na očigledan nedostatak dobre vjere u provedbu izmjena koje je donijelo Vijeće guvernera 1. i 2. veljače 2005., Ombudsman trebao zatražiti od Komisije da bez odgode postane aktivna.

OMBUDSMAN-ovi uspjesi da dođu do prijateljskog rješenja

Nakon pažljivog razmatranja mišljenja i primjedbi ombudsmanica nije bila uvjerena da je Komisija na odgovarajući način odgovorila na navode i tvrdnje podnositelja pritužbe.

Prijedlog prijateljskog rješenja

Člankom 3. stavkom 5. Statuta Europskog ombudsmana (4) Europskom ombudsmanu nalaže se da u najvećoj mogućoj mjeri traži rješenje s dotičnom institucijom kako bi se uklonio slučaj nepravilnosti u postupanju i zadovoljio podnositelj pritužbe.

Ombudsmanica je stoga 14. lipnja 2005. Komisiji podnijela sljedeći prijedlog prijateljskog rješenja:

Komisija bi mogla razmotriti poduzimanje potrebnih mjera kako bi se Odboru guvernera europskih škola predstavili sljedeći prijedlozi: (1) prijedlog izmjene provedbenih odredaba u pogledu Odbora za pritužbe kako bi se osiguralo da te provedbene odredbe daju puni učinak članku 27. Konvencije, (2) prijedlog izmjene članka 6.3.10.11 IPEB-a kako bi se osiguralo da ta odredba ima retroaktivan učinak i (3) prijedlog za donošenje mjera kojima se osigurava pravilno postupanje s korespondencijom upućenom europskim školama.

To se stajalište temeljilo na sljedećim razmatranjima:

1 Uvodne napomene

1.1 U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelji pritužbe podnijeli su četiri optužbe i tri pritužbe.

1.2 U svojim primjedbama na mišljenje Komisije podnositelji pritužbe tvrdili su da ne postoji valjan razlog zbog kojeg Vijeće guvernera ne bi trebalo donijeti Uredbu 1049/2001 za potpunu primjenu u sustavu europskih škola. Podnositelji pritužbe naglasili su i da je njihovom sinu nanesena nepopravljiva moralna i znatna materijalna šteta te su prepustili Ombudsmanu i sustavu europskih škola da vide kako bi se ta šteta mogla otkloniti bez daljnje odgode.

1.3 Ombudsmanica je smatrala da su podnositelji pritužbe u svojim očitovanjima iznijeli dvije nove tvrdnje. Budući da se čini da te dvije tvrdnje nisu prethodno podnesene Komisiji, Ombudsmanica je smatrala da ih se ne može obraditi u ovoj istrazi.

2 Predmet podnositelja pritužbe protiv Komisije

2.1. T. Europske škole same po sebi ne pripadaju institucijama ili tijelima Zajednice čije je upravno ponašanje Europski ombudsman ovlašten ispitivati na temelju članka 195. Ugovora o EZ-u te je ova istraga stoga usmjerena isključivo na Komisiju. Ombudsman je stoga smatrao da ne može ispitati navode i tvrdnje koji su bili usmjereni protiv europskih škola i njihovih organa kao takvih. U tim je okolnostima Ombudsman smatrao da se njegova istraga mora usredotočiti na postojanje nepravilnosti u postupanju Komisije u pogledu pitanja koja su istaknuli podnositelji pritužbe. Ombudsmanica je smatrala da bi se mogla utvrditi tri takva pitanja, koja su se odnosila na (1) dostupnost zadovoljavajućih provedbenih odredaba za članak 27. Konvencije kojima se omogućuje da Odbor za pritužbe ispita predmet podnositelja pritužbi, (2) dužnost europskih škola da čuvaju dokumente i (3) dužnost europskih škola u pogledu pisama koja su im upućena.

2.2 Kad je riječ o prvom od tih pitanja, ombudsmanica je smatrala da Komisija nije opovrgnula da se člankom 27. Konvencije predviđa da bi Odbor za pritužbe trebao biti nadležan za rješavanje predmeta kao što je onaj koji su pokrenuli podnositelji pritužbe. Ombudsmanica je nadalje napomenula da se člankom 27. stavkom 4. Konvencije propisuje da Statut Odbora za pritužbe „donosi Vijeće guvernera odlučujući jednoglasno.” Nesporno je da sposobnost Odbora za pritužbe da rješava slučajeve kao što su slučajevi podnositelja pritužbi ovisi o tome da Vijeće guvernera donese potrebne provedbene odredbe na temelju te odredbe. Također je nesporno da je Vijeće guvernera donijelo takva provedbena pravila na sastanku 1. i 2. veljače 2005.

Kao što su to potvrdili podnositelji pritužbe, donošenje tih pravila bio je važan korak naprijed. Međutim, ombudsmanica je napomenula da je Konvencija već stupila na snagu 1. listopada 2002. Kako bi članak 27. Konvencije imao puni učinak, provedbene odredbe trebale su stoga Odboru za pritužbe dati ovlast za rješavanje pritužbi od tog datuma. Međutim, iz odluke Odbora za pritužbe od 24. svibnja 2005. proizlazi da je potonji smatrao da provedbene odredbe koje je Vijeće guvernera donijelo u veljači 2005. nemaju retroaktivan učinak i stoga mu ne omogućuju rješavanje predmeta podnositelja pritužbe.

Ombudsmanica je stoga smatrala da provedbene odredbe koje je Vijeće guvernera donijelo u veljači 2005. nisu u potpunosti provele članak 27. Konvencije. Valja napomenuti da je Komisija bila samo jedan od 29 članova Vijeća guvernera. Ombudsmanica je stoga smatrala da je jasno da Komisija ne bi mogla prisiliti Vijeće guvernera da donese bilo kakve posebne izmjene provedbenih odredbi. Međutim, ništa nije sprečavalo Komisiju da poduzme potrebne mjere kako bi osigurala da se prijedlog takve izmjene podnese Vijeću guvernera. S obzirom na to da se ovim provedbenim odredbama ne daje puni učinak članku 27. Konvencije i imajući na umu posebnu odgovornost Komisije za osiguravanje pravilnog funkcioniranja sustava europskih škola, ombudsmanica je smatrala da bi nepodnošenje takve izmjene moglo predstavljati nepravilnost u postupanju Europske komisije.

2.3 Što se tiče drugog od gore navedenih pitanja, Komisija je istaknula da je izmijenjenom verzijom članka 6.3.10.11 IPEB-a predviđeno da se relevantni dokumenti čuvaju u školi najmanje tri godine nakon mature. Ombudsmanica je smatrala da je žalba Odboru za pritužbe u slučaju kao što je ovaj moguća i korisna samo ako su relevantni dokumenti još uvijek dostupni. S obzirom na činjenicu da provedbene odredbe o Odboru za pritužbe koje je Vijeće guvernera donijelo u veljači 2005. nisu imale retroaktivan učinak (točka 2.2.), razumljiva je zabrinutost podnositelja pritužbe da bi isto mogao biti slučaj s izmijenjenom verzijom članka 6.3.10.11 IPEB-a. Ombudsmanica je stoga zaključila da bi, iz istih razloga kao što su oni navedeni u točki 2.5. posljednjem podstavku, propust Komisije da pokrene izmjenu članka 6.3.10.11 IPEB-a kako bi se osiguralo da ta odredba ima retroaktivan učinak mogao biti slučaj nepravilnosti u postupanju.

2.4 Kad je riječ o trećem od gore navedenih pitanja, čini se neospornim da na barem jedan dopis koji su podnositelji pritužbe uputili europskim školama nije odgovoreno na odgovarajući način. Ombudsmanica je napomenula da je Komisija u svojem mišljenju naglasila da bi se korespondencija upućena europskim školama trebala pravilno obrađivati te da bi europske škole trebale donijeti mjere za poboljšanje pružanja usluga slične onima koje su već na snazi u institucijama EU-a. Nadalje je napomenuo da je u točki 2.2. („Administrativna poboljšanja”) svoje Komunikacije Vijeću i Europskom parlamentu – Savjetovanje o mogućnostima razvoja sustava europskih škola od 20. srpnja 2004. (COM(2004) 519 final) Komisija navela da je „predloženo da bi sustav [europskih škola] kratkoročno mogao imati koristi od primjene najbolje prakse i nedavnih inovacija u administrativnom području, uključujući izradu Kodeksa dobrog administrativnog postupanja (...)”. U točki 5. Komunikacije Komisija je najavila da će se „nadovezivati na ideje iznesene u ovoj Komunikaciji za svoj rad u [Odboru guvernera]”. Međutim, Komisija se nije pozvala ni na kakvu konkretnu inicijativu u tom smislu koju je poduzela u Vijeću guvernera. S obzirom na način na koji su europske škole postupale s dopisom podnositelja pritužbe od 12. rujna 2004., ombudsmanica je zaključila da bi propust Komisije da poduzme takvu inicijativu mogao predstavljati još jedan slučaj nepravilnosti u postupanju.

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju iznijela sljedeće primjedbe:

Komisija je smatrala da bi Odbor za pritužbe trebao moći preispitati slučajeve uvedene nakon stupanja na snagu nove Konvencije (1. listopada 2002.), ali prije donošenja provedbenih odredaba tog Odbora. Međutim, to ne bi smjelo dovesti u pitanje postojeće odluke europskih škola protiv kojih nije podnesena žalba prije veljače 2005. Stoga bi Komisija zatražila od glavnog tajnika da predstavi prijedlog sljedećem Vijeću guvernera kako bi se izmijenile provedbene odredbe Odbora za pritužbe. Tom bi se izmjenom Odboru za pritužbe omogućilo rješavanje postojećih pritužbi podnesenih nakon 1. listopada 2002.

U istom duhu, Komisija bi također zatražila od glavnog tajnika da predstavi prijedlog sljedećem Vijeću guvernera kako bi se izmijenio članak 6.3.10.11 IPEB-a. Predloženom izmjenom osiguralo bi se da se svi označeni dokumenti kojima bi se mogao pružiti dokaz u predmetu kojim se bavi Odbor za pritužbe čuvaju do konačnog zaključenja žalbe.

Komisija se nije mogla složiti s izjavom Ombudsmana prema kojoj se nije pozvala ni na kakvu konkretnu inicijativu koju je poduzela u Vijeću guvernera s ciljem poboljšanja transparentnosti i dobrog upravljanja u europskim školama. Kako je navedeno u njezinu mišljenju o pritužbi, Komisija se već zalagala za posebne mjere kao što su donošenje Kodeksa dobrog administrativnog postupanja, pružanje obrazloženja zajedno s obavješćivanjem o odlukama donesenima na različitim razinama, veći pristup dokumentaciji i informacijama te poboljšano upravljanje i odgovornost.

Na sastanku održanom 28. i 30. travnja 2004. Vijeće guvernera odobrilo je sljedeći tekst:(5)

„Predlaže se da Vijeće guvernera primi na znanje dokument u prilogu i zatraži od glavnog tajnika da razmotri pitanje dobre administrativne prakse, a posebno potrebu za maksimalnom transparentnošću u upravljanju europskim školama kada podnosi svoje godišnje izvješće Vijeću guvernera.

Ovaj dokument upućuje se pripremnim odborima s ciljem njegova uključivanja u dokument o osiguravanju kvalitete u europskim školama.”

Komisija je stoga smatrala da u ovom slučaju nije bilo nepravilnosti u postupanju te je potvrdila da je svoj utjecaj u europskim školama dosljedno upotrebljavala za promicanje dobrog upravljanja i donošenja odluka na temelju načela pravednosti i transparentnosti. Međutim, Ombudsmanu je ponovno skrenuta pozornost na činjenicu da je, kao jedan od 29 članova Vijeća guvernera, sposobnost Komisije da utječe na donošenje odluka bila u skladu s time ograničena.

Primjerak pisma kojim se glavnog tajnika poziva da iznese prijedloge u vezi s prvim dvjema točkama koje su istaknuli podnositelji pritužbe bit će poslan Ombudsmanu.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelji pritužbe u svojim su primjedbama iznijeli sljedeće primjedbe:

Kad je riječ o prvim dvama od triju prijedloga Europskog ombudsmana, reakcija Komisije bi, ako europske škole na odgovarajući način poduzmu daljnje mjere, u velikoj mjeri ponovno uspostavila njihovo pravo na pravednu istragu njihove izvorne pritužbe Europskoj školi. Međutim, to je bilo podložno dvama upozorenjima u pogledu prvog pitanja (izmjena provedbenih odredbi u pogledu Odbora za pritužbe). Prvo, izmjena koju je predložila Komisija trebala bi se donijeti i stupiti na snagu bez odgode. Drugo, od glavnog tajnika trebalo bi zatražiti da izvijesti Vijeće guvernera o njegovoj brzoj provedbi, među ostalim u pogledu njihove pritužbe, uključujući ponovno sazivanje Odbora za pritužbe bez odgode kako bi se ta pritužba meritorno riješila i kako bi se provelo potrebno ispitivanje činjenica. U odluci Europskog ombudsmana trebalo bi izričito navesti te dvije točke. Kad je riječ o drugom pitanju (osiguravanje retroaktivnog učinka članka 6.3.10. stavka 11. IPEB-a), u odluci Ombudsmana trebalo bi izričito navesti obvezu izvješćivanja Vijeća guvernera i podnositelja pritužbi. Glavni tajnik dosad je podnositeljima pritužbi odbio dostaviti informacije o tome jesu li predmetni dokazi još uvijek postojali ili su u međuvremenu uništeni.

Kad je riječ o Komisijinoj reakciji na treći prijedlog Europskog ombudsmana, ona nije bila uvjerena da su mjere koje je Komisija dosad poduzela bile dostatne ili da su se provodile dovoljno snažno u Vijeću guvernera. Iskustvo podnositelja pritužbe s europskim školama bilo je uglavnom negativno. Na njihov dopis od 7. srpnja 2003. i dopis od 12. rujna 2004. nije odgovoreno. Ombudsman bi stoga trebao zatražiti od Komisije da zatraži dodatne mjere transparentnosti.

Naposljetku, nije se mogao prihvatiti Komisijin argument prema kojem je njezina uloga u Vijeću guvernera bila prilično ograničena. EU je osigurao najveći dio financiranja europskih škola. Komisija je stoga bila dužna osigurati da se pružena sredstva troše u uvjetima dobrog upravljanja.

Daljnje istrage

Nakon što je proučio mišljenje Komisije o njegovu prijedlogu prijateljskog rješenja i primjedbe podnositelja pritužbi, Ombudsman je smatrao da su mu potrebne dodatne informacije kako bi riješio predmet.

Prvi zahtjev za dodatne informacije

Ombudsman je stoga 4. studenoga 2005. pisao Komisiji. U tom je pismu zatražio od Komisije da mu dostavi primjerak pisma koje je predložila poslati glavnom tajniku u vezi s prvim dvama pitanjima koja su istaknuli podnositelji pritužbe te da izvijesti o svim daljnjim mjerama koje su glavni tajnik i Vijeće guvernera mogli poduzeti u vezi s tim pismom. Ombudsmanica je nadalje napomenula da se čini da je tekst koji je odobren na sastanku Vijeća guvernera u travnju 2004. pozvao glavnog tajnika da „razmotri pitanje dobre administrativne prakse, a posebno potrebu za maksimalnom transparentnošću (...) kada podnosi svoje godišnje izvješće Vijeću guvernera.” Međutim, čini se da se ta pitanja nisu detaljno razmatrala u godišnjem izvješću koje je podnio glavni tajnik za 2004., koje je bilo dostupno na internetskim stranicama Europskih škola. Ombudsmanica je stoga zatražila od Komisije da detaljno navede koje je mjere poduzela kako bi osigurala pravilno postupanje s korespondencijom upućenom europskim školama.

Dopis Komisije od 27. listopada 2005.

Ombudsman je 9. studenoga 2005. primio dopis od 27. listopada 2005. kojim mu je Komisija proslijedila svoju nedavnu korespondenciju s g. R.-om, glavnim tajnikom. Ta se korespondencija sastojala od tri pisma.

U prvom dopisu od 29. srpnja 2005. Komisija je zatražila od g. R.-a da na sljedećoj sjednici Vijeća guvernera predstavi prijedloge za izmjenu (1) provedbenih odredbi Odbora za pritužbe i (2) članka 6.3.10.11 IPEB-a.

U svojem odgovoru od 30. kolovoza 2005. R. je istaknuo da provedbene odredbe koje se odnose na Odbor za pritužbe ne predviđaju retroaktivnost. R. smatra da je retroaktivnost predviđena zakonodavstvom samo u vrlo iznimnim okolnostima. R. je pretpostavio da, iako o tome nije bilo zapisnika, Vijeće guvernera nije predvidjelo retroaktivnost jer nije vidjelo takve iznimne razloge. Tvrdio je da stoga ne može slijediti prijedlog Komisije za izmjenu u tom smislu. Što se tiče članka 6.3.10.11, R. je istaknuo da o žalbi protiv prvostupnika treba konačno odlučiti do 15. travnja godine koja slijedi nakon godine u kojoj je ispitivanje provedeno. R. je naveo da stoga ne vidi potrebu za daljnjim izmjenama. Međutim, dodao je da će, kako bi uvjerio Komisiju i sve moguće podnositelje pritužbi, pripremiti prijedlog da se dokumenti čuvaju "najmanje tri godine" ili dok se konačno ne odluči o žalbi pred Odborom za pritužbe".

Komisija je na taj dopis odgovorila 26. rujna 2005. U tom je odgovoru Komisija napomenula da je reakcija glavnog tajnika bila globalno negativna, ali je istaknula da se čini da jedan prijedlog, koji je (glavni tajnik) podnio Upravnom i financijskom odboru („CAF”) 29. rujna 2005., odgovara zabrinutosti koju su izrazili Komisija i Ombudsman. Čini se da se tim prijedlogom (6) predviđa opća nadležnost Odbora za pritužbe za odlučivanje o žalbama i mogućnost da se žalbe koje je Odbor za pritužbe već odbio na temelju toga što nije bio nadležan za postupanje s njima ponovno uvedu prije potonjeg. Komisija je također zatražila potvrdu da su poduzete sve potrebne mjere kako bi se osiguralo očuvanje spisa učenika čiji su predmeti posljednjih godina podneseni Odboru za pritužbe kako bi se omogućilo ponovno pokretanje postupka pred potonjim.

Drugi zahtjev za dodatne informacije

Ombudsman je 11. studenoga 2005., nakon što je saznao za korespondenciju koju mu je proslijedila Komisija, obavijestio Komisiju da cijeni činjenicu da je ona djelovala brzo i da mu je proslijedila preslike relevantnih dopisa, kao što je prethodno najavila.

S obzirom na korespondenciju koja mu je proslijeđena, Ombudsman je obavijestio Komisiju da će mu biti drago ako u svojem odgovoru na njegov zahtjev za informacije od 4. studenoga 2005. Komisija također može pružiti informacije o svakom odgovoru koji je glavni tajnik možda dao na dopis Komisije od 26. rujna 2005. i o ishodu sastanka održanog 29. rujna 2005. (uključujući preslike svih relevantnih dokumenata koji su mogli biti usvojeni na tom sastanku).

Ombudsmanica je istaknula da pristup koji je glavni tajnik usvojio u svojem dopisu od 30. kolovoza 2005. potvrđuje potrebu za odgovorom na drugo pitanje iz dopisa od 4. studenoga 2005. Dodao je da bi, s obzirom na sadržaj i tekst dopisa glavnog tajnika od 30. kolovoza 2005., bio zahvalan i ako bi ga Komisija mogla obavijestiti (1) je li imala ili je mogla dobiti bilo kakve informacije o tome jesu li europske škole čuvale spis koji se odnosi na predmet podnositelja pritužbe i (2) bi li Komisija mogla dobiti primjerak spisa podnositelja pritužbe radi sigurnog čuvanja.

Odgovor Komisije

Komisija je u svojem odgovoru iznijela sljedeće primjedbe:

U trenutku sastavljanja odgovora (13. prosinca 2005.) nije zaprimljen odgovor glavnog tajnika na dopis Komisije od 26. rujna 2005. CAF nije odobrio ni tekst koji mu je podnesen na sastanku 29. rujna 2005. jer je za takvu radikalnu promjenu nadležnosti Odbora za pritužbe bilo potrebno više informacija.

O predloženim izmjenama ponovno se raspravljalo na sastanku CAF-a 6. i 7. prosinca 2005. s obzirom na informacije koje je dostavio ured glavnog tajnika i mišljenje Pravne službe Komisije s kojom je provedeno savjetovanje o tom pitanju. Potonji je u svojem odgovoru naglasio da će predložene izmjene zahtijevati izmjenu Konvencije.

Na tom je sastanku Komisija ustrajala na tome da bi, čak i ako se dalekosežne promjene koje je predložio glavni tajnik ne mogu odobriti, CAF, a kasnije i Vijeće guvernera, trebali odobriti određenu retroaktivnost nadležnosti koja je već dodijeljena Odboru za pritužbe člankom 27. Konvencije kako bi se slučaj podnositelja pritužbi mogao preispitati.

S obzirom na mišljenje Pravne službe Komisije, glavni tajnik povukao je svoj prijedlog, a CAF je zatražio precizan prijedlog o pitanju ograničene retroaktivnosti koji će preispitati Pravna služba Komisije. Komisija je zatražila da se prijedlog sastavi što je prije moguće.

Nakon savjetovanja o točnoj točki o tome je li spis koji se odnosi na predmet podnositelja pritužbe zadržan ili nije, glavni tajnik dao je vrlo jasan i pozitivan odgovor: Europska škola sigurno je čuvala sve pedagoške dokumente, glavni tajnik čuvao je sve dokumente povezane s upravnom žalbom, a tajnik Odbora za pritužbe čuvao je sve dokumente povezane s Odborom za pritužbe. S obzirom na prethodno navedeno, nije bilo potrebe da Komisija zatraži primjerak već opsežnih spisa niti bi, prema mišljenju Komisije, bila dobra praksa zatražiti takav primjerak.

Kad je riječ o zahtjevu da se navede koje su mjere poduzete kako bi se osiguralo pravilno postupanje s korespondencijom upućenom europskim školama, Komisija je smatrala da poduzimanje takvih preciznih mjera nije u njezinoj nadležnosti. Međutim, Komisija je istaknula da je Vijeće guvernera utvrdilo pravila za ocjenjivanje direktora europskih škola, uzimajući u obzir, među ostalim, način na koji su direktori postupali s korespondencijom i odnosima s roditeljima (7).

Osim toga, Komisija je uputila na informacije koje je već dostavila Ombudsmanu o predloženim mjerama Komisije za veću transparentnost i dobru upravu u europskim školama, koje su poslane glavnom tajniku u siječnju 2004. i podnesene na sastanku Vijeća guvernera u travnju 2004. U tom su dokumentu predložene posebne mjere u pogledu transparentnosti i dobre uprave, kao što je donošenje Kodeksa dobrog administrativnog postupanja. Svi upravni odbori europskih škola raspravljali su o prijedlozima Komisije i složili se o važnosti utvrđenih načela te o nužnosti i odlučnosti da ih se poštuje.

Od tada su prijedlozi Komisije usmjereni na izradu Kodeksa dobrog administrativnog ponašanja podneseni Mješovitom pedagoškom odboru (pripremnom odboru Vijeća guvernera) u studenome 2004. kako bi se dokument uključio u postojeći dokument o „osiguranju kvalitete u europskim školama”. Iako su predstavnici roditelja i nastavnika podržali predloženi tekst, neki su direktori iznijeli neke primjedbe o, primjerice, potrebi za razlikovanjem dokumenata koje bi europske škole mogle objaviti od onih osjetljivijih, što ne bi trebalo. Te su točke podržali neki nacionalni predstavnici.

Međutim, dokument nije ponovno predstavljen na sastanku Vijeća guvernera niti su prijedlozi za Kodeks dobrog administrativnog postupanja još uključeni u postojeći dokument o „osiguranju kvalitete u europskim školama”. Komisija je stoga već predvidjela da će zatražiti od glavnog tajnika da podnese poseban dokument Vijeću guvernera najkasnije u siječnju 2006.

Kad je riječ o konkretnom slučaju podnositelja pritužbe, Komisija je obaviještena da je odgovor škole dan nakon što su glavni tajnik i predsjednik ocjenjivačkog suda Baccalaureate temeljito razmotrili odluku o tome da se Školi savjetuje da ne dostavi tražene dokumente.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelji pritužbe u svojim su očitovanjima izrazili čuđenje da bi potpuna provedba Konvencije i prava koja su njome dodijeljena trebala zahtijevati izmjenu same Konvencije. Podnositelji pritužbe naglasili su da su, nakon svih taktika odgađanja koje je sustav europskih škola prema njihovu mišljenju primijenio, ustrajali na svojem pravu na pravedan postupak i na dužnosti Komisije da osigura takav postupak. Naglasili su da su u ovom slučaju bili suočeni s potpunom raspodjelom sustava ocjenjivanja europskih škola i da smatraju da je u tim okolnostima opravdano zatražiti odgovarajuću istragu. Podnositelji pritužbe tvrdili su da se takvo detaljno preispitivanje stalno odbijalo i da ih se vodilo u krugovima.

Podnositelji pritužbe smatraju da je neprihvatljivo da bi se osobama koje su u Europskom školskom sustavu odgovorne za osiguravanje provedbe Konvencije (koja je na snazi od 1. listopada 2002.) sada trebalo dopustiti da se oslone na vlastiti izostanak djelovanja (tj. nepravodobno donošenje provedbenih odredbi ili uvođenje potrebnog retroaktivnog učinka tih odredaba) kako bi se izbjegla naizgled neugodna nepristrana istraga predmetnih činjenica. Podnositelji pritužbe nadalje su tvrdili da Komisiji ne bi trebalo dopustiti da prihvati takvu administrativnu nepravilnost institucije koju je u velikoj mjeri financirala i na koju bi stoga mogla imati odlučujući utjecaj. Stoga su pozvali Ombudsmana da od Komisije zatraži odlučno djelovanje kako bi se ispravila neprihvatljiva situacija o kojoj je riječ.

Ocjenjivanje Europskog ombudsmana

Na temelju informacija primljenih od Komisije i primjedbi koje su dostavili podnositelji pritužbe ombudsmanica je zaključila da se ne može postići prijateljsko rješenje.

ODLUKA

1 Uvodna napomena

1.1 Podnositelji pritužbe dužnosnik su Komisije i njegova supruga čiji je sin pohađao Europsku školu u Woluweu (Bruxelles) do 2003. kada je polagao ispit za odlazak iz škole („europski prvostupnik”). Na njemačkom jeziku sin podnositelja pritužbe dobio je tek znak od 6,00 u pisanom ispitivanju.

U skladu s člankom 6.3.10. pravila koja se primjenjuju u europskim školama u pogledu ispita za odlazak iz škole, Provedbenih odredbi za europskog prvostupnika (IPEB), svaki pisani ispit najprije označuje nastavnik koji je predavao predmet o kojem je riječ, a zatim jedan ili dva vanjska ispitivača. Ako školski inspektor smatra da je razlika između dvaju ocjena bitna, vanjski ispitivač može ponovno razmotriti svoj žig na temelju komentara kojima se opravdava njegova ocjena nastavnika. Konačni je žig aritmetički prosjek tako dodijeljenih ocjena. Međutim, ako je razlika između tih dviju oznaka i dalje znatna, školski inspektor može pozvati treću oznaku. On to mora učiniti ako je razlika veća od dvije oznake. Treći marker zna rezultate koje daju prva dva markera. Obilježje koje je dao je konačni otisak. Međutim, ta oznaka mora biti unutar raspona koji su postavila prva dva markera.

U ovom je slučaju nastavnik dao 9,5 („izvrstan”) za pisani ispit koji je pripremio sin podnositelja pritužbe. Vanjski marker dao je samo 5,5 ("nedovoljno"). Treći marker dao je 6,0.

Podnositelji pritužbe obaviješteni su o rezultatima ispitivanja 5. srpnja 2003. Kako bi im se omogućilo podnošenje pritužbe, podnositelji pritužbe pisali su 7. srpnja 2003. Europskoj školi kako bi zatražili informacije i pristup relevantnim dokumentima. Podnositelji pritužbe tvrde da na taj zahtjev nikad nije odgovoreno.

Podnositelji pritužbe podnijeli su 15. srpnja 2003. žalbu na temelju članka 12. IPEB-a predsjedniku odbora za ispitivanje. Podnositelji pritužbe u toj su pritužbi tvrdili da nisu poštovani slovo i duh članka 6.3.10. IPEB-a. Ta je pritužba odbijena 11. rujna 2003.

Podnositelji pritužbe nakon toga pisali su glavnom tajniku Vijeća guvernera europskih škola („glavni tajnik”) kako bi zatražili da im se dodijeli ime vanjskog suda kojem je škola podnijela zahtjev za sudsko preispitivanje. U svojem odgovoru od 29. rujna 2003. glavni tajnik istaknuo je da ovim pravilima nije predviđeno pravo na žalbu protiv odluka predsjednika odbora za ispitivanje. Međutim, glavni tajnik spomenuo je postojanje Odbora za pritužbe europskih škola, pozivajući se na članak 27. Konvencije potpisane 1994. („Konvencija”)(8).

Podnositelji pritužbe zatražili su 9. studenoga 2003. da Odbor za pritužbe riješi njihovu pritužbu.

U svojoj odluci od 28. srpnja 2004. Odbor za pritužbe zaključio je da nije nadležan za rješavanje žalbe podnositelja pritužbe. Odbor je smatrao da, iako se na temelju članka 27. Konvencije može zaključiti da se osobe koje nisu nastavnici mogu žaliti Odboru za pritužbe, provedbene odredbe koje su postojale ne dopuštaju podnošenje žalbe u predmetu kao što je ovaj. Tijekom postupka pred Odborom za pritužbe predstavnik glavnog tajnika u ovom postupku izrazio je stajalište da Odbor za pritužbe nije mogao riješiti predmet.

Dana 12. rujna 2004. podnositelji pritužbe pisali su glavnom tajniku kako bi od njega zatražili da osigura da se sva relevantna dokumentacija čuva u spisu kako bi se omogućili daljnji postupci.

1.2 U svojoj pritužbi Europskom ombudsmanu podnositelji pritužbe tvrdili su da su odlukom Odbora za pritužbe sva prava na žalbu roditelja i studenata postala bespredmetna. Podnositelji pritužbe smatrali su da se ponašanjem predmetnih tijela nije poštovala odluka Europskog ombudsmana od 19. srpnja 2004. u njegovoj istrazi na vlastitu inicijativu OI/5/2003/IJH o aktivnostima Komisije za promicanje dobrog upravljanja europskim školama.

1.3 U svojim primjedbama na mišljenje Komisije podnositelji pritužbe tvrdili su da ne postoji valjan razlog zašto Vijeće guvernera ne bi trebalo donijeti Uredbu 1049/2001 za potpunu primjenu u sustavu europskih škola. Smatraju da bi takav korak bio kritički test spremnosti sustava europskih škola da prekinu postupke iza vrata iz prošlosti. Podnositelji pritužbe naglasili su i da je njihovom sinu nanesena nepopravljiva moralna i znatna materijalna šteta te su prepustili Ombudsmanu i sustavu europskih škola da vide kako bi se ta šteta mogla otkloniti bez daljnje odgode.

1.4 Ombudsmanica je stoga smatrala da su podnositelji pritužbe u svojim očitovanjima podnijeli dvije nove tvrdnje. Budući da se čini da te dvije tvrdnje nisu prethodno podnesene Komisiji, Ombudsman je obavijestio podnositelje pritužbe da se te nove tvrdnje ne mogu obraditi u ovoj istrazi.

2 Predmet podnositelja pritužbe protiv Komisije

2.1 Podnositelji pritužbe u osnovi su iznijeli sljedeće navode:

1. Europske škole nisu se na odgovarajući način nosile sa svojim žalbama.
2. Glavni tajnik Vijeća guvernera europskih škola nije predložio odgovarajuće provedbene mjere za žalbeni postupak.
3. Glavni tajnik postupao je zlouporabno (kako bi stekao vrijeme i izbjegao istragu) tako što ih je najprije savjetovao da se obrate Odboru za pritužbe, a zatim se pozvao na to da to tijelo nije nadležno za rješavanje njihova predmeta.
4. Glavni tajnik nije odgovorio na njihov dopis od 12. rujna 2004. u kojem su od njega zatražili da osigura da se sva relevantna dokumentacija čuva u spisu kako bi se omogućili daljnji postupci.

Podnositelji pritužbe u biti su iznijeli sljedeće tvrdnje:

1. Sve provedbene odredbe koje nedostaju za provedbu članka 27. Konvencije glavni tajnik trebao bi bez daljnje odgode podnijeti na donošenje na sastanku Vijeća guvernera u siječnju 2005.
2. Sve slučajeve (uključujući njihove) koji su odbijeni zbog nedostatka tih odredbi trebalo bi odmah ponovno pokrenuti i u potpunosti istražiti.
3. Europska škola trebala bi čuvati svu dokumentaciju koja se odnosi na njihov slučaj u evidenciji najmanje tri godine.

2.2 Komisija je u svojem mišljenju tvrdila da, što se tiče prvog i drugog prigovora, može samo požaliti što pravila potrebna za žalbeni postupak pred Odborom za pritužbe još nisu bila donesena na početku ovog predmeta (u srpnju 2003.). Komisija je nadalje smatrala da je treća tvrdnja neutemeljena s obzirom na to da se dopis glavnog tajnika od 29. rujna 2003. ne može smatrati pozivom ili savjetom da se podnese žalba Odboru za pritužbe. Kad je riječ o četvrtoj tvrdnji, Komisija je u više navrata naglasila važnost poštovanja rokova za odgovore na korespondenciju i da zainteresirana strana ima pravo na potpuni odgovor o meritumu pitanja. Smatrao je da bi europske škole trebale donijeti mjere za poboljšanje pružanja usluga slične onima koje su već na snazi u institucijama EU-a.

Što se tiče prve tvrdnje, Komisija je istaknula da je takve provedbene odredbe donijelo Vijeće guvernera na sastanku 1. i 2. veljače 2005. Pravila koja je Vijeće guvernera donijelo na tom sastanku uključivala su novi članak 67. kojim se dopušta žalba u sporu pred Odborom za pritužbe kao drugostupanjski postupak za upravne žalbe (uključujući odluke donesene o žalbama pred predsjednikom Odbora za ispitivanje). Kad je riječ o drugoj tvrdnji, Komisija je tvrdila da nije odgovorna za Odbor za pritužbe. Međutim, ako podnositelji pritužbe žele da se njihov slučaj preispita, imali su pravo ponovno podnijeti žalbu Odboru za pritužbe u skladu s novim pravilima. Što se tiče treće tvrdnje, Komisija je istaknula da je Vijeće guvernera na sastanku 1. i 2. veljače 2005. odlučilo izmijeniti članak 6.3.10.11 IREB-a. Novom verzijom predviđeno je da se relevantni dokumenti čuvaju u školi najmanje tri godine nakon mature. Stoga je zahtjev podnositelja pritužbe bio ispunjen.

2.3 Podnositelji pritužbe u svojim su očitovanjima naveli da je donošenje provedbenih odredbi za članak 27. Konvencije vrlo dobrodošlo. Podnositelji pritužbe napomenuli su da su odmah ponovno podnijeli svoj predmet Odboru za pritužbe dopisom od 22. travnja 2005. Međutim, prema njihovu mišljenju, nije isključeno da se može tvrditi da novom uredbom nisu izričito predviđene prijelazne odredbe u pogledu pritužbi podnesenih prije stupanja na snagu novih pravila. U tom slučaju Ombudsman bi trebao zatražiti od Komisije da bez odgode pokrene dopunski postupak u Vijeću guvernera koji se odnosi na takve prijelazne odredbe. Kad je riječ o trećoj tvrdnji, podnositelji pritužbe potvrdili su da su provedbene odredbe prihvatile taj zahtjev. Međutim, prema njihovu mišljenju, još uvijek nije bilo jasno hoće li se odredbe primjenjivati na njihov slučaj.

Podnositelji pritužbe naglasili su i da je Komisija osigurala veći dio financiranja europskih škola i da je bila obvezana vlastitim financijskim i revizijskim propisima kako bi osigurala da se njezina sredstva troše u uvjetima dobrog upravljanja. Podnositelji pritužbe smatraju da je Komisija stoga u svakom trenutku mogla uskratiti financiranje i tako izvršiti odlučujući nadzor nad europskim školama kada je utvrdila da ti uvjeti nisu ispunjeni.

Podnositelji pritužbe obavijestili su 24. svibnja 2005. Ombudsmana da je Odbor za pritužbe odlukom donesenom istog dana odbio njihovu obnovljenu žalbu kao nedopuštenu.

2.4 Valja podsjetiti da same europske škole ne pripadaju institucijama ili tijelima Zajednice čije je upravno ponašanje Europski ombudsman ovlašten ispitati na temelju članka 195. Ugovora o EZ-u i da je ova istraga stoga usmjerena isključivo na Komisiju. Ombudsman je stoga smatrao da ne može ispitati navode i tvrdnje koji su upućeni europskim školama i njihovim tijelima kao takvima. U tim je okolnostima Ombudsman smatrao da se njegova istraga mora usredotočiti na postojanje nepravilnosti u postupanju Komisije u pogledu pitanja koja su istaknuli podnositelji pritužbe. Ombudsmanica je smatrala da bi se mogla utvrditi tri takva pitanja, koja su se odnosila na 1. dostupnost provedbenih odredaba za članak 27. Konvencije kojima se omogućuje da Odbor za pritužbe ispita predmet podnositelja pritužbi, 2. dužnost europskih škola da čuvaju dokumente i 3. dužnost europskih škola u pogledu pisama koja su im upućena.

2.5 Ombudsman je 14. lipnja 2005. Komisiji podnio prijedlog prijateljskog rješenja. Ombudsmanica je u tom prijedlogu predložila da Komisija razmotri poduzimanje potrebnih mjera kako bi se Odboru guvernera europskih škola predstavili sljedeći prijedlozi: (1) prijedlog izmjene provedbenih odredaba u pogledu Odbora za pritužbe kako bi se osiguralo da te provedbene odredbe daju puni učinak članku 27. Konvencije, (2) prijedlog izmjene članka 6.3.10.11 IPEB-a kako bi se osiguralo da ta odredba ima retroaktivan učinak i (3) prijedlog za donošenje mjera kojima se osigurava pravilno postupanje s korespondencijom upućenom europskim školama.

2.6 Iz mišljenja Komisije o ovom prijedlogu i njezina odgovora na dva dopisa u kojima je ombudsmanica zatražila dodatne informacije proizlazi da je stajalište Komisije o tim trima točkama sljedeće:

Kad je riječ o prvom i drugom pitanju, Komisija je od glavnog tajnika, g. R.-a, u dopisu poslanom 29. srpnja 2005., zatražila da na sljedećem sastanku Vijeća guvernera predstavi prijedloge za izmjenu 1. provedbenih odredbi Odbora za pritužbe i 2. članka 6.3.10.11 IPEB-a. U svojem odgovoru od 30. kolovoza 2005. R. je izrazio stajalište da, iako o tome nije bilo zapisnika, Vijeće guvernera nije predvidjelo retroaktivnost jer nije vidjelo nikakve razloge za to. Osoba R. tvrdila je da stoga ne može slijediti Komisijin prijedlog izmjene u tom smislu. Što se tiče članka 6.3.10.11, R. je istaknuo da o žalbi protiv prvostupnika treba konačno odlučiti do 15. travnja godine koja slijedi nakon godine u kojoj je ispitivanje provedeno. R. je naveo da stoga ne vidi potrebu za daljnjim izmjenama. Međutim, dodao je da će, kako bi uvjerio Komisiju i sve moguće podnositelje pritužbi, pripremiti prijedlog da se dokumenti čuvaju "najmanje tri godine" ili dok se konačno ne odluči o žalbi pred Odborom za pritužbe".

U svojem odgovoru od 26. rujna 2005. Komisija je napomenula da je reakcija glavnog tajnika bila globalno negativna, ali je istaknula da se čini da prijedlog koji je (glavni tajnik) podnio Upravnom i financijskom odboru (CAF)(9) od 29. rujna 2005. odgovara zabrinutosti koju su izrazili Komisija i Ombudsman. Čini se da se tim prijedlogom predviđa opća nadležnost Odbora za pritužbe za razmatranje žalbi i mogućnost da se pred njim ponovno uvedu žalbe koje je isti odbor već odbio na temelju toga što nije bio nadležan za postupanje s njima. Komisija je također zatražila potvrdu da su poduzete sve potrebne mjere kako bi se osiguralo očuvanje spisa učenika čiji su predmeti posljednjih godina podneseni Odboru za pritužbe kako bi se omogućilo ponovno pokretanje postupka pred potonjim. Od 13. prosinca 2005. Komisija nije primila nikakav odgovor na taj dopis.

Prema mišljenju Komisije, o izmjenama koje je predložio glavni tajnik raspravljalo se na sastancima CAF-a 29. rujna i 6. i 7. prosinca 2005., ali nisu odobrene. Čini se da je to bilo zbog činjenice da je Pravna služba Komisije izrazila stajalište da bi donošenje tih promjena zahtijevalo izmjenu Konvencije. Relevantni prijedlog stoga je povučen. Međutim, Komisija je napomenula da je inzistirala na tome da, čak i ako se dalekosežne promjene koje je predložio glavni tajnik ne mogu odobriti, CAF, a kasnije i Vijeće guvernera, trebaju odobriti određenu retroaktivnost nadležnosti koja je već dodijeljena Odboru za pritužbe člankom 27. Konvencije kako bi se slučaj podnositelja pritužbi mogao preispitati. Prema Komisijinu mišljenju, ona je zatražila da se prijedlog sastavi što je prije moguće.

Komisija je dodala da je glavni tajnik, nakon savjetovanja o točnoj točki o tome je li spis koji se odnosi na predmet podnositelja pritužbe zadržan ili nije, dao vrlo jasan i pozitivan odgovor: Europska škola sigurno je čuvala sve pedagoške dokumente, glavni tajnik čuvao je sve dokumente povezane s upravnom žalbom, a tajnik Odbora za pritužbe čuvao je sve dokumente povezane s Odborom za pritužbe.

Kad je riječ o trećem pitanju, Komisija je smatrala da nije u njezinoj nadležnosti poduzeti precizne mjere kako bi osigurala pravilno postupanje s korespondencijom upućenom europskim školama. Međutim, Komisija je istaknula da su pravila koja je utvrdio Odbor guvernera za ocjenu direktora europskih škola uzela u obzir, među ostalim, način na koji su direktori postupali s korespondencijom. Također se osvrnula na informacije koje je već dostavila u pogledu mjera za veću transparentnost i dobru upravu u europskim školama koje je predložila u siječnju 2004. i podnijela na sastanku Vijeća guvernera u travnju 2004. Taj je dokument sadržavao posebne prijedloge mjera za transparentnost i dobru upravu, kao što je donošenje Kodeksa dobrog administrativnog postupanja. Komisija je istaknula da se o njezinim prijedlozima raspravljalo u okviru Europskog školskog sustava, ali da još nisu doneseni. Komisija je stoga namjeravala zatražiti od glavnog tajnika da podnese poseban dokument Vijeću guvernera najkasnije u siječnju 2006.

2.7 Podnositelji pritužbe u svojim su očitovanjima naglasili da su, nakon svih taktika odgađanja koje je prema njihovu mišljenju primijenio Europski školski sustav, ustrajali na svojem pravu na pravedan postupak i na dužnosti Komisije da osigura takav postupak. Podnositelji pritužbe tvrdili su da je neprihvatljivo da se osobama koje su u Europskom školskom sustavu odgovorne za osiguravanje provedbe Konvencije (koja je na snazi od 1. listopada 2002.) sada dopusti da se oslone na vlastiti izostanak djelovanja (tj. nepravodobno donošenje provedbenih odredaba ili uvođenje potrebnog retroaktivnog učinka tih odredaba) kako bi se izbjegla naizgled neugodna nepristrana istraga predmetnih činjenica. Nadalje su tvrdili da Komisiji ne bi trebalo dopustiti da prihvati takvu administrativnu nepravilnost institucije koju je u velikoj mjeri financirala i na koju bi stoga mogla imati odlučujući utjecaj. Podnositelji pritužbe stoga su pozvali Ombudsmana da od Komisije zatraži odlučno djelovanje kako bi se ispravila neprihvatljiva situacija o kojoj je riječ.

2.8 Ombudsman primjećuje da iz stajališta koja su stranke zauzele u ovom predmetu proizlazi da nije bilo moguće postići prijateljsko rješenje.

2.9 Međutim, Ombudsman priznaje i pozdravlja činjenicu da je, nakon što je primila njegov prijedlog prijateljskog rješenja, Komisija zatražila od glavnog tajnika da podnese prijedlog (1) za izmjenu provedbenih odredbi u pogledu Odbora za pritužbe i (2) za izmjenu članka 6.3.10.11 IPEB-a kako bi se osiguralo da te odredbe imaju retroaktivan učinak. Stoga se čini da je Komisija učinila ono što je Ombudsman u svojem prijedlogu prijateljskog rješenja predložio u pogledu prvih dvaju pitanja istaknutih u ovoj pritužbi. Stoga je potrebno ispitati je li privremeni nalaz nepravilnosti u postupanju i dalje valjan u tim okolnostima (vidjeti točke 2.10. – 2.16.). Komisijino rješavanje trećeg pitanja istaknutog u ovoj pritužbi razmotrit će se naknadno (točke od 2.17. do 2.18.).

2.10 Što se tiče prvog pitanja, to jest dostupnosti zadovoljavajućih provedbenih odredbi za članak 27. Konvencije koje omogućuju da Odbor za pritužbe ispita predmet podnositelja pritužbi, ombudsmanica napominje da je Konvencija, koja je potpisana 1994., stupila na snagu 1. listopada 2002. Kako bi članak 27. Konvencije imao puni učinak, provedbenim odredbama trebalo je stoga Odboru za pritužbe dati ovlast za rješavanje pritužbi kao što je ona koju su mu podnositelji pritužbe podnijeli od tog datuma. Međutim, u odluci Odbora za pritužbe od 28. srpnja 2004. u predmetu podnositelja pritužbe jasno je navedeno da to nije bio slučaj. Vijeće guvernera zatim je donijelo pravila kojima se Odbor za pritužbe ovlašćuje za rješavanje pritužbi kao što je ona koju su podnijeli podnositelji pritužbe. U vrijeme kada je to učinjeno (1. ili 2. veljače 2005.), glavni tajnik i Komisija bili su upoznati sa slučajem podnositelja pritužbe. Nadalje, ombudsmanica smatra vjerojatnim da je na odluku glavnog tajnika o podnošenju relevantnog prijedloga Vijeću guvernera utjecala (ako nije aktivirana) odluka Odbora za pritužbe u predmetu podnositelja pritužbe. U tim okolnostima Ombudsman smatra da je teško razumjeti zašto se čini da se pitanje o učinku ove izmjene u trenutku podnošenja prijedloga nije razmatralo i rješavalo. S obzirom na činjenicu da se s Pravnom službom Komisije savjetovalo o kasnijem prijedlogu koji je podnio glavni tajnik, čini se da nije bilo nemoguće dobiti pravni savjet o tom važnom aspektu prije nego što je Vijeće guvernera donijelo izmjenu.

2.11 Ombudsman primjećuje, međutim, da je Komisija nastojala pomoći podnositeljima pritužbi tražeći od glavnog tajnika, u svom pismu od 29. srpnja 2005., da podnese prijedlog s retroaktivnim učinkom pravila koja je donijelo Vijeće guvernera, kao što je predloženo u prijedlogu Ombudsmana za prijateljsko rješenje. Ombudsman ipak smatra da treba uzeti u obzir i činjenicu da je glavni tajnik u svojem odgovoru od 30. kolovoza 2005. kategorički odbio Komisijin prijedlog. Stoga se postavlja pitanje je li Komisija učinila sve što se od nje moglo očekivati podnošenjem takvog zahtjeva ili su joj načela dobre uprave u danim okolnostima nalagala da učini više od toga.

2.12 Prije nego što razmotri to odlučujuće pitanje, Ombudsmanica smatra da je korisno ukratko raspraviti o događajima koji su se dogodili nakon pisma od 30. kolovoza 2005. Stajalište Komisije da bi (dalekosežni) prijedlog podnesen na sastanku CAF-a 29. rujna 2005., da je donesen, vjerojatno odgovorio na zabrinutost koju je izrazio i sam Europski ombudsman ne čini se nerazumnim (10). Međutim, Komisija je objasnila da je taj prijedlog povučen u prosincu 2005. Ombudsmanica stoga smatra da ovaj prijedlog ne treba dalje razmatrati u ovom slučaju.

2.13 Komisija je naglasila da je ona samo jedan od 29 članova Vijeća guvernera i da je njezin utjecaj stoga nužno ograničen. Ombudsmanica stoga smatra da je jasno da Komisija ne bi mogla prisiliti Vijeće guvernera da donese bilo koju posebnu mjeru. Međutim, Ombudsmanica smatra da je važnost sudjelovanja Komisije takva da ona mora imati aktivnu ulogu kako bi se osiguralo da europske škole poštuju načela dobre uprave u tom području. To se stajalište temelji na sljedećim razmatranjima: Prvo, cilj je relevantne izmjene provedbenih odredaba dati praktičan učinak članku 27. Konvencije od samog datuma stupanja Konvencije na snagu. Osim ako se pretpostavi da institucije osnovane Konvencijom imaju pravo spriječiti potpuni učinak Konvencije, čini se da ne postoji valjan razlog koji bi mogao spriječiti Vijeće guvernera da prihvati takvu izmjenu. Drugo, čini se da je relevantna izmjena jednostavna i da vjerojatno neće zahtijevati mnogo vremena i truda za pripremu. Treće, ombudsmanica smatra da bi Komisija, uz potporu savjeta vlastite pravne službe, očito bila u mogućnosti sama pripremiti takav prijedlog. Četvrto, ombudsmanica napominje da Komisija nije osporila stajalište podnositelja pritužbe da ona osigurava najveći dio financiranja europskih škola i da je obvezana vlastitim financijskim i revizijskim propisima kako bi osigurala da se sredstva osigurana iz proračuna Europske unije troše u uvjetima dobrog upravljanja.

2.14 Ombudsmanica priznaje i pozdravlja (kao što je već spomenuto) da je Komisija poduzela korake kako bi pokušala pronaći rješenje za problem s kojim se suočavaju podnositelji pritužbe. Ombudsman napominje da je Komisija u svojem odgovoru na njegov zahtjev za dodatne informacije navela da je na sastanku CAF-a 6. i 7. prosinca 2005. ustrajala na tome da Vijeće guvernera odobri određenu retroaktivnost nadležnosti dodijeljene Odboru za pritužbe kako bi se slučaj podnositelja pritužbi mogao preispitati. Komisija je nadalje navela da je zatražila da se prijedlog sastavi što je prije moguće. Međutim, Ombudsman napominje da se čini da je odgovor Komisije Ombudsmanu sastavljen 13. prosinca 2005. Komisija Europskom ombudsmanu nije dostavila dodatne informacije. Ombudsmanica smatra da Komisija mora aktivno pratiti to pitanje i učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi osigurala da se prijedlog izmjene provedbenih odredbi podnese Vijeću guvernera. U nedostatku dodatnih informacija koje bi upućivale na to da je Komisija i dalje aktivna, Ombudsman smatra da postoje nepravilnosti u postupanju.

2.15 Što se tiče drugog pitanja, to jest dužnosti europskih škola da čuvaju dokumente, Ombudsman ističe da se Komisija pozvala na izjavu glavnog tajnika R.-a. U skladu s tom izjavom, sve relevantne dokumente sigurno su čuvali Europska škola, sam glavni tajnik ili Odbor za pritužbe. Treba napomenuti da je cilj prijedloga Ombudsmana iz njegova prijedloga prijateljskog rješenja da Komisija pokrene izmjenu članka 6.3.10. stavka 11. IPEB-a kako bi se toj odredbi dao retroaktivan učinak bio izbjeći rizik od uništenja relevantnih dokumenata. Ombudsmanica smatra da je Komisija imala pravo uzeti izjavu g. R.-a kao dostatno jamstvo da su relevantni dokumenti sačuvani i da izmjena koju je predložio Ombudsman više nije bila potrebna. U tim okolnostima ombudsmanica smatra da nema nepravilnosti u postupanju Komisije u pogledu drugog pitanja koje su istaknuli podnositelji pritužbe.

2.16 Međutim, Ombudsmanica smatra da je korisno napomenuti da se to razumijevanje temelji na pretpostavci da će se relevantni dokumenti doista čuvati sve dok se predmet podnositelja pritužbe ponovno ne podnese Odboru za pritužbe i dok ga Odbor za pritužbe ne ispita. Ombudsmanica napominje da je Komisija u svojem dopisu od 26. rujna 2005. od R.-a zatražila potvrdu da su poduzete sve potrebne mjere kako bi se osiguralo očuvanje spisa učenika čiji su predmeti posljednjih godina podneseni Odboru za pritužbe, kako bi se omogućilo ponovno pokretanje postupka pred potonjim. U svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatnim informacijama Komisija je napomenula da do 13. prosinca 2005. nije primila takvu potvrdu. Komisija stoga može smatrati korisnim uvjeriti se da će se relevantni dokumenti čuvati dok Odbor za pritužbe ne bude u mogućnosti ispitati predmet podnositelja pritužbe.

2.17 Što se tiče trećeg pitanja, to jest dužnosti europskih škola u pogledu dopisa koji su im upućeni, ombudsmanica priznaje da je Komisija već 2004. iznijela prijedloge za uvođenje Kodeksa dobrog administrativnog postupanja u europskim školama. Prema Komisijinu mišljenju, Vijeće guvernera je na svojoj sjednici od 28. do 30. travnja 2004., nakon što je razmotrilo taj i druge prijedloge Komisije, primilo na znanje relevantni dokument i odlučilo da glavni tajnik treba razmotriti pitanje dobre administrativne prakse u svojem godišnjem izvješću te da dokument treba uputiti odborima kako bi ga se uključilo u dokument o "osiguranju kvalitete u europskim školama". Ombudsmanica, međutim, napominje da pitanje dobre administrativne prakse nije detaljno obrađeno u godišnjem izvješću koje je podnio glavni tajnik za 2004. Nadalje, sama je Komisija u svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatnim informacijama istaknula da je njezin prijedlog imao primjedbe u odboru koji se njime bavi i da nije ponovno predstavljen Vijeću guvernera. Niti je dokument još bio uključen u postojeći dokument o „osiguranju kvalitete u europskim školama”. Točno je da se Komisija u ovom odgovoru pozvala na dokument kojim se utvrđuju pravila koja je utvrdio Odbor guvernera za ocjenu direktora europskih škola. Prema mišljenju Komisije, tim se pravilima uzima u obzir, među ostalim, način na koji direktori postupaju s korespondencijom. Međutim, jasno je da takav dokument ne može biti valjana zamjena za Kodeks dobre administrativne prakse općenito i za odredbu kojom se od europskih škola zahtijeva da osiguraju da se dopisi upućeni europskim školama posebno pravilno obrađuju.

Kako bi se izbjegla sumnja, pravilno postupanje s pismima također znači da se na takva pisma odgovara u razumnom roku. Činjenica da je pitanje postavljeno u takvom dopisu možda pravilno riješeno u pogledu njegova sadržaja (kao što se čini da predlaže Komisija) ne znači da nije potrebno dati pisani odgovor. Osim toga, čini se da činjenica da sama Komisija do 13. prosinca 2005. nije primila odgovor na njezin dopis glavnom tajniku od 26. rujna 2005. potvrđuje potrebu za daljnjim djelovanjem u tom području.

2.18 Ombudsman je svjestan činjenice da sama Komisija nije nadležna za poduzimanje mjera kojima bi se osiguralo pravilno postupanje s korespondencijom upućenom europskim školama. Međutim, s obzirom na posebnu odgovornost Komisije da pomogne osigurati dobru upravu u europskim školama (vidjeti točku 2.13.), ombudsmanica smatra da bi Komisija trebala imati aktivnu ulogu u zagovaranju načela dobre uprave u europskim školama. Ombudsmanica napominje da se čini da je Komisija 2004. iznijela prijedloge u tu svrhu. Također napominje da je Komisija u svojem odgovoru na njegov zahtjev za dodatne informacije navela da namjerava zatražiti od glavnog tajnika da podnese poseban dokument Vijeću guvernera najkasnije do siječnja 2006. U tim okolnostima Ombudsman smatra da trenutačno nema dovoljno dokaza na temelju kojih bi se moglo zaključiti da postoje nepravilnosti u postupanju u pogledu tog aspekta predmeta. Naravno, podnositelji pritužbe mogu obnoviti svoju pritužbu ako bi trebali dokazati da Komisija ne rješava to pitanje dovoljno snažno.

Zaključak

S obzirom na navedeno, Europski ombudsman u skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana Komisiji podnosi sljedeći nacrt preporuke:

Nacrt preporuke

Komisija bi trebala poduzeti potrebne mjere kako bi se uvjerila da se Odboru guvernera europskih škola podnese prijedlog za izmjenu provedbenih odredbi u pogledu Odbora za pritužbe kako bi se osiguralo da predmet podnositelja pritužbi može ispitati to tijelo.

Komisija i podnositelj pritužbe bit će obaviješteni o tom nacrtu preporuke. U skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana, Komisija šalje detaljno mišljenje do 15. rujna 2006. Detaljno mišljenje moglo bi se sastojati od prihvaćanja odluke Europskog ombudsmana i opisa mjera poduzetih za provedbu nacrta preporuke.

Strasbourg, 31. svibnja 2006.

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Odluka Europskog parlamenta 94/262 od 9. ožujka 1994. o uredbama i općim uvjetima koji uređuju obnašanje dužnosti Europskog ombudsmana, SL 1994., L 113, str. 15.

(2) Konvencija o Statutu Europskih škola, SL 1994., L 212, str. 3.

(3) U skladu s tom odlukom Vijeće guvernera izmijenilo je Opća pravila škola. Odbor za pritužbe napomenuo je da bi zbog toga sada bio nadležan za pritužbe protiv odluka koje je donio predsjednik Odbora za ispitivanje u pogledu upravnih žalbi. Međutim, smatrala je da ta promjena nema retroaktivan učinak i da stoga nije u mogućnosti riješiti predmet podnositelja pritužbe.

(4) Odluka Europskog parlamenta 94/262 od 9. ožujka 1994. o uredbama i općim uvjetima koji uređuju obnašanje dužnosti Europskog ombudsmana, SL 1994., L 113, str. 15.

(5) Međutim, dokument naveden u sljedećem odlomku nije bio priložen mišljenju Komisije.

(6) Komisija je proslijedila primjerak nedatiranog dokumenta za koji se čini da je pripremljen za sastanak 29. rujna 2005. i u kojem se navode razlozi za prijedlog. Sam prijedlog nije podnesen Ombudsmanu.

(7) Primjerak ovog dokumenta ("Règlement d'application concernant la nomination et l'évaluation des directeurs et des directeurs adjoints des Ecoles européennes") podnesen je Ombudsmanu.

(8) Konvencija o Statutu Europskih škola, SL 1994., L 212, str. 3.

(9) Čini se da je CAF jedan od odbora koji pripremaju sastanke Vijeća guvernera.

(10) Ako je tumačenje Komisije točno, čini se da postoji znatna razlika između stajališta koje je glavni tajnik zauzeo u svojem dopisu od 30. kolovoza 2005. i pristupa predloženog CAF-u. Međutim, s obzirom na njegov zaključak o tom pitanju, Ombudsman ne smatra da je potrebno pokušati pronaći objašnjenje za tu neusklađenost.