(Izrađeno u skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana (1))

COMPLAINT

Pritužba koju je podnio pravni zastupnik austrijske tvrtke za iznajmljivanje kamiona Willy Kutschera LKW-Vermietung odnosi se na način na koji je Europska komisija postupala s pritužbom koju je 30. siječnja 1996. podnio g. Kutschera (u daljnjem tekstu: g. K.), vlasnik te tvrtke.

Willy Kutschera LKW-Vermietung sklopio je 1995. ugovor o kupnji 99 kamiona s g. Bellottom (u daljnjem tekstu: g. B.), talijanskim trgovcem kamionima. Kao što je to zatraženo, K. je B.-u dao bankovna jamstva u iznosu od 10 % ukupne cijene. Međutim, osoba B. obavijestila je 12. svibnja 1995. osobu K. da ne može isporučiti 99 kamiona kako je dogovoreno jer ih je društvo MAN Veicoli Industriali s.p.a. (MAN V.I.), društvo kći društva MAN Nutzfahrzeuge AG (MAN) i uvoznik kamiona MAN za talijansko državno područje, odbilo isporučiti. Prema mišljenju osobe B., odbijanje se temeljilo na činjenici da su kamioni bili namijenjeni austrijskom klijentu koji je imao registrirano sjedište izvan ugovorne zone društva MAN V.I. u Italiji.

Prema mišljenju K.-a, pravi razlog za odbijanje bila je činjenica da je u trenutku sklapanja ugovora cijena kamiona bila 25 – 30 % niža u Italiji nego u Austriji zbog devalvacije talijanske lire.

Stoga je 30. siječnja 1996. podnio pritužbu Europskoj komisiji. K. je zatražio od Komisije da istraži je li ponašanjem društva MAN V.I. povrijeđeno načelo prava tržišnog natjecanja kako je utvrđeno člancima 81. i 82. Ugovora o EZ-u (bivši članci 85. i 86.). Pritužba je registrirana kao COMP/35.907/F-2. Tijekom gotovo sedam godina između podnošenja pritužbe Komisiji i pritužbe Ombudsmanu od 15. studenoga 2002. došlo je do intenzivne razmjene dopisa između K.-a i Komisije. Od srpnja 1998. do ožujka 2001. K. je napisao nekoliko dopisa u kojima je od institucije zatražio da donese konačnu odluku o njegovu slučaju. Komisija je odgovorila na sve dopise podnositelja pritužbe. Međutim, čini se da institucija još nije donijela konačnu odluku o predmetu i od ožujka 2001. nije obavijestila podnositelja pritužbe o situaciji u njegovu predmetu.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe naveo je neopravdano kašnjenje i nemar Komisije u rješavanju predmeta koji je podnio g. K. te je zatražio donošenje konačne odluke.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju prvo naglasila da je jedan od njezinih glavnih ciljeva u primjeni pravila tržišnog natjecanja u sektoru motornih vozila osigurati da proizvođač i/ili njegov uvoznik ne ograničava slobodu krajnjih potrošača da nabavljaju nova motorna vozila od ovlaštenog trgovca kojeg odaberu na zajedničkom tržištu, a koji ih je voljan prodati. U sustavu selektivne distribucije dobavljač ima pravo zabraniti prodaju novih vozila samo preprodavačima koji nisu dio distribucijskog sustava. Stoga je mogućnost trgovaca motornim vozilima da prodaju motorna vozila bilo kojem građaninu EU-a bila jedna od glavnih tema uredbi o skupnom izuzeću koje je Komisija donijela u automobilskom sektoru (2). Uredbom 1475/95/EZ i Uredbom 1400/2002/EZ utvrđuju se prava trgovaca u sustavu selektivne distribucije na prodaju novih vozila krajnjim korisnicima (što uključuje i poduzeća za leasing i iznajmljivanje kamiona), ali i da se prodaja neovisnim preprodavačima može zabraniti.

Kad je riječ o obradi pritužbi, kada joj je pritužba podnesena, Komisija ima opću obvezu pažljivo ispitati činjenične i pravne elemente na koje joj je skrenuo pozornost podnositelj pritužbe (3). U predmetu podnositelja pritužbe Komisija je poduzela mjere kako bi procijenila postoji li dovoljan stupanj interesa Zajednice za prioritetno rješavanje predmeta.

Kad je riječ o predmetu podnositelja pritužbe, Komisija je iznijela sljedeće točke:

Dana 30. siječnja 1996. zaprimljena je pritužba osobe K. Pritužba se odnosila na ponašanje društva MAN V.I., društva kćeri društva MAN i uvoznika kamiona društva MAN za talijansko državno područje. Podnositelj pritužbe smatrao je da mu je društvo MAN V.I. otežalo prodaju 99 kamiona jer bi se izvozili iz Italije u Austriju.

Komisija je 14. veljače 1996. proslijedila primjerak pritužbe MAN-u kako bi dobila njegovo mišljenje o navodnim ograničenjima tržišnog natjecanja. Dopisom od 15. ožujka 1996. MAN je Komisiji objasnio da između K.-a i B.-a nisu potpisani ugovori i da stoga ne postoji obveza isporuke. Osim toga, MAN je naveo da K. nije djelovao kao leasing društvo, nego kao neovisni preprodavač. U tim okolnostima isporuke se mogu odbiti na temelju članka 3. stavka 10. točke (a) Uredbe 123/85 i članka 3. stavka 10. točke (a) Uredbe 1475/95.

Odgovor MAN-a zatim je proslijeđen K.-u, koji je svoja očitovanja dostavio 3. lipnja 1996. Komisija je smatrala da su potrebne dodatne informacije te je 10. rujna 1996. zatražila od K.-a da pojasni prirodu svoje djelatnosti. U svojem odgovoru iz studenoga 1996. K. je objasnio da je cilj njegove djelatnosti bio iznajmiti kamione. MAN-u je 17. prosinca 1996. poslan službeni zahtjev za informacije kako bi se raspitao o svojem položaju na tržištu i dobio primjerak ugovora sklopljenog s talijanskim uvoznikom i talijanskom distribucijskom mrežom. Društvo je odgovorilo 30. siječnja 1997.

Na temelju dodatnih informacija dobivenih tijekom jeseni 1998. Glavna uprava za tržišno natjecanje (GU COMP) zaključila je da i dalje postoji određena sumnja u pogledu kvalitete položaja K.-a kao krajnjeg korisnika kamiona za potrebe iznajmljivanja.

U prvom dopisu od 10. srpnja 1998. pozvao je Komisiju da donese konačnu odluku o predmetu jer je to bilo ključno za građanski postupak pred talijanskim sudom. U svim tim prilikama Komisija je odgovorila da daljnja ocjena predmeta podliježe drugim prioritetima odjela zaduženog za primjenu pravila tržišnog natjecanja u automobilskom sektoru i da u svakom slučaju nije namjeravala utjecati na postupak koji je u tijeku pred talijanskim sudom.

Dopisom od 26. ožujka 1999., u odgovoru na dopis podnositelja pritužbe od 3. ožujka 1999., povjerenik Van Miert obavijestio je K.-a da, s obzirom na to da je pred talijanskim sudom u tijeku postupak, Komisija ne želi utjecati na ishod tog postupka. Osim toga, njegove su službe ocijenile dokumentaciju koju je MAN dostavio u prosincu 1998. kao odgovor na dopis od 5. studenoga 1998. kojim je GU COMP obavijestio MAN o svojem preliminarnom stajalištu da njegov sporazum s trgovcima sadržava nekoliko ograničenja tržišnog natjecanja za koja se čini da nisu obuhvaćena relevantnim zakonodavstvom.

U svojem dopisu od 28. lipnja 1999., u odgovoru na K.-ov dopis od 8. travnja 1999., Komisija ga je obavijestila da u toj fazi nije moguće zauzeti konačno stajalište o predmetu jer su stranke dostavile nove informacije. Komisija je dodala da, iako je konačni ishod njegova predmeta podlijegao drugim prioritetima odjela nadležnog za njegovo rješavanje, nada se da će mu zaključak ocjene predmeta biti priopćen prije kraja 1999.

Dana 15. prosinca 1999. dostavljen je odgovor na K.-ov dopis od 10. studenoga 1999. Komisija je u tom dopisu obavijestila g. K.-a da bi se zaključak o tom predmetu trebao donijeti u prvoj polovini 2000. Od K.-a je također zatraženo da pošalje informacije o sudskom postupku koji je pokrenuo 17. prosinca 1997. pred talijanskim građanskim sudom protiv MAN-a, koji je još bio u tijeku. G. K. proslijedio je relevantne informacije Komisiji 28. veljače 2000.

Povjerenik Monti odgovorio je 26. rujna 2000. na pisano pitanje koje mu je postavio zastupnik u Europskom parlamentu Ilgenfritz (4) kako bi saznao zašto institucija nije pokrenula nikakav postupak u vezi s predmetnim predmetom. Povjerenik Monti izjavio je: „ (…) U obavljanju svojih dužnosti u području prava tržišnog natjecanja Komisija je obvezna utvrditi određene prioritete. Budući da g. K. traži pravni lijek u Italiji i može nastaviti to činiti, još nije započeo s radom na tom predmetu.”

Komisija je 8. ožujka 2001. uputila još jedan dopis K.-u (u odgovoru na njegov dopis od 25. siječnja 2001.). Direktor Uprave F Glavne uprave za tržišno natjecanje ponovno je naglasio da se njegov odjel bavi drugim prioritetima i da se zaključak može očekivati u roku od tri mjeseca. Također se ispričao zbog kašnjenja.

Pristup odabran u relevantnom predmetu bio je u skladu s načelima koja je sankcionirao Prvostupanjski sud u predmetu Automec protiv Komisije (5), u kojem je Sud potvrdio da Komisija, kao upravno tijelo, mora djelovati u javnom interesu. Administrativni resursi kojima Komisija raspolaže za obavljanje svojih zadaća ograničeni su i ne mogu se upotrijebiti za rješavanje svih predmeta o kojima je obaviještena. Komisija ima pravo primijeniti različite stupnjeve prioriteta na predmete koji su joj podneseni, ovisno o stupnju interesa Zajednice.

U kontekstu predmeta podnositelja pritužbe trebalo je imati na umu da je K. pokrenuo sudski postupak pred talijanskim građanskim sudom zbog povrede ugovora i zatražio naknadu štete. S obzirom na to i na činjenicu da je postupak još bio u tijeku, nije postojao dovoljan interes Zajednice za ispitivanje predmeta jer je tužitelj K. mogao osigurati odgovarajuću zaštitu svojih prava pred nacionalnim sudovima. K. također može od nacionalnog suca zatražiti da ocijeni krši li se ugovorom o distribuciji sklopljenim s B.-om i drugim trgovcima u Italiji ili bilo kojom radnjom koju je MAN poduzeo u vezi s njegovim nalogom članak 81. stavak 1. Ugovora. Nacionalni sudovi i Komisija imaju istodobne ovlasti za primjenu članka 81. stavka 1. i članka 82. Ugovora. Kako je Sud presudio u predmetu BRT protiv SABAM-a (6), ti članci Ugovora proizvode izravan učinak u odnosu na pojedince i stvaraju izravna prava u odnosu na dotičnog pojedinca koja nacionalni sudovi moraju zaštititi. Nacionalni sudac može odlučiti o posljedicama povrede prava Zajednice. Također je na nacionalnom sudu koji ima pravo, ako je potrebno, pokrenuti postupak pred Sudom ili zatražiti pomoć Komisije, naložiti jednom trgovcu da izvrši ugovor s drugim ili utvrditi štetu prouzročenu povredom ugovornih obveza, u skladu s pravilima nacionalnog prava.

Budući da je talijanski sud imao sve ovlasti za učinkovito rješavanje predmeta, nije bilo potrebe za intervencijom Komisije kako bi se osigurala prava K.-a.

Kad je riječ o navodima podnositelja pritužbe u vezi s neopravdanim kašnjenjem i nemarom u postupanju s predmetom g. K., Komisija je donijela sve potrebne mjere za istragu tog predmeta i zaključila da predmetni predmet nije među prioritetnim predmetima. Stajalište institucije jasno je objašnjeno g. K.-u i njegovu pravnom zastupniku. Zbog velikog broja pritužbi i postupaka po službenoj dužnosti koji su se poduzimali tijekom proteklih godina, a uzimajući u obzir i nedostatak osoblja, bilo je žalosno da nije bilo moguće obraditi pritužbu kako je bilo predviđeno.

Kad je riječ o zahtjevu za konačnu odluku, Komisija je navela da je ocjena predmeta dio budućih zadaća GU-a COMP i da su službe Komisije namjeravale što prije dostaviti svoju konačnu odluku o predmetu.

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe, koji je u osnovi zadržao svoju pritužbu, istaknuo je da ne postoje sumnje u pogledu prirode djelatnosti g. K.-a. Budući da je svrha tvrtke iznajmljivanje vozila trećim osobama, tvrtka Willy Kutschera LKW-Vermietung bila je krajnji korisnik.

Kad je riječ o izjavi Komisije da, s obzirom na to da talijanski sud ima sve ovlasti za učinkovito rješavanje predmeta koji je K. podnio protiv MAN-a, nije bilo potrebe za njegovom intervencijom kako bi se osigurala prava K.-a, podnositelj pritužbe primio je na znanje to stajalište. Međutim, pojasnio je da interes K.-a da sazna je li ponašanje MAN-a protivno pravu Zajednice nije povezan s postupkom koji je u tijeku pred talijanskim sudom. Bio je relevantan s obzirom na mogući budući sudski postupak protiv MAN-a zbog izvanugovorne odgovornosti koja je posljedica povrede prava Zajednice.

ODLUKA

1 Rješavanje slučaja g. K.-a od strane Europske komisije

1.1 Podnositelj pritužbe, pravni zastupnik Willyja Kutschere LKW-Vermietung, tvrdio je da je Komisija neopravdano kasnila s rješavanjem predmeta koji je K., vlasnik navedenog društva, podnio Komisiji u siječnju 1996. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi Komisija trebala donijeti konačnu odluku.

1.2 Komisija je u svojem mišljenju navela da je jedan od glavnih ciljeva Komisije u primjeni pravila tržišnog natjecanja u sektoru motornih vozila osigurati da proizvođač i/ili njegov uvoznik ne ograniče slobodu krajnjih potrošača da dobiju novo motorno vozilo od ovlaštenog trgovca kojeg odaberu na zajedničkom tržištu, a koji im je voljan prodati. Podsjetio je na činjenični kontekst pritužbe, pružajući detaljne informacije o radnjama koje je poduzela i o razmjeni prepiske s K.-om od podnošenja njegove pritužbe u siječnju 1996.

Komisija je smatrala da je njezin pristup predmetu g. K-a bio u skladu s načelima koja je utvrdio Prvostupanjski sud u predmetu Automec protiv Komisije, u kojem je Sud potvrdio da Komisija, kao upravno tijelo, mora djelovati u javnom interesu. Pri podnošenju pritužbe Komisija ima opću obvezu pažljivo ispitati činjenične i pravne elemente na koje joj je podnositelj pritužbe skrenuo pozornost. Međutim, pri rješavanju pritužbe ima pravo primijeniti različite stupnjeve prednosti na predmete koji su mu podneseni, ovisno o stupnju interesa zajednice.

1.3 U kontekstu predmeta podnositelja pritužbe, Komisija je smatrala da, s obzirom na to da je K. pokrenuo sudski postupak pred talijanskim građanskim sudom zbog povrede ugovora i zatražio naknadu štete te da je postupak još uvijek u tijeku, ne postoji dovoljan interes Zajednice za ispitivanje predmeta, s obzirom na to da je tužitelj mogao osigurati odgovarajuću zaštitu svojih prava pred nacionalnim sudovima.

1.4 Što se tiče navoda podnositelja pritužbe o neopravdanom kašnjenju i nepažnji u rješavanju njegova predmeta, Komisija je istaknula da je donijela sve potrebne mjere za istragu tog predmeta i zaključila da dotični predmet nije među prioritetnim predmetima. Stajalište institucije jasno je objašnjeno g. K.-u i podnositelju pritužbe. Zbog velikog broja pritužbi i postupaka po službenoj dužnosti koji su se poduzimali tijekom proteklih godina te uzimajući u obzir i nedostatak osoblja, Komisija je izrazila žaljenje zbog toga što nije bilo moguće obraditi pritužbu kako je bilo predviđeno.

Kad je riječ o tvrdnji da bi trebalo donijeti konačnu odluku, Komisija je navela da je ocjena predmeta dio budućih zadaća GU-a COMP i da su službe Komisije namjeravale što prije dostaviti svoju konačnu odluku o predmetu.

1.5 U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe jasno je naveo da interes K.-a da sazna je li ponašanje MAN-a protivno pravu Zajednice nije povezan s postupkom koji je u tijeku pred talijanskim sudom, nego je relevantan s obzirom na mogući budući sudski postupak protiv MAN-a zbog izvanugovorne odgovornosti koja je posljedica povrede prava Zajednice.

1.6 Ombudsmanica napominje da, u skladu sa sudskom praksom sudova Zajednice, Komisija ima pravo primijeniti različite stupnjeve prioriteta na predmete koji su joj podneseni, ovisno o interesu Zajednice koji je predmet o kojem je riječ (7). Komisija stoga može odbiti pritužbu ako smatra da ne postoji interes Zajednice za njezino rješavanje.

1.7 Međutim, dobro je administrativno ponašanje donositi odluke u razumnom roku. Ovaj se predmet odnosi na pritužbu koju je K. podnio u siječnju 1996., prije gotovo sedam i pol godina.

Ombudsmanica napominje da su službe Komisije u tri navrata (pisma od 28. lipnja 1999., 15. prosinca 1999. i 8. ožujka 2001.) obavijestile g. K.-a da će uskoro donijeti konačnu odluku o njegovu slučaju. Također napominje da je Komisija u svojem mišljenju izrazila žaljenje zbog toga što predmet nije bilo moguće riješiti kako je predviđeno te da su službe Komisije namjeravale što prije priopćiti svoju konačnu odluku o predmetu.

Čak i uzimajući u obzir poteškoće s kojima se GU COMP možda suočio i koje je Komisija spomenula u svojem mišljenju, Ombudsmanica smatra da Komisija nije pružila zadovoljavajuće objašnjenje o tome zašto nije mogla donijeti odluku o predmetu čak ni nakon što je gotovo sedam i pol godina isteklo. U tom kontekstu također treba uzeti u obzir činjenicu da je posljednja komunikacija Komisije o slučaju K.-a prije nego što je ona dala svoje mišljenje o ovoj pritužbi bila 8. ožujka 2001. i da Komisija nije dala nikakav razlog za šutnju tijekom dvije godine između.

Osim toga, Ombudsmanica napominje da se čini da je stajalište Komisije u odnosu na á u vezi s pritužbom donekle proturječno. Dok je s jedne strane institucija izrazila žaljenje zbog toga što nije donesena nikakva odluka o predmetu i naglasila da njezine službe namjeravaju dostaviti konačnu odluku što je prije moguće, s druge strane navela je da ne postoji dovoljan interes Zajednice za ispitivanje predmeta. To bi se moglo shvatiti u smislu da je Komisija već odlučila ne pokrenuti istragu o pritužbi, nego je odbiti.

1.8 Ne dovodeći u pitanje diskrecijsku ovlast Komisije u rješavanju pritužbi koje su joj podnesene, Ombudsmanica smatra da se sedam i pol godina za rješavanje predmeta ne može smatrati razumnim rokom.

Zaključak

2.1 S obzirom na gore navedeno, Ombudsmanica smatra da činjenica da nakon sedam i pol godina Komisija još nije dovršila ocjenu pritužbe koju je K. podnio u siječnju 1996. predstavlja slučaj nesvjestice.

2.2 Europski ombudsman stoga, u skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana, podnosi Komisiji sljedeći nacrt preporuke:

Nacrt preporuke

Komisija bi trebala dovršiti ocjenu dotičnog slučaja najkasnije do 30. studenoga 2003.

U skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana, Vijeće šalje detaljno mišljenje do 30. studenoga 2003. Detaljno mišljenje moglo bi se sastojati od prihvaćanja odluke Europskog ombudsmana i opisa mjera poduzetih za provedbu nacrta preporuke.

Podnositelj pritužbe bit će obaviješten o tom nacrtu preporuke. Primjerak primjedbi podnositelja pritužbe na mišljenje Komisije nalazi se u privitku.

Strasbourg, 5. rujna 2003.

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Odluka Europskog parlamenta 94/262 od 9. ožujka 1994. o uredbama i općim uvjetima koji uređuju obnašanje dužnosti Europskog ombudsmana, SL 1994., L 113, str. 15.

(2) Uredba Komisije br. 123/85/EEZ od 12. prosinca 1984. o primjeni članka 85. stavka 3. Ugovora na određene kategorije ugovora o distribuciji i servisiranju motornih vozila, SL L 15 od 18. siječnja 1985., str. 16.–24.

Uredba Komisije br. 1475/95/EZ od 28. lipnja 1995. o primjeni članka 85. stavka 3. Ugovora na određene kategorije sporazuma o distribuciji i servisiranju motornih vozila, SL L 145 od 29. lipnja 1995., str. 25.–34.

Uredba Komisije br. 1400/2002/EZ od 31. srpnja 2002. o primjeni članka 81. stavka 3. Ugovora na kategorije vertikalnih sporazuma i usklađenih djelovanja u sektoru motornih vozila, SL L 203, 1. kolovoza 2002., str. 30.–41.

(3) Predmet T-24/90 Automec protiv Komisije [1992.] ECR II-2223.

(4) Pisano pitanje E-2674/00 od 1. rujna 2000., SL C 103 E od 3. travnja 2001.

(5) Vidjeti napomenu 3.

(6) Predmet 127/73, BRT protiv SABAM-a [1974.], ECR 313.

(7) Vidjeti napomenu 3.