sastavljeno u skladu s člankom 4. stavkom 1. Statuta Europskog ombudsmana ^[1]

 

Kontekst pritužbe

1. U svibnju 2024. na snagu je stupio „Zakon o kritičnim sirovinama”[2]. Cilj je ove Uredbe EU-a osigurati pristup sigurnoj i održivoj opskrbi osnovnim mineralima i materijalima od velike gospodarske važnosti i znatnog rizika za opskrbu koji su ključni za digitalne, zelene i obrambene tehnologije.

2. U skladu s Aktom o kritičnim sirovinama određeni projekti u području rudarstva, prerade i recikliranja mogu se priznati kao „strateški projekti”[3], što znači da ti projekti dobivaju prioritetni status kojim se od nacionalnih tijela i sudova zahtijeva da što prije provedu sve administrativne ili sudske postupke povezane s izdavanjem dozvola za te projekte. 

3. Odluke o određivanju statusa strateškog projekta donosi Europska komisija nakon savjetovanja s „Odborom za kritične sirovine” koji se sastoji od stručnjaka iz država članica.

4. Komisija je u svibnju 2024. objavila prvi poziv na podnošenje prijava za priznavanje projekata u području kritičnih sirovina kao strateških projekata u okviru Akta o kritičnim sirovinama.[4] Komisija je u ožujku 2025. kao strateške projekte odredila prvih 47 projekata u EU-u.[5] Komisija je u lipnju 2025. kao strateške projekte odredila 13 projekata koji se nalaze u zemljama izvan EU-a.[6]

5. Da bi bili određeni kao strateški projekt, projekti u području kritičnih sirovina moraju biti u skladu s određenim kriterijima.[7] Jedan od kriterija jest da bi se provodili na održiv način, što znači da nositelji projekata moraju pratiti, sprečavati i svesti na najmanju moguću mjeru sve negativne učinke svojeg projekta na okoliš ili društvo.

6. U studenome 2024. podnositelj pritužbe, organizacija civilnog društva za zaštitu okoliša, zatražio je od Komisije [8] javni pristup i. popisu svih projekata koji su se prijavili za status „strateškog projekta”, ii. smjernicama Komisije za procjenu tih zahtjeva i iii. dokumentima koje su predmetna rudarska poduzeća („promotori projekata”) dostavila kako bi dokazala svoju usklađenost sa zahtjevima da će se učinci na okoliš pratiti, sprečavati i smanjivati te da će smisleno surađivati s lokalnim zajednicama.

7. Komisija je podnositelju pritužbe u odgovoru dostavila primjerak svojih smjernica koje se odnose na procjenu projektnih prijava. Kad je riječ o preostalim dokumentima, Komisija je odbila dati javni pristup, oslanjajući se na potrebu za zaštitom svojeg (tadašnjeg) tekućeg postupka donošenja odluka [9] i potrebu za zaštitom komercijalnih interesa predmetnih promotora projekta [10].

8. U veljači 2025. podnositelj pritužbe zatražio je od Komisije da preispita svoje stajalište (podnošenjem „potvrdnog zahtjeva”), tvrdeći, među ostalim, da postoji prevladavajući javni interes za objavu. Konkretno, podnositelj pritužbe smatrao je da dokumenti sadržavaju informacije o okolišu, uključujući „informacije povezane s emisijama u okoliš”[11] te da projekti u području kritičnih sirovina znatno utječu na zdravlje i dobrobit lokalnih zajednica s kojima nije provedeno savjetovanje.

9. Ako od Komisije nije primila ponovni odgovor u propisanom roku (koji se smatra implicitnim negativnim odgovorom [12]), podnositelj pritužbe obratio se Ombudsmanu i izrazio zabrinutost zbog kašnjenja Komisije u rješavanju njezina zahtjeva za pristup i zbog toga što je Komisija odbila otkriti predmetne dokumente u ponovnom zahtjevu.

Istraga

10. Ombudsmanica je pokrenula istragu o prešutnom odbijanju Komisije da omogući javni pristup u skladu s Uredbom 1049/2001.

11. U kontekstu strateške istrage ^[13] ombudsmanica je već utvrdila da sustavna kašnjenja Komisije u obradi zahtjeva za javni pristup predstavljaju nepravilnosti u postupanju.^[14] Stoga, iako je ombudsmanica izrazila žaljenje zbog kašnjenja u odgovoru Komisije na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe, nije pokrenula istragu o razlozima kašnjenja u ovom konkretnom slučaju. Međutim, Ombudsmanica je svjesna da Komisija i dalje kasni u rješavanju zahtjeva za javni pristup te pomno prati to pitanje na temelju pritužbi koje su joj podnesene.

12. Kao prvi korak u istrazi ombudsmanica je zatražila od Komisije da donese izričitu potvrdnu odluku.

13. Komisija je u odgovoru obavijestila Ombudsmana da zbog svojeg širokog područja primjene smatra da zahtjev za pristup podnositelja pritužbe podrazumijeva prekomjerno administrativno opterećenje te da je stoga podnositelju pritužbe predložila „pravedno rješenje”[15]. Podnositelj pritužbe zatim je pristao ograničiti opseg svojeg zahtjeva za pristup na 12 projekata unutar EU-a koji su u međuvremenu priznati kao strateški projekti.

14. Budući da nije donesena izričita odluka o potvrđivanju, istražni tim Ombudsmana pregledao je dokumente u okviru smanjenog opsega zahtjeva za pristup, kao i dokumentaciju povezanu s razmjenama s dvama predmetnim promotorima projekta s kojima se Komisija dotad savjetovala.

15. Komisija je u veljači 2026. donijela potvrdnu odluku. U njemu je utvrđeno da je 55 dokumenata obuhvaćeno smanjenim područjem primjene zahtjeva za pristup, koji se sastoji od četiriju odluka Komisije kojima se dodjeljuje (ili ne dodjeljuje) status strateškog projekta, i 51 dokumenta koji se odnose na 12 uspješnih projektnih prijava.

16. Komisija je odobrila potpuni pristup svojim dvjema odlukama kojima se projekti u području kritičnih sirovina određuju kao strateški projekti [16] i odbila je objaviti imena promotora projekata čiji su zahtjevi za projekte bili neuspješni (navedeni u dvjema preostalim odlukama) kako bi se zaštitili njihovi komercijalni interesi.

17. Kad je riječ o dvanaest projektnih prijava koje su obuhvaćene smanjenim opsegom zahtjeva za pristup, Komisija je ostala pri svojem stajalištu da pristup relevantnim dokumentima treba odbiti u cijelosti kako bi se zaštitili komercijalni interesi dotičnih nositelja projekta, pri čemu je tvrdila da se primjenjuje opća pretpostavka neotkrivanja. Međutim, kad je riječ o dvama projektima, Komisija je odobrila potpuni pristup jednom i djelomičnom pristupu četirima dokumentima, navodeći da se savjetovala s predmetnim promotorima projekata, s obzirom na to da su njihovi projekti već dobili okolišnu dozvolu od nadležnih nacionalnih tijela.

18. Komisija se više nije oslonila na iznimku za zaštitu svojeg postupka odlučivanja s obzirom na to da je taj postupak u međuvremenu dovršen.

19. Podnositelj pritužbe ostao je nezadovoljan odobrenim pristupom. Istražni tim Ombudsmana stoga je nastavio s pregledom dokumenata.

Izneseni argumenti

20. Kad je riječ o 51 dokumentu koji se odnosi na 12 uspješnih projektnih prijava, Komisija je u svojoj potvrđujućoj odluci tvrdila da dokumenti sadržavaju poslovno osjetljive informacije, kao što su poslovni planovi, metodologija, stručno znanje, znanje i iskustvo nositelja projekta te inovativni pristup, kao i informacije o uključenosti stručnjaka i druge osjetljive informacije o tome kako nositelji projekta namjeravaju provesti svoje projekte, uključujući informacije o mjerama za ublažavanje utjecaja svojeg projekta na okoliš i društvo. Smatrala je da te informacije ilustriraju privlačnost i osnovanost prijave te da bi njihovo otkrivanje moglo ugroziti zaštitu komercijalnih interesa promotora projekta jer bi konkurenti te informacije mogli upotrijebiti u svojim budućim prijavama u okviru još uvijek otvorenog poziva. Komisija je također tvrdila da CRMA propisuje [17] da se informacije prikupljene u kontekstu njezine provedbe upotrebljavaju „samo u svrhu” koja je u njoj navedena, tvrdeći da primjena Uredbe 1049/2001 ne može tu odredbu učiniti neučinkovitom.

21. S obzirom na prethodno navedeno, Komisija je smatrala da se po analogiji primjenjuje opća pretpostavka neotkrivanja koju su sudovi EU-a priznali u pogledu dokumenata koji čine dio ponuda (koji obično uključuju tehničku, gospodarsku i financijsku ponudu) podnesenih u okviru javne nabave EU-a [18].

22. Konkretno, Komisija je navela da je svrha te opće pretpostavke potreba za očuvanjem nenarušenog tržišnog natjecanja i legitimnih interesa gospodarskih subjekata koji sudjeluju u postupcima nabave te da se slična razmatranja mogu primijeniti na zahtjeve za status strateškog projekta. Tvrdio je da je glavni cilj CRMA-e organizirati pošteno tržišno natjecanje među nositeljima projekata, što uključuje osiguravanje da buduće prijave „pobjeđuju na temelju vlastitih zasluga, a ne na temelju metodologije koju su razvili drugi” te poboljšanje funkcioniranja unutarnjeg tržišta. Otkrivanjem bi se ugrozili ti ciljevi jer bi se otkrila strategija promotora projekta za provedbu njihova projekta, uključujući mjere predviđene za praćenje, sprečavanje i smanjenje utjecaja njihova projekta na okoliš te za suradnju s lokalnim zajednicama.

23. Što se tiče postojanja prevladavajućeg javnog interesa, Komisija je smatrala da interes za pristup informacijama o okolišu može zamijeniti potrebu zaštite komercijalnih interesa samo ako dokumenti sadržavaju informacije koje se odnose na stvarne ili predvidljive emisije u okoliš. Međutim, Komisija je smatrala da je to slučaj samo za pet dokumenata povezanih s dvama projektima koji su već dobili okolišnu dozvolu u trenutku podnošenja zahtjeva. Za preostalih deset projekata Komisija je smatrala da se sve moguće informacije o okolišu sadržane u dokumentima moraju smatrati hipotetskima jer se na te projekte i dalje moraju primjenjivati relevantni nacionalni postupci izdavanja dozvola, što može dovesti do promjena u planiranom praćenju, sprečavanju i ublažavanju utjecaja na okoliš. Stoga je Komisija zaključila da će se stvarne ili predvidljive emisije tih projekata utvrditi tek u toj kasnijoj fazi.

24. Kad je riječ o javnom interesu za pristup informacijama zbog očekivanog društvenog učinka predmetnih projekata, Komisija je tvrdila da je „u boljem položaju da procijeni i ocijeni je li ispunjen traženi kriterij”. Također je navela da se tvrdnja podnositelja pritužbe da nije provedeno savjetovanje s lokalnim zajednicama temelji na pretpostavci i da nije potkrijepljena nikakvim dokazima.

25. S obzirom na prethodno navedeno, Komisija je zaključila da ne postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje informacija o okolišu sadržanih u preostalih 46 dokumenata i informacija povezanih sa smislenim sudjelovanjem javnosti u bilo kojem od spornih dokumenata.

26. Naposljetku, Komisija je navela da mjere predviđene u zahtjevima za smislenu suradnju s lokalnim zajednicama možda još nisu postale poznate javnosti te da i promotori projekata koji su objavili činjenicu da su podnijeli zahtjev nisu pristali na javno otkrivanje poslovno osjetljivih informacija.

27. Kad je riječ o dvjema odlukama kojima se ne dodjeljuje strateški status, Komisija je tvrdila da su se neki od neuspješnih promotora projekata ponovno prijavili u (još uvijek otvorenom) pozivu i da se njihove obnovljene prijave još uvijek ocjenjuju. Tvrdio je da bi otkrivanje informacija moglo ugroziti njihov ugled i dovesti do kampanja ocrnjivanja tržišnih konkurenata kojima bi se moglo narušiti tržišno natjecanje i tako ugroziti njihove komercijalne interese i komercijalne interese EU-a.

28. U svojim primjedbama na potvrdnu odluku Komisije podnositelj pritužbe osporio je primjenu opće pretpostavke neotkrivanja. Tvrdio je da postupak imenovanja strateških projekata nije konkurentan i da, za razliku od natječajnih postupaka, ne uključuje usporedno ispitivanje ponuda.

29. Podnositelj pritužbe dodao je da su u trenutku podnošenja zahtjeva nositelji projekta obično već poduzeli određene korake kako bi unaprijedili svoj projekt, kao što su utvrđivanje osnovnog dizajna projekta i mogućih učinaka na okoliš.

30. Podnositelj pritužbe doveo je u pitanje i mogućnost da nositelji projekata kopiraju zahtjev druge strane s obzirom na jedinstveni skup činjenica povezanih sa svakim projektom i njegovu jedinstvenu lokaciju. Kriteriji koje treba ispuniti u okviru Akta o kritičnim sirovinama uvelike ovise o posebnim okolišnim uvjetima, društvenoj strukturi i posebnim potrebama svakog projekta te sve mjere moraju biti jedinstveno prilagođene. Za podnositelja pritužbe metodu predstavljanja načina na koji su ti kriteriji ispunjeni ne bi trebalo smatrati „znajući kako”.

31. Osim toga, podnositelj pritužbe tvrdio je da otkrivanje ne bi ugrozilo komercijalne interese promotora projekta jer nije tražio pristup poslovnim planovima ili drugim financijskim informacijama. Napomenula je da se ne mogu sve informacije koje se odnose na poduzeće smatrati osjetljivima i tvrdila da bi smatrati informacije povezane s okolišnim i socijalnim učincima rudarskog projekta osjetljivima bilo u suprotnosti s temeljnim ciljevima prava EU-a koji se odnose na osiguravanje transparentnosti i sudjelovanja javnosti u odnosu na utjecaj rudarskih projekata na okoliš [19].

32. Podnositelj pritužbe nadalje je tvrdio da su informacije o okolišu sadržane u dokumentima već javne ili će postati javne u kontekstu nacionalnih postupaka izdavanja dozvola s obzirom na to da se iste informacije moraju uključiti u svaku procjenu utjecaja na okoliš.

33. Podnositelj pritužbe ponovio je i svoje stajalište da postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje jer se informacije u dokumentima moraju smatrati „informacijama povezanima s predvidivim emisijama u okoliš”. Osim toga, podnositelj pritužbe tvrdio je da postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje s obzirom na to da se dokumenti odnose na postupak donošenja odluka povezan s projektima koji će znatno utjecati na okoliš te zdravlje i dobrobit lokalnih zajednica te da CRMA ne predviđa formalno uključivanje lokalnih zajednica u taj proces. Te zajednice stoga imaju pravo dobiti informacije o dokazima iznesenima u prilog tvrdnji da su njihova prava u potpunosti zaštićena.

34. Kad je riječ o dvjema odlukama Komisije kojima se ne dodjeljuje strateški status, podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije na odgovarajući način obrazložila kako bi neosiguravanje statusa strateškog projekta moglo ugroziti komercijalne interese promotora projekta.

Procjena Europskog ombudsmana koja je dovela do preporuke

35. Institucije EU-a mogu odbiti javni pristup dokumentu zatraženom na temelju Uredbe 1049/2001 ako postoji razumno predvidljiv i nehipotetski rizik da bi njegovo otkrivanje ugrozilo komercijalne interese fizičke ili pravne osobe. Međutim, institucije Unije ne mogu se pozivati na potrebu zaštite komercijalnih interesa samo zato što se informacije odnose na trgovačko društvo ili njegove poslovne odnose. Iznimka služi za zaštitu poslovno osjetljivih informacija, kao što su informacije koje se odnose na poslovnu strategiju ili specifično znanje i iskustvo trgovačkog društva.[20] U skladu s tim, pri pozivanju na tu iznimku institucije EU-a moraju objasniti kako bi otkrivanje moglo konkretno i stvarno ugroziti predmetne legitimne komercijalne interese.[21]

36. U ovom slučaju Komisija se oslonila na potrebu zaštite komercijalnih interesa dotičnih nositelja projekta, tvrdeći da se opća pretpostavka neotkrivanja može primijeniti na dokumente koji su dio projektnih prijava. Ako je to slučaj, dotična institucija Unije ne mora pojedinačno ispitati predmetne dokumente niti objasniti konkretnu štetu koju bi uzrokovalo otkrivanje njihova sadržaja. Umjesto toga, mogu pretpostaviti da dokumenti, s obzirom na to da su dio određenog spisa ili kategorije dokumenata, moraju ostati u cijelosti povjerljivi.

O općoj pretpostavci neotkrivanja

37. Komisija je smatrala da se opća pretpostavka prema kojoj bi otkrivanje ponuda ponuditelja u postupcima javne nabave ugrozilo komercijalne interese dotičnih ponuditelja, kako su je priznali sudovi Unije, može po analogiji primijeniti na dokumente koji se odnose na određivanje projekata u području kritičnih sirovina kao „strateških projekata” u okviru CRMA-e.

38. Komisija je u biti tvrdila da se može smatrati da zahtjevi za dodjelu statusa strateškog projekta sadržavaju osjetljive poslovne informacije kojima bi se konkurenti mogli koristiti u okviru vlastitih prijava projekata, čime bi se narušilo tržišno natjecanje u kasnijim postupcima i ugrozila legitimna očekivanja nositelja projekata koji su se već prijavili.

39. Stajalište Komisije nije uvjerljivo. Konkretno, postupak javne nabave drukčije je prirode od postupka za utvrđivanje treba li projektu u području kritičnih sirovina dodijeliti status strateškog projekta u skladu s Aktom o kritičnim sirovinama. Postupak javne nabave je usporedni postupak odabira kojim se od dotične institucije zahtijeva da usporedi različite komercijalne ponude različitih ponuditelja o istoj usluzi kako bi odabrala najbolju. Ugovor o uslugama dodijelit će se samo uspješnom ponuditelju. Stoga je postupak javne nabave konkurentne prirode.

40. S druge strane, postupak određivanja projekata u području kritičnih sirovina kao strateških projekata ne temelji se na ponudama, troškovima ili tržišnom natjecanju među tržišnim subjektima, nego na kriterijima od javnog interesa. Pri procjeni zahtjeva za status strateškog projekta Komisija mora utvrditi ispunjava li relevantni projekt zakonske zahtjeve utvrđene u Aktu o kritičnim sirovinama, uz primjenu administrativnog diskrecijskog prava. Ako Komisija smatra da projekt ispunjava te kriterije, projekt će biti priznat kao strateški projekt. Ta se odluka donosi neovisno o sadržaju drugih projektnih prijava. Drugim riječima, u teoriji, svi projekti koji se prijavljuju za status strateškog projekta u određenom pozivu mogu biti uspješni.

41. Osim toga, čini se nerazumnim pretpostaviti da (relevantni dijelovi) projektnih prijava poput onih o kojima je riječ u ovom predmetu u cijelosti sadržavaju poslovno osjetljive informacije. Predmetni promotori projekta dostavili su dokumente kako bi pokazali hoće li se i na koji način njihov projekt provoditi na održiv način, odnosno na koji bi se način spriječili i smanjili negativni učinci na okoliš i društvo.

42. Te će informacije obično biti dio obvezne procjene utjecaja na okoliš koju nositelji projekata moraju provesti u skladu s nacionalnim regulatornim okvirom koji se na njih primjenjuje i/ili procjena utjecaja na okoliš i društvo koje nositelji projekata mogu provesti na dobrovoljnoj osnovi ili u kontekstu ispunjavanja zahtjeva za financiranje. Osnovna značajka takvih procjena obično je da bi trebale biti javno dostupne. Osim toga, s obzirom na veličinu i znatan učinak projekata u području kritičnih sirovina, promotori projekata obično surađuju sa širokim rasponom dionika kako bi poboljšali javnu percepciju svojeg projekta i dobili potporu za njega ili zato što to zahtijevaju primjenjiva pravila. U tom kontekstu informacije koje nositelji projekata moraju dostaviti Komisiji u okviru Akta o kritičnim sirovinama kako bi dokazali usklađenost sa zahtjevom za smislenu suradnju s uključenim lokalnim zajednicama pri podnošenju zahtjeva za status strateškog projekta postaju javne.

43. Na temelju uvida u dokumente Ombudsman nije uvjeren da relevantni dijelovi predmetnih obrazaca za prijavu sadržavaju mnogo informacija koje bi odražavale posebno stručno znanje i iskustvo nositelja projekta ili koje bi se iz drugih razloga mogle smatrati osjetljivima. Umjesto toga, većina informacija sadržanih u njima prilično je općenite prirode. U obrascima za prijavu nositelji projekta opisuju, na primjer, koji se domaći zakoni primjenjuju na njihov projekt, koje dobrovoljne okvire pridržavaju i gdje su u postupku ishođenja potrebnih dozvola za provedbu projekta. Kad je riječ o posebnim mjerama koje nositelji projekta predviđaju za ublažavanje utjecaja svojeg projekta na okoliš i društvo, informacije u obrascu za prijavu često nisu vrlo detaljne, ali predstavljaju sažetak informacija koje su već zakonito objavljene drugdje, primjerice u okviru obveza korporativnog izvješćivanja nositeljâ projekata, postupka izdavanja dozvola za projekte (među ostalim putem javnih saslušanja), proaktivnih mjera transparentnosti koje provode nositelji projekata ili njihove suradnje s lokalnim zajednicama.

44. Kad je riječ o predmetnim popratnim dokumentima, Ombudsman napominje da je znatan broj tih dokumenata (i/ili njihovih sažetaka ili drugih jezičnih verzija) već javno dostupan, među ostalim na odgovarajućim internetskim stranicama promotora projekta i/ili na internetskim stranicama nadležnog nacionalnog tijela.

45. Ombudsmanica napominje i da je metodologija kojom se nositelji projekata koriste pri oblikovanju i strukturiranju svojih zahtjeva utvrđena u smjernicama [22] koje je dostavila Komisija, kao i u samom relevantnom obrascu za prijavu. U skladu s tim, vrste informacija koje se nalaze u obrascima zahtjeva vrlo su slične prirode te su i popratni dokumenti iste vrste. Osim toga, ako su dostavljene procjene utjecaja na okoliš ili slični dokumenti, njihova struktura u skladu je s nacionalnim zakonodavstvom i/ili smjernicama nacionalnih tijela. Stoga nije vjerojatno da bi, u svim okolnostima, njihovo otkrivanje drugim nositeljima projekata dalo nepoštenu prednost u pogledu međusobnog kopiranja pristupa.

46. Osim toga, projektne prijave koje Komisija pregledava u odnosu na određeni krug poziva ne odnose se na iste ili čak slične projekte. Umjesto toga, projekti u području kritičnih sirovina obično su jedinstveni zbog svojeg zemljopisnog položaja, sirovina koje se vade ili prerađuju, nacionalnog regulatornog okvira koji se na njih primjenjuje, okolišnih čimbenika na koje bi to moglo utjecati i potreba predmetne lokalne zajednice. U skladu s tim, učinak koji svaki projekt može imati i kako se najbolje može riješiti također su jedinstveni.

47. Naposljetku, valja istaknuti da je sama Komisija objavila neke od informacija sadržanih u projektnim prijavama, odnosno u svojem odgovoru na „zahtjev za interno preispitivanje”[23] konzorcija organizacija civilnog društva koji je izdan prije donošenja potvrđujuće odluke u ovom predmetu [24].

48. S obzirom na sve navedeno, Ombudsmanica smatra da je bilo nerazumno da Komisija pretpostavi da će dokumenti koji čine dio projektnih prijava sadržavati osjetljive informacije u cijelom tekstu i da bi se stoga na njih mogla primijeniti opća pretpostavka neotkrivanja. Stoga je Komisija trebala provesti pojedinačnu procjenu projektnih prijava kako bi omogućila širok djelomičan pristup.

Postojanje prevladavajućeg javnog interesa

49. Ako institucija EU-a utvrdi da bi se odobravanjem javnog pristupa dokumentima razumno ugrozila zaštita komercijalnih interesa, mora odbiti pristup, osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes.[25]

50. U tom je pogledu podnositelj pritužbe, pozivajući se na Aarhušku uredbu [26], tvrdio da će dokumenti vjerojatno sadržavati informacije o okolišu, uključujući „informacije povezane s emisijama u okoliš”[27], te da će se takve informacije morati otkriti neovisno o njihovoj komercijalnoj osjetljivosti.

51. Cilj je Aarhuške uredbe osigurati da se „informacije o okolišu” postupno stavljaju na raspolaganje i šire javnosti.[28] Svrha je pristupa tim informacijama promicanje sudjelovanja javnosti u povezanom postupku donošenja odluka, čime se povećava odgovornost i doprinosi svijesti javnosti o donesenim odlukama i potpori tim odlukama. Stoga se smatra da postoji javni interes za pristup „informacijama o okolišu”, što bi institucije EU-a trebale uzeti u obzir pri procjeni zahtjeva za javni pristup.[29]

52. Međutim, javni interes za pristup „informacijama o okolišu” ne prevladava automatski nad interesom koji treba zaštititi neobjavljivanjem traženih dokumenata. Umjesto toga, mora se ocijeniti na temelju pojedinačnog ispitivanja dokumenata i njihova konteksta.[30] To se razlikuje kad je riječ o posebnoj vrsti „informacija o okolišu”, odnosno informacija koje se „odnose na emisije u okoliš”. Za tu posebnu vrstu informacija o okolišu pretpostavlja se da postoji prevladavajući javni interes kad je riječ o zaštiti komercijalnih interesa.[31]

53. Pojam „informacije povezane s emisijama u okoliš” nije ograničen na informacije o „stvarnim emisijama”. Obuhvaća i informacije koje javnosti omogućuju da zna „što će se, može se predvidjeti, ispustiti u okoliš (...)”[32] i informacije koje se odnose na učinke tih emisija [33].

54. U ovom slučaju Komisija je smatrala da dokumenti koji su dio projektnih prijava koji se odnose na sve predmetne projekte osim dvaju ne sadržavaju informacije koje bi se razumno mogle smatrati „informacijama o emisijama u okoliš” jer su okolišne dozvole za te projekte još uvijek bile u tijeku u trenutku podnošenja zahtjeva na temelju CRMA-e. Zbog toga je Komisija smatrala da se sve informacije o emisijama u okoliš koje bi mogle biti sadržane u projektnim prijavama moraju smatrati isključivo hipotetskima, a ne stvarnima ili predvidljivima.

55. Ombudsman smatra da to stajalište nije uvjerljivo.

56. U skladu s Aktom o kritičnim sirovinama Komisija nije obvezna provesti sveobuhvatnu procjenu utjecaja projekta koji se prijavljuje za status strateškog projekta na okoliš. Umjesto toga, na nadležnim je nacionalnim tijelima da pri podnošenju zahtjeva za potrebnu okolišnu dozvolu provedu potpunu i detaljnu procjenu utjecaja na okoliš. Međutim, kako bi provjerila bi li se projekt u području kritičnih sirovina provodio na održiv način, Komisija mora „uzeti u obzir opću procjenu usklađenosti projekta s relevantnim pravom Unije ili nacionalnim pravom te relevantne dodatne dokaze, uzimajući u obzir lokaciju projekta”.[34] To znači da nositelji projekta moraju Komisiji dostaviti opsežne informacije o okolišu kako bi mogla procijeniti bi li se učinci njihova projekta na okoliš u dovoljnoj mjeri pratili, spriječili i sveli na najmanju moguću mjeru.

57. Kao što je to pokazala inspekcija, dokumenti koji su dio projektnih prijava doista sadržavaju detaljne informacije koje se smatraju „informacijama o okolišu” u skladu s Aarhuškom uredbom, uključujući informacije o prošlim i očekivanim budućim emisijama projekata i utjecaju tih emisija na okoliš. Čini se da se te informacije temelje na procjeni neovisnih stručnjaka, laboratorijskom ispitivanju i/ili iskustvu nositelja projekta u pogledu rudarskih aktivnosti na istim ili sličnim lokacijama. Osim toga, te su informacije dostavljene i javnim tijelima kako bi se pokazalo da projekti ispunjavaju relevantne zakonske zahtjeve za status strateškog projekta i/ili za izdavanje okolišne dozvole.

58. Kako je prethodno navedeno, pojam „informacije povezane s emisijama u okoliš” obuhvaća „informacije o predvidivim emisijama u okoliš”. [35] Ombudsman razumije da će se informacije o emisijama smatrati predvidljivima ako se te informacije temelje na konkretnoj procjeni objektivnih podataka. Suprotno tomu, informacije o emisijama smatrat će se isključivo hipotetskima ako se ne temelje na konkretnoj procjeni objektivnih podataka, nego na pretpostavkama.

59. Na temelju pregleda relevantnih dokumenata Ombudsmanica smatra da se informacije povezane s procijenjenim budućim emisijama projekata koji su u njima sadržani temelje na konkretnoj procjeni objektivnih podataka te da će se stoga te emisije vjerojatno pojaviti na temelju prirode i opsega predviđenih radova. Iako nije nemoguće da se planiranje projekta i dalje neznatno promijeni (ili da se projekt na kraju možda ne provede), informacije o emisijama koje su Komisiji dostavljene u skladu s Aktom o kritičnim sirovinama trebalo bi stoga barem smatrati „predvidljivima” i stoga bi trebale biti obuhvaćene pojmom „informacije [koje se] odnose na emisije u okoliš” iz Aarhuške uredbe EU-a. Naime, Komisija ga je prihvatila kao temelj za svoju ocjenu održivosti predmetnih projekata.

60. Osim toga, jasno je da će predmetni projekti u području kritičnih sirovina imati velik utjecaj na okoliš i živote ljudi u proširenim područjima zemalja u kojima se nalaze. Stoga, ako Komisija prepozna projekt u području kritičnih sirovina kao strateški projekt, trebala bi moći objasniti javnosti zašto smatra da bi se učinci projekta na okoliš dovoljno pratili i rješavali.

61. Čini se da je u jednom slučaju posebno važno da javnost može nadzirati odluku Komisije o određivanju projekta kao strateškog projekta i pozvati Komisiju na odgovornost. U njemu je predmetni projekt u području kritičnih sirovina u prošlosti dobio okolišnu dozvolu, ali su nacionalni sudovi tu dozvolu opozvali prije podnošenja zahtjeva projekta za dodjelu strateškog statusa na temelju Uredbe o kritičnim sirovinama. Među razlozima za opoziv bili su nedostatak odgovarajuće procjene utjecaja na okoliš, nedostatak uključenosti neovisnih stručnjaka i nedostatak suradnje s lokalnom zajednicom. Bez te dozvole projekt se ne može realizirati. Unatoč tome, Komisija je odlučila priznati projekt kao strateški projekt, što znači da nositelj projekta sada može očekivati povlašteno postupanje javnih tijela i lakši pristup javnom financiranju. Kao što ovaj primjer pokazuje, postoji snažna javnost zainteresirana za razumijevanje informacija na kojima je Komisija temeljila svoje odluke o određivanju predmetnih projekata kao strateških projekata i za nadzor tih informacija.

62. Čini se i da je više od dva projekta (ili njihovih dijelova) već dobilo okolišnu dozvolu ili „izjavu o pozitivnom utjecaju na okoliš” od nadležnih nacionalnih ili lokalnih tijela u trenutku donošenja Komisijine potvrđujuće odluke. Nije jasno zašto Komisija to nije uzela u obzir pri odgovaranju na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe.

O djelomičnom pristupu odobrenim dvjema odlukama u kojima se navode neuspješni projekti

63. Komisija je objavila dvije odluke kojima se projekti u području kritičnih sirovina unutar i izvan EU-a priznaju kao strateški projekti u okviru Akta o kritičnim sirovinama.[36] Međutim, Komisija nije objavila svoje odluke u kojima se navode projekti koji nisu bili uspješni. Na zahtjev podnositelja pritužbe Komisija je dala djelomičan pristup tim odlukama, pri čemu je redigirala imena i podatke za kontakt predmetnih promotora projekta. Komisija je pritom tvrdila da bi se otkrivanjem ugrozili komercijalni interesi promotora projekta, njihov ugled i da bi ih konkurenti mogli upotrijebiti protiv njih. Komisija je napomenula i da su se neki promotori projekata ponovno prijavili u drugom krugu poziva te da se njihove prijave trenutačno ispituju.

64. Prema CRMA-i, Komisija je dužna objaviti odluke kojima se dodjeljuje status strateškog projekta u skladu s CRMA-om.[37] Suprotno tomu, ne postoji takva obveza u pogledu zahtjeva koji nisu bili uspješni.

65. Ombudsmanica smatra da se odbijanje pristupa informacijama povezanima s identitetom dotičnih nositelja projekta općenito čini razumnim. Iako su neki promotori projekta otvoreno izvijestili o svojem neuspjelom pokušaju dobivanja statusa strateškog projekta, to ne znači da nema rizika. Ombudsman nije mogao utvrditi ni prevladavajući javni interes za otkrivanje tih informacija. Stoga se Komisijino odbijanje pristupa u tom pogledu čini opravdanim.

O (djelomičnom) pristupu odobrenom za dijelove pet dokumenata koji se odnose na dva projekta

66. Kad je riječ o dvama predmetnim projektima, Komisija je tvrdila da se, s obzirom na to da su već dobili okolišnu dozvolu prije podnošenja zahtjeva za dodjelu statusa strateškog projekta, emisije u okoliš povezane s tim projektima, kako su opisane u njihovim zahtjevima, mogu smatrati „predvidivima”. Drugim riječima, Komisija je potvrdila da se smatra da postoji prevladavajući javni interes za pristup tim informacijama.

67. S obzirom na to Komisija je provela pojedinačnu procjenu onih dijelova pet dokumenata koji sadržavaju informacije o utjecaju tih projekata na okoliš te se savjetovala s dvama predmetnim promotorima projekata. Na temelju toga Komisija je odlučila omogućiti javni pristup tim dokumentima u cijelosti ili djelomično.  

68. Kad je riječ o jednom projektu (Talga), Komisija je objavila sve relevantne dijelove triju dokumenata koji se odnose na njegov utjecaj na okoliš. Iako je Komisija izvršila ograničene redigacije u pogledu navedenog vremenskog okvira za provedbu projekta u obrascu za prijavu, te su informacije vjerojatno izvan područja primjene zahtjeva za pristup.

69. Kad je riječ o drugom projektu (Aguablanca), Komisija je u cijelosti objavila jedan dokument (koji je već javno dostupan) i omogućila djelomičan pristup relevantnim dijelovima obrasca zahtjeva [38]. Komisija se pritom pozvala na savjetovanje s predmetnim nositeljem projekta koji se usprotivio objavi, tvrdeći da bi način na koji su određeni elementi sažeti, reorganizirani i povezani na sažet način u obliku omogućio selektivno tumačenje ili upotrebu zbirnih informacija izvan njegova izvornog regulatornog konteksta, čime bi se ugrozili komercijalni interesi nositelja projekta. Komisija nije objasnila zašto te argumente smatra razumnima.

70. Na temelju inspekcije nije jasno zašto bi se redigirane informacije u vezi s drugim projektom trebale smatrati osjetljivima. Konkretno, čini se da su iste informacije uključene i u dokument koji je u cijelosti objavljen i koji je objavljen u okviru nacionalnog postupka izdavanja okolišnih dozvola. Iako se informacije sastoje od izvadaka i stoga se ne reproduciraju na potpuno isti način, nisu se mnogo uređivale. Stoga nije jasno zašto je Komisija smatrala da bi svi rizici za komercijalne interese nositelja projekta trebali imati prednost pred potrebom da javnost smisleno sudjeluje u donošenju odluka o okolišu.

71. Kad je riječ o onim dijelovima dokumenata koji se odnose na socijalni učinak projekata i koje Komisija nije pojedinačno procijenila, Ombudsmanica napominje da se oni ne čine osjetljivima u svim dijelovima. Konkretnije, neke od opisanih mjera već su provedene u trenutku podnošenja zahtjeva, kako je navela i Komisija, što znači da su predmetne lokalne zajednice već bile upoznate s njima. Tijela javne vlasti već su zakonito objavila druge dijelove u kontekstu nacionalnih postupaka izdavanja dozvola ili u kontekstu financiranja projekata. To još jednom pokazuje da se primjena opće pretpostavke u odnosu na taj dio obrazaca zahtjeva čini nerazumnom i da je Komisija trebala provesti pojedinačnu ocjenu.

72. S obzirom na sve prethodno navedeno, Ombudsmanica smatra da je Komisijino odbijanje da širokoj javnosti odobri pristup svim spornim dokumentima predstavljalo nepravilnost u postupanju. Stoga u nastavku iznosi odgovarajuću preporuku.

Preporuka

Na temelju istrage o toj pritužbi Ombudsman Komisiji daje sljedeću preporuku:

Europska komisija trebala bi ponovno razmotriti svoje stajalište o zahtjevu za javni pristup kako bi se omogućio širok javni pristup. Komisija bi se prema potrebi trebala savjetovati s predmetnim promotorima projekata.

Komisija i podnositelj pritužbe bit će obaviješteni o toj preporuci. U skladu s člankom 4. stavkom 2. Statuta Europskog ombudsmana Komisija šalje detaljno mišljenje do 15. listopada 2026.

 

Teresa Anjinho

Europski ombudsman

Strasbourg, 15.7.2026.

 

[1] Dostupno na: http://data.europa.eu/eli/reg/2021/1163/oj.

[2] Uredba 2024/1252 od 11. travnja 2024. o uspostavi okvira za sigurnu i održivu opskrbu kritičnim sirovinama: http://data.europa.eu/eli/reg/2024/1252/oj.

[3] Vidjeti osobito članak 6. stavak 1. te članke 7. i 10. Uredbe 2024/1252.

[4] Dostupno na: https://single-market-economy.ec.europa.eu/calls-expression-interest/call-applications-strategic-projects-under-critical-raw-materials-act_en.

[5] Odluka Komisije o popisu svih projekata unutar EU-a koji su određeni kao strateški projekti dostupna je na: https://webgate.ec.europa.eu/circabc-ewpp/d/d/workspace/SpacesStore/1958718b-21e9-40f4-9c9f-42a58dc4c5a3/download.

[6] Odluka Komisije o popisu svih projekata izvan EU-a koji su određeni kao strateški projekti dostupna je na: https://single-market-economy.ec.europa.eu/document/download/808502c2-21c7-4ca8-855f-ff0b528f91c4_en?filename=C_2025_3491_1_EN_ACT_part1_v4.pdf.

[7] U skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe 2024/1252.

[8] U skladu s Uredbom 1049/2001 o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije: http://data.europa.eu/eli/reg/2001/1049/oj.

[9] U skladu s člankom 4. stavkom 3. prvim podstavkom Uredbe 1049/2001.

[10] U skladu s člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom Uredbe 1049/2001.

[11] U smislu članka 6. stavka 1. Uredbe 1367/2006 o primjeni odredaba Aarhuške konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša na institucije i tijela Zajednice („Aarhuška uredba”): http://data.europa.eu/eli/reg/2006/1367/oj.

[12] U skladu s člankom 8. stavkom 3. Uredbe 1049/2001.

[13] Strateška istraga OI/2/2022/OAM o vremenu koje je Europskoj komisiji potrebno za obradu zahtjeva za javni pristup dokumentima: https://www.ombudsman.europa.eu/en/case/en/60766.

[14] Odluka u prethodno navedenoj strateškoj istrazi OI/2/2022/OAM: https://www.ombudsman.europa.eu/en/decision/en/175321.

[15] U skladu s člankom 6. stavkom 3. Uredbe 1049/2001.

[16] Vidjeti bilješke 5. i 6. ovog mišljenja.

[17] Članak 46. CRMA-e.

[18] Komisija se, među ostalim, pozvala na presudu Općeg suda od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA, T-339/10 i T-532/10, točka 101.: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX:62010TJ0339 i presuda Suda od 14. veljače 2008., Varec SA protiv Belgijske Države, C-450/06, točke 34. i 35.: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX:62006CJ0450.

[19] Na primjer, podnositelj pritužbe uputio je na članak 6. Direktive 2011/92/EU o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš: http://data.europa.eu/eli/dir/2011/92/oj.

[20] Vidjeti, primjerice, presudu Općeg suda od 7. veljače 2018., PTC/EMA, T-718/15: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=199044&pageIndex=0&doclang=EN&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=13039858.

[21] Vidjeti, primjerice, presudu Suda od 4. rujna 2018., ClientEarth protiv Komisije, C‑57/16 P, točku 51.: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=205322&pageIndex=0&doclang=EN&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=19039430.

[22] Najnovija verzija ovog „Vodiča za podnositelje zahtjeva” dostupna je na: https://single-market-economy.ec.europa.eu/sectors/raw-materials/areas-specific-interest/critical-raw-materials/strategic-projects-under-crma/guide-applicants_en.

[23] U skladu s člankom 10. Aarhuške uredbe.

[24] Vidjeti detaljnu procjenu Komisije priloženu njezinu odgovoru od 2. prosinca 2025.: https://circabc.europa.eu/ui/group/3b48eff1-b955-423f-9086-0d85ad1c5879/library/74edffdc-0eb5-4658-bb6c-a5674127feb1/detalji.

[25] U skladu s člankom 4. stavkom 2. Uredbe 1049/2001.

[26] Uredba 1367/2006, vidjeti bilješku 11.

[27] Članak 2. stavak 1. točka (d) Aarhuške uredbe.

[28] Članak 1. stavak 1. Aarhuške uredbe.

[29] Vidjeti i odluku Europskog ombudsmana u predmetima 1132/2022/OAM i 1374/2022/OAM (https://www.ombudsman.europa.eu/en/decision/en/168684), točka 34.

[30] Vidjeti i odluku Europskog ombudsmana u predmetima 1132/2022/OAM i 1374/2022/OAM, točku 35.

[31] U skladu s člankom 6. stavkom 1. Aarhuške uredbe.

[32] Presuda Općeg suda od 11. srpnja 2018., Rogesa Roheisengesellschaft Saar mbH protiv Komisije, T-643/13: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX:62013TJ0643.

[33] Vidjeti, primjerice, presudu Općeg suda od 13. studenoga 2024., PAN Europe protiv Komisije, T-104/23, točku 66.: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX:62023TJ0104.

[34] U skladu sa stavkom 5. Priloga III. CRMA-i.

[35] Vidjeti i presudu Suda od 23. studenoga 2016., Europska komisija protiv Stichting Greenpeace Nederland i Pesticide Action Network Europe (PAN Europe), predmet C-673/13 P, točka 74.: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX%3A62013CJ0673.

[36] Vidjeti bilješke 5. i 6. ovog mišljenja.

[37] U skladu s uvodnim izjavama 14. i 16. CRMA-e.

[38] U potvrdnoj odluci naveden je kao „dokument 5”.