The case concerned the Commission’s refusal to give public access to documents related to State aid investigations, in which persons had been recognised as an ‘interested party’ despite being neither a beneficiary of the aid nor a competitor. In refusing access, the Commission relied on a general presumption of non-disclosure, arguing that the release of any document would undermine the purpose of its investigations and the commercial interests of the companies concerned. The complainant contested the Commission’s position. Specifically, he contended that there would be an overriding public interest in disclosure, that is, the need to scrutinise the Commission’s practice of admitting complainants as ‘interested parties’. In particular, the complaint raised concerns that the Commission might interpret this notion too narrowly, thereby recognising only beneficiaries or competitors as ‘interested parties’ entitled to lodge a complaint.

Based on her inquiry, the Ombudsman considered that the complainant sought statistical information about the Commission’s practice rather than access to specific documents. In light of this, the Ombudsman made a proposal for a solution, inviting the Commission to deal with the complainant’s request as a request for information and to provide him with relevant information about its State aid procedure that would address the concerns that he had raised.

The Commission accepted the Ombudsman’s proposal for a solution and provided the complainant with detailed information on its practice related to the investigation of potentially unlawful State aid, including information on sample cases. The complainant was satisfied with this reply. The Ombudsman welcomed the Commission’s positive response to her proposal for a solution and closed the inquiry.

The case concerned a request for public access to documents related to the expenses of a university in the context of an EU-funded project. The complainant had submitted his request to the European Commission in July 2025.

The Commission first replied in September 2025. It identified ten documents as falling within the scope of the access request, to which it refused to give public access in their entirety. In doing so, the Commission argued that disclosure could undermine the commercial interests of the university concerned.

The complainant contested the Commission's decision by making a 'confirmatory application' in September 2025. When the Commission failed to provide an explicit reply, the complainant turned to the Ombudsman in October 2025.

The Ombudsman opened an inquiry into the Commission’s implicit refusal to grant public access and, as a first step, asked the Commission to adopt an explicit reply to the complainant’s confirmatory application as soon as possible. In the absence of a reply within the time limit set, the Ombudsman inquiry team inspected the documents in question, along with documentation on the consultation of the university concerned.

The Commission replied to the complainant in May 2026, granting wide partial access to the documents at issue. The complainant, in his comments on the Commission’s confirmatory decision, did not challenge the remaining redactions. The Ombudsman therefore considered that the complaint into the Commission’s implicit refusal of access had been settled by the access now granted. That said, the Ombudsman regretted the delay incurred by the Commission in handling the complainant’s access request, which persisted even after she had opened her inquiry. The Ombudsman continues to closely monitor the matter of delays based on complaints submitted to her.

Predmet se odnosio na zahtjev za javni pristup dokumentima povezanima s programima razvoja kave u Etiopiji. Podnositelj pritužbe podnio je svoj zahtjev Komisiji u kolovozu 2024.

Komisija je prvi put odgovorila u prosincu 2024. Omogućio je potpuni pristup dvama dokumentima, uskratio pristup trima dokumentima u cijelosti i omogućio djelomičan pristup preostalih 31 dokumentu. Komisija je pritom tvrdila da bi (potpuno) otkrivanje moglo ugroziti zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija, zaštitu osobnih podataka i komercijalnih interesa te zaštitu javnog interesa u pogledu međunarodnih odnosa.

Podnositelj pritužbe osporio je odluku Komisije podnošenjem „potvrdnog zahtjeva” u siječnju 2025. Budući da nije dobio odgovor, podnositelj pritužbe obratio se Ombudsmanu u svibnju 2025.

Ombudsmanica je u lipnju 2025. pokrenula istragu i zatražila od Komisije da što prije odgovori podnositelju pritužbe.

Nakon nekoliko razmjena mišljenja s Komisijom o tom pitanju ombudsmanica je 20. travnja 2026. poslala konačni podsjetnik Komisiji i pozvala je da najkasnije do 12. svibnja 2026. donese potvrdnu odluku. Komisija to nije učinila.

Budući da Komisija još nije odgovorila na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe više od 15 mjeseci nakon isteka zakonskog roka utvrđenog Uredbom 1049/2001, Ombudsman je zaključio istragu utvrđivanjem nepravilnosti u postupanju.

Predmet se odnosio na zahtjev za javni pristup tekstualnoj poruci koju je predsjednica Francuske Republike u siječnju 2024. poslala predsjedniku Europske komisije u vezi s trgovinskim pregovorima između EU-a i Mercosura.

Komisija je u srpnju 2025. odgovorila da, iako je doista došlo do takve razmjene, nije mogla pronaći zatraženu poruku. Komisija je napomenula da je poruka primljena putem aplikacije za trenutačnu razmjenu poruka „Signal”, u kojoj je aktivirana značajka „poruke koje nestaju”. Komisija je stoga zaključila da ne posjeduje dokumente obuhvaćene područjem primjene zahtjeva.

Ombudsmanica je pokrenula istragu o Komisijinu postupanju sa zahtjevom. Njezin istražni tim pregledao je spis Komisije o zahtjevu za javni pristup i održao sastanak s predstavnicima Komisije.

Na temelju inspekcije i sastanka Ombudsman nije mogao isključiti da je poruka automatski izbrisana s telefona predsjednika nakon primitka zahtjeva. Istragom je otkriveno i da Kabinet predsjednika Komisije 15 mjeseci nije rješavao zahtjev podnositelja pritužbe, dok Glavno tajništvo nije pratilo njegovu obradu niti ga je opomenulo. Ombudsmanica je zaključila da Komisijino postupanje s tim zahtjevom predstavlja nepravilnost u postupanju.

Kako bi se to riješilo, ombudsmanica je preporučila Komisiji da preispita i poboljša postupanje sa zahtjevima za javni pristup koji uključuju kabinet predsjednika ili bilo kojeg povjerenika te da aktivno prati napredak takvih zahtjeva kako bi se izbjegla nepotrebna kašnjenja.

Osim toga, ombudsmanica je iznijela dva prijedloga za poboljšanja. Prvo, Komisija bi trebala prilagoditi svoja interna pravila kako bi osigurala da se svi dokumenti koji podliježu zahtjevu za javni pristup čuvaju čim se takav zahtjev za taj dokument zaprimi i dok se ne dovrši bilo koji postupak osporavanja odbijanja pristupa, neovisno o tome ispunjava li dokument kriterije za registraciju dokumenata Komisije. Drugo, Komisija bi tijekom razumnog razdoblja trebala propisno čuvati sve tekstualne i trenutačne poruke razmijenjene između šefova država ili vlada ili ministara i članova Komisije, uključujući one koje podliježu automatskom brisanju nakon određenog vremenskog razdoblja, s obzirom na vjerojatnu važnost takvih poruka.

 

Predmet se odnosio na odbijanje Europske središnje banke (ESB) da omogući javni pristup dokumentima koji sadržavaju savjete o njezinoj rodnoj politici i povezanim mjerama. ESB je smatrao da bi otkrivanje ugrozilo zaštitu pravnih savjeta i interno donošenje odluka. Podnositelj pritužbe tvrdio je da postoji prevladavajući javni interes za objavu, odnosno za razumijevanje pravnog rasuđivanja na kojem se temelji rodna politika ESB-a i povezane mjere.

Istražni tim Ombudsmana pregledao je predmetne dokumente. Na temelju toga Ombudsman je utvrdio da se sadržaj dokumenata razumno može smatrati pravnim savjetom i da je bilo razumno da ESB smatra da bi otkrivanje dokumenata ugrozilo zaštitu koja se pruža pravnim savjetima. Osim toga, Ombudsmanica je smatrala razumnim da ESB smatra da ne postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje.

Ombudsmanica je stoga zatvorila istragu i utvrdila da ne postoje nepravilnosti u postupanju.

Predmet se odnosio na zahtjev za javni pristup izvješću o procjeni rizika za 2023. velike platforme društvenih medija o njezinoj usklađenosti s odredbama Akta o digitalnim uslugama. Komisija je odbila pristup izvješću, pozivajući se na iznimke u skladu sa zakonodavstvom EU-a o javnom pristupu dokumentima (Uredba 1049/2001). Smatrala je da postoji opća pretpostavka da bi se objavom izvješća ugrozili komercijalni interesi platforme i njezina istraga u tijeku o usklađenosti platforme s njezinim obvezama na temelju Akta o digitalnim uslugama. Stoga Komisija nije provela pojedinačnu ocjenu izvješća kako bi utvrdila njegovu moguću objavu.

Ombudsmanica je utvrdila da je primjena opće pretpostavke neotkrivanja na izvješće o procjeni rizika sastavljeno u okviru Akta o digitalnim uslugama nerazumna. Ombudsmanica je smatrala da se okolnosti u kojima su sudovi EU-a priznali mogućnost primjene opće pretpostavke znatno razlikuju od pravila koja se primjenjuju na izvješća o procjeni rizika. S obzirom na to, preliminarno stajalište Ombudsmana bilo je da Komisijino pozivanje na opću pretpostavku predstavlja nepravilnost u postupanju.

Kada je Komisija zadržala svoje stajalište, ombudsmanica je potvrdila svoje stajalište da pozivanje na opću pretpostavku neotkrivanja predstavlja nepravilnost u postupanju. Preporučila je Komisiji da provede pojedinačnu procjenu predmetnog izvješća o procjeni rizika kako bi se omogućio najširi mogući pristup u skladu s Uredbom 1049/2001.

Komisija nije prihvatila preporuku Ombudsmana i ponovila je svoje stajalište da se općenito može pretpostaviti da bi otkrivanje izvješća o procjeni rizika ugrozilo zaštitu svrhe njezine istrage Akta o digitalnim uslugama i komercijalnih interesa predmetne platforme. Također je smatrao da ne može ocijeniti sadržava li izvješće ikakvu poslovno osjetljivu informaciju i da je interes podnositelja pritužbe privatne prirode.

Ombudsmanica je izrazila žaljenje zbog odgovora Komisije. I dalje nije bila uvjerena da bi se opća pretpostavka neotkrivanja mogla primijeniti na izvješća o procjeni rizika sastavljena u skladu s Aktom o digitalnim uslugama, među ostalim nakon što dotična platforma objavi redigiranu verziju izvješća. Ombudsmanica je smatrala i da mogućnost nadzora usklađenosti vrlo velike internetske platforme s njezinim obvezama na temelju Akta o digitalnim uslugama predstavlja javni interes za otkrivanje informacija koji je Komisija trebala odvagnuti u odnosu na interese koje je nastojala zaštititi. Naposljetku, Ombudsmanica je napomenula da je procjena poslovno osjetljivih informacija dio obveza institucija EU-a na temelju Uredbe 1049/2001.

Stoga je ombudsmanica zaključila predmet i potvrdila da je utvrdila nepravilnosti u postupanju.

Predmet se odnosio na zahtjev za javni pristup dokumentima povezanima s automatskom razmjenom informacija u porezne svrhe između država članica EU-a i trećih zemalja. Vijeće je pružilo poveznice na deset dokumenata koji su već u javnoj domeni i odobrilo puni pristup četirima dodatnim dokumentima. Osim toga, odbio je dati javni pristup deset dokumenata, u cijelosti ili djelomično, pozivajući se na potrebu zaštite javnog interesa u pogledu međunarodnih odnosa i financijske politike država članica Unije. Vijeće je također smatralo da bi se otkrivanjem ugrozilo njegovo donošenje odluka. Podnositelji pritužbe osporavali su primjenu tih iznimaka i tvrdili da postoji prevladavajući javni interes za objavu.

Na temelju istrage i uvida njezina istražnog tima u predmetne dokumente, Ombudsman je utvrdio da nije bilo očito pogrešno da Vijeće smatra da bi otkrivanje (redigiranih dijelova) predmetnih dokumenata ugrozilo međunarodne odnose država članica i/ili njihovu financijsku politiku.

Budući da se ti zaštićeni javni interesi ne mogu zanemariti drugim javnim interesom koji se smatra važnijim, nije bilo potrebno razmotriti primjenu iznimke u postupku odlučivanja od strane Vijeća. Ombudsmanica je stoga zatvorila istragu i utvrdila da ne postoje nepravilnosti u postupanju.