Predmet se odnosio na odbijanje Europske investicijske banke (EIB) da omogući potpuni javni pristup dokumentima povezanima s istragama i preporukama Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF). EIB je utvrdio da su brojni dokumenti obuhvaćeni područjem primjene zahtjeva podnositelja pritužbe, uključujući završna izvješća i preporuke OLAF-a, kao i vlastite stegovne odluke EIB-a. Iako je EIB dao djelomičan pristup deset od 13 utvrđenih završnih izvješća OLAF-a, odbio je pristup preostalim dokumentima u cijelosti. Kad je riječ o disciplinskim odlukama EIB-a, EIB je dostavio sažetak poduzetih disciplinskih mjera. Pritom se EIB u svojim pravilima o transparentnosti oslonio na iznimke od javnog pristupa, tvrdeći da bi se potpunim otkrivanjem ugrozila zaštita osobnih podataka, svrha istraga i njegov postupak odlučivanja.

Ombudsmanica je pokrenula istragu, a njezin istražni tim pregledao je predmetne dokumente u zahtjevu podnositelja pritužbe za javni pristup. Pretraga je pokazala da znatan dio informacija sadržanih u tim dokumentima čini osobne podatke koji, ako se otkriju, mogu omogućiti identifikaciju pojedinačnih članova osoblja EIB-a koje OLAF istražuje. S obzirom na osjetljivo odvagivanje potrebno kako bi se utvrdilo može li otkrivanje dovesti do identifikacije pojedinaca i s obzirom na to da je EIB podnositelju pritužbe dostavio pregled poduzetih daljnjih mjera i izrečenih sankcija, ombudsmanica je smatrala da je EIB-ovo odbijanje da omogući potpuni javni pristup općenito razumno. Stoga je zaključila predmet utvrdivši da nije bilo nepravilnosti u postupanju. Međutim, iako znatna količina informacija sadržanih u uskraćenim dokumentima očito predstavlja osobne podatke, Ombudsman je istaknuo da je količina informacija, čak i ako je ograničena, administrativne prirode i ne predstavlja osobne podatke. Stoga je predložila poboljšanje kako bi EIB razmotrio mogu li se barem neki dijelovi njegovih disciplinskih odluka koje sadržavaju isključivo administrativne informacije otkriti bez rizika od otkrivanja osobnih podataka.

Predmet se odnosio na zahtjev za javni pristup dokumentu povezanom s odlukom Europske komisije da projekt vađenja minerala koji se nalazi u Srbiji odredi kao „strateški projekt” u skladu sa Zakonom o kritičnim sirovinama (CRMA). Konkretno, podnositelj pritužbe zatražio je pristup relevantnom odobrenju te odluke od strane predmetne zemlje koja nije članica EU-a. Podnositelj pritužbe podnio je svoj zahtjev Europskoj komisiji u srpnju 2025.

Komisija je prvi put odgovorila u kolovozu 2025. Utvrdila je da je jedan dokument obuhvaćen područjem primjene zahtjeva za pristup, kojem je odbila dati javni pristup u cijelosti. Komisija je pritom tvrdila da bi otkrivanje informacija moglo ugroziti međunarodne odnose EU-a sa zemljom u kojoj se projekt nalazi.

Podnositelj pritužbe osporio je odluku Komisije podnošenjem „potvrdnog zahtjeva” u rujnu 2025. Ako Komisija nije dala izričit odgovor, podnositelj pritužbe obratio se Ombudsmanu u listopadu 2025.

Ombudsmanica je pokrenula istragu o implicitnom odbijanju Komisije da odobri javni pristup i, kao prvi korak, zatražila od Komisije da što prije donese izričit odgovor na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe. Ako se odgovor ne dostavi u zadanom roku, istražni tim Ombudsmana pregledao je predmetni dokument zajedno s dokumentacijom o savjetovanju s dotičnom zemljom koja nije članica EU-a.

Komisija je podnositelju pritužbe odgovorila u svibnju 2026., odobrivši širok djelomičan pristup spornom dokumentu, redigirajući samo ograničene osobne podatke, što podnositelj pritužbe nije osporio. Ombudsmanica je stoga smatrala da je pritužba na Komisijino prešutno odbijanje pristupa riješena pristupom koji je sada odobren. Međutim, Ombudsmanica je izrazila žaljenje zbog kašnjenja Komisije u obradi zahtjeva za pristup podnositelja pritužbe, koje je trajalo i nakon što je pokrenula istragu. Ombudsmanica i dalje pomno prati pitanje kašnjenja na temelju pritužbi koje su joj podnesene.

 

Predmet se odnosio na odbijanje Europske komisije da odobri javni pristup dokumentima povezanima sa zahtjevima za projekte vađenja i prerade minerala koje treba priznati kao „strateške projekte” u skladu sa Zakonom o kritičnim sirovinama. Konkretno, podnositelj pritužbe zatražio je pristup četirima odlukama Komisije kojima se dodjeljuje ili ne dodjeljuje status strateškog projekta i dijelovima prijava 12 projekata koji se nalaze unutar EU-a i čiji su zahtjevi bili uspješni. Komisija je smatrala da bi otkrivanje dokumenata ugrozilo komercijalne interese predmetnih društava, oslanjajući se, kad je riječ o većini spornih dokumenata, na opću pretpostavku neotkrivanja. Među ostalim elementima, podnositelj pritužbe tvrdio je da postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje s obzirom na to da će dokumenti vjerojatno sadržavati važne informacije o okolišu.

Ombudsmanica je smatrala da je zbog same njihove prirode nerazumno da Komisija primijeni opću pretpostavku neotkrivanja dokumenata povezanih s određivanjem projekata u području kritičnih sirovina kao strateških projekata u okviru Akta o kritičnim sirovinama. Osim toga, na temelju uvida njezina istražnog tima u dokumente, Ombudsmanica je utvrdila da oni ne sadržavaju osjetljive informacije u cijelom tekstu, među ostalim i zato što su veliki dijelovi tih dokumenata već bili zakonito objavljeni u trenutku kada je Komisija iznijela svoje konačno stajalište o zahtjevu podnositelja pritužbe za pristup. Ombudsmanica je također smatrala da dokumenti sadržavaju opsežne informacije o okolišu, uključujući „informacije povezane s emisijama u okoliš” za koje se smatra da postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje. Ombudsmanica je stoga zaključila da odbijanje Komisije da omogući javni pristup predstavlja nepravilnost u postupanju. Preporučila je Komisiji da ponovno razmotri svoje stajalište kako bi omogućila širok pristup spornim dokumentima.

Predmet se odnosio na odbijanje Europskog parlamenta da omogući javni pristup dokumentima povezanima s dvjema istragama Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) o povredama dužnosti osoblja. Kako bi odbio pristup, Parlament se oslonio na četiri iznimke u skladu sa zakonodavstvom EU-a o javnom pristupu dokumentima, tvrdeći da bi otkrivanje ugrozilo privatnost i integritet osoba na koje se odnose OLAF-ove istrage, svrhu tih istraga, sudske postupke koji su u tijeku i postupak donošenja odluka.

Istražni tim Ombudsmana pregledao je predmetne dokumente i na temelju inspekcije zaključio da je, kad je riječ o dokumentima povezanima s jednom od istraga, razumno da Parlament primijeni opću pretpostavku neotkrivanja na koju se institucije Unije mogu osloniti dok su istrage OLAF-a u tijeku i sve dok ne istekne razuman rok za daljnje aktivnosti tijela koja provode preporuke OLAF-a. 

S obzirom na posebne okolnosti dviju istraga OLAF-a o kojima je riječ, Ombudsman je također utvrdio da je Parlament opravdano smatrao da redigiranje dokumenata ne ostavlja nikakav materijalni sadržaj jer sadržavaju znatnu količinu osobnih podataka. Budući da podnositelj pritužbe nije utvrdio potrebu za otkrivanjem osobnih podataka u određenu svrhu u javnom interesu, kako je propisano zakonodavstvom EU-a o zaštiti podataka, Ombudsmanica nije utvrdila nepravilnosti u postupanju i zaključila je predmet.

Predmet se odnosio na zahtjev za javni pristup mišljenju Odbora za regulatorni nadzor (RSB) o nacrtu izvješća Komisije o procjeni učinka u pogledu njezine zakonodavne inicijative o multimodalnim digitalnim uslugama mobilnosti (MDMS) od rujna 2023. Komisija je odbila pristup dokumentu u cijelosti, tvrdeći da bi otkrivanje ugrozilo njezin postupak odlučivanja koji je u tijeku.

Nakon što je njezin istražni tim pregledao traženi dokument, Ombudsmanica nije bila uvjerena da bi njegovo otkrivanje ozbiljno utjecalo, produljilo ili otežalo dovršetak procjene učinka i donošenje zakonodavnih prijedloga Komisije. S obzirom na jasnu sudsku praksu kojom se od institucija Unije zahtijeva primjena osobito visokog standarda transparentnosti na zakonodavne dokumente, Ombudsmanica je smatrala da je Komisijino rasuđivanje nedostatno i da nije opravdano primijeniti iznimku za zaštitu njezina odlučivanja koje je u tijeku. Stoga je smatrala da Komisijino odbijanje da odobri javni pristup dokumentu, čak i djelomično, predstavlja nepravilnost u postupanju.

U međuvremenu je Komisija objavila svoje zakonodavne prijedloge u vezi s „paketom mjera za putnike”, popraćene radnim dokumentom službi Komisije koji sadržava revidiranu procjenu učinka. U radnom dokumentu službi preuzet je sadržaj mišljenja Odbora za nadzor regulative iz rujna 2023. i sadržan je pregled načina na koji je Komisija provela primjedbe Odbora za nadzor regulative. S obzirom na to da je sadržaj predmetnog mišljenja Odbora za nadzor regulative sada javan i da je Komisija objavila svoje zakonodavne prijedloge, ombudsmanica je smatrala da davanje preporuke Komisiji ne bi bilo korisno te je zaključila predmet.