Kontekst pritužbe

1. Podnositelj pritužbe, španjolsko udruženje, zatražio je 7. rujna 2017. od Europske komisije pristup spisu postupka zbog povrede koji je u tijeku protiv Španjolske (dalje u tekstu „zatraženi dokumenti”). Predmetni postupak zbog povrede odnosio se na usklađenost Španjolske s Direktivom 92/43/EEZ [1] („Direktiva o staništima”) i Direktivom 2000/60/EZ [2] („Okvirna direktiva o vodama”), posebno u pogledu prekomjerne upotrebe vodonosnika koji opskrbljuju Nacionalni park Doñana [3].

2. Komisija je 3. listopada 2017. odgovorila podnositelju pritužbe i odbila odobriti pristup predmetnim dokumentima. Pritom je uputila na iznimku utvrđenu u pravilima EU-a o javnom pristupu dokumentima (Uredba 1049/2001) kojom se pristup dokumentima može odbiti radi „zaštite svrhe inspekcija, istraga i revizija”[4].

3. Podnositelj pritužbe 6. listopada 2017. zatražio je od Komisije da preispita svoju odluku (podnošenjem takozvanog „potvrdnog zahtjeva”, kako je utvrđeno u Uredbi 1049/2001).

4. Komisija je 19. prosinca 2017. odgovorila potvrđujući svoju prethodnu odluku.

5. Nezadovoljni tim odgovorom, podnositelj pritužbe obratio se Ombudsmanu.

Istraga Europskog ombudsmana

6. Ombudsmanica je pokrenula istragu o zabrinutosti podnositelja pritužbe da je Komisija pogrešno odbila pristup spisu o povredi.

7. Ombudsmanica je analizirala argumente podnositelja pritužbe, prvotnu odluku Komisije i njezin odgovor na ponovni zahtjev. Ombudsmanica je također pregledala spis Komisije.  

Argumenti podnositelja pritužbe i institucije

8. Podnositelj pritužbe istaknuo je pravila EU-a o pristupu informacijama u pitanjima okoliša (Aarhuška uredba), posebno odredbu da se „smatra da postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje ako se tražene informacije odnose na emisije u okoliš [5]. Podnositelj pritužbe tvrdio je da onečišćenje močvarama parka Doñana nitratima, koje je posljedica upotrebe pesticida i aktivnosti intenzivne poljoprivrede, predstavlja „emisiju u okoliš”, kako je predviđeno Uredbom. Stoga je tvrdio da bi Komisija trebala odobriti pristup zatraženim dokumentima jer postoji prevladavajući javni interes za njihovo otkrivanje.

9. Komisija je svoju odluku o odbijanju pristupa temeljila na ustaljenoj sudskoj praksi EU-a o pristupu dokumentima u postupcima zbog povrede koji su u tijeku [6]. Tvrdila je da bi otkrivanje dokumenata tijekom administrativne faze postupka zbog povrede ugrozilo „ozračje uzajamnog povjerenja” između Komisije i države članice koja je predmet istrage.

10. Osim toga, Komisija je naglasila da se pretpostavka javnog interesa za otkrivanje iz Aarhuške uredbe ne primjenjuje u ovom slučaju jer se zatraženi dokumenti odnose na istragu moguće povrede prava EU-a i ne sadržavaju informacije o „emisijama u okoliš”.

Ocjena Europskog ombudsmana

11. U sudskoj praksi EU-a utvrđeno je da je, kako bi postupak zbog povrede bio učinkovit, potrebno osigurati da se postupak provodi u „ozračju uzajamnog povjerenja” između Komisije i predmetne države članice. Sud je naveo da bi javno otkrivanje dokumenata koji se odnose na postupak zbog povrede moglo ugroziti to ozračje uzajamnog povjerenja. Stoga se Komisija može osloniti na tu opću pretpostavku kako bi odbila pristup dokumentima povezanima s postupkom zbog povrede koji je u tijeku.

12. Budući da je postupak zbog povrede protiv Španjolske u tijeku, Ombudsman prihvaća da se ta opća pretpostavka povjerljivosti primjenjuje na tražene dokumente. Međutim, ako osoba ili subjekt koji traži pristup dokumentima može dokazati da postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje, ta se opća pretpostavka može poništiti.

13.  Podnositelj pritužbe tvrdi da u skladu s člankom 6. Aarhuške uredbe postoji prevladavajući javni interes za informacije povezane s „emisijama u okoliš” te da bi stoga trebalo odobriti javni pristup takvim informacijama.

14. Istražni tim Ombudsmana utvrdio je da se spis o povredi odnosi na informacije o navodnoj prekomjernoj uporabi vodonosnika u Nacionalnom parku Doñana. Stoga ne sadržava „informacije povezane s emisijama u okoliš” u smislu članka 6. stavka 1. Aarhuške uredbe.

15. U svakom slučaju, Ombudsman napominje da se u članku 6. stavku 1. Aarhuške uredbe također navodi da se obveza otkrivanja informacija o emisijama ne primjenjuje na „istrage, posebno one koje se odnose na moguće povrede prava Zajednice”.

16. Ombudsman stoga prihvaća da se pretpostavka prevladavajućeg javnog interesa za otkrivanje ne primjenjuje u ovom slučaju.

17. S obzirom na navedeno ombudsmanica smatra da je odluka Komisije da ne omogući pristup traženim dokumentima u skladu s primjenjivim pravilima o pristupu dokumentima.

Zaključak

Na temelju istrage Ombudsman zaključuje ovaj predmet sljedećim zaključkom:

Europska komisija nije nepravilno postupila kada je odbila pristup traženim dokumentima.

Podnositelj pritužbe i Komisija bit će obaviješteni o toj odluci.

Emily O'Reilly

Europski ombudsman

Strasbourg, 12. travnja 2018.

[1] Direktiva Vijeća 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore, SL L 206, 22.7.1992., str. 7.–50.

[2] Direktiva 2000/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2000. o uspostavi okvira za djelovanje Zajednice u području vodne politike, SL L 327, 22.12.2000., str. 1.–73.

[3] Nacionalni park Doñana zauzima desnu obalu rijeke Guadalquivir na njezinom ušću u Atlantski ocean. Značajan je po velikoj raznolikosti svojih biotopa. Vidjeti http://whc.unesco.org/en/list/685.

[4] Članak 4. stavak 2. treća alineja Uredbe (EZ) br. 1049/2001 o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije, SL L 145, 31.5.2001., str. 43.

[5] Članak 6. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 1367/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. rujna 2006. o primjeni odredaba Aarhuške konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša na institucije i tijela Zajednice, SL L 264, 25.9.2006., str. 13.–19.

[6] Presuda Suda od 14. studenoga 2013. u spojenim predmetima C-514/11 P i C-605/11 P, LPN i Republika Finska protiv Europske komisije, ECLI:EU:C:2013:738, točke 65., 66. i 68. i presuda Suda od 16. srpnja 2015. u predmetu C-612/13 P, ClientEarth protiv Europske komisije, ECLI:EU:C:2015:486, točka 79.