Strasbourg, 6. prosinca 2005.

Poštovani gospodine B.,

Dana 15. ožujka 2005. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu u vezi s navodnim propustom Europske komisije da u potpunosti odgovori na vašu pritužbu od 23. siječnja 2005. protiv Njemačke.

Pritužbu sam 15. travnja 2005. proslijedio predsjedniku Europske komisije. Komisija je svoje mišljenje poslala 18. srpnja 2005. Proslijedila sam vam ga s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 8. rujna 2005., s dodatnim informacijama koje ste dostavili dopisom od 26. listopada 2005.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Podnositelj pritužbe smatra da su relevantne činjenice ukratko sljedeće:

Dopisom od 23. siječnja 2005. Komisiji je podnio pritužbu protiv Njemačke u vezi s tvrdnjom da je njemački Savezni ustavni sud 14. listopada 2004. odlučio da nije vezan odlukama Europskog suda za ljudska prava. U svojoj pritužbi Komisiji tvrdio je da odluka njemačkog Saveznog ustavnog suda predstavlja teško kršenje Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („EKLJP”), a posebno njezina članka 46., u kojem se navodi da se visoke ugovorne stranke obvezuju poštovati konačnu presudu Suda u svakom slučaju u kojem su stranke. Njemačka je kršenjem EKLJP-a prekršila i Ugovor iz Maastrichta („Ugovor o EU-u”), a posebno njegov članak 6. stavak 2., kojim se propisuje da Unija poštuje temeljna prava zajamčena EKLJP-om. U svojoj pritužbi Komisiji nadalje je tvrdio da Ugovor o EU-u, posebno njegovi članci o slobodi kretanja i ljudskim pravima, podrazumijeva da bi svaki građanin koji traži zaposlenje ili boravište u okrugu EU-a trebao očekivati da će imati koristi od standarda demokracije i pravde koji odgovaraju standardima drugih zemalja EU-a. Ta se jamstva ne poštuju u Njemačkoj, uglavnom zbog jednostranog ukidanja njezinih međunarodnih ugovornih obveza na temelju EKLJP-a.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe naveo je da mu je Komisija u odgovoru na njegovu pritužbu savjetovala da se obrati Europskom sudu za ljudska prava. Podnositelj pritužbe to je namjeravao učiniti, ali je i dalje smatrao da je Njemačka prekršila i Ugovor o EU-u, za čije je poštovanje odgovorna Komisija, a ne Europski sud za ljudska prava.

Podnositelj pritužbe ukratko je tvrdio da Komisija u odgovoru na njegovu pritužbu od 23. siječnja 2005. nije razmotrila pitanje navodne povrede Ugovora o EU-u od strane Njemačke.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

U svojem mišljenju od 18. srpnja 2005. Komisija je ukratko iznijela sljedeće primjedbe:

U svojoj pritužbi Komisiji od 23. siječnja 2005. podnositelj pritužbe osudio je odluku njemačkog Saveznog ustavnog suda, koji je, prema podnositelju pritužbe, smatrao da nije vezan odlukama Europskog suda za ljudska prava. Podnositelj pritužbe stoga je tvrdio da Njemačka ne poštuje temeljna prava; da bi ga trebalo protjerati iz Vijeća Europe; te da bi trebala podlijegati odgovarajućim sankcijama.

Nakon što je utvrdila da Komisija nije nadležna za poduzimanje mjera u predmetu koji se odnosi na navodno nepoštovanje odluka Europskog suda za ljudska prava, nadležna služba Komisije poslala je podnositelju pritužbe odgovor u tom smislu 1. ožujka 2005.

Kao odgovor na pritužbu podnositelja pritužbe Ombudsmanu u vezi s tim pitanjem, treba napomenuti da u pritužbi podnositelja pritužbe protiv Njemačke nisu postojali čimbenici zbog kojih bi Komisija morala poduzeti mjere. Nadležnost Komisije takve vrste utvrđuje se samo u slučaju kršenja temeljnih prava na temelju prava Zajednice. Međutim, u svojoj pritužbi Komisiji podnositelj pritužbe nije se pozvao na konkretnu povredu temeljnog prava zaštićenog pravom Zajednice. Ni njegovi navodi nisu dokazali da postoji očita opasnost od teškog kršenja temeljnih prava ili teškog i trajnog kršenja tih prava, što bi moglo zahtijevati primjenu jednog od postupaka predviđenih člankom 7. Ugovora o EU-u.

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim očitovanjima i dodatnim informacijama podnositelj pritužbe ukratko je iznio sljedeće primjedbe:

Što se tiče Komisijine tvrdnje da ne postoji opasnost od ozbiljne povrede temeljnih prava ili teške i trajne povrede tih prava, podnositelj pritužbe istaknuo je da je u svojoj pritužbi Komisiji iznio formalističke razloge, odnosno da odluka njemačkog Saveznog ustavnog suda predstavlja znatnu prijetnju temeljnim pravima, što je argument prihvaćen u svrhu dopuštenosti pred Europskim sudom za ljudska prava. Međutim, činjenica da je u trenutku podnošenja svojih očitovanja pokrenuo postupak pred Europskim sudom za ljudska prava ne oslobađa Komisiju njezine odgovornosti da djeluje jer Komisija provodi kontrolu na razini nižoj od kontrole koju provodi Europski sud za ljudska prava i bila bi učinkovitija u svojim postupcima. Podnositelj pritužbe zatražio je od Komisije sankcije EU-a protiv Njemačke, koje nisu iste sankcije kao one koje može izreći Europski sud za ljudska prava. Podnositelj pritužbe ne bi se morao žaliti Europskom sudu za ljudska prava da je Komisija ispravno obavila svoj posao.

U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe naveo je niz primjera kršenja EKLJP-a od strane Njemačke, kao što su skraćeni nalog za kažnjavanje kojim se krši pravo na javno saslušanje i činjenica da su postupovna pravila u kaznenim predmetima neopravdano složena, čime se, među ostalim, krši članak 6. stavak 3. točka (d) EKLJP-a jer tuženik mora pozvati vlastite svjedoke. Podnositelj pritužbe opisao je kršenja na koja je uputio na temelju onoga što je nazvao modelom zlouporabe na niskoj razini („LLAM-ovi”)(1), što znači da se kršenja prvenstveno događaju na niskoj razini, gdje uglavnom ostaju neprimijećena. Ove suptilne načine kršenja ljudskih prava ne otkrivaju tradicionalne organizacije, kao što je Amnesty International . Kako bi dodatno ilustrirao svoje stajalište, podnositelj pritužbe uputio je na "slučaj uživo" u vezi s navodnim propustom banke da plati puni iznos zajma. U tom je slučaju tužitelju uskraćeno pravo na slobodu izražavanja; pravo na saslušanje svjedoka; i pravo na pravno zastupanje. Potonje pravo odbijeno je na temelju nacističkih zakona uvedenih 1930-ih kako bi Židovi ostali izvan pravne struke. Prema podnositelju pritužbe, ti nacistički zakoni nikad nisu stavljeni izvan snage unatoč činjenici da se njima krši članak 6. stavak 3. točka (c) EKLJP-a.

Budući da se činilo da Komisija prihvaća odgovornost na temelju stalnih kršenja temeljnih prava, podnositelj pritužbe pitao se što Komisija čini kako bi osigurala poštovanje potrebnih standarda temeljnih prava i koju vrstu periodičnih ili nenajavljenih inspekcija provodi u tom pogledu.

ODLUKA

1 Navodni neuspjeh Njemačke u rješavanju kršenja Ugovora o EU-u

1.1 Pritužba se odnosi na navodni izostanak potpunog odgovora Komisije na pritužbu podnositelja pritužbe protiv Njemačke, podnesenu 23. siječnja 2005. Podnositelj pritužbe podnio je Komisiji pritužbu protiv Njemačke u vezi s tvrdnjom da je njemački Savezni ustavni sud 14. listopada 2004. odlučio da nije vezan odlukama Europskog suda za ljudska prava. U svojoj pritužbi Komisiji podnositelj pritužbe tvrdio je da odluka njemačkog Saveznog ustavnog suda predstavlja teško kršenje Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („EKLJP”), a posebno njezina članka 46., u kojem se navodi da se visoke ugovorne stranke obvezuju poštovati konačnu presudu Suda u svakom slučaju u kojem su stranke. Njemačka je kršenjem EKLJP-a prekršila i članak 6. stavak 2. Ugovora o EU-u, kojim je propisano da Unija poštuje temeljna prava zajamčena EKLJP-om. U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe naveo je da mu je Komisija u odgovoru na njegovu pritužbu savjetovala da se obrati Europskom sudu za ljudska prava. Podnositelj pritužbe to je namjeravao učiniti, ali je i dalje smatrao da je Njemačka prekršila i Ugovor o EU-u, za čije je poštovanje odgovorna Komisija, a ne Europski sud za ljudska prava. Podnositelj pritužbe ukratko je tvrdio da Komisija u odgovoru na njegovu pritužbu od 23. siječnja 2005. nije razmotrila pitanje navodne povrede Ugovora o EU-u od strane Njemačke.

1.2 Komisija je tvrdila da u pritužbi podnositelja pritužbe protiv Njemačke ne postoje čimbenici koji bi od nje zahtijevali da poduzme mjere. Nadležnost Komisije takve vrste utvrđuje se samo u slučaju kršenja temeljnih prava zaštićenih pravom Zajednice. Međutim, u svojoj pritužbi Komisiji podnositelj pritužbe nije se pozvao na konkretnu povredu temeljnog prava. Ni njegovi navodi nisu dokazali da postoji očita opasnost od teškog kršenja temeljnih prava ili teškog i trajnog kršenja takvih prava, što bi moglo zahtijevati primjenu jednog od postupaka iz članka 7. Ugovora o EU-u.

1.3 Prema očitovanjima podnositelja pritužbe o mišljenju Komisije, on je u svojoj pritužbi Komisiji iz formalističkih razloga tvrdio da odluka njemačkog Saveznog ustavnog suda predstavlja znatnu prijetnju temeljnim pravima, što je argument prihvaćen u svrhu dopuštenosti pred Europskim sudom za ljudska prava. Međutim, činjenica da je u trenutku podnošenja svojih očitovanja pokrenuo postupak pred Europskim sudom za ljudska prava nije oslobodila Komisiju njezine odgovornosti za djelovanje. Podnositelj pritužbe uputio je na poseban slučaj kako bi potkrijepio svoje stajalište da je Njemačka prekršila ljudska prava, odnosno pravo na javno saslušanje; pravo na slobodu izražavanja; pravo na saslušanje svjedoka; i pravo na pravno zastupanje. Prema podnositelju pritužbe, potonje pravo odbijeno je na temelju nacističkih zakona uvedenih 1930-ih kako bi Židovi ostali izvan pravne struke. Prema podnositelju pritužbe, ti nacistički zakoni nikad nisu stavljeni izvan snage unatoč činjenici da se njima krši članak 6. stavak 3. točka (c) EKLJP-a. Budući da se činilo da Komisija prihvaća odgovornost na temelju stalnih kršenja temeljnih prava, podnositelj pritužbe pitao se što Komisija čini kako bi osigurala poštovanje potrebnih standarda temeljnih prava i koju je vrstu periodičnih ili nenajavljenih inspekcija provela u tom pogledu.

1.4 Ombudsmanica prima na znanje iz dokumenta priloženog mišljenju Komisije da je, nakon odgovora podnositelju pritužbe od 1. ožujka 2005., 12. svibnja 2005. podnositelju pritužbe poslala dodatni dopis u kojem je detaljnije objasnila svoje stajalište i priložila "Komunikaciju Komisije Vijeću i Europskom parlamentu o članku 7. Ugovora o Europskoj uniji. Poštovanje i promicanje vrijednosti na kojima se Unija temelji" ("Komunikacija Komisije")(2). U svojem dopisu od 12. svibnja 2005. Komisija je, među ostalim, objasnila da „nema opću nadležnost u pogledu temeljnih prava prema uvjetima Ugovorâ o Europskoj uniji i osnivanju Europske zajednice te da može intervenirati samo u slučaju kršenja temeljnih prava u području primjene zakonodavstva Zajednice”. Komisija je nadalje navela da na temelju pritužbe podnositelja pritužbe protiv Njemačke nije mogla utvrditi kršenje prava Zajednice. Hipotetska kršenja temeljnih prava na koja upućuje podnositelj pritužbe nisu predstavljala očitu opasnost da Njemačka teško prekrši načela slobode, demokracije, poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava niti su predstavljala teško i trajno kršenje navedenih načela od strane Njemačke. Komisija je svoj dopis dovršila objašnjenjem da primjena članka 7. Ugovora o EU-u stoga nije moguća.

1.5 Ombudsmanica prima na znanje argument Komisije da može intervenirati samo u slučaju kršenja temeljnih prava u području primjene zakonodavstva Zajednice. Ombudsman u tom pogledu podsjeća da, u skladu s člankom 7. Ugovora o EU-u, Komisija ima ovlast zatražiti od Vijeća da utvrdi postoji li očita opasnost da država članica teško i trajno prekrši načela navedena u članku 6. stavku 1. Ugovora o EU-u, uključujući poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. Stoga, suprotno onomu što tvrdi Komisija, čini se da primjena članka 7. UEU-a ne zahtijeva da povreda načela navedenih u članku 6. stavku 1. bude povezana s primjenom prava Zajednice. Međutim, Ombudsman smatra da to pitanje nije potrebno dalje razmatrati jer se u svakom slučaju ne čini da je podnositelj pritužbe dostavio dokaze o očitoj opasnosti da će Njemačka teško i trajno prekršiti načela navedena u članku 6. stavku 1. Ugovora o EU-u.

1.6 Ombudsmanica napominje da je podnositelj pritužbe u svojoj pritužbi Komisiji tvrdio da odluka njemačkog Saveznog ustavnog suda predstavlja znatnu prijetnju temeljnim pravima. Podnositelj pritužbe uputio je na stavak u odluci u kojem se navodi da „zbog statusa Europske konvencije o ljudskim pravima kao redovnog zakonskog prava ispod razine ustava, EKLJP nije bio funkcionalno viši sud u odnosu na sudove država stranaka. Zbog toga ni u tumačenju Europske konvencije o ljudskim pravima ni u tumačenju nacionalnih temeljnih prava nacionalni sudovi ne bi mogli biti vezani odlukama Europske konvencije o ljudskim pravima." U svojoj pritužbi Komisiji podnositelj pritužbe tvrdio je da odluka njemačkog Saveznog ustavnog suda znači da njemački sudovi mogu odabrati hoće li slijediti odluke Europskog suda za ljudska prava, što je, prema njegovu mišljenju, povreda članka 46. Europske konvencije o ljudskim pravima, prema kojem se visoke ugovorne stranke obvezuju poštovati konačnu presudu Suda u svakom slučaju u kojem su stranke. Međutim, Europski ombudsman smatra da se članak 7. Ugovora o EU-u primjenjuje na teške povrede ili rizik od teških povreda temeljnih prava od strane države članice, a ne na pitanje kako bi se odluke Europskog suda za ljudska prava trebale primjenjivati u toj državi članici u odnosu na nacionalno pravo i odluke nacionalnih sudova. Prema mišljenju Europskog ombudsmana, prethodno navedeno stoga nije dovoljno kako bi se dokazalo da postoji očita opasnost da Njemačka teško prekrši bilo koje od načela navedenih u članku 6. stavku 1. Ugovora o EU-u.

1.7 Ombudsman nadalje napominje da je u svojoj pritužbi Komisiji podnositelj pritužbe uputio na dokument dostupan na internetu pod nazivom "Šutnja LLAM-ova", čiji je cilj pokazati da se "znatna kršenja ljudskih prava doista događaju u Njemačkoj u svakodnevnoj praksi". Ta navodna kršenja ljudskih prava izričito su navedena u primjedbama podnositelja pritužbe na mišljenje Komisije u ovom predmetu. Nije jasno je li se podnositelj pritužbe izravno obratio Komisiji svojim izričitim opisom navodnih kršenja ljudskih prava. S obzirom na to da je dužnost Europskog ombudsmana ispitati odluku Komisije, koja se temeljila na informacijama koje mu je dostavio podnositelj pritužbe, Europski ombudsman u svojoj analizi ne može uzeti u obzir navodna kršenja ljudskih prava, ne znajući je li Komisija o njima izravno obaviještena u trenutku donošenja odluke o tom pitanju.

1.8 S obzirom na navedeno, Ombudsman smatra razumnim odgovor Komisije na pritužbu podnositelja pritužbe protiv Njemačke od 23. siječnja 2005. Ombudsman stoga ne utvrđuje nepravilnosti u postupanju Komisije u vezi s tim pitanjem.

1.9 Što se tiče pitanja podnositelja pritužbe o tome što Komisija poduzima kako bi osigurala poštovanje potrebnih temeljnih prava zaštićenih člankom 7. Ugovora o EU-u, Ombudsmanica napominje da su informacije u tom pogledu navedene u Komunikaciji Komisije, koja se odnosi na mrežu neovisnih stručnjaka (3). Za više informacija o tom pitanju ombudsmanica predlaže podnositelju pritužbe da se izravno obrati Komisiji.

Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s tom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Prema navodima podnositelja pritužbe „LLAM se sastoji od skupnog paketa zlouporaba protiv pojedinca i njegove obitelji koje su počinile strane strukture u upravi, pravosuđu i industriji. Cjeloviti LLAM koji je u funkciji stoga obuhvaća tripartitnu suradnju koju je lako organizirati na općinskoj razini. Napada pomoću ključnih socioloških parametara koji daju savršeno razorne rezultate i vrlo često dovode do samoubojstva žrtve.

(2) COM(2003) 606 final, dostupno na sljedećoj internetskoj stranici: http://eur-lex.europa.eu/en/com/cnc/2003/com2003_0606en01.pdf

(3) Kako je navedeno u Komunikaciji Komisije, više informacija dostupno je na sljedećim internetskim stranicama: http://www.europa.eu/comm/justice_home/cfr_cdf/index_en.htm