Strasbourg, 11. srpnja 2006.

Poštovani gospodine B.,

Dana 16. veljače 2005. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu u vezi s odbijanjem Europske komisije da vam omogući pristup drugom podnesku u predmetu povjerenstva WTO-a DS291-3.

Pritužbu sam 22. ožujka 2005. proslijedio predsjedniku Komisije. Komisija je svoje mišljenje poslala 15. srpnja 2005. Proslijedila sam vam ga s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 11. listopada 2005.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Pritužba se odnosi na odbijanje Komisije da objavi dokument („drugi podnesak”) koji se odnosi na postupak rješavanja sporova pred povjerenstvom tijela za rješavanje sporova Svjetske trgovinske organizacije. Ovaj se odbor bavio sporom između Europske zajednice i Sjedinjenih Američkih Država i drugih (WT/DS 291, 292, 293).

Drugi podnesak sadržavao je „odbrambenu strategiju i argumente stajališta Komisije o tom posebno osjetljivom pitanju”, odnosno spor o trgovini genetski modificiranim organizmima („GMO”). Taj je spor nastao zbog pritužbe Sjedinjenih Američkih Država i drugih u vezi s pristupom Europske zajednice komercijalizaciji biotehnologije (GMO). Podnositelj pritužbe naglasio je da je predmet izazvao znatan javni interes.

Podnositelj pritužbe prvotno je od Komisije zatražio pristup svojem drugom podnesku u kolovozu 2004. Komisija je obavijestila podnositelja pritužbe da ne može dobiti njegovu presliku i navela da je uobičajena praksa objaviti takve dokumente samo u drugoj fazi saslušanja pred povjerenstvom (datum drugog sastanka tada nije bio poznat). Drugo saslušanje naknadno je zakazano za 21. i 22. veljače 2005.

Podnositelj pritužbe podnio je 4. kolovoza 2004. službeni zahtjev za pristup drugom podnesku. Komisija je 20. kolovoza odgovorila da joj je zbog ljetnih praznika potrebno dodatnih 15 dana za odgovor.

U dopisu od 16. rujna 2004. Komisija se oslonila na članak 4. stavak 2. drugu alineju Uredbe (EZ) br. 1049/2001 o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (1) („Uredba 1049/2001”) kako bi podnositelju pritužbe odbila pristup dokumentu (institucije odbijaju pristup dokumentu „ako bi otkrivanje ugrozilo zaštitu: [...] sudski postupci i pravni savjeti").

Podnositelj pritužbe podnio je 29. rujna 2004. ponovni zahtjev glavnom tajniku. Podnositelj pritužbe primio je odgovor 27. listopada u kojem se navodi da je Komisiji potrebno dodatnih 15 dana za pravilno ispitivanje zahtjeva. Glavni tajnik poslao je podnositelju pritužbe dopis od 19. studenoga 2004. u kojem potvrđuje da je Komisija prvotno odbila pristup.

Glavni tajnik ponovno se pozvao na odredbe članka 4. stavka 2. druge alineje, navodeći da se postupak pred povjerenstvom WTO-a može "izjednačiti sa" sudskim postupkom. Glavni tajnik zaključio je da ne postoji "prevladavajući javni interes" za otkrivanje.

Podnositelj pritužbe u svojoj je pritužbi tvrdio i. da se članak 4. stavak 2. druga alineja ne primjenjuje na sporove pred vijećima Tijela za rješavanje sporova WTO-a (to nisu sudski postupci); ii. da, ne dovodeći u pitanje prethodno navedeno, otkrivanje traženog dokumenta ne bi ugrozilo zaštitu tog postupka; iii. da, ne dovodeći u pitanje prethodno navedeno, postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje. Točnije, podnositelj pritužbe ukratko je iznio sljedeće argumente i točke:

(1) Nepostojanje sudskog postupka

Članak 4. stavak 2. druga alineja primjenjuje se samo na "sudske postupke". U ovom slučaju nema sudskog postupka. Predmetni postupak odnosi se na spor između više članica WTO-a pred povjerenstvom za sporove WTO-a. Odbor za sporove nije sud jer:

1. vijećem ne predsjedaju suci, već „sastoji se od dobro kvalificiranih vladinih i/ili nevladinih osoba, uključujući osobe koje su služile ili predstavile predmet vijeću, služile kao predstavnik člana ili ugovorne stranke GATT-a 1947. ili kao predstavnik u Vijeću ili Odboru bilo kojeg obuhvaćenog sporazuma ili sporazuma koji mu je prethodio, ili u Tajništvu, podučavale ili objavile o međunarodnom trgovinskom pravu ili politici, ili služile kao viši službenik za trgovinsku politiku članice”(2);
2. za razliku od sudskih postupaka, izvješće vijeća privremena je faza u postupku o kojem u konačnici odlučuje Tijelo za rješavanje sporova, koje se sastoji od političkih osoba iz država članica WTO-a, a ne odvjetnika;
3. za razliku od suda, stranke pred povjerenstvom WTO-a imaju istaknutu ulogu u odabiru članova povjerenstva; temeljno je načelo sudova da stranke nisu uključene u odabir sudaca.
4. sve članice WTO-a imaju pravo uložiti prigovor na izvješće povjerenstva; na sudu nijedna osoba nema pravo na prigovor na nalaze suda osim onih koji su uključeni u postupak; čak i tada, takvo je pravo ograničeno na pravo na žalbu;
5. stranke imaju pravo podnijeti prigovore kao odgovor na privremeni nacrt izvješća povjerenstva (3); takav postupak nije usporediv s postupcima bilo kojeg suda.

Osim toga, potrebno je naglasiti da glavni tajnik nije tvrdio da je vijeće sud kao takav, već da se „postupak rješavanja sporova mora izjednačiti sa sudskim postupkom u smislu članka 4. stavka 2.” Ne postoji stvarni razlog za to tumačenje, koje je očito netočno.

Uredbom 1049/2001 građanima Europske unije dodjeljuju se važna temeljna prava, a sva ograničenja tih prava moraju se usko i proporcionalno tumačiti. Glavni tajnik to nije učinio.

(2) Bi li otkrivanje „ugrožavalo zaštitu postupaka povjerenstva WTO-a”?

Čak i ako se navedeni argumenti smatraju neosnovanima i ako se postupci povjerenstva WTO-a smatraju „sudskim postupcima” u okviru Uredbe 1049/2001, otkrivanjem drugog podneska ne bi se „ugrozila zaštita tih „sudskih postupaka”.

(3) Prevladavajući javni interes

Čak i ako se prethodno navedeni argumenti smatraju neosnovanima, riječ je o slučaju u kojem postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje i stoga bi dokument trebalo objaviti. Vjerojatno ne postoji veći „prevladavajući javni interes” od sigurnosti ljudi i okoliša te je od ključne važnosti da se sve činjenice stave na raspolaganje javnosti i državama članicama.

Ukratko, podnositelj pritužbe u svojoj je pritužbi Ombudsmanu tvrdio da je Komisija prekršila Uredbu 1049/2001 time što je odbila dati pristup svojem drugom podnesku u predmetu povjerenstva WTO-a DS291-3.

Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi u budućnosti sve podneske Komisije u sporovima u okviru WTO-a trebalo, u nedostatku jasnih prevladavajućih razloga, objaviti istodobno s njihovim podnošenjem povjerenstvu WTO-a.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija je ukratko iznijela sljedeće primjedbe na pritužbu:

Primjenjivost iznimke u pogledu zaštite sudskih postupaka

Drugi podnesak na koji se poziva podnositelj pritužbe Komisija je sastavila isključivo za potrebe konkretnog predmeta rješavanja sporova i sadržavao je obrambenu strategiju i stajalište Zajednice o posebno osjetljivim pitanjima, kao što je trenutačno stanje u pogledu postupaka obavješćivanja o određenim GMO-ima. Komisija je smatrala da se postupak WTO-a za rješavanje sporova mora izjednačiti sa sudskim postupkom u smislu članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe 1049/2001.

Podnositelj pritužbe osporava, kao prvo, argument prema kojem se postupak pred povjerenstvom WTO-a može usporediti sa sudskim postupkom u smislu članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe 1049/2001. Pritom nastoji razlikovati postupke vijeća WTO-a od sudskih postupaka ispitivanjem određenih posebnosti postupaka vijeća. Taj je pristup pogrešan jer se njime ne priznaje da je osnovna funkcija sudskog postupka upravo ista kao i u sudskom postupku, odnosno u postupku koji se temelji na pravilima, a stranke moraju poštovati rezultate tog postupka.

U svakom slučaju, sve točke podnositelja pritužbe neutemeljene su iz sljedećih razloga (4):

Tvrdi da se povjerenstvo sastoji od kvalificiranih vladinih i/ili nevladinih pojedinaca, a ne od sudaca (usp. članak 8. Dogovora o pravilima i postupcima za rješavanje sporova (5), „DSU”). Komisija ne vidi zašto bi ih to obilježje sudskih postupaka trebalo isključiti iz izjednačavanja sa sudskim postupcima. U svakom slučaju, pojedinačni članovi povjerenstva, baš kao i svi međunarodni arbitri, biraju se na temelju njihove neovisnosti i kvalifikacija. Nadalje, članovi povjerenstva trebali bi odlučiti o predmetu koji se pred njima vodi na temelju prava (u ovom slučaju prava sporazumâ WTO-a, vidjeti članak 8. stavak 2. DSU-a).

Suprotno tvrdnjama podnositelja pritužbe, stranke u sporu nemaju istaknutu ulogu u izboru članova povjerenstva. Kada Tajništvo tijela za rješavanje sporova strankama predloži imenovanja za povjerenstvo, stranke se ne protive imenovanjima, osim iz uvjerljivih razloga (članak 8. stavak 6. DSU-a).

Podnositelj pritužbe nadalje implicitno tvrdi da izvješća povjerenstva nisu obvezujuća jer sve članice WTO-a imaju pravo uložiti prigovor na izvješće povjerenstva. U tom bi pogledu trebalo pojasniti da je postupak rješavanja sporova znatno reformiran Sporazumom iz Marakeša iz 1994. o osnivanju WTO-a. U skladu s novim postupkom predviđenim člankom 16. DSU-a, zastupnici mogu uložiti prigovore, ali to ne sprečava donošenje izvješća povjerenstva. Izvješće vijeća automatski se donosi 60 dana nakon njegova prosljeđivanja, osim ako tijelo za rješavanje sporova konsenzusom odluči da neće usvojiti izvješće ili ako se stranka u sporu žali na nalaze vijeća. Stoga je opće pravilo automatsko donošenje izvješća povjerenstva koje se treba odmah poštovati (članak 21. DSU-a). Nakon donošenja izvješća povjerenstva dotični zastupnik ima razuman rok za provedbu preporuka (članak 21. stavak 3. točka (b) DSU-a). Ako članica ne može postupiti u skladu s tim rokom, može ponuditi naknadu ili biti suočena sa suspenzijom koncesija (članak 22. stavak 1. DSU-a). Sud Europske unije i Prvostupanjski sud uvijek su smatrali izvješća povjerenstva i Žalbenog tijela koja je donijelo Tijelo za rješavanje sporova obvezujućima za Zajednicu i njezine institucije. Međutim, prihvatile su i da institucije imaju velik manevarski prostor u provedbi presuda i preporuka sadržanih u izvješćima povjerenstva, među ostalim pregovorima s drugim strankama u postupku (usp. predmet T-19/01, Chiquita protiv Komisije, presuda od 3. veljače 2005., još nije objavljena i predmet C-377/02, presuda od 1. ožujka 2005., još nije objavljena).

Ukratko, postupci rješavanja sporova u okviru WTO-a ne razlikuju se bitno od drugih međunarodnih postupaka rješavanja sporova, bilo da je riječ o arbitraži ili čistom sudskom rješavanju sporova. Kao i nacionalni sudovi ili sudovi Zajednice, oni su neovisni postupci nagodbe s trećim stranama koje nadziru osobe s određenim stručnim znanjem u području prava i predmeta, temelje se na primjeni određenog pravnog tijela i dovode do odluka koje, u načelu, moraju provesti stranke, koje imaju znatan manevarski prostor i slobodan izbor u pogledu načina provedbe. Cjelovitost postupaka u međunarodnim mehanizmima za rješavanje sporova i sloboda od vanjskih utjecaja s kojima bi stranke trebale moći pripremiti svoje pisano stajalište u najmanju su ruku vrijedni jednake zaštite koja se obično pruža nacionalnim postupcima ili postupcima Zajednice u skladu s člankom 4. stavkom 2. Uredbe 1049/2001.

Otkrivanje bi ugrozilo zaštitu postupka

Opće je načelo dobrog sudovanja da stranke imaju pravo braniti svoje interese od vanjskih utjecaja. Iz tog se načela može zaključiti da se dostavljanje dokumenata drugim strankama u sporu mora razlikovati od javnog otkrivanja u skladu s Uredbom 1049/2001.

Nepostojanje prevladavajućeg javnog interesa za otkrivanje

Podnositelj pritužbe tvrdi da je dobivanje pristupa drugom podnesku od velike javne važnosti jer je Komisija navodno nastojala promicati javno prihvaćanje GMO-a. Iako pristup informacijama o proizvodima koji mogu uzrokovati potencijalne rizike za zdravlje ljudi i okoliš dokazuje postojanje javnog interesa, drugi podnesak ne pokazuje da bi taj javni interes nadmašio potrebu za očuvanjem sposobnosti Komisije da brani interese Zajednice pred povjerenstvom WTO-a. Osim toga, Komisija propisno uzima u obzir javni interes za otkrivanje u predmetima koji se odnose na GMO-e jer je svoj podnesak objavila odmah nakon rasprave. Stoga je javnost obaviještena o tijeku postupka rješavanja sporova. Slijedom toga, podnositelj pritužbe nije dokazao postojanje javnog interesa kojim bi se preopteretio opći interes da se u to vrijeme zaštite postupci povjerenstva WTO-a koji su u tijeku.

Objava podnesaka panelima WTO-a

Kako je već prethodno navedeno, Komisija ima politiku objavljivanja svojih podnesaka povjerenstvima WTO-a, a tijekom proteklih godina to je obično činila odmah nakon održavanja saslušanja. Komisija smatra da iznimke od prava na pristup mogu spriječiti otkrivanje tih podnesaka prije saslušanja. Stoga se zahtjevi za pristup ocjenjuju od slučaja do slučaja kako bi se odlučilo je li moguće objaviti podneske prije saslušanja. Komisija smatra da, ako ne nakon prvog saslušanja, u svakom slučaju nakon drugog saslušanja, razlozi za uskraćivanje podnesaka više nisu primjenjivi.

Prethodno navedenom praksom u potpunosti se poštuje Uredba 1049/2001. Naime, podnesci su izravno dostupni čim je jasno da se ne primjenjuju iznimke od prava na pristup. To je u skladu s člankom 4. stavkom 7. i člankom 12. Uredbe.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Mišljenje Komisije proslijeđeno je podnositelju pritužbe, koji je zadržao svoju pritužbu. Podnositelj pritužbe dodao je sljedeće argumente i informacije:

Komisija nastoji široko tumačiti pojam „sud” upućivanjem na pojam „sudski postupak” kao „postupak odlučivanja treće strane koji se temelji na pravilima i čije rezultate stranke moraju poštovati”. Komisija tvrdi da se postupci povjerenstva WTO-a mogu izjednačiti sa sudskim postupcima.

Međutim, riječ je o neodrživo širokom tumačenju pojma i stoga je u potpunosti u suprotnosti sa zahtjevom strogog i proporcionalnog tumačenja iznimaka iz Uredbe 1049/2001.

Prilikom izrade Uredbe 1049/2001 izneseni su službeni prijedlozi za proširenje iznimke "sudskih postupaka" kako bi se obuhvatili "pravni postupci" (na primjer, prema mišljenju Odbora za pravna pitanja unutarnjeg tržišta (6)). Takve preporuke nisu prihvaćene i zadržan je uži pojam "sudski postupak". Nije dopušteno da Komisija sada nastoji zaobići jasnu namjeru zakonodavca Zajednice pripisivanjem nedopušteno širokog značenja pojmu.

Opće je prihvaćeno da postupci rješavanja sporova nisu sudski postupci i da pojam "sudovi" ne uključuje sudove ili tijela za rješavanje sporova koja izvršavaju nadležnost nad osobama samo zbog dobrovoljnog podvrgavanja njihovoj nadležnosti (kao što je ovdje slučaj). Stoga arbitri, povjerenstva za rješavanje sporova, odbori klubova i slično, iako mogu biti sudovi koji izvršavaju sudske funkcije, nisu "sudovi".

Nadalje, od određenog je interesa da sam WTO odbaci bilo kakav opis tijela za rješavanje sporova kao „suda”, navodeći, na primjer, da „iako je velik dio postupka sličan sudu, preferirano je rješenje da dotične zemlje same raspravljaju o svojim problemima i riješe spor”(www.wto.org/english/thewto_e/whatis_e/tif_e/disp1_e.htm).

Stajalište Komisije u pogledu prava spornih osoba pri odabiru članova povjerenstva u tom je pogledu pogrešno. WTO na svojoj internetskoj stranici navodi da se, "za razliku od uobičajenog suda, članovi vijeća obično biraju uz savjetovanje sa spornim zemljama. Samo ako se dvije strane ne mogu složiti, imenuje ih glavni direktor”(prethodno navedena internetska stranica). Riječ „konkurentnost” iz članka 8.6. DSU-a (na koju se poziva Komisija) protumačena je na tako širok način da članovi vijeća u praksi imaju istaknutu ulogu u odabiru povjerenstva na način koji nije poznat u stvarnom sudskom postupku.

Komisija tvrdi da su postupci pred Tijelom za rješavanje sporova barem vrijedni jednake zaštite koja se obično priznaje nacionalnim postupcima ili postupcima Zajednice na temelju članka 4. stavka 2. Uredbe 1049/2001. Što se tiče politike, to je doista upitno. Međutim, u pravnom smislu takvi postupci jednostavno nemaju istu zaštitu kao sudski postupci.

ODLUKA

1 Navodno kršenje Uredbe 1049/2001 o javnom pristupu dokumentima

1.1 Podnositelj pritužbe, djelujući u ime nevladine organizacije, podnio je Europskoj komisiji zahtjev za pristup drugom podnesku Europske komisije odboru Svjetske trgovinske organizacije ("WTO"). Komisija je u svojem ponovnom zahtjevu odbila zahtjev na temelju članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe 1049/2001 o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (7) („Uredba 1049/2001”), kojim se predviđa sljedeće:

„Institucije odbijaju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu:

(...)

- sudski postupak (...)".

Komisija je tvrdila da se „postupak rješavanja sporova WTO-a mora izjednačiti sa sudskim postupcima” u smislu članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe 1049/2001.

Podnositelj pritužbe u svojoj je pritužbi Europskom ombudsmanu ukratko naveo da je Komisijino odbijanje ponovnog zahtjeva bilo u suprotnosti s Uredbom 1049/2001. Osobito je tvrdio da Uredbom 1049/2001 nije predviđena nikakva iznimka u vezi s postupcima ili postupcima koji bi se mogli izjednačiti sa sudskim postupcima, kako je navedeno u članku 4. stavku 2. drugoj alineji Uredbe. Također je detaljno tvrdio da se postupci pred vijećima WTO-a ni u kojem slučaju ne mogu "poistovjetiti" ili na drugi način smatrati "sudskim postupcima" u smislu prethodno navedene odredbe.

1.2 U svojem mišljenju o pritužbi Komisija je u biti zadržala svoje odbijanje ponovnog zahtjeva podnositelja pritužbe.

1.3 U svojim očitovanjima na mišljenje Komisije podnositelj pritužbe zadržao je svoju pritužbu. Posebno je istaknuo da su pri sastavljanju Uredbe 1049/2001 izneseni službeni prijedlozi za proširenje iznimke "sudskih postupaka" na "sudske postupke" (na primjer, prema mišljenju Odbora za pravna pitanja unutarnjeg tržišta (8)), ali da takve preporuke nisu prihvaćene. Stoga nije bilo dopušteno da Komisija nastoji zaobići jasnu namjeru zakonodavca pripisivanjem nedopušteno širokog značenja pojmu "sudski postupak". Podnositelj pritužbe dodao je da je općeprihvaćeno da postupci rješavanja sporova nisu sudski postupci i da sudovi ne uključuju tijela za rješavanje sporova koja izvršavaju nadležnost nad osobama samo zbog dobrovoljnog podvrgavanja njihovoj nadležnosti.

1.4 Ombudsmanica napominje da je Komisija odbila ponovni zahtjev podnositelja pritužbe na temelju argumenta da se "postupak rješavanja sporova WTO-a mora izjednačiti sa sudskim postupcima" u smislu članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe 1049/2001. Taj je argument „asimilacije” iznesen u odgovoru Komisije na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe i u njegovu mišljenju o ovoj pritužbi. Komisija nije tvrdila da je povjerenstvo WTO-a „sud” ili da postupak pred povjerenstvom WTO-a čini postupak pred sudom.

1.5 S obzirom na prethodno navedeno, najprije valja ocijeniti sadržava li članak 4. stavak 2. druga alineja Uredbe 1049/2001 iznimku koja se odnosi na postupke rješavanja sporova koji se mogu izjednačiti sa sudskim postupcima. U tom pogledu Ombudsman podsjeća da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom sudova Zajednice, iznimke od javnog pristupa moraju tumačiti i primjenjivati strogo kako se ne bi povrijedila primjena općeg načela pristupa sadržanog u Uredbi 1049/2001 (9). Smatrati da „sudski postupci” u skladu s člankom 4. stavkom 2. drugom alinejom Uredbe 1049/2001 obuhvaćaju i postupke rješavanja sporova koji se mogu izjednačiti sa sudskim postupcima uključuje opsežno tumačenje te odredbe Uredbe. Takvo široko tumačenje nije u skladu s gore navedenim načelom uskog tumačenja i primjene. Osim toga, Komisija ni na koji način nije dokazala da bi, u skladu s namjerom zakonodavca Zajednice, izraz „sudski postupak” iz članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe 1049/2001 trebalo tumačiti kao da se odnosi i na druge postupke rješavanja sporova. S obzirom na prethodno navedeno, Ombudsmanica smatra da Komisijino odbijanje ponovnog zahtjeva podnositelja pritužbe zbog toga što se „postupak rješavanja sporova WTO-a mora izjednačiti sa sudskim postupcima” u smislu članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe 1049/2001 nije osnovano te stoga predstavlja slučaj nepravilnosti u postupanju.

1.6 Na temelju navedenog nalaza Ombudsman ne smatra primjerenim ispitati ostale argumente koje je podnositelj pritužbe iznio u prilog svojoj tvrdnji da je njegov ponovni zahtjev odbijen protivno Uredbi 1049/2001. Nadalje, uzimajući u obzir da je dokument naknadno objavljen, Europski ombudsman ne smatra primjerenim nastaviti s prijateljskim rješavanjem tog pitanja, nego će u nastavku iznijeti kritičku napomenu u skladu s člancima 6. i 7. Provedbenih odredbi Europskog ombudsmana (10).

2 Tvrdnja da bi podnesci Komisije u budućnosti trebali biti objavljeni u trenutku njihova podnošenja odboru WTO-a

2.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi se u budućnosti svi podnesci Komisije u sporovima WTO-a trebali, u nedostatku jasnih prevladavajućih razloga, objaviti istodobno s podnošenjem odboru WTO-a.

2.2 Ombudsmanica ističe da je ova istraga bila usmjerena na to je li Komisija pogrešno odbila ponovni zahtjev podnositelja pritužbe u skladu s Uredbom 1049/2001. To je pitanje obrađeno u točki 1. ovog mišljenja. Međutim, zaključak Ombudsmana iz točke 1.5., koji se odnosi na primjerenost obrazloženja pobijane odluke, sam po sebi ne podrazumijeva da bi Komisija općenito bila obvezna objaviti ili na drugi način otkriti trećim stranama svoje podneske u sporovima WTO-a u fazi postupka na koji upućuje podnositelj pritužbe. Ombudsman ne može isključiti da bi Komisijino odbijanje budućih zahtjeva za pristup takvim dokumentima u fazi koju je naveo podnositelj pritužbe moglo biti valjano i primjereno utemeljeno na jednoj od iznimki iz članka 4. Uredbe 1049/2001. Osim toga, Ombudsman ne može isključiti da bi se, na temelju analognih razmatranja, pružanje informacija trećim stranama o sadržaju takvih dokumenata u fazi postupka koju je predložio podnositelj pritužbe moglo valjano uskratiti. Nadalje, mora se napomenuti da podnositelj pritužbe nije naveo značenje i opseg izraza „jasni i prevladavajući interesi” koji se upotrebljava u formulaciji njegove tvrdnje, a posebno u vezi s iznimkama predviđenima u članku 4. Uredbe 1049/2001.

S obzirom na navedeno, Ombudsmanica smatra da ne bi bilo ni primjereno ni opravdano dalje razmatrati tvrdnju podnositelja pritužbe s ciljem prihvaćanja pravila kao što je ono koje je predložio podnositelj pritužbe.

2.3 S obzirom na prethodno navedeno, Europski ombudsman ne smatra da je potrebno ili opravdano dodatno ispitati gore navedenu tvrdnju.

Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s ovom pritužbom potrebno je iznijeti sljedeću kritičku napomenu:

U skladu s ustaljenom sudskom praksom sudova Zajednice, iznimke od javnog pristupa moraju se tumačiti i primjenjivati strogo kako se ne bi povrijedila primjena općeg načela pristupa utvrđenog u Uredbi 1049/2001 (11). Smatrati da „sudski postupci” u skladu s člankom 4. stavkom 2. drugom alinejom Uredbe 1049/2001 obuhvaćaju i postupke nagodbe koji se mogu izjednačiti sa sudskim postupcima uključuje opsežno tumačenje te odredbe Uredbe. Takvo široko tumačenje nije u skladu s gore navedenim načelom uskog tumačenja i primjene. Osim toga, Komisija ni na koji način nije dokazala da bi, u skladu s namjerom zakonodavca Zajednice, pojam "sudski postupak" iz članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe 1049/2001 trebalo tumačiti kao da se odnosi i na druge "postupke rješavanja sporova". S obzirom na prethodno navedeno, Ombudsmanica smatra da Komisijino odbijanje ponovnog zahtjeva podnositelja pritužbe zbog toga što se „postupak rješavanja sporova WTO-a mora izjednačiti sa sudskim postupcima” u smislu članka 4. stavka 2. druge alineje Uredbe 1049/2001 nije bilo osnovano te je stoga predstavljalo slučaj nepravilnosti u postupanju.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) SL 2001., L 145, str. 43.

(2) Članak 8. stavak 1. Dogovor o pravilima i postupcima za rješavanje sporova (http://www.wto.org/english/docs_e/legal_e/legal_e.htm, Prilog 2.).

(3) Članak 16., Dogovor o pravilima i postupcima za rješavanje sporova, prethodno naveden.

(4) Ombudsmanica napominje da Komisija u svojem mišljenju navodi da su „kritike [podnositelja pritužbe] na postupke povjerenstva neutemeljene [...]”. Ombudsmanica ističe da je podnositelj pritužbe iznio određene argumente u prilog svojoj tvrdnji da je predmetni dokument javan. Nije kritizirao postupak povjerenstva WTO-a.

(5) http://www.wto.org/english/docs_e/legal_e/legal_e.htm (vidjeti "Dogovor o rješavanju sporova iz Priloga 2.").

(6) Izvješće o Prijedlogu uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije, 27. listopada 2000., COM(2000) (30 - C5-0057/2000-2000/0032/COD), str. 93.

(7) SL 2001., L 145, str. 43.

(8) Izvješće o Prijedlogu uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije, 27. listopada 2000., COM(2000) (30 - C5-0057/2000-2000/0032/COD), str. 93.

(9) Vidjeti npr. spojene predmete T-110/03, T-150/03 i T-405/03 Sison protiv Vijeća, presuda od 26. travnja 2005., još nije objavljena, točka 45.

(10) http://www.ombudsman.europa.eu/lbasis/en/provis.htm

(11) Vidjeti spojene predmete T-110/03, T-150/03 i T-405/03 Sison protiv Vijeća, presuda od 26. travnja 2005., još nije objavljena, točka 45.