Strasbourg, 14. studenoga 2005.

Poštovana gospođo P.

Dana 4. kolovoza 2004. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu protiv Europskog gospodarskog i socijalnog odbora („EGSO”). Pritužba se odnosila na navodni propust EGSO-a da postupi u skladu s odlukom Prvostupanjskog suda u predmetu T-183/96 o povratu vaših sudskih troškova.

17. svibnja 2002. podnijeli ste prethodnu pritužbu pučkom pravobranitelju u vezi s istim predmetom. Pritužba je registrirana pod referentnim brojem 927/2002/(BF)JMA. Smatralo se nedopuštenim 25. lipnja 2002. jer se na temelju dostupnih informacija činilo da niste iscrpili sve mogućnosti za podnošenje internih administrativnih zahtjeva i pritužbi, posebno postupaka iz članka 90. stavaka 1. i 2. Pravilnika o osoblju, kako se zahtijeva člankom 2. stavkom 8. Statuta Europskog ombudsmana.

Dana 28. rujna 2004. obavijestio sam predsjednika EGSO-a o toj pritužbi i zamolio ga da podnese mišljenje. Dana 17. prosinca 2004. primio sam mišljenje EGSO-a. Proslijedila sam vam ga 14. siječnja 2005. s pozivom na očitovanje. Nisam primio nikakve primjedbe od vas.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene. Ispričavam se za vrijeme koje je potrebno za rješavanje slučaja.

COMPLAINT

Podnositelj pritužbe navodi sljedeće činjenice u predmetu:

Podnositelj pritužbe prvi je put 17. svibnja 2002. podnio pritužbu Ombudsmanu protiv EGSO-a koja je registrirana pod brojem predmeta 927/2002/(BF)JMA. Podnositeljica pritužbe u svojoj je pritužbi tvrdila da EGSO nije postupio u skladu s presudom Prvostupanjskog suda od 17. veljače 1998. u predmetu T-183/96, u kojoj je Sud naložio EGSO-u da, među ostalim, nadoknadi troškove pravnog zastupanja podnositelja pritužbe.

Podnositeljica pritužbe objasnila je da je 14. studenoga 1996. podnijela tužbu protiv EGSO-a Prvostupanjskom sudu u kojoj je osporila odluku svojeg poslodavca da protiv nje poduzme stegovne mjere, zbog čega je premještena s 5. stupnja na 2. stupanj razreda C3. EGSO je tu odluku donio 18. siječnja 1996. uz obrazloženje da su primjedbe koje je podnositelj pritužbe iznio u svojem izvješću o ocjeni, a koje se odnose na razdoblje od 1. rujna 1992. do 31. kolovoza 1994., protivne dostojanstvu njezina položaja i odanosti koju ima prema instituciji te krše njezine dužnosti na temelju članaka 12. i 21. Pravilnika o osoblju. Međutim, Prvostupanjski sud zaključio je 17. veljače 1998. da odluka EGSO-a nije proporcionalna te ju je poništio. Sud je također osudio EGSO da podnositelju pritužbe nadoknadi pravne troškove.

U svojoj pritužbi Ombudsmanici podnositeljica pritužbe tvrdila je da joj, unatoč jasnoj presudi Suda u pogledu njezinih pravnih troškova, EGSO još nije nadoknadio te troškove. Budući da iz dostupnih informacija proizlazi da podnositelj pritužbe nije iscrpio sve mogućnosti za podnošenje internih upravnih zahtjeva i pritužbi, osobito postupaka iz članka 90. stavaka 1. i 2. Pravilnika o osoblju, žalba je 25. lipnja 2002. proglašena nedopuštenom na temelju članka 2. stavka 8. Statuta Europskog ombudsmana. U tom dopisu od 25. lipnja 2002., kao i u daljnjem odgovoru od 30. kolovoza 2002., Ombudsman je predložio da podnositelj pritužbe iscrpi sve mogućnosti za podnošenje internih administrativnih zahtjeva, posebno žalbeni postupak utvrđen u članku 90. stavku 2. Pravilnika o osoblju. Ombudsmanica je dodala da bi, nakon što to učini, mogla razmotriti podnošenje nove pritužbe ako smatra da je odgovor institucije nezadovoljavajući.

Podnositelj pritužbe ponovno je 4. travnja 2004. pisao Ombudsmanu. U tom je dopisu navela da je u više navrata, posljednji put 12. srpnja 2004., pisala EGSO-u tražeći povrat svojih pravnih troškova u iznosu od 69 190 BEF. Unatoč njezinim zahtjevima, nadoknada još nije izvršena. Podnositeljica pritužbe uz svoju je pritužbu priložila preslike svoje korespondencije s EGSO-om.

Uzimajući u obzir nove dokaze, Ombudsman je odlučio registrirati dopis podnositelja pritužbe kao novu pritužbu (referentna oznaka 2778/2004/JMA) i pokrenuti istragu. Navodi o kojima je ombudsmanica zatražila od EGSO-a da podnese mišljenje bili su sljedeći:

Podnositeljica pritužbe ukratko tvrdi da, unatoč brojnim zahtjevima koje je uputila odgovarajućim službama EGSO-a, njezine sudske pristojbe u predmetu T-183/96 pred Prvostupanjskim sudom još nisu vraćene, čime je prekršena presuda Suda. Stoga zahtijeva da joj se nadoknade njezine odvjetničke pristojbe u iznosu od 69 190 BEF.

INQUIRY

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora

EGSO je u svojem mišljenju prvo iznio detaljnu kronologiju činjeničnog stanja. Institucija je svojem mišljenju priložila svu korespondenciju između podnositelja pritužbe i njezinih službi.

EGSO je napomenuo da je Prvostupanjski sud 17. veljače 1998. donio presudu u predmetu T-183/96, koju je gđa P. pokrenula protiv EGSO-a, u kojoj je osudio instituciju da plati pravne troškove podnositelja pritužbe.

Podnositelj pritužbe uputio je 16. svibnja 2002. dopis EGSO-u kako bi zatražio izvršenje presude. Podnositeljica pritužbe u svojem je dopisu zatražila povrat svojih sudskih troškova, iako nije priložila nikakve popratne dokaze u vezi s tim troškovima. Službe EGSO-a neuspješno su pokušale stupiti u kontakt s podnositeljem pritužbe kako bi od nje zatražile da dostavi dokaze o iznosu i prirodi njezinih sudskih troškova.

Podnositelj pritužbe službeno je 29. srpnja 2003. podnio žalbu EGSO-u u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju. U svojoj je žalbi zatražila plaćanje svojih sudskih troškova u iznosu od 10 000 BEF. Svojoj žalbi priložila je potvrdu u kojoj je njezin odvjetnik izjavio da mu je tužitelj 1991. i/ili 1996. platio 10 000 BEF-a. U svojem odgovoru od 9. prosinca 2003. EGSO je zaključio da se plaćanje ne može odobriti jer je dokument priložen dopisu podnositelja pritužbe samo preslika izvorne potvrde i, osim toga, nije dokazao da su zatražene pristojbe uključivale pravni rad u predmetu T-183/96.

U dopisu od 16. travnja 2004. podnositelj pritužbe pozvao je EGSO da poštuje presudu Suda i plati joj sudske pristojbe u iznosu od 10 000 BEF. Priložila je svojem dopisu izvornu potvrdu o tom iznosu. U odgovoru od 5. srpnja 2004. službe EGSO-a odbile su zahtjev podnositelja pritužbe uz obrazloženje da dokazi koje je ona podnijela nisu ni ispravan primitak ni račun njezina odvjetnika te da se, osim toga, ne odnose na konkretne poslove za koje je izdan račun. U svojem dopisu institucija je opisala vrstu popratnih dokaza koje bi podnositelj pritužbe trebao poslati kako bi njegov zahtjev za plaćanje bio odobren.

Tužiteljica je 12. srpnja 2004. poslala dvije odvojene potvrde, iz 1997. i 2000., u kojima je njezina odvjetnica izjavila da je rad koji je obavljala za podnositelja pritužbe bio za njegov rad u predmetu T-183/96. Podnositelj pritužbe u dopis je uključio i novi zahtjev koji se odnosi na dodatne pravne pristojbe u iznosu od 59 190 BEF. U svojem odgovoru od 15. listopada 2004. EGSO je pristao vratiti početni zahtjev za 10 000 BEF-a, ali je odbio platiti dodatnih 59 190 BEF-a jer je smatrao da drugi zahtjev nije potkrijepljen nikakvim dokazima.

Nakon što je iznio činjenice u predmetu, EGSO je iznio niz primjedbi u vezi s istragom Europskog ombudsmana i meritumom predmeta.

Kad je riječ o odluci Europskog ombudsmana o pokretanju istrage u ovom predmetu, EGSO je tvrdio da podnositelj pritužbe nije iscrpio mogućnosti za podnošenje unutarnjih administrativnih pritužbi, posebno žalbe iz članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, prije podnošenja pritužbe Europskom ombudsmanu, čime se krši članak 2. stavak 8. Statuta Europskog ombudsmana. EGSO je tvrdio da je, kad je riječ o zahtjevu za plaćanje 10 000 BEF-a, podnositelj pritužbe podnio svoju pritužbu Ombudsmanu mjesec dana prije isteka roka za odgovor institucije na njezinu žalbu, predviđenog člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju. Kad je riječ o zahtjevu podnositelja pritužbe za povrat dodatnih 59 190 BEF-a, EGSO je istaknuo da njegove službe nikad nisu podnijele internu žalbu u pogledu tog drugog zahtjeva. EGSO je stoga zaključio da je Europski ombudsman trebao proglasiti predmet nedopuštenim na temelju članka 2. stavka 8. svojeg Statuta.

U vezi s navodima podnositelja pritužbe, EGSO se pozvao na objašnjenja sadržana u njegovoj odluci od 15. listopada 2004., prema kojima je prihvatio platiti troškove pravnog zastupanja podnositelja pritužbe u iznosu od 10 000 BEF, ali je to odbio učiniti za njegov drugi zahtjev od 59 190 BEF. Institucija je tvrdila da su u prvom slučaju njezine službe nastavile plaćati pristojbe podnositelju pritužbe nakon što je 12. srpnja 2004. dostavila potrebne dokaze. Kad je riječ o odbijanju EGSO-a da ispuni novi zahtjev podnositelja pritužbe za 59 190 BEF, institucija je tvrdila da još nije podnesen nijedan dokaz kojim bi se opravdala priroda tih pristojbi. Institucija je stoga zaključila da su njezine službe pravilno postupile u toj situaciji i da je svako kašnjenje u plaćanju posljedica toga što podnositelj pritužbe nije dostavio odgovarajuće dokaze o prirodi odvjetničkih troškova.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Ombudsman nije zaprimio primjedbe podnositelja pritužbe.

ODLUKA

1 Uvodna napomena

1.1 Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) u svojem mišljenju smatra da pritužba nije bila u skladu sa zahtjevima iz članka 2. stavka 8. Statuta Europskog ombudsmana te da je stoga Europski ombudsman nije smio proglasiti dopuštenom. Tužiteljica prije podnošenja pritužbe Ombudsmanu nije iscrpila sve mogućnosti podnošenja unutarnjih upravnih pritužbi, osobito žalbeni postupak iz članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.

1.2 Europski ombudsman podsjeća da, u skladu s člankom 2. stavkom 8. njegova Statuta:

„ Ombudsmanu se ne može podnijeti pritužba koja se odnosi na radne odnose između institucija i tijela Zajednice te njihovih dužnosnika i ostalih službenika, osim ako je dotična osoba iscrpila sve mogućnosti za podnošenje internih administrativnih zahtjeva i pritužbi, posebno postupke iz članka 90. stavaka 1. i 2. Pravilnika o osoblju, te su istekli rokovi za odgovore tijela koje je podnijelo takvu predstavku.”

1.3 Treba uzeti u obzir činjenicu da je 17. svibnja 2002. podnositelj pritužbe prvi put podnio pritužbu Ombudsmanu u vezi s istim predmetom (referenca: 927/2002/(BF)JMA), koja je proglašena nedopuštenom 25. lipnja 2002. u skladu s člankom 2. stavkom 8. Statuta Europskog ombudsmana. Činilo se da podnositelj pritužbe nije iscrpio sve mogućnosti za podnošenje internih upravnih zahtjeva i pritužbi, osobito postupke iz članka 90. stavaka 1. i 2. Pravilnika o osoblju. Ombudsman je u svojem dopisu od 25. lipnja 2002., kao i u daljnjem odgovoru od 30. kolovoza 2002., podnositelju pritužbe jasno dao do znanja da bi trebala iscrpiti žalbeni postupak iz članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju prije nego što razmotri podnošenje nove pritužbe.

1.4 Iz dokaza koje je podnio EGSO proizlazi da je podnositelj pritužbe 29. srpnja 2003. stvarno podnio žalbu u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju kojom je tražio da mu EGSO nadoknadi troškove pravnog zastupanja u predmetu T-183/96 (1) i da je EGSO odgovorio 9. prosinca 2003.

1.5 Ombudsmanica napominje da je uslijedila i naknadna korespondencija između podnositelja pritužbe i EGSO-a. Međutim, s obzirom na to da se žalba EGSO-u na temelju članka 90. stavka 2. i naknadna pritužba Ombudsmanu odnose na isti predmet, Ombudsman smatra da pritužba ispunjava uvjete utvrđene u članku 2. stavku 8. njegova Statuta. Stoga Ombudsman smatra da je primjereno razmotriti navode podnositelja pritužbe i stoga ocijeniti meritum predmeta.

2 Navodni propust EGSO-a da nadoknadi pravne troškove podnositelja pritužbe

2.1 Podnositeljica pritužbe tvrdi da joj, unatoč brojnim zahtjevima upućenima odgovarajućim službama EGSO-a, pravni troškovi u predmetu T-183/96 pred Prvostupanjskim sudom još nisu nadoknađeni, što je u suprotnosti s presudom Suda. Stoga zahtijeva da joj se nadoknade njezine odvjetničke pristojbe u iznosu od 69 190 BEF.

Podnositeljica pritužbe objašnjava da je 14. studenoga 1996. podnijela tužbu protiv EGSO-a Prvostupanjskom sudu, u kojoj je osporila odluku EGSO-a da je premjesti s 5. stupnja na 2. stupanj razreda C3. U svojoj presudi od 17. veljače 1998. Sud je zaključio da odluka EGSO-a nije proporcionalna te ju je stoga poništio. Kao posljedica tog nalaza Sud je instituciji naložio da podnositelju pritužbe nadoknadi pravne troškove.

2.2 EGSO tvrdi da je 16. srpnja 2004. , svojim službama nadoknadio troškove pravnog zastupanja podnositelja pritužbe u iznosu od 10 000 BEF, nakon što je dostavio potrebne dokaze o prirodi pravnog posla o kojem je riječ. Međutim, EGSO napominje da su njegove službe odbile ispuniti drugi zahtjev podnositelja pritužbe za dodatnih 59 190 BEF jer nije podnijela odgovarajuće dokaze kojima bi opravdala prirodu tih pristojbi.

EGSO objašnjava da se podnositelj pritužbe prvi put obratio svojim službama 16. svibnja 2002. kako bi zatražio izvršenje presude. Međutim, njezin dopis nije sadržavao nikakve popratne dokaze. Dana 29. srpnja 2003. ponovila je svoj zahtjev i vrijednost svojih sudskih troškova odredila na 10 000 BEF. Taj je iznos isplaćen tek 16. srpnja 2004., nakon što su EGSO-u dostavljeni odgovarajući dokazi. Podnositelj pritužbe poslao je 12. srpnja 2004. novi zahtjev u vezi s dodatnim sudskim pristojbama u iznosu od 59 190 BEF. EGSO tvrdi da dodatni iznos nije vraćen jer podnositelj pritužbe nije podnio nikakav dokaz kojim bi se mogla opravdati priroda tih pristojbi.

2.3 Ombudsmanica je pažljivo pregledala sve dostupne informacije. Čini se da je podnositelj pritužbe podnio prvi zahtjev EGSO-u za povrat odvjetničkih troškova u dopisu koji je EGSO zaprimio 16. svibnja 2002. Međutim, u svojem dopisu, u kojem je skrenula pozornost na dio presude Suda koji se odnosi na povrat njezinih sudskih troškova od strane EGSO-a, podnositelj pritužbe nije kvantificirao točan iznos tih pristojbi. Nakon toga podnositelj pritužbe podnio je dva zasebna zahtjeva u pogledu svojih pravnih troškova.

2.4 U dopisima koje je podnositelj pritužbe uputio EGSO-u 29. srpnja 2003. i 16. travnja 2004. podnositelj pritužbe utvrdio je da su njegove pravne pristojbe iznosile 10 000 BEF.

Ombudsmanica napominje da je, nakon nekoliko pisanih razmjena informacija između podnositelja pritužbe i EGSO-a o dokazima kojima se potkrepljuju te pravne pristojbe, institucija 16. srpnja 2004. podnositelju pritužbe isplatila iznos od 10 000 BEF. Stoga se čini da je prvi zahtjev podnositelja pritužbe platila institucija.

2.5 Međutim, dopisom od 12. srpnja 2004. podnositeljica pritužbe podnijela je novi zahtjev EGSO-u kojim je zatražila povrat odvjetničkih troškova koji nisu plaćeni njezinu odvjetniku u iznosu od 59 190 BEF.

Dopis je sadržavao dvije potvrde koje je izdala njezina odvjetnica u prilog novom zahtjevu. U prvoj potvrdi od 16. kolovoza 2000. njezina odvjetnica upućuje na neodređen/neidentificirani postupak pred EGSO-om za koji su glavne sudske pristojbe iznosile 46 992 BEF i za koji su dodatni troškovi iznosili 12 198 BEF. Druga potvrda od 4. ožujka 1997. sadržava detaljnu raščlambu troškova (16 742 BEF) i pravnih troškova (40 250 BEF) uključenih u pravni postupak između podnositelja pritužbe i EGSO-a. Međutim, nije bilo dodatnih pojedinosti na temelju kojih bi se mogla utvrditi točna priroda ovog predmeta.

2.6 Ombudsmanica napominje da se ni u jednom dokumentu koji je podnositelj pritužbe podnio u prilog svojem drugom zahtjevu za 59 190 BEF ne navodi predmet pravnog posla niti se detaljno opisuje način na koji je taj posao kvantificiran.

Ombudsmanica smatra da se na temelju načela dobrog financijskog upravljanja čini razumnim da uprava prije podmirenja duga zatraži od potencijalnog korisnika da dostavi popratne dokaze o iznosu i prirodi rashoda.

S obzirom na navedeno, Ombudsmanica smatra da je stajalište EGSO-a u pogledu drugog zahtjeva podnositelja pritužbe razumno.

Ombudsmanica je stoga zaključila da ne postoje nepravilnosti u postupanju.

Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s tom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

Predsjednik EGSO-a također će biti obaviješten o toj odluci.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Predmet T-183/96 E protiv Gospodarskog i socijalnog odbora [1998.] ECR-SC IA-67; II-159.