Strasbourg, 18. siječnja 2005.

Poštovani gospodine X.,

Dana 16. siječnja 2004. poslali ste mi pritužbu u vezi s Komisijinim postupanjem s pritužbom zbog povrede [pritužba 3 ]. Shvatio sam da se vaša pritužba protivi odluci Komisije o meritumu te sam je stoga odbio jer sam o tom pitanju već odlučio u svojoj odluci o [drugoj pritužbi].

U telefonskom razgovoru 29. travnja 2004. obavijestili ste moje službe da niste zadovoljni ni korespondencijom Komisije u vezi s vašom pritužbom zbog povrede. Identificirali ste optužbe u svom pismu od 16. siječnja 2004. koje ste htjeli da istražim. Naveli ste i da ćete Europskom ombudsmanu istog dana poslati primjerak dopisa Komisije, što ste i učinili. Istog sam dana zabilježio ovaj prigovor.

Dana 7. svibnja 2004. moje službe obratile su se Komisiji u vezi s jednim aspektom Vaše pritužbe. Dana 24. svibnja 2004. primio sam presliku dopisa koji vam je poslala Komisija.

U vezi s vašom pritužbom pokrenula sam 2. lipnja 2004. dopisom predsjedniku Europske komisije. Komisija je svoje mišljenje poslala 31. kolovoza 2004. Proslijedila sam vam ga s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 27. rujna 2004.

Poslali ste poruku e-pošte 30. studenog 2004., postavljajući upite o mom odgovoru na vaša opažanja. Dana 8. prosinca 2004. odgovorio sam na Vašu poruku e-pošte i obavijestio Vas da ćete moje nalaze o Vašoj pritužbi primiti najkasnije do kraja siječnja 2005.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

Kako bi se izbjegli nesporazumi, važno je podsjetiti da Ugovor o EZ-u ovlašćuje Europskog ombudsmana da istražuje moguće slučajeve nepravilnosti u postupanju samo u aktivnostima institucija i tijela Zajednice. Statutom Europskog ombudsmana izričito se predviđa da nijedno djelovanje bilo kojeg drugog tijela ili osobe ne može biti predmet pritužbe Europskom ombudsmanu.

Istrage Ombudsmana u vezi s Vašom pritužbom stoga su usmjerene na ispitivanje je li došlo do nepravilnosti u djelovanju Europske komisije.

COMPLAINT

Osnovne informacije

Dana 14. travnja 1999. predsjednik Odbora za predstavke Europskog parlamenta proslijedio je predstavku Europskom ombudsmanu, predlažući da se s njom postupa kao s pritužbom protiv Europske komisije. Podnositelj predstavke, podnositelj pritužbe u ovom predmetu, smatrao je da Komisija nije ispunila svoju dužnost da osigura pravilnu primjenu direktive Zajednice u Ujedinjenoj Kraljevini. Direktiva je bila Direktiva o neživotnom osiguranju (Direktiva Vijeća 73/239/EEZ) za čiju su navodno nepravilnu provedbu neki smatrali da je dovela do financijskih gubitaka za Lloydove osiguravatelje (takozvani nazivi). Predmet je evidentiran kao [pritužba 1.], a podnositelj pritužbe naknadno je obaviješten da je pritužba nedopuštena jer prethodno nisu primijenjeni administrativni pristupi.

Podnositelj pritužbe podnio je 16. siječnja 2004. novu pritužbu Ombudsmanu [pritužba 3]. Nakon pažljivog ispitivanja te pritužbe činilo se da se tvrdnja protiv Europske komisije odnosila na navodne povrede Direktive 73/239/EEZ od strane Ujedinjene Kraljevine u razdoblju prije 2000. Ombudsman je to pitanje već razmotrio u svojoj odluci o [pritužbi 2 ] iz 2003., u kojoj je zaključio:

„Komisija ima pravo usmjeriti svoju istragu na temelju članka 226. na to je li došlo do povrede prava Zajednice nakon stupanja na snagu [Ujedinjene Kraljevine ] Zakona o financijskim uslugama i tržištima iz 2000. Ombudsman stoga ne utvrđuje nepravilnosti u postupanju u vezi s tim aspektom pritužbe.”

Budući da se činilo da je podnositelj pritužbe u svojoj pritužbi od 16. siječnja 2004. želio preispitati stajalište Komisije o tome je li Ujedinjena Kraljevina prije 2000. povrijedila pravo Zajednice, pritužba je odbijena.

Ombudsman je u svojem odgovoru podnositelju pritužbe također naveo da se čini da izražava nezadovoljstvo načinom na koji je Komisija odgovarala s njim. Međutim, Ombudsman nije utvrdio da su te primjedbe bile dovoljno precizne da bi ih se moglo uzeti u istragu kao konkretne navode. Ombudsman je o tome obavijestio podnositelja pritužbe navodeći da može iznijeti precizne navode u vezi s korespondencijom između njega i Komisije.

Ovaj prigovor

U telefonskom razgovoru 29. travnja 2004. podnositelj pritužbe obavijestio je službe Ombudsmana da nije zadovoljan Komisijinom korespondencijom u vezi s njegovom pritužbom zbog povrede. U svojoj pritužbi od 16. siječnja 2004. (vidjeti prethodno navedeno) naveo je točke koje je želio da Europski ombudsman istraži. Bili su:

(i) Nedostavljanje interpretativne obavijesti o pravu na traženje naknade štete pretrpljene zbog povrede prava Zajednice od strane države članice;

ii. Nezadovoljavajuća i upitna objašnjenja za izostanak odgovora na dopis podnositelja pritužbe od 29. svibnja 2003. upućen g. T.-u (službeniku Komisije);

iii. Nezadovoljavajući ili nedostajući odgovori na tri pitanja koja je podnositelj pritužbe uputio g. T.-u u istom dopisu;

iv. Nepružanje informacija o utvrđenom postupku u Ujedinjenoj Kraljevini koji omogućuje građaninu da dobije naknadu za gubitak i/ili štetu prouzročenu povredom prava Zajednice.

Točke i., ii. i iii. navedene su na četvrtoj stranici dopisa podnositelja pritužbe od 16. siječnja 2004. Odnose se na dopis koji je 10. prosinca 2003. Komisija uputila podnositelju pritužbe (koji je potpisao g. Th., drugi dužnosnik Komisije).

Točka iv. navedena je na petoj stranici dopisa podnositelja pritužbe od 16. siječnja 2004. Podnositelj pritužbe objasnio je službama Ombudsmana da se ta točka odnosi na drugo pismo koje je potpisao g. Th. Predmetni dopis bio je od 3. svibnja 2002., nosio je oznaku VM/430/2002 i bio je upućen drugom od Lloydovih imena. Podnositelj pritužbe izjavio je da će poslati primjerak dopisa Ombudsmanu telefaksom. Telefaks je zaprimljen 29. travnja 2004.

Ovaj prigovor evidentiran je na toj osnovi i datiran je 29. travnja 2004.

Službe Europskog ombudsmana 7. svibnja 2004. telefonirale su Komisiji u vezi s prethodno navedenim prvim navodima podnositelja pritužbe. Nadležni dužnosnik Komisije izjavio je da će razmotriti to pitanje. Nakon toga obavijestio je službe pučkog pravobranitelja da interpretativna komunikacija još nije objavljena. Poslao bi pismo podnositelju pritužbe u kojem bi mu dao te informacije. Ombudsmanica je 24. svibnja 2004. primila primjerak dopisa Komisije podnositelju pritužbe od 13. svibnja 2004. U dopisu je objašnjeno da Glavno tajništvo još nije pripremilo komunikaciju zbog velikog radnog opterećenja. Stoga se činilo da je prva tvrdnja riješena te je Ombudsman stoga odlučio pokrenuti istragu samo o navodima ii., iii. i iv. Podnositelj pritužbe o tome je obaviješten dopisom od 2. lipnja 2004.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju ukratko razmotrila navode podnositelja pritužbe kako slijedi:

Tvrdnja ii. (2)

Službe Komisije potvrdile su primitak dopisa podnositelja pritužbe od 29. svibnja 2003. (registriranog 3. lipnja 2003.). Odgovor je odmah pripremio nadležni službenik. Evidencija Komisije jasno je pokazala da je taj nacrt pisma pripremljen i posljednji put spremljen na zajedničkoj akciji „j” relevantne jedinice. Dotični dužnosnik potpisao je pismo i pretpostavio da je pismo poslano. Nije provedena daljnja provjera slanja dopisa.

Bilo je važno imati na umu izvanrednu količinu posla uključenog u Lloydov slučaj. Komisija je zaprimila 35 službenih pritužbi, od kojih su neke podnesene u ime velikih udruženja. Korespondencija je primljena i od zainteresiranih strana, a posebno od mnogih zastupnika u Europskom parlamentu. Osim službenih pritužbi, Komisija je zaprimila i korespondenciju 61 osobe ili organizacije.

U ovom predmetu podnositelj pritužbe ponovno je dopisom od 29. kolovoza 2003. pisao Komisiji. Iako se u tom dopisu navodi da se „pisma članovima Europske komisije iz bilo kojeg razloga ne priznaju uvijek niti se na njih odgovara”, u njemu se ne navodi da podnositelj pritužbe nije primio odgovor na njegov dopis od 29. svibnja 2003. Komisija je odgovorila dopisom od 16. rujna 2003. u roku utvrđenom u njezinu Kodeksu o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi.

Podnositelj pritužbe zatim je ponovno pisao 23. studenoga 2003., ovaj put navodeći da nije primio odgovor na svoj dopis od 29. svibnja 2003. Službe Komisije odmah su istražile to pitanje i iznenadile su se kad su utvrdile da potpisani dopis nije poslan.

Komisija je odmah odgovorila dopisom od 10. prosinca 2003., ponovno u skladu sa svojim Kodeksom dobrog administrativnog postupanja. Ispričava se zbog nedostavljanja odgovora na dopis od 29. svibnja 2003.

Komisija se ponovno ispričala podnositelju pritužbe za nadzor, navodeći njegovo vrlo veliko radno opterećenje.

Navod (iii.)

Komisija se najprije pozvala na činjenicu da je g. Perry, zastupnik u Europskom parlamentu, u dopisu Komisiji od 16. travnja 2002. već istaknuo materijalna pitanja iz dopisa podnositelja pritužbe od 29. svibnja 2003. u ime podnositelja pritužbe. Dopisom od 6. lipnja 2002. pružen je detaljan odgovor.

Komisija je navela da je riješila tri pitanja istaknuta u dopisu podnositelja pritužbe od 29. svibnja 2003. kako slijedi:

Kad je riječ o prvom pitanju, podnositelj pritužbe pitao je zašto je „Europska komisija 1978. povukla planirani postupak zbog povrede protiv vlade Ujedinjene Kraljevine jer nije prenijela Direktivu o osiguranju 73/239 u englesko pravo (nakon što je dopustila maksimalno produljenje roka)”.

Komisija je navela da može samo ponoviti informacije i zaključke koje je prethodno dostavila podnositelju pritužbe, tj. da su službe Komisije bile zadovoljne obvezom Ujedinjene Kraljevine da donese propisano zakonodavstvo. Tijela Ujedinjene Kraljevine dostavila su nacrte propisa i potvrdila da upotrebljavaju svoje diskrecijske ovlasti za provedbu nadzora Ujedinjene Kraljevine u skladu s Direktivom. Komisija je dodala da je to posebno potvrđeno dopisom tijela Ujedinjene Kraljevine od 20. prosinca 1977.

Komisija je dodala da ne zna zašto je došlo do kašnjenja od četiri godine između obveze Ujedinjene Kraljevine i njezina donošenja zakonodavstva o tom pitanju.

Kad je riječ o drugom pitanju, podnositelj pritužbe pitao je zašto je „Europska komisija dopustila nadležnom tijelu Ujedinjene Kraljevine da dopusti društvu Lloyd's da nastavi trgovati četiri godine izvan prava Zajednice do 1982., kada je Direktiva konačno prenesena u englesko pravo Zakonom o osiguravajućim društvima od tog datuma”.

Komisija je ponovno navela da su tijela Ujedinjene Kraljevine potvrdila da koriste svoje diskrecijske ovlasti za provođenje nadzora Ujedinjene Kraljevine u skladu s Direktivom. Nadalje je navela da je postojao niz propisa Ujedinjene Kraljevine o osiguranju koji su se primjenjivali na osiguravatelje na temelju Zakona o osiguravajućim društvima iz 1974. i povezanog zakonodavstva. Slijedom toga, nije se moglo razumno zaključiti da je Komisija dopustila osiguravateljima iz Ujedinjene Kraljevine da trguju protivno pravu Zajednice.

Kad je riječ o trećem pitanju, podnositelj pritužbe naveo je sljedeće:

„Želio bih dovesti u pitanje usklađenost Zakona iz Lloyda iz 1982. s Direktivom 73/239. Budući da će za to možda biti potrebna konačna presuda Suda Europske unije, savjetujem vam kako to postići. Malo je vjerojatno da bi takvu presudu mogli donijeti nacionalni sudovi države članice ako bi ishod bio vrlo pristran u korist države članice.”

Komisija je izjavila da je podnositeljima pritužbi uvijek pokušavala ukazati na to da su nacionalni sudovi nadležni za odlučivanje o prethodnoj usklađenosti nacionalnog zakonodavstva s pravom EU-a.

Kad je riječ o postupcima protiv države članice pred nacionalnim sudovima, u dopisima Komisije podnositelju pritužbe navedene su opsežne pojedinosti, uključujući upućivanja na relevantnu sudsku praksu Suda. Komisija se pozvala na svoj dopis od 10. prosinca 2003. (naveden u prethodnom tekstu), u kojem je podnositelju pritužbe također pojašnjeno da se pred nacionalnim sudom mora tražiti bilo kakva pravna zaštita. Podnositelju pritužbe nije dana preporuka za podnošenje zahtjeva Sudu Europske unije jer je gotovo sigurno da je takav zahtjev nedopušten.

Kad je riječ o djelovanju Komisije radi dobivanja konačne presude Suda, Komisija je u više navrata svim podnositeljima pritužbe u „Lloydovu spisu” jasno dala do znanja da je „cilj postupka zbog povrede u skladu s pravom EU-a utvrditi ili ponovno uspostaviti usklađenost nacionalnog prava s pravom EU-a, a ne odlučivati o prethodnoj usklađenosti ili neusklađenosti nacionalnog prava”.

Navod (iv.)

Kad je riječ o četvrtoj tvrdnji podnositelja pritužbe, Komisija je smatrala da je na nju pružen odgovarajući odgovor u njezinim objašnjenjima koja se odnose na treću tvrdnju.

Komisija je iznijela i dodatne primjedbe kako bi naglasila veličinu i složenost spisa društva Lloyd i dokazala da je opširno komunicirala s podnositeljem pritužbe.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima izrazio nezadovoljstvo Ombudsmanovim postupanjem s ovom pritužbom i povezanom pritužbom [C ], navodeći sljedeće:

1) Nije smatrao da je Ombudsman dovoljno pažljivo pročitao tekst svoje početne [pritužbe 3 ] ("postoji nekoliko drugih pitanja koja sam istaknuo, a koja [vaše osoblje] nije odlučilo istražiti [u ovoj istrazi ]. Cjelovit odgovor na sve, a ne samo na neke, moje zabrinutosti bio bi zahvalan”).

2) Smatrao je da je odgovor Ombudsmana na njegovu prvotnu [pritužbu 3] bio pogrešan jer se odluka o nedopuštenosti (prema podnositelju pritužbe) temeljila na odluci Ombudsmana koja se nije odnosila na pitanja koja se odnose na njega (tj. na odluku o pritužbi A); izjavio je da se odluka Ombudsmana odnosila samo na povrede prava Zajednice u razdoblju nakon 2000., dok su se pitanja koja je sam istaknuo odnosila na navodne povrede u razdoblju od 1978. do 2000.

Podnositelj pritužbe također je naveo da je Komisija 20. prosinca 2001. objavila priopćenje za medije u kojem je navela da će „odlučiti smatra li da postoji povreda prava Zajednice”. Želio je da pučki pravobranitelj istraži zašto takva odluka nikad nije donesena.

U vezi s navodom koji nije bio predmet istrage, tj. navodom da nije dostavljena interpretativna komunikacija o pravu na traženje naknade štete pretrpljene zbog povrede prava Zajednice od strane države članice, čini se da podnositelj pritužbe tvrdi da je Komisija pogrešno propustila objaviti navedenu komunikaciju.

ODLUKA

1 Uvodne napomene

1.1 Podnositelj pritužbe poslao je 16. siječnja 2004. Ombudsmanu [pritužbu 3] u vezi s Komisijinim postupanjem s pritužbom zbog povrede koja se odnosi na navodne povrede Direktive EZ 73/239 od strane Ujedinjene Kraljevine. Ombudsmanica je razumjela da se pritužba odnosi na meritornu odluku Komisije o tom pitanju te ju je stoga odbila jer je o tom pitanju već odlučio u svojoj odluci o [pritužba 2 ]. U telefonskom razgovoru 29. travnja 2004. podnositelj pritužbe obavijestio je službe Ombudsmana da nije zadovoljan ni Komisijinom korespondencijom u vezi s njegovom pritužbom zbog povrede. Identificirao je optužbe u svom pismu od 16. siječnja 2004. koje je želio da Ombudsman istraži. Ombudsmanica je u skladu s tim pokrenula ovu istragu.

1.2 U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe izrazio je nezadovoljstvo Ombudsmanovim postupanjem s ovom pritužbom i [pritužbom 3]. U osnovi je postavio dva pitanja: 1) Ombudsman nije utvrdio sve svoje navode za ovu istragu; 2) Ombudsman je u svojoj odluci o [žalbi 3] pogrešno uputio na svoju prethodnu odluku o [žalbi 2] jer se prema njegovu mišljenju ta odluka odnosila samo na razdoblje nakon 2000. Osim tih dvaju pitanja, istaknuo je (1) da Komisija nije objavila odluku o tome je li Ujedinjena Kraljevina povrijedila pravo Zajednice, iako je u priopćenju za medije navela da će to učiniti, i (2) da je Komisija pogrešno propustila objaviti komunikaciju o tumačenju prava na traženje naknade štete pretrpljene zbog povrede prava Zajednice od strane države članice (3).

1.3 Što se tiče prvog prigovora podnositelja pritužbe protiv Ombudsmanova postupanja s njegovim pritužbama, već je u odgovoru Ombudsmana na njega [pritužba 3] pojašnjeno da brojne izjave i primjedbe iznesene u njegovu dopisu o pritužbi nisu bile dovoljno konkretne da bi ih se uzelo u razmatranje kao navode ili tvrdnje. Tijekom kasnijeg telefonskog razgovora između službi Ombudsmana i podnositelja pritužbe, potonji je pojasnio svoje navode i tvrdnje. Ombudsman napominje da je, u skladu sa svojom uobičajenom praksom, podnositelju pritužbe poslao dopis u kojem ga je obavijestio o navodima koji su uzeti u istragu. Podnositelj pritužbe nije odgovorio na taj dopis kako bi obavijestio Ombudsmana da smatra da je popis navoda pogrešan ili nepotpun. Ombudsman smatra da bi uključivanje dodatnih navoda u ovoj fazi istrage nepotrebno odgodilo preispitivanje navoda koje je preuzeo za istragu. Ombudsman stoga nije ispitao tekst [pritužbe 2] kako bi pokušao utvrditi takve dodatne navode. Međutim, podnositelj pritužbe i dalje može podnijeti novu pritužbu u kojoj iznosi svoje precizne navode i tvrdnje.

1.4 Što se tiče drugog prigovora podnositelja pritužbe protiv Ombudsmanova postupanja s njegovim pritužbama, treba napomenuti da se odluka Ombudsmana o [pritužba 2 ] nije odnosila na razdoblje nakon 2000., ali je navela (kako je prethodno navedeno) da "Komisija ima pravo usmjeriti svoju istragu na temelju članka 226. na pitanje postoji li povreda prava Zajednice nakon stupanja na snagu [Ujedinjene Kraljevine] Zakona o financijskim uslugama i tržištima iz 2000. Ombudsman stoga ne nalazi nepravilnosti u postupanju u vezi s tim aspektom pritužbe.” (naknadno istaknuto.) Ombudsman je stoga prihvatio odluku Komisije da ne istraži razdoblje prije stupanja na snagu Zakona Ujedinjene Kraljevine o financijskim uslugama i tržištima iz 2000. Budući da je podnositelj pritužbe zabrinut za razdoblje od 1978. do 2000., bila je relevantna odluka Ombudsmana o [pritužba 2].

1.5 U pogledu dodatnih navoda (1) da je Komisija pogrešno propustila objaviti odluku o tome je li Ujedinjena Kraljevina povrijedila pravo Zajednice, unatoč tome što je u priopćenju za medije navela da će to učiniti i (2) da je također došlo do nepravilnosti u postupanju kada nije objavila interpretativnu komunikaciju o pravu na traženje naknade štete pretrpljene zbog povrede prava Zajednice od strane države članice, Ombudsman smatra da nijedan od tih navoda nije potreban za preispitivanje navoda koje je preuzeo radi istrage. Kako bi se izbjeglo nepotrebno odgađanje zaključka o tim navodima, ombudsmanica stoga nije pokrenula istragu o dodatnim navodima koji su ovdje navedeni. Međutim, podnositelj pritužbe može podnijeti novu pritužbu.

2 Nedostatak odgovora na dopis od 29. svibnja 2003.

2.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da je primio samo nezadovoljavajuće i upitno objašnjenje za izostanak odgovora na njegov dopis od 29. svibnja 2003. upućen T.-u (dužnosniku Komisije). U tom je dopisu podnositelj pritužbe postavio pitanja o tome što smatra pogrešnim propustom Komisije da poduzme mjere protiv Ujedinjene Kraljevine zbog nepoštovanja Direktive EZ 73/239 krajem 1970-ih i početkom 1980-ih.

2.2 Komisija je u svojem mišljenju objasnila da je u predmetnom području bilo vrlo velikog radnog opterećenja i da je njezin početni izostanak odgovora posljedica administrativnog nadzora. Komisija je objasnila da je potvrdila primitak dopisa podnositelja pritužbe od 29. svibnja 2003. (registriranog 3. lipnja 2003.) te da je nakon toga nadležni dužnosnik odmah pripremio odgovor. Dotični dužnosnik potpisao je pismo i pretpostavio da je pismo poslano. Nakon što je podnositelj pritužbe 23. studenoga 2003. obavijestio Komisiju da nije primio odgovor na njegov dopis od 29. svibnja 2003., nadležne službe Komisije odmah su istražile to pitanje i zaključile da dopis nije poslan. Komisija je zaključila navodeći da je odgovorila dopisom od 10. prosinca 2003., ispričavajući se zbog nedostavljanja odgovora na dopis od 29. svibnja 2003.

2.3 Ombudsman je temeljito ispitao korespondenciju koju su mu dostavili podnositelj pritužbe i Komisija. Na temelju tog ispitivanja Ombudsman smatra da se čini da je Komisija općenito uložila napore kako bi postupala s dužnom pažnjom u postupanju s komunikacijama podnositelja pritužbe. Kada je podnositelj pritužbe u dopisu od 23. studenoga 2003. naveo da nije primio odgovor na njegov dopis od 29. svibnja 2003., Komisija je odmah ispitala to pitanje, odgovorila dopisom od 10. prosinca 2003. i ispričala se zbog prvotnog nedostavljanja odgovora.

2.4 Ombudsmanica najprije primjećuje da je izostanak odgovora Komisije na dopis podnositelja pritužbe od 29. svibnja 2003. očito bio slučaj nepravilnosti u postupanju. Međutim, Komisija je poduzela mjere za ispravljanje tog pitanja i ispričala se podnositelju pritužbe jer nije odgovorio. Kad je riječ o razlozima zbog kojih Komisija nije odgovorila, Ombudsman smatra da se Komisijino objašnjenje čini vjerodostojnim te stoga nema razloga vjerovati da je do tog propusta došlo zbog bilo kojeg drugog razloga osim izoliranog administrativnog nadzora. Ombudsman stoga smatra da tvrdnja podnositelja pritužbe da Komisija nije na odgovarajući način objasnila izostanak odgovora na njegov dopis od 29. svibnja 2003. nije potkrijepljena te se stoga čini da ne postoje nepravilnosti u postupanju u vezi s tim aspektom pritužbe.

3 Navodni izostanak odgovora na pitanja iz dopisa od 29. svibnja 2003.

3.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije odgovorila ili da mu je dala nezadovoljavajuće odgovore ili da nije odgovorila na tri pitanja koja je uputio T.-u u svojem dopisu od 29. svibnja 2003. Ukratko, pitao je zašto je Komisija 1978. povukla planirani postupak zbog povrede protiv Ujedinjene Kraljevine, zašto je Komisija dopustila (kako je on to vidio) Ujedinjenoj Kraljevini da prekrši pravo Zajednice i kako je on sam mogao dobiti presudu Suda Europske unije.

3.2 Komisija je u svojem mišljenju uputila na komunikacije koje je poslala izravno podnositelju pritužbe ili kao odgovor na zahtjev zastupnika u Europskom parlamentu u ime podnositelja pritužbe.

3.3 Sva tri pitanja koja je podnositelj pritužbe uputio T.-u odnose se na postupke Komisije povezane s razdobljem prije stupanja na snagu Zakona Ujedinjene Kraljevine o financijskim uslugama i tržištima iz 2000. Kako je prethodno navedeno, Ombudsman je u svojoj istrazi [pritužba 2] zaključio da „Komisija ima pravo usmjeriti svoju istragu na temelju članka 226. na to je li došlo do povrede prava Zajednice nakon stupanja na snagu [Ujedinjene Kraljevine] Zakona o financijskim uslugama i tržištima iz 2000. Ombudsman stoga ne utvrđuje nepravilnosti u postupanju u vezi s tim aspektom pritužbe.” S obzirom na to, Ombudsman ističe da je njegova istraga o drugoj tvrdnji podnositelja pritužbe usmjerena isključivo na procjenu je li Komisija dala odgovarajuće odgovore na temelju dostupnih informacija. Njegova istraga nije usmjerena na procjenu toga je li Komisija preispitala pitanje je li Ujedinjena Kraljevina prekršila pravo Zajednice u razdoblju od 1978. do stupanja na snagu Zakona Ujedinjene Kraljevine o financijskim uslugama i tržištima iz 2000.

3.4 Nakon što je ispitao mišljenje Komisije i njezin odgovor na dopis podnositelja pritužbe od 29. svibnja 2003., Ombudsman primjećuje da je Komisija objasnila podnositelju pritužbe i. da su službe Komisije bile zadovoljne obvezom Ujedinjene Kraljevine da donese traženo zakonodavstvo, ii. da nije smatrala da je dopustila Ujedinjenoj Kraljevini da prekrši pravo Zajednice i iii. da bi nacionalni sudovi bili nadležni za odlučivanje o prethodnoj usklađenosti nacionalnog zakonodavstva s pravom Zajednice. Komisija je u svojem mišljenju objasnila da podnositelju pritužbe nije preporučila da podnese zahtjev Sudu jer je gotovo sigurno da je takav zahtjev nedopušten.

3.5 S obzirom na navedeno, Ombudsmanica smatra da je Komisija podnositelju pritužbe dala odgovarajuće odgovore na pitanja postavljena u njegovu dopisu od 29. svibnja 2003. Stoga nije bilo nepravilnosti u postupanju u pogledu tog aspekta pritužbe.

4 Nedostavljanje informacija o postupcima u Ujedinjenoj Kraljevini

4.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da mu Komisija nije dostavila informacije o utvrđenom postupku u Ujedinjenoj Kraljevini koji omogućuje građaninu da dobije naknadu za gubitak i/ili štetu prouzročenu povredom prava Zajednice.

4.2 Komisija je u svojem mišljenju navela da su u njezinim dopisima podnositelju pritužbe pružene opsežne informacije, uključujući upućivanja na relevantnu sudsku praksu Suda, te da je podnositelju pritužbe također pojašnjeno da se bilo kakva pravna zaštita mora tražiti pred nacionalnim sudom.

4.3 Ombudsmanica smatra da je razumno da Komisija u svojim komunikacijama s privatnim osobama koje se odnose na konkretne slučajeve ograniči svoje informacije o pitanjima zahtjeva za naknadu štete protiv država članica na informacije o pravima utvrđenima u sudskoj praksi Suda. Prema mišljenju Ombudsmana, Komisija ne može biti obvezna pružati pravne savjete u vezi s nacionalnim postupovnim pravilima. Ombudsman stoga smatra da četvrta tvrdnja podnositelja pritužbe nije potkrijepljena te da stoga nije bilo nepravilnosti u postupanju u pogledu tog aspekta pritužbe.

Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s tom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Europske komisije. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Europske komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Prva direktiva Vijeća o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na osnivanje i obavljanje poslova izravnog osiguranja osim životnog osiguranja, Službeni list 1973 L 228, str. 3.

(2) Tvrdnja (i) nije uzeta u razmatranje zbog prethodno objašnjenog razloga.

(3) To se odnosilo na prvi navod podnositelja pritužbe (koji se odnosio na nedostavljanje interpretativne komunikacije o pravu na traženje naknade štete pretrpljene zbog povrede prava Zajednice od strane države članice) koji nije bio predmet istrage jer se činilo da ne postoji interpretativna komunikacija koja bi se mogla dostaviti.