Strasbourg, 8. studenoga 2006.

Poštovani gospodine X.,

Dana 4. ožujka 2004. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu u vezi s postupanjem Europske komisije s Vašim dopisom od 6. prosinca 2003.

Pritužbu sam 24. ožujka 2004. proslijedio predsjedniku Europske komisije.

Dana 27. travnja 2004. poslali ste mi dodatne informacije u vezi s vašom pritužbom. Primjerak ovog dopisa proslijedio sam Komisiji 4. svibnja 2004.

Dana 7. lipnja 2004. poslali ste mi primjerak ugovora sklopljenog 1943.

Komisija je svoje mišljenje poslala 7. lipnja 2004. Proslijedila sam vam ga 10. lipnja 2004. s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 12. srpnja 2004.

Dana 17. kolovoza 2004. proslijedili ste mi primjerak pisma koje ste 13. kolovoza 2004. uputili ministru pravosuđa savezne zemlje Donje Saske.

U svojoj pritužbi niste zatražili da se s potonjim postupa povjerljivo. Međutim, zajedno sa svojim primjedbama od 12. srpnja 2004. podnijeli ste dokument čiji se sadržaj čini povjerljivim. U tim sam okolnostima odlučio da bi s vašom pritužbom bilo primjereno postupati kao s povjerljivom. Vi i Komisija obaviješteni ste o tome.

Dana 24. rujna 2004. zatražio sam od Komisije dodatne informacije u vezi s ovim predmetom. Preslike vaših dopisa od 7. lipnja, 12. srpnja i 13. kolovoza 2004. ovom su prilikom proslijeđene Komisiji. Komisija je svoj odgovor poslala 10. studenoga 2004. Proslijedila sam vam ga 11. studenoga 2004. s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 23. prosinca 2004.

Dana 20. siječnja 2005. ponovno sam zatražio od Komisije dodatne informacije u vezi s ovim predmetom.

U dopisu od 10. ožujka 2005. Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) obavijestio me da je primio Vaš dopis od 23. prosinca 2004. i da predmet koji ste istaknuli nije u nadležnosti OLAF-a.

Komisija je svoj odgovor poslala 1. travnja 2005. Proslijedila sam vam ga 6. travnja 2005. s pozivom na očitovanje. Dana 12. travnja 2005. poslali ste mi svoja uvodna očitovanja i podnijeli dva postupovna pitanja na koja sam odgovorio 29. travnja 2005. Također sam Vam proslijedio primjerak OLAF-ova dopisa od 10. ožujka 2005. Dana 15. svibnja 2005. poslali ste mi dodatne primjedbe na dopis Komisije od 1. travnja 2005.

Dana 30. svibnja 2005. zatražio sam od Komisije dodatne informacije u vezi s ovim predmetom. Preslike vaših dopisa od 12. travnja i 15. svibnja 2005. i mojeg dopisa od 29. travnja 2005. ovom su prilikom proslijeđene Komisiji.

Dana 24. lipnja 2005. poslali ste mi još jedno pismo u vezi s Vašim slučajem.

Komisija je 7. srpnja 2005. odgovorila na moj zahtjev za dodatne informacije od 30. svibnja 2005. Taj sam vam odgovor proslijedio 18. srpnja 2005. s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 30. kolovoza 2005.

Dana 21. rujna 2005. obavijestio sam Komisiju da bi trebalo smatrati da se ovaj predmet odnosi na postupanje s Vašim dopisom od 6. prosinca 2003. te na dodatne argumente i dokaze koje ste podnijeli tijekom moje istrage. Stoga sam pozvao Komisiju da podnese eventualne dodatne primjedbe u tom pogledu. U svojem dopisu od istog dana u kojem sam vas obavijestio o toj mjeri napomenuo sam da bi bilo korisno imati cjelovitu kopiju teksta određenog izvješća o evaluaciji, čiji ste mi isječci prethodno dostavili.

Dana 18. listopada 2005. dostavili ste mi cjelovitu presliku navedenog izvješća i presliku drugog dokumenta.

Komisija je 22. studenoga 2005. u odgovoru na moj dopis od 21. rujna 2005. dostavila dodatne primjedbe. Taj sam vam odgovor proslijedio 24. studenoga 2005. s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 31. prosinca 2005.

Dana 17. siječnja, 23. siječnja, 31. siječnja 2006., 9. veljače, 17. veljače, 1. ožujka 2006. proslijedili ste mi dodatne informacije o vašem predmetu.

Dana 16. ožujka 2006. Komisiji sam uputio nacrt preporuke. Primjerak izvornog teksta na engleskom jeziku poslan vam je istog dana. Dana 11. travnja 2006. dostavio sam vam prijevod nacrta preporuke na njemački jezik.

Dana 4. travnja i 26. lipnja 2006. proslijedili ste mi dodatne informacije o Vašem predmetu.

Dana 10. lipnja 2006. pisao sam Vam kako bih Vas obavijestio da još uvijek čekam detaljno mišljenje Komisije.

Komisija je svoje detaljno mišljenje poslala 30. lipnja (engleski izvornik) i 10. srpnja 2006. (njemački prijevod). Dana 12. srpnja 2006. proslijedio sam Vam njemački prijevod na očitovanje.

Dana 12. srpnja 2006. poslali ste mi primjerak pisma koje vam je uputila Komisija za vrijednosne papire i burzu Sjedinjenih Američkih Država.

Dana 3. kolovoza 2006. proslijedili ste mi dodatne informacije u vezi s Vašim predmetom i iznijeli primjedbe na detaljno mišljenje. Također ste me zatražili kopiju engleskog izvornika detaljnog mišljenja Komisije, koji sam Vam proslijedio 8. rujna 2006.

Dana 31. kolovoza i 30. rujna 2006. podnijeli ste primjedbe na detaljno mišljenje Komisije.

Dana 17. listopada i 3. studenoga 2006. proslijedili ste mi dodatne informacije o svojem predmetu.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Preussag AG (sada „TUI AG”) kupio je 1989. Salzgitter AG (1), društvo u državnom vlasništvu, za 2 452 milijarde DM. Prema navodima podnositelja pritužbe, bivšeg člana upravnog odbora društva Preussag AG, vrijednost imovine društva Salzgitter AG procijenjena je na 454,2 milijuna DM u trenutku njegova stjecanja. Podnositelj pritužbe smatra da je vrijednost osiguranja te imovine iznosila 10,2 milijarde DM. Prema podnositelju pritužbe likvidna imovina društva Salzgitter AG tada je pokrivala kupovnu cijenu. Podnositelj pritužbe smatra da je društvo Preussag AG stoga stvarno steklo društvo Salzgitter AG „besplatno” i primilo nezakonite državne potpore u iznosu od 7,5 milijardi EUR. Podnositelj pritužbe naglasio je da je u trenutku prodaje dogovoreno da kupac ne bi trebao prodati više od 2500 stanova koje je kupio, ali da se to ograničenje nije poštovalo.

Glavna uprava za tržišno natjecanje Europske komisije („GU za tržišno natjecanje”) zatražila je 1998. od njemačke vlade informacije o toj prodaji kako bi mogla utvrditi jesu li uključene državne potpore. Prema podnositelju pritužbe, odgovor njemačke vlade od 17. srpnja 1998. pripremilo je društvo Preussag AG. Podnositelj pritužbe smatra da je taj odgovor bio u očitoj suprotnosti sa sadržajem ugovora o privatizaciji i proračunskim odredbama koje se primjenjuju u Njemačkoj te je stoga namjerno netočan.

Podnositelj pritužbe pisao je 6. prosinca 2003. Glavnoj upravi za tržišno natjecanje kako bi od nje zatražio da intervenira u vezi s državnom potporom koja je, prema njegovu mišljenju, dodijeljena društvu Preussag AG. Podnositelj pritužbe istaknuo je da je Preussag AG u međuvremenu prodao znatan broj stanova za koje je smatrao da krše uvjete sporazuma o privatizaciji. Tvrdio je da su prihodi od te prodaje upotrijebljeni (od 1996./1997.) za nadoknadu operativnih gubitaka u osnovnim djelatnostima društva Preussag AG i za pomoć u financiranju stjecanja određenih društava u turističkom sektoru, što je uvelike utjecalo na tržišno natjecanje u tom području. Podnositelj pritužbe tvrdio je i da su financijski izvještaji krivotvoreni, da su podmićivani revizori te članovi upravnih i nadzornih odbora, da su političari i rukovoditelji ucjenjivani te da su počinjena druga kaznena djela. Prema podnositelju pritužbe, njemačkom pravosudnom sustavu bilo je teško riješiti to pitanje jer su bili uključeni visokorangirani njemački političari i rukovoditelji.

Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi nezakonitu državnu potporu trebalo vratiti i da bi predmetnu imovinu trebalo vratiti njezinu prethodnom vlasniku. Također je pozvao Komisiju da pokrene kazneni postupak na razini EU-a, a posebno da ispita ulogu WestLB AG-a, glavnog dioničara društva Preussag AG/TUI AG.

U svojem odgovoru od 18. veljače 2004. GU za tržišno natjecanje istaknuo je da je već ispitao prodaju društva Salzgitter AG, osobito u pogledu prodaje nekretnine, kako bi utvrdio je li ona spojiva s odredbama Ugovora o EZ-u o državnim potporama. Prema Komisijinu mišljenju, to je ispitivanje pokazalo da ne postoje naznake nezakonite državne potpore. Komisija je izrazila stajalište da dopis podnositelja pritužbe iz prosinca 2003. nije sadržavao nove elemente kojima bi se opravdalo drukčije tumačenje relevantnih činjenica. Dodala je da na temelju dopisa podnositelja pritužbe ništa ne upućuje na to da je njemačka vlada Komisiji dostavila lažne informacije o prodaji društva Salzgitter AG. Komisija je zaključila ističući da se ne može baviti navodnim kaznenim djelima na koja upućuje podnositelj pritužbe, a koja bi bila u nadležnosti nacionalnih sudova.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnesenoj u ožujku 2004. podnositelj pritužbe tvrdio je da GU za tržišno natjecanje nije razmotrio njegov dopis od 6. prosinca 2003. s potrebnom pažnjom. Tvrdio je da bi Komisija trebala provesti odgovarajuće ispitivanje.

Podnositelj pritužbe proslijedio je 27. travnja 2004. Ombudsmanu primjerke (1) dopisa koji je njemačka vlada uputila Komisiji 17. srpnja 1998. i (2) sporazuma sklopljenog između društava Preussag AG i Salzgitter AG 25. rujna 1990.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Primjerak pritužbe i dopis od 27. travnja 2004. proslijeđeni su Komisiji na mišljenje.

Komisija je u svojem mišljenju iznijela sljedeće primjedbe:

Komisija je već, nakon druge pritužbe podnesene 1998., ocijenila prodaju društva Salzgitter AG, posebno prodaju imovine, s obzirom na njezinu spojivost s pravom Zajednice o državnim potporama. Ta je ocjena dovela do zaključka da se čini da u trenutku privatizacije nije bilo naznaka nezakonite državne potpore te da intervencija Komisije stoga nije bila opravdana.

U svojem dopisu od 6. prosinca 2003. podnositelj pritužbe tvrdio je da su informacije koje su njemačka tijela dostavila u svojem dopisu od 17. srpnja 1998. bile netočne i da bi Komisija trebala pokrenuti službenu istragu. Tvrdio je (1) da su informacije iz dopisa od 17. srpnja 1998. dostavila njemačka tijela u bliskoj suradnji s društvom Preussag AG i (2) da su te informacije u suprotnosti sa sadržajem sporazuma o privatizaciji sklopljenog 1989. i s njemačkim saveznim proračunskim zakonodavstvom.

Komisijina ocjena pitanja postavljenih 1998. doista se temeljila na informacijama koje su dostavila njemačka nadležna tijela. Međutim, Komisija se nije oslonila samo na dopis od 17. srpnja 1998., već je razmotrila i niz popratnih dokumenata (kao što su ugovor o privatizaciji iz 1989. i tada pripremljeno izvješće o ocjeni za potrebe utvrđivanja kupovne cijene društva „Treuarbeit”, koje je revizorsko društvo zadržalo u tu svrhu), kao i dodatne informacije koje je Njemačka dostavila u rujnu 1998. nakon drugog zahtjeva Komisije za informacije.

Što se tiče argumenta prema kojem su informacije navedene u dopisu od 17. srpnja 1998. bile u suprotnosti sa sadržajem sporazuma o privatizaciji sklopljenog 1989. i njemačkim saveznim proračunskim zakonodavstvom, podnositelj pritužbe nije dostavio detaljnije objašnjenje precizne prirode onoga što je smatrao proturječjem. Nadalje, to su bila unutarnja pitanja koja bi trebali rješavati nacionalni sudovi.

Podnositelj pritužbe poslao je Komisiji prijepis postupka koji trenutačno vodi pred sudovima u Njemačkoj i u kojem tvrdi da su njemačka tijela namjerno dostavila netočne informacije GU-u za tržišno natjecanje. Međutim, činilo se da taj postupak još nije doveo do presude.

Budući da podnositelj pritužbe nije dostavio nikakve nove informacije o pitanju navodno nezakonite državne potpore ili odgovarajuće dokaze za svoje tvrdnje da su informacije koje su dostavila njemačka tijela bile netočne, u toj fazi nije bilo moguće učiniti drukčije nego slijediti početnu ocjenu iz 1998.

Međutim, Komisija je uvijek bila spremna razmotriti sve zaključke nacionalnih sudova koji bi mogli utjecati na pitanja koja je postavio podnositelj pritužbe ili bilo koje druge nove argumente, pod uvjetom da je podnositelj pritužbe mogao dostaviti dostatna objašnjenja i dokaze za takve argumente.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoju pritužbu i dostavio dodatne dokumente, uključujući izvatke iz procjene koju je revizorsko društvo „Treuarbeit” tada provelo radi utvrđivanja kupovne cijene. Podnositelj pritužbe tvrdio je da vrijednost osiguranja relevantnih kuća (u iznosu od oko 10,2 milijarde DM) nije ni odražavala vrijednost zemljišta kao takvog, koja bi se mogla procijeniti na 25 % vrijednosti osiguranja ili na dodatnih 2,5 milijardi DM.

Prema podnositelju pritužbe procijenjena vrijednost društva Salzgitter AG od 2,42 milijarde DM bila je zbroj vrijednosti društava koja pripadaju grupi (1 987,8 milijuna DM) i vrijednosti imovine (454,2 milijuna DM). Stoga je relevantna cijena, prema njegovu mišljenju, plaćena likvidnom imovinom društva Salzgitter AG koju su ocjenjivači "zaboravili" procijeniti.

Podnositelj pritužbe prihvatio je da bi odgovor države članice na zahtjev Komisije za informacije moglo pripremiti predmetno društvo. Međutim, dodao je da su u tom slučaju nacionalna tijela bila obvezna posebno pažljivo provjeriti taj odgovor prije nego što ga proslijede Komisiji. Prema podnositelju pritužbe, njemačka tijela to nisu učinila u ovom predmetu i stoga su Komisiji lagala činjenično.

Podnositelj pritužbe dostavio je članak objavljen u njemačkim novinama u travnju 2000. Prema tom članku, Preussag AG je platio za putovanja na Olimpijske igre u SAD-u koja su dva menadžera tvrtke koja ocjenjuje račune Preussag AG (uključujući jednog koji se bavio procjenom Salzgittera AG u vrijeme njegove privatizacije) i njihove žene napravile 1996. godine.

Podnositelj pritužbe proslijedio je 17. kolovoza 2004. Ombudsmanu primjerak dopisa koji je 13. kolovoza 2004. uputio ministru pravosuđa savezne zemlje Donje Saske. Podnositelj pritužbe u tom je dopisu među ostalim tvrdio da je Preussag AG/TUI AG podmitio dužnosnike i političare.

Daljnje istrage

Nakon pažljivog razmatranja mišljenja Komisije i primjedbi podnositelja pritužbe činilo se da su potrebne dodatne istrage.

Prvi zahtjev za dodatne informacije

Ombudsman je stoga 24. rujna 2004. od Komisije zatražio dodatne informacije u vezi s ovim predmetom. Ombudsmanica je napomenula da podnositelj pritužbe smatra da postoji ozbiljna razlika između onoga što je smatrao stvarnom vrijednošću predmetne imovine (najmanje 10,2 milijarde DM) i procjene imovine na kojoj se temeljio sporazum o privatizaciji (454,2 milijuna DM). Stoga je zatražio od Komisije da objasni kako je ipak došla do zaključka da se čini da ne postoje naznake nezakonite državne potpore i da stoga intervencija Komisije nije opravdana.

Odgovor Komisije

Komisija je u svojoj replici iznijela sljedeća očitovanja:

Što se tiče relevantnih činjenica

Njemačka vlada prodala je tvrtku Salzgitter AG društvu Preussag AG za 2,45 milijardi DM 1989. godine. Cijena je određena stručnim izvješćem koje je pripremilo revizorsko društvo "Treuarbeit", a koje je svoju procjenu temeljilo na stvarnoj vrijednosti budućih prihoda društva. Osim toga, Njemačka je usporedila rezultate evaluacije s podacima usporedivog društva Hoesch AG. To je Njemačkoj omogućilo da utvrdi cijenu za društvo Salzgitter AG u rasponu od 2,4 do 2,5 milijardi DM.

Kad je riječ o procjeni nekomercijalne nekretnine, ukupna cijena dogovorena za tu nepokretnu imovinu iznosila je oko 440 milijuna DM. Procjena revizorskog društva „Treuarbeit” temeljila se na informacijama koje je dostavilo društvo Salzgitter AG, prema kojima najveći dio stanova koji pripadaju društvima Salzgitter Wohnungs-AG („WAG”) i Kieler Werkswohnungen GmbH („KWW”) nije bio utrživ i nije se mogao prodati, uglavnom zato što je otprilike polovina predmetnih stanova iznajmljena zaposlenicima i umirovljenicima grupe. Ocjena tih navodno neutrživih stanova temeljila se na stvarnim plaćanjima najamnine. „Treuarbeit” je dodao da tijekom sljedećih deset godina neće biti moguće prodati više od 2500 stanova u vlasništvu WAG-a i KWW-a po prosječnoj cijeni od 50 000 DM po jedinici. Budući da je Njemačka točnu evaluaciju smatrala povjerljivom u trenutku kada su te informacije dostavljene Komisiji, Ombudsman je pozvan da provjeri pojedinosti te evaluacije u spisu Komisije.

Sporazum o privatizaciji sadržavao je klauzulu o zaštiti kojom se mogućnost besplatne prodaje više od 2500 stanova tijekom deset godina trebala ograničiti na situaciju u kojoj je to postalo nužno s gospodarskog stajališta zbog promjene okolnosti i ako je to bilo u skladu s društvenom odgovornošću skupine. Međutim, do 1998. WAG i KWW prodali su više od 2500 stanova (sa svojih 28 000 stanova).

Što se tiče ocjene Komisije

Kad je riječ o općoj metodi ocjenjivanja koju primjenjuje revizorsko društvo „Treuarbeit”, službe Komisije zaključile su da ona odgovara metodi koja se u to vrijeme obično primjenjivala u tom području. Iako se uvijek moglo raspravljati o hipotezi na temelju koje je provedena evaluacija, zaključeno je da je u to vrijeme bila riječ o izboru koji nije bio neuobičajenog karaktera.

Komisija je od Njemačke zatražila da se očituje o informacijama objavljenima u njemačkim novinama 1991., prema kojima je vrijednost osiguranja predmetne imovine iznosila oko 10,2 milijarde DM. Vrijednost osiguranja bila je mnogo veća od kupoprodajne cijene. Njemačka tijela objasnila su da su u relevantnom članku pogrešno protumačene informacije koje su se zapravo odnosile na vrijednost osiguranja imovine cijele grupe Preussag 1989./90. Čini se da dokument koji je dostavio podnositelj pritužbe (Prilog 4. njegovim očitovanjima) to potvrđuje. Njemačka nadležna tijela tvrde da je vrijednost osiguranja samo imovine društva Salzgitter AG bila znatno niža. Njemačka je nadalje objasnila da je vrijednost nekretnine za potrebe osiguranja utvrđena drukčije od tržišne vrijednosti takve nekretnine, odnosno na temelju toga koliko bi koštala ponovna obnova nekretnine. Ombudsmanica je pozvana da pregleda spis Komisije kako bi dobila detaljnije informacije o stvarnoj vrijednosti osiguranja i njezinu izračunu, koje je Njemačka smatrala povjerljivima.

Službe Komisije stoga su zaključile da se pretpostavka koju je u to vrijeme koristilo revizorsko društvo „Treuarbeit” činila razumnom, da nije bilo dokaza o umanjenju vrijednosti i da se stoga nije činilo mogućim pretpostaviti postojanje državne potpore u tom kontekstu.

Kad je riječ o tvrdnji o povredi klauzule o zaštiti u ugovoru o privatizaciji zbog prodaje više od 2500 stanova, njemačka tijela iznijela su argumente kako bi dokazala da je prodaja izvršena u skladu s uvjetima iz te klauzule. U svakom slučaju, službe Komisije zaključile su da neće biti nadležne za djelovanje, pod izlikom državne potpore, u sporu o tumačenju klauzula sporazuma o privatizaciji i da svaki mogući spor mora podlijegati nacionalnom pravu.

Zaključak

Iz prethodno navedenih primjedbi proizlazi da je stajalište o spojivosti prethodno navedenog predmeta s odredbama prava EU-a o državnim potporama utvrđeno na temelju detaljne analize. Komisija je stoga smatrala da su njezine službe na odgovarajući način postupale s predmetnim predmetom.

Međutim, Komisija je uvijek bila spremna razmotriti sve nove argumente, pod uvjetom da je podnositelj pritužbe mogao dostaviti dostatna objašnjenja i dokaze za takve argumente.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoju pritužbu. Ponovio je svoje stajalište da se Komisija oslonila na informacije koje su dostavila njemačka tijela. Međutim, podnositelj pritužbe tvrdi da su ta tijela namjerno pogrešno obavijestila Komisiju.

Kako bi potkrijepio to stajalište, podnositelj pritužbe dostavio je izvatke iz zapisnika (ili nacrta zapisnika) sa 72. sastanka Odbora za gospodarska pitanja i promet Parlamenta Donje Saske održanog 28. studenoga 1998.

Prema tom zapisniku, E., zastupnik u Parlamentu, izjavio je na sjednici da je cijena utvrđena za privatizaciju društva Salzgitter AG 1989. „koja je naknadno plaćena iz rezervi društva Salzgitter AG, bila politička cijena, tj. nije bila tržišna cijena”. E. je nadalje izjavio da je savezna vlada u to vrijeme izjavila da se, kako bi se Peine i Salzgitter zadržali kao industrijska lokacija, Salzgitter AG ne bi trebao prodavati konkurentu iz regije Rajna ili Ruhr te da bi „cijenu i postupak trebalo utvrditi tako da se osigura da društvo iz Donje Saske ostane društvo iz Donje Saske”. Prema gospodinu E., to je savršeno odgovaralo Preussag AG u to vrijeme "jer je tvrtka bila u teškom razdoblju". E. je dodao da je „kupovna cijena tada bila vrlo niska iz političkih razloga; A sada je ovaj poklon trebao biti zarađen u novac za druge svrhe. Odgovornost koju je Preussag AG također preuzeo u to vrijeme više se ne poštuje." U svom odgovoru, gospodin T., tadašnji državni tajnik u Donjoj Saskoj, iznio je sljedeću primjedbu: "Ono što ste upravo rekli je ono što sam pokušao formulirati na vrlo oprezan i diplomatski način u svojoj uvodnoj izjavi".

Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi 1989. bila nemoguća „stvarna” kupnja društva u vrijednosti od oko 15 milijardi DM (10,2 milijarde DM za nekretnine, 2 milijarde DM za sudjelovanje u drugim društvima i 2,5 milijardi DM u gotovini) koju je izvršilo društvo Preussag AG. Dodao je da je, kako bi se društvo Preussag AG spasilo od stečaja, sva državna imovina stoga prenesena na društvo Preussag AG i da je samo gotovina izdvojena iz društva. Podnositelj pritužbe smatra da je društvo Preussag AG zbog toga steklo vlasništvo nad imovinom društva Salzgitter u iznosu od 12,5 milijardi DM (15 – 2,5 milijardi DM), a da nije moralo platiti „stvarnu” cijenu. Podnositelj pritužbe tvrdio je da Salzgitter nije prodan, već je u osnovi predstavljen kao dar.

Podnositelj pritužbe nadalje je dostavio ponudu za jedan od predmetnih stanova koja je izdana u veljači 1991. Cijena navedena za ovaj stan (oko 65 m 2) iznosila je 71 700 DM. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je prosječna cijena stanova koje je država prodala 1989. iznosila 13 400 DM i da je prethodno navedeni mali stan već bio pet puta skuplji. Stoga je pretpostavio da su relevantni stanovi vrijedili oko 3 do 4 milijarde DM.

Drugi zahtjev za dodatne informacije

Ombudsman je 20. siječnja 2005. ponovno zatražio od Komisije dodatne informacije u vezi s ovim predmetom. Ombudsman je u svojem dopisu zatražio od Komisije (1) da se očituje o dodatnim informacijama koje je dostavio podnositelj pritužbe i (2) da odgovori na argument podnositelja pritužbe da je kupovna cijena koju je Preussag AG morao platiti društvu Salzgitter AG 1989./90. financirana iz likvidne imovine društva Salzgitter AG koju je revizorsko društvo „Treuarbeit” „zaboravilo” ocijeniti.

Odgovor Komisije

Komisija je u svojoj replici iznijela sljedeća očitovanja:

Podnositelj pritužbe nije dostavio nikakve dokaze koji bi upućivali na to da je kupovna cijena financirana iz rezervi/tekućih sredstava društva Salzgitter AG. Izjava osobe E. ne može se smatrati valjanim dokazom jer je riječ o pukoj tvrdnji.

Čak i da je prodaja djelomično financirana iz rezervi/tekućih sredstava društva Salzgitter AG, to nije značilo da potonje nije prodano po tržišnoj cijeni i da je stoga postojala državna potpora uključena u prijenos. Ostale stavke i čimbenici utjecali su na vrijednost trgovačkog društva i to se moralo uzeti u obzir pri utvrđivanju tržišne cijene. Tim bi se stavkama mogla povećati vrijednost poduzeća, ali bi se mogla smanjiti i njegova vrijednost (na primjer dugovi). Stoga je trebalo provesti sveobuhvatnu analizu kako bi se procijenilo je li plaćena tržišna cijena.

Cijena društva Salzgitter AG određena je stručnim izvješćem koje je pripremilo revizorsko društvo "Treuarbeit", a koje je svoju ocjenu temeljilo na stvarnoj vrijednosti budućih prihoda društva. To je bila uobičajena metoda za utvrđivanje tržišne vrijednosti poduzeća. Društvo „Treuarbeit” nije zaboravilo ni procijeniti likvidnu imovinu društva Salzgitter AG kako tvrdi podnositelj pritužbe. U stručnom izvješću izričito je navedeno da se smatra da likvidna sredstva koja nisu iskorištena za reinvestiranje u budućim razdobljima nose kamate po tržišnoj stopi i kao takva stvaraju buduće prihode od kamata. Budući prihodi od kamata bili su uključeni u ukupne buduće prihode i povećali su tržišnu vrijednost tvrtke.

Nepotkrijepljena tvrdnja podnositelja pritužbe da je kupovna cijena financirana iz rezervi/tekućih sredstava društva Salzgitter AG stoga nije izmijenila Komisijinu ocjenu predmeta.

Kad je riječ o cijeni na koju upućuje podnositelj pritužbe, moglo bi se smatrati da je prodajna cijena od 71 000 DM za stan u rasponu cijena koje je procijenilo revizorsko društvo „Treuarbeit”, s obzirom na to da je potonje ocijenilo da prosječna prodajna cijena po jedinici iznosi 50 000 DM.

Primjedbe podnositelja pritužbe od 12. travnja 2005.

U dopisu od 12. travnja 2005. podnositelj pritužbe poslao je svoja uvodna očitovanja o odgovoru Komisije.

U tim je očitovanjima podnositelj pritužbe zadržao svoju pritužbu. Ponovio je svoje stajalište da se Komisija oslanja na netočne informacije koje su dostavila njemačka tijela. Podnositelj pritužbe naglasio je da će Komisija prilično lako utvrditi istinitost njegovih tvrdnji tako što će pregledati ugovore između društava Preussag AG i Salzgitter AG te relevantne račune u kojima su zabilježeni podrijetlo i prodaja imovine. Podnositelj pritužbe smatra da to nije bilo unutarnje njemačko pitanje jer je prijenos imovine činio nezakonitu državnu potporu.

Podnositelj pritužbe tvrdio je da je stajalište Komisije bilo odbijanje ispunjavanja njegovih pristojbi. Predložio je da Europski ombudsman o tome odmah obavijesti Europski parlament.

Podnositelj pritužbe nadalje je naglasio da je odbor na koji se pozvao ustavna institucija i da su izjave koje su dane i zabilježene na sjednicama takvog odbora, s čisto pravnog stajališta, morale biti u skladu s istinom. Kada je zastupnik u parlamentu podnio pitanje takvom odboru, zajedno s opisom konteksta tog pitanja, i ako je državni tajnik odgovorio na to pitanje koje je zabilježeno u zapisniku, nije se moglo govoriti o „samoj tvrdnji”.

Kad je riječ o dodatnim čimbenicima koje treba uzeti u obzir, a koji bi mogli smanjiti kupovnu cijenu, podnositelj pritužbe smatrao je da Komisija uopće nije dokazala da su takvi čimbenici bili prisutni i u kojoj bi mjeri mogli biti relevantni za utvrđivanje stvarne kupovne cijene. Podnositelj pritužbe nadalje je naglasio da je relevantno izvješće sastavilo revizorsko društvo „Treuarbeit” koje je mnogo godina prije i nakon prodaje ispitivalo financijske izvještaje društava Salzgitter AG i Preussag AG. Prema podnositelju pritužbe može se dokazati da je društvo Preussag AG podmitilo to društvo. Podnositelj pritužbe postavio je pitanje o vrijednosti koju bi izvješće koje je izradilo takvo društvo moglo imati.

Podnositelj pritužbe nadalje je naglasio da likvidna sredstva nije trebalo evaluirati, već ih je trebalo uključiti u kupovnu cijenu po njihovoj punoj vrijednosti. Prema njegovu mišljenju, argumenti Komisije u pogledu tog aspekta predmeta bili su očito pogrešni. Podnositelj pritužbe naglasio je da je 100 EUR bilo i ostalo 100 EUR. Dodao je da bi, ako se Komisija ne bi trebala složiti s tim stajalištem, rado sklopio sporazume na temelju kojih bi mu Komisija osigurala višekratna plaćanja u iznosu od 100 EUR za koja bi platio „tržišnu vrijednost” „ukupnih budućih prihoda”, pri čemu bi se tržišna vrijednost izračunavala u skladu s logikom koju primjenjuje revizorsko društvo „Treuarbeit”.

Podnositelj pritužbe nadalje je naglasio da je Komisija tvrdila da je veći dio stanova neutrživ. Prema njegovim riječima, gotovo svi ti stanovi su sada prodani. Podnositelj pritužbe stoga se pitao kako je Komisija došla do svojeg zaključka koji je, prema njegovu mišljenju, bio potpuno neodrživ.

Kad je riječ o postupovnim aspektima, podnositelj pritužbe izrazio je iznenađenje činjenicom da je odgovor Komisije bio 1. travnja 2005. Napomenuo je i da je zapanjen činjenicom da je Ombudsman proslijedio odgovor bez ikakvih primjedbi, čime je stekao dojam da će predmet biti zaključen ako ne ispravi pogrešne izjave koje je smatrao da je Komisija dala.

Odgovor Europskog ombudsmana

Dopisom od 29. travnja 2005. Ombudsman je odgovorio na upite podnositelja pritužbe u vezi s postupkom. Ombudsmanica je obavijestila podnositelja pritužbe da je odgovor Komisije zatražen za 28. veljače 2005., da je Komisija 3. ožujka 2005. obavijestila Ured Ombudsmana da će odgovor biti poslan u roku od nekoliko sljedećih dana i da je engleska verzija odgovora (od 16. ožujka 2005.) poslana Uredu Ombudsmana 23. ožujka 2005., dok je prijevod na njemački (jezik postupka) stigao tek 1. travnja 2005. U tom je kontekstu Ombudsman podsjetio podnositelja pritužbe da je već bio obaviješten u uvodnom pismu Ombudsmana da bi potreba za dobivanjem prijevoda mogla uzrokovati određeno kašnjenje. Ombudsman je nadalje obavijestio podnositelja pritužbe da ne zauzima konačno stajalište o pritužbi bez davanja mogućnosti podnositelju pritužbe da iznese primjedbe te da je stoga činjenica da mu je odgovor Komisije proslijeđen bez primjedbi u skladu sa standardnom praksom Ombudsmana. Ombudsmanica je dodala da ta činjenica očito ne znači da smatra da su stajališta Komisije već utvrđena.

Primjedbe podnositelja pritužbe od 15. svibnja 2005.

U dopisu od 15. svibnja 2005. podnositelj pritužbe dostavio je dodatna opažanja o odgovoru Komisije. Podnositelj pritužbe posebno je dostavio tablicu kako bi pokazao da je Salzgitter raspolagao likvidnim sredstvima u iznosu od 2 421 DM. 3 milijuna u trenutku kupnje od strane Preussag AG-a.

Treći zahtjev za dodatne informacije

Ombudsman je 30. svibnja 2005. ponovno zatražio od Komisije dodatne informacije u vezi s ovim predmetom.

Ombudsman je u svojem dopisu istaknuo da je, kad je riječ o 72. sastanku Odbora za gospodarska pitanja i promet Parlamenta Donje Saske, koji je održan 28. studenoga 1998., Komisija smatrala da je izjava E.-a samo navod. Međutim, ombudsmanica je istaknula da se čini da se g. T. (predstavnik vlade na tom sastanku) složio s izjavom g. E.-a. Stoga je zatražio od Komisije da ga obavijesti o tome je li poduzela korake kako bi razjasnila to pitanje, primjerice traženjem objašnjenja od njemačkih tijela. Ombudsmanica je nadalje napomenula da je, prema odgovoru Komisije na drugi zahtjev za dodatne informacije, u stručnom izvješću izričito navedeno da se smatralo da likvidna sredstva koja nisu iskorištena za reinvestiranje u budućim razdobljima nose kamate po tržišnoj stopi i kao takva stvaraju buduće prihode od kamata. Budući prihod od kamata uključen je u ukupne buduće prihode i povećao tržišnu vrijednost tvrtke. Ombudsmanica je od Komisije zatražila da, s obzirom na primjedbe koje je podnositelj pritužbe iznio u tom pogledu, navede zašto smatra da je taj način ocjenjivanja likvidnih sredstava primjeren.

Dopis podnositelja pritužbe od 24. lipnja 2005.

U dopisu od 24. lipnja 2005. podnositelj pritužbe istaknuo je da namjerava proslijediti informacije o cijelom predmetu britanskom predsjedništvu Vijeća Europske unije, s obzirom na to da je 2000. društvo Preussag AG/TUI AG kupilo britansko društvo, koristeći novac koji je primilo kao dar njemačke vlade. Podnositelj pritužbe nadalje je ponovio svoj argument da je Preussag AG/TUI AG podmitio političare i pravosudne dužnosnike u Njemačkoj.

Odgovor Komisije

U svojem odgovoru na treći zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije Komisija je iznijela sljedeće primjedbe:

Pitanja Ombudsmana odnosila su se na nova pitanja koja podnositelj pritužbe nije istaknuo u trenutku podnošenja pritužbe Glavnoj upravi za tržišno natjecanje. Ta pitanja stoga nisu bila relevantna za pitanje je li Komisija na odgovarajući način riješila pritužbu koju je primila od podnositelja pritužbe.

Komisija nije poduzela nikakve korake kako bi pojasnila izjave koje su osobe E. i T. dale na 72. sjednici Odbora za gospodarska pitanja i promet Parlamenta Donje Saske. Treba naglasiti i da je Komisija svoju ocjenu temeljila na informacijama koje je službeno primila od njemačke savezne vlade i da se morala osloniti na točnost tih informacija, osim ako postoje čvrste naznake da su dostavljene informacije netočne.

Kad je riječ o izjavi iz stručnog izvješća da se smatralo da likvidna sredstva koja nisu iskorištena za reinvestiranje u budućim razdobljima nose kamate po tržišnim stopama, to se odnosilo samo na procjenu vrijednosti društva Salzgitter AG od 1987./88. do 1988./89. Prvotno je revizorska tvrtka "Treuarbeit" trebala vrednovati tvrtku za kraj obračunske godine 1987/88. Međutim, s obzirom na to da je prodaja društva Salzgitter AG kasnila, bila je potrebna procjena vrijednosti do kraja obračunske godine 1988./89. Komisija je pristup koji je usvojio „Treuarbeit” u tom kontekstu smatrala primjerenim.

Kad je riječ o gotovini dostupnoj u društvu, ponovno treba istaknuti da se procjena vrijednosti društva Salzgitter AG temeljila na takozvanoj analizi diskontiranog novčanog toka („analiza DCF-a”). U okviru takve analize neto vrijednost imovine društva bila je samo neznatna. Činjenica da je određeni iznos gotovine bio dostupan u društvu nije omogućila zaključak da će biti dostupan za isplatu. Stoga se pri utvrđivanju vrijednosti društva na temelju analize diskontiranog novčanog toka vrijednost društva nije mogla automatski povećati za iznos gotovine raspoložive u društvu.

Kad je riječ o pitanju gotovine koja se upotrebljava za reinvestiranje, važno je napomenuti da se u analizi diskontiranog novčanog toka uzima u obzir samo slobodan novčani tok koji se može isplatiti bez slabljenja buduće profitabilnosti društva. Stoga je bilo u skladu s tom metodologijom da je revizorsko društvo „Treuarbeit” svake godine, kako bi došlo do slobodnog novčanog toka, oduzelo određeni iznos od novčanog toka te godine za reinvestiranje. Ako bi se smatralo da je ukupni novčani tok isplativ, profitabilnost bi se s vremenom smanjila jer društvo ne bi moglo provesti potrebna ponovna ulaganja.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Dopis Komisije poslan je podnositelju pritužbe na očitovanje. U dopisu od 30. kolovoza 2005. podnositelj pritužbe obavijestio je Ombudsmana da, kako ne bi morao ponavljati argumente koje je već iznio, želi uputiti na knjigu koju je objavio. Međutim, podnositelj pritužbe nije dostavio primjerak te knjige.

Dopisi Europskog ombudsmana od 21. rujna 2005.

Ombudsman je istaknuo da je Komisija u svojoj replici navela da su se pitanja koja joj je postavio odnosila na nova pitanja koja podnositelj pritužbe nije istaknuo u trenutku podnošenja pritužbe GU-u za tržišno natjecanje 6. prosinca 2003. Komisija smatra da ta pitanja stoga nisu bila relevantna za pitanje je li Komisija na odgovarajući način riješila pritužbu koju je primila od podnositelja pritužbe.

Međutim, iz podnesaka koje je podnositelj pritužbe podnio Ombudsmanu jasno proizlazi da je želio da se Komisija pozabavi dodatnim pitanjima koja je istaknuo tijekom ove istrage te je tvrdio da je propust Komisije da to učini bio slučaj nepravilnosti u postupanju.

Ombudsmanica je stoga smatrala primjerenim pojasniti da su opsegom ove istrage obuhvaćene i te dodatne točke i način na koji Komisija postupa s njima.

Tvrdnju i tvrdnju podnositelja pritužbe stoga je trebalo smatrati formuliranom kako slijedi:

Podnositelj pritužbe prigovara Komisijinoj Glavnoj upravi za tržišno natjecanje da nije razmotrila njegov dopis od 6. prosinca 2003. te dodatne argumente i dokaze koje je podnio tijekom istrage koju je Ombudsman proveo s potrebnom pažnjom. Podnositelj pritužbe tvrdi da bi Komisija trebala provesti odgovarajuće ispitivanje.

U dopisu poslanom 21. rujna 2005. ombudsmanica je stoga pozvala Komisiju da iznese daljnje primjedbe o navodima i tvrdnjama podnositelja pritužbe, izmijenjene i proširene kako je prethodno navedeno.

Podnositelj pritužbe o tome je obaviješten istog dana. Ombudsman je u svojem dopisu podnositelju pritužbe naveo da bi bilo korisno imati cjelovitu kopiju teksta relevantnog izvješća o evaluaciji, čiji su mu isječci prethodno podneseni.

Podnositelj pritužbe dostavio je 18. listopada 2005. pučkom pravobranitelju cjelovitu presliku navedenog izvješća i presliku drugog dokumenta.

Odgovor Komisije

U svojem odgovoru na dopis Ombudsmana od 21. rujna 2005. Komisija je iznijela sljedeće primjedbe:

Komisija je na odgovarajući način odgovorila na glavno pitanje pritužbe koje se odnosilo na moguću državnu potporu u korist društva Preussag AG.

Na temelju informacija dobivenih iz novinskih članaka Komisija je u svibnju 1998. njemačkim tijelima poslala zahtjev za informacije. Prema tim novinskim člancima društvo Preussag AG već je prodalo između 5000 i 7000 stanova društva do 1998., iako se ocjena stanova društva u kontekstu privatizacije društva Salzgitter AG temeljila na pretpostavci da se može prodati najviše 2500 stanova. Nakon zahtjeva Komisije njemačka tijela dostavila su opsežne informacije. Osim toga, Komisija je raspolagala informacijama koje je dostavila treća osoba.

Na temelju informacija kojima je raspolagala 1998. Komisija je zaključila da daljnja istraga neće biti opravdana. Komisijina ocjena iz 1998. sastojala se od analize toga je li ocjena stanova društva uključivala državnu potporu, odnosno je li nekretnina ocijenjena po cijeni nižoj od tržišne cijene.

Ocjena revizorskog društva „Treuarbeit” iz 1989. temeljila se na pretpostavci da se samo 2500 stanova moglo prodati tijekom sljedećih deset godina. To se temeljilo na potvrdi upravnog vijeća društva Salzgitter AG da se velik dio stanova društva ne može prodati jer su ih zaposjeli zaposlenici i bivši zaposlenici društva, kao i iz gospodarskih razloga i razloga povezanih s regionalnom politikom. Pretpostavka "Treuarbeita" odražavala se u ugovoru o privatizaciji koji je sadržavao klauzulu kojom se propisuje da se prodaja 2500 stanova može premašiti samo ako to postane potrebno zbog promjene gospodarskog okruženja i u skladu s društvenom odgovornošću grupe. Relevantna pretpostavka „Treuarbeit” stoga se u trenutku evaluacije nije činila očito netočnom. Komisija je stoga došla do zaključka da se, u nedostatku dokaza o namjernom umanjenju vrijednosti, nije činilo mogućim pretpostaviti postojanje državne potpore u tom kontekstu.

Važno je naglasiti da je potrebno razlikovati ex ante procjenu kupovne cijene i ex post procjenu. Kako bi se dokazalo da je državna potpora bila uključena u privatizaciju društva Salzgitter AG, moralo se dokazati da je u vrijeme procjene imovine 1989. došlo do očitog umanjenja vrijednosti.

Nadalje, treba napomenuti da je podnositelj pritužbe također tražio djelovanje na europskoj razini u pogledu navodne prijevare i podmićivanja. Važno je napomenuti da Komisija nije imala ovlasti provoditi istrage prijevara i podmićivanja u državama članicama. Ta su pitanja u isključivoj nadležnosti država članica.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoju pritužbu. Naglasio je da su incidenti u kojima je sudjelovala skupina oko Preussag AG i WestLB-a najozbiljniji dokumentirani slučaj prijevare u njemačkoj povijesti. Podnositelj pritužbe naveo je da će poslati različite privitke zasebnom e-poštom.

Daljnja pisma podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe proslijedio je 17., 23. i 31. siječnja 2006. Europskom ombudsmanu preslike dopisa koje je uputio drugim osobama ili koje je primio od drugih osoba. Ti se dopisi odnose na navodne slučajeve prijevare ili korupcije i druge navodne skandale koje podnositelj pritužbe smatra relevantnima za ovaj predmet. Podnositelj pritužbe poslao je 9. veljače 2006. dodatno pismo pučkom pravobranitelju u kojem je skrenuo pozornost na ono što smatra korumpiranim ili kriminalnim političarima i nedostatke u njemačkom pravosudnom sustavu. Podnositelj pritužbe poslao je 17. veljače i 1. ožujka 2006. e-poštu s dodatnim informacijama o tim pitanjima.

NACRT PREPORUKE OMBUDSMANA

Nacrt preporuke

Ombudsman je 16. ožujka 2006. Komisiji uputio sljedeći nacrt preporuke (2):

Komisija bi trebala poduzeti odgovarajuće korake kako bi utvrdila je li prodaja društva Salzgitter AG društvu Preussag AG 1989. uključivala elemente državne potpore.

Nacrt preporuke temeljio se na sljedećim razmatranjima:

1. U svojoj pritužbi podnesenoj Ombudsmanu 4. ožujka 2004. podnositelj pritužbe tvrdio je da GU za tržišno natjecanje nije s potrebnom pažnjom razmotrio njegov dopis od 6. prosinca 2003. (u kojem je tvrdio da je prodaja društva Salzgitter AG društvu Preussag AG 1989. uključivala državnu potporu). Tvrdio je da bi Komisija trebala provesti odgovarajuće ispitivanje.

2. Tijekom istrage koju je proveo Europski ombudsman podnositelj pritužbe dostavio je niz dokumenata kojima je potkrijepio svoj predmet. Na zahtjev Ombudsmana da komentira te informacije, Komisija je tvrdila da su to nova pitanja koja podnositelj pritužbe nije istaknuo u vrijeme kada se 6. prosinca 2003. žalio Glavnoj upravi za tržišno natjecanje. Komisija smatra da ta pitanja stoga nisu bila relevantna za pitanje je li Komisija na odgovarajući način riješila pritužbu koju je primila od podnositelja pritužbe. Međutim, iz podnesaka koje je podnositelj pritužbe podnio Ombudsmanu jasno proizlazi da je želio da se Komisija pozabavi dodatnim pitanjima koja je istaknuo tijekom ove istrage te je tvrdio da je propust Komisije da to učini bio slučaj nepravilnosti u postupanju.

3. Ombudsmanica je stoga smatrala primjerenim pojasniti da su opsegom ove istrage obuhvaćene i te dodatne točke i način na koji Komisija postupa s njima. Stoga je obavijestio Komisiju da se navod i tvrdnja podnositelja pritužbe moraju smatrati sljedećima:

Podnositelj pritužbe prigovara Komisijinoj Glavnoj upravi za tržišno natjecanje da nije razmotrila njegov dopis od 6. prosinca 2003. te dodatne argumente i dokaze koje je podnio tijekom istrage koju je Ombudsman proveo s potrebnom pažnjom. Podnositelj pritužbe tvrdi da bi Komisija trebala provesti odgovarajuće ispitivanje.

4. Prije ispitivanja ovog predmeta Ombudsman smatra korisnim sažeti argumente na koje se podnositelj pritužbe poziva kako bi potkrijepio svoje stajalište da je prodaja društva Salzgitter AG društvu Preussag AG 1989. uključivala državnu potporu. Podnositelj pritužbe tvrdi (1) da je vrijednost imovine društva Salzgitter AG bila preniska; 2. da je Preussag AG povrijedio klauzulu iz kupoprodajnog ugovora koja se odnosi na prodaju te nekretnine, kao i njemačko savezno zakonodavstvo; (3) da je revizorsko društvo "Treuarbeit" netočno izračunalo ukupnu vrijednost društva Salzgitter AG; (4) da je Preussag AG podmitio svoje revizore; i 5. da izjave dane na sjednici odbora parlamenta Donje Saske upućuju ili dokazuju postojanje državne potpore. Treba napomenuti da su neki od tih argumenata izneseni samo tijekom istrage Ombudsmana o ovoj pritužbi.

5. Kad je riječ o procjeni imovine društva Salzgitter AG, revizorsko društvo „Treuarbeit” u svojem se izvješću o ocjeni sastavljenom 1989. temeljilo na pretpostavci da se samo 2500 relevantnih stanova moglo prodati tijekom sljedećih deset godina. Kao što je to primijetila Komisija, ta se pretpostavka odražavala u ugovoru o privatizaciji koji je sadržavao klauzulu u kojoj se navodilo da se prodaja 2500 stanova može premašiti samo ako to postane potrebno zbog promjene gospodarskog okruženja i u skladu s društvenom odgovornošću skupine (3). S obzirom na te činjenice ombudsmanica smatra da je Komisija imala pravo zauzeti stajalište da se relevantna pretpostavka društva „Treuarbeit” u trenutku evaluacije nije činila očito netočnom i da se u nedostatku dokaza o namjernom umanjenju vrijednosti nije činilo mogućim pretpostaviti postojanje državne potpore u tom kontekstu. Stajalište Komisije da treba razlikovati ex ante i ex post procjenu kupovne cijene te da se, kako bi se dokazalo da je državna potpora bila uključena u privatizaciju društva Salzgitter AG, moralo dokazati da je u vrijeme procjene imovine 1989. došlo do očitog podcjenjivanja čini razumnim.

6. U tom je kontekstu podnositelj pritužbe nadalje tvrdio da je vrijednost osiguranja prethodno navedene imovine iznosila 10,2 milijarde DM i da se stoga čini da je procjena te imovine u iznosu od 454,2 milijuna DM očito netočna. U svojem odgovoru na prvi zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije Komisija je istaknula da je od njemačkih tijela zatražila da se očituju o tom pitanju (očito tijekom ispitivanja koje je provela 1998.). Njemačka tijela objasnila su da se relevantna brojka zapravo odnosila na vrijednost osiguranja imovine cijele grupe Preussag 1989./90. i da je vrijednost osiguranja imovine samo društva Salzgitter AG bila znatno niža. Nadalje su objasnili da je vrijednost nekretnine za potrebe osiguranja utvrđena drukčije od tržišne vrijednosti takve nekretnine, odnosno na temelju toga koliko bi koštala obnova nekretnine. Na temelju toga Komisija je zaključila da nema dokaza o umanjenju vrijednosti i da se stoga ne čini mogućim pretpostaviti postojanje državne potpore u tom kontekstu.

Ombudsmanica napominje da podnositelj pritužbe nije iznio nikakve dokaze koji bi doveli u pitanje prethodno navedene argumente njemačkih tijela. S obzirom na to da se čini da ti argumenti na prvi pogled pružaju razumno objašnjenje razlike između vrijednosti osiguranja na koju se podnositelj pritužbe pozvao i procjene imovine koja pripada društvu Salzgitter AG, ombudsmanica smatra da podnositelj pritužbe nije dokazao da je Komisija pogriješila kad je zaključila da ta razlika nije dokaz o umanjenju vrijednosti.

7. U pogledu argumenta podnositelja pritužbe da je Preussag AG povrijedio klauzulu iz kupoprodajnog ugovora koja se odnosi na prodaju te nekretnine i njemačko savezno proračunsko zakonodavstvo prodajom više stanova nego što je bilo predviđeno, Ombudsman se slaže sa stajalištem Komisije da su to unutarnja pitanja koja bi trebali rješavati nacionalni sudovi. Kao što je to Komisija pravilno istaknula, kako bi se dokazalo da je državna potpora bila uključena u privatizaciju društva Salzgitter AG, moralo se dokazati da je u vrijeme ocjene nekretnine 1989. došlo do očitog umanjenja vrijednosti. Međutim, prodaja na koju je uputio podnositelj pritužbe izvršena je nakon što je društvo Preussag AG steklo društvo Salzgitter AG.

8. Prema podnositelju pritužbe, kupovna cijena društva Salzgitter AG plaćena je likvidnom imovinom društva Salzgitter AG koju su ocjenjivači „zaboravili” procijeniti. Podnositelj pritužbe stoga je učinkovito tvrdio da je ocjena koju je provelo revizorsko društvo „Treuarbeit” bila netočna. Komisija je navela da je „Treuarbeit” svoju evaluaciju temeljio na stvarnoj vrijednosti budućih prihoda društva i da je ta metoda evaluacije odgovarala metodi koja se u to vrijeme obično primjenjivala u tom području. Iako se uvijek moglo raspravljati o hipotezi na temelju koje je provedena evaluacija, zaključeno je da je u to vrijeme bila riječ o izboru koji nije bio neuobičajenog karaktera.

U svojem odgovoru na zahtjev za dodatne informacije Komisija je navela da, čak i da je prodaja djelomično financirana iz rezervi/tekućih sredstava društva Salzgitter AG, to ne znači da potonje nije prodano po tržišnoj cijeni i da je stoga postojala državna potpora uključena u prijenos. Prema Komisijinu mišljenju, druge stavke i čimbenici utjecali su na vrijednost društva te ih je stoga trebalo uzeti u obzir pri utvrđivanju tržišne cijene. Kad je riječ o gotovini dostupnoj u društvu, Komisija je istaknula da se procjena vrijednosti društva Salzgitter AG temeljila na takozvanoj analizi diskontiranog novčanog toka („analiza DCF-a”). U okviru takve analize neto vrijednost imovine društva bila je samo neznatna.

9. Ombudsman smatra korisnim naglasiti da je njegova zadaća provjeriti je li došlo do nepravilnosti u postupanju institucije ili tijela Zajednice, u ovom slučaju Komisije. U ovom kontekstu Ombudsman stoga mora ispitati je li stajalište Komisije da je metoda koju je revizorsko društvo „Treuarbeit” upotrijebilo za ocjenjivanje društva Salzgitter AG 1989. i njegove primjene bila prihvatljiva nepravilnost u postupanju. Budući da Komisija nužno ima široku diskrecijsku ovlast u takvim pitanjima, Ombudsman smatra da se nepravilnosti u postupanju mogu utvrditi samo u slučajevima u kojima je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni. Ombudsmanica smatra da takva očita pogreška nije dokazana kad je riječ o Komisijinoj ocjeni rada koji je „Treuarbeit” obavio u ovom slučaju. Podnositelj pritužbe nije dostavio nikakve dokaze koji bi pokazali da je stajalište Komisije prema kojem metoda koju je koristilo društvo „Treuarbeit” nije bila neuobičajena očito netočno. Kad je riječ o primjeni te metode u relevantnom predmetu, točno je da je podnositelj pritužbe istaknuo niz pitanja koja bi mogla dovesti u pitanje Komisijinu ocjenu. Međutim, Ombudsman smatra da podnositelj pritužbe nije dokazao da je Komisija počinila očitu pogrešku u tom kontekstu.

10. Podnositelj pritužbe dostavio je novinski članak u skladu s kojim je Preussag AG 1996. nekim svojim revizorima pružio određene koristi, uključujući jednog koji je radio na evaluaciji društva Salzgitter AG. Jasno je da je dokazna vrijednost takvog članka (ako postoji) nužno ograničena. Međutim, čak i ako bi se pretpostavilo da je Preussag AG svojim revizorima 1996. dodijelio nezakonite koristi, Ombudsmanica smatra da se time ne bi dokazalo da je ocjena društva Salzgitter AG koju je 1989. provelo društvo „Treuarbeit” netočna i da Komisija stoga nije imala pravo prihvatiti tu ocjenu.

11. Zajedno sa svojim dopisom od 23. prosinca 2004. podnositelj pritužbe dostavio je izvatke iz zapisnika (ili nacrta zapisnika) sa 72. sastanka Odbora za gospodarska pitanja i promet Parlamenta Donje Saske održanog 28. studenoga 1998. Prema tom zapisniku, E., zastupnik u Parlamentu, izjavio je na sjednici da je cijena utvrđena za privatizaciju društva Salzgitter AG 1989. „koja je naknadno plaćena iz rezervi društva Salzgitter AG, bila politička cijena, tj. nije bila tržišna cijena”. E. je nadalje izjavio da je savezna vlada u to vrijeme izjavila da se, kako bi se Peine i Salzgitter zadržali kao industrijska lokacija, Salzgitter AG ne bi trebao prodavati konkurentu iz regije Rajna ili Ruhr te da bi „cijenu i postupak trebalo utvrditi tako da se osigura da društvo iz Donje Saske ostane društvo iz Donje Saske”. Prema gospodinu E., to je savršeno odgovaralo Preussag AG u to vrijeme "jer je tvrtka bila u teškom razdoblju". E. je dodao da je „kupovna cijena tada bila vrlo niska iz političkih razloga; A sada je ovaj poklon trebao biti zarađen u novac za druge svrhe. Odgovornost koju je Preussag AG također preuzeo u to vrijeme više se ne poštuje." U svom odgovoru, gospodin T., tadašnji državni tajnik u Donjoj Saskoj, iznio je sljedeću primjedbu: "Ono što ste upravo rekli je ono što sam pokušao formulirati na vrlo oprezan i diplomatski način u svojoj uvodnoj izjavi".

12. Ombudsmanica napominje da Komisija nije dovela u pitanje točnost sažetka navedenog razgovora koji je dostavio podnositelj pritužbe. Stoga se za potrebe ove istrage čini opravdanim temeljiti se na pretpostavci da dokument koji je podnio podnositelj pritužbe pravilno odražava ono što je rečeno na relevantnom sastanku.

13. Ombudsmanica smatra da se na temelju sadržaja dokumenta koji je dostavio podnositelj pritužbe može zaključiti da je g. E. smatrao da je društvo Salzgitter AG kupilo društvo Preussag AG po cijeni koja nije tržišna cijena. Komisija je pravilno istaknula da se izjava osobe E. ne može smatrati valjanim dokazom jer je riječ o pukoj tvrdnji. Međutim, u dokumentu koji je dostavio podnositelj pritužbe zabilježen je i odgovor g. T.-a, tadašnjeg državnog tajnika u Donjoj Saskoj, na tu izjavu. Ombudsmanica smatra da iz tog odgovora proizlazi da je g. T. smatrao da je izjava g. E.-a točna. Iz te perspektive, izjava g. E.-a stoga više nije samo „navodna tvrdnja”, nego izraz stajališta koje je dijelila vlada Donje Saske, odnosno da je riječ o saveznoj zemlji koja je najizravnije pogođena prodajom društva Salzgitter AG društvu Preussag AG.

14. S obzirom na navedeno ombudsmanica smatra da bi dobra upravna praksa barem zahtijevala od Komisije da pokuša utvrditi je li, suprotno dosadašnjoj pretpostavci, prodaja društva Salzgitter AG društvu Preussag AG ipak sadržavala elemente državne potpore. Kako bi to učinila, Komisija je, na primjer, mogla uputiti zahtjev za informacije njemačkim tijelima. Treba napomenuti da je Komisija u svojem mišljenju i odgovoru na prvi zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije naglasila da je uvijek spremna razmotriti sve nove argumente, pod uvjetom da podnositelj pritužbe može dostaviti dostatna objašnjenja i dokaze za takve argumente.

15. Međutim, u odgovoru na pitanje u tom smislu Komisija je obavijestila Ombudsmana da nije poduzela nikakve korake kako bi pojasnila izjave koje su osobe E. i T. dale na 72. sjednici Odbora za gospodarska pitanja i promet Parlamenta Donje Saske. U tom je kontekstu Komisija naglasila da je svoju procjenu temeljila na informacijama koje je službeno primila od njemačke savezne vlade i da se morala osloniti na točnost tih informacija, osim ako postoje čvrste naznake da su dostavljene informacije netočne. Ombudsmanica se slaže da Komisija ima pravo pretpostaviti da su informacije koje primi od nacionalnih tijela točne. Međutim, u prethodno navedenom dokumentu koji je dostavio podnositelj pritužbe jasno se upućuje na mogućnost da je prodaja društva Salzgitter AG društvu Preussag AG uključivala elemente državne potpore te je stoga bila snažan pokazatelj da su informacije koje su dostavila njemačka tijela mogle biti netočne. S obzirom na ozbiljnost tvrdnje podnositelja pritužbe, bilo bi primjereno da Komisija razjasni to pitanje. Ombudsmanica smatra da odluka Komisije da ne provodi nikakve istrage stoga predstavlja nepravilnost u postupanju.

Detaljno mišljenje Komisije

Komisija je u svojem detaljnom mišljenju sa zadovoljstvom napomenula da Ombudsman nije utvrdio nepravilnosti u postupanju u pogledu prvih četiriju argumenata koje je iznio podnositelj pritužbe. Komisija je prihvatila nalaz Ombudsmana da bi dobra upravna praksa od nje zahtijevala da pojasni izjave koje su g. E. i T. dali na 72. sastanku Odbora za gospodarska pitanja i promet Parlamenta Donje Saske. Istaknula je da poduzima odgovarajuće mjere u tom pogledu i da je 4. travnja 2006. poslala dopis njemačkim tijelima kako bi pojasnila te izjave. U trenutku podnošenja detaljnog mišljenja (lipanj 2006.) istraga Komisije o tom konkretnom pitanju još je bila u tijeku. Komisija je dodala da će podnositelj pritužbe i Ombudsman biti obaviješteni nakon što prime i analiziraju relevantne informacije.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe 4. travnja, 26. lipnja 2006., 12. srpnja i 3. kolovoza 2006. proslijedio je Ombudsmanu dodatne informacije o svojem predmetu.

U svojem dopisu od 3. kolovoza 2006. podnositelj pritužbe iznio je i neke primjedbe na detaljno mišljenje.

Podnositelj pritužbe dostavio je 31. kolovoza i 30. rujna 2006. primjedbe na detaljno mišljenje Komisije.

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima istaknuo da je primio dodatne dokaze kojima bi se moglo objasniti zašto njemačko pravosuđe nije riješilo pitanja koja je istaknuo. Podnositelj pritužbe dostavio je preslike dokumenata na koje je uputio.

Podnositelj pritužbe iznio je sljedeće dodatne primjedbe:

Činjenica da se Komisija ograničila na postavljanje pitanja njemačkoj vladi pokazala je postojanje nepravilnosti u postupanju. Komisija nije samo zanemarila pisane dokaze o očitoj zlouporabi javnih sredstava i povredi pravnih zahtjeva, nego je u potpunosti propustila provesti vlastite istrage kako bi prikupila informacije iz neovisnih izvora.

Njemačka nadležna tijela izložena su znatnom pritisku kako bi se otklonile relevantne činjenice. Skupina Zapadni LB/Preussag očito je uspjela o tome ovisiti visoko pozicionirane njemačke političare.

Bilo je manje za njega da dokaže bilo što nego za GU za tržišno natjecanje da je ispravno funkcionirao. Osim izjava danih na 72. sjednici Odbora za gospodarska pitanja i promet Parlamenta Donje Saske, postojalo je i pisano pitanje skupine „Bündnis 90/Die Grünen” u parlamentu Donje Saske 13. studenoga 2000. te zapisnik sa saslušanja odbora tog parlamenta 17. studenoga 2000.(4).

Podnositelj pritužbe ponovio je svoje argumente (1) da je vrijednost imovine društva Salzgitter AG bila preniska; 2. da je Preussag AG povrijedio klauzulu iz kupoprodajnog ugovora koja se odnosi na prodaju te nekretnine, kao i njemačko savezno zakonodavstvo; (3) da je revizorsko društvo "Treuarbeit" netočno izračunalo ukupnu vrijednost društva Salzgitter AG; i 4. da je Preussag AG podmitio svoje revizore. Podnositelj pritužbe smatrao je da su nalazi Ombudsmana u vezi s tim pitanjima (točke 2.14., 2.15., 2.17. i 2.18. nacrta preporuke Ombudsmana) netočni i stoga ih je potrebno revidirati.

ODLUKA

1 Navodni propust da se s dopisom podnositelja pritužbe te dodatnim argumentima i dokazima postupa s potrebnom pažnjom i zahtjevom za odgovarajuće ispitivanje

1.1 Preussag AG (sada "TUI AG") je 1989. kupio Salzgitter AG (5), društvo u državnom vlasništvu, po cijeni od 2,452 milijarde DM. Podnositelj pritužbe, bivši član upravnog odbora društva Preussag AG, pisao je 6. prosinca 2003. Glavnoj upravi Europske komisije za tržišno natjecanje kako bi od nje zatražio da intervenira u vezi s državnom potporom koja je, prema njegovu mišljenju, tom prilikom dodijeljena društvu Preussag/TUI AG.

1.2 U svojoj pritužbi Ombudsmanu, koja je podnesena u ožujku 2004., podnositelj pritužbe tvrdio je da GU za tržišno natjecanje nije razmotrio njegov dopis od 6. prosinca 2003. s potrebnom pažnjom. Tvrdio je da bi Komisija trebala provesti odgovarajuće ispitivanje.

1.3 Tijekom istrage koju je proveo Europski ombudsman podnositelj pritužbe dostavio je niz dokumenata kojima se potkrepljuje njegov slučaj. Na zahtjev Ombudsmana da komentira te informacije, Komisija je tvrdila da su to nova pitanja koja podnositelj pritužbe nije istaknuo u vrijeme kada se 6. prosinca 2003. žalio Glavnoj upravi za tržišno natjecanje. Komisija smatra da ta pitanja stoga nisu bila relevantna za pitanje je li Komisija na odgovarajući način riješila pritužbu koju je primila od podnositelja pritužbe. Međutim, iz podnesaka koje je podnositelj pritužbe podnio Ombudsmanu jasno proizlazi da je želio da se Komisija pozabavi dodatnim pitanjima koja je istaknuo tijekom ove istrage te je tvrdio da je propust Komisije da to učini bio slučaj nepravilnosti u postupanju.

1.4 Ombudsmanica je stoga smatrala primjerenim pojasniti da su opsegom ove istrage obuhvaćene i te dodatne točke i način na koji Komisija postupa s njima. Stoga je obavijestio Komisiju da se navod i tvrdnja podnositelja pritužbe moraju smatrati sljedećima:

Podnositelj pritužbe prigovara Komisijinoj Glavnoj upravi za tržišno natjecanje da nije razmotrila njegov dopis od 6. prosinca 2003. te dodatne argumente i dokaze koje je podnio tijekom istrage koju je Ombudsman proveo s potrebnom pažnjom. Podnositelj pritužbe tvrdi da bi Komisija trebala provesti odgovarajuće ispitivanje.

1.5 Ombudsman je istaknuo da je podnositelj pritužbe iznio pet argumenata na koje se oslonio kako bi potkrijepio svoje stajalište da prodaja društva Salzgitter AG društvu Preussag AG 1989. uključuje državnu potporu. Podnositelj pritužbe naveo je 1. da je vrijednost imovine društva Salzgitter AG utvrđena na preniskoj razini; 2. da je Preussag AG povrijedio klauzulu iz kupoprodajnog ugovora koja se odnosi na prodaju te nekretnine, kao i njemačko savezno zakonodavstvo; (3) da je revizorsko društvo "Treuarbeit" netočno izračunalo ukupnu vrijednost društva Salzgitter AG; (4) da je Preussag AG podmitio svoje revizore; i 5. da izjave dane na sjednici odbora parlamenta Donje Saske upućuju ili dokazuju postojanje državne potpore.

1.6 Ombudsman je 16. ožujka 2006. Komisiji uputio nacrt preporuke u kojem je pozvao Komisiju da poduzme odgovarajuće mjere kako bi provjerila je li prodaja društva Salzgitter AG društvu Preussag AG 1989. uključivala elemente državne potpore. Nacrt preporuke temeljio se na stajalištu Ombudsmana da, iako nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije u pogledu načina na koji je postupala s prva četiri argumenta podnositelja pritužbe, Komisija nije na zadovoljavajući način razmotrila argument koji se odnosi na izjave dane na sjednici odbora Parlamenta Donje Saske.

1.7 Ombudsman je u svojem nacrtu preporuke naglasio da bi dobra upravna praksa stoga barem zahtijevala od Komisije da pokuša utvrditi je li, suprotno dosadašnjoj pretpostavci, prodaja društva Salzgitter AG društvu Preussag AG ipak sadržavala elemente državne potpore. Ombudsmanica je dodala da je u tu svrhu Komisija, na primjer, mogla uputiti zahtjev za informacije njemačkim tijelima.

1.8 Komisija je u svojem detaljnom mišljenju sa zadovoljstvom primijetila da Ombudsman nije utvrdio nepravilnosti u postupanju u pogledu prva četiri argumenta koje je iznio podnositelj pritužbe. Komisija je prihvatila nalaz Ombudsmana da bi dobra upravna praksa od nje zahtijevala da pojasni izjave koje su g. E. i T. dali na 72. sastanku Odbora za gospodarska pitanja i promet Parlamenta Donje Saske. Istaknula je da poduzima odgovarajuće mjere u tom pogledu i da je 4. travnja 2006. poslala dopis njemačkim tijelima kako bi pojasnila te izjave. Komisija je objasnila da je u trenutku podnošenja detaljnog mišljenja (lipanj 2006.) njezina istraga o tom konkretnom pitanju još bila u tijeku.

1.9 U svojim očitovanjima o tom detaljnom mišljenju podnositelj pritužbe kritizirao je činjenicu da se Komisija ograničila na postavljanje pitanja njemačkoj vladi i da nije provela vlastite istrage s ciljem dobivanja informacija iz neovisnih izvora. Podnositelj pritužbe tvrdio je da postoje dodatni dokazi koji podupiru njegov slučaj, odnosno pisano pitanje koje je 13. studenoga 2000. podnijela skupina „Bündnis 90/Die Grünen” u parlamentu Donje Saske i zapisnik s njegova saslušanja koje je 17. studenoga 2000. održao odbor tog parlamenta (6).

Podnositelj pritužbe ponovio je svoje argumente (1) da je vrijednost imovine društva Salzgitter AG bila preniska; 2. da je Preussag AG povrijedio klauzulu iz kupoprodajnog ugovora koja se odnosi na prodaju te nekretnine, kao i njemačko savezno zakonodavstvo; (3) da je revizorsko društvo "Treuarbeit" netočno izračunalo ukupnu vrijednost društva Salzgitter AG; i 4. da je Preussag AG podmitio svoje revizore. Smatrao je da su nalazi Ombudsmana u vezi s tim pitanjima (točke 2.14., 2.15., 2.17. i 2.18. nacrta preporuke Ombudsmana) netočni i stoga ih je potrebno revidirati.

1.10 Ombudsman smatra korisnim podsjetiti da je u svojem nacrtu preporuke pozvao Komisiju da poduzme odgovarajuće korake kako bi se utvrdilo je li prodaja društva Salzgitter AG društvu Preussag AG 1989. uključivala elemente državne potpore. Komisija je u svojem detaljnom mišljenju navela da prihvaća nalaz Ombudsmana da bi zbog dobre administrativne prakse morala pojasniti izjave dane na relevantnom sastanku Odbora za gospodarska pitanja i promet Parlamenta Donje Saske te da poduzima odgovarajuće korake u tom pogledu.

1.11 S obzirom na to da se njegov nacrt preporuke temeljio na nalazu da Komisija nije na zadovoljavajući način riješila peti argument podnositelja pritužbe (koji se temeljio na izjavama danim na navedenom sastanku), Ombudsman smatra da je Komisija stoga prihvatila njegov nacrt preporuke.

1.12 Ombudsmanica napominje da se radi provedbe ovog nacrta preporuke Komisija obratila njemačkim vlastima kako bi dobila pojašnjenja u vezi s izjavama danim na relevantnom sastanku Odbora za gospodarska pitanja i promet Parlamenta Donje Saske. Budući da je taj korak spomenut kao mogući način postupanja u samom nacrtu preporuke, Ombudsmanica smatra da je način na koji je Komisija provela nacrt preporuke zadovoljavajući.

1.13 Kako bi se izbjegli mogući nesporazumi, Ombudsman smatra korisnim dodati da se ne može isključiti da Komisija može smatrati potrebnim provesti daljnje istrage nakon što primi i analizira odgovor njemačkih tijela. Ako bi se utvrdilo da su predstavnici vlade Donje Saske doista smatrali da je prodaja društva Salzgitter AG društvu Preussag „prisutna” društvu Preussag, zbog dobre administrativne prakse bilo bi potrebno da Komisija provede temeljitiju istragu cijelog predmeta, uključujući preispitivanje prvih četiriju argumenata koje je dostavio podnositelj pritužbe. Međutim, treba napomenuti da je u nacrtu preporuke Ombudsmana Komisija pozvana da poduzme "odgovarajuće" korake kako bi se utvrdilo je li prodaja društva Salzgitter AG društvu Preussag AG 1989. uključivala elemente državne potpore. Ombudsman nema razloga pretpostaviti da Komisija ne bi nastavila s istragama ako bi rezultati ispitivanja petog argumenta podnositelja pritužbe upućivali na to da bi to bilo potrebno.

1.14 Međutim, valja istaknuti da potreba za takvim daljnjim istragama ovisi o ishodu ispitivanja koje Komisija trenutačno provodi. Kako je prethodno navedeno, zbog rezultata tog ispitivanja može biti potrebno da Komisija preispita prva četiri argumenta koja su dostavili podnositelji pritužbe (ili barem neki od njih). S obzirom na te okolnosti, Ombudsman trenutačno ne smatra potrebnim ponovno razmotriti nalaze do kojih je došao u vezi s ta četiri argumenta u svojem nacrtu preporuke. Ombudsmanica smatra korisnim dodati da dodatni materijali koje je podnositelj pritužbe dostavio sa svojim primjedbama ne utječu na taj zaključak, s obzirom na to da se ni pitanje koje je postavio klub zastupnika ni izjave samog podnositelja pritužbe ne mogu, po samoj svojoj prirodi, smatrati uvjerljivim dokazima koji podupiru predmet podnositelja pritužbe.

Zaključak

S obzirom na navedeno, Ombudsmanica smatra da je Komisija prihvatila njegov nacrt preporuke i da su mjere poduzete za njezinu provedbu zadovoljavajuće.

Ombudsman stoga zaključuje predmet.

Podnositelj pritužbe može podnijeti novu pritužbu Ombudsmanu ako smatra da nova istraga koju provodi Komisija nije provedena s potrebnom pažnjom.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Treba napomenuti da ova tvrtka nije identična sadašnjem "Salzgitter AG".

(2) Nacrt preporuke dostupan je na internetskoj stranici Europskog ombudsmana (http://www.ombudsman.europa.eu).

(3) Čini se da Salzgitter AG posjeduje ukupno gotovo 34 000 stanova. U skladu s dopisom njemačke vlade od 17. srpnja 1998. upućenim Komisiji, relevantna klauzula odnosila se samo na nešto više od 28 000 tih stanova.

(4) Primjerci tih dokumenata priloženi su primjedbama podnositelja pritužbe.

(5) Treba napomenuti da ova tvrtka nije identična sadašnjem "Salzgitter AG".

(6) Primjerci tih dokumenata priloženi su primjedbama podnositelja pritužbe.