Strasbourg, 14. prosinca 2005.

Poštovani gospodine X.,

Dana 25. veljače 2004. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu u vezi s istragama Komisije koje su proizašle iz tužbe zbog uznemiravanja podnesene protiv vas. Dana 17. ožujka 2004. primio sam vašu dopunu.

Pritužbu sam 5. travnja 2004. proslijedio predsjedniku Europske komisije i o tome Vas obavijestio. U e-poruci od 12. travnja 2004. razjasnili ste svoje navode. Dana 6. svibnja 2004. obavijestio sam Komisiju o vašim pojašnjenjima.

Komisija je svoje mišljenje poslala 22. lipnja 2004. Proslijedila sam vam ga s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 23. srpnja 2004.

Dana 17. studenoga 2004. Komisiji sam poslao dopis s dodatnim upitima te sam vas o tome istog dana obavijestio. Komisija je svoj odgovor poslala 28. siječnja 2005., a ja sam ga proslijedio vama na očitovanje. Svoje ste primjedbe poslali 28. veljače 2005.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

Ispričavam se na vremenu koje je bilo potrebno za rješavanje Vaše pritužbe.

COMPLAINT

Pritužbu je podnio dužnosnik Komisije kojeg je drugi dužnosnik, A (1), optužio za moralno uznemiravanje. Pritužba se odnosila na upravnu istragu Komisije o pritužbi zbog moralnog uznemiravanja i njezin odgovor na naknadne zahtjeve podnositelja pritužbe za ispitivanje te istrage.

Dana 12. listopada 2001. osoba A. podnijela je zahtjev za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), koji se temelji na moralnom uznemiravanju podnositelja pritužbe. Dana 17. listopada 2001. od g. B.-a, načelnika odjela u Glavnoj upravi za kadrovske poslove i administraciju Europske komisije („GU ADMIN”), uz pomoć g. C.-a, zatraženo je da provede administrativnu istragu o tim navodima. Tužitelja, u pratnji njegova odvjetnika, saslušali su B. i C. 27. studenoga 2001. Dana 26. ožujka 2002. tužitelj i njegov odvjetnik imali su priliku ispitati izvješće o istrazi B.-a i C.-a, osim priloga, u prostorijama Komisije. U izvješću je zaključeno da postoje dokazi koji upućuju na to da je podnositelj pritužbe moralno uznemiravao g. A.-a i druge dužnosnike. Podnositelj pritužbe dostavio je svoje primjedbe na izvješće 30. ožujka 2002.

Podnositelj pritužbe podnio je 16. travnja 2003. zahtjev na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju (u daljnjem tekstu: zahtjev na temelju članka 90. stavka 1.) i zahtjev za pomoć na temelju članka 24. tog Pravilnika. Tražio je zaštitu i pomoć u vezi s postupanjem dvaju dužnosnika koji su proveli upravnu istragu te je podnio zahtjev za naknadu štete zbog njihovih navodnih prijestupa. Njegove pritužbe mogu se sažeti na sljedeći način:

1. Podnositelju pritužbe nije omogućen potpuni pristup svim relevantnim dokumentima istrage, uključujući pritužbu osobe A., mandat osoba B. i C., izjave drugih dužnosnika i cjelovito izvješće koje su sastavili osobe B. i C.
2. Podnositelj pritužbe bio je zastrašen i izložen pritisku. Na raspravi održanoj 27. studenoga 2001. C. mu je predstavljen kao "Dr" C., zbog čega je podnositelj pritužbe pretpostavio da bi "[Dr. C.] trebao smatrati osobom kojoj se treba povjeriti kao liječniku, a ne kao istražitelju za moje ponašanje"; C. je podigao svoj glas tijekom saslušanja podnositelja pritužbe 27. studenoga 2001.; potpisano je sažeto izvješće sa saslušanja podnositelja pritužbe; a podnositelju pritužbe bilo je dopušteno samo dva dana da podnese svoje primjedbe na taj sažetak.
3. U vezi s istragom dane su izjave o šteti. Prema podnositelju pritužbe, izvješće o istrazi sadržavalo je izjavu B.-a i C.-a, koja podnositelju pritužbe nije bila pokazana, prema kojoj on "vjerojatno nije bio dobar "..." kao što su druga dva dužnosnika izjavila, u neviđenim izjavama na audiciji, da sam arogantan". Osim toga, podnositelj pritužbe sumnjao je da su B. i C. mogli, dok je istraga bila u tijeku, stupiti u kontakt s njegovim načelnikom službe i budućim načelnikom odjela kako bi ih obavijestili o njihovim nalazima.
4. Podnositelj pritužbe sumnjao je da je g. B. zatražio od nadređenog podnositelja pritužbe da protiv njega izda „savjetovanje” na temelju nalaza koje su on i g. C. donijeli. Čini se da je podnositelj pritužbe smatrao da je to nezakonito, pri čemu je „upozorenje” sankcija koja nije navedena u Pravilniku o osoblju.

Podnositelj pritužbe zatražio je od Komisije financijsku naknadu za stres, patnju i štetu nanesenu njegovu ugledu te je od Komisije zatražio da mu plati pravne troškove nastale u vezi s istragom.

Nakon zahtjeva podnositelja pritužbe u skladu s člankom 90. stavkom 1. GU ADMIN pokrenuo je administrativnu provjeru (2). Podnositelja pritužbe saslušao je imenovani istražitelj, g. D., 3. lipnja 2003. Istog ga je dana DG ADMIN obavijestio da protiv njega neće biti poduzete stegovne mjere na temelju A.-ove pritužbe zbog uznemiravanja te da je upravna istraga zaključena.

Rok od četiri mjeseca predviđen člankom 90. stavkom 1. Pravilnika o osoblju istekao je bez priopćavanja odluke podnositelju pritužbe. Podnositelj pritužbe stoga je 29. rujna 2003. podnio pritužbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju („pritužba na temelju članka 90. stavka 2.”) protiv Komisijina prešutnog odbijanja njegova zahtjeva na temelju članka 90. stavka 1. Komisija je 4. ožujka 2004. odbila pritužbu.

Iz Komisijine odluke proizlazi da je glavni istražitelj razgovarao s B.-om, C.-om i E.-om, predstavnikom osoblja koji je bio prisutan na saslušanju podnositelja pritužbe održanom 27. studenoga 2001. Komisija je odbacila pritužbe podnositelja pritužbe kao neutemeljene ili se pozabavila različitim tumačenjima predmetnih događaja i činjenica.

Komisija je posebno naglasila da tim koji provodi upravnu istragu nije bio obvezan podnositelju pritužbe dati cijeli spis istrage. U njemu je navedeno da "kako bi se zadovoljilo načelo povjerljivosti", podnositelju pritužbe nije mogao biti dostavljen primjerak izvješća o istrazi koje je navedeni tim pripremio. Nadalje je istaknuo da je odluka Komisije o utvrđivanju pravila za upravne istrage donesena nakon predmetne istrage i naveo da je „u tom kontekstu važno napomenuti da [ta odluka] nudi nove postupovne mogućnosti koje prethodno nisu postojale. Prije te odluke [Komisija] je dopustila dužnosniku koji je predmet upravne istrage da pročita izvješće o istrazi, ali da ga ne uzme u presliku, kako bi se zaštitila povjerljivost i potreba za diskrecijskom ovlašću jer to nije stegovni postupak. Tek nakon donošenja navedene Odluke dotični dužnosnik ima pristup zaključcima istrage prije sastavljanja završnog izvješća. Stoga, u nedostatku pravne osnove, tijelo za imenovanje smatra da [Komisija] nije morala dostaviti izvješće o istrazi [podnositelju pritužbe]”.

Komisija je istaknula i da je podnositelj pritužbe 2002. zapravo promaknut u razred A* te da istraga stoga nije rezultirala nikakvom konkretnom profesionalnom štetom za podnositelja pritužbe.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu čini se da podnositelj pritužbe tvrdi da Komisija nije na odgovarajući način ispitala radnje koje je osporio u svojem zahtjevu iz članka 90. stavka 1. i u svojoj pritužbi iz članka 90. stavka 2. Podsjetio je na općenito postupanje Komisije u tom području, a osobito na činjenicu da Komisija, prema njegovu mišljenju, nije pozvala dodatne svjedoke i da je osobama B. i C. dala pristup izvješću o administrativnoj provjeri osobe D. prije nego što je to izvješće poslano tijelu za imenovanje.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe ukratko je iznio sljedeće navode:

1. Njegova prava obrane nisu poštovana prilikom vođenja upravne istrage o kojoj je bila riječ.
2. Protiv njega se pokušala primijeniti sankcija koja nije predviđena Pravilnikom o osoblju.
3. Komisija nije na odgovarajući način ispitala tužbe koje je osporila u svojem zahtjevu iz članka 90. stavka 1. i u svojem prigovoru iz članka 90. stavka 2.
4. Odluka Komisije nakon njegova zahtjeva iz članka 90. stavka 1. i njegova žalba iz članka 90. stavka 2. neopravdano je odgođena.

Iznijela je sljedeće tvrdnje:

1. Komisija bi mu trebala nadoknaditi ponašanje dužnosnika čije je postupke osporio u svojem zahtjevu iz članka 90. stavka 1. i u svojoj pritužbi iz članka 90. stavka 2.
2. Komisija bi trebala platiti njegove pravne troškove.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija je u sažetku dostavila sljedeće mišljenje:

Osnovne informacije

Nakon saslušanja 19 dužnosnika, B. i C. zaključili su u svojem izvješću o istrazi da postoje dokazi koji upućuju na moralno uznemiravanje podnositelja pritužbe. Međutim, „zbog nepostojanja presedana”, glavni direktor Glavne uprave za kadrovske poslove i administraciju Europske komisije („GU ADMIN”) odlučio je da neće pokrenuti stegovni postupak na temelju Priloga IX. Pravilniku o osoblju dok se ne sazna ishod drugih istraga. Na taj je način GU ADMIN „očekivao da će bolje utvrditi relativnu težinu različitih skupova činjenica”.

Komisija je naglasila da se upravni i pravni kontekst u vezi s upravnim istragama znatno promijenio od upravne istrage koju su proveli B. i C. Kada je upravna istraga pokrenuta 17. listopada 2001., Komisija nije imala stegovni ured, a istrage su se uglavnom provodile na temelju prethodne prakse. Dana 19. veljače 2002., odnosno nakon završetka izvješća o istrazi koje su sastavili B. i C., na snagu je stupila Odluka Komisije C(2002)540. Tom je odlukom osnovan disciplinski ured Komisije („IDOC”) i utvrđena su precizna pravila za provedbu administrativnih istraga, uključujući pravila usmjerena na zaštitu osoba koje su predmet takvih istraga. Odluka se primjenjivala na istrage koje su bile u tijeku. Odluka Komisije C(2002)540 zamijenjena je 1. svibnja 2004. Odlukom Komisije C(2004)1588 o općim provedbenim odredbama o provođenju administrativnih istraga i disciplinskih postupaka. Prilog IX. izmijenjenom Pravilniku o osoblju sadržava i nova pravila za administrativne istrage.

Pritužba

Kad je riječ o tvrdnji da se prava podnositelja pritužbe na obranu nisu poštovala, Komisija je navela da postoji „radikalna razlika” između dviju postupovnih faza: stegovni postupak, u kojem dužnosnici moraju jasno imati sredstva za obranu jer bi se mogla donijeti odluka koja utječe na njihova prava; i administrativne istrage, koje su dio pripremnog postupka čiji je cilj utvrđivanje činjenica i mogućih pojedinačnih odgovornosti.

Tijekom administrativne istrage istražni službenici GU-a ADMIN (sada IDOC) nisu otkrili pritužbe navodnih žrtava uznemiravanja. To je posljedica potrebe za zaštitom istrage i povjerljivosti osobe koja je podnijela pritužbu zbog uznemiravanja. U ovom su slučaju podnositelj pritužbe i njegov odvjetnik (a) ipak općenito obaviješteni o pritužbi zbog uznemiravanja preko nadređenog podnositelja pritužbe; (b) da je, suprotno tvrdnjama podnositelja pritužbe, imao mandat za upravnu istragu; (c) imao pristup izvješću o istrazi koje su sastavili B. i C., osim priloga.

Odlukom Komisije C(2002)540 osobama koje su predmet upravne istrage nije dano nikakvo pravo na pristup svim dokumentima koji se na njih odnose. Na kraju upravne istrage dotičnom dužnosniku ponuđena je prilika da iznese primjedbe na zaključke prije dovršetka izvješća. Međutim, dužnosniku se ne bi omogućio pristup preslici pritužbe ni cjelovitom izvješću o istrazi.

Prema mišljenju Komisije, pravilo da je u fazi upravne istrage pristup istražnom spisu bio ograničen na „zaključke izvješća u dijelu u kojem se u njima navode činjenice koje se na njega odnose”(članak 5. stavak 5. Odluke Komisije C(2002)540), a ne cijeli spis, potvrđeno je u izmijenjenom Pravilniku o osoblju. Članak 2. stavak 2. Priloga IX. Pravilniku o osoblju, kako je izmijenjen, predviđao je da „tijelo za imenovanje obavješćuje dotičnu osobu po završetku istrage i dostavlja joj zaključke izvješća o istrazi te, na zahtjev i podložno zaštiti legitimnih interesa trećih strana, sve dokumente koji su izravno povezani s navodima iznesenima protiv nje.” Treće strane koje treba zaštititi uključuju navodne žrtve uznemiravanja.

Komisija je navela da je situacija bila potpuno drugačija kada je tijelo za imenovanje pokrenulo stegovni postupak. U tom bi se slučaju mogla donijeti odluka koja utječe na prava dotičnog pojedinca te je stoga Pravilnik o osoblju (u svojim prethodnim i novim verzijama) predviđao potpuni pristup spisu.

Kad je riječ o tužbama osoba B. i C. u vezi sa saslušanjem podnositelja pritužbe 27. studenoga 2001., Komisija je tvrdila da su tvrdnje podnositelja pritužbe neutemeljene. Time je potvrdio nalaz tijela za imenovanje, prema kojem uvođenje g. C.-a kao „Dr” C.-a nije imalo za cilj obeshrabriti podnositelja pritužbe. Također je potvrdio zaključak prema kojem je bilo nemoguće razjasniti pitanje je li osoba C. izrazila svoje mišljenje tijekom rasprave zbog različitih izjava osoba prisutnih na raspravi o tome što se stvarno dogodilo. Kad je riječ o potpisanom sažetom izvješću sa saslušanja od 27. studenoga 2001., Komisija je navela da je uobičajena praksa usuglasiti se o sažetom izvješću odmah nakon saslušanja, bez obzira na vrijeme koje bi to moglo potrajati, prije nego što je saslušana osoba napustila prostorije istražnog tijela. Dužnosnici istrage prihvatili su da na zahtjev podnositelja pritužbe neće slijediti tu uobičajenu praksu s obzirom na njegovo jamstvo da će svoje primjedbe podnijeti u roku od dva dana. Što se tiče potpisivanja sažetog izvješća, svrha dostave potpisanog nacrta bila je samo dokazati da su službenici istrage smatrali da sažeto izvješće točno odražava izjave dane tijekom saslušanja. Očito nije bio slučaj da je podnesen podnositelju pritužbe koji je potpisao kako bi izvršio pritisak na njega. U svakom slučaju, sažeto izvješće nije bilo valjano bez potpisa podnositelja pritužbe.

Kad je riječ o navodno štetnim izjavama danim tijekom istrage, Komisija je prvo navela da nije jasno zašto su g. B. i g. C. dali izjavu da podnositelj pritužbe vjerojatno nije „dobar” ... „” u izvješću čiji je cilj utvrditi činjenice o navodnom moralnom uznemiravanju. Istražitelj zadužen za postupak administrativne provjere, g. D., o tome je pitao g. B.-a i g. C.-a. Oboje su odgovorili da razumiju da podnositelj pritužbe ima ugled kao dobar "..." i dodali da nisu u mogućnosti donijeti vlastitu, a kamoli negativnu, prosudbu. Kad je riječ o kontaktima s direktorom podnositelja pritužbe i njegovim budućim načelnikom odjela, Komisija je navela da se upozoravanje budućeg načelnika odjela podnositelja pritužbe na situaciju za koju su svi u službi podnositelja pritužbe bili svjesni i koju će uvijek morati riješiti nakon što preuzme svoje nove funkcije činilo samo razumnim.

Kad je riječ o tvrdnji da je protiv podnositelja pritužbe predložena navodno nezakonita sankcija, Komisija je navela da je tijelo za imenovanje od direktora podnositelja pritužbe zatražilo da mu pošalje „nalog”. Komisija je nadalje navela da je člankom 86. Pravilnika o osoblju (sada članak 9. Priloga IX. izmijenjenom Pravilniku o osoblju) utvrđen sveobuhvatan popis disciplinskih mjera (pisano upozorenje, ukor itd.) koje nisu uključivale „upozorenje”. Stoga "upozorenje" očito nije bila stegovna sankcija. Umjesto toga, „upozorenje” bilo je blizu „upozorenja” koje je nedavno uvedeno izmijenjenim Pravilnikom o osoblju, koji je izričito definiran kao stegovna sankcija (članak 3. točka (b) Priloga IX.). Komisija je izjavila da je to pitanje u svakom slučaju neugodna točka jer nikada nije izdano takvo „napomenu”. Komisija je naglasila da je podnositelj pritužbe 2002. dobio promaknuće u razred A*.

Što se tiče navodno nedostatnog ispitivanja njegova zahtjeva iz članka 90. stavka 1. i njegova prigovora iz članka 90. stavka 2., Komisija je naglasila da je cilj postupka upravne provjere utvrđivanje činjenica. To nije bila potpuna upravna istraga ranijih optužbi protiv podnositelja pritužbe. Glavni istražitelj zaključio je da je dovoljno saslušati podnositelja pritužbe, osobe B., C. i E., predstavnika osoblja prisutnog na saslušanju podnositelja pritužbe 27. studenoga 2001.

Kad je riječ o navodno nerazumnim kašnjenjima, Komisija se pozvala na svoju administrativnu provjeru provedenu kao odgovor na zahtjev podnositelja pritužbe iz članka 90. stavka 1., čiji su rezultati bili dostupni 5. kolovoza 2003., i na činjenicu da je zahtjev podnositelja pritužbe prešutno odbijen ako mu Komisija nije dostavila izričitu odluku o tom zahtjevu u roku od četiri mjeseca iz članka 90. stavka 1. Što se tiče pritužbe podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2. od 29. rujna 2003., Komisija je navela da su podnositelj pritužbe, osoba B. i osoba C. bili pozvani da podnesu svoje primjedbe na izvješće koje je sastavio osoba B. nakon njegova postupka administrativne provjere. Tek je Komisija 16. prosinca 2003. i 12. siječnja 2004. primila te primjedbe i raspolagala elementima potrebnima za donošenje odluke o pritužbi na temelju članka 90. stavka 2. Komisija je izjavila da „posebno uzimajući u obzir složenost pritužbe, smatra da je vrlo pažljivo riješila taj predmet. Upravo je ta složenost i briga otežala sposobnost tijela za imenovanje da podnositelju pritužbe brže dostavi obrazloženi odgovor.

Što se tiče navoda da Komisija nije na odgovarajući način ispitala tužbe koje je osporila u svojem zahtjevu iz članka 90. stavka 1. i u svojem prigovoru iz članka 90. stavka 2., Komisija je odbila taj navod, dajući opći pregled svojeg postupanja u tom području. Što se tiče navodnog nepozivanja svjedoka, naveo je da je D. odlučio da je dovoljno saslušati dvojicu dužnosnika koji su proveli upravnu istragu, predstavnika osoblja i podnositelja pritužbe. Naglasio je da na temelju izjava svjedoka tijelo za imenovanje nije imalo sumnje da su navodi podnositelja pritužbe u pogledu g. B.-a i g. C.-a neutemeljeni. Što se tiče pristupa osoba B. i C. izvješću o provjeri, Komisija je objasnila da je svrha davanja pristupa bila osigurati da su činjenice pravilno utvrđene.

Iz Komisijina odbijanja navoda podnositelja pritužbe proizlazi da nije namjeravala ispuniti tvrdnje podnositelja pritužbe.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoje navode i tvrdnje te je iznio niz detaljnih primjedbi povezanih s njima. Kad je riječ o pitanju uvida u spis, istaknuo je da je u memorandumu uz Odluku Komisije C(2002)540 navedeno da „[o]dgovori o troškovima imaju pravo dobiti preslike svih dokumenata koji se na njih odnose”. Tvrdio je da stajalište Komisije u ovom predmetu nije u skladu s tom tvrdnjom.

Podnositelj pritužbe nadalje je naglasio da se nada da će ishod istrage Ombudsmana dovesti do veće jasnoće i transparentnosti u provođenju istraga koje provodi DG ADMIN te da će se, posebno, u budućnosti bolje poštovati prava na obranu.

Daljnji upiti
Daljnji upiti

Nakon pažljivog razmatranja mišljenja Komisije i primjedbi podnositelja pritužbe činilo se da su potrebne dodatne istrage. Ombudsmanica je stoga zatražila od Komisije da dostavi dodatne informacije o sljedećim pitanjima: (1) pravnu osnovu na temelju koje se od nadređene osobe podnositelja pritužbe traži da izda "savjet"; (2) kada i kako je Komisija podnositelju pritužbe poslala presliku izvješća o istrazi; (3) kada i kako je Komisija dopustila podnositelju pritužbe da vidi mandat g. B.-a i g. C.-a; i 4. mjera u kojoj je stajalište Komisije bilo u skladu s Memorandumom objavljenim zajedno s Odlukom Komisije C(2002)540.

Odgovor Komisije

(1) Komisija je u svojem odgovoru uputila na svoje prethodne primjedbe i navela da „činjenica da nadređeni ima ovlasti nad svojim podređenima nedvojbeno mu daje pravo da im odmah uputi neslužbeno upozorenje, usmeno ili u pisanom obliku, a da o tome ne izvijesti u mogućem stegovnom postupku”.

(2) Komisija je navela da je nakon donošenja Odluke Komisije C(2002)540 od 19. veljače 2002. njezina praksa bila omogućiti dotičnom dužnosniku da se očituje o zaključcima izvješća o upravnoj istrazi prije dovršetka izvješća. U ovom je slučaju voditelj istražnog tima 14. ožujka 2002. obavijestio podnositelja pritužbe da je izvješće poslao glavnom direktoru GU-a ADMIN, ali da mu je, s obzirom na gore navedenu odluku Komisije, odlučio omogućiti pristup izvješću o istrazi i očitovati se o njemu. Podnositelj pritužbe i njegov odvjetnik dobili su pristup cjelovitom izvješću 26. ožujka 2002. (osim priloga). Stoga podnositelju pritužbe nije omogućen pristup samo zaključcima izvješća. Podnositelj pritužbe dostavio je 30. travnja 2004. svoje primjedbe na izvješće, osporavajući njegove nalaze.

(3) Međutim, iz zapisnika sa saslušanja održanog 27. studenoga 2001., koji je potpisao podnositelj pritužbe, proizlazi da je bio upoznat s predmetom upravne istrage.

(4) U Memorandumu uz Odluku Komisije C(2002)540 navedeno je da „[o]dgovori o radu imaju pravo dobiti preslike svih dokumenata koji se na njih odnose”. Međutim, to se mora tumačiti s obzirom na samu Odluku, odnosno članak 5. stavak 5. u kojem se navodi da „[n]a kraju istrage, a prije nego što se izvješće dovrši, dužnosnik ima pravo komentirati zaključke u mjeri u kojoj se u njima navode činjenice koje se na njega odnose”. Komisija je napomenula da je člankom 7. stavkom 3. Odluke Komisije C(2002)540 predviđeno da „[n]a zaprimanje izvješća i na zahtjev dotičnog dužnosnika tijelo za imenovanje dužnosniku dostavlja preslike svih dokumenata koji su izravno povezani s navodima iznesenima protiv njega.” Međutim, članak 7. stavak 3. nalazio se u poglavlju III. Odluke, „saslušanje na temelju članka 87.” (u vezi s člankom 87. Pravilnika o osoblju u to vrijeme (3)). S druge strane, upravne istrage bile su uređene poglavljem II. Odluke. Komisija je zaključila da bi članak 7. stavak 3. očito bio nepotreban u poglavlju III. Odluke da je dotični dužnosnik već primio preslike svih dokumenata tijekom upravne istrage.

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe zadržao je svoje navode i tvrdnje.

ODLUKA

1 Navodno nepoštovanje prava na obranu

1.1 Pritužbu je podnio dužnosnik Komisije, "..." ". G. A., drugi dužnosnik Komisije, podnio je 12. listopada 2001. zahtjev za pomoć u skladu s člankom 24. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), u kojem je naveo da je podnositelj pritužbe počinio moralno uznemiravanje. Dana 17. listopada 2001. g. B., načelnik odjela Glavne uprave za osoblje i administraciju Europske komisije („GU ADMIN”), uz pomoć g. C.-a, dobio je mandat za provođenje administrativne istrage o tim navodima. Tužitelja, u pratnji njegova odvjetnika, saslušali su B. i C. 27. studenoga 2001. Podnositelj pritužbe i njegov odvjetnik dobili su 26. ožujka 2002. priliku ispitati izvješće o istrazi B.-a i C.-a u prostorijama Komisije. Podnositelj pritužbe dostavio je svoje primjedbe na izvješće 30. ožujka 2002. U izvješću je zaključeno da postoje dokazi koji upućuju na to da je podnositelj pritužbe moralno uznemiravao osobu A. i druge dužnosnike. Međutim, odlučeno je da se ne pokrene stegovni postupak. U međuvremenu je tijelo za imenovanje zatražilo od direktora podnositelja pritužbe da mu pošalje opomenu („opomena” na francuskom). Podnositelj pritužbe podnio je 16. travnja 2003. zahtjev na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju („zahtjev na temelju članka 90. stavka 1.”) i zahtjev za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju. Tražio je zaštitu i pomoć u vezi s postupcima osoba B. i C. te je podnio zahtjev za naknadu štete zbog njihovih navodnih prijestupa. Također je zatražio pokretanje upravne istrage. GU ADMIN pokrenuo je administrativnu provjeru u kojoj je g. D. imenovan nadležnim dužnosnikom. D. je saslušao B.-a, C.-a i predstavnika osoblja koji su bili prisutni na raspravi 27. studenoga 2001. te je 3. lipnja 2003. održao službeno saslušanje podnositelja pritužbe. Istog ga je dana DG ADMIN obavijestio da protiv njega neće biti poduzete nikakve stegovne mjere na temelju A.-ove pritužbe zbog uznemiravanja i da je upravna istraga zaključena. Nakon što nije zaprimio odluku kao odgovor na svoj zahtjev iz članka 90. stavka 1. u propisanom roku od četiri mjeseca, podnositelj pritužbe podnio je pritužbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju („pritužba na temelju članka 90. stavka 2.”). Tijelo za imenovanje donijelo je 4. ožujka 2004. odluku o odbijanju pritužbe podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2.

1.2 U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe tvrdio je da se njegova prava obrane nisu poštovala u vođenju upravne istrage o kojoj je bio izložen. Podigao je nekoliko točaka:

1. Podnositelju pritužbe nije omogućen potpuni pristup svim relevantnim dokumentima istrage, uključujući pritužbu g. A.-a; mandat g. B.-a i g. C.-a; izjave drugih dužnosnika; i cjelovito izvješće koje su sastavili g. B. i g. C.
2. Podnositelj pritužbe bio je zastrašen i izložen pritisku. Na raspravi održanoj 27. studenoga 2001., C. mu je predstavljen kao "Dr" C., razlog zbog kojeg je podnositelj pritužbe pretpostavio da bi "[Dr C.] trebao smatrati osobom kojoj se treba povjeriti kao liječniku, a ne kao istražitelju u moje ponašanje". C. je podigao svoj glas tijekom saslušanja podnositelja pritužbe 27. studenoga 2001.; potpisano je sažeto izvješće sa saslušanja koje je dostavljeno podnositelju pritužbe, a podnositelju pritužbe bilo je dopušteno samo dva dana da se očituje o tom sažetku.
3. U vezi s istragom dane su izjave o šteti. Prema podnositelju pritužbe, izvješće o istrazi sadržavalo je izjavu g. B.-a i g. C.-a, koja podnositelju pritužbe nije bila pokazana, prema kojoj podnositelj pritužbe "vjerojatno nije bio dobar "..." kao što su druga dva dužnosnika izjavila, u neviđenim izjavama za audiciju, da sam arogantan". Osim toga, podnositelj pritužbe sumnjao je da su B. i C. mogli, dok je istraga bila u tijeku, stupiti u kontakt s njegovim načelnikom službe i budućim načelnikom odjela kako bi ih obavijestili o njihovim nalazima.

1.3 Komisija je u svojem mišljenju najprije objasnila da se upravni i pravni kontekst u vezi s upravnim istragama znatno promijenio od upravne istrage koju su proveli B. i C. Kada je upravna istraga pokrenuta 17. listopada 2001., Komisija nije imala stegovni ured, a istrage su se uglavnom provodile na temelju prijašnje prakse. Dana 19. veljače 2002., odnosno nakon završetka izvješća o istrazi koje su sastavili B. i C., na snagu je stupila Odluka Komisije C(2002)540. Tom je odlukom osnovan disciplinski ured Komisije („IDOC”) i utvrđena su precizna pravila za provedbu administrativnih istraga, uključujući pravila o zaštiti osoba koje su predmet takvih istraga. Odluka se primjenjivala na istrage koje su bile u tijeku. Odluka Komisije C(2002)540 zamijenjena je 1. svibnja 2004. Odlukom Komisije C(2004)1588 o općim provedbenim odredbama o provođenju administrativnih istraga i disciplinskih postupaka. Prilog IX. izmijenjenom Pravilniku o osoblju sadržava i nova pravila za administrativne istrage.

1.4 Kad je riječ o navodnom nepoštovanju prava podnositelja pritužbe na obranu tijekom upravne istrage, Komisija je odbacila tvrdnju podnositelja pritužbe. Istaknuo je razliku između upravnih i stegovnih istraga. Prema Komisijinu mišljenju, prvonavedeni su samo dio pripremnog postupka čiji je cilj utvrditi činjenice i moguće pojedinačne odgovornosti; S druge strane, stegovni postupak može dovesti do donošenja odluke protiv dotičnog dužnosnika, koji stoga očito mora moći dokazati svoju obranu. Odlukom Komisije C(2002)540 osobi koja je predmet upravne istrage dano je pravo da vidi samo zaključke izvješća sastavljenog na temelju istrage. To je odražavalo ustaljenu upravnu praksu koja je postojala prije donošenja te odluke. Nadalje, pravilo da je u fazi upravne istrage pristup istražnom spisu bio ograničen na zaključke izvješća nedavno je, prema mišljenju Komisije, potvrđeno u izmijenjenom Pravilniku o osoblju, članku 2. stavku 2. Priloga IX. („Tijelo za imenovanje obavješćuje dotičnu osobu po završetku istrage i dostavlja joj zaključke izvješća o istrazi te, na zahtjev i podložno zaštiti legitimnih interesa trećih strana, sve dokumente koji su izravno povezani s navodima iznesenima protiv nje”). Prema Komisijinu mišljenju, treće strane koje treba zaštititi uključivale su navodne žrtve uznemiravanja. Međutim, Komisija je napomenula i da je podnositelju pritužbe zapravo bio dopušten pristup tekstu izvješća o istrazi, osim priloga.

1.5 U svojim odgovorima u kontekstu daljnjih istraga koje je proveo Ombudsman, Komisija i podnositelj pritužbe potvrdili su svoja stajališta.

1.6 Ombudsmanica prvo primjećuje da je Komisija u svom savjetodavnom dokumentu iz 2002. "Reforma disciplinskog postupka"(4) navela da "[...] Komisija može organizirati administrativnu istragu iako to nije izričito predviđeno Pravilnikom o osoblju. Opseg i svrha upravnih istražnih radnji uvelike se razlikuju. Cilj može biti razjašnjenje određene situacije bez fokusiranja na pojedince. Međutim, može se organizirati i istraga kako bi se razjasnile pojedinačne odgovornosti za sumnju na protupravno postupanje. U oba slučaja glavni direktor GU-a ADMIN može ovlastiti dužnosnike da sastave izvješće, uključujući, prema potrebi, preporuku o potrebi za disciplinskim postupkom protiv bilo kojeg pojedinca”(str. 5.).

1.7 Prema ustaljenoj sudskoj praksi sudova Zajednice, poštovanje prava na obranu predstavlja opće načelo prava Zajednice koje se mora poštovati čak i ako ne postoji izričita odredba (5). To se načelo primjenjuje na svaki postupak koji može dovesti do toga da odluka osjetno negativno utječe na interese osobe (6).

1.8 U ovom je slučaju osoba A. Komisiji podnijela pritužbu, osobito protiv podnositelja pritužbe. Pritužba je sadržavala navode o ozbiljnom prijestupu uznemiravanja od strane podnositelja pritužbe. Komisija je odlučila pokrenuti upravnu istragu upravo kako bi ispitala te navode protiv podnositelja pritužbe. Na taj je način Komisija osnovala tim istražitelja koji su svjedočili od 19 svjedoka i saslušali podnositelja pritužbe. Kako je istaknuto u mišljenju Komisije u ovom predmetu, istražni tim zaključio je u izvješću o istrazi da postoje dokazi koji upućuju na moralno uznemiravanje podnositelja pritužbe. Nakon tog izvješća iznesen je prijedlog za izdavanje „upozorenja” podnositelju pritužbe, odnosno svojevrsnog upozorenja, koje bi, da je izdano, bilo dio spisa podnositelja pritužbe (7). Osim toga, kako proizlazi iz mišljenja Komisije, glavni direktor GU-a ADMIN uzeo bi u obzir nalaze iz izvješća o istrazi i zapravo ih je uzeo u obzir pri donošenju odluke o tome treba li protiv podnositelja pritužbe pokrenuti stegovni postupak.

1.9 Stoga, iako zaključci iz izvješća o istrazi nisu predstavljali upravnu odluku koja izravno utječe na prava i interese podnositelja pritužbe, oni su mogli imati negativne posljedice za podnositelja pritužbe te bi mogli dovesti do odluke koja bi osjetno negativno utjecala na njegove legitimne interese. Ombudsman stoga smatra da, iako se u vrijeme upravne istrage o kojoj je ovdje riječ čini da nije bilo pisanih pravila o pravu na saslušanje u okviru takve istrage, sporno izvješće o istrazi, kojim je dovršen postupak upravne istrage, nije moglo biti dovršeno bez poštovanja prava obrane (8).

1.10 Osim toga, Ombudsman smatra da poštovanje prava na prethodno saslušanje u okviru upravne istrage poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku načelno zahtijeva da se zainteresirana osoba obavijesti o preliminarnim činjeničnim utvrđenjima istražitelja i o meritumu relevantnih popratnih dokaza. Svaka odluka o nedostavljanju takvih informacija dotičnoj osobi trebala bi se temeljiti na posebnim razmatranjima relevantnima za činjenice predmetne upravne istrage. Takva razmatranja mogla bi uključivati interese trećih strana, kao što su vrlo osjetljiva pitanja privatnosti (9). Osim toga, prilikom primjene prava obrane u okviru upravne istrage poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, valja uzeti u obzir činjenicu da je mogući negativan utjecaj istrage na prava i interese dotične osobe manje značajan nego u slučaju stegovnog postupka. U istom kontekstu potrebno je uzeti u obzir i legitimne interese uprave, kao što je očuvanje povjerljivosti njezinih istraga kako bi se poremećaji na radnom mjestu sveli na najmanju moguću mjeru. Uzimajući u obzir te čimbenike, Ombudsman smatra da pravo na prethodno saslušanje u ovom predmetu nije zahtijevalo da se podnositelju pritužbe dostave svi materijali uključeni u izvješće o istrazi ili priloženi tom izvješću ili cijeli spis upravne istrage, uključujući pritužbu g. A., mandat istražitelja ili izjave drugih dužnosnika. S tim u vezi Ombudsman napominje da je podnositelj pritužbe mogao ostvariti svoje pravo na obranu na smislen način, a da mu nije odobren pristup navedenim dokumentima, pod uvjetom da je obaviješten o preliminarnim činjeničnim nalazima koje su donijeli istražitelji i o sadržaju relevantnih popratnih dokaza. Ombudsman nadalje smatra da se načelom prava na prethodno saslušanje ipak zahtijevalo da se podnositelja pritužbe obavijesti o tim preliminarnim nalazima i sadržaju dokaza na koje se pozivalo prije dovršetka izvješća o istrazi. Iz mišljenja Komisije u ovom predmetu proizlazi da je voditelj istražnog tima 14. ožujka 2002. obavijestio podnositelja pritužbe da je izvješće o istrazi već poslao glavnom direktoru GU-a ADMIN. Iako je osoba B. naknadno odlučila podnositelju pritužbe omogućiti pristup izvješću o istrazi (bez priloga) i očitovati se o njemu, čini se da je istražni tim stvarno dovršio sporno izvješće o upravnoj istrazi i proslijedio ga glavnom direktoru GU-a ADMIN, a da ga nije obavijestio o svojim preliminarnim nalazima i dokazima na koje se poziva te mu nije pružio razumnu mogućnost da se očituje o njima. Ombudsmanica smatra da je to predstavljalo nepoštovanje prava podnositelja pritužbe na obranu, a time i slučaj nepravilnosti u postupanju. U nastavku je iznesena kritična primjedba.

1.11 Podnositelj pritužbe također je tvrdio da je bio zastrašen i pod pritiskom. Konkretnije, podnositelj pritužbe izjavio je da mu je C. predstavljen kao "Dr" C., što ga je navelo na pretpostavku da bi " [Dr C.] trebao smatrati osobom kojoj se treba povjeriti kao liječniku, a ne kao istražitelju u mom ponašanju". Također je tvrdio da je C. podigao svoj glas tijekom saslušanja podnositelja pritužbe 27. studenoga 2001. Istaknuo je i da je potpisano sažeto izvješće s tog saslušanja koje mu je dano te da mu je bilo dopušteno samo dva dana da se očituje o tom sažetku.

1.12 Komisija je u svojem mišljenju u biti potvrdila svoje prethodno stajalište da uvođenje g. C.-a kao "Dr" C.-a nije imalo za cilj obeshrabriti podnositelja pritužbe. Također je potvrdio da se pitanje je li osoba C. izrazila svoje mišljenje tijekom rasprave nije moglo razjasniti zbog različitih izjava osoba koje su bile prisutne na raspravi o tome što se dogodilo. Što se tiče potpisanog sažetog izvješća sa saslušanja od 27. studenoga 2001., Komisija je objasnila da je svrha dostave potpisanog nacrta bila samo dokazati da su službenici istrage smatrali da sažeto izvješće točno odražava izjave dane tijekom saslušanja. Stoga nije dostavljen potpisanom podnositelju pritužbe kako bi se izvršio pritisak na njega. U svakom slučaju, sažeto izvješće nije bilo valjano bez potpisa podnositelja pritužbe, kao što to pokazuje činjenica da su službenici istrage čekali njegove primjedbe i prihvatili da se većina njih uključi u završno sažeto izvješće s rasprave. Komisija je nadalje navela da takve sažete izvještaje obično dovršavaju i potpisuju sve zainteresirane strane istog dana. Podnositelju pritužbe iznimno je bilo dopušteno da sa sobom ponese sažeto izvješće.

1.13 Ombudsman primjećuje da podnositelj pritužbe u biti tvrdi da su istražitelji postupali na zavaravajući, uvredljiv i opresivan način u kontekstu saslušanja održanog 27. studenoga 2001. i u kontekstu donošenja relevantnog sažetog izvješća. Što se tiče prvog argumenta podnositelja pritužbe, Ombudsman ne može isključiti da bi uvođenje službenika istrage tijekom saslušanja kao „Dr” moglo predstavljati zastrašujuću ili obmanjujuću radnju, uzimajući u obzir sve okolne okolnosti. Međutim, u ovom slučaju sama činjenica da je podnositelj pritužbe pretpostavio da bi "[Dr. C.] trebao smatrati osobom kojoj ću se povjeriti kao liječniku, a ne kao istražitelju u vezi s mojim ponašanjem"nije dovoljna da bi se utvrdilo takvo neprihvatljivo ponašanje istražitelja. Stoga Ombudsman ne može utvrditi nepravilnosti u postupanju u pogledu tog aspekta predmeta.

1.14 Što se tiče navodnog podizanja glasa C.-a tijekom saslušanja, Ombudsman primjećuje da je Komisija, nakon administrativne provjere, zaključila da postoje različita sjećanja u vezi s tim pitanjem. Budući da Ombudsmanu nisu dostavljeni uvjerljivi dokazi o tom pitanju, Ombudsman smatra da tvrdnja podnositelja pritužbe nije potkrijepljena. Stoga Ombudsman ne može utvrditi nepravilnosti u postupanju u pogledu tog aspekta predmeta.

1.15 U pogledu činjenice da je podnositelj pritužbe primio potpisano sažeto izvješće sa saslušanja, Ombudsman prima na znanje izjavu Komisije da je svrha dostave potpisanog nacrta bila samo dokazati da su službenici istrage smatrali da sažeto izvješće točno odražava izjave dane tijekom saslušanja. Ombudsmanica smatra da je objašnjenje Komisije razumno i primjereno. Nadalje, budući da Ombudsmanu nisu dostavljeni nikakvi dokazi koji bi doveli u pitanje istinitost tog objašnjenja, Ombudsman ne nalazi nepravilnosti u postupanju u vezi s tim aspektom predmeta. Kad je riječ o tvrdnji podnositelja pritužbe da mu je dano samo dva dana da podnese primjedbe na sažeto izvješće sa saslušanja, Ombudsman napominje da podnositelj pritužbe nije utvrdio da je rok od dva dana za provjeru i komentiranje činjenične točnosti i primjerenosti sadržaja sažetog izvješća bio nerazumno kratak. Stoga Ombudsman ne može utvrditi nepravilnosti u postupanju u pogledu tog aspekta predmeta.

1.16 Kad je riječ o stajalištu podnositelja pritužbe da su u vezi s istragom dane štetne izjave, Ombudsman upućuje na svoj nalaz iz točke 3. u nastavku.

1.17 Što se tiče informacija prenesenih nadređenima podnositelja pritužbe, Komisija je navela da se upozoravanje budućeg načelnika odjela podnositelja pritužbe na situaciju za koju su svi u službi podnositelja pritužbe bili svjesni i koju bi on uvijek morao riješiti nakon što preuzme svoje nove funkcije činilo samo razumnim. Uzimajući u obzir činjenice ovog predmeta, Ombudsman ne smatra da je stajalište Komisije u tom pogledu nerazumno. Stoga nije bilo nepravilnosti u postupanju u vezi s tim aspektom predmeta.

2 Sankcije koje nisu predviđene Pravilnikom o osoblju

2.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da se protiv njega pokušala primijeniti sankcija koja nije predviđena Pravilnikom o osoblju. Spomenuo je prijedlog da se protiv njega izda "savjet". Podnositelj pritužbe smatrao je da je pokušaj izdavanja „savjetovanja” protiv njega nezakonit.

2.2 Komisija je u svojem mišljenju navela da se člankom 86. Pravilnika o osoblju (sada članak 9. Priloga IX. izmijenjenom Pravilniku o osoblju) utvrđuje sveobuhvatan popis disciplinskih mjera (pisano upozorenje, ukor itd.) koje ne uključuju mogućnost davanja "upozorenja". Izjavila je da „savjetovanje” stoga očito nije stegovna sankcija. Umjesto toga, Komisija smatra da je „upozorenje” bilo blizu „upozorenja” koje je nedavno uvedeno izmijenjenim Pravilnikom o osoblju, koji je izričito definiran kao stegovna sankcija (članak 3. točka (b) Priloga IX. Pravilniku o osoblju). U svojem odgovoru na daljnje istrage Europskog ombudsmana Komisija je dodala da „činjenica da nadređeni ima ovlasti nad svojim podređenima nedvojbeno mu daje pravo da im odmah uputi neslužbeno upozorenje, usmeno ili u pisanom obliku, bez prijavljivanja predmeta za mogući disciplinski postupak”. U svojem odgovoru na daljnje istrage Europskog ombudsmana Komisija je naglasila da su „administrativne istrage” uređene poglavljem II. Odluke Komisije C(2002)540 te da su pravila Odluke relevantna za „saslušanja na temelju članka 87.”(10) utvrđena u poglavlju III.

2.3 Ovlast Komisije da svojim zaposlenicima izda upozorenja utvrđena je člankom 87. Pravilnika o osoblju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka relevantnih činjenica u ovom predmetu. Međutim, iz odgovora Komisije na daljnje istrage Ombudsmana proizlazi da nije smatrala da je upravna istraga bila „saslušanje na temelju članka 87.”. U istom odgovoru Komisija je istaknula da nadređeni ima „ovlasti nad svojim podređenima”, što mu daje pravo da im „neposredno neformalno upozori”.

2.4 Prema mišljenju Ombudsmana, "savjetovanje" izdano nakon završetka upravne istrage o kojoj je ovdje riječ nije se moglo izjednačiti s "neposrednim neformalnim upozorenjem". S obzirom na navedeno ombudsmanica smatra da se Komisija nije pozvala na valjanu pravnu osnovu kako bi potkrijepila svoje stajalište da bi izdavanje predložene opomene bilo zakonita mjera. Međutim, budući da protiv podnositelja pritužbe nije izdana opomena, Ombudsman zaključuje da daljnja istraga i razmatranje tog dijela pritužbe nisu opravdani.

3 Neodgovarajuće ispitivanje zahtjeva i pritužbe iz članka 90.

3.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije na odgovarajući način ispitala tužbe koje je osporio u svojem zahtjevu iz članka 90. stavka 1. i u svojoj pritužbi iz članka 90. stavka 2. U tom je pogledu podnositelj pritužbe naveo da Komisija pogrešno nije pozvala dodatne svjedoke u postupku administrativne provjere. Također je smatrao da je timu koji je proveo upravnu istragu pogrešno dopušten pristup izvješću o administrativnoj provjeri D.-a prije nego što je to izvješće poslano tijelu za imenovanje. Nadalje je smatrao da je Komisija trebala temeljitije ispitati zašto je izvješće o upravnoj istrazi poslano tijelu za imenovanje sadržavalo izjavu da on „vjerojatno nije dobar...”. Spomenuo je stranicu 3. odluke tijela za imenovanje o njegovoj pritužbi na temelju članka 90. stavka 2., u kojoj je opovrgnuto da je takva izjava dana.

3.2 Komisija je u svojem mišljenju odbacila tu tvrdnju i iznijela nacrt svojeg postupanja s tim pitanjem. Što se tiče navodnog nepozivanja svjedoka u postupak upravne provjere, naveo je da je D. odlučio da je dovoljno saslušati dvojicu dužnosnika koji su proveli upravnu istragu, predstavnika osoblja koji je bio prisutan na raspravi održanoj 27. studenoga 2001. i podnositelja pritužbe. Što se tiče pristupa osoba B. i C. izvješću o provjeri, Komisija je objasnila da je svrha davanja pristupa bila osigurati da su činjenice pravilno utvrđene. Kad je riječ o spornoj izjavi sadržanoj u izvješću o upravnoj istrazi koje je prvotno poslano tijelu za imenovanje, Komisija je navela da nije jasno zašto su B. i C. dali izjavu da podnositelj pritužbe vjerojatno nije „dobar” u izvješću čiji je cilj utvrditi činjenice u vezi s navodnim moralnim uznemiravanjem. Istražitelj zadužen za postupak administrativne provjere, g. D., o tome je pitao g. B.-a i g. C.-a. Oboje su odgovorili da razumiju da podnositelj pritužbe ima ugled kao dobar "..." i dodali da nisu u mogućnosti donijeti vlastitu, a kamoli negativnu, prosudbu.

3.3 Tužitelj je u svojim očitovanjima zadržao svoju tvrdnju.

3.4 Što se tiče pozivanja svjedoka, pučki pravobranitelj ističe da uprava ima određenu marginu prosudbe u pogledu toga koje svjedoke smatra potrebnim pozvati u svrhu upravnog postupka provjere. Ombudsman ne smatra da mu je pružen bilo kakav dokaz koji bi upućivao na to da je D. očito prekoračio granice te diskrecijske ovlasti time što nije pozvao tri dodatna svjedoka koje je predložio podnositelj pritužbe.

3.5 Što se tiče pristupa B.-a i C.-a izvješću o provjeri koje je sastavio D., Ombudsman ističe da je postupak provjere u biti pokrenut kako bi se ispitali navodi podnositelja pritužbe o pogreškama u načinu na koji su B. i C. proveli upravnu istragu o pritužbi A.-a protiv podnositelja pritužbe. Uzimajući u obzir načela navedena u točkama 1.7. – 1.10., Ombudsmanica smatra da nije bilo nerazumno omogućiti g. B.-u i g. C.-u pristup izvješću o provjeri prije nego što je ono poslano tijelu za imenovanje.

3.6 Što se tiče izjave u izvješću o upravnoj istrazi koja je poslana tijelu za imenovanje, odnosno da podnositelj pritužbe "vjerojatno nije bio dobar "...", iz činjenica predmeta i mišljenja Komisije proizlazi da je odluka tijela za imenovanje o pritužbi podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2. opovrgnula da je takva izjava dana, dok je Komisija u svojem mišljenju u ovom slučaju priznala da je takva izjava stvarno dana i da se razlozi za takvu izjavu ne mogu objasniti. Stoga se čini da u tom pogledu nije na odgovarajući način ispitana pritužba podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2. To je bio slučaj nepravilnosti u postupanju, a kritična napomena iznesena je u nastavku.

4 Navodno kašnjenje

4.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da je odluka Komisije nakon njegova zahtjeva iz članka 90. stavka 1. i njegove pritužbe iz članka 90. stavka 2. neopravdano odgođena.

4.2 Komisija je u svojem mišljenju odbila tu tvrdnju. Upućuje na svoj postupak administrativne provjere proveden kao odgovor na zahtjev podnositelja pritužbe iz članka 90. stavka 1., čiji su rezultati bili dostupni 5. kolovoza 2003., i na činjenicu da je zahtjev podnositelja pritužbe prešutno odbijen kada mu Komisija nije dostavila izričitu odluku o tom zahtjevu u roku od četiri mjeseca predviđenom u članku 90. stavku 1. Kad je riječ o pritužbi podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2. od 29. rujna 2003., Komisija je navela da su podnositelj pritužbe i tim koji je bio odgovoran za provedbu upravne istrage pozvani da dostave svoje primjedbe na izvješće sastavljeno nakon postupka administrativne provjere. Tek je Komisija 16. prosinca 2003. i 12. siječnja 2004. primila te primjedbe i raspolagala elementima potrebnima za donošenje odluke o pritužbi na temelju članka 90. stavka 2. Komisija je izjavila da „posebno uzimajući u obzir složenost pritužbe, smatra da je vrlo pažljivo riješila taj predmet. Upravo je ta složenost i briga otežala sposobnost tijela za imenovanje da podnositelju pritužbe brže dostavi obrazloženi odgovor.

4.3 Tužitelj je zadržao svoju tvrdnju.

4.4 Podnositelj pritužbe podnio je 16. travnja 2003. svoj zahtjev na temelju članka 90. stavka 1. Članak 90. stavak 1. Pravilnika o osoblju koji je bio na snazi u to vrijeme (kao i izmijenjeni Pravilnik o osoblju)

„Svaka osoba na koju se primjenjuje ovaj Pravilnik o osoblju može tijelu za imenovanje podnijeti zahtjev za donošenje odluke koja se na nju odnosi. Tijelo obavješćuje dotičnu osobu o svojoj obrazloženoj odluci u roku od četiri mjeseca od datuma podnošenja zahtjeva. Ako na kraju tog razdoblja nije zaprimljen odgovor na zahtjev, to se smatra implicitnom odlukom o njegovu odbijanju, protiv koje se može podnijeti pritužba u skladu sa sljedećim stavkom.”

Kako bi ispitalo zahtjev podnositelja pritužbe, tijelo za imenovanje zatražilo je od dužnosnika da provede administrativnu provjeru. Prema Komisiji, rezultati te provjere bili su dostupni 5. kolovoza 2003. Međutim, Komisija podnositelju pritužbe nije poslala izričitu i obrazloženu odluku o njegovu zahtjevu iz članka 90. stavka 1. Zahtjev podnositelja pritužbe stoga je prešutno odbijen 16. kolovoza 2003. Podnositelj pritužbe zatim je 29. rujna 2003. podnio pritužbu na temelju članka 90. stavka 2., čiji su uvjeti bili uvjeti iz njegova zahtjeva na temelju članka 90. stavka 1. Članak 90. stavak 2. Pravilnika o osoblju koji je bio na snazi u vrijeme predviđeno (kao i izmijenjeni Pravilnik o osoblju) da „tijelo obavješćuje dotičnu osobu o svojoj obrazloženoj odluci u roku od četiri mjeseca od datuma podnošenja pritužbe.”(moje isticanje.)

4.5 U skladu s člankom 90. stavkom 1. Pravilnika o osoblju, tijelo za imenovanje "obavješćuje dotičnu osobu o svojoj obrazloženoj odluci u roku od četiri mjeseca. Kako je Ombudsman istaknuo u svojim odlukama o pritužbi 1479/99/(OV)MM i 729/2000/OV, to znači da tijelo za imenovanje ima obvezu obavijestiti dotičnu osobu o odluci u tom roku od četiri mjeseca. Pravilom da se izostanak odgovora „smatra implicitnom odlukom” nastoji se utvrditi mogućnost pravnog lijeka za dotičnu osobu ako tijelo za imenovanje ne poštuje tu obvezu. Tijelo za imenovanje nema pravo ne priopćiti odluku u roku od četiri mjeseca. U ovom slučaju Komisija podnositelju pritužbe nije priopćila izričitu i obrazloženu odluku u roku od četiri mjeseca te nije pružila nikakvo objašnjenje za taj propust. Ombudsmanica stoga smatra da je nedostavljanje izričite i obrazložene odluke podnositelju pritužbe u roku od četiri mjeseca predstavljalo nepravilnost u postupanju te je u nastavku iznesena kritična napomena.

4.6 Što se tiče odluke Komisije o pritužbi podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2., koja je podnesena 29. rujna 2003., Komisija je donijela odluku 4. ožujka 2004., odnosno s kašnjenjem od malo više od pet mjeseci od datuma podnošenja pritužbe i nešto više od mjesec dana nakon isteka četveromjesečnog roka. Kako bi objasnila to kašnjenje, Komisija je široko uputila na „složenost pritužbe” i činjenicu da je tek 12. siječnja 2004. primila sve primjedbe zainteresiranih strana na izvješće o provjeri sastavljeno na temelju postupka provjere provedenog u vezi sa zahtjevom podnositelja pritužbe iz članka 90. stavka 1. Međutim, Ombudsman napominje da su uvjeti iz članka 90. stavka 2. podnositelja pritužbe isti kao uvjeti iz njegova zahtjeva iz članka 90. stavka 1., koji je prešutno odbijen, te da je u pogledu potonjeg tijelo za imenovanje naložilo provedbu postupka administrativne provjere, čiji su rezultati stavljeni na raspolaganje 5. kolovoza 2003. Ombudsmanica smatra da činjenica da su stranke na koje se odnosi taj postupak administrativne provjere bile pozvane da podnesu svoje primjedbe na izvješće o provjeri ne može na zadovoljavajući način objasniti propust Komisije da u roku od četiri mjeseca odluči o pitanju koje je već riješeno tijekom ispitivanja zahtjeva podnositelja pritužbe iz članka 90. stavka 1. Stoga i ne isključujući da posebne okolnosti mogu opravdati nepoštovanje četveromjesečnog roka predviđenog u članku 90. stavcima 1. i 2. Pravilnika o osoblju, ombudsmanica smatra da Komisija nije dala odgovarajuća objašnjenja za kašnjenje u donošenju odluke o pritužbi podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2. Ombudsmanica stoga smatra da je nepoštovanje roka od četiri mjeseca iz članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju od strane Komisije bio slučaj nepravilnosti u postupanju, a kritična napomena iznesena je u nastavku.

5 Zahtjev za naknadu štete i pravne troškove

5.1 Podnositelj pritužbe zahtijevao je da mu Komisija nadoknadi ponašanje dužnosnika čije je postupke osporio u svojem zahtjevu iz članka 90. stavka 1. i u svojoj pritužbi iz članka 90. stavka 2. te da mu plati sudske troškove. Kad je riječ o zahtjevu za naknadu štete, podnositelj pritužbe naveo je da je to povezano sa stresom uzrokovanim načinom na koji je istraga provedena (vidjeti pitanja navedena u točki 1. ovog mišljenja) i štetom nanesenom njegovu ugledu zbog toga što su dužnosnici koji su svjedočili bili upoznati s pritužbom koja se na njega odnosi.

5.2 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, za utvrđivanje odgovornosti Zajednica mora se dokazati da je navodno postupanje institucije nezakonito, da je šteta stvarna i da postoji uzročna veza između predmetnog postupanja i navodne štete (11).

5.3 Što se tiče zahtjeva za pravne troškove, ombudsmanica napominje da podnositelj pritužbe nije tvrdio da je odluka Komisije da provede istragu o pritužbi g. Ombudsman nadalje napominje da se čini da ne postoji uzročno-posljedična veza između predmetnog zahtjeva i nepravilnosti u postupanju utvrđenih u pogledu navoda o povredi prava na obranu (usp. točke 1.7. – 1.10. ovog mišljenja). Naposljetku, Pravilnik o osoblju ne predviđa nikakvo izričito pravo na povrat sudskih troškova nastalih tijekom predmetne vrste istrage.

5.4 S obzirom na prethodno navedeno, Ombudsman ne smatra da se zahtjev za plaćanje pravnih troškova može prihvatiti.

5.5 Kad je riječ o nematerijalnoj šteti, Ombudsman napominje da je utvrdio nepravilnosti u postupanju u pogledu (a) toga što podnositelju pritužbe nije pružena razumna mogućnost da se očituje o preliminarnim nalazima upravnog istražnog tima i dokazima na koje se oslonio te (b) toga što Komisija nije na odgovarajući način ispitala jedno od pitanja istaknutih u pritužbi podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2. (vidjeti točku 3.6.). Međutim, Ombudsman smatra da relevantne kritike iznesene u nastavku pružaju odgovarajuću pravnu zaštitu u pogledu tih slučajeva nepravilnosti u postupanju. Kad je riječ o preostalim pitanjima na koja upućuje podnositelj pritužbe, Ombudsman nije utvrdio nepravilnosti u postupanju te se stoga zahtjev za naknadu štete ne može prihvatiti u tom pogledu. Kad je riječ o ugledu podnositelja pritužbe, ombudsmanica napominje da podnositelj pritužbe nije tvrdio da je bilo nezakonito da Komisija pozove svjedoke tijekom administrativne istrage. Ombudsmanica nadalje smatra da pozivanje svjedoka tijekom te istrage nije bilo nerazumno.

5.6 S obzirom na prethodno navedeno, Ombudsman ne može prihvatiti zahtjev podnositelja pritužbe za naknadu neimovinske štete.

Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s ovom pritužbom potrebno je iznijeti sljedeće kritične napomene:

1. Ombudsmanica smatra da načelo prava na prethodno saslušanje zahtijeva da se podnositelja pritužbe obavijesti o preliminarnim nalazima tima koji provodi upravnu istragu i o sadržaju dokaza na koje se oslonilo prije dovršetka izvješća o istrazi. Iz mišljenja Komisije u ovom predmetu proizlazi da je voditelj istražnog tima 14. ožujka 2002. obavijestio podnositelja pritužbe da je izvješće o istrazi već poslao glavnom direktoru GU-a ADMIN. Iako je osoba B. naknadno odlučila podnositelju pritužbe omogućiti pristup izvješću o istrazi (bez priloga) i očitovati se o njemu, čini se da je istražni tim stvarno dovršio sporno izvješće o upravnoj istrazi i proslijedio ga glavnom direktoru GU-a ADMIN, a da ga nije obavijestio o svojim preliminarnim nalazima i dokazima na koje se poziva te mu nije pružio razumnu mogućnost da se očituje o njima. Ombudsmanica smatra da je to predstavljalo nepoštovanje prava podnositelja pritužbe na obranu, a time i slučaj nepravilnosti u postupanju.

2. Čini se da je u odluci tijela za imenovanje o pritužbi podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2. opovrgnuto da je izjava da podnositelj pritužbe „vjerojatno nije dobar” dana, dok je Komisija u svojem mišljenju u ovom slučaju priznala da je istražna skupina zapravo dala takvu izjavu u svojem izvješću o upravnoj istrazi i da se razlozi za takvu izjavu nisu mogli objasniti. Stoga se čini da u tom pogledu nije na odgovarajući način ispitana pritužba podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2. To je bio slučaj nepravilnosti u postupanju.

3. U skladu s člankom 90. stavkom 1. Pravilnika o osoblju tijelo za imenovanje „obavješćuje dotičnu osobu o svojoj obrazloženoj odluci u roku od četiri mjeseca. Kako je Ombudsman istaknuo u svojim odlukama o pritužbi 1479/99/(OV)MM i 729/2000/OV, to znači da tijelo za imenovanje ima obvezu obavijestiti dotičnu osobu o odluci u tom roku od četiri mjeseca. Pravilom da se izostanak odgovora „smatra implicitnom odlukom” nastoji se utvrditi mogućnost pravnog lijeka za dotičnu osobu ako tijelo za imenovanje ne poštuje tu obvezu. Tijelo za imenovanje nema pravo ne priopćiti odluku u roku od četiri mjeseca. U ovom slučaju Komisija podnositelju pritužbe nije priopćila izričitu i obrazloženu odluku u roku od četiri mjeseca te nije pružila nikakvo objašnjenje za taj propust. Ombudsman stoga smatra da je njegovo nedostavljanje izričite i obrazložene odluke podnositelju pritužbe u roku od četiri mjeseca predstavljalo nepravilnost u postupanju.

4. Kad je riječ o odluci Komisije o pritužbi podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2., Komisija je svoju odluku donijela 4. ožujka 2004., odnosno nešto više od mjesec dana nakon isteka četveromjesečnog roka utvrđenog u članku 90. stavku 2. Kako bi objasnila to kašnjenje, Komisija je široko uputila na „složenost pritužbe” i činjenicu da je tek 12. siječnja 2004. primila sve primjedbe zainteresiranih strana na izvješće o provjeri sastavljeno na temelju postupka provjere provedenog u vezi sa zahtjevom podnositelja pritužbe iz članka 90. stavka 1. Međutim, Ombudsman napominje da su uvjeti pritužbe podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2. isti kao i uvjeti njegova zahtjeva na temelju članka 90. stavka 1., koji je prešutno odbijen, te da je u pogledu potonjeg tijelo za imenovanje naložilo provedbu postupka administrativne provjere, čiji su rezultati stavljeni na raspolaganje 5. kolovoza 2003. Ombudsmanica smatra da činjenica da su stranke na koje se odnosi taj postupak administrativne provjere bile pozvane da podnesu svoje primjedbe na izvješće o provjeri ne može na zadovoljavajući način objasniti propust Komisije da u roku od četiri mjeseca odluči o pitanju koje je već riješeno tijekom ispitivanja zahtjeva podnositelja pritužbe iz članka 90. stavka 1. Stoga, i ne isključujući da posebne okolnosti mogu opravdati nepoštovanje četveromjesečnog roka iz članka 90. stavaka 1. i 2. Pravilnika o osoblju, Ombudsman smatra da Komisija nije pružila odgovarajuća objašnjenja za kašnjenje u donošenju odluke o pritužbi podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2. Ombudsman stoga smatra da je nepoštovanje roka od četiri mjeseca iz članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju od strane Komisije predstavljalo nepravilnost u postupanju.

S obzirom na to da se ti aspekti predmeta odnose na postupke povezane s određenim događajima u prošlosti, nije primjereno postići prijateljsko rješenje tog pitanja. Ombudsman stoga zaključuje predmet. Konkretnije, kad je riječ o drugoj kritičkoj napomeni, Ombudsman ističe da je Komisija u svojem mišljenju u ovom predmetu zapravo opovrgnula da je sporna izjava na bilo koji način istinita. Naposljetku, Ombudsman ne može prihvatiti zahtjev podnositelja pritužbe za naknadu i plaćanje njegovih pravnih troškova.

Kad je riječ o drugim pritužbama podnositelja pritužbe, Ombudsman je zaključio da nije bilo nepravilnosti u postupanju ili da daljnje istrage nisu opravdane. Međutim, Ombudsman skreće pozornost na svoju daljnju primjedbu u nastavku.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Europske komisije.

DRUGO PODRUČJE

Kako je prethodno navedeno, podnositelj pritužbe tvrdio je da je protiv njega pokušao primijeniti sankciju koja nije predviđena Pravilnikom o osoblju. Spomenuo je prijedlog da se protiv njega izda "savjet". Podnositelj pritužbe smatrao je da je pokušaj izdavanja „savjetovanja” protiv njega nezakonit.

Zaključujući da daljnja istraga i razmatranje tog dijela pritužbe nisu bili opravdani jer protiv podnositelja pritužbe zapravo nije izdano takvo „savjetovanje”, ombudsmanica je utvrdila da se Komisija nije pozvala na valjane pravne osnove u prilog svojem stajalištu da bi izdavanje predložene opomene bilo zakonita mjera.

S obzirom na taj nalaz, Ombudsman potiče Komisiju da temeljito ispita zakonitost svih takvih predloženih „dopuna” u budućim sličnim slučajevima.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Upućivanja na dužnosnike ne sadržavaju inicijale njihova stvarnog imena. Fiktivni inicijali izrađuju se kronološkim abecednim redom prema njihovom spominjanju u odluci.

(2) Iz mišljenja Komisije čini se da je „administrativna provjera” istraga koja se provodi kako bi se ispitalo treba li pokrenuti širu istragu.

(3) Ovaj članak predviđao je sljedeće: „Tijelo za imenovanje ima pravo izdati pisano upozorenje ili ukor bez savjetovanja sa stegovnim povjerenstvom, na prijedlog neposredno nadređenog dužnosnika ili na vlastitu inicijativu. Dotični dužnosnik saslušava se prije poduzimanja takvih mjera.

Tijelo za imenovanje određuje druge mjere nakon završetka stegovnog postupka predviđenog u Prilogu IX. Taj postupak pokreće tijelo za imenovanje nakon saslušanja dotičnog dužnosnika.”

(4) SEC (2000.) 2079/5.

(5) Vidjeti npr. predmet T-11/03 Elizabeth Afari protiv Europske središnje banke, presuda od 16. ožujka 2004. (još nije objavljena), točka 49.

(6) Vidjeti predmet C-315/99 P Ismeri Europa protiv Revizorskog suda [2001.] ECR I-5281, stavak 28.

(7) U pogledu tvrdnje podnositelja pritužbe da bi izdavanje takve opomene bilo nezakonito, vidjeti točku 2. u nastavku.

(8) Usp. predmet C-315/99 P Ismeri Europa protiv Revizorskog suda [2001.] ECR I-5281, točke 29.–30.

(9) Usp. članak 2. stavak 2. Priloga IX. Pravilniku o osoblju (2004.).

(10) "Saslušanje na temelju članka 87." odnosi se na članak 87. bivšeg Pravilnika o osoblju. Ovaj članak predviđao je sljedeće: „Tijelo za imenovanje ima pravo izdati pisano upozorenje ili ukor bez savjetovanja sa stegovnim povjerenstvom, na prijedlog neposredno nadređenog dužnosnika ili na vlastitu inicijativu. Dotični dužnosnik saslušava se prije poduzimanja takvih mjera.

Tijelo za imenovanje određuje druge mjere nakon završetka stegovnog postupka predviđenog u Prilogu IX. Taj postupak pokreće tijelo za imenovanje nakon saslušanja dotičnog dužnosnika.”

(11) Predmet T-307/01 Jean-Paul François protiv Komisije, presuda od 10. lipnja 2004. (još nije prijavljena).